Get Adobe Flash player

Slažem se s tezom da su i srpski i slovenski intelektualci pridonijeli kraju Jugoslavije, ipak malo više srpski

 
 
U Beogradu je iznenada 12. listopada 2015. preminula povjesničarka, sveučilišna profesorica Olivera Milosavljević (Beograd, 1951. – Beograd, 12. X. 2015.). Profesoricu Milosavljević „otkrili“ smo proučavanjem publikacije „Srpska strana rata: trauma i katarza u istorijskom pamćenju“ u kojoj su kritični intelektualci u Srbiji analizirali srpsko društvo za režima Slobodana Miloševića. Njezin članak „Jugoslavija kao zabluda“ uvjerio nas da se radi o vrlo kritičnoj, analitičnoj i preciznoj osobi koja nije podložna dominantnim idejama i koja neustrašivo razotkriva djelovanje nacionalističkih mitologija. Intervju s oštroumnom i energičnom ženom nastao je 31. lipnja 2007. godine na beogradskom Filozofskom fakultetu, a objavljen u diplomskom radu autorice intervjua. In memoriam hrabroj povjesničarki ga prenosimo.
Bila je profesorica na Odjeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Objavila je knjige Srpska elita, U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX. veka o “nama” i “drugima”, Potisnuta istina: kolaboracija u Srbiji 1941.-1944. i oko pedeset znanstvenih radova u stručnimčasopisima i zbornicima sa temama iz područja srpske povijesti 20. stoljeća. Radovi su joj prevedeni na njemački, francuski, engleski i mađarski jezik.
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/Dxzk9lLaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvT1RjN01EQV8vNWEwNzIxZjY0NWNiYTIzN2QyMzY1YjBmNzhmYmY1NTAuanBnkZMCzQJCAIEAAQ
• Što je zapravo bio Memorandum SANU-a? Je li to bio srpski nacionalni program?
- Memorandum je ideja za nacionalni program. Danas Srpska akademija nauka i umetnosti i autori Memoranduma negiraju da se radilo o nacionalnom programu, iako je 1991. godine predsjednik SANU-a u svom intervjuu izjavio da se radi upravo o tome. Značenje tog dokumenta možemo prepoznati samo ako ga analiziramo u kontekstu tadašnjeg vremena i ne gledamo ga iz današnje perspektive. U tom slučaju vidljivo je da je njegovo značenje 1990-ih bilo izvanredno. Potrebno je, dakle, uzeti u obzir kontekst i stanje u Jugoslaviji tada da bismo mogli razumjeti zašto je predstavljao takvu prijelomnu točku.
 
• Kako danas s distancom gledate na taj tekst? Jesu li kritike opravdane?
- Neki misle da je Memorandum bio marginalan, ali u vremenu kad je nastao je stvarno bio značajan. Radi se o dvjema značajnim dimenzijama, što je bilo napisano i perspektiva moći, znači tko je tekst napisao. Bilo je puno onih koji su pisali nacionalističke tekstove, pa nisu imali takav društveni ugled da bi se njihove ideje mogle proširiti. SANU je imala u Srbiji veliki ugled. Bila je najvažnija nacionalna institucija. Dogodilo se da se javno postavilo pitanje o Srbiji i srpskom narodu bez obzira na Jugoslaviju. Parola o jednakopravnosti bila je sveprisutna, ali to je bila ipak samo parola. Ključne postavke teksta bile su da se mora riješiti problem srpskog naroda bez obzira na republičke i pokrajinske granice i da srpski narod može samostalno živjeti. U tom momentu to je moglo značiti samo kraj Jugoslavije. Reakcija partijskih vlasti i cijele Jugoslavije bila je burna. Obljetnica godišnjice SANU-a se nije proslavila. Memorandum se procijenilo kao napad na Jugoslaviju i ta ocjena je bila opravdana. Bio je to program za razbiti Jugoslaviju.
 
• Kakvo je vaše mišljenje o 57. broju slovenske Nove revije? Kakav je odjek ostavila u Srbiji?
- Nova revija je bila vrlo jasna u svojim pogledima. Mislim da je France Bučar tada vrlo radikalno postavio Jugoslaviju pod veliki upitnik. I teza o demokraciji u nacionalnim okvirima bila je radikalna. U Srbiji se krajem 1980-ih u medijima procjenjivalo da su to nacionalističke ideje koje se šire i vode ka raspadu Jugoslavije i ratu. U Srbiji mediji i intelektualci davali su procjene da će doći do rata. Manjina političara je znala je da će se biti rata, većina je to na neki način podržala zbog želje za stvaranjem Velike Srbije. Slovenija pak nikad nije bila interesna sfera Srbije. Na velikom mitingu na Ušću 1988. godine to se jasno obznanilo.
 
• Kakva je bila reakcija partijskih vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji kad je izašao Memorandum?
- Ivan Stambolić je u svojoj knjizi pisao o svom rušenju i o Memorandumu. Milošević je bio zapravo prihvatljiv akademicima. Bili su uvjereni da će u praksi provesti ideje koje su zastupali. Dobrica Ćosić je već prije izlaska Memoranduma zagovarao ideju da se SANU mora uključiti u aktualne društvene rasprave.
 
• Kako zaključno ocjenjujete ulogu srpske i slovenske intelektualne elite?
- Kad se pripremala knjiga “Srpska strana rata” glavni izvor mi je bila Politika u kojoj su akademici redovito objavljivali članke. Trebala mi je godina da temeljito pročitam sve brojeve ovog dnevnika. Analiza je pokazala da je Jugoslavija bila otpisana. Bilo je jasno vidljivo da je rat percipiran kao bolji izbor od mira. U prvom planu bila je ideja da se zauvijek riješi pitanje Srbije i da je kucnuo trenutak za to. Takve ideje uvijek su jako opasne. Taj nacionalizam bio je lud, totalno iracionalan. Od početka krize do 1989. godine, kad je hrvatski nacionalizam dobio puni pogon u srpskim medijima, bili su samo Slovenci i Srbi akteri priče. Kasnije su dežurni krivci postali Hrvati i Albanci, koji su bili zadnji ipak vječiti i glavni žrtveni jarac. Slažem se s tezom da su i srpski i slovenski intelektualci pridonijeli kraju Jugoslavije, ipak malo više srpski, jer se radi o većoj naciji i zato jačem nacionalizmu.
 
• Koji su danas glavni problemi Srbije?
- Problem je da su se danas nacionalističke ideje zbog situacije u kojoj se Srbija nalazi usadile u nove generacije, u školski sustav, identitet. Mislim da bolje u mentalnom smislu ne će biti sljedećih pola stoljeća. Veliku krivicu snosi intelektualna elita. U medijima se prošire neke teze koje se neko vrijeme ponavljaju, nasele se u svijest, a potom se akademici koji su te teze plasirali pritužuju. Srpska javnost jako je podložna medijima. Prije Ahtisarijeveg plana za Kosovo bilo je objavljeno istraživanje javnog mišljenja o tome da li će Kosovo postati nezavisno. Većina ispitanih složila se da hoće. Nakon snažne medijske kampanje protiv plana u tri mjeseca broj onih koji su složili s time prepolovio se.
 

Lucija Unuk, http://aktivirajkarlovac.net/2015/10/in-memoriam-olivera-milosavljevic-akademicima-rat-bio-bolji-od-mira/

I nadalje šire zločinačku komunističku ideologiju i praksu

 
 
Uoči 23. kolovoza – Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, razgovarali smo s Damirom Borovčakom, publicistom, povijesnim istraživačem i čelnikom Udruge 'Macelj 1945.'
https://www.hkv.hr/images/stories/slike10/170907_Tudjman/Borovcak/image002.jpg
• Što hrvatska država, odnosno njene vlasti od državne samostalnosti čine, u provođenju Rezolucija Vijeća Europe i Europskoga Parlamenta te rezolucija hrvatskoga Sabora o osudi komunističkog totalitarizma? Je li nešto konkretno učinjeno po ovim opće obvezujućim dokumentima iz europskih institucija i hrvatskog Sabora? Ako nije, koji su razlozi njihova nepoštivanja? U tomu, koliko znam, prednjačimo u Europi!
- Od svih njih koliko je meni poznato, ni jedna nije ozbiljnije raspravljena u Hrvatskom (državnom) saboru. Smatram da je  trebala za svaku od njih biti sazvana posebna tematska sjednica, sa zaključcima koji bi obvezivali Hrvatsku vladu, kako aktualnu, tako i svaku buduću. Naime, ako je Hrvatska članica EU-a, a jest, tada bi Rezolucije EU-a trebale učinkovito obvezivati svaku hrvatsku vlast. Načelno bi se trebale poštovati, razmotriti i provesti rezolucije koje se odnose na velika zla koja su harala hrvatskim prostorima u prošlosti. To nije učinjeno, ponajviše zbog toga što u Hrvatskom (ex-državnom) saboru i danas velikim dijelom sjede (na)slijednici jedne te iste ideologije, bivši komunisti, partijaši i skojaši ili njihova djeca, koji čine u potpunosti strukturu SDP-a i njihovih satelita, dok su istovremeno slični likovi infiltrirani i u HDZ-u. Te strukture u svim porama hrvatskog društva koče strašnu istinu o komunističkom i titoističkom genocidu nad hrvatskim narodom za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, sve do osamostaljenja Hrvatske. I poslije 90'-ih, u samostalnoj Hrvatskoj državi te partijaške strukture nisu raskrinkane, naravno ni lustrirane, pa i nadalje šire zločinačku komunističku ideologiju i praksu.
 
• Autor ste brojnih knjiga i tekstova u kojima se stručno i argumentirano borite za istinito prikazivanje partizanskih zločina nad hrvatskim vojnicima, civilima, svećenicima i vjernicima, mladima, starima i nemoćnima, raznolikim neistomišljenicima bez suda i suđenja, a napose počinjenim zločinima po završetku rata, a za koje nitko nije odgovarao.
- Postoje razlike u tragovima, povijesnih dokumenata o tim zločinima, ali se ništa bitno ne mijenja u pristupu i izvršenju. Jednostavno, radi se o konceptu velikosrpskog i novojugoslavenskog uništavanja mogućnosti opstanka bilo kakve hrvatske države kao samostalne, samosvojne,  gospodarski neovisne i bez kolonijalnog tlačenja iz Beograda.
Zrin je dio te priče. Zapovjednik napada na Zrin bio je hrvat Petar Kleut, jedan od zapovjednika ranijeg napada na Krašić i prvih žrtava u jami Jazovka. Izvršitelji su bile partizanske brigade miješanog sastava i okolno srpsko stanovništvo. Cilj je bio poubijati muško stanovništvo u Zrinu, opljačkati i spaliti mjesto, preživjele žene i djecu raseliti. Čisti genocid! Tko želi samostalno  promišljati i zaključivati, može analizirati Zapovijed i Izvještaj štaba Unske operativne grupe i druge objavljene dokumente u mojoj knjizi ZRIN 1943. - svjedoci komunističkog zločina (Sisačka biskupija, 2016.), pa sve postaje logično i jasno iz originalnih dokumenata samih partizanskih terorista.
Macelj je tragedija sa završetka Drugog svjetskog rata. Okrutna istina o postupanju s zarobljenicima, bez milosti i prava, primjerice na Ženevsku konvenciju. Jednostavno bila su to bešćutna i okrutna ubojstva. Partizanski pokajnik Mladen Šafranko spominje oko 13 tisuća žrtava, imenuje i organizatore i počinitelje genocidnih pogubljenja. Svi su hrvati iz Hrvatskog zagorja. Zaslijepljeni ideološkim pobudama ideologijom "vjera je opijum za narod", počinili su i serijsko ubojstvo 21 svećenika, redovnika i svećeničkih pripravnika, u okrilju noći, u tajnosti bez ikakvih suđenja, bez pisanih tragova egzekutora. Ostao je zapisani trag u Kronici Franjevačkog samostana u Krapini iz lipnja 1945. i zapis preživjelog svjedoka Frana Živičnjaka – U vječni spomen (Udruga Macelj 1945., 2018., 4. izdanje). Većina organizatori i izvršitelja doživjela je našu neovisnu državu i bila poznata našim institucijama, no nitko nije odgovarao za te stravične zločine. Jer ih je vlast zapravo zaštitila!
 
• Kako objašnjavate ponovno veličanje monstruoznog zlikovca Tita u pojedinim partijama, poput SDP-a i sličnima, te medijskom prostoru, bez obzira na brojne knjige, tekstove, znanstvene skupove i simpozije u zemlji i svijetu u kojima je taj zlotvor svrstan u desetoricu najvećih ubojica u svijetu u prošlom stoljeću?
- Postoje partijaške strukture koje su na tuđim preotetim dobrima izvrsno živjele cijelo vrijeme komunizma. Za svoje partizanske zasluge dobili su tuđe stanove, kuće i vile, onih koji su likvidirani kao trgovci, obrtnici, veleposjednici i kulaci ili nisu bili skloni komunističkoj ideologiji, pa su neki osuđeni na dugogodišnje robije. U stanovima im je pripao i sav inventar, namještaj i umjetnine, korištenje tuđe cjelokupne imovine, na kojoj su gojili svoju djecu. Vrlo je dobar primjer oduzimanja cjelokupne imovine te smrtna presuda apotekaru Josipu Salopeku, vlasniku apoteke na Zrinjevcu u Zagrebu, poslije tzv. oslobođenja Grada. Osudio ga je poznati ozloglašeni partizanski kapetan Vlado Ranogajec, a njegovu suprugu i kćer poslao na dugogodišnju robiju. Cijeli slučaj beskrupuloznog zločina detaljno je i dokumentirano rasvijetljen u već spomenutoj knjizi ZRIN 1943. - svjedoci komunističkog zločina (str. 158.-165.), uključujući i lopovsku preprodaju znamenite slike Zrinskog, umjetničkog djela Bele Čikoša Sesije, od prodavača, partizanskog komesara Oskara Kučana. Nekima je i rad u službama sigurnosti koje su odlučivale o zatvaranjima i smrti ideoloških protivnika, donosio izuzetne povlastice. Čak i one poslije smrti. Primjerice, sudac Vlado Ranogajec, dobio je počasni naziv ulice na Jarunu, u blizini crkve Sveta Mati slobode. Sličan povlašteni status imali su i razno-razni sekretari partije. Uvijek je odgovor bio u odanosti i veličanju "ljubičice bijele", za dobivanje privilegija, ne samo njima već i članovima obitelji i prijateljima. 
 
• Što sve trebamo činiti da budućim generacijama ostavimo istinitu sliku naših povijesnih tragedija, napose u 20. stoljeću? Kako se boriti protiv zaborava toliko prisutnog u našem narodu?
- Nužno bi bilo posvuda i stalno raskrinkavati svaku komunističku podvalu i stalno se boriti protiv zaborava. Primjerice: Zašto komunisti i ateisti, na svojim raznim komemoracijama uopće pale svijeće, taj znamen Kristove ljubavi? U vrijeme druga Tita nisu palili svijeće. Čemu sada paliti svijeće ukoliko ne vjeruju u Boga? U Krapinsko zagorskoj županiji aktualni SDP-ov župan Željko Kolar, uvjereni ateist, koji nikada nije javno posjetio Macelj i pokušao se skrušiti nad nedužnim svećeničkim komunističkim žrtvama, godinama već izvodi svoj program za naivne. Na dan Svih Svetih, na blagdan kad se katolici sjećaju svojih najdražih pokojnika, Željko Kolar predvodi putujući zagorski cirkus. Najprije, predvodi županijsko izaslanstvo i počasnu stražu pred rodnom kućom i spomenikom Franji Tuđmanu u Velikom Trgovišću. Polaže vijenac i pali svijeće. No, odmah potom vodi svoju svitu u Kumrovec. Tamo se na katolički blagdan Svih Svetih, klanja brončanom šinjelu komunističkog zločinca Tita, polaže vijenac i pali svijeće. Pozor – to su svijeće u bojama hrvatske trobojnice, bez crvene petokrake – već sa hrvatskim grbom! Mili Bože, koliko bi to za Željka Kolara bilo godina robije na Golom otoku da je to učinio za vrijeme Titova života, ili čak koju godinu poslije njegove smrti? Tada bi Kolar bio osuđen kao najzloglasniji klerofašist. Osudili bi ga njegovi sadašnji SDP- pajdaši. Pitam se čemu služi danas ta Kolarova blasfemija? Je li zagorski župan podjednako suosjećajan za pokojnog Tuđmana i Tita ili je to igrokaz kako bi i lijevi i desni glasali za njega? Ipak mu je Tito draži, posve je jasno, njega ostavlja kao "šećer na kraju" svojih pohoda. Ostaje samo pitanje: Paliti svijeću s hrvatskom trobojnicom i s hrvatskim grbom drugu Titu na dan Svih Svetih je li to priglupa politička provokacija ili komunistička idiotarija?
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Masoni vladaju u anglosaksonskom svijetu, nordijskim državama, Turskoj…

 
 
Razgovor s Manuelom Guerraom Gómezom, autorom „Masonske zavjere“.
Je li istina da postoji masonska zavjera? Je li spojivo biti katolik i mason? U Europskom parlamentu vladaju masoni? To su pitanja na koja profesor Manuel Guerra Gómez, autor 25 knjiga o različitim sektama, nastoji odgovoriti u knjizi „Masonska zavjera“. Manuel Guerra Gómez, rođen u Villamartínu de Sotoscuevu 1931., diplomirao je na klasičnoj filologiji i patrističkoj teologiji i član je Real Academia de Doctores de Espanja. Bio je dekan Teološkog fakulteta sjeverne Španjolske sa sjedištima u Burgosu i Vitoriji. U razgovoru za agenciju Zenit je istaknuo: »Masonske metode su usko povezane s laicističkim shvaćanjem, odražavaju povijesni relativizam i vode prema socijalno-kulturnom relativizmu promičući ga«.
https://sectaslibros.files.wordpress.com/2011/09/manuelguerra.jpg
• Je li glasovita masonska urota legenda?
- Treba razlikovati masone i masoneriju. Masonerija teoretski ne teži za moći, ili da ju ima u službi vlastitih načela i interesa. Međutim, činjenica je da masoni postoje u skoro svim utjecajnim međunarodnim organizacijama i u multinacionalnim poduzećima koje utječu na gospodarsku i političku moć. Logično je da oni nastoje nametnuti i širiti svoja ideološka načela (relativizam, laicizam, agnosticizam) gdje god se nalazili.
S druge strane, u anglosaksonskom svijetu i nordijskim zemljama, u Turskoj, masoni ne da žele vladati, već su oni vlast. Tako je na primjer vladar (kralj) Ujedinjenog Kraljevstva - veliki meštar Velike ujedinjene lože Engleske (GLUI) te preko 150 drugih Velikih loža (po jedna u svakom narodu i po jedna u svakoj državi SAD-a). GLUI je 1995. imao 750.000 članova i 8.000 loža po čitavom svijetu.
Kako je na snazi pravilo tajnosti, ne zna se sigurno gdje djeluju i dokle dopire njihov izravan, a još manje neizravan utjecaj. Vlada Tonyja Blaira tražila je da se masoni, osobito državni dužnosnici, javno očituju, posebno ako djeluju u policiji i pravosuđu. Pohvalno je da je preko 1.400 engleskih sudaca dobrovoljno priznalo vlastitu pripadnost masoneriji. Jasno je da ih ima mnogo više. Nakon skandala s tajnom ložom P2 Licija Gellija, talijanski dužnosnici u javnoj administraciji, ako su masoni, dužni su to objaviti pod rizikom gubitka posla (zakon regije Toscane od 1983. godine).
 
Velika većina članova EP-a su masoni
 
• Odgovara li istini podatak da su 60 posto članova Europskog parlamenta masoni?
- To je potvrdio Josep Corominas, veliki meštar Velike lože Španjolske (GLE), u ožujku 2006. On je napustio GLE 9. veljače 2007., iako je potvrdio da nastavlja biti mason. Radi li se o novom rascjepu koji uzrokuje stvaranje novog masonskog posluha ili njegov prijelaz u nešto drugo? Činjenica je da su sva pitanja koja se odnose na obiteljska pitanja i bioetiku, u raskoraku s naukom Crkve i čak s naravnim zakonom, izglasana u Europskom parlamentu.
 
• U Rimu je tek završio kongres tijekom kojega se podsjetilo na nesukladnost između katoličanstva i masonerije, odaslan je poziv na dijalog s masonima glede društveno-kulturnih pitanja. Kako može doći do njega?
- Bez obzira na objektivnu nesukladnost između masonerije i katoličanstva, katolici mogu raspravljati s masonima na raznim razinama, osim onoga što je Sveta Stolica, svjesna opasnosti, rezervirala isključivo za svoju ovlast: “Nisu ovlaštene lokalne crkvene vlasti izjasniti se o prirodi masonskih udruga s prosudbom koja uključuje odstupanje od gore utvrđenog.“ To je u skladu s Izjavom kongregacije za nauk vjere od 17. veljače 1981. (Izjava o masoneriji, 26. studenoga 1983.; AAS 73, 1984, p. 100).
 
• Treba uzeti u obzir realnost i posljedice masonske tajne. Kako se može razgovarati s nekim koji nosi masku?
- Na kulturnom planu, makar teoretski, lakše je dijalogizirati, nego na onom specifično vjerskom i ideološkom. Lakše je razgovarati na međukulturnoj razini (o siromaštvu, opismenjavanju, okolišu, zdravstvu, globalizaciji), nego na međuvjerskoj razini. Međutim, i na tom području dijalog s masonerijom nailazi na ozbiljne poteškoće jer masonski laicizam, otvoren ili prikriven, želi marginalizirati vjerske posebnosti, ono što nije zajedničko svim vjerama i etikama, i želi vjeru zatvoriti u kućni pritvor, na razinu osobne savjesti i unutar hramskih zidova. U tom smislu masonerija u tradicionalno kršćanskim državama dovodi do brisanja društveno-kulturnih kršćanskih tragova, npr. jaslice ili priredbe te simbole božićnog otajstva (zvijezdu vodilju, tri kralja, pjevače po ulicama tijekom božićnih blagdana).
 
• Masonerija je nadomjestak za religiju?
- Masoneriji, kao i jednom od njezinih proizvoda - New Ageu - draži je izraz „duhovnost“, koji ima veći subjektivni odjek od izraza „vjera“. Masoni kažu da su kršćani i niječu da je masonerija religija. Kada bi priznali, morali bi priznati dvije religije: katoličku i masonsku. Ali činjenično, za mnoge, povrh svega za masone agnostike, deiste (pristaše deizma), masonerija je nadomjestak za religiju.
 
• Kako ste se uspjeli približiti svijetu koji je tajni?
- Mnoge sam sate posvetio proučavanju konstitucija, pravila i obreda različitih federacija masonskih loža te u razgovoru s masonima i bivšim masonima u Španjolskoj i Meksiku, u čitanju knjiga o masonima koje su napisali masoni ili nemasoni. Prije deset godina u Meksiku sam proveo ljeto svakodnevno pričajući o masoneriji sa sveučilišnim profesorima, masonima ili nemasonima. Proveo sam mnoga popodneva u posjetima centrima različitih sekti, od kojih su neke bila paramasonske, a nalazile su se na rubovima gradova.
 
- Masonerija je metoda više nego sadržaj?
- Čovjek osim što misli, osjeća i zamišlja. Osjećaji i zamisli mogu prouzročiti interferencije i pomutiti mentalnu bistrinu. Usprkos tomu, ideje i vjerovanja usmjeruju čovjeka; principi stvaraju i usmjeruju ljudske institucije, ali za postizanje cilja nužno je uporabiti prikladnu metodu. Grčka etimologija te riječi naznačuje „hod“ koji treba prevaliti da bi se došlo (met´) ,,do mete“ - cilja. Kod masonerije metoda je uzdignuta do najviše kategorije i do maksimalne efikasnosti, i čini jedan od svojih „principa“, možda temeljni, koji je osnova za sve ostale.
Upravo masonska metoda sadrži jedan od razloga zbog čega masonerija ne može biti sukladna s kršćanskim naukom. Usko je vezana za laicističko shvaćanje, odražava povijesni laicizam i vodi društveno-kulturnom relativizmu promičući ga. Alain Gérard, jedan od voditelja Velikog Orijenta Francuske, priznaje da je „masonerija samo jedna metoda“. On vjeruje da mason može imati svoje mišljenje, odnosno vlastita vjerovanja u jednu religiju, ali masonska metoda ga obvezuje dovesti u pitanje vlastito mišljenje i prihvatiti mogućnost da ono bude proglašeno lažnim ili prevladanim, u sintezi jačih razloga i s potporom većine. „Ne postoji prava rasprava ako se prije toga zna da, bez obzira na njezin ishod, postoje točke o kojima je netko uvijek uvjeren da je u pravu“, rekao je.
Otuda proizlazi masonska alergija na dogme, dogmatske i objavljene religije, posebno onu kršćansku. Masoni nastoje gledati demokraciju kao vlastito djelo i demokratsku metodu (izglasavanje većinom glasova) kao nešto prirođeno masoneriji, koja ju širi na sve stvarnosti, uključujući i istinu, dobro, itd. Sadašnji veliki meštar Velikog Orijenta Francuske Jean Michel Quilardet u izjavi za “La Voz de Asturias” (20. siječnja 2007., Oviedo, Španjolska) priznaje: „Može se misliti da postoji nelaička (tj. nelaicistička, nemasonska) demokracija, ali s moje točke gledišta, laicizam je napredak za demokraciju“. Iz toga proizlazi da su demokrati koji nisu laicisti ili masoni - zapravo - demokrati druge lige.
 
• Masoni su kreativna manjina. Kršćani isto?
- Jasno je da masoni ne monopoliziraju kreativnost. Iako različite prirode, ona je svojstvena - i ne u manjoj mjeri - i kršćanima, uz pomoć Božje milosti i izljevom Duha Svetoga. Kao potvrdu tomu dovoljno se sjetiti povijesti Crkve i njezine evangelizacijske prilagodbe društveno-kulturnim uvjetima, tako različitim, u dvije tisuće godina njezina postojanja. „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi niti mu je uho otvrdnulo da ne bi čuo“ (Iz 59,1) u našim danima. Kada je prije nekoliko godina Ivan Pavao II. nazvao crkvene pokrete „novim proljećem Duha“, „osobitim darom Duha koga nudi Crkvi u ovom povijesnom trenutku“, na početku sam to pripisivao njegovoj velikoj dobroti. Dobra osoba, sveta, ne vidi nego dobrotu u svemu.
Nakon što sam morao napraviti studiju “Los movimientos eclesiales en Espanja” (Crkveni pokreti u Španjolskoj) (Real Academia de Doctores de Espanja, El estado de Espanja, 2005., p. 80-94) i mogao otkriti istinu, ostao sam impresioniran. Koja kreativnost sinova Crkve, potaknutih i nadahnutih Duhom Svetim u našim danima! Kakav bi ostao svijet i Crkva ako bi crkveni pokreti, odgojna i socijalna djela, nestali kao u bajci, ostavljajući neku vrstu crne rupe u crkvenoj i društveno-kulturnoj galaksiji?

 

Prijevod: Mario Udina, www.katolicki-tjednik.com (hizbih.info), 27. IX. 2007., https://www.hkv.hr/vijesti/razgovori/1343-razgovor-s-manuelom-guerraom-autorom-masonske-zavjere.html

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 29/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1592 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević