Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Tomlekinova knjiga uvrnutih priča

 
 
Branimir Miroslav Tomlekin, Uvrnute priče, HKUPD „Stanislav Preprek“, Novi Sad
Angažirana od strane HKUPD „Stanislav Preprek“ na uredničkim poslovima, imala sam se prilike upoznati sa pjesmama i pripovijetkama, pa u nekoliko slučajeva i romanima članova njegovoga književnog kluba. Tako sam u više navrata pisala o književnom djelu Branimira Miroslava Tomlekina. Diskutirajući sa ovim nesvakidašnjim autorom, nastojala sam mu skrenuti pozornost da su humoristične priče, osobito one koje su tiskane pod nazivom Za sve je kriv moj deda, ali i one koje je slao na natječaj za najbolju kratku priču Preprekove jeseni najvrijedniji dio njegova literarna pregnuća. Vjerujem da su naši razgovori rezultirali idejom o novoj knjizi pripovijedaka koja bi se tematski i kompoziciono razlikovala od Tomlekinovog „četveroknjižja“ (Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje, Gaudeaumus, idi u tur i Nasukana mornarica), a koja bi bila usmjerena na satiru, ironiju i apsurd kao oblike humornoga pogleda na društvo i pojedinca u njemu. I uskoro sam dobila četrdesetak priča od koji sam odabraka dvadeset i četiri. I svi Šute!!!
Tako se već u prvome ciklusu, Globalno uvrtanje, čitatelji uvode u svijet u kojem vladaju pravila podzemlja, cvjetaju korupcija, kriminal i nemoral, sa politikom kao stožerom takvoga stanja i sustavom koji ih umnogome uslovljava. Priče Ministarstvo za izmišljanje radnih mjesta, Savršeno ravan krov, Obljetnica, te Zakon o miješanju fakulteta demonstriraju odnos prema pojedincu koji bi se mogao okarakterizirati kao začuđujuće prijeteći, dvoličan i licemjeran: obećavajući nesvakidanji užitak i nagradu, sustav zapravo dovodi pojedinca u situaciju da nema kamo; njegov je život zaloga njegove znatiželje; stiješnjen je u kut: u Obljetnici može samo obezbijediti posthumnu slavu, ali uvjet je herojska smrt. Ta smrt je, zapravo, jedina izvjesna, a sve je ostalo – borba, heroizam, tragika – zapravo simulacija. Ono što u ovoj priči fascinira jeste glas koji pripovijeda, a koji se doima kao savršeno naivan. Sličan je narator i u priči Savršeno ravan krov – želeći neobičnu avanturu i nagradu vladajućeg režima, junak dovodi sebe u bezizlaznu situaciju, ali to shvaća na koncu svoje Odiseje, kada je njegova deportacija neminovna. Ni tada nema kritičkog osvrta na represiju, dapače: odsustvom svakog nedvojbenog otklona od mjera koje se nad njim primjenjuju, on se doima kao kafkijanski junak koji nije u potpunosti svjestan onoga procesa koji se protiv njega vodi.
 
Tomlekinov je pripovjedač upravo stoga u prednosti – njegovo odsustvo znanja i motivacije postupaka nadređenih donijeće benefit samoj priči. Ona ostaje u domenu komike i apsurda jer se njezino dešifriranje odgađa i time se pojačava udio čitateljevog angažmana. Ono što se od čitatelja očekuje jest da u nepristrasnom, gotovo infantilnom glasu koji mu pripovijeda svoje (ne)zgode prepozna suptilnu ironiju Tomlekinovog iskaza. Tako, preodjenut u odjeću koju je nosio tijekom rata, a sav u nadi da će od dva zla izabrati ono manje (pogibiju i slavu) umjesto onog koje mu jemči pad na društvenoj ljestvici, junak/narator nam veli: „Na kačketu je bilo sedam rupa od metaka koje su dokazivale da sam prošao sve ofanzive, bez potrebe za angažiranjem dva svjedoka.“
 
No, kako je na djelu komični reprint, simulacija borbe, sa dekorom u vidu kršovitoga terena i vještačke trave, od junaka se očekuje nova inicijacija: ovoga puta, samo je pogibija može garantirati. Baš kao što splet sretnih okolnosti može neimenovanog studenta riješiti briga oko predavanja na njemu nepoznatu temu i gubitka uvjeta za narednu studijsku godinu u priči Zakon o miješanju fakulteta. Ili kao što politika kao vid prosperitetne djelatnosti može omogućiti Prnduu Dlakoljubu iz priče Bratelo da se upiše u listu uspješnih članova svoje obitelji.
 
Tomlekinova je komika, dakle, dvojaka: s jedne je strane uvjetovana neobičnim spletom sretnih ili nesretnih uvjeta, dakle, u biti situaciona, a s druge je pak strane njezin izvor upravo u onim anomalijama sustava i društva koje su takve uvjete zapravo prouzročile. To se očituje i u priči Globalno uvrtanje, gdje se plan javnog, proskriptivnog, obavezujućeg i plan privatnog, trpećeg, komično sudaraju. Dok se „program uvrtanja sela“ bazira na općoj dobrobiti, dotle se pojedinac, htio-ne htio, njemu mora povinovati. Iz ukorijenjenih loših navika vezanih za kontroliranje susjeda izrasta „ozbiljan“, društvenopodsticajan program  NeightbourSuperVise. I ovdje se narator našao na visini zadatka, ubjedljivo obrazlažući svoj prisup Fondu:
 
„Ja inače ne bih pravio novu kuću, ali sam se odlučio na ovaj poduhvat upravo stoga što je Međunarodni fond za globalno uvrtanje novca davao povoljne kredite onima koji odmah pristupe realizaciji Programa uvrtanja sela i sagrade novu kuću po novim regulacionim planovima, dok jed rugima nakon isteka roka prijetilo iseljenje i rušenje svih objekata na njihovom placu, a u težim slučajevima i pogubljenje, a sve o trošku investitora.“
 
Nakon globalnih, udrugom su ciklusu, Lokalno uvrtanje, na meti lokalni moćnici, koje narator u prvome licu predstavlja sa više ili manje kritičkoga angažmana. Kada takva vrsta angažmana izostaje, riječ je o ironijskom poigravanju naratora, kao što je slučaj u pripovijeci Privilegija. S druge strane, stupanj kritičnosti prema društvu u kojemu pojedinac obitava, povećava se u pripovijetkama Obrazovanje, Silna zadovoljstva te Urbanistička mafija. Narator se u Tomlekinovoj prozi redovito nalazi usrijed neke komplicirane situacije čiji je krajnji ishod posve neizvjestan. Bilo da ga susrijećemo u poduzeću, gdje je uposlen ili kojim rukovodi, bilo da ga zatičemo na ulici, dok stupa u knjižnicu ili izigrava „čičicu modernih shvaćanja“, on je i ovdje nemoćan izmijeniti uvjete koje njime upravljaju. Ostaje mu prihvatiti ih i podrediti se (Silna zadovoljstva, Obrazovanje), uzalud nastojati promijeniti ih (Urbanistička mafija) ili se, kao što je to slučaj u nekim pričama iz prethodnog ciklusa, primjerice Savršeno ravan krov, Globalno uvrtanje ili Zakon o miješanju fakulteta, povući u zabran naivnosti, čak infantilnosti.
 
U svakom slučaju, represivne mjere što ih društvo – na lokalnom ili globalnom nivou – vrši nad junacima Tomlekinovih priča – postaju vidljivim ili nevidljivim čimbenikom njegovih komičnih nedaća. Čičica modernih shvaćanja je, tako, domišljati odgovor na loše ekonomske uvjete ali i na modne trendove, te autor tako „na dva fronta“, reklo bi se, ispaljuje svoje satirične strele ka savremenom dobu koje umirovljenicima onemogućava iole pristojan život. Ova je duhovita priča implicitno postavila pitanje ejdžizma, odnosno diskriminacije starijih osoba.
 
Ono što pripovijetku Borra izdvaja iz ovoga ciklusa, ali i iz zbirke Uvrnute priče, jeste udio fantastičkog diskursa koji njome dominira, a koji je približava bajci. No, unatoč tome, njezina je uloga u komponiranju zbirke veoma važna – ona sugerira da se svijet koji smatramo realnim i kao takvog ga prihvaćamo (osobito kada je riječ o biznisu, modernom načinu poslovanja, te odnosima između ljudi) zapravo mijenja i da ga čini niz simulacija, opsjena i privida nastalih kao plod naše mašte (ili pak zablude). Borra, moderni biznismen, zapravo je opsjenar koji se posjetiteljima svog ureda prikazuje kao nadnaravno biće koje je kadro pred njihovim očima mijenjati poslovne uvjete, šarmirati, pa i zavesti. Dobar se dio tretmana vlasti prema pojedincu, običnom građaninu o kakvom je najčešće riječ u Tomlekinovim pričama, zapravo bazira na zavođenju i manipulacijama i ako Borru tumačimo u ovom ključu, nećemo pogriješiti.
 
U trećem se ciklusu, Mentalno uvrtanje, Tomlekin okreće unutarnjim procesima u ljudskoj psihi. Njegovi se junaci ovdje, u jačem ili slabijem koloritu, ovisno o ubjedljivosti naratora, doimaju kao čudaci, čiji su postupci motivirani društvjenim uvjetjima (primjerice, priča Šef sale restorana za daće), traumama iz djetinjstva (Čovjek koji je radio na burgijama), ili pak samim „kvarom na mozgu“ koji se na da objasniti niti racionalizirati (Monstrum, Generalka, Fobičari, picajzle i perfekcionisti). Tako u izvanrednoj priči Metalne mentalne veze slušamo ispovijed čovjeka koji se na neuobičajen način – raznim predmetima od metala – vezuje za ambijent u kojem boravi. U portretiranju takvih, iščašenih ličnosti, Tomlekin najdalje odlazi upravo u ovoj svojoj pripovijeci.
„Za neke važne, mentalno duboke trenutke u mom životu, vezivao sam se preko kolskih tračnica. Kolske tračnice su skoro neuništivi i najdugotrajniji suvenir, simbol beskonačnosti i vrtenja u krug. Tako sam imao desetine kolskih tračnica različitih veličina i boja, iz ravnica ili sa planina. Na neke sam dodavao detalje kako bih im dao karakter te određene veze. Jednostavno bih na njih nalijepio vještačke brkove ili bradu, stare sunčane ili obične naočale ili zubne četkice različitih boja i oblika, ili bih samo nekom bojom nacrtao neku karakerističnu potankost.“
 
Dok se čovjek koji radi na burgijama pasionirano i luđački vezuje za svoj posao, njegov se antipod rukovodi iracionalnom mržnjom prema burgijama i burgijanju. Njihov će se susret završiti ubojstvom, koje je neminovno, baš kao što će se veza između naratora i likova nazvanih fobičarima, picajzlama i perfekcionistima u istoimenoj priči zasnovati na principu similariteta – svi oni, naime, boluju od istih neurotičnih smijetnji. Međutim, narator nas dozirano, održavajući napetost tijekom svog pripovijedanja, upoznaje i sa vlastitom dijagnozom. Na similaritetu čiji su korijeni u identifikaciji sa automobilom počiva intriga priče Generalka, koja se bavi sraslošću čovjeka sa mašinom u otuđenu svijetu. Vrli i perfekcionizmu sklon Ambrozije svoje daće nastoji organizirati rukovođen opsesivnom idejom sprovoda koji imaju dugoročan i po društvo ljekovit učinak – osnažiti ga i povećati njegovu produktivnost i opće blagostanje.
 
U Epilogu nailazimo na priču AC ljubav, u epistolarnoj formi, koja je situirana u SF ambijent. Njezini su protagonisti više mašine negoli ljudska bića, te bi se, tumačena na ovaj način, ova priča mogla nadovezati na Generalku koja govori o simbiotskom odnosu čovjeka i mašine. U ambijentu udaljenih kosmosa i totalne alijenacije, uspostavlja se isprva tiha i zvanična, a potom sve intimnija korespondencija između dva sustava, dva neidentificirana objekta koja se više ne žele samo spariti, nego iskreno i trajno zavoljeti i približiti. Anagrami njiihovih imena jesu Samson i Dalila, a pozivanje na praiskone zapravo ukazuje na svijet utemjeljen na mitskim vrijednostima. Jesu li u dalekoj budućnosti ljudska bića – ili ono što su ona postala evolucijom – došla zapravo do svojih prapočetaka, pitat će se čitatelji ove priče koja se, opet, može tumačiti i kao povijest dvosmjerna zavođenja. Kako god bilo, njezin se epiloški tretman od strane autora može smatrati pobjedom ideje ljubavi i prirode nad bezličnim, tehnički i informatički visokopozicioniranim sustavima iz dalekih galaksija, te se može reći da ona u sebi, na duhovit i komičan način, nosi nježnu poruku o ljubavi kao sili koja nadvladava sve znanstevene kriterije i izmiče tekovinama novoga poretka u kojem živimo skupa sa njezinim autorom.
 
Tomlekin je, dakle, duboki i ozbiljni zagovornik elementarnih vrijednosti, koje možda potječu od kršćanskih postavki, možda od etike kakva je vladala u doba prosvjetiteljstva, no koje zapravo nastoje pokazati svu brigu i bojazan za maloga čovjeka unutar društva, unutar urušenog sustava vrijednosti, unutar mnogobrojnih anomalija sa kojima se svakodnevno susrijeće. Kako se to bolje može izvesti ako ne upravo satiričnim i ironijskim otklonom od zbilje, fantastikom koja kreira nove svjetove, bježanjem u budućnost? U svijetu u kojemu vladaju zakoni plemena, vladaju zakoni jačega, u nedaćama koje donose globalni i lokalni moćnici, u povijesno osjetljivim trenucima, u nedostacima humanih i socijalno odgovornih političkih ustrojbi, u krizi obrazovanja i odgoja, tko se najprije izdvaja da bi takav svijet prokazao i prikazao? Nitko drugi do šaljivac, luda, lakrdijaš, mentalno devijantna osoba, zalutali putnik koji se čudi i zatječe u nevjerojatnim uvjetima, psihički diskutabilni narator... Svatko od njih, nalazeći mjesto u Tomlekinovoj knjizi uvrnutih priča, daje svoj osobni doprinos razobličavanju deformiranog društva i demaskiranju njegovih silnih poroka. Bez pretenzije da morališe, već da smijehom navede čitatelja na razmišljanje, Tomlekin se pokazuje kao zreo autor i talentirani humorist, a njegova knjiga kao enciklopedija ljudskih duša čiju jednu polovicu čine one smiješno nakazne, porokoljubive, a drugu polovicu one koje svojim čuđenjem i nevjericom doprinose da se smijeh ustoliči kao moćno sredstvo razobličavanja.
 

Dragana V. Todoreskov, doktorica književnosti i književna kritičarka

Uvrnute priče Branimira Miroslava Tomlekina

 
 
Obično kažemo da uvijek pronalazimo odgovore pred izazovima suvremenog svijeta pokušavajući otkloniti ili opisati neku vrstu permanentne društvene krize kojoj bivamo često izloženi. Ta permanentna kriza i česti udari na društvene i moralne norme kao da postaju dio onoga što imenujemo kao suvremeni svijet ili suvremena civilizacija. Ali, na koji je način danas moguće govoriti i pričati o tom suvremenom svijetu, o toj suvremenoj civilizaciji čiji smo akteri? Da li taj govor suočen sa svim onim tehnološkim dostignućima, sa idejom progresa, napretka i nekom vrstom tehničke lagodnosti, treba zatvarati oči, izbjegavati, prešutkivati svo umnožavanje mana, rastuću moralnu krizu, sve apsurdne nejednakosti, društvene paradokse?
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b1/Branimir_Miroslav_Caki%C4%87.jpg/220px-Branimir_Miroslav_Caki%C4%87.jpg
Branimir Miroslav Tomlekin
 
Izgleda li sadašnji stupanj razvoja ljudskog društva i razvoja civilizacije bolji ili gori, apsurdniji ili jasniji, napredniji, uvrnutiji, nego ranije? Negdje u tim okvirima, između svih tih pitanja sa kojima se svi suočavamo, nastaju duhovite, ironične, satirično podrugljive priče o ljudskim, moralnim i društvenim slabostima i manama, o vrlinama i porocima suvremenog svijeta, uobličuju se u Uvrnute priče Branimira Miroslava Tomlekina, sa nužnom mjerom kritičkog duha i jasnog i specifičnog piščevog stava prema toj i takvoj zbilji.
 
Priče koje uz svu meru humorne lakoće nose u sebi onu vrstu pripovjedačkog rizika, one tako neizbježne mogućnosti po kojoj svaku piščevu domišljatost i maštovitost često može nadmašiti apsurdnost i iščašenost pojava zbilje. Svjesno izložen toj opasnosti Tomlekin na izniman način uspjeva nadograditi, ocrtati, zaogrnuti kritičnošću i dragocjenim humorom svoja pričanja o manama i vrlinama svijeta, te ih hiperbolizacijom, aluzivnošću, burlesknošću približiti čitatelju. Dakle, na licu čitatelja Tomlekin će uvek izmamiti osmijeh, počesto ga i razgaliti, ali i ostaviti negdje u poenti svog tog ironično-satiričnog opisa svijeta i trenutak za zabrinutost, onaj čas kada se svatko mora zapitati da li su takve situacije viđene, doživljene. Naravno da humornost njegova pričanja mami smijeh, čak i onda kada se poigrava sa porocima suvremene civilizacije, novcem, prostitucijom, drogom, pićem, ili kada govori o globalnim uvrtanjima na razini ljudske zajednice, o manama društvenih uređenja, o obrazovanju, o novim načinima shvaćanja i poimanja rada, humor je neizbježan čak i onda kada nas satirički britko, sa kritičkim stavom gotovo upozorava na lokalna i mentalna uvrtanja, na iščašenost našeg shvaćanja i na sve one mogućnosti koje otvaraju pojedina rješenja kojim se svijet preko nekih normi i stavova brani od apsurdnosti.
 
Preuveličavajući pojedine crte suvremenog svijeta, neke pojave, neke situacije, do krajnjih granica komičnog i apsurdnog u svojim pričama, Tomlekin istovremeno i razobličava, uvijek na humoran način, uvijek kao u nekoj gotovo bezazlenoj šali, privid i opsjenu svega toga i razotkriva onu negativnu bit koja često izmiče. Tako, kada čitalac prođe kroz sva ta mentalna, globalna i lokalna uvrtanja, kada mu na licu još uvek ostane ona doza probuđenog smijeha, ipak se mora na koncu zapitati o granicama i mogućnostima iščašenja suvremenog svijeta, o svim onim vrlinama koje se gube ili zadobijaju nove oblike, o tome kada i kako se uspostavlja novi sustav vrijednosti. I to nije sve. U duhu najbolje tradicije satiričke književnosti, duhu menipske satire ili tradicije jednog Svifta, nastala je knjiga Uvrnute priče, a Branimir Miroslav Tomlekin je sugestivnošću svog pripovijedanja, pažljivim ocrtavanjem mana i vrlina, apsurdnosti i iščašenosti svijeta, pokazao da je satirički pisac od nerva.
 

O autoru

 
Branimir Miroslav Tomlekin (1944.) je vojvođanski književnik, pjesnik, pisac kratkih priča, kolumnist i kroničar i piše na hrvatskom i srpskom jeziku (pri čemu koristi pseudonim Branimir Tomlekin). Onovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje i danas živi kao umirovljenik. Prve stihove napisao je u gimnaziji i oni su lirski, opisni i ljubavni, a kasnije i satirični i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tome piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji u dvije knjige: Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo („ALFA-graf“, Petrovaradin, 2015.), koja obuhvaća period od njezina dolaska u Hrtkovce 1737. godine do Prvog svjetskog rata, i Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela („TKANICA d.o.o.“, Zagreb, 2015.), koja obuhvaća period od Prvog svjetskog rata do progona 1993. godine. Priče iz ove druge knjige objavile su mu u nastavcima i „Hrvatske novine“ (Subotica).
 
Književni radovi, članci i feljtoni su mu objavljivani u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana „Gomolava“ (Zagreb), glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“(Zagreb), časopisu za književnost, umjetnost i znanost “Klasje naših ravni“ (Subotica), „Hrvatskim novinama“ (Subotica) i „Hrvatskoj riječi“ (Subotica).
U poslijednje vreme radove mu objavljuje i tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ (Zagreb).
Zbirku pjesama Salauka, kao i humorističko-satirične zbirke pričaZa sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje i Gaudeamus idi u tur objavila mu je 2013. godine izdavačka kuća „Bistrica“ (Novi Sad), a 2014. godine kod istog izdavača objavljuje humorističko-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i roman s ratnom temom Godine zaslepljujućih boja. U 2015. godini piše i treću knjigu o Hrtkovcima Hrtkovci, priče o staroj kući i mladosti,u 2016. knjigu Srem na vetronetini istorije i u 2017. roman Kako nastaju anđeli. Ove tri knjige izdaje mu „ALFA-graf“ (Petrovaradin), aHKUPD „Stanislav preprek“ (Novi Sad) 2017. zbirku pjesama Pjesme koje treba spalliti.
Značajan rad mu je i feljton u šest nastavaka o arheološkom nalazištu Gomolava kod Hrtkovaca (objavili „Gomolava“, „Zov Srijema“ i „Hrvatski fokus“ i „Hrvatske novine“ u periodu 2009.-2018.
Zastupljen je u zbirkama priča: Priča o fotografiji, „Hrvatska riječ“ ( Subotica, 2011.), Svjetla starih fotografija, „CRO-info“ (Subotica, 2015.) i Preprekova jesen (Novi Sad, 2016.-2018.), te zbirkama pjesama: Lira naiva (Subotica, 2013.–2014.), Između kamena i svitanja (Rešetari, 2016.), Dalje do riječi (Rešetari, 2017.) i Preprekovo proljeće (Novi Sad, 2010.–2018.).
Član je HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina i HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, u kojem je dvije godine bio voditelj Književnog kluba (2016.–2017.).
Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (Zagreb–Subotica, 2011).
 

Franja Petrinović

U Zagrebu predstavljen Dnevnik iz tuđine Vande Boras Podravac  iz Canberre

 
 
Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom znatno i trajno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca 21. Stoljeća. Predstavljanje knjige Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine/A Diary from the Croatian Diaspora održano je 13. rujna u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Uz autoricu, o knjizi su govoriti ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, urednica Vesna Kukavica te autorica. Voditeljica promocije bila je Ljerka Galic, rukovoditeljica Matičina odsjeka iseljeničke baštine.
https://matis.hr/wp-content/uploads/2018/09/IMG_5122.jpg
Promociji su, uz brojnu publiku, nazočili izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas, predsjednik UO HMI-ja Milan Kovač,  izaslanica gradonačelnika Bandića Maja Novoselec, voditeljica odsjeka za izvedbene umjetnosti i kulturne manifestacije Gradskog ureda za kulturu, Domagoj Novosel, načelnik sektora za demografski razvoj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Koraljka Sopta, viša stručna savjetnica u Službi za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture, predstavnici Instituta za migracije i narodnosti, istaknuti emigranti i Vandini suborci za hrvatsku samostalnost Drago Ljubić, Vinko Grubišić, Ivan Butković i Drago Šaravanja. 
 
Skupu se najprije obratio ravnatelj Mijo Marić, uz srdačnu zahvalu autorici, istaknutoj aktivisticu udruga za afirmaciju etničkih prava doseljenika u Australiju. Čestitao joj je na izvrsnoj knjizi, čiji potresni sadržaj otvara nadu u bolje sutra, unatoč životnim izazovima koji nisu bili nimalo laki. Izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas pridružio se čestitkama i laskavim ocjenama sadržaja knjige koja nesumnjivo predstavlja dobrodošli doprinos iseljeničkoj publicistici. Moderatorica Galic je pročitala pozdravno pismo autorici Boras Podravac i skupu koje je uputila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao i ulomak iz hrvatske verzije njene knjige tiskane 2010. u Zagrebu.
 
Iz daljnjih izlaganja predstavljača vidljivo je kako je knjiga Boras Podravac autentično svjedočanstvo hrvatske emigrantice, gledano kroz prizmu jedne hrvatske obitelji, zapravo priča o stradanjima i prilagodbi životu u novim sredinama, novim zemljama i kontinentima, kao i priča o iniciranim i provedenim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim akcijama koje su rezultirale današnjim statusom hrvatske iseljeničke zajednice Australije. Urednica  Vesna Kukavica svoje iskustvo u uređivanju engleske i hrvatske verzije knjige, koja je u razmaku od 8 godine izdana u nakladi Hrvatske matice iseljenika, emotivno i znalački podijelila je s okupljenima u Matici. Dnevnik iz tuđine Vande Boras Podravac se, kako kaže, pridružio antologijskome nizu iseljeničkih autobiografija, koji čine knjige Dušana Bezić (Šoltanin na tankon ledu), Mate Meštrovića (Uspomene), Jakše Kušana (Moja bitka za Novu Hrvatsku), Nedjeljke Luetić Tijan (Život Pavla Tijana), Drage Šaravanje (Idemo kući), Fabijana Lovokovića (U pomoć Hrvatskoj – nakon 46 godina put u domovinu početkom rata 1991.) ili pak australskog Korčulanina Šimuna Sardećića (One eye crying / Jednim okom plačući). Usto, žena iz hrvatske emigracije koje su svojim životom, djelovanjem i pisanjem svjedočile o tom vremenu njene generacije je malo. Uz Boras Podravac, možda tek Ivona Dončević i poetesa Malkica Dugeč.
 
Knjiga Vande Boras Podravac pisana je lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome (ne)sretnom vremenu, istakao je predsjednik Društva hrvatskih književnika
 
Vanda Boras Podravac, Senjanka rođena u Otočcu, napustila je Hrvatsku 1954. godine. U Argentini je živjela do 1961. godine, kad se njena četveročlana obitelj seli u Australiju. Najprije žive u Sydneyju, gdje Vanda radi za poznatu nakladničku kuću Reader's Digest. Godine 1969. sele u Canberru, gdje žive i danas. Ondje je Vanda radila u državnoj službi sve do umirovljenja 1989. godine. Na University of Canberra diplomirala je sociologiju i administraciju, a tijekom radnoga vijeka bila je uključena u rad hrvatske zajednice koja je  sedamdesetih godina XX. stoljeća postizala vrhunske uspjehe u afirmaciji etničkih prava zahvaljujući liberalnoj vladi Malcolma Frasera. Početkom 1980-ih se status Hrvata u Australiji nastavio poboljšavati, u čemu se osobno angažirala, među inim i kao potpredsjednica Vijeća etničkih zajednica. Za svoj rad primila je i najveće australsko odličje - The Medal Of The Order Of Australia, koju su, uz nju, tada primili i dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.
 
Dnevnik, što mu i sama forma određuje, kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, pa i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja, zapravo jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji,  IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i  XI. Kraj jednoga trnovitog puta. Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom, slažu se predstavljači, i čitatelji u domovini i izvan nje, znatno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca nakon Drugoga svjetskog rata.
 
Vanda Boras Podravac zahvalila je, vidno dirnuta, svim govornicima, svojim kolegama, suradnicima na knjizi – posebno urednici te ispričala kako je odlučila svoju knjigu napisati i na engleskome jeziku. Htjela je, kako kaže, svima pokazati tko su i kakvi su Hrvati, što žele i kako postižu svoje ciljeve. Uskoro, kad se Vanda vrati kući svojim unucima, krenut će njene knjige u svijet - put Amerike i Azije, Indonezije, Indije, Pakistana … Vanda želi da i ondje doznaju kakvi smo to ljudi, odakle smo i što možemo ponuditi drugima.  Vanda je u svome dugom i plodonosnom životu dala mnogo, i djelom i riječju, i ostvarila san koji mnogi nisu dočekali – slobodnu domovinu.
 

Diana Šimurina-Šoufek

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 22/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 919 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević