Hrvatska riječ ne spominje Hrvate

 
 
U „Hrvatskoj riječi“ br. 869. od 13. prosinca 2019. godine možemo pročitati i reportažu o Ladislavu Mamužiću, biciklističkom sucu iz Subotice (na dvije stranice), reportažu o problemu restitucije za povrat oduzete imovine u Đurđinu koju su pokrenuli prije četiri godine Lajčo i Josip Mamužić (također na dvije stranice), ispovjest jednog Ištvana iz Splita zašto voli Suboticu (također na dvije stranice), oglase o prodaji dvobrazdnog pluga, rolera, bunjevačkog ruva, papuča i starinske kolijevke (sve iz Subotice) i još štošta sličnoga.
https://pbs.twimg.com/card_img/1206651661604806657/2L9lrtbc?format=jpg&name=600x314
Sve čestitke gospodinu Mamužiću na športskoj i profesionalnoj karijeri,  gospodi Mamužić valjda treba vratiti imovinu iako njen vlasnik nije imao potomke, a dirljiva je i priča gospodina Ištvana iz Splita o ljubavi prema Subotici. I sve bi to bilo jako lijepo kada bi i Hrvati u Republici Srbiji bili tako detaljno zastupljeni u ovom hrvatskom tjedniku (čiji svaki broj našu zajednicu košta 5.000 eura) kao što su to, prije svega, Bunjevci iz Subotice i okolice!
 
Ima li u Srbiji još športskih sudaca Hrvata (ne Bunjevaca), je li još neki Hrvat (ne Bunjevac) u Srbiji ima problema s restitucijom i je li neki Hrvat (ne Mađar) iz Hrvatske možda voli Hrtkovce? No, svi oni spadaju u „nepodobne“, prije svega jer nisu Bunjevci iz Subotice i okolice, te se o njima ne može baš toliko pisati u „Hrvatskoj riječi“! Čitamo i da se za gospodu Lajča i Josipa osobno zauzeo narodni zastupnik u Skupštini Srbije, Bunjevac, koji u njoj za više od dvije godine nije riječ rekao o bilo kom problemu Hrvata u Srbiji i nije ništa učinio za rješavanje bilo kog problema bilo kojeg Hrvata, no sada će „ovo pitanje pokrenuti preko odgovarajućih institicija“! A „kultura“ u ovom broju „Hrvatske riječi“ daje pravu sliku diskriminacije „nepodobnih“. Naime članci i reportaže o kulturnim zbivnjima su na pet stranica, od str. 28. do str. 32., ali kada prođemo recepte za kuhinju, „Hrckov spomenar“ (o maloj Bunjevki iz Male Bosne) te one oglase o prodaji bunjevačkog ruva, tek na str. 43. nailazimo na članak u tri reda u vezi kulturne manifestacje HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, upakiran u reklamu Pivčijeg salaša u Bikovu (slika stranice 43. u prilogu)!!!
 
Ako znamo da je HKUPD „Stanislav Preprek“ sa tri kulturne manifestacije Hrvata u Novom Sadu na pokrajinskoj razini, a posebno Književni klub u toj udruzi sa bezbroj izdanja kao hrvatska izdavačka kuća, trn u oku onog istog narodnog zastupnika u Skupštini Srbije koji zastupa gospodu Lajča i Josipa u restituciji, a na svim je mogućim i nemogućim funkcijama kada je u pitanju 57.900 Hrvata u Republici Srbiji, onda to nije čudo.
Ako znamo da je narodni zastupnik u Skupštini Srbije, koji zastupa gospodu Lajča i Josipa u restituciji, u isto vrijeme i ravnatelj Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata na portalu te ustanove objavio monstruozni tekst pod naslovom „Kada hrvatsku književnost promoviraju (u množini, prim.a.) obožavatelji Vojislava Šešelja“, pokušavajući da uništi Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvao „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, kao „nepodobnu“ mu i konkurentnu udrugu, između ostalog i zato što je iz nje isterana svaka politika, pa i politika stranke čiji je zatupnik predsjednik, onda to nije čudo. Ako znamo da je članak o „Prepreku“ potpisao i stavio na 43. stranicu urednik rubrike „Kultura“ u „Hrvatskoj riječi“, Bunjevac, koji je na salašu u Đurđinu pod đermom proglasio dotičnog zastupnika u Skupštini Srbije (ravnatelja Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata i predsjednika „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“) za jedinog živog velikana hrvatske knjževnosti, onda to nije čudo! I ako znamo da je vlasnik „Pivčijeg salaša“ u Bikovu Bunjevac, koji, kao prethodni zastupnik Hrvata u Skupštini Srbije, pet godina nije riječ rekao o bilo kom problemu Hrvata u Srbiji i nije ništa učinio za rješavanje bilo kog problema bilo kojeg Hrvata, ali je za novac zarađen na taj način uredio svoj salaš, onda je sve jasno!
 

Branimir Miroslav Tomlekin