Neka prodam i voćnjak i njivu

 
 
Pisali mi ljudi u tuđinu
Da će rušit moju kuću staru -
Kućar, šupu, ambare i štalu,
Zatrpat će temelje bunaru.
Ajme ljudi, ne činite toga,
Svele ruke onim ak' ju sruše.
To je kuća oca pokojnoga
Tu mi osta pola moje duše.
 
Pisali mi okrutni neljudi
Neka prodam i voćnjak i njivu.
Nema roda, zapušteno sve je,
Čemu gledat korov i koprivu?
 
Ajme ljudi, ne činite toga,
Vratit ću se nazad jednog dana.
U voćnjaku znoj je oca moga,
Tu je njeg'va mladost zakopana.
 
Voćke su mu Bogom darovane
Miris'o ih čim su procvjetale.
Koru, krošnje, zrelog ploda grane
Staračke mu ruke milovale.
 
Sanak grozan usnuh jedne noći,
Nije mora, već bje zbilje dosti -
Jauk oca začuh o ponoći,
''Nemojte mi protresati kosti.''
 
Dođoh domu iz daleka svijeta,
Al' ne nađoh voćnjaka ni kuće.
Gdje no bilo i roda i cvijeta
Tu zjapilo samo krstopuće.
 
Svijet, auti, jurili bezglavo,
Mamile ih novog vijeka staze.
Nitko stranca pogledao nije,
Nisu znali da mi srce gaze.
 
Plakah gorko pored krstopuća
Sunce sjalo, dušu stegla zima.
Otac jeknu: ''Srušena je kuća,
U mom grobu za te mjesta ima.''
 

Marija Dubravac, Brisbane