Get Adobe Flash player

Kardinal Alojzije Stepinac je simbol ne samo svetosti Crkve, nego i simbol slobodne Hrvatske

 
 
Razgovor s mons. Vladom Košićem, biskupom sisačkim.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2016/09/vlado-kosic.jpg
Vrijeme je korizme i iščekivanja svetkovine Uskrsa, uskrsnuća Sina Božjega. U kakvom duhovnom i materijalnom stanju naš Kvirinov grad Sisak i naša Sisačko-moslavačka županija, naši poštovani vjernici i stanovnici, dočekuju taj naš veliki kršćanski blagdan? S kakvim osjećajima, nadama, molitvama dočekujemo ovogodišnji Uskrs?
- Korizma je uvijek posebno, sveto vrijeme koje nas priprema na proslavu Uskrsa. Da bismo bili što bolji slavitelji Uskrsa, potrebno je da se u korizmi što više produhovimo, a tu nam pomažu osobito sakrament ispovijedi i pobožnost križnoga puta. Dakako i slavlje svete mise u nedjelju te dobra djela, koja smo pozvani činiti osobito prema bližnjima, i to potrebnima. Mislimo tako više na siromašne i bolesne, posjećujemo ih i pomažemo im. Naš Sisak, Kvirinov grad, jesu ljudi. A među njima je najviše upravo katolika. O našoj duhovnosti ovisi koliko smo sposobni stvoriti ozračje koje nas može ispuniti zadovoljstvom i radošću. A na ulicama našega grada, kao i po čitavoj domovini Hrvatskoj, ima previše ljudi čija lica ne odaju ni zadovoljstvo ni radost. Sigurno je, imamo puno problema. Riječ je o egzistencijalnim problemima. Ljudi strahuju za svoj posao, a sve je više onih koji niti ne rade. Mladi se školuju, a perspektive im nisu dobre pa već na školovanju razmišljaju da svoju budućnost potraže u inozemstvu. Zanimljivo je ovih dana u Vijencu, glasilu Matice hrvatske, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta ustvrdio da ne odlaze djeca zbrinutih političkih elita nego su to uglavnom djeca istih onih siromašnih i obespravljenih građana koji su i u komunističko vrijeme bili progonjeni i obespravljeni.
 
Uskrs nam dolazi uoči lokalnih izbora kao najznačajnijeg događaja za demokratski i pluralni život našeg grada i županije. Što vi mislite o skorim lokalnim izborima? Je li Sisak u protekle četiri godine vladavine SDP-ove gradonačelnice Kristine Ikić Baniček napredovao ili stagnirao? Je li doživio sustavnu paradigmu, razvojni iskorak, duhovnu obnovu, ostvario boljitak? Što nas kao grad priječi da bolje ostvarimo naše prirodne i ljudske potencijale i kvalitetnije ih stavimo u funkciju razvoja i budućnosti?
- Mislim da sveukupni razvoj našega grada Siska priječi upravo ideološka matrica upravljanja gradom, a to je na žalost neokomunistički model, za koji smo vjerovali da je propao već davne 1990. godine. Odgovorno tvrdim da navedena stranka SDP nije ni socijalna ni demokratska, a najmanje je to hrvatska stranka. Ona jedina ima u imenu riječ partija i time namjerno aludira na Komunističku partiju, kojoj je ona i sljednica, bilo po imovini, bilo po ideološkim stavovima. A to nije dobro. Previše je naš hrvatski narod u gotovo pedesetogodišnjem razdoblju trpio od tog totalitarnog režima koji je zatirao ljudska i nacionalna prava, a na poseban način i vjerska prava. S tom motrišta ja gledam i ove četiri godine vladavine sadašnje garniture vladajućih u našem gradu, koji na žalost nije ni u čemu posebno napredovao jer nije bilo dovoljno projekata koji bi uključili njegov cjelokupni napredak. Na žalost nisu došle investicije u Sisak, a zaposlenost je sve manja. Najveće naše tvrtke – Ina Rafinerija i Željezara – i dalje stagniraju, a što je najgore, nije se ponudila niti neka  alternativa. U tom kontekstu mislim da je nazadovanju grada doprinio i izostanak komunikacije između Grada i Biskupije, a ne ocjenjujem ocjenom dovoljan ni poljepšavanje grada koje je učinjeno selektivno i bez prave vizije, a što je najgore zaduživanjem budućih naraštaja, što nikako nije dobro.
 
Kako kao sisački biskup, predstavnik Sisačke biskupije i naše Katoličke Crkve ocjenjujete dosadašnji odnos sadašnje gradske vlasti i gradonačelnice Kristine Ikić Baniček prema Sisačkoj biskupiji, prema Vama kao našem sisačkom biskupu, prema vjernicima, katolicima našeg grada? Bili smo svjedoci kako je Grad Sisak odbio plaćati dječji vrtić u Župi Svete Marije Magdalene u Selima, kako se od dolaska ove gradske vlasti održavaju dvije odvojene svečanosti proslave Dana grada Siska i blagdana zaštitnika Siska biskupa svetog Kvirina, jedna svjetovna, a druga vjerska? Jesu li ti odnosi bili "idilični" kao što je intervju NST-u u lipnju prošle godine rekla gradonačelnica ili su odnosi ipak drugačiji od njezine izjave?
- Već sam naznačio u prijašnjem odgovoru da naši odnosi nisu bili idilični. Veoma sam se začudio kad sam prije godinu dana u Vašem tjedniku pročitao takvu ocjenu, koju je dala sama gradonačelnica. Što se tiče dječjeg vrtića Svete Marije Magdalene u Selima, mi kao Biskupija nismo ni tražili da ga financira Grad. Ja sam samo molio da ga sufinancira. Dobio sam odgovor gradonačelnice da taj vrtić nije potreban i da ga oni ne mogu pomagati. U Hrvatskoj trenutačno ima 54 vjerska vrtića koji moraju zadovoljavati sve propisane kriterije Ministarstva obrazovanje, znanosti i športa, imati sve potrebne dozvole i biti u svemu usklađeni s drugim takvim, civilnim ustanovama. I od tih 54 vrtića jedini je naš, u Selima, koji potpuno mi sami financiramo. Evo kakav odnos ima Grad prema Biskupiji, odnosno prema nama katolicima. Rekao bih da je grad Sisak poput Sjeverne Koreje u hrvatskom sustavu obrazovanja i predškolskih ustanova, jer je usamljen slučaj takvog ignorantskog i ja bih dodao diskriminirajućeg odnosa prema Katoličkoj Crkvi. Ni u jednom civilnom vrtiću nije dopušten vjerski odgoj, a inače po Hrvatskoj to je ponuda u svim vrtićima. A to je eklatantno kršenje Ustava Republike Hrvatske koji jamči svim svojim državljanima pravo vjeroispovijesti, a i Ugovora koji je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom 1996. o sudjelovanju Katoličke Crkve u odgoju i obrazovanju kojim država Crkvi jamči pravo na vjerski odgoj u osnovnim i srednjim školama te u predškolskim ustanovama. Također Sisačka biskupija i katedrala su na Trgu bana Josipa Jelačića. To je gradski trg. I kada mi organiziramo koncerte ili neke druge događaje, moramo za to dobiti dopuštenje Grada jer je on njegov vlasnik. Ovog je prošlog ljeta Grad stavio binu za svoje koncerte baš pred sam ulaz u Veliki Kaptol, a da nas nije pitao smeta li nam. Tada je dakle taj trg njihov, kad tu rade što hoće. No, kad recimo padne snijeg, kao što je bio ove godine cijeli siječanj, tada to više nije gradski trg jer ga mi sami moramo čistiti, dok istovremeno Grad po svojim komunalnim službama čisti pristup svim školama, poštama, bankama, kolodvorima, kazalištima, čak i trgovinama jer u sve te ustanove ulaze građani ovoga grada. Samo nama, katolicima, Grad ne želi to osigurati premda svi naši vjernici, kao i sve naše ustanove, redovito svojim doprinosima Gradu plaćamo prireze, komunalne naknade itd. A kad smo upitali jednog radnika gradskih komunalnih službi može li nam očistiti snijeg pred katedralom, on je odgovorio da bi to rado učinio, ali da se boji da će izgubiti radno mjesto. Također Grad ništa nije učinio, a niti pomogao, da se urede i održavaju trgovi pred sisačkim crkvama Svete Marije, Kraljice mira  i Svetog Kvirina, a to su gradski trgovi. Zar to nije diskriminacija? Ili pitanje blagoslova, što je vjerski običaj. Ja sam rekao gradonačelnici da nije sve s njom počelo pa neće ni završiti, no kad je ona došla na tu funkciju zabranila je blagoslov na početku Dana kruha na gradskoj tržnici, na otvaranju novog vrtića i nove škole, a roditelji naših učenika su to tražili jer su katolici. Zar nije ona gradonačelnica svih građana, pa i katolika? A ponaša se kao da je gradonačelnica samo esdepeovaca. Ona svoj stav argumentira time što je Hrvatska sekularna država, no pri tom krivo shvaća sekularnost kao antiteizam, što nije. Sekularnost označuje odvojenost institucija i međusobno poštivanje različitih kompetencija, a ne zadiranje u tuđe kompetencije ili diskriminaciju zbog vjerskog uvjerenja. Ti primjeri koje sam spomenuo samo su pokazatelji tog odnosa Grad - Biskupija, ali temeljni je problem u tome što nema komunikacije, a uzrok je tomu što bi gradonačelnica željela da zbog njezine nevjere u gradu Sisku svi postanu nevjernici. Ja pak ne očekujem, ako dođe na čelo Grada katolik, da će svi morati biti katolici. Imam dobre odnose i s pravoslavnim parosima i vjernicima, kao i s islamskom zajednicom i njihovim imamom. I oni imaju kao građani jednaka prava, dakako i obveze, kao i katolici ili nevjernici. Ali ako je u Sisku 81 % katolika, 8 % pravoslavnih, 6 % muslimana i 5 % nevjerujućih, to nešto govori. U demokraciji se poštuje većina, zar ne? Vi spominjete i proslavu Dana grada, a to je blagdan svetog Kvirina. Nije neočekivano da u kontekstu naznačenih odnosa postoje dvije proslave tog Dana, premda bi to trebala biti jedinstvena proslava. Za Kvirinovo 2015., kao čestitku, gradonačelnica je organizirala koncert grupe Let 3, što sam ja shvatio kao provokaciju. Gđa Ikić Baniček je na žalost u svom programu kad se natjecala za čelno mjesto u Gradu, najavljivala predatirati Dan grada s blagdana sv. Kvirina na dan „oslobođenja“, dan kad su partizani, i to srpska udarna divizija 1945., ušli u Sisak i „oslobodili“ života mnoge naše građane. Slično je i s proslavom Božića: jedno je naša kršćanska proslava, a drugo gradska koja nema veze s našom, premda se naziva „Božić u gradu“. Kad sam to u Božićnom čestitanju pred Županom problematizirao, došao mi je odgovor ispod svake razine na gradonačelničinom portalu.
 
SDP-ova gradonačelnica nas je vratila u komunizam i partizanštinu
 
Dosadašnja SDP-ova gradonačelnica Kristina Ikić Baniček ponovno se kandidirala za gradonačelnicu na lokalnim izborima. Kakvo je vaše mišljenje o njezinoj četverogodišnjoj vladavini i ponovnoj kandidaturi, te mogućnosti da još četiri godine upravlja našim gradom Siskom na proklamirani način slavljenja pozdrava "Smrt fašizmu-sloboda narodu", "bacanju u Savu poput Turaka", infrastrukturnih objekata upitnog smisla, izvedbe i vrijednosti, gušenja funkcije Gradskog vijeća i lokalne demokracije, parlamentarizma i pluralizma, autokratskog vladanja bez dijaloga i konsenzusa?
- Moje mišljenje o dosadašnjoj četverogodišnjoj upravi našim gradom je negativno. Molim se Bogu da se ta protugrađanska i protuvjerska vladavina gradom Siskom završi i da dođe netko tko će osjećati sve građane svojima i svima jednako pomagati. Ovo vraćanje u komunizam i partizanštinu – što nedvojbeno znači pozdrav koji ste citirali, kao i pjevanje pjesama poput „Po šumama i gorama“ u Brezovici i po Sisku – ne može Sisku u 21. stoljeću donijeti ništa dobra. To je neki hibrid agresivne revolucije koji nema ništa s ljevicom koja je potrebna Hrvatskoj, ali koja treba biti nacionalno svjesna i socijalno osjetljiva. Vladajuće elite na žalost upale su u zamku samodostatnosti, okružile su se poslušnicima kojima vladaju pod prijetnjom gubitka radnih mjesta i to sve zajedno stvara ozračje straha zbog kojeg ne može doći do kreativnih inicijativa niti ostvarenja novih ideja koje bi pokrenule malo poduzetništvo, zaustavile demografsko propadanje i veliki odlazak mladih iz ovog lijepog kraja.
 
Kakve bi osobne i etičke karakteristike, te političke sposobnosti morala imati osoba koja želi postati sisački gradonačelnik ili gradonačelnica, koja bi na pošteniji, korektniji i uspješniji način vodila ovaj Grad hrvatskih pobjeda? Zašto nemamo sreće s vodećim ljudima našeg Grada?
- Ne može biti sreće s onima koji ne shvaćaju da njihov položaj na koji su izabrani nije u svrhu njihove vlastite koristi, nego da treba biti u korist svih građana. Za to se traže nesebični, karakterni ljudi koji su kadri zatomiti svoje vlastite interese i podrediti ih zajedničkom dobru i napretku zajednice. Osobine poštenja i nesebično služenje zajednici bile bi za mene takve poželjne karakteristike, na prvom mjestu. Ako je to i karizmatična osoba, to je dobro, ali to nije presudno. Važno bi bilo da čelnog čovjeka podupire ne samo njegova stranka, nego i širi krug ljudi, a on se dokaže svojim potezima da može uživati povjerenje svih građana. To bi bilo jedino ispravno. No, u našem gradu bojim se da su tolike podjele među političarima, a to je na žalost zbog vlastitih interesa, da se narod nema baš čemu nadati. Jedinstvo raznih srodnih opcija, dakako domoljubnih, bilo bi međutim jedino kadro promijeniti smjer u kojem ide naš grad, a to je njegovo stagniranje i propadanje.
 
Kakvo je vaše mišljenje o našim lokalnim političkim strankama, političarima, praksama? Mnogi koji se bave politikom, zaklinju se u Crkvu i vjeru, a u praksi čine suprotno (jedno misle, drugo govore, treće rade),  primjenjuju makijavelizam, kameleonizam i "sotonizam"? Kako to tumačiti? Shvatiti? Nadvladati?
- Rekao bih da te devijantne pojave koje spominjete ne mogu biti izraz vjere nego odsutnosti vjere iz njihova života. To je svakako – u slučaju da se takvi pozivaju na Crkvu i svoju pripadnost njoj – prijetvorno i licemjerno. Općenito govoreći mislim da su se do sada u našem gradu Sisku stvarale, kako se to voli reći, neprincipijelne koalicije jer su se stranke koje su potpuno različitih načela znale ujedinjavati samo zato da bi zajedno „dijeliti vlast“, dakle zbog vlastitih interesa. I tada ne može biti dobro narodu niti lokalnoj sredini jer oni ne razmišljaju što bi mogli učiniti za narod, da ljudima bude bolje, nego samo kako da se oni sami što više namire, kako da dobiju što bolje fotelje, kako da uhljebe svoje pristaše. To je zapravo prividno prijateljstvo, jer takvi savezi ne počivaju na povjerenju nego na ucjeni. A oni koji su spremni ucjenjivati, ali se ponašati po diktatu i ucjenama, nisu hrabri ljudi nego kukavice. To je stajalo kroz povijest, a i danas, naš narod najgorih posljedica.
 
Mnoge ste iznenadili oštrim govorom na božićno-novogodišnjem prijmu kod župana Ive Žinića? Što vas je potaknulo za tako oštar istup koji bi se mogao nazvati i prozivkom župana i Županije, ali i državne vlasti? S čime niste bili zadovoljni? Što danas mislite: jeste li trebali tako istupiti? Kakav je danas vaš stav o pitanjima koje ste tada iznijeli, je li se što pomaknulo, pokrenulo po tim pitanjima?
- No, dobro, nisam ja tada samo kritizirao, nešto sam i hvalio. Recimo, pohvalio sam župana što je osnovan županijski Odbor za obilježavanje žrtva komunističkog terora Drugog svjetskog rata i poraća. I mene zovu kada obilježavaju neko masovno stratište iz tog vremena, da se pomolim i prikažem sv. misu za žrtve. Ali ne mogu shvatiti da npr. Hrvati s Kosova već 17 godina u Hrvatskoj nemaju doma! Mislim na naše ljude u Dumačama. Živjeli su više od 11 godina u kontejnerima, pa potom više od 5 godina u prognaničkom naselju u Maloj Gorici, gdje su još danas smješteni u barakama, dok se 40 kuća za njih sagradilo već prije 3 godine. Pa zar nitko ne može, ne zna ili neće završiti tu gradnju da se te ljude useli u te kuće, a ne da im se predaju onda kad će već od nebrige početi propadati? Taj nemar i ta procedura, gdje se birokracija poigrava s ljudima, meni je neshvatljiva. Također ne mogu razumjeti kako je moguće da se za neke projekte čeka odobrenje više mjeseci, pa i više godina, dok bi za njih bilo potrebno tek nekoliko tjedana. Tu neučinkovitost naše administracije pokazao sam na primjerima Zrina i našeg vjerskog vrtića u Selima. O Zrinu, koji bi trebao biti simbol hrvatske borbe za slobodu, već godinama se dopisujemo s državnim institucijama, čak i kupujemo zemlju – koja nam je kao Crkvi bila oduzeta poslije Drugog svjetskog rata, jer ne možemo dočekati njezin povrat – a za dječji vrtić u Selima jedan državni ured dobio se pohvalio da su sve dozvole ishođene u rekordno kratkom vremenu – a to je bilo više od pola godine, jer da inače to traje barem godinu dana. Ja sam odgovorio da se time ne trebaju hvaliti jer se te sporosti treba stidjeti! Rekao sam također da za Zrin naša Županija nije ništa napravila, a prošla je godina bila Godina Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, budući da je bila 450. godišnjica bitke kod Sigeta. Doduše postavljena je jedna ploča tom hrvatskom junaku na stari grad Zrin. Ipak za Zrin se sad neke stvari pokreću. Na sjednici Vlade RH u Sisku 23. veljače odlučeno je da će se obnoviti i asfaltirati cesta Divuša – Zrin, što je dobra stvar jer kako Zrin može postati poželjna destinacija u Hrvatskoj ako se do njega ne može ni doći?
 
Imamo razloga za blagi optimizam
 
Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? Imamo li razloga za optimizam, ide li Hrvatska u dobrom smjeru, poduzima li mjere za zaustavljanje iseljavanja mladih iz Hrvatske, za sprečavanje demografske katastrofe, za otvaranje novih radnih mjesta, za suzbijanje korupcije kao rak rane hrvatskog društva, za stvaranje pravednije, socijalno osjetljivije, humanije i bolje Hrvatske?
- Rekao bih da imamo razloga za blagi optimizam. Naša Predsjednica je svjesna da je naša hrvatska budućnost vezana uz zapadnu Europu i tu traži saveznike. Inicijativa Triju mora je odlična jer Hrvatsku odmiče od Balkana, kamo nas još uvijek mnogi žele vratiti. A mi smo u EU, i to kao srednjoeuropska, mediteranska zemlja. Predsjednik Vlade gosp. Plenković dobro za sad balansira, jer mu stalno ovi agresivni hrvatski izdajice – tzv. antifa – izmišljaju fašizaciju, ustašizaciju, ugrozu manjina, dok te iste skupine nisu nikad imale veća prava u Hrvatskoj. To je naša nenarodna i protunarodna politika koju bi trebalo iskorijeniti. Kažem, premijer to sve uspijeva dobro premostiti prije svega insistiranjem na gospodarskom rastu, na pravima manjina, ali ne na njihovom diktatu, te ovim najnovijim potezima koji su mnoge iznenadili. O tom ćemo poslije. No, još bih rekao da Hrvatskoj nedostaje povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. A toga su se sve vlade, poslije smrti prvog predsjednika Tuđmana, bojale. Zašto? Jer je sve više prevladao utjecaj starih komunističkih kadrova koji nisu željeli dolazak niti hrvatskih iseljenika niti njihovog znanja niti kapitala. Radije će iseliti pola Hrvata u inozemstvo negoli što će dopustiti da se iseljenici vrate i svojim znanjem i kapitalom obogate našu domovinu. Stvoreni su takvi zakoni koji to onemogućavaju. Volio bih da to Premijer bude u stanju preokrenuti, da se toga ne boji. A to bi značilo dirnuti u osinje gnijezdo. No, time bi se ne samo se podiglo gospodarstvo, nego dolaskom iseljenika bi se i demografski spasila Hrvatska. Dok zemlju napuštaju mladi, ostaju uhljebi one vlasti koja je prije, u bivšoj državi, razarala Hrvatsku, i – kako da takvoj zemlji krene na bolje? Premijer se ne bi smio bojati povući radikalne poteze. Prije svega da potpuno otvori vrata povratku hrvatskih iseljenika. To bih mu ja savjetovao.
 
Učinjen velik korak naprijed u procesu lustracije
 
Vlada RH je donijela odluku o formiranju Vladinog povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Kakvo je vaše mišljenje o formiranju povjerenstva, s obzirom na kontroverze koje prate osnivanje takvih tijela i očekivanja od njih? Što se može očekivati od Povjerenstva kada se za pozdrav "Za dom spremni" HOS-a iz Domovinskog rata traže zabrane, osude, kada se takav pozdrav proglašava "ustaškim", "fašističkim", "neonacističkim", dok se zvijezda petokraka i poklič "Smrt-fašizmu-sloboda narodu" proglašavaju antifašističkima i poželjnima? Možemo li kao država oko toga postići nacionalni konsenzus?
- Ustanovljeno je Vijeće za suočavanje s prošlošću, što je svakako veliki pomak na bolje jer je do sada – a osobito u bivšoj komunističkoj vladi – to bilo nemoguće. Ipak tu su izostali predstavnici onih institucija koji su najviše trpjeli od totalitarnih vlasti, kao npr. Udruga bivših političkih zatočenika, Udruga Huda jama, ali i Udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata, Udruga zatočenika srpskih koncentracijskih logora i sl. Nema u tom sastavu ni Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je već stručno valoriziralo i osudilo rad pojedinih javnih osoba u Hrvatskoj, a koje su uništavale hrvatske interese. Nema ni Čička koji na čelu HHO u zadnje vrijeme sve bolje radi. Od znanstvenih institucija nedostaje mi Institut Dr. Ivo Pilar. Ne znam po kojem je ključu ušao Ivo Goldstein, a nije Ivo Banac. Ali sve u svemu, držim da je ovim vijećem učinjen velik korak jer je time započeo proces lustracije. Mislim da je to pravo ime za očekivani plod ovog vijeća. Svakako da bi bilo puno lakše kada bi lustracija bila zakonski provedena prije tog vijeća, ali i ono može puno tome pridonijeti. Npr. ako se osude svi pripadnici tajnih jugoslavenskih službi i njihovi suradnici, tada ne bi takvi više mogli naći mjesta u javnim državnim službama, kao npr. u politici, u inozemnim predstavništvima, u znanstvenim i kulturnim ustanovama, itd.
 
Pobačaj nije dio ljudskih prava
 
Ustavni sud Republike Hrvatske nakon 26 godina donio je odluku o odbacivanja prijedloga da se pravo na pobačaj proglasi neustavnim, te zatražio od Hrvatskog sabora da u roku od dvije godine donese novi zakon o pitanju abortusa? Poznat je stav Crkve da život počinje začećem, Crkva se zalaže za zaštitu života, nerođenih. Što mislite o odluci Ustavnog suda o abortusu? Hoćete li nastaviti molitvene aktivnosti, te aktivnosti na promociji života, protiv abortusa?
- Mi ćemo svakako nastaviti s molitvama i svim aktivnostima koje štite život nerođenih. Upravo smo 5. ožujka započeli s prikazivanjem prezentacije o vrijednosti nerođenog života, što organizira udruga U ime obitelji, a to će se provoditi u svim župama naše Biskupije na kraju nedjeljnih misa tijekom ove korizme. U katedrali je osobno bila nazočna gđa Željka Markić koja je i vodila prezentaciju. Također je pred našom bolnicom na Pepelnicu započela molitvena inicijativa „40 dana za život“, koja se već peti puta organizira u 25 gradova Lijepe naše da bi se upozorilo na vrijednost života, a odvratilo od pobačaja. A Ustavni je sud, s velikim zakašnjenjem, dao svoje mišljenje kako zakon iz 1978. nije protiv našeg Ustava, premda u Ustavu u 21. čl. stoji: „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Ipak vrijednost izjave Ustavnog suda je u tome što je u obrazloženju naveo i naše uvjerenje da ljudski život počinje začećem. To je stav Crkve oduvijek, a danas to potvrđuje i medicinska znanost, kao i biologija. To nije sporno. Sporno je spada li pravo na abortus u ljudska prava, kako to ističu pripadnici tzv. ženskih pokreta. Međutim abortus nije dio ljudskih prava jer to različito reguliraju pojedine države. Kod nas je to nedefinirano i dobro je da je Ustavni sud dao državi rok od dvije godine da donese novi zakon koji će to pitanje regulirati. Mi smatramo da je to prilika da educiramo naše vjernike o čemu se tu radi i kako nitko nema pravo Božji dar ljudskog života prekinuti, tj. počiniti ubojstvo. Tu se mi žestoko protivimo svakom takvom „pravu“ jer to smatramo nedopustivim. Crkva čak povezuje s grijehom pobačaja i kaznu ekskomunikacije, tj. izopćenja, što se samo s dopuštenjem biskupa ili čak pape, u ispovijedi, kad se taj grijeh ispovijedi, ukida odnosno briše. Bog je milosrdan, ali čovjek se mora odgovorno ponašati.
 
Kako stoje stvari s kanonizacijom našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca? Mnoge je iznenadila odluka pape Franje o osnivanju povjerenstva Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o Stepincu. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Kakva su vaša saznanja? Hoće li nam i kada kardinal Stepinac postati svetac?
- Iskreno se nadam da će sljedeće tj. 2018. godine Papa proglasiti bl. Alojzija Stepinca svetim. Zapravo ne može taj proces drukčije završiti, premda bi se protivnici Katoličke Crkve i blaženog Alojzija veselili da to ne završi tako. No, oni mogu kritizirati, ali ne mogu utjecati na taj unutarcrkveni postupak Katoličke Crkve. Kad gledamo izvana taj presedan, da se SPC umiješala i osporila naš, čisto katolički postupak proglašenja svetim našeg Blaženika, to izgleda nemoguća misija. Nikad se takvo što nije dogodilo. A papa Franjo želio je dati priliku SPC-u da čuje njihove probleme pa je osnovao mješovito povjerenstvo da o tome raspravi. Važno je da je tom povjerenstvu dano ograničeno vrijeme rada, a to je od srpnja prošle do srpnja ove 2017. godine. Usprkos velikim očekivanjima, čini se da će plodovi rada ovog povjerenstva bili neznatni. Moći će se reći da je Papa imao želio čuti probleme koje s našim svecem ima SPC, ali oni nisu kadri osporiti njegovu svetost jer je ona neupitna. Oni zapravo igraju političku igru, i sve je ovo otišlo na žalost u političko nadmudrivanje. Država Srbija službeno i dalje zastupa velikosrpske stavove prema Hrvatskoj, a na žalost u to se uključila i SPC. Bitna je u stvari zamjerka, zašto je nadbiskup Stepinac podupirao pravo hrvatskog naroda na neovisnu državu. To je veoma neobično, osporavati pravo bilo kojem narodu da želi imati svoju državu. Ali mi Hrvati to možemo razumjeti jer smo od 1918. bili pod srpskom vlašću, koja nas je beskrajno iskorištavala, Hrvati su bili u obje Jugoslavije podjarmljeni i jasno je da milom oni nama nisu željeli dati slobodu, već smo ju krvlju morali izboriti. U okolnostima neprestane borbe za slobodom neobično bi bilo da neki hrvatski domoljub ne želi samostalnost svoje domovine. Kardinal Alojzije Stepinac je simbol ne samo svetosti Crkve, nego i simbol slobodne Hrvatske. I zato ja želim da mu Biskupija podigne spomenik, na Trgu bana Jelačića pred Velikim Kaptolom. Mi se već pripremamo za to. Bit će to veliko slavlje i opet jedna velika katolička i hrvatska pobjeda u hrvatskom narodu i u našem gradu Sisku.
 
Politička elita je potkupljena od velikih trgovačkih lanaca
 
Crkva se zalaže da se zabrani rad nedjeljom, da nedjelja bude sveti dan, za odlazak na misu u crkvu, za obitelji i zajedništvo. Takva zabrana vrijedila je vrlo kratko vrijeme, zakon je ukinut, ponovno trgovački centri  rade nedjeljom, radnice moraju raditi cijelu nedjelju, a najčešće im nije plaćen prekovremeni rad. Zašto se u demokratskoj, pluralnoj, katoličkoj Hrvatskoj ne može zabraniti rad nedjeljom, zašto nedjelja ne može biti slobodna i sveta?
- To se do sada nije reguliralo jer je, mislim, vladala politička korupcija, političari su bili potkupljeni od velikih trgovačkih lanaca i morali su im se odužiti donoseći zakone koji su išli njima u korist a na štetu radnika i naše katoličke tradicije. Mi u Crkvi, na temelju katoličkog socijalnog nauka, ne tražimo neradnu nedjelju samo zato da naši vjernici mogu doći na misu, nego prvenstveno zato što je to pravo radnika i ljudsko pravo, imati jedan dan odmora u tjednu, a to je tradicionalno kod nas nedjelja, samo ime joj to kaže da se taj dan „ne dela“, ne radi. Otkako je u modernoj hrvatskoj državi to došlo u pitanje, mi smo se borili za prava radnika, u ovom slučaju to su uglavnom radnice, mlade žene koje za neadekvatnu povišicu (koja može biti i samo jednu kunu!) rade prekovremeno, pa ne mogu biti ni sa svojom obitelji, umaraju se i razbolijevaju pa ne mogu biti od koristi ni firmama ni društvu. Daje nam nadu to što je Premijer obećao da će Vlada razmotriti to pitanje u kontekstu demografske obnove jer to jest povezano. Kako će mlada obitelj planirati više djece ako je majka uvijek odsutna, ako se ne može ni u nedjelju posvetiti svojoj obitelji? Možemo se usporediti sa zapadnim zemljama odakle dolaze ti trgovački lanci, a gdje je to pitanje najčešće regulirano tako da su trgovine nedjeljom zatvorene, pa ne strada ni turizam niti su ljudi gladni kruha. Zar se ne bi to sve moglo nabaviti kroz šest radnih dana pa da i trgovci imaju neradni dan i vremena za sebe i svoju obitelj? To se mora promijeniti.
 
Bili ste spriječeni doći na javnu tribinu o medijima, te ste kao svog izaslanika poslali kancelara Sisačke biskupije mons. Marka Cvitkušića, na čemu se od srca zahvaljujemo. Kakvo je Vaše mišljenje: treba li hrvatskom i europskom Sisku tjedni list, treba li našem gradu NST? Kakvo je vaše mišljenje o ovom i ovakvom NST-u? Što se može učiniti da NST opstane, da Sisak ne ostane bez jedinih tiskanih novina?
- Svakako je dobro što imamo ovaj tjednik jer su to, kako velite, jedine sisačke novine. Ona trebaju opstati i sve treba učiniti da ne dođe u pitanje njihovo izlaženje. Tu bi se svi trebali uključiti, od Grada do Županije, poslovnih tvrtki i pojedinaca. Meni je uvijek zanimljivo uzeti NST u ruke i mislim da je prilično dobar tjednik u kojem se, kao u zrcalu, odražava život našega grada Siska. Žao mi je što se nalazi u problemima. Nadam se i želim da se to riješi i da on dobije svoje zasluženo mjesto u rukama svih naših građana. Treba ga i dalje tako voditi, da bude neovisan, svestran, po sadržaju raznovrstan, odmjeren i na visini, da izvješćuje i o politici, i o športu, o vjerskom životu svih vjerskih zajednica, o radovima u gradu i okolici, o događajima i problemima u firmama, o znanosti, medicini, kulturi, jednom riječi – o životu svih naših građana. U tome vam želim svaki napredak!
 

Željko Maljevac, Novi sisački tjuednik, http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/3924-intervju-biskupa-koia-nst-u

Lustracija je nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama

 
 
Lustracija je postala nužna kada je provedena "kontralustracija" što je Hrvatsku u mnogočemu vratilo u osamdesete godine prošlog stoljeća i zaustavilo odnosno usporilo njezin demokratski razvoj. Viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest Ivo Lučić jedan je od članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je Vlada Andreja Plenkovića osnovala prije tjedan dana.
https://croative.net/wp-content/uploads/2015/03/03_Ivo_Lucic.jpg
- Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.
 
• U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i ne ćete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?
– Upravo takav pristup društvenim problemima doveo je do njihova nerješavanja i nekontroliranog uvećanja. Umjesto dijaloga imali smo monolog ili skup monologa. Uglavnom nitko nikoga nije slušao niti uvažavao. Mi imamo neslaganja oko činjenica i posvađane interpretacije prošlosti koje valja pomiriti što onda opravdava i traži »pluralistički« sastav Vijeća, a ne skupinu istomišljenika. Ne treba miriti one koji se nisu ni »svađali«. Istina je da gospodin Goldstein i ja imamo različita životna i profesionalna iskustva te da imamo različita mišljenja o mnogim dijelovima naše, naglašavam naše, prošlosti, ali to nikako ne znači da uz uvažavanje jedan drugoga kao osobe i uz prihvaćanje iznesenih argumenata ta stajališta ne možemo približiti, a u nekim stvarima se i složiti. Znanstveni pristup povijesnim osobama i događajima otvara nam prostor za razumijevanje i mogućnost za visoki stupanj suglasja. Osim toga, kao znanstvenici ne bismo smjeli ni pretendirati na apsolutnu istinu, to je osobina ideologija. Zato su za razliku od znanstvenih teza, pa i političkih stajališta, ideološki stavovi nepomirljivi.
 
• Ali, vi ćete biti pa skoro kao Sabor u malom, u kojem je praktično nemoguć konsenzus političkih opcija o nekim razdobljima hrvatske povijesti. I što ćete onda, nadglasavati se kao zastupnici?
– Načelno je dogovoreno da ćemo pokušati doći do konsenzusa o onim najvažnijim pitanjima.
 
• Bi li možda trebalo osnovati i neko ovakvo Vijeće za razdoblje nakon 1990., s naglaskom na Domovinski rat?
– To je razdoblje u kojem je došlo do prvih slobodnih višestranačkih i demokratskih izbora, kao i do referenduma na kome se apsolutna većina hrvatskih građana izjasnila za neovisnu državu. Došlo je i do pobune te agresije na Republiku Hrvatsku; do njezine obrane, oslobađanja okupiranih teritorija i konačno do pobjede. Sve to skupa nazivamo Domovinskim ratom. Jasno mi je da se ne osjećaju svi kao pobjednici. Neki su taj rat izgubili, nisu zadovoljni rezultatom pa bi ga htjeli problematizirati, makar i zagovaranjem osnivanja Vijeća. Međutim, svi detalji iz tog rata, pa i oni sporni, višestruko su propitivani, na sudovima i u javnosti. I što je zanimljivo to je razdoblje naše povijesti puno temeljitije istraženo nego razdoblje komunističke vlasti. Za zločine počinjene u Domovinskom ratu osuđeni su mnogi i s pobjedničke strane, dok za komunističke zločine nije osuđen nitko, barem ne na hrvatskim sudovima. Očito je kako (post)komunističke strukture vide u razdoblju od 1990. do 2000. manje slobode i demokracije nego u onome od 1945. do 1990. Otuda dolaze ovakvi apsurdni zahtjevi kojima pokušavaju izjednačiti neslobodno i slobodno društvo. Radi se zapravo o providnom pokušaju da se spriječi otvaranje arhiva i zaustavi suočavanje s totalitarnim odnosno nedemokratskim karakterom komunističkog režima.
 
• Kako shvaćate navod iz vladine odluke o osnivanju Vijeća da će ono »ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«?
– Pretpostavljam kako se tom formulacijom htjelo odbaciti optužbe po kojima je smisao Vijeća »izjednačavanje« dvaju totalitarnih odnosno nedemokratskih režima. Naravno da između njih postoje razlike i ne znam tko bi to htio i zašto bi ih htio izjednačavati.
 
• Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?
– Naravno da ne bih stavio znak jednakosti. Kao prvo NDH je trajala četiri godine, a komunistička Jugoslavija skoro pola stoljeća. Oba su režima iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih, ožalošćenih, uništenih, poniženih i povrijeđenih. Jedni su ubijali u ime rase a drugi u ime klase, a jedni i drugi u ime države i ideologije. NDH je poražena, njezini su čelnici uglavnom ubijeni ili su pobjegli u emigraciju, a njihovi su zločini do detalja poznati široj javnosti. Puno toga je i krivotvoreno u sklopu provedbe »propagande užasa«, čiji je cilj izlazio iz okvira osude ustaškog režima prema ozloglašavanju svakog oblika političkog hrvatstva i hrvatske državne ideje. Sjetimo se samo monstruozne tvrdnje o 700.000 žrtava u Jasenovcu. S druge strane, komunističke su vlasti gotovo pola stoljeća, uz punu primjenu nasilja spram disonantnih glasova, uvjeravale ljude kako je to najbolji sustav u ljudskoj povijesti, pa su mnogi u to i povjerovali. Tragove svojih zločina skrivali su po rudarskim oknima, surovo eliminirali one koji su o tome pokušavali govoriti te konačno stvorili atmosferu u kojoj obični čovjek danas teško prihvaća činjenicu da je tu riječ o režimu utemeljenom na zločinačkim praksama, što lako dokazivo s pozivom na jednostavne fakte. U takvim okolnostima tražiti izjašnjavanje o tomu koji je sustav »bio bolji« ne znači ništa drugo do želje za prihvaćanjem i perpetuiranjem dugo i brižno konstruirane laži!
 
Perković se pridružio onima koji su odbili Tuđmanovu politiku pomirbe
 
• Tuđman je praktično politički amnestirao Josipa Perkovića, premda je itekako znao da postoje utemeljene sumnje da je on bio upleten u ubojstva hrvatskih emigranata. Perković je imao ozbiljnu ulogu u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatskog obavještajnog sustava, a onda ga je Hrvatska 2014. izručila Njemačkoj i sada je tamo u zatvoru. Nije li to, čak uzimajući u obzir i njegovu krivnju, zapravo apsurdno?
– Tuđman je svoju politiku temeljio na pomirbi svih hrvatskih ljudi, na ideji osamostaljenja, obrane i demokratizacije hrvatske države. Prihvaćao je i koristio sve one koji su prihvaćali takvu politiku i koji su se odazvali njegovu pozivu. U tom smislu treba gledati i Perkovićev angažman kao i njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Problem je, po svemu sudeći, nastao kada se Perković pridružio onima koji su odbili Tuđmanovu politiku pomirbe i pokrenuli proces »detuđmanizacije«, nastojeći pritom, koristeći ranije izgrađene društvene mreže i agenturu, staviti pod kontrolu sigurnosni sustav i preuzeti u svoje ruke sve važne poluge državne i društvene moći. Njegov slučaj možda je i ponajbolja ilustracija moje teze o nelegalnim mrežama i kriminalnim savezima iz razdoblja komunističke vlati. Naravno da je sve to izazvalo i reakciju dijela društvenih struktura, što se poklopilo s istragom njemačkih vlasti i rezultiralo njegovim izručenjem i osudom. Ne vidim tu ništa apsurdno.
 
Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?
– Ne vidim smisla ni razloga u traženju »nečega pozitivnog« u državi koja je nastala i propala u ratu. Ta je potreba, ako je i uopće relevantna, bila političke naravi, nastala u dubokoj ilegali tijekom komunističke Jugoslavije i služila je za njezino rušenje odnosno delegitimiranje.
 
Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?
– Kao povjesničar ne razmišljam u kategorijama apsolutnog dobra ili apsolutnog zla. Takva podjela proizlazi iz ideološke totalitarne matrice. Pavelić je povijesna osoba koja se nalazila na čelu NDH i koja je, uz sve ostalo, odgovorna za brojne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?
– Ne znam koji su to »desničari«, ali ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske države nakon što je Pavelić njezinu sudbinu čvrsto vezao uz Hitlerovu Njemačku. Što se komunista tiče, oni su svakako htjeli Jugoslaviju pa su je i obnovili. Osim toga, obnovu Jugoslavije podržavale su i sve tadašnje svjetske sile, od SSSR-a do Velike Britanije i SAD-a. Riječ je zapravo o tomu da su se oni još tijekom rata uspjeli dogovoriti o poništenju svih stečevina Hitlerova režima, što je naravno podrazumijevalo i bezuvjetno vraćanje na predratnu političku arhitekturu.
 
Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?
– Mlade ljude privlače krajnosti, posebno u kriznim vremenima kada gube vjeru u sustav. Neki od njih misle kako se iz tih ekstremnih pozicija može najlakše i najbrže doći do određenih rješenja ili na taj način žele barem dobro naljutiti i uznemiriti etablirane društvene strukture i vladajuće političke garniture. Rekao bih da je to više čin pobune nego nekog ekstremizma, posebno ustaštva kakvo je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne mislim da se to može pripisati »mlađim naraštajima« nego tek jednom malom broju. Slično je i s takozvanim »lijevim ekstremizmom«.
 
Vi se u svojem javnom djelovanju zalažete za lustraciju. Koji je glavni razlog da je ona u Hrvatskoj izostala čak i u najblažoj varijanti, je li to politika nacionalnog pomirenja koju je promovirao Franjo Tuđman ili rat u prvoj polovici devedesetih godina?
– Moje zalaganje za lustraciju odnosi se u prvom redu na funkcioniranje pravne države i dokidanje »nepravne«, što podrazumijeva dokidanje sustava korupcije, neodgovornosti, zloupotrebe položaja i slično. Za to je potrebno raskinuti nelegalne mreže i kriminalne saveze iz razdoblja komunističke vlasti te promijeniti svijest po kojoj je lojalnost partiji iznad lojalnosti državi, a »sud partije« i »sud povijesti« iznad pravosudnog sustava Republike Hrvatske. Osobe s takvom sviješću nisu u stanju raditi za opće dobro nego isključivo za svoje dobro i dobro svoje organizacije. Lustracija, odnosno odmak od nedemokratskog komunističkog režima, nije bila moguća početkom devedesetih prije svega zbog ratne prijetnje i agresije, ali i zbog politike pomirbe koja je po definiciji isključivala lustraciju. Međutim, ona je postala nužna nakon što su stare komunističke strukture nakon promjene forme ponovno ovladale institucijama i javnim prostorom, čisteći u procesu »detuđmanizacije« sve one koji se nisu uklapali u njihove sheme. Ili, kraće rečeno, lustracija je postala nužna kada je provedena »kontralustracija« što je Hrvatsku u mnogočemu vratila u osamdesete godine prošlog stoljeća i zaustavilo odnosno usporilo njezin demokratski razvoj.
 
Mislite li da Vijeće mora preporučiti Vladi i Saboru donošenje zakona o nemogućnosti davanja ulicama i trgovima naziva po ljudima koji su bili važni politički akteri u vrijeme komunizma?
– Osobno ću podržati stajalište po kojem nitko tko je odgovoran ili je sudjelovao u masovnim ubojstvima i kršenjima ljudskih prava, posebno u razdoblju mira, nema pravo javnosti ili barem ne na javne počasti. Po takvim se osobama ne bi trebale zvati ulice ili trgovi jer to šalje potpuno krivu poruku da se zločin isplati ako je dovoljno masovan i dobro organiziran. To se naravno prije svega odnosi na Josipa Broza Tita.
 
Gdje danas pronalazite stare komunističke strukture?
– Svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada, korupcije, isključivosti, političke podobnosti i denunciranja, gdje se kadrovska politika temeljila i temelji na vezama iz prošlosti i političkoj podobnosti. Gdje se tvrdi da je »prije bilo bolje«, da je Hrvatska »slučajna država« ili »neuspio eksperiment«, gdje »naša regija« počinje u Krapini a završava kod Gevgelije, gdje »naši narodi« govore »našim jezikom«, gdje je posljednji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito važniji i bliži od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tamo gdje odlaze golemi iznosi novca iz državnog proračuna, a odakle dolaze stalne optužbe na račun države i provode se aktivnosti koje razaraju društveno tkivo. Među onima koji Hrvatsku vide kao poprište vječne borbe između njih i "ustaša". Konkretnije, radi se o očuvanim središtima moći izgrađenim i održavanim pod utjecajem bivših članova raznih komiteta, saveznih i republičkih sekretara, tajne i javne policije te njihovih izravnih bioloških ili političkih nasljednika, a koja djeluju s osloncem na očuvane društvene mreže te inozemne sponzore i saveznike.
 
Premijer Plenković u svojoj se maturalnoj radnji 1988., godinu dana prije pada Berlinskog zida, pozivao na Edvarda Kardelja. Tih je godina predstojnik njegovog ureda Davor Božinović bio savjetnik u republičkom sekretarijatu za narodnu obranu, dakle provjeren, politički podoban kadar. To vam ne smeta?
– Ne znam koju je temu obrađivao premijer Plenković u svojoj maturalnoj radnji, ali ne vidim ništa sporno u tome što se pozivao na Kardelja, koji je, iako po formalnom obrazovanju učitelj, bio i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. I danas ako pišete o političkom sustavu SFRJ ne možete zaobići Kardelja. Prije bih zato problematizirao činjenicu da je netko išao čitati Plenkovićev maturalni rad ne bi li ga na toj razini politički diskvalificirao. To je metoda preostala iz bivšeg režima. Što se tiče gospodina Božinovića, ne znam gdje je radio i je li bio »provjereni kadar«, ali njegov angažman na suočavanju s nasljeđem nedemokratskih režima pokazuje da se ne boji suočavanja s prošlošću, pa ni sa svojom.
 
Čekajte malo, nije li ipak paradoksalno da su dva čovjeka s ovakvim pedigreom danas tako važni u hrvatskoj politici i tu u okviru stranke koja se voli predstavljati kao antikomunistička? To je kao da SDP vode bivši hrvatski emigranti koji su u Argentini odrasli sa slikom Pavelića iznad kreveta i onda prešli na socijaldemokraciju.
– Ne vidim ništa paradoksalno u pozicijama Plenkovića ili Božinovića, prije svega zato što, barem zasad, djeluju kao istinski demokrati koji ni na koji način ne pokušavaju opravdati ni jedan od dva nedemokratska režima niti umanjiti ili obezvrijediti njihove žrtve. Valja imati na umu da je SDP pravni i ideološki sljednik Saveza komunista i Josipa Broza, ali HDZ ni u kom slučaju nije Pavelićev sljednik. Zato slike iznad kreveta ili »pedigrei« tu ne igraju nikakvu ulogu.
 
Shvaćate li ovo Vijeće možda i kao pokušaj, makar zakašnjele, kakve takve lustracije?
– Ne vidim vezu između osnivanja ovoga Vijeća i lustracije, osim ako se ne pretpostavlja kako će dostupnost arhivskog gradiva, na njima utemeljena znanstvena istraživanja i jačanje demokratske svijesti do toga logično dovesti.
 
Hoćete li u radu Vijeća zastupati stav da treba zabraniti crvenu petokraku?
– Ne znam kakav će stav zastupati vijeće, ali mogu reći da osobno nisam sklon zabranama. S druge strane, smatram kako je neophodno da kod naših građana osvijestimo stvarno značenje simbola iz naše prošlosti. Naime, simboli mijenjaju značenja. Zvijezda petokraka imala je različita značenja i slala je različite poruke 1941., 1945., 1991. i danas. Mnogi naši građani vide je kao simbol svoga stradanja i to treba imati na umu.
 

Dražen Ciglenečki, http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Ivo-Lucic-Lustracija-je-nuzna-jer-su-stare-komunisticke-strukture-ovladale-institucijama

Petrina: U hrvatskom sudstvu vlada nezakonje i korupcija

 
 
Nakon što je Petrina optužio šibenske suce, oglasio se i Kajin tvrdnjom da je "Šibenik nula spram Istre".Bivši saborski zastupnik i predsjednik Istarskih demokrata Damir Kajin u razgovoru za naš portal osvrnuo se na burnu saborsku raspravu o hrvatskom pravosuđu te se sukladno tome zapitao zbog čega se Udruga hrvatskih sudaca zgražava. Po njemu, hrvatsko pravosuđe leglo je kriminala.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSgzm55DB2F1c_lgbkDNIN0gMjy3_fRTD1o_3aegeyb7cjjqHPA
Damir Kajin
 
- Policija čak odradi posao, ali DORH i PNUSKOK pod štafetnom palicom politike sve guraju pod tepih. Suci nisu presudni. Oni su samo dio igre. Bitni su državni odvjetnici i PNUSKOK. Oni koji nakon karijere u DORH-u postaju zastupnici gradova, općina, komunalnih poduzeća, županija… Oni su ti koji determiniraju bilo koju istragu. Najprije štite vlast, lokalnu ili nacionalnu, a potom od istih dobivaju posao. Šibenik je spram Istre nula. Jedino tko su gori od ovih struktura su o politici ovisni mediji. Poglavito lokalni. Zastupnici tu igru ne igraju. Zašto se napada Sabor? Da bi se šutjelo o medijima, DORH-u, sudstvu i kapitalu - poručuje Kajin referirajući se na reakciju UHS-a koji su priopćenjem izrazili zgražanje zbog istupa nezavisnog saborskog zastupnika Stipe Petrine.
 
Osebujni Petrina u Saboru je ustvrdio da u hrvatskom sudstvu vlada nezakonje i korupcija te iznio sumnju da suci šibenskog Općinskog i Županijskog suda rade nezakonito. U priopćenju koje potpisuje šef UHS-a Đuro Sessa, udruga izražava zgražanje stoga što je u 2016. godini moguće da saborski zastupnik ne posjeduje elementarna znanja o ustavnom poretku i načelu trodiobe vlasti, da je moguće uvrjedama, neutemeljenim optužbama i difamacijama inspiriranim osobnim interesima na ovaj način prekršiti civilizacijske dosege uljuđenog demokratskog društva, ali i da takve eskapade dobivaju medijsku pozornost.
 
- Zastupnika Petrinu, ali i sve one koji mu aplaudiraju i koji podržavaju njegove istupe podsjećamo da se sudske odluke mogu jedino ispitivati u postupku pravnih lijekova i da je sudnica jedino mjesto gdje se može argumentirano štititi svoja prava- navode u priopćenju. Podsjetimo, Petrina je u Saboru ustvrdio da je svih 13 sudaca šibenskog Županijskog suda uhvaćeno u nedozvoljenim aktivnostima i najgorim kaznenim djelima.
 
- Na tom sam sudu osuđen u dva premeta koji nemaju veze sa zdravom pameću, uz naglasak da su oba pala na Europskom sudu za ljudska prava. Postoji opravdana sumnja da je Županijski sud u Šibeniku uvezan sa strukturama političke moći i kriminalnim općinskim državnim odvjetništvom, kojim upravlja Irena Senečić koja je korumpirana - naveo je primoštenski gradonačelnik dodajući da postoji sumnja kako suci šibenskog Općinskog suda nezakonito sude.
 
Uistinu od slučaja Bandić do slučaja Mamić te brojnih drugih mnogo je paradoksalnih situacija u hrvatskom pravosuđu, a sve one mogu se svesti tek pod jedan zajednički nazivnik, realno u Lijepoj našoj rijetki su suci koji su za neke svoje postupke doista odgovarali. No, to ne znači da obavljaju svoj posao pravovaljano, već da je sustav duboko zatrovan, pa tko je jači po njihovim se pravilima igra. Ta dovoljno govori činjenica da je bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nedavno bio jedan od kandidata za Ustavnog suca, a o liku i djelu istoga javnost je i više nego dobro upoznata. S druge strane, u Hrvatskoj se doista samo suce ništa ne smije pitati, a kada ih se prozove onda je to, kako bi kazao sudac Sessa, zadiranje u neovisno pravosuđe. Kada ih se pita za imovinu, tada je to nepristojno, rekao bi sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela. U današnjoj Hrvatskoj suci su postali posebna kasta koja za sebe traži nedodirljivost i imunitet, ali bez imalo odgovornosti. Istovremeno, aktualna vlast za pravosuđe ionako nema vremena jer trzavice između Mosta i Domoljubne koalicije svedene su na prizemne, plitke i primitivne teme u kojima mjesta za govore o reformama naprosto nema. Svega je nekoliko primjera u kojima su suci procesuirani i osuđeni. Jedan takav jest sudac splitskog Općinskog suda Josip Popadić, koji je osuđen na osam mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine za davanje lažnog iskaza pred sudom. Mada je presuda postala pravomoćnom u rujnu 2012., sudac Popadić i dalje je nastavio obnašati svoju dužnost. Tu je i bivši sudac Visokog trgovačkog suda Bariša Gašpar osuđen zbog primanja mita i zloporabe položaja na jedinstvenu kaznu od godinu i 10 mjeseci zatvora. Izrečena mu je mjera zabrane obavljanja zvanja u trajanju na pet godina, a naložen mu je i povrat 25 tisuća eura mita. Zgodna priča svakako je imovina sudaca.
 
Imovina sudaca
 
Branko Hrvatin predsjednik Vrhovnog suda, ako je suditi po njegovoj imovinskoj kartici nije vlasnik ni jedne nekretnine u Zagrebu, ali je zato njegova supruga vlasnica stana od 60 kvadrata u središtu metropole. Ima mjesečnu plaću od 22 tisuće kuna neto, a od honorara zarađuje oko sedam tisuća kuna mjesečno, kada se zbroje sudačka plaća i stalni mjesečni honorari, Hrvatin mjesečno prima oko 30 tisuća kuna. Kada već govorimo o Hrvatinu spomenimo da ga je na to mjesto 2005. ustoličio Stipe Mesić. Ovaj Labinjanin po završetku osnovne škole s obitelji dolazi u Zagreb jer preseljenje biva poslovno uvjetovano budući da je njegov otac kao provjereni lokalni partijski kadar unaprijeđen na republičku, a kasnije saveznu razinu. Hrvatin stariji ostat će upamćen kao posljednji predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. U posljednjim danima socijalističke Jugoslavije uspješnu karijeru počeo je graditi i njegov sin Branko. Danas je Branko Hrvatin predsjednik Vrhovnog suda, a kada se zbroje sudačka plaća i stalni honorari, Hrvatin mjesečno itekeko lagodno živi.
 
Šefica Kaznenog odjela Vrhovnog suda Ana Garačić posjeduje stan u Zagrebu od 87 kvadrata. Plaća na Vrhovnom sudu joj je 18 tisuća kuna, a solidan iznos ubere i od honorara, otprilike oko 14 tisuća kuna mjesečno. Najvećim djelom od Hrvatske odvjetničke konore, od predavanja vježbenicima. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnog suda Sessa posjeduje pola obiteljske kuće s vrtom u Dubrovniku, stan od 66 četvornih metara u Zagrebu, a Sessa je supruzi darovao stan u Velom Lošinju kupnjom od sudskih odšteta koje je naplatio nakon dobivenih parnica protiv Dobroslava Parage, Večernjeg i Slobodne Dalmacije te malim zajmom od obitelji. Redovita primanja ovog suca iznose 18.400 kuna, a 3300 kuna dobiva od najma stana u Zagrebu. Marin Mrčela sudac Vrhovnog suda u Zagrebu posjeduje dva velika stana i kuću u Tugarima sa zemljom, što je dar od roditelja. Kao sudac zarađuje mjesečno 18 tisuća kuna neto, a zaradi i on dakako dodatne prihode veće od sto tisuća kuna.
 
Nisu ništa siromašniji niti suci Ustavnog suda, a najimućniji jest kum Vladimira Šeksa sudac Miroslav Šeparović, koji je prije ovoga posla bio odvjetnik, te kao takav imao znatno veća primanja. U to vrijeme zarađivao je preko 2,6 milijuna na godinu, uz prihode od članstva u saborskoj službi od 51 tisuće kuna. Na Ustavnom sudu zarađuje 18.682 kune mjesečno, suvlasnik je sa suprugom pet stanova u Zagrebu ukupno vrijednih preko sedam milijuna kuna. Ima pet pokretnina a od najma nekih stanova supružnici Šeparović zarade 74 tisuće kuna. Tu je i vikendica u Svetoj Jani čijih sto kvadrata vrijedi oko 370 tisuća kuna, a i u Blatu na Korčuli posjeduje kuću s okućnicom od sto kvadrata vrijednu 150 tisuća kuna. U Prižbi na istom otoku ima vikendicu jednake kvadrature vrijednu 740 tisuća kuna. Suvlasnik je dviju ruševina na Pelješcu površine 1,25 hektara vrijednih oko 90 tisuća kuna, jer u priči je i poljoprivredno zemljište, tu su i tri pištolja, umjetnine i sat te štednja. A na ime supruge prepisane su dionice INA-e u vrijednosti 43.200 kuna.
 
Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec zarađuje oko 20 tisuća kuna mjesečno, radi i na Pravnom fakultetu, ima stan od 180 tisuća njemačkih maraka koji se nalazi u Zagrebu, riječ je o nekretnini od 70,61 kvadrata. Vozi Peugeot, a od honorara za znanstveni rad zaradi oko 35 tisuća kuna te ima dva kredita. Mato Arlović mjesečno prima oko 18 tisuća kuna, za najam stambeno-poslovnog prostora godišnje ubere oko 57.500 kuna, suvlasnik je petorosobnog stana u Zagrebu od 225 kvadrata, dvosobnog od 80,76 kvadrata i trosobnog od 84 kvadrata u Osijeku. Suvlasnik je još dva zemljišta u Orahovici. Ostale pokretnine ukupno je procijenio na 465 tisuća kuna. Naveo je kao vrijednu imovinu umjetnine, biblioteku a u imovini supruge i jedan pištolj. Ima štednju od 85.500 eura, vozi Škodu iz 2009. godine.
Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić ima stan od 120 kvadrata u Zagrebu te pola kuće od 75 kvadrata i tri hektara oranica u Virovitici. Vozi se u Audiju A4, a ima kredite od 470.000 kuna. Dinko Cvitan vlasnik je pola kuće za odmor od 40 metara četvornih u Šibeniku, vozi Hyundai Sonatu 2.0 iz 2000, a supruga mu ima stan od 74 kvadrata u Sesvetama.
 
Svakako je zanimljivo baciti pogled i na trojku koja je odlučivala o slučaju Sanader, a nju čine sutkinja Senka Klarić Baranović koja je predsjedavala vijećem Vrhovnog suda, članica istog bila je Ileana Vinja dok je sudac izvjestitelj bio Marijan Svedrović. Sutkinja Klarić Baranović poznata je iz slučaja Glavaš, kada je predsjedavala sudskim vijećem koje je odlučivalo o žalbi Branimira Glavaša koji je bio nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina. Još je jedan slučaj vezan uz HPB Bankomat završio na njezinom stolu, a o toj trakavici naš je portal i ranije izvještavao.
Naime, jedan od klijenata banke je uputio žalbu Vrhovnom sudu žaleći se na prekoračenje rokova za podizanje optužnice. Od Vrhovnog je suda umjesto rješenja dobio više falsifikata sa različitim obrazloženjima, krivo upisanim oznakama spisa i imenima optuženih. Predmet je završio na Ustavnom sudu koji se proglasio nenadležnim, a optuženi klijent Banke je zatražio provođenje inspekcijskog nadzora nad radom Vrhovnog Suda i sudaca koji su počinili nezakonitosti i nepravilnosti u radu. Kako se priča dalje razvila do danas nije poznato. No, znano je da je presuda Vrhovnog suda u slučaju Glavaš nedavno ukinuta odlukom Ustavnog suda.
 
I na popisu imovine sutinje Vinja kriju se zgodni detalji. Dotična je naime vlasnica dvaju stanova u Zagrebu te jednog stana u Zadru. Tu je i četvrtina obiteljske kuće u Makarskoj, ali i gradilište u Karlovcu te dio drvene klijeti u Sloveniji. Posjeduje i Opel Corsu, a dio imovine otplaćuje kreditom. Sve to uspjela je postići s plaćom od oko 18.890 kuna te honorarima koji iznose oko sedam tisuća kuna. I njezin kolega Svedrović prima honorare, a radi se o iznosu od oko 20 tisuća kuna. Njegova plaća iznosi oko 18 tisuća kuna te posjeduje stan u Zagrebu i Dubrovniku. Nadalje, tu su knjige i umjetnine vrijedne oko 250 tisuća kuna te ušteđevina od 580 tisuća kuna. Inače, mjesečna neto plaća sudaca Vrhovnog suda iznosi najviše 19 tisuća kuna, što ovisi o godinama staža iznimka je tek Hrvatin s nešto većim prihodima. Ipak, suci su specifični po tome što su češće angažirani na honorarnim poslovima te rade i kao predavači sudačkim, odvjetničkim ili javnobilježničkim pripravnicima te na pravnim fakultetima, članovi su komisije za pravosudne ispite pri Ministarstvu pravosuđa, angažirani su kao članovi posebnih tijela i slično te zahvaljujući tome uberu solidne prihode. No, sve u svemu kada se podvuku crte, jasno je da ih za porijeklo imovine nije pristojno pitati.
 

Iva Međugorac,http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/subota-poslijepodne-kajin-hrvatsko-pravosude-je-leglo-kriminala-donosimo-popis-imovine-hrvatskih-sudaca-899998/

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1067 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević