Izbjeglice su ljudi koji su u iznimnoj i opasnoj situaciji

 
 
U politici prema izbjeglicama nešto se mora promijeniti, stvari ne mogu ostati kakve su sada, kaže pisac Ingo Schulze, koji je zajedno s 1.000 književnika i književnica iz 26 zemalja uputio hitan apel političarima. Višestruko nagrađivani njemački pisac Ingo Schulze sve više se zauzima za izbjeglice. Kritizira izbjegličku politiku EU-a, a u intervjuu za DW govori i o apelu za bolje pravo na azil, koje je inicirala njemačka sekcija međunarodnog udruženja književnika PEN.
http://www.germany.info/contentblob/3660530/Galeriebild_gross/2677990/04IngoSchulzeBild.jpg
• Gospodine Schulze, što za Vas znači gostoprimstvo?
- Imate pravo, u širem smislu prihvat izbjeglica ima veze s gostoprimstvom, ali gost je u pravilu netko tko dobrovoljno dolazi u posjet, tko je planirao put i tko se pripremio da Vas posjeti. Izbjeglice su prisiljene doći, to su ljudi koji su u iznimnoj i opasnoj situaciji. I tu se radi o odgovornosti za prihvat izbjeglica koju ima pojedinac ili država.
 
• Skupa s drugim kolegama ili članovima predsjedništva PEN-a Vi ste u ponedjeljak Ministarstvu unutarnjih poslova u Berlinu uručili apel koji je potpisalo 1.000 pisaca iz cijelog svijeta i u kojim se zalažete za prava izbjeglica. Što očekujete od međunarodnog angažmana?
- Nužno je da političari, koje smo mi izabrali, jasno čuju naše želje i očekivanja. Mi kao građani Europe moramo imati više odgovornosti za one kojima je potrebna naša zaštita i pomoć. Ovako kako stvari do sada funkcioniraju ne može dalje. To mora reći što više ljudi na što više mjesta. Protivnici bolje politike prema izbjeglicama artikuliraju se tako što postaju glasni i vrše napade. To se ne može tek tako prihvatiti i prepustiti policiji i pravosuđu.
 
• Iz sadašnje perspektive nezamislivo je da je u vrijeme nacizma samo nekoliko zemalja bilo spremno prihvati židovske izbjeglice. Danas smo medijski svjedoci masovnog umiranja izbjeglica u Sredozemnom moru. Zašto ne pomognemo tim ljudima?
- Danas situacija nije takva da su odgovorni ljudi zli i da zato ukidaju novac za obalnu stražu i mjere spašavanja. Volja je i želja politike, a samim tim i onih koji biraju nositelje takve politike da se izbjeglicama što je moguće više oteža dolazak u Europu. Onaj tko želi u Europu, riskira svoj život. Mi to možemo podnijeti samo ako to potisnemo. Zamislite samo da izlažete svoju obitelj opasnosti utapanja, a  čamac ili brod je cilj radi kojega mnogi izgube zdravlje ili život. Takva misao je nepodnošljiva. Dakle mi to potiskujemo, jer ionako imamo puno posla. Ja ne znam drugi put osim da razjasnimo odgovornost Europe za posljedice kolonijalizma, hladnog rata i neokolonijalizma. Kada je u pitanju Drugi svjetski rat i ono što su Nijemci uradili, to je - ako usporedimo - dobro dokumentirano. Njemačkoj je mnogo toga oprošteno i dobila je podršku, u najmanju ruku njezin zapadni dio. Mi ovaj svijet možemo promatrati kao cjelinu i pokazati suodgovornost. Ne moramo biti pesimisti da bismo uvidjeli da seobe naroda zapravo još nisu ni počele.
 
• Tijekom poetske večeri u Leipzigu 2007./08., posvećene Vašoj knjizi "Adam i Evelyn" rekli ste da je omjer pomoći i pažnje koju su dobili Adam i Evelyn za današnje izbjeglice nezamisliv. Koji konkretni preduvjeti moraju postojati da bi izbjeglice mogle živjeti normalno?
- Mi smo nakon Drugoga svjetskog rata imali sreću da je hladnoratovski sukob u Europi bio u središtu pozornosti i zanimanja cijelog svijeta. Svaki izbjeglica s Istoka bio je plus-bod za Zapad. Sirijske ili afričke izbjeglice u političkom su smislu nezanimljive. Međutim, za izbjeglice nema normalizacije života. Stoga se mora pokušati sve kako se sporovi ne bi pretvorili u oružani sukob. Rat je uvijek najgora opcija. Moramo naučiti investirati u mir. Ali to, o čemu Vam sada govorim, nije ništa novo.
 
• Nakon što je zapaljen objekt u Tröglitzu obnovljen za azilante, mnogi političari i osobe iz javnog života traže jasnije pravo na azil. Je li to dovoljno?
- Sve ovisi o tomu kako izgleda to pravo na azil. Važno je da novac za izbjeglice dođe sa savezne razine, a ne da grad mora birati hoće li izdvojiti novac za dječji vrtić ili izbjeglički dom. To bi malo smirilo situaciju.
 

Sabine Peschel, Deutsche Welle