Get Adobe Flash player
Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Sljedeće godine neka Tomislav Ivić štafetnu palicu preda...

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem,...

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Pupovčeve velikosrpske Novosti šire najgori govor mržnje protiv...

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

Pupovče, spusti se u Šaranovu Jamu i pobroji virtualne...

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Partizani su se borili za obnovu Jugoslavije, a ne za slobodnu...

  • Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:53
  • Što danas Hrvate sjedinjuje?

    Što danas Hrvate sjedinjuje?

    srijeda, 19. lipnja 2019. 08:04
  • Faktograf je poticatelj govora mržnje

    Faktograf je poticatelj govora mržnje

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:21
  • I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:50
  • Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:13

Život Hrvata u Sjevernoj Americi: putopisna, ekonomska i politička promatranja (1907.) Tisak Matica hrvatskih iseljenika

 
 
Mislim, da će zanimati čitatelje, ako im statističkim podatcima prikažem bilancu poljodjelskih proizvoda Sjedinjenih Država. Senator Muelhbronner me je uvjeravao, da ti proizvodi natkriljuju proizvod ciele Europe, ako se izuzme Rusiju. Dopalo mi je do ruku izviešće ministra poljodjelstva Wilsona, o proizvodnji god. 1905. Te godine vriedio je poljodjelski proizvod Sjedinjenih Država 6.415.000.000 dolara, dakle oko trideset i dvie miljarde kruna. To je da stane mozak! Te se je godine našlo 2,708.000.000 bušela kukuruza, u vriednosti od 605.000.000 dolara. Vriednost utrganog pamuka iznosi 575.000.000 dolara. Pšenice je urodilo u vriednosti 525.000.000 dolara; ječma 282.000.000; krumpira 138.000.000; duhana 92.000.000; sladora dolara 52.000.000; riže 13.892.000. Prihod od mljekarstva dosegao je ogromnu svotu 665.000.000. Ostalo otpada na ine manje gospodarske prihode. Konji vriede 1,200.000.000; muli 250,000.000. Krava ima 17.570.000 komada, a vriede 482,000.000. Drugih goveda ima glava 43.669.000 u vriednosti od 662.000.000; prasaca oko 48,000.000, a vriede 289.255.000 dolara. Sve to ne mogu potrošiti Sjedinjene Države, koje broje 83.000.000 ljudi, te izvažaju poljskih proizvoda na godinu dolara 827.000.000. U Sjedinjenim Državama ima 1754 poljodjelskih (farmerskih) banaka, čije poslovne glavnice nadmašuju 2.000.000.000 dolara.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/26886/ante-tresic-pavicic.jpg
Ante Tresić Pavičić
 
Te brojke jasno govore poljodjelskom napretku Sjedinjenih Država, a i trgovini, jer njezin razvitak nije nego posljedica poljodjelskog uspjeha. Nije dakle čudo da senator Muelhbronner govori s ponosom svojoj domovini, u kojemu ima i zrno prezira prama Europi. Vidi se, da je baš zaljubljen u svoju zemlju i državu. I njega je zahvatila megalomanija imperijalizma. Hvali Roosevelta, kao najmudrijeg državnika na svietu. Lagani uspjesi kubanskog i filipinskog rata razgoriše u Amerikancima želju za još većim pobjedama. Monroeva doktrina vriedi samo za Ameriku, nu očito je, da se Amerikanci ne odriču za to posjeda i u drugim pregjelima svieta. Afrika je jur podieljena, osim Maroka, gdje bi rado utjecali; nu za to je još čitav Kitaj, a oni ne će pustiti razdieliti zvier, bez da dobiju dobar komad. Za sada im ne treba teritorija, jer je i njihov slabo napučen nu valja misliti za budućnost. Pučanstvo Amerike, uslied silnog useljivanja, raste kao nigdje i nigda nijedno na svietu. Za pedesetak godina možda trebaće se i oni iseljivati. Zahvatili su Filipine i mnoge manje otoke na Pacifiku, nu to je malo. U ostalom za sada je njima glavno naći koje veliko tržište za njihov obrt i poljske proizvode na Istoku. Rusija ne pušta slobodna vrata u Mančuriji, odveć je protekcijonistička država, a boje se kad dodje do diobe Kitaja, da ne zahvati sav Pečili. S toga su u rusko-japanskom ratu sve simpatije Amerikanaca na strani Japana. Ipak se neka zabrinutost opaža i na senatoru Charlesu Muelhbronneru zbog japanskih pobjeda.
 
Neke amerikanske novine već pišu da je ugrožen posjed Filipina, s toga valja povećati ratno brodovlje, biti prva država na moru. Tihi Okean se mora preobratiti u amerikansko more. Što prije valja dovršiti prosjek panamskog kanala, da u slučaju potrebe atlantičko brodovlje može brzo zadimiti put Pacifika, da ne bude trebalo, kao za španjolskog rata ploviti mjesece i mjesece oko južne Amerike, kao oklopnjača Oregon, koja je stigla, istom kad je rat bio dovršen. Sada, poslie bitke kod Cusime, Amerikanci će imati i više razloga, da se zabrinu za Filipine, a budućnost će pokazati, jesu li dobro radili, kad su tako rado potpisivali japanske zajmove, i toliko se veselili nesrećama Rusije. U brzo se je pokazalo, da su uspjesi Japanaca proti Rusiji kobni i po Ameriku. Japan je postao tako prpošan i ponosit, da traži zadovoljštinu od Sjedinjenih Država, samo za to što u San Franciscu Amerikanci ne dozvoljavaju da japanska djeca sjede na istim školskim klupama sa njihovima. Groze se ratom i predsjednik Roosevelt je prisiljen dati im brzu zadovoljštinu znamenitom izjavom koncem god. 1906. Rat je otklonjen, ali samo privremeno. Danas Amerikanci gore bjesnijom mržnjom na Japance, nego i na same Niemce i osvetit će se prije ili kašnje. Ipak, regbi, da Amerikancima zadaje najviše brige Njemačka. Njemačko brodovlje zauzimlje danas treće mjesto, a gradi se tako brzo i s tolikom postojanošću, da će valjda skoro preteći i Francesku. To Amerikancima ne da mirno spavati, jer uslied njemačke utakmice sa amerikanskom željeznom industrijom, naročito u Kitaju, predvigjaju da bi moglo lako doći do sukoba. Ni naš senator ne može zatajiti pizme na Njemačku, dočim je nekadašnja mržnja na Englesku posve ishlapila. Rat za oslobogjenje davno se je zaboravio, a danas ih veže najjača spona, isti jezik. Osim toga engleska trgovačka politika slobodnih vrata, ne zadaje im nikakove brige, i oni izvažaju svoje željezo i svoje žito i u samu Englesku.
 
Njemačka naprotiv imade imperijalističkih namjera u samoj njihovoj kući, u Americi; jer Amerikanci, i ako pritajeno, smatraju svojim pravom proširiti Monroevu nauku i na Mexiko i na Južnu Ameriku. Sve to jednom mora pasti pod njihov protektorat. A gle, Njemačka je već svojom trgovinom poplavila sav Brazil, i Venezuelu; što više, stala ih je kolonizovati. Tamo danas ima 82 ogromnih njemačkih naseobina, savršeno uregjenih. Napokon Niemci rade iz petnih žila, kako bi kupili danske Antille, a to znači dizati tvrgjave u njihovoj vlastitoj kući. Toga amerikanski monroevci — a to su svi — ne mogu dozvoliti, i to ne samo Njemačkoj, nego nijednoj evropejskoj državi. Kao što otjeraše Španjolce sa Kube, tako će u skoroj budućnosti morati prtljati i ostali evropejci sa svih amerikanskih otoka i sa Gujana. Program je dakle velik, ali za sada su sretstva premalena. Osobito ratna mornarica ne odgovara još svojoj svrsi, i ako je jaka. Danas Sjedinjene Države imadu 12 oklopnjača, 2 oklopljena krstaša, 10 oklopljenih monitora; 15 zaštićenih krstaša, 4 nezaštićena krstaša, 21 topnjaču, 10 destroyera, 30 torpiljarka i nekoliko podmorskih lagja Hollandova sustava. Ali imade u gradnji desetak oklopnjača od 15 do 16 tisuća tona, desetak krstaša od 13 do 15 tisuća tona, tri krstaša na po oklopljena, svaki po 10.000 tona, 6 zaštićenih krstaša, 6 destroyera, 5 torpiljarka i nekoliko podmorskih lagja. Sve će to biti gotovo i spremno za boj koncem god. 1906., a netom to bude dovršeno počeće se s novim programom i baciće se na kantire još gromadnije oklopnjače i krstaše. Do duše u senatu se opire stranka senatora Hale tim ogromnim troškovima za ratnu mornaricu, nu danas su i demokrati po cieloj Americi donekle se prilagodili imperijalističkoj politici, naročito poslie Venezuelskog pitanja. Borba izmegju demokrata i republikanaca je izgubila svoj žalac. Svak uvigja da današnja politika uspieva i vodi ogromnu republiku k procvatu, te k uvaženju u cielom svietu. Demokrati i sami uvidiše da agitacija sa promjenom valute27 ne nalazi plodna tla; jedino što još podržava borbu to su trustovi, nu pošto ih predsjednik Roosevelt bar ne štiti, pače otvoreno pobija, to je i u tom pogledu borba izmegju demokrata i republikanaca blaža nego je bila.
 
U kratko regbi da cielu Ameriku zahvaća imperijalistička megalomanija, pa i sami demokrati u srcu ne mrze bojnu slavu; poslie okupacije Filipina bore se mlitavo i puštaju da državne lagja ide svojim pravcem. Ne opiru se odvažno ni povećanju kopnene vojske, koja danas broji bliže 100.000 ljudi, ili bolje danguba. U kopnenu se vojsku vrlo rado upisuju sve amerikanske bezposlice, jer dobivaju izvrsnu hranu, krasno odielo i dolar na dan, a da baš ne zaslužuju po vojničku svoj kruh. Mnogo veće brige zadaje Amerikancima ekvipovanje ratnih lagja mornarima, jer je tu posao mnogo teži, pa se ljudi ne javljaju rado u tu službu, i ako ih državni agenti vabe zlatnim obećanjima. S toga su priseljeni primati svakoga, ko bio da bio, i ma gdje se rodio, i kojim jezikom govorio. Glavno je da nauči nešto malo engleski, da razumije zapovied. Na mornarici ima mješanije svih narodnosti, crnaca, Kineza i Japaneza. Ovih je dapače do u zadnje doba bilo vrlo mnogo, te su u kubanskom ratu prošli ratnu školu i vatru mnogi od onih, koji su kašnje baratali topovima kod Cusime. Upravo rusko- japanski rat prisiliće Amerikance da očiste svoje brodove od Japanaca, naročito, otkada je ono amerikanski admiral filipinskog brodovlja, posjetivši jednu japansku oklopnjaču, našao na njoj kao zapovjednika jednoga, koji je bio prije nekoliko godina njegov sluga na brodu!! Japanski špijoni se znadu u svašta pretvoriti!
 
Danas amerikanska mornarica ima 35.000 mornara i 1300 oficira. Koncem ove godine trebaće dvostruko oficira i još dvadesetak tisuća mornara, a otkle ih namamiti? To je jedna od najvećih briga amerikanskih imperijalista. Unatoč tome što je kopnena amerikanska vojska, razmjerno prama evropejskim velevlastima vrlo malena, ratni proračun ne zaostaje nego samo za engleskim i ruskim. Proračun ratne mornarice iznosi preko 400 milijona kruna, a kopnene vojske isto toliko. Glavni teret otpada na mirovine, a taj iznosi 750 milijona kruna. Uzrok je tomu što još živi mnogo vojnika iz dobe gragjanskog rata. Amerikanci se tješe, da će za desetak godina svih tih nestati, te da će se mirovinski proračun znatno smanjiti, a oni će moći taj novac upotrebiti opeta za pojačanje vojske i ratnog brodovlja. Amerikanci ne daju mirovine nikakvom činovniku, osim vojniku. Povećanje kopnene vojske, koje izgleda na oko suvišno, potrebno je Amerikancima, zbog njihovih tajnih namjera na Mexiko, na republike srednje i južne Amerike a eventualno i za kolonijalne ratove. Ta prije nekoliko mjeseci grozio se je predsjednik Venezuele Castro, ako i nema ratne mornarice, da će naoružati 50.000 ljudi, pa zaći s njima u srce Sjedinjenih Država, i oteti nekadašnje španjolske države, a uzda se da ga u tome Mexiko ne će priečiti na prolazu, već da će ga pomoći, jer i u Mexiku bije ista španjolska krv, a Yankey su jednaki neprijatelji svima. Amerikanski listovi su se smijali i rugali tim Castrovim grožnjama, nu za to drže ipak da je dobro imati jaku kopnenu vojsku.
 
U slučaju rata sa Japanom, koji danas više niko u Americi ne drži nemogućim, unatoč upravo fanatičnom japanofilstvu, ili bolje rusofobstvu, jer Japan postaje opasnim suparnikom ne samo oklopnjačama, nego obrtom i trgovinom, svak uvigja, da bi Sjedinjenim Državama bila potrebna i jaka kopnena vojska. Posade na Filipinama moraće se i onako znatno pojačati. Eventualnost jednog poraza na moru, i iskrcanje japanske kopnene vojske u Kaliforniji susretoše amerikanske novine prezirnom ironijom. Ali . . . ali danas je sve moguće! Za taj nemogući slučaj uzdaju se Amerikanci u svoje dobrovoljce, koji 83 bi se javili ne na tisuće, ko za kubanskog rata, nego na stotine tisuća, na milijone. Jest . . . dobrovoljaca se javlja uviek mnogo, kada se javljaju pobjede; ali kada dolaze glasovi porazima, bjegunci se pojavljuju na sve strane, a u državi grmi revolucija! Sve ovo nije mi dakako kazao senator, Muehlbronner, nego je mene zaniela politika, pa pobilježih općenite utiske što ih po Americi primih. Kad je rieč o politici, neka se i ta zadaća letimice obavi. Senator Muehlbronner je najragje govorio o ekonomiji, o trgovačkoj i obrtnoj politici, a na koncu mi je darovao debelu knjigu o ustavu Pennsilvanije, te mi na njoj Ijubezno i svoje ime zapisao. Zahvalih srdačno i oprostih se sa tom novom vrsti Cincinata, koji ne ore, i ne kopa, već se bavi još mnogo nižim poslom, nego je poljodjelstvo, a to je trgovina. Svaki je posao pošten, kad ga se pošteno vodi, a meni je baš bilo drago vidjeti trgovca krumpira i kupusa na tako odličnom mjestu, gdje su nekada sjedili samo baruni i grofovi u nekadašnjoj staroj Evropi.
 
Napokon i ako senator Muehlbronner nije učio ni Sofokla, ni Tukidida, ni Horacija, ni Tacita, a možda ni Shakespearea, čini se mi, da sve to za političku ekonomiju nije baš ni potrebno, te da može više koristiti državi, ko zna u svojoj vlastitoj trgovini kupovati jeftino krumpire, a prodavati ih skupo, jer će znati lakše shvatiti i trgovinu na veliko megju državama. Kada opeta progjosmo izmegju vreća krumpira i kupusa, zapitah Mužinu, koliko dobiva jedan senator u Kaptolu, u bieloj kući, a on mi odgovori : Četiri pet tisuća dolara. Ali to je samo ono što dobiva od države, a što dobiva od trustaša od velikih trgovaca, to je posve drugi posao. To ide do stotine tisuća dolara. U Americi je sve venalno, bilo u držanim saborima, bilo u zajedničkom saboru (House of Representativs) bilo u senatu, bilo na sudovima. — „Tout comme chez nous!” odvratih. — „A jok! varaš se — odvrati Mužina; nije sve ovgje kao i kod nas, jer se ovgje prodanci mnogo skuplje plaćaju, a opet se je to tako uobičajilo, da to niko ne smatra sramotom. — „Imaš pravo, jer ono što potroše amerikanski trustaši, da podmite jednoga senatora, dosta je austrijskoj vladi, da kupi cieli poljski klub, i još je k tome svak dužan ove ljude smatrati uzornim poštenjacima. O našim stipendistima ne treba ni govoriti, jer bi svu njihovu godišnju stipendiju u Pešti podmirio sa mitom potrebnim za jednoga senatora.
 

Teo Trostmann

I Milorad Pupovac trebao bi se pridržavati Hrvatskoga ustava

 
 
Iz statusa građanina ili državljanina bilo koje demokratske i pravno uređene zemlje, osim prava proistječu i dužnosti: prije svega lojalnost prema zemlji u kojoj živi i poštivanje njezinih zakonskih propisa - od ustava nadalje. Ovu jednostavnu istinu kod nas u Hrvatskoj, čini se, mnogi još uvijek nisu shvatili; jer da jesu, ne bi dizali graju na svakoga tko javno istupi sa stavom da onima koji nisu dobronamjerni, ne poštuju zemlju u kojoj žive i ne žele joj dobro nije mjesto u njoj. Doista, ne znam u čemu je problem, odnosno, što je problematično u tom stavu!?
http://www.novosti.rs/upload/thumbs/images/2016%20II//08/23n/02%20vucic-pupovac-(1)_620x0.jpg
Hrvatska je otvorena prema svijetu, nitko nije osuđen na to da ovdje živi po svaku cijenu niti je silom dotjeran, što znači da svaki od nas, njezinih građana, u svako doba slobodno može izabrati bilo koju točku na zemljinoj kugli u kojoj će nastaviti život - pogotovu ako mu u ovoj nije dobro ili iz bilo kojih razloga ne želi poštivati njezin pravni poredak, kulturu, jezik, pismo, običaje. Ne shvaćam zašto bi to bilo traumatično!? Naprotiv, uvjeren sam da bi na mnoge naše sugrađane djelovalo blagotvorno i terapijski, jer zacijelo je frustrirajuće provoditi život u državi u kojoj "ništa ne valja", koja ti se gadi (jer je "šupak svijeta", "slijepo crijevo Europe", prepuna "talibana", "klerofašista" i "ustaša"), pa bi lišavanje prava na Domovnicu (odnosno hrvatsko državljanstvo) i odlazak u drugu sredinu za takve zacijelo bilo spasonosno rješenje prije nego trauma.
 
Nedavno na nekom lijevo-liberalnom portalu čitam tekst u kojemu se tobože "osuđuje" onaj primitivni nastup Milorada Pupovca (od prije 7-8 dana u Saboru) i njegov vulgarni vokabular (vezano za "ostvarene i neostvarene, iživljene i neiživljene pedere"), ali najteža riječ koja se koristi pri toj "osudi" jest "neprimjereno". Dakle, autor članka "mudro" i "lucidno" zaključuje kako to što je "legendarni" Pupi izbljuvao u Saboru (jer, to se drugačije ne može nazvati nego teškom bljuvotinom) rječnik "neprimjeren javnoj komunikaciji"!? Bravo, bravissimo! Koja "inteligencija"! Kakva "domišljatost"! Kakvo otkriće! Lucidno! Maestralno! Pronicljivo!
 
Neprimjereno!? Samo "neprimjereno". Ne nekulturno, primitivno, vulgarno, prostački, bahato, uvredljivo, psovački, drsko, bezobrazno, nedostojno javne komunikacije i Sabora - nego samo "neprimjereno", iako je Pupi osim "pedera" izvrijeđao usput i katolike pa i sve one koji drže do suverenosti vlastite zemlje. No, zato se "lucidni" kolumnist odmah nakon ove limunade od "osude" Milorada Pupija (koji u Hrvatskoj zahvaljujući svojim krvnim zrncima uživa status "svete krave" već punih četvrt stoljeća) dohvatio "razapinjanja" Hrvoja Zekanovića zbog spominjanja traktora i Srba koji su planski i organizirano otišli pred 'Olujom' 1995., te potom "raspalio" po "suverenistima" u stavljajući ih u kontekst "narastajućeg desnog ekstremizma u Europi" (jer, naravno, lijevi ekstremizam ne postoji i nije nikakva opasnost, sva su zla i pošasti desno!), što mu je ustvari i bila osnovna nakana. I posebno je apostrofirao rečenicu Zekanovića u kojoj je ovaj izrazio stav kako "oni koji nisu prijatelji Hrvatske nemaju što raditi u ovoj državi".
 
E, tu smo! Ovo me zanima. Što u našoj Hrvatskoj traže oni koji je mrze iz dna duše, ruju i rovare protiv nje, laju dan i noć gore nego bijesni psi i vrijeđaju većinski hrvatski narod (koji je po Ustavu nositelj suvereniteta), šire smrad i zlu krv javnim prostorom, nabacuju se blatom na Katoličku crkvu i stvaraju ozračje nemira, nereda i nesnošljivosti, pa onda složno opale po "desnici" koja je za sve kriva? Što traže ovdje gdje im nije mjesto!? Koja je njihova motivacija provoditi život u jednoj zemlji punoj "ustaša", "ksenofoba", "katolibana", "terorista" "šupaka", u zemlji "nedođiji" od koje "nema gore na svijetu", propaloj "banana državi" prepunoj primitivaca i pljačkaša i premreženoj mitom i korupcijom?Kako uopće oni tako "pošteni", "časni" i "pravedni" mogu podnijeti život svagdanji u toj "močvari", "baruštini", "kaljuži"? Jesu li mazohisti - kad su već sami sebe osudili na život "tamnom vilajetu" zvanom Hrvatska - ili je sve to što baljezgaju najobičnija laž i kleveta?
 
Odgovor je sasvim jasan i tu dileme nema. Taj ološ, sotonski nakot, parazitska bagra koja lagodno živi na grbači naroda po kojemu pljuje hrani se mržnjom, mržnjom se napaja i mržnja joj služi za postizanje političkih ciljeva, to je barem jasno kao dan i tu leži odgovor. Bagra se poput slijepaca drži "antifašizma", trubi o "slobodi", "demokraciji", "ljudskim pravima" i kleveće većinski narod i ovu zemlju samo kako bi sačuvala društvene privilegije naslijeđene iz razdoblja nakon 1945.
Tu je suština.
 
Ne znam kakav je to crimen za nekoga tko je nelojalan i nedobronamjeran prema ovoj zemlji i većinskom, konstitutivnom narodu (neću koristiti izraz "narodni neprijatelj" - iako bi on ovdje sasvim dobro pristajao) i mrzi Hrvate, katolike, ne poštuje Ustav i zakone, ne drži do hrvatske kulture, jezika, pisma, običaja, državnih znamenja i himne - nego to sve skupa izvrgava ruglu - javno reći da mu nije mjesto ovdje među nama u Lijepoj našoj!? Ja ne samo da ne nalazim u tomu ništa sporno, nego držim pozitivnim i sasvim prihvatljivim da se svima koji pljuju po našoj Hrvatskoj, njezinim državnim znamenjima, hrvatskome narodu i njegovim svetinjama, jasno i glasno kaže kako imaju pravo birati zemlju po svome ukusu i nisu osuđeni provesti život u ovoj.
 
Šteta je što u Zakonu o hrvatskom državljanstvu imamo tako restriktivne odredbe koje reguliraju oduzimanje tog statusa. Šteta. Jer, da je drugačije, mnogi bi do sada izgubili Domovnice i u Hrvatskoj bi bio mir. Ni najdemokratskije zemlje na svijetu neće trpjeti one koji se prema njoj ponašaju neprijateljski i destruktivno, pa zašto bi to Hrvatska morala? Naime, svaka pravno uređena država ima svoj zakon o državljanstvu, ustav i druge zakonske propise koji reguliraju pravo i položaj građanina, ali iz kojih proizlaze i stanovite obveze koje taj građani ima prema zemlji u kojoj živi, a to je prije svega: lojalnost. Dakako, ne lojalnost u smislu slijepe odanosti, podaništva i poslušnosti - nego prije svega po pitanju poštivanja ustava, zakona, jezika, pisma, kulture i običaja koji su u svakoj zemlji odraz njezina identiteta, upravo onako kako je to u svim državama razvijene demokracije na Zapadu.
 
Sumnjam da bi se, primjerice, bilo tko u kojoj od tih zemalja (Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd.) usudio tek tako osuti paljbu na većinski narod, vrijeđati ga, ponižavati, blatiti njegove vrijednosti (ili većinsku populaciju nazivati primjerice "šupcima", "talibanima", "primitivcima", "teroristima", "klerofašistima", napisati ili javno izreći kako je dotični narod "jeben u glavu", da se još uvijek ne zna postoji li, u čemu se sastoji i čemu služi njegov identitet, nazvati državu "šupkom Europe" ili konstatirati kako se i slijepom crijevu zna svrha, ali ne i suverenosti te zemlje i sl.). Kako bi mehanizmi pravne države u bilo kojoj od tih zemalja reagirali na takvo pljuvanje po njezinim temeljnim vrijednostima i na uvrede prema većinskom narodu, njegovom identitetu, svjetonazoru ili vjerskom opredjeljenju?
 
U kojoj demokratskoj državi bi se u parlamentu moglo (bez ikakve reakcije i posljedica!?) grubo i vulgarno vrijeđati političke neistomišljenike i nazivati ih "neostvarenim i neiživljenim pederima" - i to javno, pred TV kamerama i milijunskim auditorijem? I gdje je dozvoljeno državni vrh i (većinski) konzervativni dio populacije grubo vrijeđati i izrugivati uz primitivne epitete i uvredljive javne poruke? Koja bi država to dopustila? Znate li još koju osim Hrvatske a da je u njoj takvo što moguće? No, vratimo se na trenutak zakonima koji ponešto govore i o obvezama onih koji imaju hrvatsko državljanstvo i uzusima što ih je dužan poštivati svaki građanin-državljanin, neovisno o naciji, rasi, vjerskoj pripadnosti ili političkom opredjeljenju.
 
U Zakonu o hrvatskom državljanstvu, Članak 8., navodi se koje uvjete mora ispuniti onaj tko želi steći državljanstvo Republike Hrvatske temeljem prirođenja: "Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:
- Da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta radna sposobnost;
- Da ima otpust iz stranog državljanstva…
- Da živi u Republici Hrvatskoj dulje od 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva…
- Da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;
- Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj;
(…) Ispunjenje pretpostavke 1-4 ovog članka , utvrđuje se provjerom poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kulture i društvenog uređenja."
 
Da gore navedene odredbe ne vrijede samo za one koji nisu Hrvati po rođenju, dokazuje Članak 16. istoga zakona koji kaže: "Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovog Zakona." (Vidi: https://www.zakon.hr/z/446/Zakon-o-hrvatskom-rzavljanstvu)
Dakle, svaki stranac, pa i Hrvat koji nema prebivalište na području naše zemlje a podnese zahtjev za državljanstvo Republike Hrvatske, ima obvezu ispuniti uvjete propisane ovim Zakonom o državljanstvu, pa i one koji se tiču poznavanja hrvatskoga jezika, latiničnog pisma, hrvatske kulture, društvenog uređenja, dok se ocjena vezano za poštivanje pravnog poretka i običaja u Republici Hrvatskoj donosi uvidom u ponašanje svakog pojedinca ponaosob. Ako je tako - a jest, jer tako piše u citiranom Zakonu, postavlja se logično pitanje: vrijede li odredbe koje se spominju u Članku 8., točka 4. i 5. i za domicilne građane - one koji su državljanstvo stekli temeljem rođenja u Hrvatskoj ili na bilo koji drugi zakoniti način? Moraju li hrvatski jezik, pismo, kulturu, pravni poredak i običaje poštivati samo oni koji doseljavaju u našu zemlju, ili je to obveza svih državljana? Jesu li samo stranci obvezni držati se tih regula i poštivati ih? Moraju li samo oni biti lojalni i uljuđeni građani zemlje u kojoj žive, ili je to obveza i svih drugih - pogotovu oni koji obnašaju javne i državne dužnosti i rade poslove od općeg interesa?
 
Zar je normalno živjeti u ovoj državi, pa čak i uživati u društvu povlašten status kao pripadnik "manjine" (nacionalne, seksualne - ili bilo koje druge), a odnositi se prema njoj destruktivno, omalovažavajuće, s porugom? Jest, moguće je. Kod nas u Hrvatskoj je moguće sve, pa i pljuvati po državnom grbu, zastavi, himni - također bez posljedica. Dovoljno je da ste pripadnik povlaštene manjine ili da pripadate lijevo-liberalnom ideološkom spektru i nema nikakvih granica! I sve se to događa, iako imamo i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, gdje u Članku 6. lijepo piše: "Uporaba grba, zastave i himne Republike Hrvatske slobodno je u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske."
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/1247/Zakon-o-grbu,-zastavi-i-himni-Republike-Hrvatske-te-zastavi-i-lenti-predsjednika-Republike-Hrvatske)
Ustav Republike Hrvatske u Članku 5. kaže:
"(…) Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni predak Republike Hrvatske."
U Članku 35. stoji:
"Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti."
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske)
 
Da. Imamo sve potrebne zakone. I Ustav koji štiti dostojanstvo i pravo na slobodu i svjetonazor svakome građaninu, ali i obvezuje na poštivanje temeljnog pravnog akta i poretka države.
Ali, imamo i one koji se na to ne osvrću i smatraju da za njih ne vrijede Ustav i zakoni ove zemlje, samo zato što spadaju u red "ugroženih" (točnije, povlaštenih) manjina, ili su dio kaste koja je sebi prigrabila pravo biti lučonošom "demokracije" i "liberalizma", jer, eto, njihov (lijevo-liberalni, "antifašistički") svjetonazor je jedini mogući, jedini pravi i jedini progresivni pogled na svijet.
Po "desnici" (ili "suverenistima") - a usput i po svim Hrvatima (koji nisu dio tog čopora), Katoličkoj crkvi, državnim znamenjima i svetinjama u ovoj zemlji - može se pljuvati do mile volje i tu nema sredstva koje nije dopušteno; no, ako komu samo padne napamet podsjetiti ovu bulumentu besprizornih destruktivaca, tih zlobnika, parazitskog nakota koji uporno i drsko pljuje u tanjur iz kojega kusa, onda se diže halabuka i takvi se pojedinci prozivaju kao "ustaše", "fašisti", "talibani" i tko zna kako sve ne.
 
Zagovaramo "europske vrijednosti", iz dana u dan slušamo  predavanja o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima, pravima manjina, seksualnim slobodama, nedostatku građanskog odgoja kod mladih…i tomu nas podučavaju upravo oni koji vođeni svojim "liberalnim" i "progresivističkim" porivima drže sasvim prirodnim i normalnim činjenicu da se kod nas u Hrvatskoj krše ne samo sve norme uljuđenog i civiliziranog svijeta, nego i svi pozitivni zakonski propisi, uključujući i temeljni, najviši zakonodavni akt koji je u svakoj normalnoj i uređenoj državi svetinja.
 
Polako ali sigurno postajemo zemlja čuda, oaza apsurda, poligon za iživljavanje nametnika koji su sebi prisvojili ekskluzivno pravo na "istinu", "demokraciju" i "slobode" (svih vrsta, poglavito one lijevo-liberalne, manjinske i seksualne). Da ironija bude potpuna, avangarda te perverzne bulumente koja nastupa pod egidom "antifašista" i "zaštitnika" svega pozitivnog u društvu su neokomunisti, djeca komunizma, sljedbenici i baštinici zločinačke ideologije čiji se krvavi tragovi još uvijek nisu osušili, oni čiji su djedovi i očevi ne tako davno progonili svakoga tko se usudio slobodno misliti i govoriti a homoseksualce stavljali izvan zakona i trpali u duševne bolnice. Na njih su navezani i mnogi koji žive od toga što šire mržnju i nesnošljivost prema hrvatskome narodu i ta rulja besprizornih likova (poput onih nesretnika koji su plaćeni kako bi svako malo skrnavili spomenik dr. Franji Tuđmanu, javno pozivali na primjenu nasilja prema Crkvi itd.) samo su lutke onih koji povlače konce iz sjene.
Takvi su u stanju udružiti se i s crnim vragom - samo pod uvjetom da se nanese šteta Hrvatskoj i Hrvatima. Za njih ne postoje velikosrpska ideologija i četnici, talijanski fašizam, agresija na Hrvatsku, hrvatske žrtve, oni šute na slučajeve svih ekstremizama i radikalizama koji su upereni protiv naših vitalnih interesa.
 
U tim bolesnim mozgovima i perverznoj mašti jedini negativci i dežurni krivci za sve smo mi - Hrvati, katolici, jedini konstitutivni, suvereni i većinski narod u ovoj zemlji, narod koji ima svoj identitet, kulturu, povijest, vjeru katoličku, svoj jezik, pismo, običaje. I to je ono što tom klatežu i smradežu smeta. Dobar dio najutjecajnijih medija drže u rukama i to im omogućava provođenje koncepcije dvostrukih aršina što je otišlo tako daleko da se već slobodno može govoriti o tomu kako se zakoni kod nas primjenjuju selektivno, a građani stavljaju u neravnopravan položaj ovisno o svjetonazoru, političkom, vjerskom opredjeljenju ili o tomu pripadaju li povlaštenoj manjinskoj grupaciji ili ne.
 
Na Markovu trgu i Pantovčaku nema, nažalost, nikoga tko bi konačno omogućio provođenje elementarne zakonitosti u ovoj zemlji i ukinuo tu sramotnu politiku dvostrukih mjerila! Nekoga tko bi podsjetio građane ove zemlje (neovisno o vjeri, naciji, boji kože, ideologiji) da su zakoni jednaki za sve i da pored zakona i Ustava postoji nešto što se zove pravilo lijepog ponašanja - te da sve skupa spada u lojalnost prema državi u kojoj se živi. Ni jedan građanin ove zemlje ne mora klečati pred Oltarom Domovine, klanjati se sjeni dr. Franje Tuđmana i dokazivati na bilo koji drugi način koliko mu je do nje stalo i koliko je voli. Bilo bi apsurdno od nekoga očekivati takvo što, jer naš ideal nije Sjeverna Koreja. Rijetki su oni koji bi u takvoj zemlji poželjeli živjeti. I to nitko niti traži niti priželjkuje. Ali, jesu li svi građani jednako dužni ophoditi se s poštovanjem prema tradiciji i kulturi ove zemlje, držati do običaja lijepog ponašanja, poštivati zakonske propise i Ustav, jednako kao kad se nađu u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj ili bilo kojoj drugoj demokratskoj, uljuđenoj i slobodnoj zemlji? Je su li?
 
Imaju li svi građani obvezu ponašati se lojalno prema državi u kojoj žive ili je to stvar njihova osobnog izbora? Ako je to stvar osobnog izbora i možemo relativizirati lojalnost građanina i njegovu obvezu poštivanja svega spomenutoga, zašto bi se držali drugih zakona i pravila? Zašto bi neka pravila vrijedila a neka ne? Idemo sve srušiti i napraviti džunglu od ovog društva - ako je to rješenje - pa tko je jači neka se izbori za svoje pravo i poziciju! Je li to rješenje!? I na kraju: smijemo li šutjeti na to kad bilo tko besramno i javno pljuje na ovu zemlju i narod, drsko laže, vrijeđa, kleveće, blati, onda kad je očito što su mu namjere i s kojim ciljem to čini? To što se na ove pojave ne reagira svim raspoloživim mehanizmima pravne države i jasnom javnom osudom, ispod je svakog ljudskog i nacionalnog dostojanstva i teška sramota za sve nas i naročito za one koji sjede u Vladi, Saboru, Predsjedničkim dvorima, a prisegnuli su kako će provoditi zakone i Ustav zemlje, čuvati njezino dostojanstvo i ugled i štititi nacionalne interese.
 

Zlatko Pinter

Nema »pravnog temelja« za progon zločinaca!?

 
 
Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio je 16. listopada prošle godine Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog ubojstva tročlane hrvatske obitelji Matijević iz mjesta Kukujevci (Srijem, Vojvodina) u travnju 1992. Kaznena prijava odbačena je već nakon 28 dana (14. studenoga 2018.) uz obrazloženje da "u vrijeme kad se to dogodilo, zločin protiv čovječnosti nije bio propisan kao krivično djelo Kaznenim zakonom SRJ"! Dakle, okrutni zločin počinjen iz nacionalne, rasne i vjerske mržnje nad Anom i Jozom Matijević te njihovim sinom Franjom - i to planski, organizirano i s predumišljajem, ostaje nekažnjen, iako se u svakoj zemlji koja ima pravni i pravosudni sustav, počinitelji takvog nedjela gone i sude po službenoj dužnosti (a što spada u djelokrug Državnog odvjetnika, policije i sudstva).
https://projektvelebit.com/wp-content/uploads/2017/03/Kukujevci-2.jpg
Da ukratko podsjetimo što se dogodilo tog 20. travnja prije gotovo 27 godina u Kukujevcima (općina Šid) s obitelji Matijević koja - da i to napomenemo - nije bila nizašto kriva i jedini njezin "grijeh" sastojao se u tomu što su Hrvati i katolici koji nisu na vrijeme napustili svoj dom. Prije nego se dogodila otmica Joze, Ane i Franje, iz sela su otišli mnogi Hrvati, pa i neki od članova njihove obitelji i dio rodbine, zbog terora, pritisaka i učestalih prijetnji. Po Kukujevcima su od jeseni 1991. godine haračili srpska policija i ekstremisti koji su Hrvate tukli, otimali im stvari iz kuća, ucjenjivali ih i tražili novac (kako bi ih ostavili na miru). Stanje se dodatno pogoršalo kad su u selo (već krajem 1991. i početkom 1992. godine) počele pristizati skupine došljaka (uglavnom Srbi iz Hrvatske - većinom s područja "SAO Krajine") od kojih su mnogi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i tamo činili zločine pa su u Vojvodini tražili utočište. Oni su u suradnji s domaćim ekstremistima (većinom članovima Šešeljeve Srpske radikalne stranke) zaveli teror u srijemskim selima, pa i u Kukujevcima. Iz tih razloga obitelj Matijević je odlučila zamijeniti kuću s jednom srpskom obitelji iz Žlebina (kod Virovitice) i nakon dogovora o zamjeni, 20. travnja 1992. godine utovarili su stvari na kamion i spremili se za preseljenje.
 
Prema svjedočenju susjeda, kod njih je tog dana bio i čovjek iz Žlebina s kojim su kuću trebali zamijeniti. Kad su završili s utovarom stvari, u dvorište je došlo desetak osoba - među njima i Srbin, doseljenik u Kukujevce s nadimkom "Major". Ova je skupina mještanima Kukujevaca već bila poznata, jer je i ranije otimala stvari iz kuća i dvorišta tamošnjih Hrvata, pljačkala po selu i terorizirala one koji nisu bili uz njih. Među ostalim, od Joze tražili da im preda miješalicu (građevinsku) koja je već bila utovarena na kamion, a on je zamolio da je ne uzmu i dao im 400 njemačkih maraka, nakon čega su otišli iz dvorišta. Susjedi također svjedoče kako je "Major" prije nego su otišli ošamario Anu Matijević. Obitelj je inzistirala da krenu istoga dana za Hrvatsku, ali se vozač kamiona (koji je očito bio u dogovoru s otmičarima) žalio kako je "umoran" i stoga "mora prespavati kod jednog prijatelja u selu".Tako su Matijevići ostali u svojoj kući nadajući se da će rano ujutro na put.
 
Iste večeri (20. travnja), oko 23. sata, njihovu je kuću opkolilo nekoliko naoružanih osoba koje su stigle u dva automobila (bijelim Citroenom i žutim Mercedesom). Susjedi Matijevićevih prepoznali su neke od njih: Nikolu Krtinića (taksista iz Šida), Petra Živkovića (predsjednika lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke iz Sota) i čovjeka s nadimkom "Golub" (koji je držao podrum za prodaju pića u Šidu). Jedna od susjeda koja je primijetila da se u dvorištu kod Matijevića nešto događa izašla je kako bi vidjela o čemu se radi, ali jedan od naoružanih ljudi potjerao ju je natrag u kuću govoreći: "Hoćeš i ti da završiš…?" Ana (rođ. 1932.), Jozo (rođ. 1931.) i Franjo (rođ. 1971.) Matijević nestali su te noći bez traga. Vozač kamiona odvezao je njihove stvari sutradan (21. travnja) u Slavonski Brod i rekao sinovima koji su ih čekali tamo kako su "zadržani na granici".
 
Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su i ekshumirani 30. travnja 1998. godine (na anonimnu dojavu jednog građanina koji je znao za to mjesto) u selu Mohovo, nedaleko od Iloka. Jozi i Franji ruke su bile vezane na leđima, a sve troje ubijeni su iz neposredne blizine, lovačkom puškom. Krvnici im nisu dopustili da ostanu živi i u miru napuste svoj dom. Ni u jednoj civiliziranoj državi, kako god se zvala i tko god u njoj bio na vlasti, ovakav planirani i surovi zločin ne bi ostao nekažnjen i zataškavan već gotovo 27 godina. A to je samo jedno u nizu zlodjela počinjenih nad Hrvatima u Srijemu i Bačkoj koji nisu rasvijetljeni i nisu kažnjeni iako su u ovom slučaju poznate najmanje 4 osobe (Milenko Krtinić, "Major", "Golub" i Petar Živković) koje sasvim sigurno imaju udjela u tomu. Srbija jednostavno ne poduzima ništa. Njihovo Državno tužiteljstvo, umjesto da je po službenoj dužnosti pokrenulo postupak odmah po saznanju da se to dogodilo, sve je učinilo da se ovaj kao i mnogi drugi slučajevi zataškaju, a krvnici izvuku bez kazne.
 
Osim Milenka Krtinića, "Majora" i "Goluba", šešeljevac Petar Živković iz Sota jedan je od onih koji su zaštićeni zakonom i nedodirljivi. On je godinu poslije bio sudionik u organizaciji zločina nad još 4 osobe (ubojstvo Slovaka Stevana Krošlaka u Sotu i masakr tri člana hrvatske obitelji Oskomić-Tomić u Kukujevcima). Živković (također doseljenik u Sot) ubojicama je davao informacije o mještanima Sota i Kukujevaca (njihovom imovnom stanju, obiteljskim prilikama, adresama na kojima žive itd.), pa su se tako i u slučaju ovog četverostrukog ubojstva (izvršenog u travnju/srpnju 1993. godine u ta dva srijemska sela) ubojice Milan Nikolić Đeneral, Goran Vuković Šojka i Pavle Drašković oslanjali na njegove informacije. U slučaju Oskomić-Tomić oslobođen je krivnje, a u slučaju obitelji Matijević nije niti optužen.
 
Za četiri spomenuta surova, bešćutna i planirana ubojstva, trojica izravnih izvršitelja kažnjena su s ukupno 28,5 godina zatvora (pitanje je koliko su vremena uopće proveli na izdržavanju kazne). No, upravo je taj zločin jedan od rijetkih koji je završio na sudu, a zanimljiv je po još nečemu: u presudama srbijanskih sudova (prvostupanjskog u Sr. Mitrovici i Vrhovnog u Beogradu) to su jedina nedjela te vrste koja su okvalificirana kao "zločin iz vjerske, rasne i nacionalne mržnje" izvršen "u cilju protjerivanja Hrvata i etničkog čišćenja tog dijela Vojvodine". Dakle, tu je Srbija kao država priznala svoju krivnju i Apelacioni sud je donio presudu kako se potomcima žrtava mora isplatiti (kakva-takva) materijalna naknada. Sve je to postignuto isključivo upornim zalaganjem gospođe Nataše Kandić i Fonda za humanitarno pravo. Oni su uspjeli spriječiti da se postupak obustavi zbog "zastare" i ishodili takvu odluku Apelacijskog suda.
 
Zahvaljujući vrijednom radu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i hrabrosti njihovih aktivista, danas su mnogi detalji vezano za sve što se događalo u Vojvodini 90-ih godina prošlog stoljeća poznati javnosti, pa tako i kad su u pitanju neka od ubojstava nedužnih i lojalnih građana čija je jedina krivnja bila što pripadaju drugoj naciji i vjeri. Knjiga koju su objavili prošlog mjeseca (siječanj 2019.) prilog je otkrivanju te istine za koju je (kako se čini) malo tko zainteresiran, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj.  (Vidi: http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2019/01/Dosije_Hrvati_u_Vojvodini_srp.pdf)
"Pravnu državu" Srbiju ne zanima ta tematika iako se ubijalo u njezino ime, ne rijetko u organizaciji državnih institucija ili uz njihov blagoslov. Oni kriju svoje krvave tragove i u isto vrijeme dijele lekcije susjedima umjesto da se okrenu sebi, priznaju kako su drugim narodima nanijeli veliko zlo i suoče se s istinom o prošlosti. Zar nije sramotno da sudstvo jedne države koja pretendira postati članicom EU ne kažnjava ničim izazvane zločine nad mirnim i lojalnim građanima i tako cinično odgovara na krivične prijave - iako se radi o djelima koja se kažnjavaju po međunarodnom zakonu i gone po službenoj dužnosti!?
 
Zar to nije dokaz kako je u Srbiji 90-ih godina tko god je htio mogao nekažnjeno ubijati, progoniti i terorizirati građane drugih vjera i nacija!? Oni koji su štitili i štite te zločince sad se javljaju kao naši tutori, pozivaju nas na red i spočitavaju nam krivnju za ratove što su ih izazvali i vodili - barbarski, divljački, neljudski! Ne samo da su provodili politiku genocida i etničkog čišćenja u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, nego su i u granicama svoje zemlje počinili brojne zločine prema ljudima drugih nacija i vjera. Što se Hrvatske tiče, ni ona do sada prstom nije maknula kako bi se barem neki od ovih zločina razriješili, a potomci žrtava poslije tolikih godina dobili moralnu zadovoljštinu. Naši konformisti iz svih dosadašnjih vlada (od 2000. godine nadalje) kao i predsjednici države, za taj problem nikad nisu bili zainteresirani. Oni, nažalost, vode brigu isključivo o svojim pozicijama, izborima, kampanji, rejtingu… Nakon svega, što god čovjek izrekao ili napisao čini se uzaludnim i beskorisnim. Ali, eto, neka se barem zna istina. I ne zaboravi. U ime onih koji su umrli, patili i koji se ni danas ne mogu pomiriti s gubitkom svojih najmilijih, sramotnom šutnjom o njima i nekažnjavanjem zločinaca.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1524 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević