Get Adobe Flash player
Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane...

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

U Istri i ostatku Hrvatske vladajući i dalje brane jugokomunističke...

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

KPJ je bila islamska država u Hrvatskoj     Možda...

Mamac za naivne i neobaviještene

Mamac za naivne i neobaviještene

Kako čovjek bez karaktera može biti "Predsjednik s...

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

Zastupnike bi trebalo zatvoriti u sabornicu i da 24 sata gledaju film...

  • Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 15:49
  • Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:38
  • Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:30
  • Mamac za naivne i neobaviještene

    Mamac za naivne i neobaviještene

    srijeda, 06. studenoga 2019. 08:14
  • HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:27

       O, Mata, Mata

 
 
        Moj bivši učenik Mata, nešto zbog bijednog materijalnog
        stanja roditelja- čuvara svinja u malom slavonskom selu K.,
        a ponajviše zbog vlastite nemarnosti, nije uspio završiti osmo-
        godišnju školu pa je već sa petnaestak godina radio za nadnicu
        i tako pomagao roditeljima, braći i sestrama da kako-tako
        preživljavaju.      
http://www.nadareljic.com/blago/zivijoblogss0.jpg
        Čim mu se ukazala prilika, Mata je pobjegao u Njemačku. Posla
        je bilo dosta, pogotovo onog teškog, fizičkog, iscrpljujućeg i
        namijenjenog "Gastarbeiterima" bez odgovarajuće školske
        spreme. Tako  je i Mata dobio posao na gradlištu novog trgo-
        vačkog centra u Stuttartu. Tu je radio već godinama. Plaća je
        stizala redovito, ali se pokazalo da nije dovoljna za plaćanje sta-
        narine, režijskih troškova i k tome još i za pomoć koju je redovi-
        to slao svjim roditeljima u hrvatsko selo K.
        Ipak, na nagovor prijatelja, odlučio je iseliti iz sobe (u jednoj 
        baraci) koju je dijelio sa još petoricom "Gastarbeitera".
        Pronašao je jednosobni stan na prvome katu peterokatnice i
        tu se, nakon što  je sa stanodavcem potpisao Ugovor, uselio,
        sretan što će konačno biti sam u sobi. I činilo se da je bio zado-
        voljan i poslom i novim stanom.
        Neprilike sa stanodavcem započele su onoga dana, kada Mata
        nije htio očistiti stepenište, a što je po Kućnome redu morao či-
        niti svaki stanar i to svaka četiri tjedna.
        Ponekad se događalo da Mata pozove veselo društvo koje bi
        do rane zore preglasno pjevaloi -pod utjecajem alkohola-
        narušavalo miran san ostalih stanara u zgradi.
        Sve je to ljutilo vlasnika stana pa bi ponekad i upozorio Matu
        na njegove obveze.  U Mati se rađao prkos, jer gazda je, kako
        je Mata nazivao stanodavca, živio u miru i blagostanju, nije
        morao već u rane sate odlaziti na posao niti brinuti o sutra-
        šnjem danu. Amata je od svoje skromne zarade plaćao visoku
        stanarinu, svaki mjesec roditeljima slao i više nego što je mogao,
        jer se na taj način želio pohvaliti kako se on, Mata, "dobro snašao"  
        u Njemačkoj.
        Nije stoga čudilo što mu mjesečna plaća nije dostajala za podmi-
        rivanje vlastitih potreba.
        Zbog toga je već sredinom svakoga mjeseca za ručak mogao
        kupiti samo jedno pečeno pile, koje bi raspoređivao tako, da
        mu ostane i za večeru. Događalo se da bi od prijateljamorao
        posuditi novac, a koji je pošteno, svakoga prvoga u  jesecu i
        vratio.
        Jednoga kišnoga dana ugledah ga na tramvajskoj postaji.
        Bio je blijed, umoran, u otrcanom kaputu koji je prekrivao
        iasto tako otrcane plave hlače koje su bile utrpane u prljave
        visoke cipele. Riječi nisu bile potrebne, ali na moj upit, kako mu
        je, odgovrio mi je da je prošlu noć proveo spavajući na klupi u
        parku, jer ga je gazda istjero iz stana.
        "A zašto te je istjerao?" - upitah više iz sžaljenja, nego iz znati-
        želje. "Zato što sam u klozet ubacivao pileće kosti, koje su ga
        začepile."
        "O, Mata, Mata, pa zašto si to učinio?"-začuđeno upitah, još
        uvijek ne vjerujući da je to učinio ne znajući što se može desiti.
        A moj Mata samo reče: "Iz inata!"
 

Malkica Dugeč, Stuttgart, 2002.

Završila 16. Međunarodna ljetna škola hrvatskoga jezika i kulture

 
 
Vrbnik na otoku Krku od 3. do 10. srpnja ugostio jeŠestu međunarodnu ljetnu školu hrvatskoga jezika i kulture te poljskoga jezika, koju vodi profesorica dr. sc. Sanja Vulić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a suorganizatori su Vrbničko kulturno društvo „Frankopan“ i Općina Vrbnik.
Školu su, kao i prošle godine, otvorili Tomislav Božić, predstavnik Vrbničkoga kulturnog društva „Frankopan“ i profesorica Sanja Vulić, te je po otvaranju krenuo svakodnevni nastavni program. Polaznici iz Hrvatske i Bugarske svakoga su dana pohađali osnovni tečaj poljskoga jezika pod vodstvom mag. Agnieszke Rudkowske i kazališnu radionicu koju je vodila redateljica Frana Marija Vranković. Profesorica Vulić za polaznike iz Hrvatske svakoga je dana držala predavanja i vježbe naslovljene Kultura hrvatskoga jezika, dok je doktorandica Lidija Bogović polaznicima iz Bugarske držala jezične vježbe.
 
Profesori sa Sveučilišta u Zagrebu održali su i niz predavanja, koja su počela predavanjem Mediteran i Dalmacija u historiografskim djelima hrvatskih latinista, profesorice Tamare Tvrtković, prodekanice za nastavu Hrvatskih studija. Docentica Viktoria Franić Tomić i profesor Slobodan Prosperov Novak održali su tri predavanja naslovljena Hrvatska književnost u kvarnerskom očištu. Kulturni program ovogodišnje škole bio je posebno bogat te je uključivaoknjiževnu večer s vrbničkom pjesnikinjom Marinkom Matanić Polonijo, prezentaciju e-knjige „Multimedia štroligi“ majstora filma Petra Trinajstića, obilazak Baške i kompleksa nekadašnjega samostana sv. Lucije u Jurandvoru s projekcijom kratkoga dokumentarnog filma o pronalasku i deskripciji Bašćanske ploče, s naglaskom na važnosti i vrijednosti toga spomenika. Kulturni program zaključen je kulturnim jutrom u Vrbniku pod vodstvom Marije Trinajstić Božić. Osobit su dojam na polaznike Škole ostavili vrbnički brevijari, posebice prvi, s kraja XIII. i početka XIV. stoljeća, kojega su također imali mogućnost vidjeti. Slijedio je posjet bogatoj knjižnici obitelji Vitezić, razgledavanje vrbničke etnografske zbirke, glagoljskoga tiskarskoga stroja, Muzeja likovnoga identiteta Vrbnika, Sakralne zbirke Desetinec, frankopanskoga Baćina dvora te župne crkve, zvonika i kapelice sv. Marije. Kako bi upoznali Vrbničku okolicu i s mora, organiziran je i izlet brodicom do uvale Sv. Marak.
 

Sanja Vulić

Vojvodina i zastalo vrijeme

 
 
Na Balkanu prvo morate biti mrtvi najmanje pola stoljeća da bi se netko ili neka vlast sjetila se Vas te u nekom vremenu favorizirala, kanonizirala, osudila, odlikovala itd… Bilo što odlučili opet mrtav dobija veću skrb i pozornost od živog čovjeka jer živ je dobar samo svake četvrte izborne godine.
http://www.vestinet.rs/wp-content/uploads/2015/05/Draza-Mihailovic-2.jpg
Čiča Draža - rehabilitirani koljač
 
U ljudskoj je prirodi ugledati se na druge, po deflaufu to su oni koji su negdje bolji od nas, oni kojima težimo i kojima zavidimo. Naravno ovo pravilo ne važi, a i zašto bi za balkanska plemena. Ovdje se gleda tko je negdje pogriješio i tko je gori da bi reciprocitetom opravdali sopstveni vandalizam. Nakon Drugog svjetskog rata jedna Njemačka je nakon jednog desetljeća vratila prvobitni kulturološki i gospodarski sjaj dok se na istoku i jugu stoljećima nakon povampiruju horor likovi, a babe i dalje strahuju od invazije Turaka. Dok svijet trči budućnosti u nas se lopata po prošlosti, prepravlja irelevantna povijesti. Dok u svijetu i vlakovi počinju letjeti, vlakovi na Balkanu su u takvom stanju kao da nas trećerazrednom klasom voze za Auschwitz. Svijet se ponosi svojim dostignućima, mladim znanstvenicima, a kod nas iskopavanjem bradatih i veličanja krvnika kao heroja.
 
Vojvodina je vječita kolateralna šteta
 
Vojvodina kao vječita kolateralna šteta svih nametnutnih režima i ideologija, služila i dan danas je kao pokusni štakor u kojeg svi gledaju koliko može preživjeti. Svi narodi Vojvodine sa sobom su nosili svoj svojstveni dio kulture i tradicije dok je politička demagogija i idealizam dolazio od vana. Popularno je pravdati i mijenjati neuspjelu ili sramnu sadašnjost i greške kopanjem što dublje u povijest, tražeći to opravdanje i stoljetno stare heroje i krivce. U Vojvodini svi režimi se ogriješili u svim prošlim vremenima kao i danas, tako da a budućnost ne može biti drukčija. Građani Vojvodine bili su diskriminirani u kraljevskoj Jugoslaviji, podjednako žrtve fašizma i partizanskog socijalističkog oslobođenja, preko jugoslavenskog građanskog sve do današnjeg psihološko ideološkog ugnjetavanja.
 
Na Balkanu prvo morate biti mrtvi najmanje pola stoljeća da bi se netko ili neka vlast sjetila se Vas te u nekom vremenu favorizirala, kanonizirala, osudila, odlikovala itd… Bilo što odlučili opet mrtav dobija veću skrb i pozornost od živog čovjeka jer živ je dobar samo svake četvrte izborne godine. Hodaju zemljom razni horor likovi povijesti, groze ih se i klanjaju u isto vrijeme baveći se trivijalnostima, pravdajući nekrofilsku opsesiju „ pa i oni su to uradili“. Običan čovjek više ne vjeruje ni sebi, a na popularnu povijesnu propagandu gleda i prihvaća eto što tako treba, tako i drugi, što će drugi reći ako je drukčiji.
 
Držimo rekord u najnižem životnom standardu u Europi ali je masa euforična što joj po državi šetaju mrtvi četnici. Sličimo jednoj velikoj emisiji „Parovi“ gdje se u državnoj verziji u glavnim ulogama nalaze četničke vojvode, kraljevi, partizani i maršal osobno. Zamajavanje izluđenog i dezorijentiranog naroda koji čoporativno šeta trgovima i ulicama podržavajući svog nekog povijesnog favorita da ostane u udžbenicima, ne mareći što je maše zastavama u sred radnog dana i sata, besposlen čekajući da mu biro nađe posao, socijalno udjeli koju crvenu i vreću brašna.
 
Zarobljen u prošlosti
 
Ostati zarobljen u prošlosti, živjeti u nadi da će snagom volje uskrsnuti Tito i podijeliti nekretnine i poslove samo zato što je za reverom zakačena crvena zvijezda. Drugi se pak nadaju uskrsnuti Dražu u nadi da će pobiti one koji su im zauzeli radna mjesta, te sad siroti moraju ulicama lutati, ili želja vratiti se u prirodno stanje društvo, jer što će nama civilizacija, poslovi, krediti i druge kapitalističke budalaštine kada slobodno dlakavi i bradati možemo slobodno trčati po šumama i ravnim gorama, reproducirajući se kao životinje, hraneći na slanini i gibanici, po darvinizmu ubijajući sve slabije i drukčije što se nađe na putu. 
U bolnicama, školama, vrtićima, nema mjesta jer od šezdesetih godina nijedna nije sagrađena, ali zato praznih hramova je niklo kao gljiva nakon kiše. Mali nam je bruto dohodak po glavi stanovnika ali zato imamo najviše hramova i spomenika po glavi. Infrastruktura je nebitna u našem društvu jer mi imamo povijest koju po potrebi malo, malo reanimiramo. Ne interesira nas gasna kriza, MMF i poskupljenje struje jer imamo Tita i Čiču da nas griju i 'lade, neki fanatičniji odu i do Staljina i Mao ce Tunga da im od tolike miline i topline ne treba ni ugalj ni kruh.
 
Povijest pišu pobjednici, već je napisana i prevaziđena. Uzalud tolikoga truda da se mijenja na lokalnom nivou, prekraja po trenutnoj potrebi i ukrašava kada to dalje od te interesne grupe nikoga drugoga u svijetu ta editirana historija ne interesira. Nije kriva ni ta izabrana mala vladajuća oligarhija, zna se tko je tu kriv. Kriv je onaj glasač koji za deset eura glasa i protiv sebe ako treba, krivi su oni gledatelji nacionalne televizije i fanovi njenih grotesknih emisija, kriv je onaj bijesni besposličar kojem su svi drugi krivi, krive su potriote koji gaje animozitet prema drugima, iscrtanim bizantijskim ikonostasom po tijelu i nepravilnih ćiriličnih parola. Dok izabrani žive kako žele, putuju po svijetu, ne tresu kada stignu koverte u sanduče, ferma im se i za Tita, Jugu, Čiču i englesku kraljicu, ima dovoljno sirotinje koja ima vremena baviti se tim.  Postoji kod nas zakonski dualizam , jedan sistem za većinu obične i neobične građane tj. one siromašne na bazi prirodnog uređenja subjektivnog tumačenja i shvaćanja zakona u državi levijatan. Drugi sistem je rezerviran za bogate, utjecajne biznismene i vladu koji su tvorci svojih zakona čineći svoja djela legalnim. Život je svakako prolazan i ne treba se mnogo jediti i žaliti, jer tko zna možda za sto godina bilo koga od nas netko može odlikovati, strašiti malu djecu i umirovljenike vašim imenom ili ulicu u kojoj smo prosvjedovali i molili prolaznike za nešto sitno nazvati po nekom od nas.
 

Michael Ilić

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Srijeda, 13/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1644 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević