Get Adobe Flash player

Hrvatice nisu sluškinje i ne pristaju na 'pokoru'

 
 
Jadranka Polović, politologinja iz Splita, znanstvena suradnica portala geopolitika.news. Jedan od atraktivnijih i medijima zanimljivijih prosvjeda u posljednje vrijeme bio je i onaj održan u središtu Zagreba, kada su se žene obukle u sluškinje iz TV serijala “Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood, tražeći, između ostaloga, i ratifikaciju Istanbulske konvencije.
https://i.ytimg.com/vi/ydap3GQRqsk/maxresdefault.jpg
• Kako komentirate pojavu “sluškinja” u Zagrebu?
- Prosvjed ne bih posebno komentirala, budući da “napamet” poznajem aktivističku logiku spomenutih sluškinja, odnosno NVO-a koji se bori za “ženska ljudska prava”. Žao mi je što članice udruge Kamensko, žene koje su pretrpjele stvarno nasilje i ostale bez posla, svako malo nasjedaju na marketinške trikove - predsjednik Josipović kupio im je šivaći stroj, aktivistice nevladinih organizacija kojima je “nasilje nad ženama” biznis koriste ih u kampanji.
 
Nasilje u obitelji, jednako kao i nasilje nad ženama, zaista je ozbiljno društveno pitanje. Proteklih godina svjedočili smo brojnim ubojstvima žena, stoga je neozbiljno da država taj problem prepušta privatnom i nevladinom sektoru, što bi se prema Istanbulskoj konvenciji trebalo dogoditi. Nasilje u obitelji uključuje vrlo različite oblike - međugeneracijski prijenos nasilja, zlostavljanje djece, nasilje među roditeljima, djece prema roditeljima, a osobit je problem nasilje nad starim osobama u obitelji, no kada je riječ o njihovoj zaštiti sustav ne poduzima ništa. Činjenicu da se žene prostituiraju, što je vrhunski oblik nasilja, zato bi prehranile djecu, a o čemu izvještavaju hrvatski mediji, država zanemaruje. Raspravi, kao i rješenjima ove problematike, treba prići sa šireg društvenog aspekta.
 
Za nasilje u školi produkt liberalnog odgoja
 
Naime, svakodnevno nasilje u društvu reflekcija je moralnog i egzistencijalnog urušavanja neoliberalnog sustava u kojem živimo. Dok se, s jedne strane, obitelji bore s nezaposlenošću, ili nehumano malim prihodima s kojima je nemoguće podmiriti osnovne troškove života, ovrhama, itd, s druge su strane izložene sustavnom pranju mozga i usvajanju novih postmodernih individualističkih vrijednosti. Mediji kontinuirano favoriziraju model nasilničkog ponašanja (ne mislim na Glas Slavonije), država “niskom” penalizacijom dodatno ga legitimira, a svakako bih izdvojila i nametnuta ograničenja školskog odgojno-obrazovnog sustava koji, u ime “prava djeteta” i liberalnog odgoja u kojem su nastavnici izgubili bilo kakav autoritet, ne smije adekvatno odgovoriti na nasilničko ponašanje tinejdžera. Budući da je obitelj, kao i muško-ženski odnosi, prva mikroćelija koja plati cijenu sustava, ne treba se čuditi razmjerima nasilja u društvu, a kojega nisu pošteđene ni žene - priznajmo, muškarci su fizički jači. Međutim, kako su žene emocionalno snažnije, složila bih se s riječima nepopularne ministrice Nade Murganić: “To vam je tako u obitelji”. Naime, obitelj, a ni muško-ženski odnosi, ne funkcioniraju prema receptu feminističkih aktivistica ili “sluškinja”, vrlo su kompleksni, mogu biti iznenađujuće problematični.
 
Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana
 
• Je li galama opravdana, odnosno, koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava i nasilja nad ženama dramatično loša?
- Zaista ne. Hrvatska još iz prethodnog sustava baštini zakonodavstvo koje štiti ženu, po nekim pitanjima daleko bolje (noćni rad, trudnoća). Pitanje ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj je izuzetno dobro zakonodavno i institucionalno pokriveno. Zaštita žena od nasilja i sada je dio Kaznenog i Obiteljskog zakona. Međutim, Hrvatice dijele sudbinu sustava - kao što sam rekla, plaće koje ne pokrivaju životne troškove, dugo i predugo radno vrijeme (užasno mi je vidjeti žene u shoping centrima), muževe koji dijele iste probleme, Hrvatice nisu sluškinje - imaju razvijenu samosvijest i ne pristaju na “pokoru”. Ali zapadni “misionari” stalno nas uvjeravaju da su žene ovdje zlostavljane. Već od 90-ih u Hrvatsku kontinuirano pristižu feminističke aktivistice koje nas podučavaju ženskim ljudskim pravima, iako u svojim zemljama nemaju ni približna prava koja žene uživaju u Hrvatskoj. Uglavnom mi izvozimo tehničare i medicinare, a uvozimo politologe, sociologe, ili “no name” aktiviste koji nas podučavaju o organizaciji društva, pa i o ravnopravnosti spolova. Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana, za projekte iz ovog područja lako možete dobiti znatna sredstava iz EU fondova, za razliku od populacijskih mjera i projekata demografske obnove. Na ovoj temi danas se masno zarađuje - od nevladinih organizacija, sudova, odvjetnika, onih koji rade u psihološkim savjetovalištima ili skloništima, u kojima, by the way, nema nikoga. Bilo bi dobro da država iziđe s transparentnim podacima o broju žena u skloništima tijekom proteklih godina.
 
Prije nekoliko godina bila sam na konferenciji o ravnopravnosti spolova na Malti, i kada sam prezentirala primjere dobre prakse, nisam se mogla odlučiti što bih spomenula - žene znanstvenice, menadžerice... Hrvatska ima puno, puno uspješnih žena, dok je Malta, kao najveći uspjeh u ravnopravnosti spolova, izdvojila projekt zajedničkog okupljanja nedjeljom poslijepodne kada muškarci i žene ravnopravno - pletu! Mislila sam da nisam razumjela, ali jesam! Uglavnom, neoliberalni sustav koji smo prigrlili sa Zapada, ženama je donio puno, puno problema, više nego muškarci.
 
Ministar nije mislio ništa loše
 
• No, ne možemo govoriti da nema muškog šovinizma, seksizma, mačizma, glupih šala na račun žena. Bilo je toga i u Saboru, ima ga u politici... Kako to zapravo objasniti?
- Ponavljam, sigurno ima fizičkog nasilja, možda i verbalnog - kada ministar zdravstva kaže da je “lako njemu jer ima lijepu sestru”, mislim da nije mislio ništa loše, ja zaista cijenim uljudan kompliment. Naizgled, riječ je o glupostima, međutim, na djelu je opasan totalitaristički diskurs koji svaku javnu osobu može diskreditirati. Moram reći da sam apsolutno protiv toga da se ova problematika ubaci u konvencije ili zakone, iako znam da me ovakav stav koji se suprotstavlja trenutačno vladajućoj politički korektnoj paradigmi, može suočiti s ozbiljnim optužbama.
 
Dvolični mediji
 
• Čim pogledaš neku ženu duže od jedne sekunde, i još joj se nasmiješiš, bit ćeš okrivljen za zlostavljanje. Lavina pokrenuta iz Hollywooda uzima svoj danak, pa mnogi upozoravaju da je zapravo u tijeku svojevrsni rat spolova. Kamo sve to vodi?
- Uz silne kampanje protiv nasilja nad ženama u tijeku su kampanje protiv seksualnog uznemiravanja koje su, naravno, dio igara političke moći. S druge strane slika svijeta koju nam serviraju mediji zapravo je Sodoma i Gomora, mediji promoviraju masovni promiskuitet, legaliziraju prostituciju i pedofiliju. To ne vodi nikuda, riječ je o prikrivenom projektu deseksualizacije ljudskog roda kojim se uništava struktura ljudskog društva. Ljudska seksualnost postala je moćno oružje za formatiranje budućih naraštaja po mjeri globalističkih elita. Seksualnost 21. stoljeća dizajnirana je po mjeri zloćudne politike, ideologizirane znanosti, različitih fondacija i filantropa, a koje financiraju nevladine organizacije kao promotore novih ideja na ovom području. Usvajanje liberalnih politika danas je uobičajeni razlog za diplomatske pritiske, to zovu progresivnim i lijevim politikama - rodne politike, transrodnost, istospolni brakovi, gej parada, gender politika..., na djelu je borba protiv duhovnih i moralnih vrijednosti na kojima Zapad počiva.
 
Kontroverzni slučaj iz Manchestera
 
• Za kraj, osvrnimo se i na kontroverzni slučaj iz domene tzv. visoke umjetnosti, na uklanjanje slike “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, iz mančesterskog muzeja. Što je tu bilo sporno?
- Manchester Art Galery iz svog je redovitog postava uklonila sliku “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, jednog od najznačajnijih prerafaelskih slikara s kraja 19. stoljeća, poznatog po slikama s tematikom iz grčke i rimske mitologije. Čak su i razglednice s ovom viktorijanskom fantazijom uklonjene iz muzejske trgovine. Način na koji je predstavljeno žensko tijelo u galerijskoj sali “U potrazi za ljepotom”, odjednom je postao neobično provokativan i vrlo uvredljiv za moderne puritance i fanatične sljedbenike srcedrapateljnih pokreta #MeToo i Time’s Up koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike. Naime, glumice, pjevačice, voditeljice, novinarke i političarke sjetile su se, mnoge od njih nakon trideset godina, da im je neki utjecajni muškarac stavio ruku na koljeno ili ponudio deal - uloga/pjesma za seks. Kustosica mančesterske Art Galery, Clare Gannaway odlučila je ukloniti sliku budući da prikazuje muške slikare koji tragaju za ženskim tijelima koja, opet prikazuju kao “pasivnu uskrasnu umjetničku formu“.
 
Gotovo istovremeno s ovim “umjetničkim činom” (uklanjanje slike već je dio performansa drugog umjetnika), u javnosti su se pojavile fotografije slavnog top-modela iz 90-tih, Cindy Crawford. Fotke otkrivaju bezvremensku Cindy u poprilično provokativnim pozama koje su, slučajno, istovjetne situaciji na uklonjenoj slici “Hilas i nimfe”. Naime, Crawford u ulozi “femme fatale”, okružena je muškarcima koji joj služe. U novoj kulturi korektne spolnosti (ili feminiziranih muškaraca), editorial slavi snagu “oslobođene” žene, međutim, već na prvi pogled otvara i niz (zastarjelih) etičkih dvojbi: fatalna Cindy nasilno dominira nad čak šest mladih muškaraca (doslovno ih gazi), svi su bar 2,5 puta mlađi od nje, a nije nevažno ni da je samo jedan “crnac” ili afroamerikanac (s tim se nije šaliti).
 

D. J., http://www.glas-slavonije.hr/356869/11/Jadranka-Polovic-Hrvatice-nisu-sluskinje-i-ne-pristaju-na-pokoru

Smatrao sam se prijateljem Hrvata, a postao sam glavni krivac za sve vaše nevolje

 
 
„Uvijek sam mislio da sam prijatelj Hrvata, zbog svega što smo devedesetih, prilikom izlaska iz Jugoslavije i državnog osamostaljenja zajedno prošli“, ponavlja Milan Kučan, prvi predsjednik samostalne Slovenije, u tri mandata, od 1990. do 2002. godine, odgovarajući konsterniran na kampanju koju su protiv njega poveli neki hrvatski mediji, proglašavajući ga maltene najvećim neprijateljem Hrvatske. Prvo je profesorica Mirjana Kasapović u tjedniku Globus objavila svoje viđenje slovensko-hrvatskih odnosa i prema njenim tvrdnjama aktualno natezanje oko arbitražnog sporazuma posve se uklapa u dugu, stogodišnju tradiciju slovenske protuhrvatske politike. U toj se interpretaciji, punoj krajnje zaoštrenih kvalifikacija, Milan Kučan pojavljuje kao glavni negativac. Mirjana Kasapović optužuje ga da je 1991. sklopio pakt sa Slobodanom Miloševićem: Srbija je pustila Sloveniju da ode iz Jugoslavije, Slovenija je Srbiji zauzvrat „priznala pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela“.
http://www.mladina.si/media/www/slike.old/clanki/200321/sloba_display.jpg
Milan Kučan sa Slobodanom Miloševićem
 
Prošlog tjedna napadu na Milana Kučana pridružio se Ivo Lučić, u ratu jedan od stupova tajnih službi HVO-a i Herceg-Bosne koji je kasnije gradio karijeru povjesničara. Ne zna se iz koje pozicije, ali sada pišući „o visokom stupnju suglasnosti Kučana i Miloševića“ plete priču po kojoj je Hrvatska maltene bila izložena dvostrukoj agresiji: Beograda i Ljubljane. Može li se sinkroniziranost tekstova o navodno protuhrvatskoj politici Slovenije smatrati slučajnom? Nacional je zamolio Kučana da odgovori na optužbe i objasni relacije između Hrvatske i Slovenije s početka devedesetih, kao i danas kad u odnosima dviju država kao kost u grlu stoji arbitražna odluka o razgraničenju.
 
• Za neke hrvatske medije postali ste doslovno otac rata u bivšoj Jugoslaviji. Što bi mogli biti razlozi pokretanja takve difamacijske kampanje?
= Ne mislim da je to upereno protiv mene osobno, nego je riječ o kampanji protiv rješavanja problema u kojima su se Slovenija i Hrvatska zbog svojih međusobnih odnosa našle. Pisanja Mirjane Kasapović i Lučića ne zaslužuju ozbiljan odgovor jer su zasnovana na neistinama, nizu netočnosti, proizvoljnih tumačenja i prešućivanja relevantnih činjenica. Najvažnijim mi se čini pitanje što je cilj kampanje, kome danas odgovara stvaranje svojevrsne slovenofobije. Kao da njeni autori, pretpostavljam ozbiljni ljudi, ne znaju do čega su dovele slično huškački intonirane, iz Beograda protiv Slovenije i Hrvatske vođene kampanje iz vremena raspada Jugoslavije. Prošlost kao da se ponavlja, samo danas s drugim protagonistima. Situacija, nažalost, podsjeća na medijsko raspirivanje mržnje i stvaranje histerije kakvo je prethodilo ratu prije tridesetak godina.
 
• Kažete da se kampanja temelji na lažima? Što je lažno u tim tvrdnjama? Profesorica Kasapović svoje optužbe zasniva na famoznom sastanku rukovodstva Slovenije i Srbije, održanom 24. siječnja 1991., na kojem ste izrazili razumijevanje za „interes srpskog naroda da živi u jednoj državi“, dajući tako placet za formiranje Velike Srbije. Što se zapravo dogodilo na tom sastanku?
= Političko rukovodstvo Slovenije krajem 1990., nakon provođenja referenduma, svojevrsnog plebiscita o državnom osamostaljenju, odlučilo je obaviti razgovore s čelnicima svih tadašnjih jugoslavenskih republika. Htjeli smo objasniti da naša odluka nije neprijateljska prema bilo kome, da nam je cilj razlaz Jugoslavije na miran način. Tako se delegacija Slovenije u Beogradu sastala i s rukovodstvom Srbije. Razgovor nije bio tajan, po završetku održali smo i konferenciju za novinare. Slobodanu Miloševiću iznijeli smo dva ključna stava. Prvo da svaki narod u republikama federativne Jugoslavije ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje vlastite države, naravno uz uvažavanje jednakog prava svih ostalih. Drugo, da se u skladu s Helsinškom poveljom granice republika, budućih država, mogu mijenjati samo na miran način, dogovorom, a nikako nasilnim ili vojnim putem.
 
• Koliko znam, iste ste večeri o tom razgovoru s Miloševićem izvijestili i predsjednika Franju Tuđmana?
= Znajući manipulativnost tadašnje srpske politike odmah sam nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se po povratku iz Beograda nađemo na aerodromu u Zagrebu. Hrvatski je predsjednik prihvatio naša objašnjenja, ali vidio sam da nije baš zadovoljan. Razumijem i zašto. Slovenski stavovi nisu se podudarali s njegovom doktrinom da je proces razdruživanja ili raspadanja Jugoslavije prilika za uspostavljanje povijesnih etničkih granica. O tome je otvoreno govorio i za susreta sa slovenskim političarima. Primjerice, u listopadu 1990. u Otočcu, kad nas je uvjeravao da su povijesne etničke granice, a ne one postojeće, republičke, jedina garancija za uspješno okončanje procesa razdruživanja Jugoslavije.
 
• Nije tajna da je Tuđman sanjao o nekom novom crtanju granica. Ali Lučić tvrdi da ste upravo vi, svojim razumijevanjem za želju Srba da žive u jednoj državi, naveli hrvatskog predsjednika da odustane od politike nepovrjedivosti republičkih granica, na kojima je dotad, po njemu, inzistirao.
= Posve netočno. To je bio naš stav, a ne Tuđmanov. Predsjednik Tuđman računao je na stvaranje novih granica koje bi uključivale i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno u skladu s nekadašnjim sporazumom Cvetković - Maček. Smatrao je da samo etničke granice garantiraju dugoročnu stabilnost država. Na toj platformi uostalom, nedugo nakon našeg povratka iz Beograda, razgovarao je s Miloševićem u Karađorđevu.
 
• A što bi onda značilo vaše razumijevanje za interese srpskog naroda da živi u jednoj državi?
= Bili smo posve jasni: razumijemo želju, ali se ona ne može ostvariti na štetu jednakih prava i interesa drugih naroda, ne može biti na štetu drugih. To praktično znači očuvanje postojećih granica, s mogućnošću da se položaj Srba u Hrvatskoj te položaj Hrvata, Srba i Muslimana u Bosni rješava na način predviđen Helsinškom poveljom.
 
• Hoćete reći da pakta s Miloševićem nije bilo?
= Da, pakta s Miloševićem nije bilo niti nam je on bio potreban. Oni koji Sloveniju optužuju za takve stvari zaboravljaju tko je krajem osamdesetih bio u najvećem konfliktu sa Slobodanom Miloševićem. Nisu to bili Hrvati, nego ja osobno i slovenska politika.
 
• Spomenuli ste razgovore Tuđman - Milošević u Karađorđevu. Što znate o njihovu sadržaju?
= Tuđman mi o tim razgovorima nikad nije pričao. Saznali smo za njih mnogo kasnije, i to ne od Hrvata, nego od Srba. Vidite, mi smo o svim svojim razgovorima, kako onim unutar jugoslavenskog kruga, tako i o onima na međunarodnoj sceni, uredno obavještavali Zagreb, dok hrvatski predsjednik o svojim tajnim dogovorima sa Slobodanom Miloševićem nama ništa nije govorio. Premda smo se smatrali prijateljima i saveznicima u procesu raspadanja Jugoslavije, povezani - kako smo vjerovali - idejom da ćemo skupa doći do istog cilja, do svojih vlastitih država. Čak smo razgovarali i o mogućnosti zajedničke obrane dođe li do agresije. Koliko je taj dogovor važio pokazalo se one noći kad je pokrenut napad Jugoslavenske armije na Sloveniju i kad sam nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se spriječi izlazak oklopnih jedinica iz vojarni u Hrvatskoj. Odgovorio mi je: Pa što mislite, Milane, ne ćemo mi zbog vas u rat!?
 
• Hoćete reći da niste vi izdali Hrvatsku, nego je Tuđman izdao Sloveniju?
= Ne upotrebljavam tako teške riječi, ali Tuđmanu sam tada rekao: Predsjedniče, morat ćete u rat ne zbog Slovenije, nego zbog sebe.
 
• Tuđman u to vrijeme nije vjerovao da će se i Hrvatska naći u ratu?
= Ne, stalno je govorio kako mu je Veljko Kadijević dao riječ da JNA nikad ne će napasti Hrvatsku. Jako se pouzdavao i u svoje dogovore s Miloševićem. Često je govorio da je ključ rješenja problema Jugoslavije hrvatsko-srpski sporazum. Hrvoje Šarinić, ondašnji šef Tuđmanova ureda, napisao je cijelu knjigu o svojim tajnim putovanjima u Beograd, na razgovore s Miloševićem.
 
• Dolazi li možda do zabuna u interpretaciji jer su se u jednom trenutku interesi Slovenije poklapali s interesima Srbije? Recimo, interes Slovenije da izađe iz Jugoslavije i interes Miloševića da Slovenija ode kako bi on lakše pokorio ostatak države.
= Niti smo mi išli u Beograd tražiti od Miloševića dozvolu da odemo iz zajedničke države, niti nam je on to mogao dati. Kao što ni mi njima nismo mogli odobriti stvaranje države u kojoj će živjeti svi Srbi. E, sad je li Milošević kalkulirao kako će našim odlaskom oslabiti Hrvate? Vrlo vjerojatno. Ali upravo to je bio jedan od glavnih razloga da Slovenija nikada nije rekla: mi odlazimo, a vi se snalazite kako znate i možete. Uvijek smo govorili u paru: Slovenija i Hrvatska obavile su demokratske procese odlučivanja o svojoj budućnosti i tražimo međunarodno priznanje za obje zemlje. Nikada nismo problematizirali ni pitanje nedefiniranog položaja Srba u Hrvatskoj, nastalo nakon donošenja novog Ustava. Uvijek smo govorili da u tom pogledu vjerujemo u principijelnost hrvatske politike i rješavanje problema u skladu s međunarodnim standardima.
 
• Svejedno, u hrvatskim medijima sada ste optuženi kao čovjek koji jeSlobodanu Miloševiću dao mandat za napad na Hrvatsku, za uništenje Vukovara i granatiranje Dubrovnika, za pogibiju tisuća ljudi i razaranje zemlje. To su jako teške optužbe. Kao da vas kandidiraju za Haaški sud.
= Riječ je o krajnje apsurdnim optužbama. Dosad sam se smatrao prijateljem Hrvata, sad vidim da sam postao glavni krivac za sve vaše nevolje. Ali te će nevolje hrvatska politika prije ili kasnije ipak sama morati riješiti. Haaški sud više ne postoji, ali mogu me optužiti na sudu u Zagrebu. Ako sam kriv za Vukovar, za Dubrovnik, to su bili teški zločini.
 
• Kako vi vidite povijest hrvatsko-slovenskih odnosa? Profesorica Kasapović govori o sto godina kroatofobije u Sloveniji.
= Ona je iz povijesti izabrala ono što odgovara njenim tezama, a i to nedosljedno. Mislim da je u odnosima slovenskog i hrvatskog naroda bilo mnogo više pozitivnoga. Nije normalno ni razumno da mi, Slovenci i Hrvati, godinama prijatelji i saveznici, sada odjednom postajemo jedni drugima najveći neprijatelji.
 
• Što je onda cilj kampanje koja se bavi vašim likom i djelom?
= Mislim da je moje posve neutemeljeno ocrnjivanje povezano s arbitražnim sporom i definitivnim utvrđivanjem granice između Slovenije i Hrvatske. Ne bih rekao da je kampanja namijenjena domaćoj, ni hrvatskoj ni slovenskoj javnosti. Te pisarije upućene se prije svega međunarodnim adresama, centralama u Bruxellesu, pa možda čak i NATO grupaciji, i služe stvaranju dojma da je Hrvatska stalno, kroz povijest i danas, žrtva nekakve slovenske urote, svojevrsne kroatofobije. U tom bi ključu - sugerira se - trebalo gledati i na današnje inzistiranje Ljubljane na arbitražnoj odluci, na njenom priznanju i praktičnoj provedbi.
 
• Kako mislite da se nastali problem može riješiti? Obje su se strane, i hrvatska i slovenska, čvrsto ukopale u svoje, međusobno suprotstavljene stavove. U Hrvatskoj se nagađa da bi nakon izbora u Sloveniji koji bi se trebali održati ove godine, moglo doći do popuštanja tenzija pa će, kao, to biti pravi trenutak za novi dogovor.
= Vlada koja se formira nakon izbora naći će na stolu arbitražnu odluku. Ne vidim da bi itko u Sloveniji to mogao zanemariti i pristati da nakon svega rješenje krene tražiti neki novi način. Koji novi način? U ovom slučaju riječ je o starom načinu. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora koji 25 godina nisu dali nikakav rezultat, sasvim je nerealno. Realno je angažiranje Europske unije koja je bila inicijator i sponzor arbitražnog rješenja, pa bi sada mogla tražiti da se prema njenom aktu obje strane civilizirano odnose.
 
• Kako mislite prema njenom aktu?
= Pa arbitraža izvorno nije bila ideja Slovenije, nego Europe koja je predložila da se problem neriješenih granica između dviju država u procesu ulaska Hrvatske u EU iz sfere politike prenese u sferu prava, što smatram ispravnim. Povratkom u političko odlučivanje ništa se ne može dobiti. Osobno bih preporučio da se politička rukovodstva i Slovenije i Hrvatske više posvete onom što nam je zajedničko i na čemu bi se u Europi mogli afirmirati kao dvije kreativne zemlje. Umjesto da u europski prostor unosimo probleme.
 
• Ali Hrvatska arbitražni postupak smatra definitivno kontaminiranim i kompromitiranim.
= Istina, Slovenija je napravila grješku, nema oko toga nikakve sumnje, počinitelji su razriješeni, ali arbitri su odlučili da mogu nastaviti s radom. Zašto Hrvatska to ne prihvaća? Slovenija, primjerice, nikada nije problematizirala činjenicu da je Budislav Vukas, kao jedan od arbitara, cijelo vrijeme postupka spavao u rezidenciji hrvatske ambasade. Mislite da on svojim domaćinima ništa nije rekao o tome kako se stvari s arbitražom razvijaju ili ga oni ništa nisu pitali? Ne koristim to kao argument, ali rado bih znao kako je moguće da se dvije prijateljske zemlje međusobno prisluškuju i onda to koriste kao argument za odustajanje od arbitraže.
 
• Koliko znam, nismo se uzajamno prisluškivali. Drugi su to obavili. A neke se usluge, i neki partneri, ne mogu odbiti.
= To je razlog za dodatnu skepsu. Pitanje je što se zapravo hoće postići. Želi li se problem razgraničenja riješiti ili ne. Ne znam kako je s Hrvatskom, ne želim špekulirati koji strateški interesi sprječavaju Hrvatsku da ne želi riješiti granična pitanja s BiH, Crnom Gorom i Srbijom, ali za Sloveniju je izuzetno važno da konačno utvrdi svoje granice.
 
• Zašto vam je određivanje granične crte tako važno?
= Slovenija ima granice koje se ne poklapaju s našim nacionalnim povijesnim teritorijem. Ni na strani Italije, ni s Austrijom, niti s Mađarskom. Poučeni povijesnim iskustvom svojatanja naših zemalja izuzetno nam je važan stav Helsinške povelje po kojem su granice u Europi fiksne i mogu se mijenjati samo mirnim putem. Mirjana Kasapović kao jednog od navodno velikih kroatofoba spominje Edvarda Kardelja, a Kardelj je bio na čelu jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj je Hrvatska dobila otoke i Istru, a Slovenija je jedan dio svog nacionalnog teritorija morala prepustiti Italiji. Ne govorim samo o Trstu, nego o slovenskoj Benečiji, Gorici i tako dalje. Definitivno utvrđivanje hrvatsko-slovenske granice rezultiralo je, posve nepotrebno, stvaranjem velikih napetosti između dviju država. Umjesto da jačamo Europu zajedničkim inicijativama, mi dolazimo posvađani oko ipak minornih pitanja.
 
• Ali da bismo mogli doći pred Europu, moramo prvo riješiti svoje međusobne odnose.
= Ne vidim zašto bi to bilo tako teško i nesavladivo. Bojim se da zbog neozbiljnosti politike propuštamo dragocjenu šansu koja nam se možda ne će ponoviti. Situacija u Europi je rizična, u svijetu dramatična. Pitanje je gdje ćemo se mi, i Hrvati i Slovenci, naći, dođe li do katastrofe. Europska unija više nije ona zajednica u koju smo ušli. Sve je manje faktor na globalnom planu u upravljanju svijetom. Više nije zajednica država, nego je faktički zajednica europske pučke stranke. Tako i funkcionira. Kao nekada Kominterna ili kao Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Što je dogovoreno u partiji, to ima da se izglasa u Europskom parlamentu. Posve pogrješno. Mislim da interesi stranaka nikako ne mogu biti iznad interesa država članica EU-a.
 
• Što bi to Hrvatska i Slovenija mogle ponuditi Europi?
= Mnogo toga, samo da je pameti. Na primjer, iskustvo života u federaciji kakvo druge članice Europske unije nemaju. Dobro, EU formalno nije federacija, ali je višenacionalna zajednica, s problemima jako sličnim onima koje smo imali u Jugoslaviji: pitanje ravnopravnosti članica, modela odlučivanja, funkcionalnosti, odnosa između više i manje razvijenih... Ako ništa drugo, možemo barem upozoriti kamo nerješavanje unutarnjih problema EU-a vodi. Jugoslavensko iskustvo govori da vodi u raspad. Mogli bismo zatim Europi ponuditi svoje insajderske ideje u rješavanju problema na Balkanu, pogotovo sudbine Bosne i Hercegovine, u čemu međunarodna zajednica jako luta i stalno se vrti gubeći vrijeme kao u kakvom ringišpilu. Na koncu, dvije bi se države mogle dogovoriti o zajedničkom rješavanju niza konkretnih energetskih ili prometnih problema ili pitanja zaštite Jadrana... Nažalost, Slovenija i Hrvatska nemaju ni jednu jedinu zajedničku inicijativu ili projekt.
 
• Kako ne, zajedničkim snagama rade na međusobnom raspirivanju nepovjerenja, pa čak i mržnje. Kome to koristi?
= Na to pitanje nemam odgovor. Takva je neracionalnost, čak iracionalnost teško objašnjiva. Problemi s arbitražnim sporazumom ne opravdavaju takvu vrstu ponašanja. Pogledamo li izazove pred kojima svijet stoji, onda su naši problemi sićušni. Stavimo li u fokus svoju odgovornost prema budućnosti, onda je jasno da ih što brže moramo zatvoriti.
 
• Je li stalno zatezanje konopca i srljanje u sukob rezultat malih kapaciteta političara s jedne i s druge strane granice na Sutli ili je riječ o nekoj igri koja je malo veća?
= Ni to se ovdje ne može isključiti. O kapacitetima političara možemo suditi svakodnevno. Ali previše sam godina proveo u politici da ne bih dopustio i ovu drugu mogućnost, da je u igri možda i koji veći interes. Na ovim prostorima oduvijek su se sukobljavali geopolitički interesi, pa tako je i danas. U tom slučaju, bez obzira na to o kome je riječ, posljedice će u krajnjoj konzekvenciji biti na štetu i Hrvata i Slovenaca.
 

Jelena Lovrić, Nacional

Od 2012. za 45.100 nevladinih udruga hrvatska država je iz proračuna isplatila 1,7 milijardi kuna

 
 
Upravo na 26. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske Zagreb je posjetio apostolski nuncij u Njemačkoj hrvatski nadbiskup Nikola Eterović. Mons. Eterović rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, a teme su nametnuli što razlog njegova dolaska što neka aktualna pitanja u Hrvatskoj.
https://media05.onetz.de/2015/12/10/211270_big.jpg?1449714077
• Možete li reći riječ-dvije o povodu svojega dolaska u Hrvatsku?
- Hrvatski diplomatski klub pozvao me održati predavanje u Zagrebu, a za to su izabrali 15. siječnja, dan priznanja Republike Hrvatske, kada su zemlje tadašnje Europske zajednice priznale Hrvatsku. Dosta članova toga kluba poznajem sa služba u Vatikanu, ali i u raznim zemljama diljem svijeta, tako da sam osjećao svojevrsnu dužnost odazvati se na poziv. Predavanje koje kanim održati nije samo teoretske naravi, nego je i dio moje djelatnosti u službi Svete Stolice. Naslov je: »Crkva i država – Konkordatski sustav suradnje«.
 
• Možete li pobliže opisati opći kontekst u kojem se ostvaruje konkordatski sustav oblikovanja odnosa između Svete Stolice i različitih država?
- U Europi, pa i u svijetu, postoje tri modela odnosa Crkve i države. Prvi je državna Crkva, a u našem europskom kulturnom krugu taj je model svojstven uglavnom za protestantske Crkve. Tipičan je primjer Velika Britanija. Drugi model odnosa Crkve i države tipičan je za pravoslavne države, a mogli bismo ga nazvati i kao sinfonijski odnos, gdje postoji tendencija da Crkva i država ne budu odijeljene, nego da budu jedno tijelo: po zakonu su odijeljene, ali po mentalitetu i djelovanju teži se k obnovi staroga modela iz Konstantinova vremena.
 
»Ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na ‘miješanim’ područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču.« Postoji i treći sustav, koji je u praksi najčešći, a to je odijeljenost Crkve i države. No i taj se sustav, s obzirom na primjenu, dijeli na dva modela. Jedan pretpostavlja potpunu odijeljenost, a primjenjuje ga Francuska. No ni sam francuski model nije jednoznačan jer unutar njega postoji tendencija radikalne odijeljenosti, ali i pozitivno shvaćanje laičnosti koja također podrazumijeva određenu suradnju. Drugi je model unutar koncepta odvojenosti suradnički. Možemo ga nazvati upravo i konkordatski jer se u njemu ostvaruje odvojenost Crkve od države, ali i suradnja. Taj model smatramo prihvatljivijim. Odijeljenost objema stranama jamči slobodu i odgovornost djelovanja na vlastitim područjima, a suradnja se uređuje pomoću različitih konkordatskih ugovora: konkordata, ugovora, »modusa vivendi«, verbalnih nota itd. Sveta Stolica danas ima 214 konkordatskih ugovora sa 74 države. Upravo je Njemačka primjer za taj način reguliranja odnosa. Naime, na Njemačku se odnosi čak 15 konkordatskih ugovora: jedan na saveznoj razini iz 1933. godine, a 14 između Svete Stolice i saveznih država, koje također imaju sposobnost sklapati međunarodne ugovore. Ugovori se uglavnom odnose na područja kulture, odgoja i obrazovanja te humanitarne djelatnosti. Riječ je, dakle, o dosta raširenom načinu rješavanja odnosa Crkve i države, posebno u obitelji rimsko-germanskoga prava, kamo spada i Hrvatska. Postoji, naime, i druga skupina država, obitelj anglosaksonskoga prava, za koju nije tipičan konkordatski način uređenja odnosa Crkve i države. Što se tiče Hrvatske, ona se konačno našla tamo gdje joj je mjesto s obzirom na njezinu kulturu i tradiciju, na pripadnost obitelji zemalja toga rimsko-germanskoga prava: među zemljama srednje Europe i Zapada. U monarhističkoj Jugoslaviji ti odnosi nisu bili uređeni, kao ni u komunističkoj, u kojoj je Protokol bio samo djelomično rješenje. Potpisivanjem četiriju ugovora sa Svetom Stolicom to je pitanje konačno uređeno, na demokratski način i u skladu s međunarodnim standardima.
 
Potporu ne prima samo Katolička Crkva
 
• Biste li mogli iznijeti grubi povijesni pregled konkordata i sličnih akata?
- Prvi konkordat u povijesti potpisan je u Wormsu 1122. godine. Bio je to sporazum između pape i njemačkoga cara. On se odnosio i na povrat crkvene imovine, ali je za Crkvu posebno važan zato što je uredio imenovanje biskupa. Papi je konkordatom priznato pravo slobodno imenovati biskupe, uz određene koncesije caru da bude prisutan pri imenovanju biskupa u njemačkim zemljama, ali bez simonije i bez nasilja. Nakon toga su u sljedećim stoljećima slijedili slični ugovori sa svim ondašnjim vodećim europskim zemljama. Bile su to mahom kolonijalne zemlje, tako da je uređenje s maticom zemljom vrijedilo i za njihove kolonije u Latinskoj Americi, Africi ili Aziji. Jedino, kao što sam već rekao, taj sustav nije bio primjenjivan u anglosaksonskim zemljama, čije je uređenje odnosa između Crkve i države drugačije.
 
• U Hrvatskoj se svako malo pojave skupine koje propituju ugovore između Svete Stolice i RH. Pritom se ugovori, posebno svota koju država daje kao potporu Crkvi, pokušavaju prikazati kao povlastica Crkve. Može li se uistinu govoriti o povlastici?
- Ti ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na »miješanim« područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču. Svaki od četiriju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske regulira tu suradnju: na području pravnih pitanja, na području kulture, odgoja i obrazovanja, gospodarskih pitanja te pitanja duhovne skrbi za katolike članove oružanih snaga i redarstvenih služba.
 
Neizravno je Katolička Crkva u Hrvatskoj otvorila put i za druge Crkve i vjerske zajednice jer su i one analogno, prema broju vjernika, sklopile slične ugovore s Republikom Hrvatskom, s time da ugovori sa Svetom Stolicom imaju međunarodno značenje budući da je Sveta Stolica subjekt međunarodnoga prava, a druge vjerske zajednice nemaju to svojstvo. Kad se, primjerice, govori o gospodarskoj suradnji, i Srpska pravoslavna Crkva i Islamska zajednica, kao i druge potpisnice ugovora primaju od Republike Hrvatske financijsku potporu. Imam podatke od 2012. godine, koji su se u međuvremenu mogli promijeniti, ali ne toliko da ne bi mogli poslužiti kao smjerokaz. Republika Hrvatska, osim Katoličke Crkve, ima ugovore sa 12 vjerskih zajednica. Za Katoličku je Crkvu država te godine predvidjela oko 300 milijuna kuna, a za druge vjerske zajednice 20 milijuna kuna, pri čemu je SPC dobio nešto manje od 10 milijuna kuna, a Islamska zajednica nešto manje od 3 milijuna kuna.
 
No zanimljivo je spomenuti da Hrvatska podupire i nevladine organizacije. U podatcima na koje se pozivam, dakle od 2012. godine, takvih je organizacija bilo 45.100, a država im je iz proračuna isplatila 1,7 milijarda kuna. I to je potrebno istaknuti jer se neke kritike usredotočuju samo na Katoličku Crkvu, a zaboravljaju da potporu primaju ne samo i druge vjerske zajednice, nego i nevladine organizacije. Osim potpore zbog važne društvene, kulturne i crkvene djelatnosti, ta je novčana potpora nadoknada za crkvena dobra koja su bila nacionalizirana, koja država nije u stanju vratiti Crkvi.
 
Država ne smije nametati vrijednosni okvir
 
• Koliko je ustrajanje na tome da ugovorima Crkva dobiva povlastice plod naslijeđenoga komunističkoga mentaliteta?
- Možda je više riječ o neupućenosti. Neki misle da je riječ o ugovorima samo između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Već sam rekao da Sveta Stolica ima slične ugovore sa 74 zemlje. To su zemlje upravo našega civilizacijskoga kruga u kojima se primjenjuju načela rimsko-germanskoga prava. Sada, dakle, pripadamo velikoj obitelji europskih zemalja koje na taj način imaju uređene odnose s Crkvom. To su primjerice Italija, Njemačka, Španjolska, Portugal, Mađarska, Poljska, Slovačka. Lakše je reći koja zemlja nema na taj način uređene pravne odnose negoli nabrojiti sve koje imaju.
 
• Još više od čl. 6. iz Ugovora o gospodarskim pitanjima na meti je vjeronauk u školi, o kojem neki vole govoriti kao o indoktrinaciji? Možete li komentirati taj prigovor?
- Što se tiče odgoja djece i mladih do punoljetnosti, prvi su za to odgovorni roditelji, prema međunarodnim propisima, ali i prema propisima Republike Hrvatske. U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu. Država nema prava nametati ideološki model odgoja mladih. Studenti, koji su navršili 18 godina, slobodno izabiru hoće li ili ne pohađati vjeronauk. U demokratskim je to državama posve normalno. Zadaća je države osigurati okvir u kojem će svatko birati odgoj prema svojim vrijednostima, a ne nametati vrijednosni okvir. U tom smislu veliku važnost imaju katoličke škole, ali nisu važne samo one, nego se načelo slobodnoga izbora vjerskoga odgoja mora poštivati i u javnim školama.
 
Kršćanski roditelji: povjerenje u Crkvu
 
• Uz školstvo i odgoj dijelom je vezano i pitanje ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije…
- Papa Franjo je rekao da je na djelu svojevrsni svjetski rat protiv braka. Posebno je to povezano s nametanjem rodne ideologije, koja se u svojim radikalnim oblicima protivi kršćanskoj antropologiji. U tom smislu papa Franjo također govori o »ideološkoj kolonizaciji«. Ni jedna ustanova, pa ni one međunarodne, nema pravo zemljama nametati takvu ideologiju. Kad smo na području školstva, roditelji imaju prvotno pravo na odgoj svoje djece.
 
• No u kakofoniji glasova roditelji teško prepoznaju o čemu je riječ, ili nisu svjesni važnosti pitanja…
- Kršćanski roditelji trebaju imati povjerenje u stajalište Katoličke Crkve, Svetoga Otca i mjesnih biskupa. Glede Istanbulske konvencije jasno su se očitovali i hrvatski biskupi, a i neovisni stručnjaci.
 
Impresivne brojke o Crkvi u Njemačkoj
 
• Spomenuli ste Njemačku kao primjer suradničkoga odnosa između Crkve i države. Možete li približiti čitateljima plodove toga odnosa?
- Katolička Crkva u Njemačkoj najveća je vjerska zajednica sa 23 milijuna članova, protestanti imaju oko milijun manje. Zbog crkvenoga poreza koji plaćaju njezini članovi Katolička Crkva ima dosta prihoda. Ali i dosta obveza i odgovornosti. Katolička Crkva zapošljava oko 700 000 ljudi. Od velikih stranaka u Njemačkoj nitko ne dovodi u pitanje taj sustav financiranja vjerskih zajednica jer bi među inim bez njega većina od tih 700 000 osoba ostala bez radnoga mjesta. »U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu.«
 
Katolička Crkva igra važnu ulogu u društvenom životu u Njemačkoj. Navest ću neke brojke. Katolička Crkva u Njemačkoj ima 904 katoličke škole koje pohađa oko 360 000 učenika. Ima čak 9370 vrtića, u kojima se odgaja oko 600 000 djece. Njemački Caritas zapošljava 617 000 djelatnika koji rade u 24 391 katoličkoj ustanovi za zdravstvenu skrb, za mlade, za stare, za obitelj, za hendikepirane i druge osobe u potrebi. Zanimljivo je spomenuti i to da je tijekom 2016. godine sedam katoličkih ustanova za pomoć – Caritas Internationalis, Sternsinger, Adveniat, Bonifatiuswerk, Missio, Renovabis i Misereor – financiralo razne projekte u inozemstvu, dakle u siromašnim zemljama, u iznosu od 600 milijuna eura. Katolička Crkva u Njemačkoj, ali i protestanti, pa i nekonfesionalne udruge, vrlo su darežljivi, tako da se računa da su u 2017. godini zajedno pružili pomoć diljem svijeta u iznosu od 5,5 milijarda eura. Uglavnom je riječ o prilozima privatnih osoba. Računa se da oko 25 posto građana Njemačke izdvaja priloge za dobrotvorne svrhe. Dakle, stoji da Katolička Crkva u Njemačkoj ima dosta ekonomskih prinosa – to ovisi i o gospodarstvu koje sad prilično dobro stoji – ali i puno izdataka, kako za ustanove tako i za pomaganje ljudima diljem svijeta.
 
Postoji i puno toga dobroga i lijepoga
 
• Nije li ta struktura na neki način teret s obzirom na osnovno poslanje Crkve?
- To je uvijek dvoznačno. Puno aktivnosti podrazumijeva puno ljudi, puno zaposlenika, puno birokracije, što može biti i teret. Dakako, u svemu tome ulogu igra sekularizacija koja se širi ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu. Određen broj ljudi izlazi iz Crkve, zacijelo ne samo zbog plaćanja poreza, nego prvotno zbog stvarno pokidanih poveznica s Crkvom i to je svakako izazov za novu evangelizaciju. No postoji i puno toga dobroga i lijepoga. Tako je primjerice ove godine 300 000 djece i ministranata bilo angažirano kao »pjevači božićne zvijezde«. Išli su od kuće do kuće, čestitali božićne blagdane, zazivajući blagoslov i moleći pomoć za siromašnu djecu svijeta. Ove je godine akcija bila posvećena borbi protiv maloljetničkoga rada u Indiji. Prošle je godine u toj akciji bilo prikupljeno gotovo 50 milijuna eura.
 
Sveta Stolica nije improvizirala
 
• Vratimo se povodu Vašega dolaska u Zagreb. Na dan kad se spominjemo međunarodnoga priznanja Hrvatske ne može se ne spomenuti doprinos Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. Bi li nam ta činjenica danas trebala nešto značiti, kao naciji, političkomu narodu?
- Sigurno, povijest je učiteljica života te je treba vrjednovati jer je riječ o presudnom razdoblju za hrvatsku državu i hrvatski narod. U tom je trenutku Hrvatska imala podršku Svete Stolice, a sv. Ivan Pavao II. imao je u tome povijesnu ulogu. No kad se prisjećamo tih dana, treba reći i to da Sveta Stolica nije improvizirala kad je riječ o priznavanju Hrvatske i Slovenije, nego je sve što je radila imalo podlogu u međunarodnom pravu.
Presudan razlog za još veću zauzetost Svete Stolice bilo je nasilje, tj. upotreba sile od strane takozvane JNA kako bi zadržala Hrvatsku i Sloveniju u Jugoslaviji, što je protivno međunarodnomu pravu. Uostalom Ustav ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine predviđao je mogućnost odcjepljenja pojedinih republika. Sveta je Stolica aktivno stvarala suglasje o nužnosti priznanja Republike Hrvatske i drugih republika koje su ispunjavale uvjete prema međunarodnom pravu, kako bi se u prvom redu uspostavio mir. I ako se gleda na kronologiju zbivanja, to se i dogodilo. Nakon međunarodnoga priznanja došle su snage Ujedinjenih naroda, frontalni se rat zaustavio u Republici Hrvatskoj. Priznavanjem neovisnosti bilo je još jasnije tko je napadač, a tko se brani.
 
• Danas to mnogima nije tako jasno…
- Treba objektivno gledati na povijest i redoslijed događaja i činjenica. Nešto prije priznanja, u studenom 1991. godine, Sveta je Stolica okupila veleposlanike članica Konferencije za europsku sigurnost i suradnju te im pismeno uručila memorandum s načelima zbog kojih bi trebalo priznati, prema međunarodnom pravu, Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. Dakle, nije se radilo nešto iza kulisa, nego je Sveta Stolica javno zastupala međunarodno pravo, vodeći se načelom »sile prava, a ne prava sile«.
 
Promijeniti mentalitete i uvjete rada
 
• Svakako ste osoba koja dobro poznaje Hrvatsku, a opet ju je kadra vidjeti izvana, u svjetskom i europskom kontekstu. Kako biste ocijenili njezin napredak u više od četvrt stoljeća neovisnosti?
- Za vrijeme rata Hrvatska je bila na prvim stranicama jer je bila u izvanrednoj situaciji. Sada je situacija normalna i potrebna je unutarnja suradnja svih čimbenika, kako društveno-političkih tako i crkvenih. U ovih četvrt stoljeća dosta se postiglo. Ponekad su Hrvati previše kritični prema samima sebi pa to dovoljno ne prepoznaju. Istina, moglo se napraviti više. Na tome treba raditi, i to zajedno. Mislim da je u tome pripadnost Europskoj uniji pozitivan čimbenik, posebno u poštovanju prava, pravne države. Tu se, nažalost, vidi još dosta puta koji Hrvatska treba prijeći, kao i druge bivše komunističke zemlje. Zato je važan i ustroj normalnih odnosa između Crkve i države. Dosta je bilo ideoloških sukoba. Surađujmo na dobro čovjeka koji je građanin i, ovdje u Hrvatskoj, većinom vjernik.
 
Prije 25 godina mislili smo da će se Hrvatska brže i snažnije ekonomski razvijati. Došla je ekonomska kriza, a tu su i poteškoće i/ili pogrješke politike koje su prouzročile dosta problema. Treba međutim tražiti nove mogućnosti kako bi se ljudi mogli zaposliti u domovini. Papa Franjo često govori o pravu na rad, koje je pak usko povezano i s pravom na osnivanje obitelji. Hrvatska ima goleme mogućnosti. Primjerice, sva ta neobrađena zemlja. Kako to da se u drugim europskim zemljama poljoprivreda razvija, makar i uz poteškoće, a u Hrvatskoj ne? Potrebno je promijeniti mentalitete i uvjete rada. Drugih razloga za neuspjeh nema. Dugo živim izvan Hrvatske i susrećem naše iseljenike koji bi željeli doći živjeti u Hrvatsku, ili barem ulagati u Hrvatskoj, kad im zakoni često ne bi bili zaprjeka. Mislim da je i tu jedan od ključeva gospodarskoga, društvenoga i kulturnoga razvoja Hrvatske, koji je zapravo nadohvat ruke. Potrebna je promjena mišljenja i zakonodavstva te prihvaćanje pozitivne konkurencije i poticanje kreativnosti, posebno mladih.
 

Darko Grden, Glas Koncila, https://www.glas-koncila.hr/razgovor-s-nuncijem-u-berlinu-nikolom-eterovicem-o-ugovorima-izmedu-republike-hrvatske-i-svete-stolice/

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 932 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević