Get Adobe Flash player
I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

Oštri sukob na hrvatskoj desnici     Ovu...

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Delije u Ateni – protivno velikosrpskim svojatanjima hrvatskoga juga...

Tko financira Miroslava Škoru?

Tko financira Miroslava Škoru?

Ivan Vrdoljak, Vladimir Šeks, Vladimir Putin,...

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

U nas je raspoloživa pljačka potpuno zanemarila potrebu stvaranja novih...

Sve je moguće. Favorita nema!

Sve je moguće. Favorita nema!

Onomu tko nas i našu državu učini normalnim, treba dodijeliti...

  • I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:24
  • Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:07
  • Tko financira Miroslava Škoru?

    Tko financira Miroslava Škoru?

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:12
  • Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:01
  • Sve je moguće. Favorita nema!

    Sve je moguće. Favorita nema!

    srijeda, 11. prosinca 2019. 16:57

Hrvatske zastave nije bilo ni u Donjem Tavankutu!

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom sadržaja „Hrvatske riječi“ br. 861 od 18. listopada 2019. godine.
http://www.novosti.rs/upload/thumbs/images/2016%20II//10/10/novine/05%20bunjevci-ob_620x0.jpg
Kolika je naklada Informativno-političkog tjednika „Hrvatska riječ“ iz Subotice nikada ne možemo saznati, a posebice ne koliko se primjeraka tjedno proda i znamo jedino da poreski obveznici iz Republike Hrvatske doniraju 25.000 kuna za njegovu besplatnu distribuciju. No, on je sve samo ne ono što bi trebao da bude, tjednik koji donosi novine iz života Hrvata u Republici Srbiji, a niti se distribuira po Republici Srbiji. U Novom Sadu, gradu od preko 300.000 stanovnika, od kojih je oko 6.000 Hrvata, može se kupiti na samo nekoliko mjesta.
 
Ako prelistate svaki od dosadašnjih 860 brojeva te „hrvatske riječi“, pa i ovaj 861. broj, bit će vam jasno da o životu Hrvata u Srbiji nema govora, jer je između donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica) i ostalog dijela Srbije, kada su u pitanju Hrvati, od strane čelnika ovdašnje hrvatske zajednice posijana gusta magla.
 
O koncentraciji ovdašnjih hrvatskih institucija (i novca) u Subotici, koje su u rukama „bunjevačkog Hrvata“ g. Tomislava i njegovih plaćenih poltrona (skoro svi su također „bunjevački Hrvati“), pisao sam bezbroj puta pa ću sada navesti samo nekoliko pogubnih stvari po našu zajednicu, a koje se namjerno produkuju:
1. Namjerna šutnja i namjerno slanje u zaborav stradanja srijemskih Hrvata koncem prošlog stoljeća;
2. Namjerna šutnja i namjerno slanje u zaborav stoljetne negativne uloge Bunjevaca (naroda u Vojvodini koji danas broji oko 17.000, uz stalni porast tog broja);
3. Namjerno veličanje Bunjevaca koji kažu da su Bunjevci, ali ne gore navedeni Bunjevci, već  Bunjevci i Hrvati u isto vrijeme (u psihijatriji poznato kao podvojena ličnost ili disocijativni poremećaj ličnosti), odnosno takozvani „bunjevački Hrvati“ (nepostojeći narod), a kojih je u Vojvodini samo nekoliko tisuća sa tendencijom smanjenja tog broja!Zato nam je, da razjasni o čemu je riječ, morao za rođendan bana Jelačića u Novi Sad doći mladi poeta iz Subotice sa usklikom „Bunjevci su Hrvati!“ Tako je i naš puk ovdje doveden u zabludu da su svi Bunjevci Hrvati, odnosno da misli kako 17.000 Bunjevaca namjerno lažu sami sebe da nisu Hrvati;
4. Namjerna šutnja o pravim problemima Hrvata u Republici Srbiji u svim relevantnim prilikama i relevantnim mjestima (Skupština Republike Srbije, mediji i sl.);
5. Namjerna negativna selekcija u svim kulturnim i političkim segmentima kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji;
6. Namjerno naglašavanje u svim prilikama podjele Hrvata u Srbiji na Bunjevce, Šokce, „bunjevačke Hrvate“, „podunavske Hrvate“ i neke druge „hrvate“;
7.  Namjerna selekcja hrvatskih udruga na „podobne“ i „nepodobne“;
8. Namjerna neinformiranost hrvatskog puka, netransparentnost rada ovdašnjih hrvatskih institucija, tendenciozni prikazi događaja i manifestacija i sl. (upravo je jučerašnji takozvani  Dnevnik na hrvatskom jeziku na RTV2 na čistom srpskom jeziku donio reportažu o „setvi pšenice u Sremu“ i takvo izvještavanje u vezi Hrvata iz Srijema je uobičajeno).
 
A cijelu hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji, koja broji 57.900, na ovakav način predstavlja mali broj uglavnom „bunjevačkih Hrvata“. Popis ovih ljudi koji se pojavljuju uvijek i na svakom mjestu kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji nije duži od tridesetak imena i ona se mogu naći u svakom broju „Hrvatske riječi“, pa ih uvijek možete tamo vidjeti i uvjeriti se u ono što govorim. Sve ovo pojačava ionako veliku nesigurnost i strah kod ovdašnjih Hrvata jer imaju osjećaj da nitko ne stoji iza njih (osim deklarativno), da ih nitko ne štiti i nitko adekvatno ne zastupa njihove interese. Tako je cijela hrvatska zajednica u Republici Srbiji amorfna i nezainteresirana za bilo što. Izuzetak su hrvatske kulturne udruge u kojima po nekoliko entuzijasta u teškim uvjetima održava njihov rad, dok preko 99% Hrvata u Rebuplici Srbiji nije uključeno u bilo što!
 
Gubitak kontakta s pukom ova šačica dobro plaćenih „bunjevačkih Hrvata“ nadomješćuje organiziranjem znanstvenih skupova, okruglih stolova, seminara i sl. te člancima u „Hrvatskoj riječi“ koji govore o njihovim „uspjesima“ i „velikim poduhvatima“, uz glamurozne naslove i pompezne tekstove, od čega, međutim, ovdašnji hrvatski puk nema ama baš ništa, niti ga to interesira. „Predstavnici hrvatske zajednice u Bruxsellesu“, „Naše poslanje i strateški cilj“, „Identitet vojvođanskih Hrvata u povijesti i suvremenosti“, „U Subotici predstavljen 14-ti svezak Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca“, „Godina hrvatskih velikana u Vojvodini“, „Jezično-stručno usavršavanje, interkulturalnost u obrazovanju“ su savršeni članci iza kojih stoje bezbrojni i veliki honorari za znanstvenike i suradnike iz inozemstva (najviše iz Hrvatske i Mađarske) i iste, već nam poznate „bunjevačke Hrvate“ iz Subotice. Sve to obvezno (jer svaki broj nas košta 5.000 eura) morate pročitati u  „Hrvatskoj riječi“ br. 861 od 18. listopada 2019. godine i vidjet ćete da nigdje nema srijemskih Hrvata. Bunjevci bi ih možda i ubacili u novine ali je to nemoguće jer oni ne izlaze iz njiva. Ovih dana, kako kaže Dnevnik na hrvatskom jeziku „seju“ pšenicu i tako čuvaju baštinu i nemaštinu srijemskih Hrvata!
 
A o Hrvatima u Srbiji ne treba ni da govorim, gusta magla ispod donjotavankutskog trokuta pretvara granicu Vojvodine u kineski zid i oni niti ne znaju da postoji „Hrvatska riječ“, da ih u Skupštini Republike Srbije zdušno i „HRabro“ zastupa g. Tomislav i da su Jasna, Darko i Josip zbog njih išli čak u Bruxselles! No, ni oni, mislim na Jasnu, Darka i Josipa, od toga nemaju ništa (izuzev dnevnica): Martin u Bruxselles, Martin iz Bruxellesa!
 
I na kraju, povodom dana rođenja bana Jelačića, priopćenje (zgražanje)  „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“, DSHV-a (čije brojčano stanje članova također nikada ne možemo saznati, ali se da procijeniti na oko dvije stotine!): Nijedna hrvatska zastava u Srbiji na praznik hrvatske zajednice! U potpisu: g. Tomislav, predsjednik te jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji, inače zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije i sve drugo kada su u pitanju ovdašnji Hrvati! A hrvatske zastave za ovaj praznik Hrvata nije bilo čak ni u Donjem Tavankutu! Tko je „zaslužan“ za to? „Neizvjesni Branislav Cakić“ ili g. Tomislav, koji za veliki novac probleme Hrvata u Srbiji „rješava“ preko svog twittera!
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Nicolas, sin Charlesa Aznavoura, preselio iz Francuske u Armeniju

 
 
Sin poznatoga francuskoga šansonijera, skladatelja i glumca Charlesa Aznavoura Nicolas Aznavour se je preselio s obitelji u Armeniju. Nicolas je sin Šveđanke Olle Torselj s kojom se je Charles Aznavour vjenčao u armenskoj crkvi u Parizu i živio u braku s njom više od pedeset godina. O svojim planovima preseljenja Nicolas Aznavour je izvijestio još 2018. godine. Oženjen je suprugom Kristinom Sarkisjan s kojom ima četvero djece. Kao i otac, koji je preminuo prije godinu dana 1. listopada 2018. god., i Nicolas nastavlja dobrotvornu djelatnost svojega otca u Armeniji (A. Bagdasarov: Dan sjećanja na kralja šansone Charlesa Aznavoura). Charles Aznavour je počeo svoju dobrotvornu djelatnost nakon strašnoga potresa u Armeniji 1988. godne.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Aznavour1_2.jpg
Obitelji Aznavour i Macron u Aznavourovu centru, Erevan
 
Trideset godina upornoga rada omogućili su mu organizirati mnoštvo dobrotvornih programa u Armeniji i izvan nje. Godine 2016. otac i sin su utemeljili Aznavourov fond. Cilj je Fonda realizacija obrazovnih, socijalnih i kulturnih programa. Prvi je projekt Fonda stvaranje Aznavourova centra u Jerevanu.
 
U Centru je smješten tehnološki i interaktivni muzej poznatoga pjevača i glumca, a također i unikatni kulturno-obrazovni centar za mladež.
"Najvrjednije što mi je otac predao jest spremnost pomagati drugima", kaže Nicolas Aznavour. Njegov čin je dobar primjer povratka na pradjedovsko ognjište i nadovezivanje na očeve armenske korijene.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Predstavljena knjiga Razgovori s T. G. Masarykom Karela Čapeka

 
 
U Češkom narodnom domu u Zagrebu u utorak 22. listopada predstavljena je knjiga Razgovori s T. G. Masarykom, autora Karela Čapeka u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar koju su objavili Hrvatsko-češko društvo i izdavačka kuća Disput.
http://zgexpress.net/wp-content/uploads/2019/10/Masaryk-i-Capek.jpg
Tomaš Masaryk i Karel Čapek
 
Knjiga je posvećena Tomášu Masaryku (1850.–1937.), češkom političaru, filozofu i sociologu, osnivaču i prvom predsjedniku Čehoslovačke (1918.– 1935.), njegovom životu te političkim, svjetonazorskim i filozofskim stavovima o kojima je govorio češkom književniku Karelu Čapeku. On je višegodišnje razgovore s Masarykom uobličio u njegovu biografiju pisanu u prvom licu te u opsežni intervju o raznim temama kao što su spoznaja, istina, mit, iracionalizam, racionalizam, metafizika, vjera, tolerancija, politička teorija i praksa, povijest, demokracija, domoljublje te problemi malih naroda. Masaryk je autorizirao i dopunio Čapekov tekst pa ga se može smatrati suautorom knjige. Prvi dio Razgovora s Masarykom u Češkoj je objavljen 1928., drugi dio 1931., a treći dio 1935. Prvi dio knjige, pod nazivom Mladost, opisuje Masarykovo djetinjstvo u južnoj Moravskoj, školovanje u Brnu i Beču, brak s Amerikankom Charlotte Garrigue, te njegov dolazak u Prag na mjesto profesora Karlovog sveučilišta. U drugom dijelu, naslovljenom Život i rad, Masaryk pripovijeda o svom pogledu na svijet i uključenju u javni život kao profesora i političara, aktivnostima oko uspostave češko-slovačke države u doba Prvog svjetskog rata te o izboru za predsjednika Čehoslovačke 1918. Treći dio, Mišljenje i život, sastavljen je u obliku intervjua između Čapeka i Masaryka, s pitanjima i odgovorima u kojima Masaryk iznosi svoje političke, svjetonazorske i filozofske stavove, koji se mogu naći i u prva dva dijela knjige zbog čestih digresija. Na kraju knjige kao svojevrsni pogovor nalazi se tekst pod naslovom Šutnje s T. G. Masarykom, gdje se objašnjava kako je ta knjiga nastajala.
 
Hrvatsko izdanje Razgovora s T. G. Masarykom objavljeno je uz financijsku potporu Grada Zagreba, a sadrži i predgovor koji je napisala Masarykova praunuka Charlotta Kotik te pogovor pod naslovom Tomáš Garrigue Masaryk, apostol prosvijećene demokracije i djelatnog humanizma, koji je napisao povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, ujedno i predsjednik Hrvatsko-češkog društva. On je na predstavljanju Razgovora s T. G. Masarykom  rekao da je Hrvatsko-češko društvo odlučilo prevesti na hrvatski i objaviti ovo djelo u jesen 2017. nakon što se u javnosti pojavila ideja o mogućem preimenovanju Masarykove ulice u Zagrebu. „Ta ideja nije pala na plodno tlo i nitko ju nije podržao, a Hrvatsko-češko društvo najbolje je artikuliralo razloge zašto Masaryk treba zadržati ulicu u Zagrebu i koja je njena simbolička važnost“, rekao je Lipovac. Razgovore s T. G. Masarykomocijenio je kao knjigu koja se može čitati kao historiografsko i filozofsko djelo, ali i kao uzbudljivi roman i kao priručnik u mnogim životnim situacijama.
 
Lipovac je ustvrdio da je u Hrvatskoj potrebno popularizirati Masaryka jer Hrvati nisu imali osobu poput njega, čovjeka koji je istodobno bio i veliki mislilac, poznat i priznat izvan granica domovine, a ujedno i ugledni i cijenjeni državnik, ne samo šef države, nego i njen svojevrsni duhovni vođa i moralni autoritet. „Česi su imali tu sreću da su iz svojih redova iznjedrili takvu osobu upravo u ključno vrijeme, kada su se nakon Prvog svjetskog rata u Europi rušila stoljetna carstva i stvarale nove nacionalne države i kad je trebalo pameti, odlučnosti i vizije osmisliti svoj nacionalni program i za njega se izboriti pred ratnim pobjednicima. Masaryk je to napravio i uspio 1918. Česima izboriti samostalnu državu, u zajednici s bliskim Slovacima, a Hrvati su, u sličnim okolnostima rušenja ideoloških carstava, svoju samostalnu državu izborili tek 1991. Možemo tek zamišljati koliko bi Hrvatska danas bila bolja i naprednija da je 1918. imala svog Masaryka koji bi joj izborio samostalnost, odnosno da je netko od tadašnjih hrvatskih političara imao Masarykovu viziju, hrabrost, odlučnost, međunarodni ugled, nacionalnu svijest, ali i sigurnost i intelektualnu snagu utemeljenju na čvrstim političkim i etičkim načelima“, kazao je Lipovac. Dodao je da Masarykov primjer može biti poučan i kad se radi o izgradnji i usavršavanju države i stvaranju što uređenijeg i humanijeg društva koje bi bilo utemeljeno na vrijednostima istine, humanizma i demokracije. „Hrvatsko društvo po Masarykovim načelima bilo bi humano društvo u skladu s kršćanskim načelima, društvo tolerancije i dijaloga koje se ne bi bavilo sukobima iz prošlosti, nego bi u prošlosti tražilo pozitivne primjere i bilo okrenuto budućnosti i realnim, životnim pitanjima“, rekao je Lipovac. Istaknuo je da Masaryk kao mislilac velik naglasak stavlja na konkretan rad koji društvo pokreće naprijed, kao i na odgoj i obrazovanje koji mogu dovesti do promjene mentaliteta, ponašanja i načina razmišljanja u demokratskom duhu. Lipovac je pojasnio da Masaryk demokraciji daje etički pa čak i religiozni smisao jer za njega demokracija nije samo oblik vladavine, nego svjetonazor koji se živi, počevši od međuljudskih odnosa pa do visoke politike kako bi se osiguralo ostvarenje ideje humanosti. „Masaryk se zalaže za prosvijećenu demokraciju, sustav vladavine koji čine prosvijećeni političari koje bira prosvijećeni narod u društvu prožetom iskrenim demokratskim duhom“, rekao je Lipovac.
 
Glavni urednik Disputa Josip Pandurić napomenuo je da su razgovori iz kojih je rezultirala ta knjiga vođeni tijekom dvije godine, 1926. i 1927., kada je Masaryk imao 76, a Čapek 36 godina – dakle, dijelilo ih je 40 godina. S jedne strane nalazio se jedan mlad, ambiciozan i već afirmirani pisac, a s druge mudri, postariji intelektualac. Pandurić je podsjetio na memoarske zapise Ivana Meštrovića u kojima je opisao i svoje razgovore s Masarykom 1923. kada je izrađivao dva njegova poprsja. „Govoreći o Masaryku Meštrović ističe njegovu demokratsku svijest i ljudski osjećaj, odnosno Masarykovo moralno utemeljenje demokratskog vođenja politike. Meštrović je Masaryka opisao kao 'čovjekoljubivog fanatika', čime je, sintagmom u dvije riječi, dao najsnažniju odrednicu toga bitnog čovjeka za češku, srednjoeuropsku i uopće europsku politiku, nudeći istinit i promišljen sukus Masaryka, onako kako samo kipar uspije svojem djelu napraviti onaj završni friz. Česi su imali veliku sreću da su imali takvoga političara koji je tijekom svoje 17-godišnje vladavine udario bitne temelje demokratskom ustrojstvu i političkoj kulturi. Čitajući ovu knjigu, poznavajući političke kontekste sredine i kraja 20. stoljeća, nameće se veza misije koju je Masaryk odigrao s događajima s kraja 1980-tih godina", rekao je Pandurić.
 
Prevoditeljica Dubravka Dorotić Sesar osvrnula se na autora knjige kazavši da je Karel Čapek bio slavni češki klasik iz druge generacije češke moderne, ali i renesansni čovjek, tvorac nove znanstvene fantastike preko svojih djela.
 
„Masaryk je imao duboko povjerenje u dvostruko mlađeg Čapeka. Čapek je osluškivao njegovu šutnju i pretvarao je u jezik, a Masaryk je bio siguran da ga Čapek neće slagati i da će reći onako kako misli, osjeća i doživljava“, kazala je Dubravka Dorotić Sesar.  Po njenim riječima, radi se štivu zanimljivom za ljude različitih interesa, punom mudrih misli od kojih bi se mogla napraviti posebna knjižica. „Ova knjiga gotovo se čita kao pustolovni roman, toliko je Masarykov život zanimljiv, iako on nije bio pustolov, nego vrlo discipliniran čovjek, asket, puritanac i duboki vjernik. U politici je bio veliki pragmatik. Shvatio je da velike političke preokrete treba dočekati spreman i on je u egzilu imao kompletu vladu za sve resore. Ti su ljudi potpuno spremni dočekali pad Austro-Ugarske monarhije, a mi nismo. Frano Supilo i Ante Trumbić su nešto pokušavali, ali očito nisu predvidjeli što će se dogoditi. Masaryk je bio i lukav, ali to nije nanijelo nikakvu štetu interesima njegovog naroda. Na kraju života bilo mi je najvažnije to što se nije morao odreći nijednog svog načela. Sve ono u što je vjerovao u mladosti potvrdilo mu se sve. Kaže da je svijest da je bio na pravoj strani dovoljna da mu život bude lijep“, rekla je Dubravka Dorotić Sesar. Istaknula je i Masarykove misli o važnosti škola i obrazovanja i njegovo upozorenje da je lako manipulirati neukim narodom.
 
Na predstavljanju knjige Razgovori s T. G. Masarykom govorio je i zamjenik češkog veleposlanika u Hrvatskoj Slavomír Goga koji je istaknuo da je činjenica da je Masaryk bio prvi predsjednik Čehoslovačke bila od ogromnog značenja jer je imao ogroman utjecaj na formiranje karaktera nove države. „Bila je jedna od čeških povijesnih sreća to da joj je na čelu bio upravo Masaryk čija filozofija je prožeta idejama humanizma, demokracije i kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Masaryk je aktualan i danas. Rekao je: ako hoćemo imati demokraciju moramo imati demokrate, ljude koji demokratski razmišljaju i djeluju. Smatrao je da za stabilnu demokraciju treba 50 godina. To se nažalost nije dogodilo, pa ni danas, 30 godina nakon Baršunaste revolucije, ne možemo reći da je demokracija bez opasnosti i zauvijek jer ona je način života“, kazao je Slavomír Goga.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Petak, 13/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1486 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević