Get Adobe Flash player

Nužnost oblikovanja inovativno integriranog prekograničnog kulturno-turističkog proizvoda

 
 
Ivor Zidarić najpoznatiji je i najistaknutiji hrvatski promotor, koji kontinuirano djeluje, pritom ostavljajući duboki trag.
https://direktno.hr/upload/publish/147636/img-0577_5c6c143718a21.jpg
• I u ovoj godini krećete punom parom, netom su raspisani natječaji za prijavu umjetnika iz tri županije za jednu od LegendFest manifestacija.
-Dobar dan, eto mene opet, ha, ha, ha... točno tako, objavili smo natječaje odnosno pozive za prijavu programa na tri festivala LegendFest, koji bi se trebali održavati ove godine u Splitsko-dalmatinskoj županiji u Žrnovnici, u Istarskoj županiji u Pićnu i u Krapinsko-zagorskoj županiji, u  dvoru Veliki Tabor. Pored ta tri festivala i dalje guram projekte LegendArt, LegendExpo i LegendIn, koji su nedavno bili organizirani u gradu Ozlju. Isto tako, mogu najaviti da će se u produžetku festivala LegendFest u Istri 28. srpnja 2019. po prvi puta održati festival Štrigarija Uživo koji proizlazi iz Interreg EU fonda Putevima Štrigarije, na kojem radimo zajedno sa slovenskim partnerima, povezivajući tako Pohorje i Istru putem nematerijalne i materijalne baštine. Nadamo se odazivu umjetnika i učesnika kao i svake godine i radujemo se ishodu. Teme festivala su Vile i Krsnici u Pićnu, Zmajevi u Velikom Taboru te borba staro-slavenskog Boga Peruna i Velesa opisana u literaturi kao Božanski boj.
 
• Božanski boj na prostoru Žrnovnice i Podstrane u Splitsko-dalmatinskoj županiji, prvi je natječaj. Što posebice ističete?
-Ovaj put vas vodimo u samo srce zbivanja i pratimo tragove praslavenskih božanstava Velesa, Peruna i Mokoš.Po prvi puta LegendFest dolazi u Splitsko-dalmatinsku županiju, u prekrasnu i tajnovitu Žrnovnicui Podstranu, mjesto stolovanja Peruna i mjesto odigravanja "Božanskoga boja". Na ulazu u drevnu Poljičku republiku, zajednički otkrivamo Stablo svijeta, Božanski boj te Božansku svadbu upravo tamo gdje se i održala.. Radi se o tematskoj valorizaciji prostora rijeke i mjesta Žrnovnice, sve od njezinoga vrela, pa do ušća, i primorskoga gorskog bila Peruna. Radi o prvorazrednoj vrijednosti za povijest kulture, a već samim time o vrijednosti koja može biti od velike koristi za turizam. Na tom prostoru je, naime, po svjedočanstvu mjesnih imena i povijesnih dokumenata očuvan trag stare vjere iz vremena prije pokrštenja Hrvata. Perun je ime slavenskoga boga gromovnika, a ima i drugih nedvojbenih tragova. Za podrobnije obrazloženje treba posegnuti za knjigom Radoslava Katičića Božanski boj, Zagreb, 2008., str. 285.-299. Ti tragovi jasno pokazuju da se taj bog tamo poštovao i da se prema tomu radi o području njegova svetišta. Ti tragovi i ta svjedočanstva dokument su jednoga davnog kulturnog sloja što neposredno prethodi hrvatskoj kršćanskoj povijesti koja nas je konačno oblikovala. To je spomenička vrijednost prvoga reda o kojoj valja voditi računa pri svakoj valorizaciji toga prostora. To nisu mogli poništiti niti kamenolomi koji jesu materijalno opustošili Perunovu Petu. No ti nedvojbeni tragovi dobivaju posebnu dokumentarnu važnost i potencijalnu turističku vrijednost svojom prostornom blizinom gradu Splitu koji svojim spomenicima svjedoči o neposrednom kontinuitetu antičkoga života i kršćanstva na tom zemljištu. Svetište boga Peruna ustrojeno poput onoga arheološki potvrđenog i dobro dokumentiranog kraj Novgoroda u sjevernoj Rusiji, također na gori kraj rijeke, leži na dogled potpuno mediteranskoga ambijenta splitske marine i zidova Dioklecijanove palače, najdojmljivijeg spomenika kontinuiteta antičkog života koji je bio postao kršćanski. Tako se vide, upravo jednim pogledom obuhvaćaju oba temelja hrvatske opstojnosti: stara vjera i kršćanska antička baština. (iz „Mišljenja“ Radoslava Katičića).
 
Stare priče, običaji, navade, izričaji...
 
• Drugi je, Krsnici i vile u Pićnu, Istarska županija.
-Priče, legende, mitovi o navedenim bićima, prvenstveno vezani uz uz Istru i Istarsku županiju imaju prednost pri odabiru, ali prihvaćaju se i programi koji mogu sadržavati slične teme, kao npr. legende i mitove Pićanštine, Istarske županije, štrige/vještice, krsnici/čarobnjaci, mistična bića, duhovi, malici, alkemičari, povijesne osobe/ličnosti, stare priče, običaji, navade, izričaji. Odlučili smo se prikazati ovu temu s obzirom da su ova dva bića ujedno i glavne maskote EU projekta Putevima štrigarije koji vodimo zajedno sa slovenskom stranom  a tiče se obilježavanja staza i odredišta koja prikazuju nematerijalnu i materijalnu baštinu Istre i Pohorja. Vile su, prema tim izvorima, antropomorfna bića, izgledom mladih djevojaka izvanredne ljepote, uvijek u besprijekornoj bjelini. Imaju krasne duge, ponekad zlatne raspuštene kose što dosežu do njihovih nogu. Tijelo im je vitko i lagano, oči prodorne, a glas tako milozvučan da "...onoga, koji Vilu jedanput pjevati čuje, srce od miline kroz sav život boli, te on ne može više slušati Čovječjega glasa".
 
U skladu s tim, epiteti koji se vilama najčešće pripisuju su bijela, lijepa, gizdava, draga, tanka, hitra slavna, uzorita, mila, plemenita, vragolasta, ali i razbludna, grešna, huda, naudna. Ovi posljednji nagovještavaju nam i ambivalentnu prirodu vile, koja koliko god najčešće jest dobrohotna i sklona ljudima, toliko postaje opasna ako joj se čovjek na neki način zamjeri. Pomalo izdvojen u istarskom panteonu složenih nadnaravnih bića stoji krsnik, čovjek/biće za koje ne znamo odakle dolazi, gdje je nastalo i zašto nas brani od zla. Krsnik, koji se u Istri još naziva, kresnik,kršnjak,krisnik,skrisnik igrišnjak po svojem odnosu prema čovjeku u potpunoj je suprotnosti s vukodlacima, mòrama, štrigama i drugim demonima. On je jednostavno dobar, čovjekov je zaštitnik te ga liječi, čuva na putu i brani od zlih sila i drugih nadnaravnih bića. Vjerovanja u krsnike nalazimo pretežno u Istri i kvarnerskim otocima te dijelom u Sloveniji, u kojoj ovo biće ipak ima nešto drugačija obilježja i stoga možemo govoriti o izdvojenoj slovenskoj inačici. Neki zapisi u kojima se spominju krsnici sežu čak do 17. Stoljeća i govore o glavnoj krsnikovoj zadaći - borbi protiv zlih bića. Stoga ne čudi da su ljudi u Istri voljeli reći da bi već davno svi bili pomrli da im nije bilo njihovih krsnika
 
• Zmajevi u Velikom Taboru i Krapini, u Krapinsko-zagorskoj županiji.
-Vjera u nadnaravno i nadnaravna bića provlači se kroz hrvatsku seosku tradiciju mnogo stoljeća. Bez obzira na pokrštavanje i rasprostranjenost katoličke vjere, vjerovanja u nadnaravno su ostala prisutna u našim ruralnim područjima, pa tako i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Sveti Juraj zaštitnik je općina Desinić, Đurmanec, Gornja Stubica i Hum na Sutli. Osim toga, na brdu iznad Jezera Klanječkog stoji crkva Sv. Jurja. Legenda govori u kratkim crtama, kako je nekada davno je u Klanječkom jezeru živio strašan sedmeroglavi zmaj kojega nitko nije mogao savladati. Svakoga je dana pojeo nekog čovjeka, a ako u tome ne bi uspio, strašno bi se razbjesnio i počeo uništavati sve pred sobom. Na kraju legende Zmaja je Sv.Juraj savladao te je potonuo i nestao u dubinama jezera. S njime je nestala i nesreća stanovnika u kraju oko Klanječkoga jezera. Jurjevski ophodi sa zelenim Jurjem poznati su samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (uglavnom kajkavskoj) i u sjeveroistočnoj panonskoj Sloveniji.Borba dobra i zla u pričama o zmajevima, očuvale su se osobito u jugozapadnim rubovima Panonske nizine, Hrvatskom zagorju, Sloveniji i austrijskoj Koruškoj, gdje su zmajevi našli mjesto u grbovima i simbolima gradova.
 
Najsvježiji mit o zmaju potječe sa zagrebačkog područja. Stariji ljudi iz prigorskih sela Čučerja, Vidovca i Kašine još se sjećaju prepričavanja svojih predaka o zmaju iz jezera u špilji na Medvednici. Govorilo se da je taj zmaj udario repom i prouzročio velik potres s požarom u Zagrebu 1882. Po njima, Zagreb je dobro i prošao: jer da je udarac bio jači, jezero bi i poplavilo grad. Slavenski Jarilo ili Juri junak je pretkršćanskih bajki. Mnogo je stariji od novozavjetnog arkanđela Mihovila i svetog Jurja, koji također ubijaju zmaja. Slavenske priče o svetom Jurju, pokazuje se, starije su i od Veda jer se u tim pričama još ne razabire koncept dobra i zla. Zmaj je uvijek na suprotnoj strani od Gromovnika, a u Makedoniji on čak i pomaže svetom Iliji, kaže profesor Belaj.
 
• Što je s izložbama velikih ali i pomalo zaboravljenih hrvatskih umjetnika, Šebalj, Friščić...?
-Mislim da će ove godine odmarati, iako, nikad se ne zna, ha, ha, ha. Rado bih pripremio jednu novu izložbu radova nedavno preminulog Vladimira Dodiga Trokuta. No, na žalost, institucije Hrvatske nisu prepoznale vrijednost niti izrazile bilo kakvu vrstu financijske pomoći za ovu kao i ove izložbe, pa ne znam ni sam hoću li biti opet humanitarno nastrojen prema zajednici u kojoj živim. Idu godine, pa i ja starim i polagano gubim volju i entuzijazam, kad se konstantno moram boriti za opstanak u području kulture i umjetnosti.
 
• Također ozbiljno promovirate i mlade, manje poznaten ili posve nepoznate umjetnike.
-Pa, iskreno, trudio sam se i oko toga, te opet, na kraju o svome trošku organizirao izložbe mladih umjetnika. Na kraju kad podvučete crtu, sve je to samo trošak, i veselje umjetnika naravno. I taj segment će mislim, mirovati u ovoj godini, dok i ako ne nađem sponzora, pokrovitelja, donatora. Vidite i sami kako se kultura u Hrvatskoj sve više srozava na turbo folk i njemu slične inačice u ostalim aspektima umjetnosti. Činjenica je da mnogi zaista dobri projekti stagniraju i čekaju svoj red samo zato što nisu profitabilni. U svakoj normalnoj državi i gradu Europe, odvaja se novac za takve projekte jer oni čine temelje društvenog odgoja i morala.
 
Živa štrigarija – Bajke Pohorja i Istre
 
• Nedavno ste promovirali turističku rutu kroz Istru i Pohorje.
-Točno. Otisnuli smo i knjige na tri jezika kao i letke. Napominjem da smo izradili i aplikaciju za mobitele pod nazivom Živa štrigarija, te je svatko može besplatno preuzeti sa App store-a. Maribor-Pohorje i Istra su poznate turističke destinacije koje većinu gostiju privuku u poznata središta. Projekt obrađuje njihova područja u zaleđu Bistričko Pohorje i Središnju Istru koja ostaju u njihovoj sjeni, a postoji velik potencijal da posjetitelje koji već dolaze privuku inovativnim sadržajima čime bi omogućili također raspršivanje posjeta na cjelokupno područje i rasterećenje najposjećenijih destinacija. Oba područja su bogata prirodnom i kulturnom baštinom, a još posebno ih povezuje jedinstvena bajoslovna baština s brojnim pričama o ljudima, prirodi i povijesti područja, na temelju kojih se može sadržajno obogatiti ponuda šireg područja Pohorja i Istre. Time bi se istovremeno osigurala i očuvala ranjiva nematerijalna baština prekograničnog područja.
 
Glavni cilj projekta je osigurati aktivno očuvanje bajoslovne tradicije Pohorja i Istre u svrhu povećanja prepoznatljivosti zapostavljenih dijelova područja te stvaranja prilike za razvoj. To ćemo postići oblikovanjem inovativnog integriranog prekograničnog kulturno-turističkog proizvoda Živa štrigarija – Bajke Pohorja i Istre koji će nuditi inovativne načine doživljavanja područja prirodne i kulturne baštine preko priča koje će posjetitelji otkrivati na vođenim rutama, samostalnom istraživanju preko digitalnih sadržaja u okviru festivala Štrigarija uživo! te pomoću drugih privlačnih metoda. Za očuvanje nematerijalne baštine ključni su ljudi koji ju njeguju, čuvaju i prenose na nova pokoljenja.Turistički proizvod će stoga nastati kroz suradnju svih dionika područja koji će biti povezani u platformu  Živa štrigarija koja će nakon završetka projekta također brinuti za njegovo aktivno očuvanje. Živa štrigarija će povezivati ponuđače i destinacije područja i obogatiti ponudu šireg područja. U zaleđe Pohorja i Istre privući će nove posjetitelje i tako stvoriti stimulativnu sredinu za razvoj te stvaranje novih radnih mjesta za lokalno stanovništvo prekograničnog područja. Partneri projekta su: Razvojno Informacijski Centar Slovenska Bistrica (vodeći partner) (SLO), Slovenska Akademija Znanosti i Umjetnosti (SLO), Etnografski muzej Istre (HR), Općina Pićan (HR), Udruga Val Kulture (HR), Beletrina – zavod za izdavaštvo (SLO).
 
• Što je još u planu za ovu godinu?
-Teško mi je reći u ovome trenutku, ali definitivno radimo na EU projektu sa Slovenijom, organiziramo četiri festivala, provodimo projekte LegendArt (Osnovne škole), LegendExpo (putujuće izložbe na temu nematerijalne baštine), LegendIn (platforma za invalide, odnosno osobe sa posebnim potrebama), pokoja izložba i predavanja te smo u očekivanju rezultata EU prekograničnog fonda sa Srbijom, na području Srijema i Srema - grada Iloka i Iriga. Organiziramo i predavanja suradnika iz cijele Hrvatske pa je tako već održano niz predavanja po Hrvatskoj, u suradnji sa Goranom Mikasom iz slavnog predjela hrvatske – Poljica. Tema je nematerijalna baština ove slavne Kneževine.
 
• Vi ste doista jedinstveni promotor na našim prostorima.
Ha, ha, ha …. hvala vam. Ne znam ni sam po čemu sam toliko jedinstven. Ima i drugih, pretpostavljam, ali možda ne znamo za njih ili znate a ja nisam upućen poradi pomanjkanja dokolice i slobodnog vremena. Stalno dolaze odnosno pojavljuju se neke nove generacije koje donose nova znanja, ideje, energiju te je samo pitanje trenutka kad će sve više preuzimati sve poslove. Bilo bi dobro kad bi i u našoj državi mogao biti sređen sustav da onda mi, starije generacije, možemo prenositi znanja i iskustva na njih, što na žalost nije moguće jer nemamo od čega živjeti, pa tako svi na kraju završavamo u nekim megafirmama ili državnim, gradskim strukturama. Na taj način svo ovo iskustvo, znanje i praksa na neki način odumire ili ostane kao lijepa uspomena, ukoliko se ne da primijeniti na tim radnim mjestima.
 
• Poruka čitateljima.
Bježite od turbo folka, kao i svih onih koji to vole i konzumiraju. Čitajte, obrazujte se, budite aktivni, izlazite na prosvjede i borite se za svoja prava. Pogledajte Francuze kako to rade.
 

Miroslav Pelikan

Ako me svi napuste a Bog je uz mene, nitko sretniji od mene

 
 
Pjesnik i slikar Zvonko Čulina rođen je 1956. godine u Pridrazi kod Zadra gdje živi i umjetnički djeluje. Najprije je završio osnovnu školu u rodnoj mu Pridrazi, pa srednju u Zadru, potom Pedagošku akademiju u Zagrebu, smjer likovne umjetnosti, te Filozofski fakultet u Beogradu, smjer Povijest umjetnost gdje je studirao i sociologiju. Jednu godinu provodi i na postdiplomskog studiju (Moderna umjetnost) na Sveučilištu u Bochumu. Od 1984. do 2007. godine živio je u Dortmundu u Njemačkoj. Osim što slika i bavi se karikaturom i novinarstvom, piše pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike. Urednik je, pisac predgovora ili recenzent više knjiga, poezije i romana, te također urednik i pisac mnogih predgovora umjetničkih kataloga. Dosad je sudjelovao na preko 130 izložbi slika, 90-ak recitala te 40-ak likovnih kolonija, stvaraonica i aukcija u Domovini i inozemstvu, često u humanitarne svrhe. Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa, te 10-ak likovno-književnih radionica za djecu i mladež u Hrvatskoj i Njemačkoj. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zadru, a bio je i dugogodišnji član Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK), Udruženja njemačkih književnika (VS), Sindikata umjetnika i književnika Njemačke (IG Medien), te Internacionalne grupe književnika Rurske oblasti. Osnovao je i vodio Umjetničku udrugu ART-TOTAL, projekt Internacional koja je okupljala 70-ak umjetnika i umjetnica sa svih šest kontinenata...
https://res.cloudinary.com/glashrvatske/w_760,h_428,c_fill,ar_16:9,g_auto,f_auto,q_auto:best/v1549879284/acnbw76hehg1apts7umy
• Ovo je samo djelić toga o Vama. Impresivno.
- Ponovit ću naslov pjesme Bijelog dugmeta: - Dug je put... I od mene:- A godine se talože... Svega se nakupilo. Otkad znam za sebe slikam, a polaskom u srednju školu i doticaja s gradom i pišem... Dakle, pečati s obje strane – Slika i Riječi... I to me prati, to mi je životna poputbina... Slika do slike – opusi; Riječ do Riječi – zbirke... I moja, pogotovo u ranijoj fazi, nemirna priroda... Po prvom uzoru u poeziji Jesenjinu; ali ipak, kako reče, bar ranije po Turgenjevu – tihi bohem. – Inspiracije ključaju, naviru, ja prihvaćam, zapisujem, registriram i tako čitav ovaj „mali“  život. Propitujem, tražim svoje stvarnosti... Pa me neki njemački mediji usporediše s Kantom; dali je „ovo ovdje“ ili „ono ondje“ stvarno... Kao i svatko, tražim neke autentične, osobne, uz one „opće“ Istine...  
 
• Treba li ovome što dodati?
- Život, kako se veli, piše romane i mnogo, mnogo priča i „crtica“ između. Netko taloži zapisujući, netko opet nosi u svom srcu. A nitko nije bez „poputbine“. Svatko nosi svoje; ožiljke, rane, ponore i skaline; balansirajući ovoživotno kako god se umije ili kako nam se nametne. Netko kuje svoju ali mnogi i tuđe sudbine. Životni moto mi je uvijek bio: - Ne diram te, ne diraj me! I: - Živi i pusti druge da žive! Koliko god je svijet „globalno selo“ ne dajte da nam bude tijesan...
 
Bavite se karikaturom i novinarstvom, pišete pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike.
- Odmalena sam zadivljen životom, svime stvorenim, propitujući stalno ono – što dolazi; bio otvoren za sve opcije; uglavnom, prihvaćao ljude i „igre“. Znao sam puno o mnogim ljudima... Nisam se petljao u osobnosti, privatne živote... Ako sam mogao surađivati ili pripomoći, pomogao sam. Ako ne, maknuo sam se... Ipak, istumbalo me, pa mi se čini da sam ostario kao naivna budala... Jer, „neki“ su petljali, i spetljali... A što se karikatura i aforizama tiče, da bih ublažio stvarnosti, okrećem i „bacam“ sve na veselje; ono crno humoriziram. Pa evo dva na vlastiti račun, mene karikaturista, aforističara i „apstraktnog“ umjetnika: - Toliko je apstraktno mislio, da ni sam sebe razumio nije! Ili: – Od svih karikatura, najuspjeliji su mu autoportreti! Pjesama sam napisao „brdo“, duplo više od sačuvanog. Mnoge su nestale poklanjanjem u originalu, puno toga zbog čestog preseljavanja, rata, ili pak zbog „drugih nevera“i okolnosti – o tom, potom. Ipak, „brdo“ je i ostalo jer sam „vulkanski“ stvarao pa sam često knjigu napisao za samo tri, četiri ili za tjedan dana. Od priča, najdraža mi je istinita – Ribolovac na suvom. Što se basni tiče, četvrta knjiga mi je u pripremi; novinarstva: više iz ljubavi prema pisanju i pisanoj Riječi.
 
• Ne znam ni jednoga umjetnika gdje je uz njega cijela obitelj vezana uz umjetnost i živi umjetnost.
- Da, vukla me nemirna umjetnička nota, nemjerljivi magneti Slika i Riječi. Pa, kad sam upoznao suprugu, osjetio sam da ima dara... Iako sasvim prizemnog, realističnog; dok joj nisam „približio“ nevjerojatne mogućnosti „eksperimenta“ u apstrakciji i drugim Kunst-varijacijama... I za divno čudo, redale su se i redaju predivne slike, tako da je bila pozivana na izložbe na koje sam i ja pozivan... A ilustracije su još posebnija priča... I dosad 90-ak izložbi u desetak zemalja... A znam da piše i lijepu poeziju, posebno dnevnik – priče... Ali, ne će dalje... Jer, moramo „krvavo rovariti“ da bi opstali. U čitavom životnom kolopletu materijalnog i duhovnog, stalna je briga kako posložiti svakodnevni mozaik; uz usputnu samoutjehu: - Ja ne živim od umjetnosti; ja živim za umjetnost! Kasnije, kad nam se rodiše kćerkice Marija i Lucija, i one nastaviše našim putem. Tako, Marija sa šest a Lucija sa samo četiri godine i senzacija; prva izložba u Dortmundu; mediji se, naročito njemački, raspisali... Prava ilustracija njihova odrastanja  je i prošlogodišnji naslov novinarke vašeg lista Hane Radulić kad je o Luciji pisala; - Već sa dvije godine umjesto igračke držala kist! Tako smo pošli zajedničkim putem (iako nikad nisam naročito forsirao), da se nakupilo puno raznih izložbi i prezentacija uz osnovanu Jedinstvenu obiteljsku umjetničku grupu „Family ART Group“. Također, izlažemo i s drugim Udrugama i Društvima, uglavnom u smislu prijateljskog potpomaganja. Ali, stalne, svakodnevne brige i borbe za najosnovniju egzistenciju svoje čine. Marija je skoro „digla sidro“ od umjetnosti i priklonila se praktičnoj svakodnevnici, a zbog slabe brige onih koji bi trebali malo brinuti, sve više dolazi do „zamora materijala“. Ipak, vrtim(o) svoju malu umjetničku sudbinu, kao mnogi iz ove branše, više povučeno, u tišini...
 
• Slikarstvo, Vas je davnih dana spojilo, Vas i Vašu suprugu, i danas je nezaobilazni dio vašega života i života Vaše supruge i djece.
- Kako prije reče, Slike i Riječi su naša životna orijentacija, drugačije, preokupacija, interesi i neka vrsta posvećenja... Darovi su neupitni, ali nevjerojatno puno toga (najviše zbog „Znakova pored puta“ – kako reče I. Andrić) treba posložiti da bi se koračalo u svakim pa i u ovim „vodama“. Vjerujem da će se Onaj tko je darove dao pobrinuti kada bude najpotrebnije. Ja, ili mi smo ionako samo sredstvo preko kojih se sve to manifestira... Nadahnuća / inspiracije dođu same i njih se ne može naručiti. Kao i u svemu, mudrost je znati pronaći „pravu“ estetiku i vrijednosti; odvojiti bitno od nebitnoga, žito od kukolja, jer za naše male, sitne umove sva ta prostranstva i obzori su često preširoki... Dok nas raduje, čini zadovoljstvo, dok nas umjetnička nadahnuća vode – tu smo. Ili se ima i dato je, ili ne; nema prisile i moranja. U zadnje vrijeme, povučeno u tišinu manje slikam a jako puno pišem, pečatim „ovozemne“ turbulencije tijela i duše; tapšanja i čestitke, pohvale, nagrade i priznanja ali i đonove na putu... Volim plavo nebo i plavo more... Radujem se kad svaki put na kraju pobjedi vedrina...
 
Ipak, dajući se často do kraja, nesebično i bezuvjetno (i besplatno) „boreći se“ donkihotovski protiv mnogih vjetrenjača na Putu, dao sam najvrijednije – svoje zdravlje... Iako u čitavoj priči ima puno izuzetno dobrih i kvalitetnih kolega / kolegica, koji slično prolaze, za naše senzibilne i tanane poetsko-umjetničke duše dovoljno je „malo“ mulja da zagadi atmosferu. Inspiriran gorčinom upravo pišem „aforistički igrokaz“ – Humanizam i renesansa na brdovitom Balkanu“, gdje se glavna poanta manifestira u sljedećem aforizmu: - Da bi se na ovim (širim) prostorima bavili kulturom, najprije morate biti – ratnik! Kako god bilo, sve mi je to pomoglo da rastem u vjeri da ništa nije veće od Ljubavi Božje iz koje je sve; i koja sve, ama baš sve natkriljuje...
 
• U nazivima radova nastojite kako kažete, provući duhovitu notu, pa se tako, primjerice, jedan od  Vaših radova zove "Otvoreno za prijatelje" ili "Dobrodošli", a drugi "Zatvoreno za neprijatelje ili daleko im kuća (od moje)." Jedan rad ima naziv "Nešto", drugi "Ništa", neki se zovu "Vrti(m) se u krug da se smanji dug", "Glava koja mašta i u koju stane svašta", itd.
- Kako se narodski veli: - Smijeh je najbolji lijek!“, pa humorizirati i razne teme i dileme... Bez uvrede bilo koga i bilo čega; a inače, najrađe se šalim na vlastiti račun ili su to neka opća zapažanja;  poneka „čitanja između redova“, razne simbolike i značenja, i nespretne, usputne začkoljice / prolaznosti. Ono, „Vrti(m) se u krug da se smanji dug“ opet ima osobne i opće pečate. Svi smo nekako i nekom nešto dužni pa povremena mozganja i propitivanja nisu „kao višak“. Zato i trebamo razgovarati, razumijevati, opraštati, miriti se, poštivati koliko je moguće. Drage su mi igre riječi, makar nekad bez zle namjere možda ponekad i ne ispadne sve korektno. U umjetnosti i kreaciji mogućnosti su neiscrpne... Opet, neka ide na radost i zdravlje a ne na tugu... Na bliskost i suradnju, zajedništvo i opće dobro... Svi s vremenom rastemo, bar pokušavamo, pa tako i ja... U naslovima su uglavnom znakoviti kontrasti; sjever – jug, toplo – hladno, naprijed – nazad, pozitivno – negativno, dobro – zlo... Naravno, po osobnoj procjeni naše kreativne malenkosti... Bitna je namjera a ona je: – Neka bude uvijek na dobrobit i dobro!
 
• Za Vaš slikarski stil vole reći: lirski konstruktivizam, ostvaruje na komplicirani način slikanja u jednoj mreži linija, mrlja i točaka, odnosno masi raznih mrlja i krivulja koje uokviruju određenu apstraktnu figuraciju, a nju posjetitelji mogu promatrati s različitih udaljenosti od slike. Što biste na to dodali?
- Da, dosad sam se i ostvario u autentičnom pravcu Lirskog konstruktivizma o kojem su uglavnom pisali njemački mediji i kritika i koji sam izlagao na reprezentativnim mjestima i za koji sam dobio mnoga priznanja. Izlagao sam na renomiram mjestima kao što su Gradska galerija grada Dortmunda, Depot – Dortmund ili Institut za umjetnost i medije – kod Bielefelda te skupnim, u muzejima moderne umjetnosti Bochumu, Seulu i dr., što mi je donijelo priznanje uvrštenja od 1997. god. elitnog umjetnika grada Dortmunda (stranica u kulturnom vodiču). Međutim, skoro je nepoznato, da sam (bez pretencioznosti) teoretski postavio još tri pravca / koncepta kao što su Dinamička umjetnost, AS – Art  i Magnetička umjetnost! Planiram, ako se sve posloži tiskati prikladnu knjižicu / brošuru, nešto poput manifesta autentičnih mi koncepata; da se bar teoretski pojasni ono što praktički nije do kraja realizirano. O Lirskom konstruktivizmu su uglavnom pisali Dr. Ursula Tjaden (Sveučilište Dortmund), Dr. Andreas Schoppe, Essen, Dr. Nicole Glocke, Bochum i Mr. Michael Kuhlemann, Andreas Schwabe, Rainer Wanzelius, te osvrte ovdje u Zadru Fabijan Lovrić, Boris Žuža i Šefik Nadarević, koji je po našem povratku tada prvi napisao opširni intervju u Zadarskom listu.
Kako rekoh, egzistirati i do kraja živjeti umjetnost, naročito biti sklon originalnoj ideji, zahtjeva i nije samo radost nego i trnje / muku stvaranja. Ipak, ponovo bih pošao istim putem. Jer, kako (uz sitne korekcije) reče Jesenjin: - Volim ja pjesnike (čitaj: umjetnike), u njih se uvijek nađe povijest srcu znana... A što čovjeka najviše prema svijetu i univerzumu otvara nego radoznalost Duha, kroz estetsko i funkcionalno s težnjom etičkome, sve kroz širine Uma i Duše koji se počesto moraju Hrvati s darovima i zadaćama, slavohodima i mukohodima, često i pustinjama kroz mnoge takoreći džungle pojedinačnog i općeg bivstva.
 
• Vi i supruga živjeli ste u Njemačkoj, gdje ste  se i upoznali, a nakon višegodišnjeg života u Dortmundu, gdje su Vam se rodile kćeri, 2007. godine nastanili ste se u Pridrazi, rodnom Vašem mjestu. Kažu da neupitno mjesto bilježi čovjeka, čime Vas bilježi Vaše rodno mjesto?
- Kad smo se u siječnju 2007. god. odlučili vratiti (iako ja osobno tada još ne sasvim), svi su se čudili i mnogi zajedljivo nabacivali; - mnogi odlaze, a vi!? Skoro pa nas žalili... Sjećam se, snijeg je padao kroz Liku, noć, led, ralica ide ispred nas; mi polako za njom. Idem tamo, izvoru, kojeg sam čitav život najčešće  kao mnogi iseljenici bolno nosio, nostalgično opjevavao, s nadom da ću ostatak ako Bog dade proživjeti u miru, surađujući (jer sam uvijek sa svima rado surađivao, nesebično dajući se); i teklo je jedno vrijeme tako. Osnovao sam i vodio Umjetničku udrugu ART – TOTAL, PUK – Pridraški umjetnički krug te pri našoj Župi dječju likovno-književnu radionicu za djecu i mladež „LIKRU“, kao i one u Novigradu, Obrovcu, Biogradu na Moru, Diklu – Kožinu i jedan projekt u Benkovcu; organizirao kulturne susrete; susrete pjesnika, slikara / slikarica kroz izložbe na kojima su nastupale klape i KUD-ovi; pa predavanja, itd...
Pridragu sam uzduž i poprijeko opjevao u nekoliko knjiga kao što su „Nostalgične sonate“, „Sjene iskona ili pečati modrine“ (dvojezične hrv. / njem.), u tisku je „Krši i (is)krčevine ili hvalospjevi rodnom gnijezdu“, a u pripremi i dijalektalna, na izvornom pridraškom govoru zbirka „Isičci iz vrimena ili sićanja“. Gdje god sam bio s Pridragom sam disao, ljubio je i ćutio, njoj se vraćao; i što god bilo, od njene ljepote; mnogih dobrih ljudi i prekrasnih krajolika ništa me odvojiti ne će. Tu mi je ostalo djetinjstvo, nek tu koliko je moguće „cvita“ i starost. Iako, nisam poljoprivrednik, nemam puno zemlje, ipak (kojeg li umjetničkog paradoksa), osnovasmo i OPG.
 
•  U Pridrazi umjetnički stvarate i iza sebe imate na desetke izložbi, u Hrvatskoj, Njemačkoj, ali i mnogim drugim zemljama. Posebno o Karolininom slikarskom stvaralaštvu vrlo pohvalno pišu mnogi njemački mediji, uspoređujući je čak s Piccasom, a 2006. ste oboje s jedom grupom umjetnika / umjetnica proglašeni veleposlanicima umjetnosti u gradu Dortmundu. Također, oboje ste dobitnici mnogobrojnih priznanja i nagrada. Cijeni li to Vaša okolina?
- Biti umjetnik u ruralnom području, još uz to – moderni, često je zaista na rubu pameti tj. neshvatljivo... Slušam i čujem: - Ti si za nas previše apstraktan! Ili: - Mogu misliti kako ti je ovdje... Ponavljam, iako pretežito u povučenosti i tišini, ipak, sreća je biti svoj na svome... Što sam, iako svačim pomalo načet, kako – tako živ... Jer, ovo je ne tako davno bilo područje spaljene zemlje... Mnogi su izgubilli živote, puno je stradalih, žrtava progonstva, rane su preduboke... Nemam nikakvo pravo da bilo što nesuvislo kažem. Tek da u šutnji ćutim sve te rane i boli svojih bližnjih. Povukao sam se u tišinu, moj Dom, koji malo u šali malo u zbilji zovem svojim samostanom... I puno, puno pišem... Ovdje sam uredio i atelier pa kad osjetim potrebu stvaranja siđem koliko je dato u svoj mir. Mada, u ovom hektičnom vremenu, kad je sve „otvoreno“ teško da se može govoriti o miru; tj. tišini doma pa (opet malo na šalu) i „intimističkom slikarstvu“.
 
• Svoj veliki umjetnički talent i ljubav za slikarstvo prenijeli ste na svoju djecu, posebno na mlađu kći Luciju, učenicu zadarske Gimnazije Vladimira Nazora koja je svoju prvu izložbu slika i crteža imala u Dortmundu, zajedno sa sestrom Marijom, kada su joj bile samo četiri godine. Talentirana Lucija do sada je sudjelovala na 45 izložba slika u Hrvatskoj i inozemstvu i dobila desetak priznanja. Posljednju nagradu Lucija je dobila prošle godine kada je osvojila 1. mjesto u kategoriji likovnog izričaja na međunarodnom i nacionalnom natjecanju koje je organizirao Europski dom Zagreb i Europski pokret Hrvatska, a povodom proslave Dana Europe.
- „Rođeni“ umjetnik danonoćno diše, isijava i zrači umjetnošću... Za njega / nju se to naprosto „lijepi“; to su im prve misli i osjećaji, duh koji čezne i traži slične... U tom smjeru se uglavnom druži, okuplja, usmjeruje... Pa i geni svoje čine... Mariji i Luciji su kistovi i bojice poslije dudice, bili prve igračke. Bez previše fanatizma i svjesne orijentacije... Jednostavno, posložilo se... Ja i supruga smo samo podržavali; pozitivno; da nebi sve to bio teret već radost kroz jednu lijepu, ugodnu igru. Izložbe su došle samo kao neminovnost,da se vidi dokle su došle, razvoj, uspjeh i zrenje... U međuvremenu se nakupilo puno toga... Usputna priznanja su bila dodatni poticaji da se ide dobrim putem... Najprije je sve nekako bilo i simpatično; sada je sve na dosljednosti i odgovornosti; dali ostati u svemu ili posložiti nove interese i ciljeve. U hodu, kako se kaže, samo će se reći... Za Mariju već prethodno reče; za Luciju, ako joj to dalje bude pričinjavalo zadovoljstvo... Zasad, nagrade se redaju; pored mnogih prijašnjih u Njemačkoj, sada (prošle godine) uz vodstvo mentorice prof. Ivanke Radulić iz gimnazije V. Nazor koju pohađa, i prva nagrada za likovnost za treće i četvrte razrede srednjih škola Zadarske županije te kako navedoste, opet prva nagrada na međunarodnom i nacionalnom natjecanju za likovnost srednjih škola Europskog doma Zagreb. Želio bih naglasiti i nedavnu podršku HDLU-a Zadar kad se je predstavila i samostalnom izložbom u galeiji Kapetanova kula u Zadru. Tu su i nekoliko skupnih izložbi pojedinaca, umjetnika i umjetnica te udruga koje organiziraju i potiču slikarske / umjetničke akcije i kulturu. Talent je neupitan; sada je sve na daljnjoj podršci, kako nas roditelja, tako i zajednice i društva u cjelini.
 
• Dojma sam da ste se razočarali u mnogo toga?
- Ponešto, iako uglavnom ne, jer sve je to – Život; a on nije jednosmjeran i jednoličan, već sinusoidno logičan... I što se više strši, umreženost je šira, dok i jači vjetri biju...A u spektru događanja, kada sanjarimo o „lizanju meda“ moramo biti spremni „nabasati i na draču“. Iako sam uvijek otvoren za suradnju i mnoge opcije, ipak sam u biti individualac, u šali „samohodka“ i kao takav pretežito „van grupe“, ali opet u šali, CEH-ovi (zanatlije iste struke) to dobro znaju pa u toj nezaštićenosti drmaju koliko mogu. Kolike su razine i granice nekih, ne ću previše o tome... Dišem, pišem, uzdišem... I arhiviram...
Čitav život sam u kulturi i s kulturom, upoznao sam puno ljudi iz svijeta kulture, različitih uvjerenja i opredjeljenja, pa i iz drugih zanimanja i sfera i tražio u svakome ono pedagoško, ljudsko i dobro... Ali... Sad mi je puno jasnija i bliža stara njemačka izreka: - Tri prijatelja imati je nemoguće, dva teško a jednoga – sreća! Na kraju za utjehu napisah i sam izreku: - Ako me čitav svijet voli a dragi Bog me ostavi ja sam jadan čovjek. Ali, ako me svi napuste a Bog je uz mene, nitko sretniji od mene... Eto, u vjeri i nadi da je tu i da me trpi i ljubi ovakvog kakav jesam, pa i sa svom poputbinom i lutanjima, idemo koliko je dato, dalje... Zaključno; žalosno je da se bavim stvarima za koje sam mislio da se nikad neću baviti; ja ovakav, tanan i tankoćutan, sanjarske prirode koji sve opjevava i ovako: - Ja sam sanjar koji sanjat voli / u tom svijetu što prečesto boli / jer ja živim tek dok snovi teku / tako blažim realnosti rijeku.  
 
• Povučeni u gospodstvo stvaralačke tišine, stvarate. Obitelj. Duhovnost i vjera u Boga drže Vas. Dojma sam da je malo koja država nastupala okrutnije prema svojim umjetnicima. Mjesta su zauzeli oni koji ih nezaslužuju i oni diktiraju tu okrutnost prema darovitim.
- Možda je prepatetično, jer ni sam ne volim busanja, ali još davno proširih izreku: - Svoje volim do besvijesti, tuđe poštujem do besvijesti! – Svoj Dom i Domovinu i sve ljude dobre volje željne mira, sigurnosti, ljubavi i suradnje u dobru... Svijet nam je zajednička domovina. Htjeli, ne htjeli, moramo ga zajednički graditi, svaki put na bolje; jer smo ovdje tek u prolazu. Naslijedili smo ga i predajemo onima koji dolaze... Neka to bude u slozi, toleranciji i razumijevanju, na slavu zdravijeg, radosnijeg i sretnijeg života... Istina je da su mnoge stvarnosti često drugačije; one koje bole i stvaraju gorčinu (uz oproštenje ako sam i ja dao svoj prilog); pa u tim i takvim trenutcima  registrirajući i crnilo humoriziram, mada kako rekoh, često baš i nije do smijeha... Na kraju, tu je uvijek pjesma, tuge i vedrine, kako vremena i prostori uvjetuju, kako raspoloženja pa s tim i nadahnuća diktiraju... Iako često treba puno snage kako osobno tako i svakom individuumu uopće, naročito za ono najteže: - Najprije pobijediti i promijeniti sebe...
 
• Ima li što da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
- Svi koji me bolje poznaju kažu da sam više pjesnik nego slikar. Možda... Makar su mi i jedno i drugo kao dva vesla kojima brodim (po nemirnim pučinama kreacije). Međutim, dok poeziju pišem s emocijama, refleksivno, bez nekih strožijih regula i normi tj. nužnih „ukočenosti“; u slikarstvu sam, s obzirom da sam studirao umjetnost (a diplomirao u Modernoj), puno „oprezniji“ tj „programiran“; odnosno, slikar racia i ideje. Od mnogih poetskih osvrta i recenzija me posebno vesele osvrti J. Ricova, N. Pomper i F. Lovrića.
Želio bih istaći, pogotovo u vremenu ove povučenosti, veliku suradnju s bratićem, poetskom dušom i prevoditeljem A. G. Čulinom koji živi u Lübecku (Njemačka), a koji mi je u zadnje vrijeme preveo i objelodanio dvije knjige basni (sada je u tisku i treća), i s kojim radim na dvojezičnoj antologiji našega kraja i koja je skoro pri kraju a u kojoj će biti zastupljeno 30-ak pisaca / spisateljica, prijatelja lijepe Riječi kojima se ovom prigodom srdačno zahvaljujem za priloge i ustupljena djela. Također, puno hvala žiriju Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar što su me se sjetili i uručili književnu nagradu „Donat“ za književni doprinos, te Vama, novinaru i Zadarskom listu na ustupljenom prostoru intervjua, kao i našoj Općini Novigrad te Zadarskoj županiji koji su često naše projekte podržali koliko su bili u mogućnosti i koliko su mogli: našoj pridraškoj Župi s kojom sam intenzivno surađivao; svim dragim umjetnicima / umjetnicama koji su se rado odazivali, kao i svima ostalima koji su nas u pravom trenutku na bilo koji način podržali.
 
Na kraju, s tugom ali čašću, ponosom i zahvalnošću prisjećam se dragih ljudi i suradnika koji su nas napustili, s kojima sam bio u poznanstvu ili prijateljevao te surađivao i dijelio mnoge izazove kulture i sve što oplemenjuje ljudsko Biće koje bratski ljubi, misli i osjeća, s kojima sam učio, napredovao i duhovno rastao... Thomasa, Waltera, Gorana, Stipe, don Nedjeljka ..., ..., Čudnovati su putevi Gospodnji; mnoga su raskrižja, uzbrdice i nizbrdice, klizišta; usponi i padovi, u „dolini suza“.  Ali do kraja (kao mogućnost) ostaje – nakon duge, poširoke ceste, gdje se nabijaju brzine, brzo poleti te najčešće padne,  i  jedan tihi, uski put... Pa, kome je dato... Stoga, osobno, za mene i sebi srodne, bližnje umjetničke duše kad me pitaju – kako sam; odgovor je kratak i jasan: - Kao vrijeme... Niti je svaki dan oblačno i kiša, niti je svaki dan sunce... U nadi i očekivanju da će „sutra“ biti vedrije i da će biti još dobrih  i više vedrijih stihova i slika koji će bar na trenutak kod nekog stvoriti i „izmamiti“ dobra osjećanja i ugodu, kao i uz zahvalnost svima koji nas i nama slične podržavaju i potiču na daljnja nesebična stvaranja i davanja koja će biti više blagoslov nego negacija ili suprotnost; nek sve prate samo lijepe, uzvišene pjesme, note i spektri najljepših slika... Na zajedničko dobro i radost svima, a posebno zajednici u kojoj djelujemo i ostavljamo svoja dosegnuća i tragove. Svima na tom putu neka su dobra nadahnuća, bolje zdravlje, povoljni vjetri i što mirniji oceani...
 

Nikola Šimić Tonin

Rijeka sa svojim arhitektonskim karakteristikama stalni je ispirativni materijal

 
 
Ugledni suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i donedavni profesor na APURI, Mauro Stipanov, krajem prosinca prošle godine predstavio se je s novom samostalnom izložbom u Muzeju grada Rijeke.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2019/01/web_image/mauro_stipanov.jpg
• Dvadesetog prosinca prošle godine, predstavljena je u Muzeju grada Rijeke, Vaša nova izložba  ŠETNJA. Riječ je o Odabranim djelima iz Vašega opusa, neizlaganim. Koliko slika čini izložbu, iz kojeg su razdoblja.
­-Izložbu čini oko stotinjak slika, a idu od 1973 . do kraja 2018.
 
• Što odabrane slike povezuje a što možebitno razdvaja?
- Pa povezuje ih grad, odnosno grad i prostor koji ga okružuje, a to su lukobran (mololongo), Učka, nebo nad Učkom,nebo nad Cresom, i Platane koje se opet nalaze u samom gradu. Znači Kvarnerski (bazen), s tim da sam stare slike rada nadopunio sa novijim vizuram nebodera i velikim zračnim i noćnim vedutama grada. 
 
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
-Obično sam te gradske vedute birao po kompozicijskoj privlačnosti i tražio sam uvijek neobične i ne eksploatirane motive. A i bitan je motiv koji te slikarski inspirira. Kako se Rijeka arhitektonski, odnosno urbanistički (penje), vizura krovova je ona koja je najprisutnija.
 
• Osobito volite motiv Rijeke.
-Kako me arhitektura a i urbanizam od uvijek privlače, i predstavljalju posebnu komponentu mog rada, grad i njegove palače, u tom slučaju Rijeka sa svojim arhitektonskim karakteristikama, predstavljali su stalni ispirativni materijal.
 
• Gestualna apstrakcija i konstruktivizam su Vam posebice bliski.
-Istina, to je ono što je dominiralo moj rad pogotovo kostruktivizam, ali to je prošlost u koju se ne ću više vraćati.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/slike/slika-mauro-stipanov-rijeka-slika-484978.jpg
• Što je novo trenutačno novo  u atelijeru?
-Završavam nedovršene stvari od ovog lijeta i jednu veliku kompoziciju od tristotinjak malih slika koje čine cjelinu na temu Darwinove evolucije koju zovem "jungla života". Taj će rad nadopuniti i zaokružiti rad iz 2014. i 2015. na temu "Smrti" inspiriran jednim dijalogom Giacomo Leopardija... (Razgovor F.R. sa svojim mumijama). Rad je kompletiralo pedesetak slika njegovih poezija. Konačno radi se o dihotomiji (Smrt i Život).
 
Planovi
-Nemam običaj planirati previše unaprijed, znam da je muzej u pregovorima oko preseljenja izložbe u neke druge gradove i Italije, a ostalo kako dođe.
 
• Kako vidite, doživljavate domaću likovnu produkciju?
- Domaću likovnu scenu doživljavam sada, kao uostalom i zadnjih 40-ak. godina polariziranu u dva smjera, jedna, koja sebe smatra avangardnom i suvremenu i drugu koja zastupa nekakvu tradicionalnu, klasičnu poziciju. Takva je situacija i u teoriju umijetnosti, a... i ne samo u umjetnosti. Polarizirani su to stavovi koji ne prikazuju pravo stanje u uijetnosti, a to je,... svjedoci smo da se za umjetnost zanima sve manje i manje ljudi. To je možda fenomen današnjice...te nove (umjetnike) možda možemo sagledavati i kao (kreativni pojedinci) koji rade  sofisticirane programe i šalju svemirske brodove u zvjezdane prostore. Iz povijesti znamo da se nijedna promjena nije dogodila preko noći, prema tome slikar će se i dalje... a i kažu da treba pozitivno razmišljati i biti optimističan.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1405 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević