Dobili smo petnaest minuta, a koristimo devet. Zašto i dokle?

 
 
Ako samo relativno redovito čitate list koji se zove Informativno-politički tjednik „Hrvatska riječ“ i isto tako pratite devetominutnu emisiju koja se prikazuje svakog dana na RTV1 u 17.45 h, a zove se Dnevnik na hrvatskom jeziku, imate neizmjernu i beskonačnu zabavu kao da čitate knjigu Francoisa Rabelaisa „Gargantua i Pantagruel“. Ovaj francuski erudit je u toj knjizi, a napisanoj još u šesnaestom stoljeću, na genijalan način ismijao sve gluposti ljudskog roda za sva vremena. Tako i danas kroz navedeni „tjednik“ i navedeni „TV dnevnik“ možete pratiti suvremene događaje i današnje likove ravne Rableovim događajima i likovima iz „Gargantue i Pantagruela“.
http://images.kurir.rs/slika-724x489/tv-dnevnik-novi-sad-foto-youtube-printscreen-1448625619-792687.jpg
Pred „TV dnevnik“ imate svakodnevni užitak gledati jedan od tri spota muzičke kompozicije koju ova redakcija ima na raspolaganju i slobodno se kladite na onaj u kojemu Masimo Savić pjeva na nekom otpadu starog željeza, jer se to događa svakog drugog dana. Onda se možete zabaviti pogađanjem hoće li „TV dnevnik“ voditi tanka crna ili punija plava voditeljica, a obje izgovaraju potpuno isti tekst svakog dana na isti način, uz usiljeni osmijeh, kao da ih je tu netko poplašene doveo na saslušanje (ovo je razumljivo, jer strah Hrvata ovdje već je usađen u kosti). Zatim idu vijesti „ukratko“, pa one „udarne“, koje   možete gledati svakih pola sata na stotinjak televizijskih kanala u Republici Srbiji. Tako ispada da mi Hrvati ignoriramo sve te kanale i tek se na „našem pouzdanom i istinitom kanalu“ kasno poslijepodne informiramo o onom što je predsjednik Vučić učinio još rano jutros čim je ustao (ako je uopće spavao tu noć). Onda i nije čudo da tako sumnjičavi nismo ovdje omiljeni, da ne kažem neku težu riječ. Dužina termina za ovaj „TV dnevnik“ je službeno petnaest minuta, ali nikada ne traje duže od devet minuta, pa nam uz velikodušno dodijeljenih tih petnaestak minuta, i to svakoga dana, slobodno mogu reći: „Eto, i to vam je previše“!
 
A u tih devet minuta su uklopljene i one već navedene i svima poznate „udarne“ vijesti, kao i isto takva prognoza vremena. Pa, valjda bismo trebali vjerovati barem prognozi vremena na ostalih sto kanala!? Ne, mi opet čekamo mrak da prognozu vremena čujemo na našem jeziku. Što je sigurno, sigurno je. Onda se opet možete kladiti da će u „TV dnevniku“ biti bar jedna „kulturna“ reportaža o vještinama, znanju, kulturi, običajima ili tako nečemu, a vezano za Bunjevce, i jedna „seljačka“ o stanju usijeva na srijemskim poljima. Žito u Srijemu pratimo još prije nego iznikne, ali njega kose samo Bunjevci.
 
Također se možete kladiti da ćete svakoga dana vidjeti Bačića, Žigmanova ili njima nekog bliskog, a i nama tako poznatog lika, s genijalnom izjavom ili uz neki još genijalniji događaj. To su redoviti biseri „TV dnevnika“, a još više ih ima „informativno-politički tjednik“ Hrvata u Republici Srbiji u kojem su, između ostalog, i oglasi o prodaji koječega u Subotici. Pa ako vam se sviđaju, recimo, koturaljke ili muške hlače s prslukom, lijepo na autobus pa za Suboticu. Nemojte čekati onaj prebrzi vlak za Budimpeštu, odoše dotle i koturaljke i hlače. No, o „tjedniku“ drugom prilikom.

 

Povod ovom „otvorenom pismu“ je prikazano otvaranje „nacionalne biblioteke“ u „TV dnevniku“ 5. 1. 2016. godine, pred samo Bogojavljenje. Bogojavljenje je preduhitrio ravnatelj jedinog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjednik DSHV-a, jedine i time i najveće političke stranke Hrvata u Republici Srbiji, i pred TV kamerama nam je prikazao novosagrađenu drvenu policu za knjige, kao svetu policu preko cijelog jednog zida njegove radne sobe u Mamužića šoru na kućnom broju 22, naravno u Subotici, a gdje drugdje.
Svečanim i uzvišenim tonom ravnatelj i predsjednik nam je objavio da se na toj (svetoj) polici nalazi 2.500 knjiga koje su uredno poslagane, uredno uvezane, uredno razvrstane po abecednom redu i još urednije popisane i da su dostupne javnosti! Knjige su izuzetno vrijedne i predstavljaju pravu „nacionalnu biblioteku“ što do sada, kako je rečeno, nema nitko, i ponovno je posebno naglašeno da su knjige dostupne javnosti. Mali problem je jedino u tome što se knjige ne mogu iznositi iz prostorije (a možda niti uzimati s police). Ali što je teško jednom fanatičnom Hrvatu iz Niša da dođe u Suboticu i vidi ovu svetu policu i ovo knjigojavljenje! 
 
Uz uzvišene riječi oko otvaranja svete police prikazan je i mali igrokaz. Najnoviji konzul u Subotici je širom raširenih ruku i još šireg osmijeha ispred police držao bijelu traku (ne znam je li u pitanju toalet papir), a promotorica svih hrvatskih kulturnih događanja u Republici Srbiji ju je teatralno presjekla u visini njegovih prepona, pri čemu je dio trake zadržala (trebat će joj), a konzul se malo štrecnuo. Svih petero nazočnih, a svima nama dobro poznatih likova, koji se od ravnatelja i predsjednika nikada ne udaljavaju više od pola metra, u transu su zapljeskali i pali u uzvišeno stanje.
 
Poznajem nekoliko ljudi (o institucijama i ustanovama da ne govorim)  koji imaju više od 2.500 knjiga i više polica (ja sam u Hrtkovcima imao oko 1.500 knjiga), ali njihovo „javljanje“ nije prikazano na televiziji, o igrokazu da i ne govorim. Ako ravnatelj i predsjednik nema drugog posla, ipak ne mora zamajavati hrvatski narod ovdje ovakvim pojavama i jasno je da one služe samo zato da bi se on našao u medijima i još više uzdizao svoj već „uzvišeni“ rad. Hrvatski puk ovdje od toga, međutim, nema ama baš ništa! A ovakvim je „radom“ naša zajednica ovdje, kulturološki i politički, dovedena u takvo stanje da bi se ovi ljudi morali „gorljivo i zauzeto“ spustiti među puk i svakom Hrvatu ovdje ponaosob objasniti što oni to rade i za koga rade.Ili dati ostavku.
 

Branimir Miroslav Cakić