Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

Novi Sad - grad u kojem se osjećao svekoliki duh uljuđene Europe

 
 
Iz tiska je izišla nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina Martina, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica. Ustvari radi se o romanu za koji recenzent Denis Peričić kaže da je ovaj roman svojevrsni vojvođanski, odnosno srijemski Rat i mir. Roman ima 168 stranica i sastoji se od tri dijela Mati ili Hintergrund, Baka ili vrijeme između i Prabaka ili vrijeme umiranja. Uz to, na početku romana nalazi se Riječ urednika Marijana Majstorovića i uvodni dio pod nazivom Šizela. Na kraju knjige romana nalazi se (E)p(r)ilog, bilješka o autoru i recenzija već spomenutoga Denisa Peričića.
Radnja romana Hrtkovčanina Branimira Miroslava Tomlekina vodi se oko novosadske Hrvatice Martine, čiji život autor prati od vremena prve Jugoslavije, preko Drugoga svjetskog rata, sve do druge Jugoslavije, njezina raspada, pa sve do 1999. kada bombarderi Natoa bombardiraju njezin Novi Sad. Sudbina Martine ujedno je sudbina Novoga Sada, pa i cijele Vojvodine, koja je do 1990. – unatoč raznim oblicima srbizacije – prestala biti međunacionalna odnosno multikulturalna sredina mitteleuropskoga tipa.
 
Novi Sad je grad koji se nalazi na lijevoj obali Dunava. Zbog svoga povoljnog geoprometnog položaja na obali plovne rijeke, koja povezuje središnju Europu i Crno more, uvijek je bio važno gospodarsko, trgovačko, upravno i političko središte. Kako su se kroz povijest mijenjali njegovi vlasnici tako se i ime mjesta mijenjalo. Latinski se naziva Neoplanta, grčki Neofite, njemački Neusatz an der Donau, mađarski Újvidék, a zadnja stoljeća uglavnom se naziva kao i danas – Novi Sad.
Do 1746. ovaj grad na krajnjem jugu Bačke nalazio se pod upravom Vojne krajine, kao dio Njemačko-banatske pukovnije. Austrijska carica Marija Terezija 1. veljače 1748. proglasila ga je slobodnim kraljevskim gradom s vlastitom upravom.
Katolička župa Imena Marijinog spominje se 1332. Župa je obnovljena 1702., a današnja crkva sagrađena je 1895. godine.Od 1788. do 1822. radila je Državna katolička gimnazija.
Do povećanog prometnog značaja Novoga Sada dolazi 1788. nakon izgradnje stalnog pontonskog mosta, te izgradnjom cestovnog i željezničkoga mosta "Franjo Josip" 1883. godine. Željeznički most "Franjo Josip" postoji od 1833. do 1941. godine. Nakon toga Novi Sad postaje čvorište na željezničkoj pruzi Budimpešta - Zemun.
Prva pošta za Novi Sad otvorena je 29. XII 1753. u Petrovaradinu, gdje se nalazila vojna garnizona. U samome Novom Sadu pošta je osnovana tek stotinu godina kasnije.
Prvo osjetnije naseljavanje Srba u Novi Sad, u kojem su dotad živjeli Nijemci, Mađari, Hrvati, Židovi, Armenci i već tada druge brojne etničke manjine, počinje od 1804. Samo četiri godine kasnije, 1810., novosadski Srbi otvaraju pravoslavnu gimnaziju. Nakon 1860. Novi Sad je postao kulturno i političko središte Srba u Ugarskoj. Ondašnji Srbi 1861. osnivaju prvo srpsko stalno kazalište, a tri godine kasnije preselili su Maticu srpsku iz Budimpešte.
Raspadom Austro-Ugarske koncem 1918. godine južni dijelovi Bačke i zapadni dijelovi Banata ulaze u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U Drugome svjetskom ratu Bačka je pod upravom Mađarske, a Banat kao posebna njemačka okupacijska oblast pripao je Srbiji. Srijem je od 1941. do 1945. i dalje u sastavu hrvatske države, Nezavisne Države Hrvatske.
 
Prema popisu imena i prezimena u XVII. stoljeću nailazimo na Hrvate koji se zovu: Joannes Mihalovich, Mattho Ferovich, Maxin Paulovich, Marko Szava, Nedelko Saffer, Radovan Jankovich, Nenad Jurich, Juro Churchia, Janko Mihalich, Georgius Bosich, Arsenius Stipanovich, Kitta Lausevecz, Misko Racz, Jurica Joranich, Sivan Mikulich, Sivan Lukovich...
Završetkom Drugoga svjetskog rata Bačka i Banat ponovno su u sastavu druge Jugoslavije. Banat i Bačka, uz od Hrvatske oduzeti Srijem od 1946. godine, tvorili su Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, koja je bila pripojena Beogradu i Srbiji. Tada nastupa drugo organizirano naseljavanje Bačke i Banata sa Srbima iz pasivnih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nakon što su najbrojniji Nijemci protjerani, a i ubijani, Srbi u Bačkoj i Banatu, a kasnije i u istočnom Srijemu, postaju većinski narod. U početku relativno, ali s vremenom i u apsolutnim brojkama. Od 1945. do 1990. traje planska srbizacija Bačke, Banata i istočnoga Srijema. Od toga nije bio izuzet niti Novi Sad, koji u desetogodišnjem razdoblju od 1961.-1971. ostvaruje porast pučanstva od 37 posto. Najveći dio doseljenika u glavni pokrajinski grad je iz područja Vojvodine (56,2 posto), zatim s područja BiH (15,3 posto) i Uže Srbije (11,7 posto). Dva desetljeća kasnije, 1991., u Novom Sadu živi 65,3 posto, a tek 7,6 posto Mađara i 3,3 posto Hrvata. Prema popisu pučanstva iz 2002. godine u gradu na Dunavu živi 75,50 posto Srba i još manje Mađara (5,24 posto) i Hrvata (2,09 posto). Još bi bilo daleko manje Hrvata da gradu Novome Sadu nisu pripojeni Petrovaradin, Srijemska Kamenica i Futog s okolicom na desnoj srijemskoj obali Dunava.
U Novome Sadu još uvijek postoje Kompleks katoličkog groblja i Rimokatoličko groblje. U Petrovaradinu postoji Majursko katoličko groblje, Vojno groblje sa Starim katoličkim grobljem i Novo katoličko groblje, dok u Srijemskoj Kamenici postoji Katoličko groblje.
 
Željezni cestovno-željeznički most "Maršal Tito" izgrađen je 1946., a srušen je 1. IV. 1999. Betonski cestovno-željeznički most izgrađen je 1961., a srušen 26. IV. 1999. "Most slobode" preko Dunava u Srijem otvoren je 1981., a srušen je također 1. IV. 1999. Posebna zanimljivost je da su Novi Sad i mostove u travnju 1941. bombardirali Nijemci, 1944. Rusi, a 1999. Amerikanci. Naime, nakon što su Nijemci 1942. obnovili željeznički most Novi Sad – Zemun, Rusi su ga bombardirali 6. IX. 1944. godine. Razlog tomu je važnost grada ne samo s vojnoga stajališta.
U romanu Martina Branimira Miroslava Tomlekina obuhvaćena je ne samo cjelokupna povijest grada Novoga Sada, nego i ono daleko važnije, a to je nasljeđe prošlosti uvjetovano njegovom poviješću. Radnja Tomlekinova romana opisuje događaje i iz Prvoga i iz Drugoga svjetskoga rata kada je Novi Sad doslovno bio kozmopolitski grad u kojemu se osjećao mitteleuropski ne samo kulturni, nego i svekoliki duh uljuđene Europe. Novi Sad je do 1944. i do protjerivanja Nijemaca iz grada i okolice bio europski multikulturni grad u kojemu je stoljećima cvjetao današnji nametnuti nam multikulturalizam. Od konca Drugoga svjetskog rata Novi Sad kao grad i kao mjesto življenja gubi svoj srednjoeuropski štih i iz godine u godinu pretvara se u jednonacionalni srpski i pravoslavni grad u kojemu nema mjesta za druge narode i vjere.
 
Roman Martina je poruka Novome Sadu i svima onima koji odlučuju o njegovim stanovnicima, svima onima u čijim rukama je sudbina svih Novosađana i onih koji to nisu. I da više nikada ne bude bombardiran ne samo iz zraka. A Novi Sad je od 1918. višestruko "izbombardiran" i od "Europe u malome" 1991. postao grad iz kojeg su tenkovi kretali na Vukovar i Hrvatsku. I od tada, te kobne 1991. godine, ovaj grad na Dunavu nije više multikulturalan. Kao što Vojvodina, poslije 1945. teritorijalno proširena s istočnim Srijemom, ne posjeduje stvarnu autonomiju, isto tako i Novi Sad nema više ništa od njemačkoga, mađarskog, hrvatskog ili židovskog štiha. Jedino što je još u Novome Sadu ostalo od multikulturalnosti je znanje i sjećanje na stara multikulturalna vremena koja još uvijek duboko u sebi nose njegovi potomci. Upravo ovaj roman Branimira Miroslava Tomlekina najveći je doprinos da se o povijesti Novoga Sada ne zaboravi znanje i ne prepusti zaboravu sjećanje na stara vremena i bogatu povijest i samoga grada i suživota između njegovih sugrađana.
 

Marijan Majstorović

Odavno selo tiho spava

 
 
Odavno selo tiho spava, zimsko je doba,
u našoj ulici je mrak, sat je iza ponoći,
svijetli samo taj prozor tvoj, tvoja soba,
do moje kuće ispod njega moram proći.
Nekada je taj prozor bio otvoren širom,
ljeti, ali i hladnoću kad bi osjetila na licu,
u sobi svojoj nisi mogla sjediti s mirom,
kroz prozor bi svaki čas gledala niz ulicu.
 
Tu bi se zatekla kada sam od kuće polazio,
kao slučajno, baš na prozoru te srećem,
tu bi se zatekla kada sam iz sela dolazio,
baš tada bi stavljala saksiju sa cvijećem.
 
Prvim rumenom obraza, sjajem oka tvog,
jedne lipanjske večeri, u ta vremena sjajna,
stidljivim pozdravom, baš sa prozora tog,
nastala je ljubav naša, velika i beskrajna.
 
Prvi put sam te poljubio na tom prozoru,
sasvim opijeni od ljubavi nismo se krili,
na njemu bih te vidio već rano u zoru,
do duboko u noć pod njim zajedno bili.
 
Kad na tvoj prozor inje pade, zime val,
pod njim kaputom mojim obgrlih tebe,
sa kapama na glavi, umotani u isti šal,
nismo u zanosu osjećali da nas išta zebe.
 
Kad od strasti poče da ludi pogled tvoj,
u kuću si utrčala kroz veo gusta snjega,
htedoh otići ali otvorila si prozor svoj,
od tada sam tebi često ulazio kroz njega.
 
Iza prozora tog naše snove smo snijevali,
a kada smo, zaneseni, već sadili naš vrt,
kuću zidali, našoj djeci imena nadijevali,
iznenada dođe crni košmar, tvoja smrt.
 
Odavno selo tiho spava, zimsko je doba,
u našem šoru je mrak, sat je iza ponoći,
svijetli samo taj prozor tvoj, tvoja soba,
do moje kuće ispod njega moram proći...
 

Branimir Miroslav Tomlekin, Hrtkovci, zima 1962.

Želim slušati kako pjeva kos, mirisati ruže…

 
 
Ne želim u taj dvadeset i prvi vijek,
ovaj je bio već dovoljno fobičan,
ta, jedan život posjedujem tek,
i želim da bude sasvim običan.
Slikovni rezultat za 21st Century - evil
Ne želim jesti ni pizzu ni stek,
pomfrit i kečap za marendu,
hamburger, čips i Big Mac,
samo zato što je to u trendu.
 
Ne želim piti red bul i kolu,
džin, viski, tonik, kapučino,
ne želim Johnny Walker na stolu,
ice tea i sve tako nešto fino.
 
Želim kruh iz stare furune naše,
vino sa salaša od našeg čokota,
čisto mlijeko od livadske paše,
sa izvora vodu, pjenušava klokota.
 
Želim slušati kako pjeva kos,
mirisati ruže u vrtovima našim,
po vreloj prašini hodati bos,
kroz polja žita konja da jašim.
                        *
Ne želim zlatne lance oko vrata,
tetovažu u obliku velikog križa,
silne narukvice i tri zlatna sata,
zlatan prsten oko svakog prsta.
 
Ne želim karike kroz pupak i nos,
drogu, sponzoruše i auto skupi,
opranog novca poveliki štos,
pajero, pištolj i plavu cupi.
 
Ne želim pejdžer, vokmen, interfon,
televizija mi već uze pola života,
neću video, ni mobilni telefon,
internet hoće sasvim da me smota.
 
Želim svima topla pisma pisati,
sa vjernim psima na selu živiti,
punim srcem i plućima disati,
našoj srijemskoj ravnici se diviti.
 
Želim, kada pada kiša, dugu na dar,
u svibnju boje vesele, kao oko moje,
zimi bijeli snijeg, u furuni crveni žar,
a u jesen želim sve boje što postoje.
                              *
Ne želim biti ni bolji ni prvi,
nisu mi te misli nikad u glavi,
zbog vlasti neću prolijevanje krvi,
neka svijet vode samo ljudi pravi.
 
Ne želim, bez obzira što je sad cool,
plastično cvijeće i virtualne slike,
ozonske rupe i u studenome jul,
da mi na tv kažu kakve su prilike.
 
Ne želim ništa globalno, problem eka,
zašto još stoji neki toranj krivi,
je li se hrana može dobiti iz dreka,
i je li kod nas može uroditi kivi.
 
Želim obiteljske večere uz svijeće,
želim se kupat u bistroj Savi,
oko sebe želim samo poljsko cvijeće,
ozon u zraku i nebo što se plavi.
 
Želim srnu vidjeti na slobodi,
kao i sve ljude, životinje i ptice,
slavuja samo na grani, ribu u vodi,
bez ograda, krletki, lanaca i žice.
                     *
Ne želim dvjesta na sat juriti,
ne trebam nikakva kola luda,
nemam zašto ni kamo žuriti,
ne interesiraju me nikakva čuda.
 
Ne želim klonirane ovce, lude krave,
curu bez četiri rebra, tanka struka,
vola od dva cola, tele sa dvije glave,
crnu ženu plave kose i zlatna kuka.
 
Ne želim viagru, u onoj stvari kost,
grudi od silikona, sa perikom pride,
ljepoticu koja umjesto zuba ima most,
i ne zna se je li već boluje od side.
 
Želim pun mjesec kad djevojku volim,
na lubenice i dinje da miriše ona,
da se u podne na njivi pomolim,
kada sa našeg tornja čujem zvona.
 
Želim ljubav, nježnost i dobrotu,
poštenje, čojstvo i slogu pravu,
zadanu riječ i prijateljstva ljepotu,
želim vjerovati u razuma slavu.
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)

Anketa

Čega se više bojite?

Četvrtak, 09/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1142 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević