Get Adobe Flash player

Dogodili su se strašni zločini za koje nitko nije odgovarao!

 
 
Ovih dana iz tiska je izišla knjiga Slatinska kronika Domovinskoga rata, autora prof. dr. sc. Miljenka Brekala, nakladnik knjige je poznata osječka izdavačka kuća Svjetla grada d. o. o., a sunakladnici su Ogranak Matice hrvatske Osijek i Ogranak Matice hrvatske Slatina. Premijerno predstavljanje knjige održano je u Slatini 14. prosinca 2017. Povod za razgovor s autorom ponajprije je kompleksnost knjige koja obrađuje velikosrpsku ideologiju i kronologiju ratnog zločina na slatinskom području.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2017/07/00405765_w.jpg
• Možete li nešto reći o velikosrpskoj ideologiji i projektu “Velike Srbije”?
- Srpska nacionalna ideologija zastupa tri principa prema kojima se određuju nacionalne granice srpskoga naroda: prvi, etnički čist teritorij gdje prebiva srpska etnička većina (npr. Šumadija); drugi, odnosi se na postojanje nacionalnoga duha na određenom području, gdje ne prevladava srpska većina (npr. Kosovo); prema trećem principu, srpska zemlja seže do granica označenih srpskim grobovima. Velika Srbija je kolokvijalni naziv za nacionalistički i iredentistički projekt dijela srpske radikalne inteligencije koji je nastao početkom devetnaestoga stoljeća.
 
Povjesničari se nedvojbeno slažu oko ocjene da je spiritus movens ili spiritus agens projekta Velike Srbije bio Vuk Stefanović Karadžić. Međutim, velikosrpska ideologija ima svoje korijene u srednjem vijeku, a prvi njezini znaci pojavili su se nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije koja je uspostavljena beratom (zapovijed) sultana Selima II. 1557. godine. Nakon toga pravoslavni je klir (svećenstvo) počeo promicati ideju ponovne uspostave Dušanova carstva u njegovim negdašnjim povijesnim granicama, koje se protezalo na područjima današnjih država: Republike Srbije, Republike Crne Gore, Republike Makedonije, Republike Bosne i Hercegovine, Republike Bugarske, Republike Grčke i Republike Albanije.
 
Za vrijeme Dušanove vladavine Srbija je bila teritorijalno najveća, a u njoj se potpuno razvio feudalni poredak. Dušanovo carstvo, sukladno današnjem shvaćanju nacionalne države, nije bila nacionalna država Srba jer su u njoj živjeli Srbi, Grci, Bugari i Albanci. Međutim, Dušanovo je carstvo tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća vrlo često služilo kao politička podloga za realizaciju raznih velikosrpskih projekata, ono je bilo i ostalo polazna premisa u srpskoj političkoj mitologiji i velikosrpskoj ideologiji.
 
• Jugonostalgičari tvrde da je nacionalno pitanje u SFRJ bilo idealno riješeno, za raspad bivše federacije optužuju nacionalne vođe. Što nam o tome imate reći?
- Identično kao Kraljevina Jugoslavija, bivša jugoslavenska federacija predstavljala je klasičan povijesni primjer postojanja neriješenoga nacionalnog pitanja u višenacionalnoj i multikonfesionalnoj državnoj tvorevini. Naime, nacionalno pitanje jugoslavenskih naroda ujedinjenih u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju nikada nije bilo u cijelosti riješeno, vrlo je često predstavljalo skup političkih zahtjeva za dokidanjem svih oblika nacionalne nejednakosti koja je vrlo uspješno bila zatomljivana političkom floskulom i frazom o ravnopravnosti naroda i narodnosti, odnosno o njihovu bratstvu i jedinstvu.
 
Tijekom egzistiranja SFRJ, nacionalno pitanje najčešće je potencirano postavljanjem pitanja za uspostavom i ostvarivanjem prava na punu kulturnu, gospodarsku i političku samostalnost u okviru postojećega federalnog državnog ustroja. Na drugoj strani, demokracija nikada nije dostigla punu afirmaciju u pravom smislu te riječi, participacija građana u demokratskom životu federacije i njezinih federalnih jedinica tumačena je primjenom načela demokratskoga centralizma. Međutim, ovo načelo nikada nije predstavljalo pravi demokratski izraz, odnosno izravnu demokraciju građana SFRJ. Samoupravni oblik vladavine, kakav je postojao u SFRJ, temeljio se na vodećoj ulozi Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) koji je hijerarhijskim načelom demokratskoga centralizma upravljao državom, svim društvenim aktivnostima i organizirao gospodarsku aktivnost koja počiva na kolektivu. Dakle, glavno je obilježje ovoga oblika vladavine apsolutni državno-partijski nadzor, gdje je dominantnu ulogu imao kadar srpske nacionalnosti, uz Socijalističku Republiku (SR) Srbiju s autonomnim pokrajinama, a naročito je to bilo izraženo u SR Hrvatskoj i SR BiH.
 
Glede cjelovitoga uređenja međunacionalnih odnosa, demokratizacije svih segmenata jugoslavenskoga društva, odnosno uređenja ustavno-pravnoga karaktera federacije, prvi znaci diferencijacije u SKJ pojavili su se krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je došlo do konfrontacije između unitarističko-centralističkih snaga i reformskih snaga. Prve su pod svaku cijenu nastojale konzervirati političke prilike u SFRJ, a druge su zagovarale postupnu reformu federacije sukladno zahtjevima nacionalne skupine kojoj su pripadale.
  
• Koje je glavno obilježje Memoranduma SANU-a?
- Memorandum SANU-a jedan je od temeljnih dokumenata na temelju kojih se trebala prekrajati bivša SFRJ u cilju zaokruživanja srpskoga etničkog teritorija. Velikosrpski koncept bio je zanemaren tijekom prvih desetljeća egzistiranja SFRJ jer se smatralo da jugoslavenska federacija okuplja sve Srbe i sve dok je ona bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo velikosrpsku intelektualnu elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga ustavnog koncepta jugoslavenske federacije, počeo je srpski otpor politici koja je bila u interesu svih naroda i narodnosti.
 
Naime, srpska intelektualna elita bila je svjesna da od ustavnih promjena 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj a priori nije odgovaralo. Zbog toga su potegnuli pitanje SAP Kosova, a vrlo brzo došli su do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom. Pragmatično su stvorili ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernoga dijela. Tobožnja borba i zauzimanje za Kosovo zapravo im je bio politički instrument za teritorijalne zahtjeve u Republici Hrvatskoj i BiH.
 
• Kolika je bila stvarna moć JNA uoči Domovinskoga rata?
- Prema podatcima The Military Balance, The International Institute for Strategic Studies 1990-1991, JNA je bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih vojnih armija u Europi, vojni analitičari svrstavali su je na peto mjesto prema tehničkim i ljudskim resursima. Na početku Domovinskoga rata njezin arsenal oružja sastojao se od: 1850 tenkova, 1058 oklopnih vozila pješaštva, 1934 komada teškoga artiljerijskog oruđa, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca, 14 torpednih čamaca, 30 patrolnih čamaca, 14 minolovaca, 35 amfibija, 190 helikoptera, 449 zrakoplova (122 kom. tipa MIG 21F, 18 kom. tipa MIG 21n, 16 kom. tipa MIG 29, 60 kom. tipa Super-galeb, 25 kom. tipa Galeb, 55 kom. tipa Orao-2, 25 kom. tipa Orao-1, 11 kom. tipa An-12, 15 kom. tipa An-26, 4 kom. tipa CL-215, 2 kom. tipa Falcon 50, 2 kom. tipa Learjet, 9 kom. tipa PC-6 i 6 kom. tipa YAK-40).
 
• Kada je počela srbizacija JNA i koje su njezine kadrovske posljedice?
- Nakon Titove smrti posljednja tri savezna sekretara (ministra) obrane SFRJ bila su u funkciji velikosrpske ideje, to su: general-pukovnik Nikola Ljubičić, admiral Branko Mamula i general-pukovnik Veljko Kadijević. Ljubičić je bio prvi oficir velikosrpske provenijencije koji je stvorio preduvjete za srbizaciju JNA, on je omogućio Miloševićev dolazak na čelo Saveza komunista Srbije. Miloševića je oficirska klika odabrala realizirati projekt pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samoga početka brutalno obračunavao sa svim protivnicima, čistio institucije od kadra koji se nije slagao s njim i sve što je mislilo drukčije.
 
Memorandum SANU-a i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna dokumenta u homogenizaciji srpske intelektualne elite u Srbiji i u drugim tadašnjim federalnim jedinicama. Tijekom mandata admirala Mamule srbizacija JNA poprimila je najveći zamah, razoružana je Teritorijalna obrana i prekrojene su vojne oblasti. To objašnjava Mamula u svojoj knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava SFRJ 80-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije.
 
Proces srbizacije JNA i završne pripreme za tri rata na području bivše SFRJ okončao je Kadijević, a što je vidljivo iz teksta njegove knjige Moje viđenje raspada. Prema podacima admirala Davora Domazeta Loše koje je on iznio u svojoj knjizi Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, struktura časničkoga i dočasničkoga sastava JNA uoči Domovinskoga rata bila je sljedeća: Srbi 63,2 %; Crnogorci 6,2 %; Makedonci 6,3 %; Hrvati 12,6 %; Slovenci 2,8 %; Muslimani 2,4 %; Jugoslaveni 3,6 %; Albanci 0,6 %; Mađari 0,7 % i ostali 1,6 %.
  
• Republika srpska postala je subjekt međunarodnog prava, kakva je bila situacija s tzv. Republikom srpskom krajinom (RSK) i kakvi su pravni učinci njezina egzistiranja?
- Osnivanje srpskih autonomnih oblasti: SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Krajine i SAO Zapadne Slavonije, kao i tzv. RSK na području Republike Hrvatske bilo je nelegitimno. Proces osnivanja započeo je tijekom egzistiranja SFRJ, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), prema čijim tadašnjim propisima, saveznom i republičkom Ustavu, za to nisu postojale normativne pretpostavke. Naravno, taj se proces nije mogao ozakoniti ni prema tzv. Božićnom ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine. Prema odredbama Ustava SFRJ, teritorij republika nije se mogao mijenjati bez njihova pristanka, a republičke granice mogle su se mijenjati samo na osnovi sporazuma.
 
SFRJ je prema odredbama Ustava SFRJ definirana kao savezna država dobrovoljno ujedinjenih naroda, socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina. Dakle, nije bio predviđen nikakav drugi oblik autonomije na području SFRJ, pa ni srpskih autonomnih oblasti i RSK. Međutim, treba istaknuti da su savezni Ustav i Ustav SRH u svojim osnovnim načelima predviđali pravo na samoodređenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje. Ustav SRH definira Socijalističku Republiku Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda, državu srpskoga naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koje u njoj žive. Dakle, tadašnja savezna i republička legislativa predviđala je mogućnost odcjepljenja republika, a nikako separatističkih skupina, kao što su to bili pobunjeni Srbi na okupiranim područjima Republike Hrvatske.
 
Ovo ustavno pravo priznala je i međunarodna zajednica koja je to iskazala na Konferenciji o miru u Jugoslaviji (Arbitražna komisija), Mišljenje br. 3. od 11. siječnja 1992. godine (o međunarodnim granicama novih država). Zbog visokih pravnih standarda, poštovanja ljudskih prava i sloboda, prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, a u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernicama o priznanju novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, Republika Hrvatska priznata je kao suverena država. Ponašanje instrumentaliziranih Srba na području Hrvatske 1991. - 1995. godine usmjereno protiv sigurnosti pripadnika drugih nacionalnih skupina i njihove imovine, prema tadašnjoj pozitivnoj legislativi, odnosno saveznom i republičkom krivičnom (kaznenom) zakonodavstvu, predstavljalo je kazneno djelo oružane pobune.
 
Koncept o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, kao i njoj prethodećih srpskih autonomnih oblasti, kontinuirano se mijenjao. Naime, postojale su sljedeće opcije: prvo, pripajanje samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti Republici Srbiji; drugo, proglašenje samoproglašenih srpskih oblasti federalnim jedinicama krnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koju su tada tvorile samo Srbija i Crna Gora; treće, uspostava integralnoga koncepta stvaranja zajedničke države srpskoga naroda; četvrto, stvaranje nove federacije svih srpskih država. Sve ideje tzv. srpskih državotvoraca vidljive su iz sadržaja akata koje su donosile samoproglašene vlasti na okupiranim dijelovima državnoga teritorija Republike Hrvatske.
 
Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća: protuustavno stvaranje srpske paradržavne tvorevine na okupiranim područjima Republike Hrvatske; nedostatak demokratskoga legitimiteta; nepostojanje pravnoga kontinuiteta ni s jednom državom; etničko čišćenje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskoga puka, odnosno stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalnosti na području Republike Hrvatske upisan u evidenciju državljana SFRJ ujedno i njezin državljanin;
 
izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske od strane Republike Srbije; kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih „dobrovoljačkih“ postrojbi iz Srbije i Crne Gore. Nikada nijedna država nije de facto i de iure priznala postojanje RSK, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava, tj. međunarodnopravni subjektivitet. Drugim riječima, RSK ipso iure i ipso facto nikada nije postala nositelj prava i obveza u međunarodnom pravnom poretku.
 
• Što možete reći o normativnoj aktivnosti krajinskih vlasti na temelju koje određeni pojedinci nastoje ishoditi određena statusna i materijalna prava u Republici Hrvatskoj?
- Okupaciju hrvatskoga teritorija pobunjeni Srbi nastojali su prikazati kao njihovo prirodno pravo na samoopredjeljenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje i na pripojenje SRJ odnosno Srbiji. Glede oživotvorenja svoje separatističke ideje, pobunjeni Srbi organizirali su i proveli normativni scenarij, odnosno izgradili svoj normativni korpus na okupiranim područjima Republike Hrvatske, koji je u znatnoj mjeri predstavljao kompilaciju zakonodavstva SRJ, odnosno Republike Srbije.
 
Konvalidacija normativnih akata RSK nije bila moguća jer su bili suprotni odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, i drugim zakonima Republike Hrvatske. Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, svi akti RSK imaju onakvo pravno značenje kakvo su imali prije donošenja propisa o konvalidaciji, i poslije toga, to su bili i ostali pravno nepostojeći akti, kako prema pozitivno-pravnim propisima Republike Hrvatske, tako i prema odredbama međunarodnoga prava. Naime, njihov pravni/stvarni učinak svodi se samo na privremeno onemogućavanje nadležnosti hrvatskih tijela vlasti da redovito obavljaju svoje dužnosti na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske.
  
• Kakva je bila uloga Srpske demokratske stranke (SDS) u organizaciji oružane pobune i ratnog zločina, gdje su njegovi nekadašnji lideri?
- SDS je bio radikalna, etnonacionalistička stranka srpskoga puka koja je osnovana 17. veljače 1990. na platou ispred željezničkoga kolodvora u Kninu, a 6. ožujka 1990. upisana je u Registar društvenih organizacija Socijalističke Republike Hrvatske. SDS je osnovao pokojni akademik Jovan Rašković, šibenski psihijatar, pod “dirigentskom palicom” srbijanske Službe državne bezbednosti, na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Jovica Stanišić, vjerni Miloševićev sljedbenik. Zbog radikalizma i etnonacionalizma, odnosno zbog organiziranja oružane pobune, djelovanje SDS-a izišlo je izvan pozitivnoga zakonskoga okvira Republike Hrvatske, a identična je situacija i prema odredbama međunarodnoga javnog prava, posebno onoga dijela koji se odnosi na ratno i humanitarno pravo.
 
Državno tužiteljstvo RH je 1992. pred Ustavnim sudom RH pokrenulo postupak donošenja odluke o zabrani rada SDS-a. Međutim, prije donošenja odluke Ustavnoga suda Ministarstvo uprave utvrdilo je prestanak djelovanja SDS-a s danom 18. veljače 1992. SDS je nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja sjedište premjestio u Beograd, gdje je njegov pravni zastupnik postao Dušan Vještica. Nakon izmještanja iz Republike Hrvatske i nakon pada Miloševićeva režima, SDS je izgubio političku ulogu među izbjeglim Srbima. Zbog toga, na temelju odredaba srpskoga Zakona o političkim strankama, 20. travnja 2010. godine brisan je iz srbijanskoga registra rješenjem Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu Republike Srbije. Većina SDS-ovih lidera se politički pasivizirala, neznatan dio se uključio u političko djelovanje drugih stranaka, minoran dio djeluje u SDS-u BiH.
  
• U vašoj novoj knjizi obradili ste ratni zločin na slatinskom području, znaju li se počinitelji?
- U razdoblju od 20. kolovoza dao 14. prosinca 1991. na slatinskom području, njegovu brdskom dijelu koji je poznat pod kolokvijalnim nazivom Brđanska, dogodili su se strašni zločini, najstrašniji su bili 4. rujna u selima Četekovac, Čojlug i Balinci. Tijekom povlačenja paravojnih formacija i dijelova JNA 13./14. prosinca dogodili su se također strašni zločini u Voćinu i Humu. U oba slučaja stradali su nenaoružani civili, značajan broj stradavanja civila, pripadnika MUP-a i ZNG-a odnosno Hrvatske vojske zabilježen je u Slatini i okolnim selima tijekom okupacije brdskog dijela slatinskoga područja. Ratne zločine, uništavanje stambenog fonda, gospodarskih objekata, sakralnih objekata i pljačku nastojao sam in facto i in exstenso opisati, poštujući pravila pravne i povijesne znanosti.
 
U knjizi sam naveo sve počinitelje ratnog zločina protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica, ali nažalost oni su nedostupni hrvatskim pravosudnim vlastima. Ratni zločinci sa slatinskoga područja u najvećoj su mjeri izbjegli u Republiku Srbiju, gdje su svi dobili državljanstvo, a manji je broj izbjegao u Republiku Srpsku i treće zemlje. Za zločine koje su počinili vrlo je mali broj optužen, a vrlo su male šanse da će biti izručeni pravosuđu Republike Hrvatske i pravomoćno presuđeni. Navedena je spoznaja realnost s kojom svakodnevno žive žrtve velikosrpskoga nasilja i obitelji smrtno stradalih slatinskih Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti s ovoga područja.
 
• Postoji li pravni instrumentarij da Republika Srbija izruči počinitelje ratnog zločina?
- Očito je da pravosuđe Republike Srbije ne želi sankcionirati počinitelje kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava. Njihovo uhićenje, dok su na teritoriju Republike Srbije, sigurno se neće dogoditi. Kada takvi postupci konačno i budu okončani pravomoćnim presudama te presude, ako se radi o optuženicima koji su državljani Republike Srbije te su nedostupni hrvatskom pravosuđu, ne mogu se provesti. Pravosuđu Republike Hrvatske preostaje jedino mogućnost suđenja okrivljenicima u odsutnosti, iako su pravosudni dužnosnici i rodbina ubijenih unaprijed svjesni da dosuđene kazne najvjerojatnije nikada neće biti odslužene.
 
Međutim, suđenje u odsutnosti za sobom povlači neke pravne probleme, pogotovo u svjetlu činjenice da je u Republici Hrvatskoj donesen znatan broj takvih presuda. Ova činjenica za Republiku Hrvatsku bila je na određeni način otegotna okolnost u pregovaračkom procesu Poglavlja 23. (Pravosuđe i temeljna ljudska prava) za njezin ulazak u Europsku uniju. Međutim, posljednjih godina uspostavljena su konkretnija pravila koja određuju da se za suđenje u odsutnosti moraju poštovati određeni uvjeti. Prvi je uvjet da optuženik, bez obzira na to gdje se nalazio, zna da se protiv njega vodi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj.
 
Prije nego što se za njim raspiše međunarodna tjeralica, nedvojbeno se mora utvrditi da se on nalazi u bijegu, isto tako nedvosmisleno se mora konstatirati da se optuženik odrekao prava pojavljivanja na mjesno i stvarno nadležnom sudu. Takva pravila bez sumnje zadovoljavaju pravne kriterije međunarodnoga prava, ali u praksi ona su vrlo teško provediva jer je međunarodna pravna suradnja vrlo komplicirana. Nažalost, vrlo je izvjesno da će počinitelji kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava na slatinskom području proći kao i njihovi sunarodnjaci u identičnim pravosudnim procesima.
 

Darko Jerković, http://www.glas-slavonije.hr/351065/11/Miljenko-Brekalo-Dogodili-su-se-strasni-zlocini-za-koje-nitko-nije-odgovarao

Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne skupine

 
 
Povod razgovoru s Antom Gregovim Jurinim, je novi roman Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog.Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?
http://www.nasiskolji.hr/sites/default/files/styles/galerije_velika_slika/public/ante%20gregov-kucelin.jpg?itok=6xwwW4LZ
- Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen, ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.
 
• Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?
- Tu Vašu tvrdnju ne bi komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Je li umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.
 
• Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?
- Da li je Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i ne ću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.
 
• Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?
- U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „Stavljanja na noge“ , romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19 30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV – Zagreb.
 
• Dojma sam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?
- Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“
 
• Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.
- Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.
 
• Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.
- Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.)
 
• Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?
- Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.
 
• Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?
- Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete: „Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.
 

Nikola Šimić Tonin

Digitalne tehnologije mogu kod djece stvoriti duhovnu i fizičku invalidnost

 
 
Prof. dr. sc. Goran Šimić je redoviti profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju. Diplomirao je da Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i doktorirao. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Translational Neuroscience 2010-2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja od kojih se ističu Nagrada HAZU za medicinske znanosti 2009. godine, Državna nagrada za popularizaciju znanosti 2010. godine i biomedicinske znanosti 2015. godine, kao i Kurt Jellinger Prize časopisa Acta Neuropathologica i nakladnika Springer 2008. godine. Sretno je oženjen s prim. dr. sc. Đurđicom Šešo-Šimić, specijalisticom pedijatrije. Imaju troje djece – Sunčicu, Vedrana i Filipa.
http://darivanje.mef.hr/images/gs.jpg
• Možete li nam ukratko približiti pojam digitalne demencije i razloge zbog kojih uslijed nje dolazi do preuranjenoga kognitivnog urušavanja?
Digitalna demencija je zajednički naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnog pamćenja i općenito su značajno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja. Zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadataka koji zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja. Pojednostavljeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga s pomoću kojih dijelimo pozornost, dok one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni problem je u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti s mjerom, a ne obrnuto.
 
• Koji su preduvjeti prevencije od digitalne demencije u vremenu sveopće dostupnosti virtualne tehnologije? Koliko poremećaji spavanja utječu na slabljenje vida, „normalne“ moždane procese i procesiranje u prethodnom danu usvojenih sadržaja?
S obzirom na enormni porast uporabe digitalnih tehnologija i interneta u svakodnevnom životu sve se više uviđa neophodnost iznalaženja i uvođenja mjera za borbu protiv negativnih posljedica koje one imaju na kvalitetu života. Ljude treba osvijestiti da se pod sigurnom uporabom interneta ne misli samo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, već je važnije razumjeti utjecaj i posljedice online života na stavove, sustav vrijednosti i to kako se ponašamo, jednom riječju cjelokupno mentalno i tjelesno zdravlje. Dobro je poznata činjenica kako je igranje igrica više od tri sata dnevno povezano sa slabljenjem vida, napose ako se radi o igranju noću u krevetu, a već se više od stotinu godina zna kako nedovoljna količina sna negativno utječe na integraciju i konsolidaciju dugoročnih sjećanja.
 
• Kako poboljšati mehanizme roditeljskoga i školskoga nadzora u svrhu povećanja socijalnoga kontakta, ali i zaštite djece glede neželjenih sadržaja, kao i manipulacija i zlostavljanja djece putem interneta?
Nije smisao na silu spriječiti određeno ponašanje koje nam se čini nepoželjno, jer će se time postići suprotan učinak, nego uočiti koji su uzroci do njega doveli i onda djelovati u smislu uklanjanja ili smanjivanja utjecaja tih uzroka. Mrežne stranice i internetska komunikacija su izvori posebnog rizika za djecu, a rizik je to veći što su djeca mlađa. Zbog izostanka direktne interakcije licem u lice i anonimnosti koja stvara lažni osjećaj zaštićenosti, putem društvenih mreža će se lakše i prije dogoditi da netko nešto komentira bez promišljanja i podrugljivo. To dovodi do elektroničkog vršnjačkog nasilja- cyberbullyinga i porasta učestalosti agresivnoga ponašanja, kako verbalnoga tako i tjelesnoga. Zabrinjava i sve veća izloženost eksplicitnim seksualnim sadržajima.
 
• Na tragu zaključka Vašega predavanja: Koji su načini da se internetu kao pukom sredstvu dade (socijalni) okvir i smisao? Kako otkloniti ili umanjiti utjecaj uzroka nepoželjnoga ponašanja u lancu „učitelji-roditelji-djeca“?
Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pažnje često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Nezadrživi prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara tjelesne i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije niti mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju nauštrb toga zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina. Učitelji, roditelji i djeca trebaju o svemu tome razgovarati i dogovoriti se kako je u pojedinim situacijama najbolje postupiti. Uporaba interneta postaje problematična kad počne ometati normalan svakodnevni život. Aktivacija mozgovnoga sustava nagrade dovodi do promjena u ponašanju i stvara stanje slično pravoj ovisnosti. Igranje nasilnih igrica u mlađoj životnoj dobi također može biti povezano sa smanjenjem empatije i nasilničkim ponašanjem. U kombinaciji s nadomještanjem stvarnih socijalnih kontakata virtualnim putem, zbog prekomjerne uporabe društvenih mreža kod djece to može dovesti do disfunkcionalnoga emocionalnog razvitka i smanjenja suosjećanja i tolerancije.
 
• Može li se stručno doskočiti lažnom osjećaju zaštićenosti koji pojedinci imaju „skriveni iza lažnih imena“, nadimaka (neovisno o uzrastu) koje u mrežnom razgovoru, često monologu, dovodi i do vrijeđanja, obezvrjeđivanja dostojanstva ljudske osobe, ponižavanja, pa i šovinizma?
Elektroničko vršnjačko nasilje sve je veći problem jer se skrivanjem iza avatara ili lažnih profila omogućuje anonimnost koja daje osjećaj kako se netko može nekažnjeno nasilno ponašati. Nekoj djeci upravo ta činjenica služi kao poticaj za nasilno ponašanje, iako u stvarnosti ne bi bila nasilna. Prednost društvenih mreža je svakako u tome što možemo održavati kontakte s ljudima iz cijeloga svijeta. No, u konačnici je za nas ljude kao društvena bića ključan bliski susret s drugim ljudima, kontakt licem u lice. Opasnost se sastoji u tome da sve više toga u životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola, npr. emotikona, koji trepere na zaslonima naših digitalnih asistenata, budući da mi time ipak gubimo dio svoje biološke ljudskosti. Što više vremena provodimo na internetu, to smo manje sposobni suosjećati s drugim ljudima, što nas vodi k zaključku kako mreža s vremenom otupljuje naše mogućnosti kontemplacije, kao i dubinu naših emocija. To je u knjizi Plitko - što Internet čini našem mozgu i na vlastitom primjeru opisao Nicholas Carr.
 
• Zašto se kod djece koja provode više od tri sata dnevno, osim nižega školskog uspjeha, javlja i narušenija slika o sebi, kao i veći broj emocionalnih i ponašajnih teškoća? Kako uskladiti „vladavinu Facebooka“ s odgojno-obrazovnim mjerama?
Djeca imaju urođenu sklonost međusobno se uspoređivati i natjecati, a društvene mreže dramatično su promijenile način na koji međusobno komuniciraju. Screenagers, tinejdžeri koja većinu vremena provode uz zaslone digitalnih uređaja, a ponajviše na Facebooku, gledajući živote druge djece, s vremenom imaju sve manje vremena za vlastite i školske obaveze. Činjenica da se mnogi, opet razumljivo, nastoje prikazati u ljepšem svjetlu nego što njihov život uistinu jest, drugima je zapravo problem i zbog toga se počinju osjećati loše, pa se stvara začarani krug nezadovoljstva. U osjetljivije djece to može izazvati emocionalne i probleme u ponašanju, kao i psihosomatske simptome tjeskobe, niskoga stupnja samopouzdanja i depresivnosti, a u nekih i opsesiju. Istraživanja su pokazala visoku korelaciju između niskoga stupnja samopouzdanja i predstavljanja lažne slike o vlastitom životu na Facebooku, za što je opet potrebno i više vremena.
 
• Vršnjačko nasilje problem je i u svijetu društvenih mreža, ali i „uživo“ u školskim klupama, i mraku nedaleko školskih zgrada. Koliko i promidžbena mašinerija, ali i povodljivost za većinom čini „sociologiju mase“ i dovodi do isključivosti onih koji odudaraju znanjem, različitošću,siromaštvom…?
Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnom životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava naše odnose s drugim ljudima. Neprihvatljivi oblici ponašanja kao što su mržnja i nepoštenje mogu se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi. Najbolji način za to je da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja jer djeca uče ono što vide i ono što žive. Kroz dobar odgoj učimo se empatiji, odnosno biti boljim i tolerantnijim ljudima – prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti. Marketing ima neka druga pravila.
 
• Koji su znanstveni izazovi neuroznanosti i Hrvatskoga institutaza istraživanje mozga? Koliko zapravo čak i stručan čovjek malo zna o dometima i nepredvidljivosti čudesnih „sivih stanica“?
Neuroznanost je danas jedno od najvažnijih područja znanstvenih istraživanja. To je posljedica spoznaje kako je nemoguće naći ijedno pitanje vezano uz funkcioniranje ljudskoga društva koje ne bi zahtijevalo znanje o psihologiji, ponašanju i svijesti čovjeka, odnosima i komunikaciji među ljudima, kao i evolucijski utemeljeno znanje o tome koje nas biološke odrednice mozga čine ljudima. Više od trećine svih bolesti odnosi se na živčani sustav. U Hrvatskom institutu za istraživanje mozga trenutno se provodi deset projekata Hrvatske zaklade za znanost, kao i brojni drugi projekti, kako domaći tako i u okviru međunarodne suradnje. Većina projekata bavi se problemima iz područja neuroloških i duševnih bolesti, te neurorazvojnih i neurodegenerativnih bolesti.
 
Svake godine sredinom ožujka već 16 godina uzastopno organiziramo Tjedan mozga kako bi se javnost upoznala s najnovijim spoznajama iz područja istraživanja mozga. Jedna od tema posljednjeg Tjedna mozga bila je i kako mozak doživljava prostor. Tada su nas svojim predavanjima i sudjelovanjem na tribini Mozak i prostor počastili naš svjetski poznat akademski slikar Dimitrije Popović i akademik Nikola Bašić, arhitekt kojeg je šira javnost najviše zapamtila po njegovim Morskim orguljama u Zadru. Iako odavno postoji uvjerenje da prostor i oblikovanje prostora utječu na razvitak i funkcije ljudskoga mozga, tek su suvremena istraživanja mozga ukazala na značenje utjecaja podražaja iz prostora na oblikovanje ustroja i djelovanje moždane kore. Tako je John O'Keefe 1971. godine prvi pokazao da hipokampus sadrži posebne populacije neurona koje omogućuju kodiranje lokacija u prostoru (place cells), a daljnji napredak ostvaren je istraživanjima May-Britt Moser i Edvarda I. Mosera koji su 2005. godine pokazali da u entorinalnoj moždanoj kori, koja se također nalazi u sljepoočnom režnju mozga i projicira u hipokampus, postoje tzv. grid cells, stanice s pomoću kojih mozak mapira prostor u kojemu se kreće.
 
To je troje znanstvenika za svoja otkrića 2014. godine dobilo Nobelovu nagradu, a zanimljiva je činjenica da su projekt bračnog para Moser s pomoću kojega su otkrili da obrazac okidanja grid stanica čini heksagonsku mrežu putem koje se stvara naš unutrašnji „sustav za globalno pozicioniranje (GPS)“ recenzirali i odobrili znanstvenici našeg instituta. Odgovor na pitanje kako mozak doživljava prostor ima veliko praktično značenje jer čovjek oko 85% vremena boravi u zatvorenim prostorima, a neuroznanost tu može pomoći arhitektima u dizajniranju građevina i prostorija u njima. I na navedenoj tribini smo se svi zajedno divili činjenici koliko su biološki sustavi složeni i čudesni, te kako je makar i površno objasniti funkcioniranje i samo jedne živčane stanice iznimno težak zadatak, a kamoli mreže od preko 100 milijardi neurona s više od 200 trilijuna sinapsi – našega mozga.
 
• Postoji li idealan, barem poželjan pristup djeci predškolske dobi? (Preporuke Američke pedijatrijske akademije iz listopada prošle godine o jednom satu dnevno korištenja ekrana...)
Kao što sam već naglasio, naročito je djeci mlađih dobnih uzrasta puno lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline pa ona znatno slabije kontroliraju sadržaj svoga radnog pamćenja, lakše postaju ovisna o digitalnim uređajima i općenito su značajno manje sposobna usredotočiti se. Stoga prema preporukama Američke pedijatrijske akademije od 21. listopada 2016. godine djeca mlađa od 2 godine ne bi smjela koristiti nikakve ekrane, djeca starosti 2-6 godina najviše jedan sat dnevno, ali pod uvjetom da se radi o visokokvalitetnim i provjerenim sadržajima, a djeci starijoj od 6 godina bi se trebalo stalno nadzirati koliku će količinu vremena provoditi na mreži kako to ne bi smanjilo tjelesnu aktivnost, socijalne interakcije te ometalo san i druge aktivnosti koje su potrebne za normalan rast i razvitak. Također se preporučuje u obitelji i u školi kreirati i rezervirati vrijeme i prostorije bez stalnog utjecaja elektroničkih medija – elektroničke pošte, društvenih mreža i drugih privlačnih aspekata umreženosti. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Važnije od tehnologije je poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja, te iskustveno učenje, npr. kroz praktičan rad rukama.
 
• Kako komentirate pojedine napise o umreženosti informatičkih tvrtki s mjerodavnim institucijama u svrhu IT-privatizacije reforme školstva? Može li se pretpostaviti budućnost bez školskih torbi, u kojoj će uglavnom vladati e-školstvo? Koje su dobre, a koje loše strane svojevrsne virtualizacije školstva?
Nikakva tehnologija niti virtualizacija ne može nadomjestiti kvalitetne nastavnike. Za uspješno učenje i općenito napredak djece u svladavanju novih i težih zadataka i životnih situacija nije dovoljno suhoparno i bezosjećajno prenošenje informacija, što se može do neke mjere postići i elektroničkim medijima, već je za to potrebna kvalificirana i kvalitetna osoba koja djecu odgaja i uči vrijednostima. Dijete osjeti i nesvjesno usvaja te vrijednosti i kroz neverbalnu komunikaciju. Proces učenja je puno složeniji od pukoga zapamćivanja činjenica. Da bi se učilo s razumijevanjem novo znanje se mora logično nadovezivati i nadograđivati na ono prethodno. Zato se u svakom dijelu nastavnoga procesa mora najprije utvrditi ono što svi dobro znaju kroz kratku provjeru ili ponavljanje, a da bi se zatim na tim temeljima upustili u tumačenje novoga gradiva. Na kraju podučavanja treba i provjeriti jesu li učenici shvatili kontekst i nadovezali ga na postojeće znanje i iskustvo. Neka informacija ili podatak će postati znanje tek kada ga učenik može najprije interpretirati, a zatim zapamtiti i ugraditi u vlastito svrsishodno razmišljanje, za što je u prosjeku potrebno tri do pet ponavljanja u razdoblju od šest do osam tjedana. Tek će tada ovo znanje učenik moći iskoristiti u budućim situacijama za rješavanje nekoga konkretnog problema ili usvajanje još složenijeg ili apstraktnijeg koncepta. Iz svega navedenoga vidimo da je znanje visoko individualizirano, stalno se mijenja i nadograđuje, pa ga stoga nije jednostavno ni objektivizirati niti analizirati. Ukratko, nikakvo tehnološko rješenje ne može kvalitetno zamijeniti živog učitelja. Nažalost, povećana uporaba digitalnih tehnologija smanjuje taj odgojni aspekt učenja pa sve više nedostaje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. Stoga, iako je dobro ulagati u nastavna pomagala, treba ulagati i u učitelje, kako u njihov status tako i u materijalna prava i stalno usavršavanje.
 
• Mnogo je prijepora glede obrazovne reforme i nacionalnoga kurikula u hrvatskom društvu. Prema Vašem mišljenju, oko kojih bi se točaka morao postići konsenzus?
Obrazovna reforma ne bi smjela biti opterećena politikom. Nacionalni kurikul je hvalevrijedan proces, ali ima i brojne manjkavosti koje treba popraviti. Oko svjetonazorskih pitanja nije ni potrebno postići konsenzus, već treba dopustiti roditeljima da se o njima odrede za svoje dijete.
 
• Koje su neupitne vrjednote oko kojih bi trebalo graditi budućnost hrvatskoga školstva? Možete li i ovim putem iznijeti paradokse povećane uporabe digitalnih tehnologija?
Neki od paradoksa uporabe digitalnih tehnologija su sljedeći: omogućuju nam lakše povezivanje i komunikaciju s drugima, ali je socijalnih aktivnosti, interakcija i pravog prijateljstva i empatije sve manje; elektroničke knjige i sadržaji su jeftiniji od pravih, ali zbog skupoće digitalnih uređaja i internetske veze su nejednakosti u mogućnostima sve veće; učenici dobivaju alate koji omogućuju bolje snalaženje u svijetu oko sebe, ali su djeca sve izgubljenija i sve više prepuštena sama sebi; razne činjenice je moguće dobiti u trenu, ali one nisu uvijek provjerene, strukturirane niti stavljene u kontekst, te se ne usvajaju u logičnom slijedu pa izostaje razvijanje sposobnosti i vještina kroz iskustveno učenje (npr. grafomotorike, lingvističkih sposobnosti i općenito vještine izražavanja); materijali za rad i zadaće mogu se direktno razmjenjivati elektroničkom poštom između učenika, ali zbog otuđenosti oni to ne žele činiti i sve manje pomažu jedni drugima; količina knjiga i bilježnica se može dramatično reducirati, ali učenici sve manje i nerado uče i sve slabije pamte. To je djelomično i posljedica činjenice što je zapamćivanje pročitanog iz knjige bolje nego s ekrana, ponajviše zato jer knjiga predstavlja stvarni objekt pa se pročitano lakše „smješta u prostor” i pamti budući da je dugotrajno epizodičko pamćenje posredovano hipokampalnim i entorinalnim konceptnim neuronima specijaliziranim za reprezentaciju prostora.
 
• I kada se isključi kompjutor i nestane umjetnoga svijeta, i dalje je mnoštvo izazova u stvarnom životu. Može li se usporediti mozak današnjih đaka s onim naraštajima otprije tridesetak godina, iz vremena prije mobitela i interneta. Današnja djeca rađaju se s osjećajem za ekran i tipkovnicu, a opet, godinama stečena znanja ne mogu se komprimirati u sažetcima lektira, wikipedijskim člancima. Postoji li bojazan od produbljenijega međugeneracijskog nerazumijevanja, selekcija između „zaostalih“ i „naprednih“ samo zbog boljeg poznavanja tehnologije? Je li tehnologija nužnost, unatoč sve bržim i čišćim mijenama? (Nedavno je jedan znanac u društvu predložio da pravo glasa na izborima imaju samo oni informatički pismeni...)
Činjenica je da u današnje vrijeme informatička pismenost postaje nužnost, a na ostala pitanja povezana s tim mislim da sam vam već na neki način i odgovorio.
 
• Kako se razvija i koliku opasnost predstavlja „Plavi kit“, navodna ruska igrica u kojoj labilnoj djeci zadatci postanu nemogući i mogu dovesti čak i do samoubojstva? Koliko je istine u priči?
Djeca mlađih dobnih skupina slabije razlikuju virtualni svijet od stvarnoga, pa su zato ranjivija i vrlo sugestibilna. Pravila te ili sličnih igara u kojima se navodi da će netko ozlijediti njih ili njihove roditelje ako ne ispune zadane zahtjeve, jednako kao i vršnjački cyberbullying, izazivaju u njima tjeskobu i mogu ih potaknuti na samodestruktivno ponašanje.
 

Tomislav Šovagović, Glas Koncila

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 637 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević