Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

Iseljenik koji se svojim radom podigao iz siromaštva do sreće i uspjeha na sjevernim pampama salitre 

 
 
Pasko Baburica (1875.-1941.) s Kalamote (Koločepa) obogatio se trgovinom mesa i salitre u Čileu, a bio je jedan od glavnih osnivača Jugoslavenskog Lloyda. Novčano je pomogao matičnu crkvu (1910.) i obnovio župničku kuću (1923.), izgradio prostrani pristanišni gat (1924.) i put oko luke Donjeg Čela na Koločepu, te obnovio zvonik (1929.) u Dubrovniku. Za obnovu zvonika Pasko je izdvojio oko 24.000 dolara. U Čileu podiže škole i druge ustanove, te 1927. osniva s Mihom Mihanovićem Jugoslavenski biro za informacije u Splitu i dr. List "Chicago Tribune" navodi: "Pasko Baburica... iseljenik koji se svojim radom podigao iz siromaštva do sreće i uspjeha na sjevernim pampama salitre, danas je najjača sila iza scene u čileanskoj vladi". Bio je glavni (u)dioničar (51%) Banco nacional de Chile. Tridesetak tvornica čileanske salitre omogućavale su tvrtki u vlasništvu (južnoamerički zapisanog) Pascuala Baburizze da bude poznat na bankarskim i poslovnim tržištima Londona i New Yorka.
https://photos.geni.com/p13/c1/c6/50/89/5344483c3c2e37cc/bit64day_original.jpg
Jedanput je gospar Pasko potpisao ček na 4 milijuna engleskih funti. U Čileu je pomagao iseljenicima iz Dubrovnika i Dalmacije. U njegovim tvornicama salitre radilo je preko 40.000 zaposlenika. Bračanin Frano Petrinović bio je glavni direktor tvornica koje je (uključujući industrijsku opremu i nalazišta salitrene rude) zajedno s Paskom Baburicom 1929. prodao sjevernoameričkom koncernu Guggenheim Brothers iz New Yorka, pa se te godine Jugoslavensko-amerikanska plovidba (osnovana 1924. u svrhu razvića prometa prema Peruu i Čileu) i Atlantska plovidba "Ivo Račić" udružuju u Jugoslavenski Lloyd u kojem je gospar Pasko bio potpredsjednik i uložio svoj glavni kapital. Glavnica društva iznosila je 1 milijun engleskih funti, što nije imala nijedna banka ili društvo u bivšoj (staroj) Jugoslaviji. Nikola Mihanović je bio predsjednik Jugoslavenskog Lloyda, a članovi uprave (generalni direktor) Božo Banac, te Frano Petrinović, dr. Miše Kolin i dr. Niko Marinović.
 
(Đivo Bašić, Iseljenički tragovi, Pasko Baburica s Koločepa, Glas Grada, god. IV, br. 197/198, /petak, 19. prosinca 2008./, Dubrovnik, 2008, str. 42.)
 

Đivo Bašić

Objavljena knjiga Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je knjigu Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora čiji je autor upravitelj Strossmayerove galerije HAZU-a Borivoj Popovčak. Bogato ilustrirana knjiga velikog formata na gotovo 300 stranica rezultat je trogodišnjeg Popovčakovog istraživačkog rada. Naglasak joj je na donaciji 34 likovnih djela koja su svjetski poznati hrvatski violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce ostavili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a koja predstavlja jedinstvenu cjelinu unutar fundusa Strossmayerove galerije starih majstora te otkriva profinjeni ukus i istančani smisao za likovnu umjetnost bračnog para Baloković. Osim slika koje je Joyce Baloković naslijedila od svog oca Williama Bordena, donaciju čine slike nizozemskih majstora od 16. do 18. stoljeća, djela francuskog slikarstva 19. stoljeća, radovi slikara barbizonske škole te slike poglavito hrvatskih slikara 20. stoljeća koje je Zlatko Baloković dobio na dar prigodom koncertiranja po domovini ili osobno kupovao izravno od likovnih umjetnika. Dio slika bračni par Baloković nabavio je tijekom svojih brojnih putovanja po svijetu i one svjedoče o upućenosti u likovne trendove zemalja u kojima su boravili te o njihovu osebujnom afinitetu za slikarstvo i likovnu umjetnost uopće.
https://fama.com.hr/wp-content/uploads/2020/05/Zlatko-i-Joyce-Balokovi%C4%87.jpg
Osim detaljnom analizom doniranih umjetnina, knjiga se bavi i violinama koje je Baloković donirao Hrvatskoj akademiji, od kojih je najpoznatija znamenita violina King Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735.
Nakon smrti Zlatka Balokovića 1965., Joyce Borden Baloković, prema njegovoj i svojoj želji, 1966. je osnovala Fond za stipendije za hrvatske studente na Sveučilištu Harvard. Kako je napisala u popratnom pismu, Zlatko Baloković odlučio se na taj čin jer je osjećao posebnu odgovornost za Hrvatsku kao svoju domovinu. U vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna i slobodna država, već bila dio socijalističke Jugoslavije, to je imalo velik simbolični značaj za međunarodnu afirmaciju Hrvatske, ali i konkretne učinke za mlade hrvatske znanstvenike i hrvatsku znanost u cjelini. Prema želji bračnog para Baloković, Fondom raspolaže Sveučilište Harvard, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima pravo prvenstva predlaganja jednog ili više kandidata na temelju znanstvene izvrsnosti. Do sada je stipendije dobilo 75 osoba. Prvi stipendist, od 1967. do 1968., bio je muzikolog Ivan Supičić, od 1983. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1974. do 1975. stipendist je bio i arhitekt Velimir Neidhardt, današnji predsjednik HAZU, akademik od 1991.
 
Joyce Borden Baloković je 1968., prema suprugovoj želji, Akademiji poklonila violinu King, dok je umjetnine ostavila Strossmayerovoj galeriji svojom oporukom. Galerija ih je zaprimila 1972., godinu dana nakon smrti Joyce Borden Baloković.
„Bezrezervna pomoć koju su supružnici Baloković pružali ne samo institucijama i udruženjima u Americi i domovini, posebice nakon Drugog svjetskog rata, već i anonimnim žiteljima iz svih kutaka ondašnje Jugoslavije, odraz je njihove nesebičnosti, širokogrudnosti i, nadasve, domoljublja. Poglavito je ono iskazano kod Joyce Baloković, koja je Hrvatsku zavoljela i vezala se za nju te je u njoj odlučila i vječno počivati uz svojeg supruga. Ovom se knjigom nastojalo evocirati uspomenu na to dvoje izuzetnih ljudi, ukazati na njihov bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu te povrh svega odati priznanje i izraziti zahvalnost za vrijednu donaciju – zbirku slika darovanih Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje su dijelovi od njihova zaprimanja nezaobilazno nazočni u svim stalnim postavima Strossmayerove galerije starih majstora sve do današnjih dana“, napisao je u uvodu knjige Borivoj Popovčak.
Autor se u knjizi također pozabavio biografijama Zlatka i Joyce Baloković, koristeći se pritom i Balokovićevom autobiografijom iz 1938. koja se, otisnuta strojopisom, čuva u Arhivu HAZU. Ondje se čuvaju i brojne Balokovićeve fotografije od kojim su mnoge prvi put objavljene u ovoj knjizi.
 
Zlatko Baloković bio je istinski građanin svijeta, virtuoz koji je muzicirao pred carevima i caricama, kraljevima i kraljicama, papama, državnicima, u poznatim svjetskim koncertnim dvoranama širom svijeta, ali i pred radnicima u tvorničkim halama. Rodio se 21. ožujka 1895. u Zagrebu i zarana je pokazao glazbeni talent pa već 1904. počinje učiti violinu u Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod glasovitog profesora Vaclava Humla. Završivši glazbenu naobrazbu u Zagrebu, 1911. upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Beču kod profesora Otakara Ševčika i Arnolda Rosea, koncertira u Berlinu i Moskvi 1913., a već sljedeće godine, nakon završetka studija, odlazi na turneju po Egiptu i Italiji. Uoči početka Prvog svjetskog rata nastupio je u Vatikanu pred kardinalskim zborom i bio primljen u audijenciju kod pape Pija X., a tijekom rata koncertira po svim većim hrvatskim gradovima, kao i u Trstu i Beču, među ostalim i pred carem i kraljem Franjom Josipom. Baloković 1920. odlazi na turneju po Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj gdje nastupa u prestižnim koncertnim dvoranama, da bi 1924. otputovao u New York. Polučivši znatan uspjeh koncertirajući po svim većim američkim gradovima, Baloković se trajno nastanio u New Yorku, gdje se zbližio i s Nikolom Teslom. Tada upoznaje Joyce Borden, kćer čikaškog milijunaša Williama Bordena, kojom se oženio 1926. Od tada bračni par Baloković živi između Amerike i Europe i počesto navraća i u Zagreb. Godine 1931. svojom jahtom odlaze iz San Francisca u Australiju i Novi Zeland, gdje Baloković održava niz koncerata. Put oko svijeta, koji je trajao 16 mjeseci, odraz je njihova avanturističkog duha i težnje za otkrivanjem dalekih zemalja i upoznavanjenjem njihovih kultura.
Početkom Drugog svjetskog rata Joyce i Zlatko Baloković osnivaju Komitet za pomoć Jugoslaviji kojem je počasna predsjednica bila Eleanor Roosevelt, supruga tadašnjeg predsjednika SAD-a. U ondašnju Jugoslaviju odlaze 1946., gdje Baloković održava niz koncerata. Nastavio je neumorno koncertirati diljem Amerike, Europe i tadašnje Jugoslavije, gdje 1954. održava koncerte u povodu 50 godina svojeg umjetničkog djelovanja. Angažirao se i oko prikupljanja sredstava za Iseljenički dom i Koncertnu dvoranu „Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Na putu prema Zagrebu, gdje je kanio proslaviti svoj 70. rođendan, Zlatko Baloković umire u Veneciji 29. ožujka1965. od srčanog udara, a pokopan je na Mirogoju. Ondje je 1971. pokopana i njegova supruga Joyce.
Objavu knjige Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora financijski su pomogli Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
 

Marijan Lipovac

Bunjevci, a ne Hrvati predvode Hrvate u Srbiji!

 
 
Već desetljećima jedno od prioritetnih pitanja između Republike Hrvatske i Republike Srbije je bunjevačko pitanje, a za Hrvate u Republici Srbiji unazad desetak godina to pitanje je postalo prvo i krucijalno. Odnosno, postavlja se više pitanja: kako je došlo do toga da Hrvate u Republici Srbiji danas vodi nekoliko desetaka Bunjevaca koji sebe nazivaju „bunjevačkim Hrvatima“ (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju u državu u kojoj živimo), tko su ti Bunjevci, kuda oni vode ovdašnje Hrvate i sl.? Po posljednjem popisu stanovništva u Republici Srbiji ima 57.900 Hrvata i 16.706 Bunjevaca. Tih 16.706 Bunjevaca „bunjevački Hrvati“ nazivaju „Bunjevcima nehrvatima“ (?!), pri čemu nikada i nikako ne možemo saznati koliko ima „bunjevačkih Hrvata“!!! Jedan od karakterističnih pokazatelja ove zagonetke je grad Subotica u kojem živi ogromna većina Bunjevaca, i jednih i drugih. Iz tabele 2., koju je objavila i “Hrvatska riječ“, vidi se da u Subotici ima 14.151 Hrvat i 13.553 Bunjevca, što znači da se „bunjevački Hrvati“ kriju u stavci Hrvati u nepoznatom brojčanom odnosu s njima!
Ako u Subotici ima preko deset tisuća Hrvata, onda je svega oko tri tisuće „bunjevačkih Hrvata“ i apsurd je da su sve ovdašnje hrvatske krovne institucije koncentrirane u Subotici i da su u njima u ogromnom broju uposleni „bunjevački Hrvati“, koji u odnosu na Hrvate u Republici Srbiji čine izrazitu manjinu!
Popis svih bunjevačkih prezimena u Subotici (i okolici), koji su na svom portalu objavile „Hrvatske novine“ 30. travnja 2020. godine (http://www.hnl.org.rs/nova/hrvatske-novine/33-najave/2441-prezimena-backih-hrvata-bunjevaca-u-subotici-i-okolici), samo potvrđuje tko je od uposlenih u ovdašnjim krovnim hrvatskim institucijama Bunjevac. Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća se preziva Vojnić, članovi/ce su Šimić, Sarić Lukendić, Vuković, Budinčević, Suknović, Cvijin, Stantić, Tumbas, Ostrogonac, Kujundžić, Benčik, Periškić, Milanković, Temunović i Pakledinac -  17 od 29 (i nitko ih ne može preglasati)!
Ravnatelj NIU „Hrvatska riječ“ se preziva Ušumović, u Upravnom odboru su Suknović (predsjednik), Stantić (zamjenik predsjednika), Kuntić, Vuković, Bašić – 5 od 9 (iznadpolovična većina)! Tu su još uposleni Sarić, Dulić, Vuković, Vukov, Dulić, Bašić Palković, Dulić Bako, Sič, Romić, Šujić, Sudarević, Kuntić, Vujković-Lamić, Sudarević (više njih sa istim prezimenom), a što čini tri četvrtine uposlenih)!
U nakladničkom vijeću NIU „Hrvatska riječ“ su Žigmanov (?), Bašić Palković, Crnković i Dulić Bako (4 od 5)!
Glavna urednica TV dnevnika na hrvatskom jeziku RTV2 preziva se Tumbas (i iz Subotice je), odnedavno Hajduković.
I u svim drugim tjelima, komisijama i sl. vrte se ova ista imena „bunjevačkih Hrvata“, pa nije čudo da se, primjerice, „hvatski velikan u bilo čemu iz Vojvodine“ najlakše postaje ako si Bunjevac.
Međutim, iznenađenje je da među bunjevačkim prezimenima koje su objavile “Hrvatske novine“ nema prezimena Žigmanov, koje nosi ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i prvi čovjek u oblasti kulture i u oblasti politike svih Hrvata u Republici Srbiji, a koji se izjašnjava kao Bunjevac i Hrvat u isto vrijeme! Budući to prezime nemaju ni Hrvati, znači da on nije ni Hrvat, a sada vidimo da nije ni Bunjevac! Kažu da se ranije prezivao Žigmanović! Zato nije čudo kako Žigmanović „zastupa“ Hrvate u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Već tri godine tamo nije riječ prozborio o problemima Hrvata, pa ni dalje ne mora skidati masku preko usta.
 
Poseban problem, o čemu sam već pisao u otvorenim pismima, je to što ne znamo je li netko sa bunjevačkim prezimenom „Bunjevac nehrvat“ ili „bunjevački Hrvat“.
Primjerice Petar Kuntić, također „bunjevački Hrvat“, je pet godina također „zastupao“ Hrvate u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Kata Kuntić je član Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine i pridsidnica Odbora za kulturu (“Bunjevaca nehrvata”), dok je Branimir Kuntić član Upravnog odbora NIU “Hrvatska riječ”!
Očekujemo od “Hrvatskih novina” da u svakom od 419 navedenih bunjevačkih prezimena kaže koliko ima “Bunjevaca nehrvata”, a koliko “hrvatskih Bunjevaca”! Koji su, primjerice, Dulići ”nehrvati”, a koji Dulići su “bunjevački Hrvati”!
Da znamo točno tko nas vodi, a kuda nas vodi znamo iz stoljetnog iskustva. Do posljednjeg Hrvata u Srbiji!
 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 2. svibnja 2020.

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Nedjelja, 05/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1161 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević