Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

U Koprivnici tribina o vezama Miroslava Krleže sa Česima povodom 125. godišnjice rođenja

 
 
Hrvatsko-češko društvo i Knjižnica i čitaonica »Fran Galović« u Koprivnici obilježili su u srijedu 9. svibnja 125. godišnjicu rođenja Miroslava Krleže književnom tribinom posvećenoj Krležinim vezama s Česima i koprivničkom izdavaču Čehu Vinku Vošickom koji je 1923. prvi počeo objavljivati Krležina sabrana djela. Na tribini nazvanoj »Vinko Vošicki – poveznica između Krleže i Čeha« govorili su povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva, i Josipa Strmečki, viša knjižničarka iz Knjižnice i čitaonice »Fran Galović«.
http://www.ognjiste.hr/components/com_virtuemart/shop_image/product/Miroslav_Krle__a_54b6303391c09.jpg
Govoreći o Krležinim vezama s Česima, Lipovac je kazao da one čine važan dio njegove biografije, iako se čine usputnima. »Do danas su u Češkoj izašla ukupno 34 sveska Krležinih djela u češkom prijevodu, računajući i dva ciklusa njegovih sabranih djela. U časopisima je objavljeno 15 Krležinih djela, pjesme, drame i novele uvrštene su u 15 antologija u češkim prijevodima, a Krležine drame premijerno su izvedene 17 puta. Od 11 prijevoda Krležinih djela na strane jezike u periodu između dva svjetska rata šest je prijevoda na češki i dva na slovački«, kazao je Lipovac koji je iznio podatke da su Gospoda Glembajevi izvedena u Brnu 1931., u režiji Branka Gavelle, 1932. u Olomoucu, i 1937. u Pragu u režiji Zvonimira Rogoza, dok su novele iz zbirke Hrvatski bog Mars zbog slične tematike bile uspoređivane s romanom Dobri vojak Švejk Jaroslava Hašeka. Krleža je u Češkoj boravio od prosinca 1931. do veljače 1932. i u Zbraslavu kraj Praga napisao ae upoznao neke od istaknutih čeških književnika. »Važne informacije o Rusiji Krleža je dobio čitajući kao mlad djelo Tomáša Masaryka Rusija i Europa.
 
Nakon 1948. kritički pisao o staljinističkim čistkama u Čehoslovačkoj, a u svojim dnevničkim zapisima ostavio je i zapažanja o Praškom proljeću 1968., gledajući vrlo skeptično na mogućnost istupanja Čehoslovačke iz političkog konteksta zadanog njenim položajem unutar Varšavskog pakta. Kao prijatelj arhitekta češkog porijekla Jaromira Dubskog Krleža je, kako se sam hvalio, izradio idejni nacrt crkve svetog Nikole Tavelića u Zagrebu, a prije smrti razmišljao je o tome da sređivanje svoje ostavštine prepusti najvećem češkom kroatistu Dušanu Karpatskom, uredniku dva ciklusa njegovih sabranih djela (1965. – 2000. i 2013.)«, rekao je Lipovac. Kao zanimljivost spomenuo je podatak da se Gospoda Glembajevi od 2014. nalaze na repertoaru Vinohradskog kazališta u Pragu, gdje ulogu barunice Castelli, koju je Krleža napisao za svoju suprugu Belu, glumi Dagmar Havlová, supruga pokojnog češkog predsjednika i dramatičara Václava Havela. 
 
O Vinku Vošickom (1885.–1957.) govorila je Josipa Strmečki koja je kazala da je taj koprivnički izdavač rodom iz Češke 1923. prvi u Hrvatskoj počeo izdavati Krležina sabrana djela, no od planiranih 13 knjiga objavljene su samo tri – Vučjak, Novele i Pjesme I. Bio je i nakladnik Krležinog časopisa Književna republika.
 

Marijan Lipovac

Ribe mora biti ove vedre noći...

 
 
Kad i zadnji sunčevi zraci odu
stari ribar sjeda u svoj čamac,
veliko veslo lako uranja u vodu,
uz obalu rijeke usmjeri pramac.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000205/images/si1c.jpg
Ribe mora biti ove vedre noći -
kaže tiho i ne odolijeva smješku,
no, brine ga da li će nejak moći
lovinu izvući, i tu mrežu tešku.
 
Hoće, hoće, i svakako to mora,
jer njegovi će unuci za stol sjesti,
čim ustanu, prije što pukne zora,
i za doručak moraju nešto jesti.
 
Stade, čamac veže za neku vežu,
odloži šešir i starčeve ruke vješte
iz ustalasane vode izvadiše mrežu,
ali ona na mjesečini prazna blješte.
 
I suze na naboranom licu starca,
na jakoj mjesečini sinuše u bolu,
jer ta četiri njegova mršava malca
opet će bez doručka poći u školu.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

I danas se prešućuje krvavi teror nad Hrvatima u Vojvodini

 
 
„Srpske paravojne snage s očitim blagoslovom lokalnih, pokrajinskih i republičkih vlasti teroriziraju i prisilno raseljavaju nesrbe iz Srbije, osobito u pokrajini Vojvodini. Hrvati, Mađari, Slovaci i ostali protjerani su od srpskih paravojnih snaga iz slijedećih sela u Vojvodini, u Srbiji: Hrtkovaca, Šida, Inđije, Beške, Petrovaradina, Slankamena, Novog Sada, Plavne, Golubinaca, Kukujevaca“… (Večernji list, Zagreb, 23. kolovoza 1992., str. 4.). Citat je ovo dijela opsežnog izvješća Helsinki Watcha iz kolovoza 1992. godine, u kojemu se na samome početku kaže: „Helsinki Watch prikupio je dokaze o prisilnom iseljavanju nesrpskog pučanstva iz Vojvodine“.
Dakle, ono što danas negiraju Vučić, Šešelj, Dačić, Vulin i drugi srpski naci-fašisti, znalo se prije 26 godina. Samo što nitko od naših Hrvata ni danas (tamo u Vojvodini i Srbiji) o tomu ne smije zucnuti. Da nije Nataše Kandić (Fond za humanitarno pravo), Sonje Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji), Nenada Čanka (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i još nekolicine intelektualaca i javnih osoba kojima savjest ne dopušta da o ovoj temi šute, ne bi se znalo ništa.
http://spomenicikulture.mi.sanu.ac.rs/slike/1295.jpg
Kukujevci - katolička crkva
 
Ovdje ću pokušati prenijeti djelić istine o kojoj ne smiju progovoriti moji sunarodnjaci u Srbiji i Vojvodini – uz puno razumijevanje za njihovu šutnju. Prijetnje i pritisci kojima su građani ne-srpskih nacionalnosti u većoj ili manjoj mjeri bili izloženi gotovo na cijelom području Vojvodine već od ljeta i jeseni 1988. godine, najprije su se očitovali u svojim „bezazlenim” oblicima (verbalna vrijeđanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, klevete putem medija, uznemiravanje katoličkih župnika, uvredljiva dobacivanja na ulici, telefonske prijetnje, ispisivanje prijetećih grafita na crkvama, školama, kućama i drugim objektima, incidenti u kavanama i sl.), a dvije godine kasnije, već su prerasli u otvorene terorističke akte.
 
Slučaj podmetanja eksploziva na ulazna vrata franjevačkog samostana u Baču (u noći 13./14. rujna 1990. godine), bio je prvi u nizu takvih napada. U sljedećih godinu dana, veliki broj katoličkih crkava, kapelica i drugih sakralnih objekata, te župnih stanova, također je oštećen na sličan način (počevši od miniranja katoličke katedrale u Subotici 22. veljače 1991. godine, do podmetanja eksploziva u crkvu u Somboru, u subotičku Mađarsku itd.). Usporedo s tim, teku i drugi teroristički napadi čija meta su ugledni građani i pojedinci, posebice oni koji u svojim sredinama nešto znače, ili su članovi DSHV-a.
Najpoznatiji i medijski najeksponiraniji je slučaj Novog Slankamena, gdje su već od svibnja 1991. godine, srpski ekstremisti iz Stare Pazove (predvođeni Mihajlom Ulemekom i pomognuti utjecajnim domaćim Srbima), nad većinskim stanovništvom hrvatske nacionalnosti (koje je tada činilo preko 65% ukupnog stanovništva), uspostavili teror. Hrvate su javno, na ulicama i u kavanama premlaćivali, vrijeđali, ponižavali, a na kraju (21. srpnja 1991.) izvršili i klasični teroristički napad mitraljirajući kuće, ubacujući kroz prozore bombe itd. I za sve to – pa čak i za brutalnu otmicu i silovanje Hrvatice B.V. (što je izvršio spomenuti Mihajlo Ulemek) zločinci nisu odgovarali niti im je tko stao na put.
 
Na meti su bili svi Hrvati, naročito oni za koje se znalo da su članovi ili simpatizeri DSHV-a. Bespoštedna medijska haranga protiv hrvatskog življa pokrenuta s najviših političkih mjesta u državi i samoga parlamenta te pomno provođena na lokalnim razinama – uz primjenu svih metoda (od klevetanja preko medija, pa do širenja uličnih glasina) pretvorila se vremenom u moćno sredstvo psihološkog terora. Taj pritisak bio je gori čak i od fizičkog nasilja, jer je ljudima sustavno i svakodnevno zagorčavao život. Hrvati su stavljeni izvan zakona i prepušteni na milost i nemilost ekstremnih skupina s kojima su u akcijama etničkog čišćenja usko surađivali: srbijanski SDB, KOS, „JNA”, MUP, srpske stranke, paravojne četničke skupine, kao i lokalna tijela vlasti.
 
Preko srijemskog dijela Vojvodine i područja jugozapadne Bačke išli su glavni pravci agresije na Republiku Hrvatsku i ovi krajevi su već u vrijeme otpočinjanja sukoba u Borovu Selu bili pod okupacijom vojnih snaga. Usporedo s gomilanjem ljudi i tehnike, provodi se i sustavan teror nad hrvatskim stanovništvom. Za to je u početku zadužena policija udružena s ekstremnim četničkim i „dobrovoljačkim” skupinama i „odredima”. U mnogim srijemskim selima (od ljeta 1991. godine nadalje) srbijanski „specijalci” upadaju u kuće radi tobožnjeg „pretresa”, tražeći „oružje” ili „radio-stanice”, maltretiraju ukućane, „sumnjivce” privode, tuku i ispituju. Najčešće su na meti oni koji su prokazani kao „sumnjivi” od lokalnih tijela vlasti ili aktivista srpskih stranaka. Ne rijetko ljude se zatvara u podrume, policijske postaje, ili ih se policijskim transporterima odvozi izvan naselja i tamo zlostavlja na razne načine: tuče policijskim palicama, drvenim štapovima, udara nogama, rukama, prijeti klanjem ili strijeljanjem. Nož pod grlo, pištolj u usta – tako se najčešće prijeti i traže se priznanja za suradnju s „ustaškom stranom”, ili informacije o naoružavanju”, „krijumčarenja oružja”, tjera se na iseljavanje „u roku od 24 časa” – tako da mnogi bježe pokupivši samo najnužnije stvari, većina pretučena, s podljevima po cijelom tijelu.
 
U srpnju već započinje i mobilizacija ne-srpskog stanovništva u rezervni sastav „JNA”, ponajprije u Srijemu, a kasnije i u Bačkoj. Do tada su, naime, bili mobilizirani gotovo isključivo Srbi. To je bio jedan od najperfidnijih pritisaka, jer se tamošnje Hrvate tjeralo u rat protiv vlastitog naroda s druge strane granice. Kako bi se ova mobilizacija barem formalno podvela pod „zakonsku regulativu”, vojnim obveznicima su ispisivani „pozivi za vojnu vežbu u trajanju od 15 dana” – prema saveznom Zakonu o narodnoj obrani (što je razotkriveno u sudskim postupcima, budući da je iz svih dokumenata i spisa, pa i presuda dezerterima, jasno vidljivo da su ljudi upućivani u rat). Neodazivanje je značilo u najmanju ruku podnošenje prekršajne ili kaznene prijave „za izbegavanje vojne obaveze”, ali je u praksi imalo dalekosežne posljedice po sve potencijalne bjegunce od rata, jer su od strane srpskih „patriota”  stavljani na listu „neprijatelja”, i tretirani kao „ustaše”, pa je prema njima s tog osnova bilo dopušteno svako nasilje.
 
Mnogi od ovih (prisilnih) rezervista (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Čeha, Rumunja, Ukrajinaca, Muslimana), ginuli su ne samo na fronti, nego i pod „nepoznatim okolnostima” – pri čemu je članovima obitelji bilo priopćavano da su „poginuli na zadatku” ili su takvi slučajevi jednostavno prešućivani. Mrtvi su pronalaženi u atarima, na ulicama, u dvorištima kuća, a da niti najbliža rodbina nije smjela pitati ništa vezano za te slučajeve. Tijela vlasti najčešće nisu reagirala, niti su istrage vođene. Za veliki broj ubijenih se ni danas ne znaju počinitelji, za mnoge ni mjesta gdje su pokopani – i oni se vode kao „nestala lica“. Neki su čak ubijani na javnim mjestima od poznatih počinitelja i pred desecima svjedoka, ali policija i sudska tijela nisu provodili zakonom propisane istražne radnje, ili je to činjeno samo formalno, reda radi, bez suđenja zločincima i njihova kažnjavanja. Drugi su, opet, odvođeni iz svojih kuća, nakon čega im se gubio svaki trag. I do danas se o njima ne zna ništa.
 
Ubojstva Hrvata započela su u ljeto 1991. godine. Jedan od prvih takvih slučajeva jeste otmica i umorstvo 40-godišnjeg Stipana Đurkov iz Sonte, 10./11. kolovoza, za kojega se ni danas pouzdano ne zna tko ga je ubio i gdje su njegovi posmrtni ostaci, a najbliži srodnici se ni danas ne smiju raspitivati za bilo što u svezi s događajem, jer im je zaprijećeno smrću. Čovjek je jednostavno bez ikakvoga  povoda i razloga odveden s radnog mjesta (iz kavane u kojoj je radio), pod prijetnjom oružja utrpan u kombi i odvezen iz sela. Pretpostavlja se da su otmicu i likvidaciju izvršili „arkanovci” koji su u to vrijeme smješteni u Erdutu.
 
Jedan od poznatih slučajeva (o kojemu se koliko-toliko pisalo) je nestanak braće Abjamović (Mate i Ivice) iz Morovića, koji su 23. listopada 1991. godine odvedeni od strane „JNA” (službenim vojnim vozilom), potom predani (navodno) lokalnoj policiji (prema tvrdnjama svjedoka koji je poslije povukao svoj iskaz) i nakon toga ubijeni na nepoznatom mjestu. U zločin su po svemu sudeći umiješani Škorpioni (paravojna srpska postrojba pod zapovjedništvom Slobodana Medića koja je ubijala i u Srebrenici 1995.), što je izašlo u javnost nakon što se policiji u Šidu sam prijavio Jovan Mirilo (nekadašnji pripadnik ove zločinačke skupine) zbog prijetnji bivših suboraca, budući da je on (navodno) u javnost proturio video-kasetu s egzekucijom muslimanskih dječaka u Srebrenici srpnja 1995.
 
Za grobove braće Abjamović se ne zna, kao što se ne zna niti gdje je pokopan HrvatKrešimir Herceg, kojega je na očigled građana sela Višnjićeva (općina Šid) ubio njegov susjed Đorđe Dvoranac Ćiban (tada „dobrovoljac”, pripadnik rezervnog sastava „JNA”), 7. studenoga 1991. godine. Ubojica ga je izveo iz kavane u centru sela, gonio pred sobom oko 2 kilometra, tukući ga (i psujući mu „majku ustašku“), te ga potom ubio iz automatske puške na mjestu gdje je inače držao stražu. Leš žrtve nitko nije smio pipnuti niti mu prići, tako da je  više od 24 sata ležao na mjestu izvršenja zločina. Obitelji policija nije dopustila približavanje tijelu pokojnika niti pokop. Ono je odneseno (navodno) na patologiju u Novi Sad i poslije pokopano u tajnosti na nepoznatom mjestu. Zločinac nikad nije ni pritvoren, kamo li kažnjen. Dvoranac je dao lažnu izjavu u kojoj kaže kako je Herceg pokušao proći zabranjenom zonom, prema vojnom objektu – unatoč njegovim upozorenjima – nakon čega je pucao, što je i priznato od strane tijela istrage, unatoč svim dokazima i desecima očevidaca.
 
Obitelj žrtve usudila se progovoriti o svemu 14 godina nakon ubojstva.(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Eevu7NKz4Zo)
Na nagovor srpskih ekstremista, 17-godišnji seoski besposličar i alkoholičar Igor Szabo  nožem je ubio svoga sugrađanina Josipa Janičeka (u Sotu, Srijem) i to nakon što ga je ovaj pred sam katolički Božić 1991. godine, počastio u svojoj kući? Tko je nesretnika doveo u takvo stanje svijesti da ubije čovjeka i potom godinama poslije proganja „ustaše“ i „ustaške popove“ po Sotu i okolnim srijemskim selima znali su svi – pa i vlast i policija, ali se ništa nije poduzimalo. Onima koji su etnički čistili Srijem i Vojvodinu naročito je odgovaralo pronalaziti među Mađarima, Slovacima, bunjevcima ili šokcima sluge koji su dio krvavog posla obavljali za njih – kao što je to bilo u ovom slučaju.
 
U selu Kukujevcima, uoči samog katoličkog Uskrsa 1992. godine, iz svoje je kuće tijekom noći (od „nepoznatih osoba“), odvedena na nepoznato mjesto i potom svirepo pobijena tročlana hrvatska obitelj Matijević (supružnici Jozo i Ana i malodobni, 16-godišnji sin Franjo) uoči samoga preseljenja u Hrvatsku. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su (nakon dojave jednog Srbina koji je znao za zločin), u selu Mohovo (u blizini Iloka), te identificirani i pokopani tek nakon 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Ruke su im bile vezane žicom, a prema nalazima patologa, prije usmrćenja su mučeni. Zločin nikad nije istražen, niti je tko za njegovo izvršenje kažnjen, iako se dobro znaju imena osoba povezanih s ovim događajem, pa i taksista iz Šida koji ih je odvezao te noći.
 
Tijekom noći 3./4. kolovoza 1992. godine u Baču, u svojoj obiteljskoj kući na zvjerski način zaklan je bračni par Guštin (Stevan i njegova supruga Nada). Stevan je imao fotografski obrt i navodno je neposredno prije toga bio od organizatora pozvan na neki skup u Mali Bač (gdje su četnici držali neku svoju „slavu“) kako bi ga snimio kamerom. Je li možda snimio i nešto što nije trebalo, ostaje otvoreno pitanje. O zločinu se u Baču šuti i danas (2018. godine) i taj slučaj nitko ne spominje, kao da se nikad nije ni dogodio. Naravno, ubojice nisu pronađene.
 
Iz svoje kuće u Glubincima (Srijem, Vojvodina), ul. Željeznička br. 62., 13 kolovoza 1992. godine od strane nepoznatih osoba odveden je Aleksa Manzeta, rođen 21. 09. 1954. god. Od tada se ovaj čovjek vodi kao „nestala osoba“. Nakon toga, njegova supruga Kata je s dvoje malodobne djece bježi u Hrvatsku. Ovo je već tko zna koji slučaj po redu, u kojem srijemski Hrvati „nestaju“ ili bivaju ubijeni, a da vlasti na to ne reagiraju, niti se bilo što čini kako bi se događaji istražili. U Golubincima teror nad Hrvatima poprima sve masovnije razmjere, budući da je u sve uključen srbijanski SDB.
 
U selu Kljajićevu (kod Sombora) na smrt je pretučen Johan Raab, poslužitelj u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, koji je na pragu župnoga stana pronađen mrtav 20. srpnja 1992. godine.  Tko su počinitelji zločina nikad se nije saznalo. Samo dvije godine poslije (1994.), ova crkva je od strane lokalnih Srba i njihovih sunarodnjaka – došljaka iz Hrvatske i BiH prisvojena i pretvorena u pravoslavnu.
Tijekom noći 29/30. srpnja1993. godine u srijemskom selu Kukujevci, u svojoj je kući zvjerski mučena i potom pobijena tročlana hrvatska obitelj Oskomić – Nikola, njegova supruga Agica i Nikolina tetka Marija Tomić, stara 87 godina. U ovom do detalja isplaniranom zločinu sudjelovali su pripadnici „dobrovoljačke srpske jedinice“ iz uže Srbije (Smederevske Palanke) koja je kao dio pričuve tadašnje „VJ“ („Vojske Jugoslavije“), djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske (u  okviru tzv. SVK – „Srpske Vojske Krajine“), sa sjedištem u slavonskom mjestu Nijemci. Zapovjednik postroje bio je naredbodavac, a izvršitelji njegovi podčinjeni.
 
To je  jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio epilog pred srbijanskim pravosuđem (ali tek nakon što su mediji u Srbiji podigli buku oko tog događaja, a jedan od počinitelja, strahujući za vlastiti život zbog prijetnji dojučerašnjih suradnika, se sam prijavio policiji u Šidu i ispričao sve što je znao).
 
U presudi Prvostupanjskog suda u Sremskoj Mitrovici, konstatira se kako su zločini počinjeni iz „nacionalne i verske mržnje“, „s predumišljajem i planski“ i to tako da „odjeknu“, da bi se „potaklo iseljavanje nesrpskog stanovništva“ iz ovog dijela Srijema (ista skupina zločinaca, na sličan način i s istim motivima usmrtila je već 9. travnja iste godine, u susjednom mjestu Sot, Slovaka Stevana Krošlaka – što je također bilo predmet istog sudskog postupka). Sve ove navode potvrdio je i Vrhovni sud Srbije – ali su počinitelji dobili sramotno male kazne. Naredbodavac Milan Nikolić zvani Đeneral (koji je osmislio plan, potaknuo ubojice na izvršenje nedjela, dao im oružje i dovezao ih na mjesto zločina), kažnjen je, primjerice, s 3 godine i 6 mjeseci zatvora, dok je suradnik  iz SotaPetar Živković (predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji je zločincima dostavljao podatke o imovnom stanju, identitetu i lokaciji potencijalnih žrtava), na sudu  oslobođen svake krivnje. Izravni izvršitelji Goran Vuković (15 godina) i Pavle Drašković (10 godina) također nisu dobili odgovarajuće kazne, obzirom na okrutnost i činjenicu da su djela planirana i počinjena s umišljajem, iz niskih pobuda, i da su bila motivirana nacionalnom mržnjom. Isto tako, treba napomenuti da izrečene zatvorske kazne objedinjavaju više krivičnih djela i kod jednog i drugog ubojice, pa je u tom kontekstu kazna koja za ubojstva 4 osobe – i to s umišljajem, iz niskih pobuda i motivirana nacionalnom, rasnom i vjerskom mržnjom iznosi ukupno nepunih 22 godine, doista neprimjerena.
 
Postoji utemeljena sumnja da je ovo suđenje bilo režirano kako bi se umirila javnost, jer je slučaj bio toliko medijski eksponiran (u samoj Vojvodini i Srbiji), da ga se nije više moglo ignorirati.
Najbliži srodnici ubijenih Oskomića  ni  danas, 24 godina nakon zločina, nemaju nikakvih službenih informacija o događaju (nalaz patologa, zapisnik s očevida, niti bilo kakvo objašnjenje od tijela vlasti), a ne mogu doći ni u vlasnički posjed imovine koja im pripada po nasljednom pravu. Oni su raznim manipulacijama pojedinaca iz lokalnih vlasti, policije, sudstva i odvjetnika  jednostavno izvlašteni, imovina im je oteta i pitanje je hoće li ikada ostvariti svoja prava koja im formalno jamče i zakoni Republike Srbije i  sve međunarodne konvencije.
 
U Golubincima (Srijem), 6. veljače 1994. godine, u svome je domu od „nepoznatih osoba“ zaklana djevojka Marija Purić stara 28 godina, dok je u dnevnom boravku gledala televizor. Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući (ali u drugim prostorijama) i zadali joj ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula. Nije poznato je li istraga vođena, ali ubojica je ostao nepoznat. U Petrovaradinu je Srbin Dušan Jovanović ubio svog susjeda hrvatske nacionalnosti – Dušana Bićanića nakon višemjesečnih prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi.
 
U razdoblju od 1991. do 1995. godine ubijeni su također:Ivan Valović, Petar Rukavina, Ilija Majer, Nikola Rajković, i Pavle Poljak – iz Novog Slankamena; Živko Litrić i Petar Živanović – iz Kukujevaca; Vjekoslav Karačić i Ljubomir Kuraja – iz Beške; Mato Ljubas i Janko Vladić – iz Šida; Tomislav Radoš –  iz Golubinaca;  Mijat Štefanac – iz Hrtkovaca; Živan Marušić – iz Jamene i još stotine drugih vojvođanskih civila koji su pronađeni mrtvi na ulicama, u atarima, dvorištima svojih kuća, nasilno odvedeni ili su „nestali“ na fronti, u ratu u koji ih je nasilno natjerala država u kojoj su živjeli.
Ni danas se ne zna tko je odogovoran za smrt hrvatskog mladića Ivice Budića iz Golubinaca, kojega je srbijanska policija bez ikakvoga razloga mjesecima sustavno terorizirala i zlostavljala, sve dok se navodno nije objesio u svojoj kući (nakon povratka s jednoga od brojnih „informativnih razgovora“ iz policijske postaje u Rumi, na kojemu je po tko zna koji put teško pretučen). Postoji ozbiljna sumnja u službenu verziju događaja, utoliko prije što je poznato je da su u to vrijeme na području ovog dijela Srijema bili angažirani brojni agenti srbijanskih tajnih službi (što ne kriju niti službeni policijski izvori), koji su, među ostalim bili angažirani na „pronalaženju“ nepostojećih „dokaza“ o „naoružavanju“ tamošnjih Hrvata – a Budića su (doduše, nekoliko godina poslije) optužili upravo za to.
 
Spomenuti slučajevi, s ukupno 33 žrtve, za koje postoji utemeljena sumnja (a za većinu njih i čvrsti dokazi) da su ubijene u cilju etničkog čišćenja Vojvodine, odigrali su se između 1991. i 1995. godine i samo su neki od primjera kojih je nažalost kad su u pitanju Hrvati i pripadnici drugih manjina  u Vojvodini popriličan broj. Posebna je perverzija to što se mnoge od tih hrvatskih žrtava ubrajaju u „srpske“ (s naznakom da su „ubijene od ustaša“) i tako se vode na internet stranicama (poput braće Mate i Ivice Abjalmović koji su uvršteni na taj popis kao i Šoškoćanin i mnogi drugi koje su pobili Srbi).
 
Hrvati su ubijani, odvođeni od „nepoznatih“ osoba diljem Vojvodine (posebice u Srijemu), pronalaženi mrtvi na različitim mjestima, ginuli ili zagonetno nestajali na fronti (poslije mobilizacije u rezervni sastav JNA/VJ), a da na to vlasti nisu reagirale. U arhivama državnih srbijanskih tijela (ponajprije vojske, policije i tajnih službi), zacijelo postoje dokumenti koji mogu rasvijetliti sudbine mnogih. No, ti arhivi su zatvoreni a podaci se pomno kriju – jer bi njihovim objavljivanjem Srbija priznala agresiju koju je izvršila. 
Do kada će se o ovome šutjeti, i hoće li zločince ikada stići pravda?
 

Zlatko Pinter

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Petak, 17/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 925 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević