O, Mata, Mata

 
 
        Moj bivši učenik Mata, nešto zbog bijednog materijalnog
        stanja roditelja- čuvara svinja u malom slavonskom selu K.,
        a ponajviše zbog vlastite nemarnosti, nije uspio završiti osmo-
        godišnju školu pa je već sa petnaestak godina radio za nadnicu
        i tako pomagao roditeljima, braći i sestrama da kako-tako
        preživljavaju.      
http://www.nadareljic.com/blago/zivijoblogss0.jpg
        Čim mu se ukazala prilika, Mata je pobjegao u Njemačku. Posla
        je bilo dosta, pogotovo onog teškog, fizičkog, iscrpljujućeg i
        namijenjenog "Gastarbeiterima" bez odgovarajuće školske
        spreme. Tako  je i Mata dobio posao na gradlištu novog trgo-
        vačkog centra u Stuttartu. Tu je radio već godinama. Plaća je
        stizala redovito, ali se pokazalo da nije dovoljna za plaćanje sta-
        narine, režijskih troškova i k tome još i za pomoć koju je redovi-
        to slao svjim roditeljima u hrvatsko selo K.
        Ipak, na nagovor prijatelja, odlučio je iseliti iz sobe (u jednoj 
        baraci) koju je dijelio sa još petoricom "Gastarbeitera".
        Pronašao je jednosobni stan na prvome katu peterokatnice i
        tu se, nakon što  je sa stanodavcem potpisao Ugovor, uselio,
        sretan što će konačno biti sam u sobi. I činilo se da je bio zado-
        voljan i poslom i novim stanom.
        Neprilike sa stanodavcem započele su onoga dana, kada Mata
        nije htio očistiti stepenište, a što je po Kućnome redu morao či-
        niti svaki stanar i to svaka četiri tjedna.
        Ponekad se događalo da Mata pozove veselo društvo koje bi
        do rane zore preglasno pjevaloi -pod utjecajem alkohola-
        narušavalo miran san ostalih stanara u zgradi.
        Sve je to ljutilo vlasnika stana pa bi ponekad i upozorio Matu
        na njegove obveze.  U Mati se rađao prkos, jer gazda je, kako
        je Mata nazivao stanodavca, živio u miru i blagostanju, nije
        morao već u rane sate odlaziti na posao niti brinuti o sutra-
        šnjem danu. Amata je od svoje skromne zarade plaćao visoku
        stanarinu, svaki mjesec roditeljima slao i više nego što je mogao,
        jer se na taj način želio pohvaliti kako se on, Mata, "dobro snašao"  
        u Njemačkoj.
        Nije stoga čudilo što mu mjesečna plaća nije dostajala za podmi-
        rivanje vlastitih potreba.
        Zbog toga je već sredinom svakoga mjeseca za ručak mogao
        kupiti samo jedno pečeno pile, koje bi raspoređivao tako, da
        mu ostane i za večeru. Događalo se da bi od prijateljamorao
        posuditi novac, a koji je pošteno, svakoga prvoga u  jesecu i
        vratio.
        Jednoga kišnoga dana ugledah ga na tramvajskoj postaji.
        Bio je blijed, umoran, u otrcanom kaputu koji je prekrivao
        iasto tako otrcane plave hlače koje su bile utrpane u prljave
        visoke cipele. Riječi nisu bile potrebne, ali na moj upit, kako mu
        je, odgovrio mi je da je prošlu noć proveo spavajući na klupi u
        parku, jer ga je gazda istjero iz stana.
        "A zašto te je istjerao?" - upitah više iz sžaljenja, nego iz znati-
        želje. "Zato što sam u klozet ubacivao pileće kosti, koje su ga
        začepile."
        "O, Mata, Mata, pa zašto si to učinio?"-začuđeno upitah, još
        uvijek ne vjerujući da je to učinio ne znajući što se može desiti.
        A moj Mata samo reče: "Iz inata!"
 

Malkica Dugeč, Stuttgart, 2002.