Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Muzej moravskih Hrvata u Frelihovu (Jevišovki)

 
 
Nakon mnogo godina hrvatska je manjina i to dočekala. Ministar Jiří Dienstbier i hrvatska veleposlanica Ines Troha Brdar udarili su u četvrtak čekićem kamen temeljac Muzeja moravskih Hrvata u Jevišovki. Tijekom prve faze projekt će „progutati“ osam i pol milijuna čeških kruna (oko 310 tisuća eura). Platit će ih češka država. Zgradu je prije osam godina kupila Hrvatska vlada. No, kasnije je sve zapelo. „Već smo se prestali nadati da će se to ostvariti. Cilj nam je što detaljnije istražiti kulturnu i povijesnu baštinu Hrvata“, rekla je Lenka Kopřivová, potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj Republici.
http://www.hrvatiizvanrh.hr/slike/13052013_5503404387.jpg
Hrvatski dom u hrvatskom Frelihovu, a danas Jevišovki
 
Dienstbier, u čiju nadležnost spadaju i nacionalne manjine, podsjetio je na sudbinu moravskih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. „Prigodom deportacije doživjeli su teške trenutke. Češka država snosi jedan dio krivnje za to. Protjerivanje ljudi iz njihovih kuća više se ne bi smjelo ponoviti. Ovaj muzej može služiti kao memento. I predstavlja svojevrsnu otplatu duga moravskim Hrvatima od strane češke države“, rekao je ministar. Prigodu da budu nazočni svečanosti nisu propustili mnogi od onih koji su rođeni u Frelihovu, kako se Jevišovka nekad zvala. Primjerice Herwig Sitek. Selo je prisilno napustio 1948. godine, kao osmogodišnjak. „Ukrcali su nas u vagone za prijevoz svinja, a da uopće nismo znali kamo idemo. Naša je obitelj završila u okolini Olomouca“, prisjetio se Sitek.
http://croatia.ch/kako/images/130906/130831_clip_image002.jpg
Crkva sv. Kunigunde u Frelihovu (Jevišovki)
 
Moravski Hrvati živjeli su u mikulovskoj regiji od polovine šesnaestog stoljeća. Nakon Münchenskog sporazuma iz 1938. godine hrvatska naselja pripala su području anektiranom od strane Njemačke. Stanovnici koji nisu napustili svoje domove automatski su stekli njemačko državljanstvo. A to je postalo veliki problem nakon rata. Projekt izgradnje muzeja podijeljen je u dvije faze. Ove godine trebala bi započeti obnova stare zgrade nekadašnjeg župnog doma. Tu će biti u prizemlju smješten postav posvećen prošlosti i sadašnjosti hrvatske manjine u Moravskoj, u potkrovlju upravni sadržaji. Sljedeće godine uz postojeću bi zgradu trebala biti dograđena nova. „Razmišljamo o tome da u nju smjestimo društvenu dvoranu“, rekla je Kopřivová. 
 

Přemysl Spěvák, Deník, Češka

Predstavljena knjiga Zvonimira Pažina

 
 
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata (ZPHSBB) predstavila je u petak, 29. siječnja, u prostorijama Kulturnoga centra Dubrava u Zagrebu knjigu "Slankamen – tak'og sela nigdi nema" autora Zvonimira Pažina. U predstavljanju knjige, uz autora, sudjelovali su Mate Jurić, predsjednik ZPHSBB-a, Stjepan Šutija, njegov zamjenik, Ivana Andrić Penava, prof. povijesti i članica Glavnog odbora ZPHSBB-a, i Daniela Šutija koja je čitala odabrane ulomke iz knjige.
Knjiga predstavlja svojevrsnu kroniku istoimenoga mjesta koje se nalazi u vojvođanskome dijelu Srijema, na obali Dunava kod ušća Tise u tu moćnu rijeku, na obroncima Fruške gore na mjestu s kojeg se istovremeno mogu promatrati Srijem, Banat i Bačka. Mjesta o kojem postoje zapisi da je pod ovim imenom, doduše u mađarskoj verziji Soloncaman, postojalo već u vrijeme vladavine Arpada, utemeljitelja mađarske države, s kraja 9. i na početku 10. stoljeća. U knjizi je obuhvaćen period od pojave keltskoga naselja preko rimskoga doba i drevnoga Acumincuma, osmanlijskih osvajanja, bitke kod Slankamena 1691. pa sve do suvremenoga doba, točnije do početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Autor je zabilježio cijeli niz podataka o događajima, zapisima, spomenicima, povijesnim ličnostima i inim zanimljivostima do kojih je uspio doći tijekom svog istraživačkog rada, a koji na određeni način imaju veze sa Slankamenom. Posebno se osvrnuo na sudbinu stanovništva u Slankamenu koje je do 1991. bilo većinski hrvatsko.
 
Sadržaj knjige na gotovo tri stotine stranica podijeljen je na više poglavlja koje je autor sustavno obradiokoristivši se stručnom literaturom i dokumentacijom, a vjerodostojnosti sadržaja pridonosi i veliki broj fotografija, fragmenti brojnih dokumenata, te statistički podatci koji se odnose, primjerice, na popise stanovništva. Autor donosi i popise stradalih Nijemaca i Hrvata iz Slankamena pred kraj Drugoga svjetskoga rata, popis starih slankamenskih prezimena itd. Navode u sadržaju pedantno je potkrepljivao izvorima, stručnom literaturom, kako starijeg tako i novijeg datuma, a u opsežnom navođenju literature na kraju knjige stoje brojni povjesničari, kroničari, pisci koji su se bavili Srijemom i Slankamenom. Među njima su i Ilija Okrugić, Ivan Bonus, dr. sc. Stanko Andrić, dr. sc. Hrvoje Gračanin, te Marko Kljajić koji je, među ostalim, i autor jedne knjige o Slankamenu. Za grafičko-likovno oblikovanje knjige zaslužna je Dora Šurija, a lekturu potpisuje Slankamenka Maja Tančik.
 
Najnovije izdanje Biblioteke „Srijemski Hrvat“
 
Nakon što je zamjenik predsjednika ZPHSBB-a Stjepan Šutija, koji je ujedno bio i voditelj predstavljanja, pozdravio prisutne i zaželio im dobrodošlicu, uslijedio je govor predsjednika ZPHSBB-a Mate Jurića koji je naglasio kako je knjiga Zvonimira Pažina najnovije izdanje Biblioteke „Srijemski Hrvat“ te kako je ona još jedan doprinos ZPHSBB-a da riječ srijemskoga Hrvata bude zabilježena i sačuvana. Nakon njega, prisutnima se ponovno obratio Stjepan Šutija koji je najprije rekao riječ – dvije o Slankamenu a potom je ovaj vrlo lijepi, emocijama prožet skup učinio još ljepšim i dirljivijim pročitavši pismo koje je svojim bivšim župljanima poslao mons. Eduard Španović, danas srijemskomitrovački župnik i generalni vikar Srijemske biskupije, a nekad (od 1990. do 1999.) novoslankamenački župnik, kada je slankamenskim katolicima i Hrvatima postao i ostao nedvojbeno najdraža osoba sve do danas:
 
Dragi moji Slankamenci!
S velikom radošću i poštovanjem pozdravljam Vas i Vaše goste, Upravu i članove Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, okupljene na predstavljanju knjige SLANKAMEN. Na poseban način pozdravljam autora knjige gosp. Zvonimira Pažina, kojem od srca zahvaljujem i na knjizi i na pozivu.
Jučer sam bio na kanonskoj vizitaciji u Slankamenu, i zatekao sam samo obrise Slankamena, "stup koji govori o slavi koje više nema". Najveći dio Slankamena živi u Vama i u Vašoj djeci dragi moji Slankamenci protjerani i raspršeni diljem lijepe nam i drage Domovine Hrvatske i širom svijeta. Odlazeći iz Slankamena ponijeli ste sa sobom nešto malo svoga, svega sebe, a time i najveći dio Slankamena. Nažalaost danas "Slankamen" samo simbolično, malobrojno i ranjeno živi i postoji u Slankamenu. Želja mi je i molitva da Slankamen nastavi živjeti i postojati u Vašim srcima, obiteljima i u novim domovima.
Objavljivanje ove knjige značajno doprinosi "očuvanju i postojanju" Slankamena. To što je "prvi Slankamen" uništen i gotovo nestao, krivci su poznati. Ako bi se ne daj Bože dogodilo da nestane i "drugi-duhovni Slankamen" bili bi vi sami krivi i odgovorni. Zato Vas molim i potičem da usmenom i pisanom riječju, udruživanjem i susretanjem, i svakim drugim dobrim nastojanjem sačuvate DRUGI SLANKAMEN. Nažalost PRVI umire.
Svakako sačuvajte kontakt i povezanost sa svojim rođacima i prijateljima u Slankamenu, podržavajući ih u njihovom nastojanju da sačuvaju i održe Crkvu, Dom, groblje... Njihov broj je veoma mali, uz to puno je starih.
Ove godine navršava se 25 godina od početka  progona i iseljavanja dragog nam Slankamena. I nakon toliko godina ostajem s Vama duhovno povezan, jer me s Vama toliko toga povezuje.
Još jednom svima iskren pozdrav i zagrljaj!
Srijemska Mitrovica, 29. 1. 2016.
Mons. Eduard Španović,prelat
generalni vikar Srijemske biskupije
O samoj knjizi govorila je Ivana Andrić Penava, profesorica povijesti, članica Izvršnog odbora Zavičajnoga kluba Petrovaradinaca i aktivna članica ZPHSBB-a. Autoru je čestitala na hvalevrijednom pothvatu ocijenivši knjigu kao veliki doprinos u smanjenju nedostatka sadržaja o vojvođanskim Hrvatima, napose onim srijemskim. „Autor nije povjesničar i ovo mu je prva knjiga, no to ne umanjuje vrijednost njegova pothvata. (...) U ovoj knjizi nije napisao sve o Slankamenu, ali je generacijama koje dolaze stvorio čvrsti temelj za daljnje sustavno istraživanje i pisanje na tu temu.“, rekla je Andrić Penava, zaključivši na kraju da će posebno zahvalni biti Hrvati koji su ostali živjeti u Srbiji jer je ova knjiga konkretan dokaz da nisu zaboravljeni.
 
Pri samom završetku predstavljanja knjige riječ je dobio i sam autor koji se zahvalio svim prisutnim na dolasku, svima onima koji su pomogli u realizaciji ovog projekta, a posebno Maji Tančik, Dori Šuriji i Stjepanu Šmitu te između ostalog istaknuo: „Ovo je jedinstvena knjiga, kako po sadržaju tako i po formi, što nikako ne znači da je savršena i idealna, ali je posebna utoliko više što je ovo zasigurno najveći projekat Zavičajnog kluba Slankamen od 1991.godine, ako ne i u cijeloj povijesti ovog srijemskog mjesta. Knjiga nema predgovor, nema ni pogovor, ona nema ni sadržaj, jer nisu potrebna dodatna pojašnjenja i ona se čita u „jednom dahu“. Pored stručnog oblikovanja knjige trudio sam da joj udahnem i jednu poetsku literarnu dimenziju.“ Da je tome tako posjetitelji su se mogli uvjeriti na temelju uvodnih odlomaka knjige koje je pročitala Daniela Šutija:
 
Slankamen... selo... paorsko... i alasko... i vinsko... i obično... i neobično... i zaraslo... i pokošeno... i opjevano... i oplakano... Kao da ga je sam Gospod nekada davno posadio na fruškogorske brežuljke, a onda prva proljetna košava i blatnjave bujice raspolutile i srozale niz obje strane zelenkastih obronaka. I tako, umjesto jednog, u trenu nastadoše dva. Prvi se zabi u srijemsku glibavu crnicu i osta tako vonjati po otkosima mlade djeteline, tek istopljenim čvarcima, spaljenoj kukuruzovini i potocima nerazblaženog mlakog rizlinga. A onaj drugi... onaj drugi se pritjesnio uz desnu obalu Dunava obavijen vječitom strepnjom...zbog rijeke... Ona je bila život. Kada je davala, davala je obilato... kad je uzimala, uzimala je sve. Sva muka, trud i znoj nestajali bi u samo jednom zagrljaju nabujalih voda odnoseći u nepovrat snove, žabokrečinu, pjesme i friško oterisane alaske čunove. Iza bi ostajale suze, pijesak i smrdljivi mulj.
A ljudi... ljudi su voljeli... i zemlju i rijeku... Skrušeno, pokorno i beskrajno... Prolazile su vojske, padale vlade, nastajala i nestajala carstva, mijenjali se gospodari... A oni su uvijek bili tu, u svom Slankamenu, slani od znoja i skamenjeni od umora... I onda... pa čak i onda kada igrom sudbine, božjom voljom ili nečim trećim nisu bili u njemu, on je bio u njima, šćućuren u nekom skrovitom hodniku duše, uspomena i nezaborava...
 
Autor je na koncu rekao: „knjiga obuhvaća period do 1991. godine, jer je to godina kada je naš Slankamen prestao postojati, to je godina kada smo ga morali napustiti i potražiti drugi dom i drugi zavičaj“ te je istaknuo da zbog toga ona završava odlomkom koji je također pročitala Daniela Šutija:
 
I onda dođoše devedesete, tužne i nesretne, kako netko u pjesmi reče…. Nad Slankamen i ostala vojvođanska mjesta u kojima su do tada prebivali Hrvati nadviše se tmurni oblaci zebnje i neizvjesnosti. Dojučerašnje komšije i prijatelji okrenuše glavu… Kulminacija jedne bolesne ideologije nesnošljivosti, netrpeljivosti i mržnje manifestirala se nestankom tadašnjeg Slankamena… (naravno da su i druga mjesta sa većinskim hrvatskim stanovništvom dijelila istu sudbinu, ali ovdje je riječ o Slankamenu)… I sve to nakon 208 godina odkako prve obitelji dođoše u srijemsku pustaru i počeše graditi najljepše selo na svijetu, i sve to nakon što su preživjeli četiri države i četiri sustava… Štovali su Slakamenci sve što je od Boga, i ne samo to, štovali su i cara i kralja, i poglavnika i predsjednika, prihvatiše Srijem kao svoj jedini zavičaj, prihvatiše laganu otegnutu ekavicu kao materinski jezik pun topline i nježnosti, zavolješe blato i košavu, talase i vrbake…
 
I sve to nakon puna dva stoljeća i nešto godina nestade u trenu, istopi se kao kockica leda na avgustovskom suncu… I slankamenski Hrvati, tiho i gotovo nečujno, isto onako kako su generacijama živjeli, krenuše tražiti novi zavičaj… krenuše na svoju Kalvariju, na jedan „weiter Weg“ , baš kao i njihove komšije Nijemci prije 47 godina. Krenuše na put bez povratka, tražeći u novostvorenoj Hrvatskoj onu zavičajnu iskru koja je nestala u srijemskoj crnici… Te jeseni nestao je naš Slankamen, preselio se u naše snove, uvukao se u naše strahove, odgegao u naše uspomene, zaspao na talasima sjećanja, ugnjezdio se između stvarnosti i maštanja... raspršiše se sve nade poput fruškogorskog maslačka na proljetnoj košavi... A ljudi... odoše... a jedan skroviti dio njih zauvijek i neizbrisivo ostade u Slankamenu... A to je već neka druga priča... I možda je najbolje tu novu priču započeti riječima što ih 1950. godine napisaše upravo izgnane komšije Nijemci u svojoj „Povelji prognanih iz zavičaja“... Pa neka te riječi budu završetak ove priče i ujedno početak neke slijedeće, jer njihova aktualnost je neupitna...
„Mi smo izgubili svoj zavičaj. Ljudi bez zavičaja su tuđinci na zemlji. Bog je svim ljudima odredio zavičaj. Ljudi koji su silom odvojeni od svog zavičaja duhovno su ubijeni. Mi smo dopali ove sudbine i preživjeli je. Stoga se osjećamo pozvani tražiti da se pravo na zavičaj, kao jedno od Boga darivanih osnovnih ljudskih prava, svima prizna i ostvaruje.“
 
Svečanom ugođaju pridonijela je i lagana svirka tamburaškog sastava „Ružmarin“, čija dva člana su Slankamenci, braća Stjepan i Antun Diković, kojom je bilo popraćeno predstavljanje knjige, pa su tako mogle čuti Srijemcima omiljene pjesme: „Kućerak u Sremu“, „Divan je kićeni Srem“, „Širok Dunav ravan Srem“, „Rastao sam pokraj Dunava“ i dr. Prije završetka službenoga dijela predstavljanja, Stjepan Šutija je još pročitao pjesmu pokojnog pjesnika iz Slankamena Ivana Bonusa „Ej ravnico“, nakon čega je pozvao sve u hol Kulturnoga centra Dubrava na druženje uz tamburašku glazbu i tipične sremačke delicije koje su „naše frajle“ s puno srca i duha pripremile. Sudeći po reakcijama, kako onima za vrijeme i nakon samog predstavljanja tako i onima na društvenim mrežama, knjiga Zvonimira Pažina izazvala je vrlo pozitivne reakcije. Vodstvo ZPHSBB-a od srca se zahvaljuje ravnatelju Narodnog Sveučilišta Dubrava, gospodinu Željku Šturliću i svom osoblju na nesebičnoj i svesrdnoj pomoći u organizaciji ovog događaja.
 

Stjepan Šutija, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata

Politički raskol narodne grupe

 
 
U razdoblju med dvimi boji raskolila se je hrvatska narodna grupa na dva političke tabore. Vruće konflikte izazvalo je školsko pitanje. 1920. su vlasti u Gradišću privrimeno ostavile na snagi ugarske školske zakone. Kad su socijaldemokrati 1922. odlučno potribovali upeljanje austrijanskoga školskoga zakona i kad je tako u Zemaljskom saboru i odlučeno, prepričili su to vladajući kršćanskodemokrati na saveznoj razini.
Kršćanskodemokrati su na ta način osigurali pridržanje katoličanskih osnovnih škol u Gradišću i tim i crikveni nadzor nad školskom organizacijom i nastavni plani. Na to su u socijalistički dominirani seli počeli utemeljivati osnovne škole s nimškim podučavnim jezikom. Upotribljavanje gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je nastalo simbolom za kršćanskosocijalnu orijentaciju, a socijalistički nastrojeni Hrvati su odbijali njegovo hasnovanje u školi i službenoj praksi. Socijaldemokratske novine “Naš glas” su prestale izlaziti. To je kot Zemlje Gradišće izazvalo jako restriktivnu politiku pri ulaganju sredstav u hrvatsko školstvo. Doduše se je tiskala početnica, ali važna područja – kot na primjer izobrazba učiteljev ili više školstvo – ograničavala su se na dodatne slobodne predmete.
 
Hrvatske organizacije su u sve većoj mjeri integrirane u partijske strukture kršćanskodemokratske stranke. Ljeta 1929. se je nanovič utemeljilo Hrvatsko kulturno društvo doduše kot nadstranačko, no nikad mu se nije ugodalo zaistinu premostiti diboki politički razdor. Pri izbori u Zemaljski sabor kandidirala je i posebna hrvatska kršćanskodemokratska stranka, koj je ali falilo samo malo glasov za ulaz u sabor. Spojivši se kratko potom s Kršćanskodemokratskom strankom nije već kandidirala kot posebna partija. Na mjesto toga su Hrvatom neformalno zasigurani dva mandati za pripadnike narodne grupe na kršćanskodemokratskoj listi. U daljnjem je (i u 2. Republiki) u Saboru bilo zastupano uvijek po nekoliko hrvatskih odbornikov.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Schruiff, “Zur Geschichte und Entwicklung der kroatischen Volksgruppe”; http://www.hkd.at/index.php?option=com_content&view=article&id=43&Itemid=168&lang=hr

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1539 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook