Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Hrvatsko-češki arhitekt Vlado Milunić slavi 75. rođendan

 
 
Vlado Milunić, češki arhitekt hrvatskog podrijetla, autor poznate Kuće koja pleše u Pragu, u četvrtak 3. ožujka slavi 75. rođendan i tim povodom Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba dodijelilo mu je Nagradu „Marija i Stjepan Radić“ zbog, kako stoji u obrazloženju, „njegovih iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini, koje se očituju u njegovom višegodišnjem radu i prepoznatljivim rezultatima trajne vrijednosti i od šireg društvenog interesa.“ HČD podsjeća da Milunić već 60 godina živi u Češkoj gdje je ostvario vrijedna i od struke, korisnika te publike priznata djela suvremene arhitekture, među kojima se kao najpoznatija u europskim i svjetskim razmjerima ističe poslovna zgrada na obali Vltave u Pragu poznata kao Kuća koja pleše dovršena prije 20 godina.  
http://i3.cn.cz/1308472298_008.jpg
Vlado Milunić
 
Vlado Milunić rođen je 3. ožujka 1941. u Zagrebu, a 1956. zajedno sa svoje tri sestre doselio se u tadašnju Čehoslovačku gdje su od 1948. živjeli njegovi roditelji, liječnici Atena i Josip Milunić, odvojeni od svoje djece zbog sukoba Jugoslavije s ostalim državama pod komunističkom vlašću. U Pragu je 1966. završio studij arhitekture na Češkom tehničkom sveučilištu, a zatim se do 1969. usavršavao u Parizu. Od 1969. do 1990. radio je zajedno s kolegom Janom Línekom, a od 1990. djeluje u vlastitom Studiju VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje). Projektirao je brojne javne zgrade, među kojima se ističe nekoliko domova umirovljenika u Pragu, Dom kulture Sedlec-Prčice, Dom djece i mladeži Modřany, stambeni kompleks Zvijezda, stacionar za hendikepiranu djecu u Českim Budějovicama te više obiteljskih kuća. Radio je i na preuređenju dijelova stare gradske jezgre i panelnih stambenih naselja u Pragu i Bratislavi. Jedan je od autora Češke četvrti u Šangaju, a njegovi radovi su i radarski toranj u Zračnoj luci Václava Havela u Pragu, praška galerija Ungelt, Gallery Club Radost FX te prijedlog za novi centar grada Rijeke. Radi i kao predavač na Češkom tehničkom sveučilištu u Pragu.
 
Kuću koja pleše (Tančící dům), ikonu suvremene praške arhitekture, Vlado Milunić projektirao je 1992. zajedno sa svjetski poznatim kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem, a idejni projekt za zgradu Milunić je osmislio zajedno sa svojim prijateljem, češkim predsjednikom Václavom Havelom. Zgrada simbolizira slobodu i dinamičnost češkog društva nakon Baršunaste revolucije i stekla je veliku popularnost među posjetiteljima Praga te se, uz Hradčane i Karlov most, smatra jednom od tri praške znamenitosti koje turisti najčešće fotografiraju. Zgrada i njeni autori dobili su više nagrada i priznanja u Češkoj i inozemstvu.
http://img.blesk.cz/img/1/gallery/1894405_tancici-dum-praha-nemovitost-koupe-prodej.jpg
„Osim što je simbol modernog Praga, Kuća koja pleše na određen način simbolizira i hrvatsko-češke odnose koje su kroz stoljeća obilježili i Hrvati koji su dugi niz godina živjeli i djelovali u Češkoj, među kojima se ističu Faust Vrančić, Josip Filipović, Vlaho Bukovac, Vladimir Prelog, Branko Gavella i Zvonimir Rogoz. Tom nizu hrvatskih velikana pridružuje se i Vlado Milunić, ugledni i priznati arhitekt i intelektualac kojem su Češka i Prag postali trajno prebivalište, poznat u češkoj javnosti ne samo po svom arhitektonskom opusu, nego i po dosljednom zalaganju za poštivanje pravila i etike arhitektonske struke i urbanizma te za javni interes. Svojim umjetničkim i javnim djelovanjem Vlado Milunić, u češkoj javnosti prepoznat kao češki arhitekt hrvatskog porijekla, doprinosi popularizaciji Hrvatske u Češkoj, a njegova Kuća koja pleše jedan je od vidljivih znakova uzajamnog kulturnog prožimanja Hrvata i Čeha koje je povezivalo i oplemenjivalo oba naroda stvarajući ne samo djela trajne vrijednosti, nego i jedinstven duh prijateljstva i zajedništva utemeljenog na zajedničkim civilizacijskim i ljudskim vrijednostima. Globalna prepoznatljivost Kuće koja pleše pozicinira to prijateljstvo i zajedništvo Hrvata i Čeha kao relevantan fenomen u europskim i svjetskim razmjerima koji može služiti za primjer drugim narodima, naročito u današnje doba velikih kriza, napetosti i novih izazova“, kaže se u odluci Hrvatsko-češkog društva o dodjeli Nagrade „Marija i Stjepan Radić“ Vladi Miluniću.
 
Ovo priznanje do sada su dobili violist, glazbeni pedagog i diplomat Zlatko Stahuljak (2012.) i češki kroatist Dušan Karpatský (2015.), a nazvano je u čast hrvatskog političara Stjepana Radića koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio najznačajniji promicatelj hrvatsko-češkog prijateljstva i njegove supruge Čehinje Marije Radić.
 

Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva

Stranačkopolitička konfrontacija po 1955. ljetu

 
 
Politički razdor hrvatskoga stanovničtva se dugo nije mogao prebroditi niti u Drugoj republiki. Hrvatske organizacije su se u sve većoj mjeri integrirale u Narodnu stranku, pripisujući si pri tom ulogu zastupničtva narodne grupe, protiv čega je žestoko protestirao socijalistički dominirani “Prezidij načelnikov i vicenačelnikov hrvatskih i mišanojezičnih općin Gradišća“.
http://oekastatic.orf.at/static/images/site/oeka/2016013/tyran_bal16.5437441.jpg
Peter Tyran - jedan od najaktivnijih Hrvata u Gradišću
 
Podučavanje na materinskom jeziku u osnovni škola se je opet zapeljalo Zakonom za manjinsko školstvo iz ljeta 1937., ki je ostao u valjanosti do 1995. ljeta. Iako se nikad nisu ispunile odredbe Državnoga ugovora za Gradišćanske Hrvate u pogledu viših škol i dvojezičnih natpisov, valjala je hrvatska jezična grupa u šezdeseti i sedamdesti ljeti kot “mirna manjina”. Stav stanovničtva pri izbori razlikuje se u dvojezični općina u jako neznatnoj mjeri od gradišćanskoga prosjeka.
 
Odseljavanje i važnost Beča za Hrvatice i Hrvate iz Gradišća
 
Gospodarska slabost Gradišća odražavala se je otežavajuće na opće jezično i kulturno stanje hrvatske narodne zajednice. Još uvijek je velik broj gradišćanskoga stanovničtva prisiljen najti si djelatno mjesto izvan zemlje. Velik dio od njih se vraća u svoje domaće selo samo koncem tajedna.Ti putujući djelači i djelačice nisu već uključeni u kulturne i jezične aktivnosti u selu i se u sve većoj mjeri odaljuju od svoje prvobitne kulture i od svojega jezika. Dnevna ili tajedna vožnja na djelo im prepričava aktivno sudjelivati pri kulturnom djelovanju u selu. Da bi to bar malo nadoknadili, osnovali su Gradišćanski Hrvati jur 1934. ljeta Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču. Cilj te organizacije bila je uz kulturnu i socijalna skrb za hrvatske djelačice i djelače iz Gradišća.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HL1320.jpg
U Drugoj republiki je značenje saveznoga glavnoga grada Beča kot mjesta zaposljenja i naobrazbe za Gradišćanske Hrvate još naraslo. Ljeta 1948. utemeljili su študenti i študentice u Beču Hrvatski akademski klub. Danas živi bar privrimeno četvrtina do tretine svih Gradišćanskih Hrvatov u Beču. Od 1993. ljeta se trsi "Gradišćansko-hrvatski Centar"u Beču odgovoriti na ta razvitak nudeći opsežne priredbe i programe na području kulture, obrazovanja odrašćenih, zabave, športa i religije. Za dicu stoju na raspolaganje dvojezična dičja grupa i različni izvanškolski jezični tečaji. Dosad se nije ugodalo organizirati i regularno dvojezično školstvo u Beču.
 
(Nastavak slijedi)
 

Franjo Schruiff, “Zur Geschichte und Entwicklung der kroatischen Volksgruppe”; http://www.hkd.at/index.php?option=com_content&view=article&id=43&Itemid=168&lang=hr

Sve je počelo 6. svibnja 1992. kada je u Hrtkovcima Vojislav Šešelj održao miting

 
 
Branimir Miroslav Tomlekin je autor 10 knjiga a jedna od njih je Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Tkanica, d.o.o. Pored poezije i proze, piše kao intelektualac i „slobodni strijelac“, kritike na stanje u hrvatskoj nacionalnoj zajednici i šalje ih kao „otvorena pisma“ na sve strane.
• Za početak razgovora nam se predstavite.
- U vezi predstavljanja imam potrebu da kažem da sam pri krštenju u osiječkoj donjogradskoj crkvi Preslavnog Imena Marijina, te 1944. godine, dobio, kako u krštenici i stoji, dva imena Branimir i Miroslav, ali da sam se pri upisu u rumsku gimnaziju morao administrativno odreći jednog imena. Tako sam u službenim dokumentima poslije toga ostao „samo“ Miroslav ali u posljednje vrijeme često upotrebljavam i drugo ime ili oba, posebno pod pseudonimom u književnim radovima: Branimir Tomlekin ili Branimir Miroslav Tomlekin.
 
Odrastao sam u Hrtkovcima, gdje sam završio osnovnu školu, gimnaziju u Rumi, a arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio sam u struci u Vukovaru, Banjaluci i Novom Sadu. Najviše sam pojektovao stambene objekte ali se posebno ponosim Informativnim centrom Nacionalnog parka Fruška gora na Iriškom vijencu, u mom Srijemu. Živim u Novom Sadu kao umirovljenik. Također, kao nešto što će sigurno biti interesantno čitateljima, reći ću i to da je poznati hrvatski pjesnik Miroslav Mađer iz naše obitelji u Hrtkovcima. Naime, njegov djed po majci i moja baka po ocu su rođeni brat i sestra.
 
• Koliko ste do sada izdali knjiga? Molim Vas da ih nabrojite i ukratko opišete.
- Devet, deseta je u tisku. Stihove sam počeo pisati još u gimnaziji, nastavio dok sam bio u radnom odnosu, pa i sada u mirovini, i prva moja knjiga je zbirka poezije Salauka objavljena 2013. godine. Neposredno prije umirovljenja sam počeo prikupljati i građu za neku vrst romanizirane kronologije moje obitelji kroz koju bi se i šire oslikavao vremenski period od nastanka Hrtkovaca 1737. pa do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno nasilnog iseljavanja Hrvata iz Srijema i Vojvodine.
 
U Novom Sadu sam upoznao gospodina Ivana Balenovića, kojem se i ovim putem zahvaljujem na svakoj vrsti saradnje, a koji je povoljno ocijenio moju poeziju, odabrao pjesme i uredio navedenu zbirku pjesama, a zatim, upoznat i sa materijalom za kronologiju Hrtkovaca, isti također uredio, te načinio maketu knjige i, uz propratno pismo, osobno je predao Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjedniku Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“, a ja sam elektronski dostavio tekst Zavodu i „Hrvatskoj riječi“. Više od godinu dana „od gore“ nisam dobio nikakav odgovor, čak ni to da su zaprimili tekst, maketu i propratno pismo gospodina Balenovića, kao i moje elektroničke pošiljke! A kada sam poslije godinu dana e‑mailom upitao što se dešava sa mojim rukopisom, tek iz druge su mi kratko odgovorili „da nije predviđen za tiskanje u ovoj godini“(!?).
 
U 2013. i 2014. godini sam napisao četiri lake satirično-humoristične knjige: Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje, Gaudeamus idi u tur i Nasukana mornarica. Sve su, citirat ću upravo gospodina Balenovića, posvećene ludoj, samouvjerenoj i neobuzdanoj mladosti-djetinjstvu, odrastanju, školovanju i služenju vojske. Ovaj „ciklus“ se i završava rečenicom na kraju četvrte knjige: Odlazeći brodom sa ostrva na kojem sam odslužio vojsku, zagledan u beskrajnu pučinu, shvatio sam da su upravo prošle sve moje godine lude mladosti i svi takvi još luđi dani i da stupanjem na kopno počinju one ozbiljne godine i dani u kojima neće biti mjesta za beskrajno šegačćenje, ali nisam ni slutio da će sve ići samo u sve ozbiljnijem pravcu, do tragičnih razmjera... I onda sam, kao nastavak, „morao“ napisati Godine zaslepljujućih boja, ratni roman s tragičnom sudbinom glavnog junaka, pokušavajući da razgolitim besmisao i tragiku svih ratova, jer se radnja može smjestiti na svaki lokalitet u svijetu gdje progovori oružje i ljudsko ludilo. Svih šest navedenih knjiga objavljuje izdavačka kuća „Bistrica“ iz Novog Sada.
U to vrijeme su počele izlaziti „Hrvatske novine“ u okviruHrvatske nezavisne liste - nestranačke, nevladine i neprofitne udruge slobodno udruženih građana, koji u njoj ostvaruju svoje zajedničke interese sa ciljem očuvanja identiteta Hrvata u Srbiji. Svaka riječ u tom sklopu govorila mi je da samo tu mogu da pripadam i počela je moja suradnja sa Vama. Politika, bolje reći političari, su mi odvratni, to je poseban profil i karakter ljudi, koji u sebi imaju najmanje ljudskosti. U ime naroda su potpuno otuđeni od njega i jedini im je cilj novac i neka osobna promocija. Kako me ni jedno ni drugo zaista ne zanima ostaje mi da, kao intelektualac i „slobodni strijelac“, pišem. Pored poezije i proze, pišem kritike na stanje u hrvatskoj nacionalnoj zajednici ovdje i šaljem ih kao „otvorena pisma“ na sve strane. Zanimljivo je da ih objavljuje jedino „Hrvatski fokus“ iz Zagreba, da ih svi kojima ih šaljem čitaju ali da nisam dobio niti jedan odgovor ili demanti, iako je sadržaj ovih „otvorenih pisama“ često vrlo provokativan i „prozivajući“ za konkretne ljude na čelu naših institucija ovdje.
Moja suradnja sa Hrvatskim novinama donijela je, preko predstavnika ovog lista koji su jednom prilikom gostovali u Zagrebu, zanimanje glavnog urednika Tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba gospodina Marijana Majstorovića, te je njegova izdavačka kuća „Tkanica“ objavila sredinom ove godine moju knjigu Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela na hrvatskom jeziku, a „Hrvatske novine“ u nastavcima donose, sada već osamnaestu priču iz te knjige.  
 
Već spomenuti materijal o Hrtkovcima i pripremljenu knjigu za štampanje u Subotici prethodno sam podijelio u dva dijela tako da knjiga Hrtkovci, priče o onom što je nekada bilo, koju je također ove godine objavio „ALFAgraf“ iz Petrovaradina,obuhvaća period od nastanka Hrtkovaca do početka Prvog svijetskog rata, a Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela od Prvog svijetskog rata do 1993. godine, kada moja obitelj napušta Hrtkovce. Ovdje treba reći da je ogromna većina Hrtkovčana, uostalom kao i svih Hrvata, uvijek bila i ostala lojalna državama u kojima su živjeli i u kojima žive. Posebno su to vrijedni, mirni i pošteni ratari, hrtkovački, kao i svi drugi. No, u vrijeme nacionalnog ludila to nisu bili dovoljni atributi.
 
U knjiziHrtkovci, priče o sudbini jednog sela u posljednjim poglavljima su opisani najtragičniji dani u Hrtkovcima, pa i ubistvo Mijata Štefanca. Kuriozitet je da su sva imena sudionika u tom događaju ranije navedena, kao i opisani detalji samog događaja, u knjizi Vojislava Šešelja „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“. „ALFAgraf“ iz Petrovaradina objavljuje ove godine i moju treću knjigu: Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti, gdje sam naslov govori da je u pitanju najsentimentalniji segment doživljenog u Hrtkovcima.
 
• Jesu li Hrvati u Srbiji sačuvali svoj kulturni identitet?
- Čijenica je da stanje na tom planu nije nimalo dobro. Uz epitet najneomiljenije nacionalnosti na ovom prostoru, pored Albanaca, svega onog što smo doživjeli i osjećanja nezaštićenosti kroz svo to vrijeme od onih koji bi trebalo da nas štite ovdje, ali i onih istih takvih iz matice, stalnim smanjenjem broja Hrvata, nepostojanjem dugoročnog strateškog plana u vezi našeg naciona ovdje, razjedinjenošću u korpusu ali sa koncentracijom moći, infrastrukture i novca u rukama nekoliko ljudi, Hrvati gube svaku vrstu identiteta, a onaj kulturni, kao nadgradnju, ponajviše. Spoj politike i kulture uvijek je poguban za kulturu. S druge strane u četrdesetak hrvatskih udruga u Vojvodini radi više literarnih sekcija, spominjem literarne sekcije jer razgovaramo o knjiškoj produkciji, koje se guše u besparici.
U HKUPD „Stanislav Preprek“ u Novom Sadu imamo jaku literarnu sekciju čijih su dvadesetak članova do sada izdali preko dvadeset naslova svojih knjiga, što proze, što poezije, a sama sekcija je upravo, uz novo uredništvo, završila sedmu zbirku poezije Preprekovo proljeće 2015. Inače je promocija ove knjige na Preprekov rođendan jedina kulturna manifestacija Hrvata u Novom Sadu. Za ovu knjigu i navedenu manifestaciju smo dobili svega 20 000 dinara!
 
• Sada je u tijeku projekt Nepodobni građani, koji realizira Vojvođanski građanski centar. Koliko se zna o stradanju Hrvata u Hrtkovcima tijekom 90-ih?
- Ista priča. Tek kada svakog 6. svibnja, na Đurđevdan, kada je u Hrtkovcima 1992. godine održao miting Vojislav Šešelj, gospodin Đorđe Subotić napiše članak o tome, „Hrvatska riječ“ ga stidljivo objavi bez komentara. I to je sve. Za desetogodišnji sudski spor oko naknade za svirepo ubojstvo oba roditelja Stjepana Oskomića iz Kukujevaca nitko nije ni znao, a o bilo kakvoj pomoći i potpori institucija Oskomićima nema ni govora, kao ni pomoći ijednom drugom Hrvatu u cijeloj Vojvodini. Neobično mi je drago da su na sat vremena prije uručenja nagrade „Ban Josip Jelačić“ donijeli odluku da je dodijele upravo gospodinu Đorđu Subotiću za širenje istine o stradanju Hrvata u Srijemu! On ju je zaista zaslužio.
 
• Jesu li Vas kontaktirali u svezi stradanja Hrtkovčana?
- Ne. Ja sam nepodobni građanin.
 
• Je li se uopće netko ispričao Hrtkovčanima i Srijemcima za stradanja koja su trpjeli?
- Koliko ja znam, ne!
 
• Što biste poručili čitateljima Hrvatskih novina?
- Čitateljima Hrvatskih novina bih poručio da šire glas o tim novinama, kao mladoj i zdravoj klici hrvatske informiranosti i hrvatske kulture ovdje, a svim Hrvatima u Republici Srbiji da se već sada aktiviraju za sljedeće izbore, odnosno da se bez straha upišu u poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine.
 

Zlatko Ifković, Hrvatske novine

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1625 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević