Get Adobe Flash player

Smanjite broj agencija, racionalizirajte socijalu i uvedite porez na nekretnine

 
 
U njegovoj kratkoj službenoj biografiji piše da je Poul Mathias Thomsen (62) danski ekonomist zaposlen u Međunarodnom monetarnom fondu od 1982. godine, da je danas direktor MMF-ova odjela za Europu i da je izuzetan poznavatelj ekonomskih i društvenih problema u bivšim socijalističkim zemljama. Piše i da je vodio MMF-ove urede u Beogradu i Moskvi te misije Fonda za Rumunjsku, Rusiju i Poljsku. Ne piše da su ga 2015. proglasili najomraženijom osobom Grčke jer je, kao MMF-ov član europske izbaviteljske trojke od Alexisa Tsiprasa i njegova ministra financija Yanisa Varoufakisa tražio da privedu grčke javne financije razumu i krenu u ozbiljne reforme rastrošnog sustava. Sukobio se i s Varoufakisovim nasljednikom Euklidom Tsakalotosom, koji je smatrao da MMF drakonskim mjerama od Grka traži nemoguće, ali i s Angelom Merkel kada je odbijala razgovarati o smanjivanju grčkih dugova. Razgovarali smo u dubrovačkom hotelu Hilton gdje su MMF i Hrvatska narodna banka bili domaćini rasprave o opasnostima postkriznog zaostajanja tranzicijske Europe za starim članicama Europske unije.
http://www.esquerda.net/sites/default/files/styles/480y/public/111116_poul_thomsen_lusa_mario_cruz2_0.jpg?itok=byquhVM2
• Hrvatski javni dug nije poput grčkog, ali je previsok da bi dugoročno bio održiv. Hrvatske obveznice sve su tri velike bonitetne agencije svrstale u kategoriju smeća. Hrvatska je preživjela najdulje razdoblje recesije i sada raste umjerenom stopom od 2,9 posto godišnje. Što biste sugerirali Vladi: da stisne financijski pojas sve dok se stope rasta ne pojačaju ili da popusti disciplinu kako bi dala impuls ekonomiji?
- Hrvatski rast i način trošenja značajno su se popravili u proteklih nekoliko godina. Ekonomija raste treću godinu zaredom, nakon duge recesije. Dobar rezultat fiskalne politike na kraju 2016. i izlazak iz europske procedure prekomjernog deficita u lipnju ove godine također su važna postignuća koja odražavaju Vladinu posvećenost fiskalnoj konsolidaciji. Ipak, krajnji rezultat još je slabiji od razine na kojoj je bio prije velike globalne financijske krize, a nezaposlenost je i dalje dvoznamenkasta. Javni dug i potrebe za financiranjem ostaju visoki, što je ključan izvor ranjivosti. Zato, sada kad se rast vratio, najbolje je vrijeme za daljnju konsolidaciju kako bi se fiskalnoj politici napravilo prostora za manevar kada se ciklusi ponovno okrenu. Ključne komponente fiskalne prilagodbe koja je prijateljska rastu uključivale bi umjereni porez na nekretnine, dok bi se velika javna administracija pojednostavljivala, što uključuje i njezinu lokalnu razinu, dok bi se smanjivao broj državnih agencija koje stvaraju nepotrebne birokratske barijere biznisu. Racionaliziranje i bolje usmjeravanje ekstenzivnog sustava socijalnih povlastica također bi povećalo poticaje na rad, dok bi se i dalje štitile najranjivije grupe stanovništva. Takve mjere, kao i druge strukturne reforme koje služe poboljšanju poslovnog okruženja i za domaće i za strane ulagače, poduprle bi rast i stvaranje radnih mjesta.
 
• Hrvatska će uskoro pokrenuti prve korake za ulazak u eurozonu. Za jesen je najavljena javna rasprava o euru. Opet se otvara vječno pitanje hoćemo li izgubiti monetarni suverenitet i koliko je usvajanje zajedničke europske valute pametna odluka?
- Jasno mi je zašto zemlja poput Hrvatske sama sebi postavlja takvo pitanje jer je već danas njezina monetarna politika u velikoj mjeri ograničena zbog visoke euroiziranosti, što se opet dogodilo zbog povijesnog straha od visoke inflacije. Jasno je i da su potrebne reforme kako bi Hrvatska, jednom kada usvoji euro, funkcionirala. To nisu ni po čemu drukčije promjene od onih koje Hrvatska mora napraviti u svakom slučaju, neovisno o euru.
 
• Treba li Hrvatska ubrzati svoj put prema eurozoni ili u tim koracima treba biti pažljivija nego dosad? Gdje vidite najveće prednosti eura, a gdje se usvajanje zajedničke valute i dalje može smatrati opasnim?
- Hrvatska je već profitirala od članstva u Europskoj uniji boljim pristupom tržištu te strukturnim i kohezijskim fondovima, kao i provođenjem reformi koje su poboljšale upravljanje. Nadalje, kriteriji za približavanje igraju važnu ulogu u ohrabrivanju usvajanja zdravih makroekonomskih i financijskih politika i okvira. Priključivanje eurozoni može produbiti benefite od europske integracije, ali određivanje kada je za to najbolji trenutak je nešto što Hrvatska sama treba odlučiti i dogovoriti s institucijama EU-a. U međuvremenu, važno je da hrvatska ekonomija ostane dinamičnija i izdržljivija. To je fokus naših savjeta za Hrvatsku.
 
• Na nedavnoj konferenciji u Dubrovniku govorili ste o institucijama demokratskog sustava i o tome kako ljudi očekuju da se njihov razvoj događa evolucijski, da se događa s vremenom, te ste upozorili da je ta predodžba pogrešna.
- Treba vidjeti veliku sliku, prepoznati jesu li se institucije razvile u pravom smjeru. Pogledate li bivše planske ekonomije, one su odvalile velik dio puta u razvijanju svojih institucija, ali i dalje moraju prijeći velik dio puta. Neke su se zemlje u tome pokazale izuzetno uspješne. Uspjele su osigurati nezavisnost svojih središnjih banaka - i moram reći da je nezavisnost središnjih banaka ključna; čak i tamo gdje danas imaju najviše nezavisnosti, neprekidno rade pod velikim pritiskom i prijetnjom smanjivanja te nezavisnosti. To je neprekidna bitka. Ne možete ni trenutak ostati mirni.
 
• Bili ste glavni pregovarač u krizama u Grčkoj, Portugalu, Ukrajini i na Islandu. Smatrate li da je i za te krize bila kriva nedovoljna razvijenost kvalitetnih institucija?
- Kada pogledam te slučajeve u koje sam bio sam duboko uključen, imovina islandskoga financijskog sustava bila je dopuštena da naraste na veličinu 12 BDP-a. Grčka i Portugal su zemlje koje su na početku izvukle golemu korist od uvođenja eura, od niskih kamatnih stopa i lakših uvjeta financiranja, ali u Grčkoj se to brzo pretvorilo u izvor financiranja neodrživih fiskalnih iskoraka, što je bila očita pogreška institucija koje kreiraju i provode politiku. U slučaju Portugala problem je bio mješavina fiskalnih pitanja i pretjerano financiranje privatne potrošnje. Govorimo o različitim slučajevima i različitoj vrsti problema. U Ukrajini je, primjerice, riječ prije svega o velikoj zemlji koja se našla pred velikim tranzicijskim problemima. To je zemlja koja je do samog početka tranzicije bila dio Sovjetskog Saveza, što je samo po sebi donijelo specifičan set problema. Svi ti slučajevi bili su međusobno vrlo različiti i naša rješenja, koja smo predlagali tim zemljama, morala su biti vrlo različita. Zato zamjerka da MMF prema svim zemljama postupa jednako i da za sve nudimo jednak recept za izlazak iz krize jednostavno nije točna. Programe krojimo prema situaciji u kojoj se pojedina zemlja nalazi. U svim tim slučajevima, međutim, pokazala se potreba za jačanjem institucija. U Grčkoj smo napravili velik posao kako bi reformirali i poboljšali poreznu upravu. To je bio jedan od ključnih problema.
 
• Island je bio vrlo brz u obračunu s krizom...
- Islandski program je morao biti drukčiji, djelomično zbog toga što zemlja nije u eurozoni. Tu se najviše pokazalo kako ova ideja da MMF sve zemlje tjera na čeličnu štednjunije istinita. Islandu smo u prvoj godini oporavka dopustili da svoj fiskalni deficit podigne od nule na 14 posto BDP-a. Nismo u tom razdoblju tražili nikakve mjere stezanja troškova. Željeli smo da se ekonomija stabilizira prije nego što počnemo s fiskalnim prilagodbama. Island je, naravno, imao prostora za to povećanje. Moglo se dopustiti da se to dogodi. U drugim slučajevima taj prostor ne postoji. Po tome se Grčka i Island uopće ne mogu uspoređivati.
 
• Na početku krize, kada su se zaredom urušavali Irska, Portugal, Grčka i Italija, koja se i danas nalazi na rubu kolapsa, činilo se da bi se mogla urušiti cijela eurozona. Danas se takva mogućnost više ne čini vjerojatnom. Koliko se eurozona promijenila od krize do danas?
- Eurozona je napravila značajan pomak nabolje od 2010. godine. Tada nije postojao nikakav mehanizam za suprotstavljanje mogućim krizama. Te zaštite danas postoje. Napravio se velik korak na putu uspostavljanja bankarske unije. Ona još nije dovršena, ali napravljeni su značajni pomaci prema tome da se to uskoro dogodi. Danas postoji jedinstveni nadzorni mehanizam unutar Europske središnje banke (ECB) koja sada nadzire sve velike banke u eurozoni. Oni još uvijek trebaju razvijati zajedničko osiguranje depozita i za to će im trebati vremena. Slabiji su rezultati u uspostavljanju zajedničke fiskalne politike. Junckerova je inicijativa (za poticanje europskih infrastrukturnih projekata), naravno, dobrodošla, ali ona ima ograničen utjecaj. Ipak, mislim da je u mnogo točaka postignut značajan napredak. Ako pogledamo današnju eurozonu, prvo ćemo vidjeti dobru stranu oporavka. Rast je uhvatio ritam u cijeloj eurozoni i mi smo morali svoja predviđanja korigirati nabolje. To je pozitivno iznenađenje. Makroekonomski uvjeti u eurozoni danas su dobri, fiskalna politika je blago ekspanzivna, ali to je odgovarajuće ovom trenutku uzlaznog ciklusa. Monetarna politika treba ostati prilagodljiva jer inflacija je još značajno ispod ciljane. Problem je neujednačena distribucija fiskalnog prostora između zemalja. Zemlje koje imaju fiskalni prostor ne trebaju podržavati ekonomiju jer su blizu punoj zaposlenosti. I dalje postoje zemlje koje imaju vrlo mali ili nikakav prostor za povećanje fiskalnog deficita, zato što su visoko zadužene, i te zemlje moraju nastaviti s konsolidacijom i u tom procesu bi trebale biti brže nego što su danas. Ali imate i druge zemlje koje imaju značajan prostor za manevriranje troškovima države, poput Njemačke.
 
• Može li se smanjiti ta vrsta neravnoteže prije nego što unija ne postane i politički čvršće povezana?
- Eurozona se nalazi pred izazovom da poveća potencijale rasta. I dalje je velika razlika između rasta produktivnosti u pojedinim zemljama. To je dugoročno neodrživo - te zemlje s niskom produktivnošću moraju svoje nacionalne politike prilagoditi njezinu povećanju. To je jedan od temeljnih zahtjeva u popravljanju eurozone. U protivnom, imat ćete nemali broj zemalja koje će zapeti u produljenoj stagnaciji, zbog nedostatka strukturnih reformi.
 
• O tim se reformama stalno govori, ali mnogi ljudi zapravo ne znaju što se pod tim imenom podrazumijeva. Boje se mogućih negativnih promjena...
- Mislim da je to na nekoj višoj razini prilično dobro prihvaćeno. Sada je težak posao na političarima koji te reforme trebaju predstaviti svojim biračima i uvjeriti ih u njihovu nužnost. Naravno, teško je generalizirati, u svakoj zemlji strukturne reforme podrazumijevaju drukčiji komplet nužnih promjena. Na primjer, pogledajte Francusku: svima je jasno da tamo slijedi čvrsta reforma tržišta rada. To je vrlo važna reforma.
 
• Kakve posljedice eurozona može očekivati od Brexita?
- Brexit definitivno nije dobar ni za Ujedinjeno Kraljevstvo, ni za Europsku uniju. Moramo čekati da vidimo kako će se tim procesom upravljati prije nego što zauzmemo neko stajalište o dugoročnom utjecaju. Ono što znamo danas, to je da se već jasno vidi negativan utjecaj tog procesa u Velikoj Britaniji. Funta je značajno devalvirala, rast cijena počeo je nagrizati prihode građana što je posljedično dovelo do pada privatne potrošnje, a to uvijek vodi prema zaustavljanju rasta. Na dulji rok, međutim, mi za realne procjene tek trebamo vidjeti kako će teći pregovori između UK i europskih partnera.
 
• Možemo li zasad reći da je iznenađenje koje je donio Brexit poslužilo kao otrježnjujući trenutak za EU, točka nakon koje se EU okrenuo u boljem smjeru?
- Europa ima reputaciju kontinenta koji se služi krizama kako bi pokretao promjene. Velik dio europskih integracijskih procesa dogodio se u velikoj mjeri kao odgovor na krize. Moguće je da događaji poput Brexita posluže kao katalizatori za preusmjeravanje kontinenta u pozitivnom smjeru.
 
• Gdje, kao MMF-ov prvi čovjek za Europu, vidite danas najslabije i najopasnije točke za EU?
- Kada razmišljam o mogućim rizicima, u kratkom roku ih ne vidim puno i ne bih bio iznenađen da opet moramo revidirati naše prognoze nabolje, za nekoliko sljedećih tromjesečja. Mislim da smo u dobrom razdoblju. Rast je robustan. Na srednji rok, i na starom europskom Zapadu, kao i u Istočnoj Europi, vidimo manje potencijala za rast od onih koje smo vidjeli prije krize. Više je razloga za to, od demografskih do smanjivanja produktivnosti.
 
• Dugo ste bili u Srbiji. Kako danas s europske razine vidite razvoj te države?
- Današnji program koji imamo u Srbiji značajno je uspješniji od prijašnjih. Proveli su značajne strukturne reforme i vidjeli smo kod njih značajnu konsolidaciju državnih troškova. To su dobre vijesti.
 
• Jeste li zadovoljni utjecajem kakav Europska središnja banka danas ima u eurozoni ili smatrate da bi taj utjecaj trebao biti jači?
- ECB je potpuno nezavisna institucija i on je tu svoju nezavisnost pokazao. Mislim da je to dobro. Protukrizni mehanizam je danas također dobro razvijen.
 
• MMF je u permanentnom procesu promjena još od azijske krize 1997. godine. Snažni pritisci na instituciju dolaze iz globalnih nevladinih organizacija, ali i od renomiranih znanstvenika poput nobelovaca Josepha Stiglitza, Paula Krugmana, francuskog superstara Thomasa Pikettyja. Gdje vidite MMF u budućnosti?
- Već smo pokazali golem kapacitet za unutarnje promjene i prilagodbu mijenjajućim okolnostima. Još prije nekoliko godina nevladine su organizacije dizale barikade i organizirale prosvjede pred sjedištima Svjetske banke i MMF-a. Danas oni zajedno s nama raspravljaju o važnim problemima, primjerice tijekom proljetnih i godišnjih sastanaka. Mi danas često počinjemo važne rasprave, poput problema u globalnoj distribuciji bogatstva, prije nego što ti problemi postanu vrući u javnosti. Mi smo u Davosu prije nekoliko godina upozorili na problem nejednake raspoređenosti plodova globalizacije. Pojačali smo i raspravu o problemima spolne nejednakosti. Kapacitet institucije da se prilagođava svjetskim potrebama nikad nije bio veći.
 

Viktor Vresnik, Jutarnji list, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/intervju-s-mmf-ovim-direktorom-za-europu-smanjite-broj-agencija-racionalizirajte-socijalu-i-uvedite-porez-na-nekretnine/6391529/

Ne opterećuje nas prošlost, nego neshvaćanje prošlosti i njezinih refleksija na sadašnjost!

 
 
Aktualno stanje u društvu, ali i probleme s kojima se suočavamo u posljednjih više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti, uključujući i društveno-kulturne različitosti pojedinih hrvatskih regija, a s tim u vezi i antagonizme između juga, sjevera i istoka RH, u razgovoru za Magazin komentirao je dr. sc. Saša Mrduljaš, politolog, viši znanstveni suradnik s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Područni centar Split.
Hrvatsko društvu danas, njegov identitet, nakon više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti? Kakva je u tom smislu slika, ukupna i lokalna, koji su pozitivni dosezi, koji problemi?
- Valja poći od toga kakva su bila očekivanja prije 25 i više godina te jesu li bila realna s obzirom na nasljeđe i tijek događaja koji je slijedio. Hrvatska stječe samostalnost u uvjetima urušavanja socijalističkog sustva, raspada Jugoslavije i srpske agresije. Ne može se iz svega toga izići s potencijalom koji bi omogućio brzo nadilaženje prepreka koje stoje na putu oblikovanja uspješnog i naprednog hrvatskog društva. I u tom smislu ne treba producirati demagogiju i lažne nade. A upravo to nerijetko čine naše stranke funkcionirajući gotovo kao države kojima su na prvom mjestu njihovi interesi. No, unatoč svemu, ipak se ide prema naprijed. Opet, o tome koliko je na ovim prostorima bitna povijesna determiniranost, govori i to da razvojno i najdalje prednjače oni hrvatski krajevi koji su se obranili od osmanskih navala. Uglavnom sjeverozapad Hrvatske.
 
Može li se govoriti, i u kakvim relacijama, o socijalnoj dezintegraciji (ili integraciji) hrvatskog društva kroz proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam tijekom posljednjih 25 godina?
- S obzirom na to da je taj proces počeo u prilikama određenim ratom i egzistencijalnom ugroženošću, s jedne je strane bio obilježen visokim stupnjem nacionalne integracije i homogenizacije. No istovremeno sa slomom socijalističke vlasti nestaje nekadašnje, koliko-toliko održavane društvene, a uvelike i imovinske, ujednačenosti. Prihvaća se sustav koji je prirodniji, poduzetniji, ali koji nužno vodi socijalnom raslojavanju. S tim što je naglost tih procesa suočila hrvatsko društvo s nizom novih problema, neočekivanih ishoda i frustracija, na koje bi u interesu vlastite stabilnosti trebalo pronaći adekvatan odgovor.
 
Odnos tradicionalnog i modernog, kakvo ju tu stanje, kad govorimo o slici hrvatskog društva danas, njegovu identitetu?
- Sukladno s napretkom društva pojedini tradicionalni oblici života, kao i neki socijalni ambijenti uz koje smo bili emotivno vezani, već dugo i nepovratno nestaju, gotovo uz prešutni društveni konsenzus. Drukčije je s promjenom svjetonazorskih vrijednosti koje su tradicionalno blisko povezane s vjerom, u našem slučaju s kršćanstvom. U kontekstu političke podjele na lijevo i desno kršćanski bi se svjetonazor također trebao nalaziti na lijevim pozicijama sukladno s prevladavajućim značajkama novozavjetne poruke.
 
No vjerska dogmatika i povijesno nasljeđe otežavaju mu, usporavaju ili onemogućuju prilagodbu u odnosu prema sve opsežnijim spoznajama o čovjeku, prirodi, životu. Zbog toga je strukturiran desno u odnosu prema onim političkim snagama koje su zbog višeg stupnja distanciranosti od tradicionalnog spremne na bržu, gdje god i prenaglu, prilagodljivost modernome. Iz suodnosa tih dviju “opcija”, koji producira uravnoteženje društvene dinamike, u bitnome je proizišao suvremeni Zapad i na toj razini Hrvatska funkcionira kao njegov punopravni dio.
 
Koliko globalizacija, uključujući i neoliberalni ekonomski i politički kontekst, narušava identitet hrvatskog društva? Može li se u svezi s tim donijeti neki objektivan, relevantan zaključak? I kakav bi, prema vama, on bio?
- Globalizacija i sve ono što uz nju ide jest jedna danost koja proizlazi iz neočekivano brzog tehnološko-digitalnog razvoja. Ona ima svoje pozitivne i negativne strane, s tim što je neizvjesno prema čemu vodi. U svakom slučaju, riječ je o fenomenu kojem se valja prilagoditi, što podrazumijeva maksimalno uključivanje u suvremene tijekove. U tom smislu izrazito je korisno što je Hrvatska dijelom Europske unije, odnosno integracijske cjeline koja čini najnapredniji dio svijeta. Globalizacija, odnosno suvremeni razvoj, posve sigurno mijenja određene značajke hrvatskog identiteta, kao i identiteta svih drugih naroda.
 
No u esencijalnom smislu mi ćemo ostati samosvojni ako nam identitetna konstrukcija uključuje, slikovito govoreći, priču koja nas afirmira pred potomstvom i svijetom. Ako će se ta priča, iza koje bi trebalo stajati 1400 godina hrvatske povijesti, u stvarnosti svoditi tek na 1941., 1991., na rat, Srbe, žrtve, stradanja; tek na ono što su prošli naši didovi, očevi ili mi, tada će i bez globalizacije naš identitet postajati zagušujući te gubiti značenje koje bi jedan nacionalni identitet trebao imati.
 
Koliko nas i dalje opterećuje ideologija, prošlost?
- Nas ne opterećuje prošlost nego neshvaćanje prošlosti i njezinih refleksija na sadašnjost. I tu je ponajveći problem vezan uz Drugi svjetski rat. U tom smislu konačno bi trebalo masovno hrvatsko sudjelovanje u partizanskom pokretu dovesti u kontekst onoga što je bila i što jest hrvatska nacionalna ideja te taj segment povijesnosti utvrditi kao stabilan dio hrvatskog identiteta. Na taj bismo ga način najbolje zaštitili od projugoslavenskih ili proendehazijskih percepcija i podmetanja. Jer hrvatsko sudjelovanje u partizanskom pokretu nije bilo motivirano nekakvim zločinačkim poticajima i ciljevima, nego primarno borbom protiv iskonskih neprijatelja hrvatstva; talijanskog fašizma i srpskog četništva.
 
Nije bilo potaknuto ni jugoslavenstvom, nego željom za rušenjem dinastije Karađorđevića i velikosrpske klike, preustrojem Jugoslavije u federaciju, uspostavom federalne Hrvatske i BiH, oslobođenjem istočnojadranske obale. Hrvatski partizani, zapravo jedini pravi ustanici, uskoci i hajduci, u tom su ratu dali silan doprinos. Nisu mogli ostvariti mnogo toga, ali su svojom žrtvom bitno olakšali hrvatske pozicije 90-ih i stjecanja neovisnosti. Što je posebice bitno, sačuvali su obraz i čast hrvatskog naroda te ga oslobodili stigme koja mu je prijetila zbog genocidno-barbarskog segmenta ustaške politike.
 
Koji bi bili uzroci društveno-kulturnih različitosti pojedinih RH regija, primjerice Dalmacije u odnosu prema kontinentalnom dijelu, Zagrebu, Slavoniji itd.?
- Temeljna razlika Dalmacije u odnosu prema sjevernoj Hrvatskoj nije samo u njezinoj geografskoj pripadnosti Mediteranu nego i u njezinoj tisućljetnoj interakciji s romansko-katoličkim, a u starijim slojevima i grčkim dijelom mediteranskog svijeta. Razlika u odnosu prema Istri i Kvarneru, koji su također primarno određeni mediteranskim utjecajima, jest u tome što su Hrvati Dalmacije i Hercegovine stoljećima bili pod direktnim udarom osmansko-islamskog imperija, i to u uvjetima geografske izolacije od ostatka hrvatstva, pa i katoličke Europe.
 
Naknadno se nalaze pred prijetnjom invazije deseterostruko brojnijih Talijana, pred opasnošću da posredovanjem srpskog etničkog klina u sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosanskoj krajini budu “potopljeni” srpskom velikodržavnom ekspanzijom, a susjednoj BiH, što je još uvijek aktualno, i bošnjačkom. Stoga se ovdje stoljećima održavala svijest o egzistencijalnoj ugroženosti, a time i određeni radikalizam te pripravnost na borbu. Šteta što je u Drugom svjetskom ratu među dalmatinsko-hercegovačkim Hrvatima došlo do posebno snažnog podvajanja, jer hrvatska bi povijest i sadašnjost drukčije izgledale da smo tada svi zajedno bili na istoj, pobjedničkoj strani.
 
Provlači se i teza o podvojenosti juga i sjevera RH, o animozitetu Splita i Zagreba, a tu je i Hajduk... Kako sve to komentirate?
- Veza i suodnos Zagreba i Splita ima dugu tradiciju. Iz splitske perspektive Zagreb je bio i ostao impresivan grad. Na kraju, Splićani su se unutar hrvatskih okvira praktički jedino i selili put Zagreba. I vrlo su se dobro razumjeli sa Zagrepčanima i bili prihvaćeni od njih, posebice od onih starijeg kova. Jer Zagreb i Split utemeljeni su na istom povijesno-kulturnom obrascu, na istom shvaćanju reda, organizacije, odgovornosti. S tim što je kulturna nadgradnja kod prvog srednjoeuropska, a kod drugog mediteranska. No one se dobro upotpunjuju. Tako da je veza Zagreba i Splita dublja, jača i složenija nego što se možda naizgled čini. Ali Split je Split.
 
Prepoznatljiv je i ustrajan u svom identitetu i, kako mi se čini, zbog toga dobro prihvaćen od drugih. Ta splitska samosvojnost ima drevno ishodište. Ovdje je bilo središte rimske Dalmacije; Split nastaje unutar palače-utvrde jednog od najvećih rimskih careva, tj. Dioklecijana; na svojoj antičkoj, komunalnim ustrojem dograđenoj osnovi egzistira sve do kraja 18. stoljeća; ovdje je bilo središte hrvatske države, gotovo svi njezini kneževi i kraljevi bili su vezani uz Split, krunili su se i pokapali u njegovoj okolici; splitski nadbiskup bio je primas hrvatske crkve; odavde je otac hrvatske književnosti Marko Marulić; osmanski su se osvajački valovi ustrajno lomili na splitskim zidnima, podno zvonika sv. Dujma.
 
Opet, koliko god Split bio samosvojan, čak i prema svojoj vlastitoj sredini, on vrlo dobro poznaje mentalitete ovdašnjih otoka, primorskih mjesta, Zagore i graničnih hrvatskih krajeva unutar BiH. Na kraju, ti mentaliteti već dugo participiraju u oblikovanju suvremenog splitskog izričaja. Tako da je Split i najistaknutiji reprezent identiteta cjelokupnog jadransko-dinarskog pojasa. U tom smislu valja shvatiti i značenje Hajduka, kao simbola hrvatskog juga, njegova srca i duše. I taj identitet ne samo što teži očuvanju nego i traži prostor za svoju daljnju profilaciju i afirmaciju. Kad procijeni da je u tom smislu prostor sužen, pa bile te procjene prave ili krive, reagirat će. Naglo, burno, onako kako mu je u ćudi.
 
Postoji li zapravo antagonizam hrvatskih regija, koliki je stvarno, je li prenapuhan ili je objektivno realan, i zašto?
- Samim tim što svi mi skupa oblikujemo hrvatsku naciju, što je ona proizvod naše svijesti da smo po presudnim identitetnim odrednicama istovrsni, jasno je da su naši međusobni odnosi primarno određeni kohezivnošću. Povijesnim, pa i recentnim, razvojem Zagreb i sjeverozapadna Hrvatska, što je dobro, stječu funkcionalnu potpunost. No nije dobro ako hrvatska politika dopusti da se zaostajanje drugih regija trajno rješava njihovim osloncem ili ovisnošću o potencijalu Zagreba. Na taj ih se način svodi na periferiju te indirektno na status manje vrijednih krajeva, što pogoduje pojavi regionalno motiviranih antagonizama. To više što postojeće prilike omogućuju koncentraciju svih značajnijih medija u zagrebačkoj sredini, a time i da njezino specifično ozračje dominira pri kreaciji svojevrsnog “stanja duha” u Hrvatskoj. Ukupno, te naše antagonizme vrlo bi se lako dalo nadići ako se učini ono što se neovisno o njima treba učiniti, tj. da se svim hrvatskim regijama s vremenom omogući zadovoljavajuća razina funkcionalnosti te da svoje osobitosti snažnije izražavaju u medijskom prostoru.
 

Darko Jerković, Glas Slavonije

Poslije 2000. godine podržava se razarajuća politika Republike srpske

 
 
Od 2000. mnogo toga promijenilo se nagore. Ratovi devedesetih nisu mentalno završeni. Sve vrijeme poslije 2000. podržava se razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. Činjenica da baš nitko nije u ime Vlade Srbije otišao na komemoraciju žrtvama u Srebrenici ove godine dio je ukupnog moralnog poraza. Ako nitko ne može iskazati poštovanje prema žrtvama, sućut, žaljenje, kajanje, onda je to jasan pokazatelj društva koje je izgubilo osnovne moralne koordinate, ističe za Danas povjesničarka Dubravka Stojanović o tome što usprkos najavama nijedan dužnosnik Srbije nije bio prošli tjedan u Potočarima.
- Ako se pravite da ne vidite Potočare, oni ne će nestati, nego će vas dodatno gurati preko ruba osnovne humanosti. Zato ne vjerujem ni u kakve izjave pomirenja - ističe Stojanović.
http://www.6yka.com/img/s/724x420/upload/images/Januar%202013/duca.jpg
• Toliko je godina prošlo od ratnih sukoba, zločina, etničkih čišćenja i genocida, a građani Srbije vrlo su se malo pomaknuli u odnosu na znanje i istinu o tome kolika je odgovornost Srbije bila u tim sukobima.
- Problem je u tome što se 90-ih radilo, a što se i danas radi, o širokom društvenom konsenzusu. U stvaranju ratnog programa Srbije sudjelovali su veliki dijelovi elite: političke, intelektualne, gospodarske, financijske, vojnopolicijske... Neki su oblikovali ideologiju "svi Srbi u jednoj državi", neki su radili na njezinoj propagandi, drugi su je opjevali, treći osvješćivali, četvrti osiguravali financije, logistiku, a neki provodili. Takav rat nije bio moguć bez značajne podrške i velike organizacije. Do sada, više od četvrt stoljeća, ništa od svega toga nije dubinski dovedeno u pitanje, čitava ta konstrukcija ostala je netaknuta i u njezinom je egzistencijalnom interesu da tako i ostane. Sigurna sam da se i tzv. društvo "sjeća" svoje odgovornosti - od slavskih crtanja novih granica, pjevanja, proslava prilikom "oslobađanja" raznih teritorija... Ni ti ljudi ne žele se sjetiti sebe u tom vremenu. Ili, još gore - nemaju problem sjetiti se, samo ih tišti što se loše završilo. Zato je to "zavjet šutnje", u kojemu jedni druge pokrivaju.
 
• Mislite li da je usprkos tome moguće očekivati da to znanje ipak postane dostupno i mainstream u nekoj skorijoj budućnosti? Dokle će trajati ova borba s političkom elitom (svakom od 2000. godine) koja prikrivanje uloge Srbije u ratovima devedesetih shvaća kao prioritetnu državnu politiku?
- Mislim da se od 2000, ipak, mnogo toga promijenilo. I to nagore. Usto, nekako se sjećanje i raslojilo, nije isti odnos prema svim ratovima. Rat u Hrvatskoj gotovo se i ne spominje, samo je ostala Oluja. Zbog toga smo sve dalje od razumijevanja tog događaja, jer se i ne govori o tome što je bilo prije toga, od 1991. do 1995. Mislim da je to u najvećoj mjeri zbog toga što je taj rat izgubljen dramatičnim porazom i protjerivanjem Srba, pa se teško može očekivati neki "nastavak". O ratu u Bosni se, imam dojam, najviše zna. I oni koji odbijaju Srebrenicu nazvati genocidom, počevši od predsjednika pa nadalje, ipak priznaju "strašan zločin". To je sve do sredine 2000-ih bilo nezamislivo. Sada je ipak prihvaćeno da je više od 8.000 ljudi ubijeno u svega nekoliko dana i da su kasnije razvoženi u sekundarne, tercijarne grobnice... Zato mislim da je sada stanje gore od prethodnog poricanja. Jer, znači zna se, al nema ni trunke empatije, sućuti, žaljenja, pa samim tim ni preispitivanja, osude. Što to znači? Da mislimo da je to bilo u redu ili da smo potpuno ravnodušni? I jedno i drugo znak je potpunog moralnog sloma i truljenja, koje se vidi u svemu - od toga što se malo tko buni protiv ukidanja sloboda i bahatosti države do sad već masovnih obiteljskih ubojstava... Ne može ni biti drugačije ako ste kao društvo odlučili biti potpuno indiferentni prema ljudskoj patnji. Čini mi se da je najlošiji odnos prema Kosovu. Kao što vidimo, više se ne može održati ni izložba, ni prikazati film o toj temi. Tu se stanje pogoršava, a odnos prema tom ratu okoštava u potpunom "neznanju".
 
• Svakog srpnja već godinama srpska se javnost koncentrira na negiranje genocida u Srebrenici. Zašto je negiranje genocida toliko značajno političkim elitama (svima od 2000. godine)? Što je to što bi uslijedilo njegovim priznanjem, a čega se političari toliko boje?
- Time se oni, naravno, politički štite. Ali mislim da postoji i nešto dublje. Sve analize kulture sjećanja pokazale su da je ključna uloga koju neko društvo sebi dodjeljuje - uloga žrtve. Ili kako se to kaže - za povijest su presudni heroji, a za sjećanje žrtve. Ako se sjetimo propagande iz 80-ih godina, sjetit ćemo se da je ključna riječ bila upravo - genocid. O tome se gotovo svakog dana govorilo u prime time TV-emisijama, otvarale su se jame, organizirale tribine, kazališne predstave. Srpske žrtve u NDH zloupotrijebljene su da bi se stvorio strah i napravio novi srpsko-hrvatski sukob. U toj konstrukciji sjećanja uloge moraju biti kristalno jasne, isključivo crno-bijele, tu nijansi nema. Žrtva, dakle, ne može biti zločinac. Ona ima indulgenciju za sve buduće postupke, ona je nevina i samo takva može zauvijek ostati. Zato je ta zamjena uloga neprihvatljiva, u tom narativu nedopustivo je da žrtva genocida postane njegov počinitelj. To bi zadiralo duboko u konstrukciju nacionalnog identiteta i formiranu povijesnu svijest, i zato je, između ostalog, termin genocid neprihvatljiv. Kad bismo ga prihvatili, izgubili bismo poziciju žrtve i time bi se srušila cijela imaginarna povijesna konstrukcija i sve ono u što vjerujemo o samima sebi.
 
• Kako biste u načelu ocijenili regionalnu politiku Aleksandra Vučića? Vodi li ona pomirenju, normalizaciji odnosa, ili stagnaciji, odnosno regresiji u odnosu na vrijeme prije nego što je njegova stranka preuzela vlast - vrijeme vlasti Borisa Tadića i njegovog DS-a?
- Ono što jasno vidim jest to da se sve vrijeme poslije 2000. godine podržava razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. To mi nedvosmisleno govori da se to vrijeme računa kao neki intermeco u očekivanju povoljnijeg trenutka kad bi se ti zamrznuti konflikti mogli ponovno odmrznuti i lijepo nastaviti tamo gdje se stalo 1995. ili 1999. godine. Zbog toga se tako lako dižu emocije u regiji, zato je dovoljna jedna riječ pa da sve svi tobožnji napori ponište. Tako je na svim stranama, ali nas zanima Srbija, a ona je ta koja drži otvorenim i pitanje BIH i Kosova. Ratovi 90-ih nisu mentalno završeni. To se najbolje vidi iz svih ruševina koje su i dalje svuda po regiji, od Hrvatske do Beograda. To da se te srušene zgrade nisu mogle popraviti više od 20 godina govori o tome da rat i dalje mentalno traje. Traje jer je i dalje potreban elitama.
 
"Rusiji smo još samo mi ostali"
 
• Očekujete li probleme u europskoj perspektivi Srbije zbog utjecaja i uloge Rusije u tom procesu? Je li  ruski utjecaj zaista toliki i koliko su odlučni u provođenju svojih interesa u odnosu na europske integracije i budućnost građana? Koliko je to opasno i može li zaista ugroziti sigurnost, na što se uvelike upućuje?
- Nikad baš nisam vjerovala u europsko opredjeljenje, ni prethodnih, a posebno ne ovih vlasti. Ni iz čega se ne vidi stvarno prihvaćanje bilo čega što simbolizira suvremenu Europu - od pluralizma i slobode izražavanja do vladavine prava ili kritičkog obrazovanja. Sve što ideološki možemo proniknuti upravo je suprotno onome što bi trebalo da je taj ideal Europe. Zato je u ideološkom smislu Rusija daleko privlačnija, upravo kao suprotnost Europi. Usto vjerujem da se od Rusije upravo očekuje podrška za to što se zove srpski nacionalni interes, a odnosi se na te teritorije u Bosni i na Kosovu od kojih se nije odustalo. Rusiji smo još samo mi ostali. Kao što je poznato iz povijesti, Rusiji je Balkan potreban da bi se na tom prostoru dokazivala kao velika sila. A tu je ostala još samo Srbija. Vidjeli smo kakve su bile ruske reakcije na crnogorsko učlanjenje u NATO ili na makedonske izbore. Rusija se ponašala izuzetno agresivno - od organizacije pučeva do zabrane uvoza vina. Zbog toga vjerujem da je situacija potencijalno opasna.
 

Snežana Čongradin, Danas, Beograd

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1037 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević