Get Adobe Flash player

Slovencima sam rekao: Dajte vi nama koridor da budemo susjedi Austriji

 
 
Ivo Sanader je prije točno osam godina, 1. srpnja 2009., podnio ostavku na dužnost premijera. O razlozima ostavke, o tome koliko je ona vezana za granični spor sa Slovenijom, o arbitražnom sporazumu, ali i novoj knjizi koju izdaje Večernji list razgovarali smo s bivšim premijerom.
http://www.delo.si/assets/media/picture/20090224/pahor_in_samnader_Druznik.jpg?rev=1
Borut Pahor i Ivo Sanader
 
• Rekli ste da je razlog ostavci to što niste željeli trgovati hrvatskim teritorijem. Tko je od vas to tražio?
- U ljeto 2007. tadašnji slovenski premijer Janez Janša i ja dogovorili smo na Bledu da se granični spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. No sljedeće je godine Janša na izborima izgubio za jedan mandat, a vladu je formirao Borut Pahor. Uskoro nakon toga najavio mi je da ne će prihvatiti Međunarodni sud pravde. Nas on ne zanima, hajmo mi to riješiti arbitražom, kazao mi je. Rekao sam da arbitraža, koja se inače oslanja ne samo na međunarodno pravo već i na druga načela, poput pravičnosti, za nas ne dolazi u obzir.
 
• Kada počinju problemi Hrvatske sa slovenskom blokadom?
- U jesen 2008. već smo bili spremni i planirano je da Hrvatska službeno uđe u NATO početkom 2009. na summitu NATO-a. Sve su države završavale ratifikaciju našeg sporazuma s NATO-om i očekivali smo da to učine i Slovenci. Međutim, odjednom se pojavila inicijativa nevladinih udruga i grupe građana koja je s peticijom za raspisivanje referenduma o hrvatskom članstvu u NATO-u. Poslije smo doznali da je Pahor stajao iza te inicijative. Ideja je bila da Hrvatska zakasni na summit. Sljedeći je bio tek za dvije godine. Tad smo mi u dogovoru sa SAD-om, pritisnuli da se hrvatski ugovor s NATO-om ratificira u slovenskom parlamentu. Čekali su do kraja, ali su ratificirali.
 
• Zbog graničnog spora Slovenci su blokirali Hrvatsku u pregovorima s EU. Kako se to odvijalo?
- Istovremeno je pokrenuta i inicijativa da se blokiraju pregovori pod prividnim razlogom da mi u raznim poglavljima prejudiciramo granicu. Da bih umirio Slovence, Vlada je donijela odluku u kojoj se kaže da Hrvatska u pregovorima s EU-om ne želi prejudicirati granicu i da ćemo poštovati svaki dogovor oko graničnog spora. Slovenci su to odbacili i blokirali nam 14 poglavlja. Zvao sam predsjednika EK Manuela Barrosa i rekao mu: “Ne može nas se ucjenjivati bilateralnim problemom. Imamo granični spor sa Slovenijom, ali ima i Slovenija s nama. Nije to naš problem, to je zajednički problem.” Slovenija ušla u EU i NATO s istim tim problemom i mi nismo, a mogli smo raditi probleme.
 
• Je li u tom vremenu postojala tajna diplomacija?
- Da, Pahor i ja smo se našli nekoliko puta. Na sastanku u Mokricama, u četiri oka sam ga pitao zašto to radi, da je to je čista ucjena. Rekao mi je da je to njima zadnji vlak. Ako nam vi to ne date, mi ne dižemo blokadu, poručio je. Tad sam mu rekao: “Borute, upamti, Hrvatska će ući u EU, a ne će dati ni centimetra zemlje.”
 
• Još je sporazumom Račan – Drnovšek bilo predviđeno da se Sloveniji prepustio dio teritorija. Kako ste na to reagirali?
- Račan je parafirao sporazum s Drnovšekom i nazvao me tog ljeta, kao šefa HDZ-a i oporbe, da mi to kaže. Rekao mi je da im dajemo većinu Piranskog zaljeva i taj dimnjak, koridor do otvorenog mora jer žele biti pomorska zemlja, a to ne mogu biti prema konvencijama UN-a ako nemaju doticaj s otvorenim morem. “Ivice, što to radiš?”, pitao sam. “Tu na mene i na HDZ ne možeš računati”, rekao sam mu. “Nema šanse.”
 
Više me nije kontaktirao do početka Sabora. Ne znam je li on to organizirao, ali su me zvali da se nađem sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom i ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. I jednom i drugom rekao sam isto: “Vi želite biti pomorska zemlja i treba vam koridor do otvorenog mora. To je 166 četvornih kilometara. Ja sam spreman to potpisati, ali pod jednim uvjetom. Mi želimo biti izravni susjedi s Austrijom, pa vi nama dajte koridor od 166 četvornih kilometara do Austrije.” Mislili su da se šalim. Ali nisam. I tako je taj plan propao, a sporazum Račan – Drnovšek nikad nije došao u Sabor.
 
• Rekli ste da su i vama nudili arbitražni sporazum u istom obliku u kojem ga je poslije potpisala Jadranka Kosor, ali da ga niste htjeli potpisati. Zašto?
- To je bio prijedlog Europske komisije i Olli Rehn, tadašnji povjerenik za proširenje, doletio je u New York, gdje sam ja govorio pred Vijećem sigurnosti, kako bi mi ga donio. Tri smo sata razgovarali. U tom su prijedlogu bili i arbitražni sud, a ne međunarodni sud, i junction. Ja sam to odmah odbio. Tražili smo na predsjedništvu HDZ-a, a tad je bio i glavni pregovarač Vladimir Drobnjak, da nam stručnjaci rastumače pojam “junction”. Čim smo čuli da ima više značenja, a da je jedno “teritorijalna poveznica”. Odmah smo ga odbacili.
 
• Je li Jadranka Kosor bila na tom sastanku?
- Bila je.
 
• Što je bilo nakon toga?
- Dan nakon 17. lipnja i proslave obljetnice HDZ-a u Bruxellesu bio sam na sastanku Europske pučke stranke. Prije toga sam predsjednika EPP-a Wilfrieda Martensa zatražio da na dnevni red uvrsti točku o slovensko-hrvatskom sporu. Govorio sam 15 minuta, digao sam i ton: “Molim vas, blokada hrvatskih pregovora traje od studenoga. Budući da svi podržavate da Hrvatska uđe u EU, budući da znate da je ovo bilateralno pitanje, a ne pitanje europskih vrijednosti i smjernica, molim vas da napravite simboličku gestu. A ta gesta neka bude da se na sljedećoj međuvladinoj konferenciji, koju sam prethodno dogovorio s češkim premijerom Mirekom Topolanekom za 26. lipnja, otvori ili zatvori barem jedno, najformalnije poglavlje. U suprotnom ja ne mogu jamčiti ni za što”, poručio sam im. Poslije me Angela Merkel pitala zašto sam tako ljutit. No Česi su otkazali tu međuvladinu konferenciju, nije bilo prijedloga da se nešto otvori ili zatvori. Tog sam dana odlučio dati ostavku.
 
• Sljedećeg tjedna u četvrtak je promocija, u petak je na kioscima vaša knjiga u izdanju Večernjeg lista. Koja je tema knjige?
- Tema je hrvatska politička paradigma i diskurs koji se o politici vodi u medijskom mainstreamu i među političarima. Još radim na dvije sljedeće knjige.
 
• Trebaju li neki akteri iz političkog života strijepiti od vaših knjiga?
- Ne mora nitko strijepiti, ne pišem da bih prestrašio, nego da bismo znali što smo prošli, kakva je bila istina i kakva je zapravo hrvatska politika.
 
• Knjiga nosi naziv “Detuđmanizacija”. Zašto?
- Stvara se lažan diskurs i s ljevice i desnice o navodnoj detuđmanizaciji. Ja tvrdim da je moja politika bila nastavak Tuđmanove politike iz 90-ih ali osuvremenjena, modernizirana i predstavljena u svjetlu XXI. stoljeća i kroz te četiri velike teme – odnos prema nacionalnim manjinama, posebno Srbima, suradnja s Haaškim Tribunalom, ZERP i reforme u HDZ-u – da je temeljna paradigma ista te da je moje bilo samo nadogradnja.
 

Sandra Veljković, https://www.vecernji.hr/premium/slovencima-sam-rekao-dajte-vi-nama-koridor-da-budemo-susjedi-austriji-ivo-sanader-arbitraza-intervju-1179827?utm_source=Premium&utm_campaign=79ede35a03-Premium_NL4_3_2017&utm_medium=email&utm_term=0_475ccc36d1-79ede35a03-68223853&goal=0_475ccc36d1-79ede35a03-68223853

Ponovno sjesti i pregovarati dok god se ne postigne rješenje

 
 
'Odluka Arbitražnog suda je katastrofa!': ugledna splitska stručnjakinja za međunarodno pravo, Vesna Barić Punda, analizira kakve će posljedice snositi Hrvatska i tko je najveći krivac za 'pobjedu' Slovenije.
https://map.viamichelin.com/map/carte?map=viamichelin&z=10&lat=45.52815&lon=13.56808&width=550&height=382&format=png&version=latest&layer=background&debug_pattern=.*
Ova odluka Arbitražnog suda iz Den Haaga čista je katastrofa. Slovenija je dobila ovom odlukom, čak više i od onoga što joj se nudilo sporazumom Račan – Drnovšek. No, nema tih pravnih mehanizama kojima bi se prisililo Hrvatsku da poštuje ovu odluku Arbitražnog suda iz Den Haaga – kazala nam je dr. Vesna Barić Punda, pročelnica Katedre za međunarodno pravo i međunarodno pravo mora na Pravnom fakultetu u Splitu, netom nakon što je pročitana odluka Arbitražnog suda u Den Haagu o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije na kopnu i moru.
 
Arbitražni sud objavio odluku: Sloveniji idu tri četvrtine Piranskog zaljeva! Dobila i slobodan prolaz kroz dio hrvatskog mora! A prema toj odluci, puno više od tri četvrtine Savudrijskog zaljeva – s koliko barataju mediji nakon objavljivanja presude u Haagu – pripalo je Slovencima. Sveta Gera, na kojoj se nalazi vojarna slovenske vojske, prema istoj je odluci dio hrvatskog državnog teritorija, dok je granica između dviju država uz Muru i Sutlu ostala ista.
 
Što se tiče rijeke Dragonje, tribunal zaključuje da je spor nastao zbog odluke iz 1952. godine i to je pitanje koje je ostalo neriješeno. Granica bi se, preporučuje tribunal, trebala utvrditi na rijeci Dragonji prema aktualnoj situaciji i slijediti tok rijeke Dragonje po sredini kanala. To znači da istarski zaseoci Škodelin, Bužini i Mlini–Škrilje, kao i kuća kontroverznog Joška Jorasa – koji je, slovenski mediji javljaju, podivljao nakon ove vijesti – ostaju u Hrvatskoj.
 
Unatoč velikoj medijskoj pozornosti, valja podvući da ova odluka ništa ne će promijeniti što se tiče graničnog režima na terenu. Naša je Vlada sukladno odluci Sabora napustila arbitražni postupak, što znači da se odluka Stalnog arbitražnog suda iz Den Haaga koju je pročitao sudac Gilbert Guillaume ne će primjenjivati u praksi, i ona ostaje, a kako se godinama i piše – mrtvo slovo na papiru. To je, čitajući presudu, u neku ruku priznao i sam sudac Guillaume, kazavši da Arbitražni sud nema jurisdikciju ispuniti hrvatske zahtjeve da se slovenski vojni kompleks izmjesti sa Svete Gere, iako je ona, po odluci istog tog suda – nesumnjivo na hrvatskom državnom teritoriju.
 
Što je onda činiti dalje? Kako okončati ovu susjedsku trakavicu oko međe/meje?
– Ponovno sjesti i pregovarati dok god se ne postigne rješenje koje bi zadovoljavalo obje strane. Jednostavno, nema nam druge – tvrdi dr. Vesna Barić Punda. Sud je odredio posebno "junction" područje kroz hrvatske teritorijalne vode kojim se omogućuje Sloveniji doticaj s međunarodnim vodama. Koridor do međunarodnih voda je širok oko 2,5 nautičke milje i, prema riječima suda, slovenski brodovi i avioni imat će svu slobodu prolaska kroz hrvatsko područje.
 
To je taj kontakt s otvorenim morem, taj dimnik ili hrvatski – dimnjak, koji je još Janez Drnovšek tražio od Ivice Račana, a hrvatski političari koji su Račana naslijedili u Banskim dvorima redom ga odbijali "napraviti", kao i naši pravni stručnjaci i, što je najvažnije – saborski zastupnici, jer da nije bilo njihove odluke za vrijeme Vlade Zorana Milanovića da se arbitraža napusti, danas bismo ostali bez dijela teritorija na krajnjem zapadu Istre.
 
Nismo ostali bez teritorija, ali smo – traljavošću nekoga iz državne administracije – ostali bez novca. – Čuli ste suca, Slovenija i Hrvatska morat će podijeliti troškove spora. Bez obzira na to što smo napustili arbitražni sporazum, i što je to potvrdio Sabor, odluka našeg parlamenta očito nije bila dovoljna da nam se ne zaračuna trošak arbitriranja u Haagu – kaže dr. Punda. Hrvatska je za arbitražu potrošila četiri milijuna eura.
 
Inače, granično pitanje između Hrvatske i Slovenije, koje je s vremenom preraslo u spor, postalo je aktualno proglašenjem samostalnosti obiju država 1991. godine. Tada je bivša međurepublička granica u praksi postala međudržavnom, s time da ju je bilo potrebno precizirati i označiti. S time su se načelno složile obje strane, kad su na međunarodnoj mirovnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji odgovorile da među njima nema teritorijalnih zahtjeva.
 
Diplomatske komisije za granicu, koje su obje države formirale nakon osamostaljenja kako bi se definiralo i označilo 670 kilometara kopnene granice od tromeđe s Mađarskom do mora, nisu u potpunosti razriješile probleme preciznog razgraničenja, iako se konstatiralo da je 98 posto te granice neprijeporno, a u jučerašnjoj je odluci Arbitražnog suda naznačeno da je 90 posto granice između dvije susjedne i prijateljske zemlje na kopnu neosporno.
 
No, bez obzira na to što odluka Arbitražnog suda u Den Haagu za Hrvatsku nije pravno obvezujuća, ostaje gorak okus da je unatoč gruboj povredi arbitražnog postupka uz kojeg je istupila jedna strana, Sud pošto poto okončao svoj posao, a njemačko veleposlanstvo izvršilo priopćenjem za javnost diplomatski pritisak na Hrvatsku da prizna njegovu odluku. – Ovo je katastrofa! Ovo pokazuje da smo imali pravo kad smo kao Društvo za međunarodno pravo upozoravali tadašnju premijerku Jadranku Kosor da sporazum o arbitraži nije dobar. Što se tiče reakcije njemačkog veleposlanstva, ona je neočekivana i neuobičajena – kaže dr. Vesna Barić Punda.
 
Odmah nakon odluke Suda iz Den Haaga u javnosti se stekao dojam da Slovenci ipak nisu dobili jurisdikciju nad cijelim Piranskim zaljevom, odnosno da Sud nije u potpunosti udovoljio njihovim zahtjevima, međutim, to nije točno. Karte koje će se crtati sukladno ovoj odluci pokazat će da su Slovenci dobili i više nego što su tražili. – Sve je bilo jasno kad su na Sudu pokazali kartu na kojoj nije bilo crte sredine na kojoj smo stalno inzistirali – kaže dr. Vesna Barić Punda i objašnjava da Sud nije imao ni pravnog temelja odobriti Slovencima jurisdikciju nad cijelim zaljevom.
 
Na području slovenskog prolaza prema otvorenom moru vrijedi posebni pravni režim, koji tribunal imenuje "junction". No, istaknuto je da sloboda prolaska slovenskih brodova prema otvorenom moru ne uključuje istraživanje, eksploataciju niti upravljanje prirodnim resursima na tom području. Riječ je, dakle, o slobodi kretanja, brodova, zrakoplova, kabela i cjevovoda, a te se slobode odnose na sve civilne i vojne brodove bez obzira na to pod kojom zastavom plove, odnosno lete. Sudac Guillaume naglasio je da "trenutačno nema mjesta gdje je teritorijalno more Slovenije izravno spojeno na otvoreno more, ali ga Sud ima dužnost odrediti". Odredio je i to da slovenski "junction" do otvorenog mora bude područje u kojem brodovi i zrakoplovi imaju jednaka prava kao na otvorenom moru.
 
Sudac Guillaume je podsjetio na to da je Slovenija u arbitraži inzistirala na tome da je zaljev imao ulogu unutarnjih voda Jugoslavije prije raspada SFRJ, a Hrvatska da Jugoslavija nikada nije povukla crtu koja zatvara zaljev i nikada nije napravila službenu kartu. Tribunal se složio s tvrdnjom slovenske strane da je 1991. sporni zaljev u Istri ipak bio dio unutarnjih voda Jugoslavije, i najviše zbog toga dao je za pravo Slovencima. Tvrdnje hrvatske strane da imamo pravo jurisdikcije na jugozapadnom dijelu zaljeva te da se slijedi središnja crta razgraničenja – odbačene su.
 

Saša Ljubičić, http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/494207/odluka-arbitraznog-suda-je-katastrofa-ugledna-splitska-strucnjakinja-za-meunarodno-pravo-analizira-kakve-ce-posljedice-snositi-hrvatska-i-tko-je-najveci-krivac-za-pobjedu-slovenije

U osudi totalitarnih zločina još uvijek ne vrijede jednaka mjerila

 
 
Danas zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, povjesničarka, dr. Martina Grahek Ravančić 2006. godine obranila je magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Dopunjeni tekst Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura objavljen je kao monografija 2009., a nakon toga, 2015. godine, izišlo je i drugo izdanje. Za početak krenimo upravo od Bleiburga i križnog puta s pitanjem tumačenja tih tragičnih zbivanja, odnosno slaganja i razilaženja povjesničara.
https://i.ytimg.com/vi/Ka4odzRobJA/hqdefault.jpg
- Mislim da se historiografija danas slaže oko kronologije cjelokupnih zbivanja, no postoje neka pitanja oko kojih postoje različite interpretacije. U prvom redu to se odnosi na broj stradalih, pitanje odgovornosti za počinjeno, pravno normiranje, iz čega nužno proizlazi i pitanje je li to što se dogodilo na Bleiburgu i križnom putu ratni zločin, osveta ili pak nešto treće. Nedostatak (ili nepostojanje) ključnih dokumenata, kao i nespremnost da se stvari sagledaju iz nekog drugog kuta, uvijek je velika prepreka u traženju odgovora.
 
• Brojke kojima se barata su različite, no koliko je zapravo vojnika i civila početkom svibnja 1945. krenulo iz Hrvatske prema Zapadu?
- Iako danas u vezi s tim pitanjem postoje različite procjene, prema nekim novijim spoznajama proizlazi da snage NDH, zbog stalnog brojčanog smanjivanja, od kraja 1944. (što potvrđuju i obavještajni podatci Glavnog štaba NOV-a i PO Jugoslavije), nisu mogle biti veće od 100.000 ljudi. Prema postojećim demografskim istraživanjima, njih je pratilo oko 50.000 civila.
 
Stoga smatram da bi se okvirna brojka ukupnog mnoštva u povlačenju mogla kretati između 150.000 i 200.000. Podatke dostupne iz britanskih dokumenata Britancima je prenio, kako se navodi, “hrvatski časnik za vezu”, prema kojem se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, a pratilo ih je oko 500.000 civila. Mislim da su te brojke rečene kako bi se ostavio dojam na Saveznike, no zapravo je u konačnici i ta brojka bila dodatna otegotna okolnost u britanskom promišljanju općeg stanja i smještaja, prehrane i opskrbe tolikog mnoštva.
 
• Jesu li i koliko za izručenje tih ljudi natrag odgovorni Britanci, a time onda i suodgovorni za njihovu masovnu likvidaciju?
- Iako Britanci svoju ulogu u cjelokupnim događajima prikazuju prilično “posrednički”, tj. neutralno, oni su bili aktivni sudionicu u ratu protiv NDH. S britanske strane često se ističe kako oni nisu bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon njihova izručenja Jugoslavenskoj armiji, no mislim da to nije bila istina, posebice ako se uzmu u obzir naknadna izručenja iz savezničkih logora u Koruškoj.
 
Postojeća britanska istraživanja nastojala su eventualnu odgovornost svoje vojske spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no prema dostupnim dokumentima, koji su podosta fragmentarni, prilično je jasno kako tako važne odluke nisu mogle biti donesene bez znanja (naj)viših vojnih i diplomatskih osoba. Konačno, istraživanja Nikolaja Tolstoya, koja spadaju među rijetke analize s tom temom, svedena su na marginu. I, iako se problem poslijeratnih izručenja u Britaniji povremeno spominjao i pokazivale se inicijative da se njime ozbiljnije pozabavi, nikada nije postojao politički interes ili, kako je to navedeno u Cowgillovu izvještaju - bio je to dio povijesti kojem nije bilo suđeno da bude ispričan.
 
• Što kažu procjene o broju žrtava?
- Procjene se kreću od 50.000 do pola milijuna ljudi, a ponekad se čak navode i veće brojke. Važno je napomenuti da su to uistinu vrlo okvirne brojke i za velik dio njih ne postoje sustavna demografska istraživanja.
 
• Procjene su jedno, a stvarne brojke drugo, pa se logično nameće pitanje zašto još ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, ni broj žrtava stradalih na Bleiburškom polju i u marševima smrti?
- Koliko je osoba stradalo, i danas je otvoreno pitanje, o kojem se uvijek raspravlja. Sve brojke kojima raspolažemo - od kojih su neke manje, a neke više utemeljene - vrlo su raznolike. Ne može se reći da ne znamo ništa, posebice s obzirom na slovenska istraživanja, koja posljednjih godina postižu znatne rezultate. Primjerice, grobnica Tezno i njezinih 15.000 stradalih važan su segment cjelokupnog problema. Najnovija istraživanja vezana su uz rudnik Sv. Barbara i njegove žrtve. Mislim da se klupko polagano odmotava, no još je mnogo posla pred nama.
 
Jest, prošlo je mnogo vremena, no veći dio bio je prikriven šutnjom. Bio je to problem s kojim se jugoslavenska vlast nije mogla nositi. No valja napomenuti da je prošlo više od dvadeset i pet godina da se o ovoj temi slobodno govori i piše, pa su opet događaji s Bleiburga više politika, a manje povijest. Uvijek prisutna podijeljenost društva ne ide nam u prilog. Treba uložiti sve napore da se dođe do što točnijih odgovora, no ako to zbog objektivnih (ili možda onih manje objektivnih) razloga nije moguće, ne treba zbog toga relativizirati pojedini problem i zbog toga smanjivati njegovo značenje. Kao što sam već rekla, nije Bleiburg jedino “nesigurno” pitanje hrvatske historiografije, ali opet se oko njega stalno lome koplja.
 
• Prema procjenama slovenskih povjesničara, daklem na njihovu terenu, na komunističkim stratištima skriveno je još najmanje 100.000 žrtava. A tu su i stratišta vezana uz križni put u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji. Kako to komentirate?
- Brojka od 100.000 samo je procjena, no broj grobnica utvrđenih u Sloveniji i njihova dosadašnja istraženost jasan su pokazatelj da se u ovom slučaju nije radilo samo o odmetništvu pojedinaca i osveti, koja je sastavni faktor završnice svih ratova, nego i o masovnosti i sistematičnosti. Osim toga nisu svi stradali bili i ratni zločinci, posebice stoga što ničija odgovornost nije ispitana pred sudom. Polagano se pokreću i istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da je krajnje vrijeme da u svemu tome i Hrvatska da svoj značajniji prilog.
 
• Zločini ne zastarijevaju, međutim i dalje se izbjegava glasno i jasno prozvati odgovorne kako bi se konačno ta mračna stranica povijesti zatvorila. Znaju li se jedinice i zapovjednici koji su u tome sudjelovali?
- Jasno je da su, u ovom slučaju, višestruko kršene odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, prema dostupnim podacima, razvidno je koje su jedinice bile zadužene za pratnju zarobljeničkih kolona te koji su njihovi zapovjednici. Jugoslavenska historiografija nije šutjela o “konačnom obračunu s neprijateljem”. Osim toga, središnja tijela vojske i države bila su o svemu obaviještena i očito sa svime suglasna. Ratni zločin ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira na to jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih. No pitanje odgovornosti stalno se izbjegava, a eventualni pokušaji da se nešto učini (poput onog u slučaju Sime Dubajića) bezizgledni su i beznačajni.
 
• Đilas je rekao da je Bleiburg bio nužan kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Tito je rekao da se moralo Srbima dopustiti da se “izdovolje”. Kardelj je kratko komentirao - “Hrvati, platili ste”. Kosta Nađ je konstatirao kako je “normalno da smo ih likvidirali”. Te izjave i danas zvuče stravično...
- Sve to potvrđuje da završnica rata na ovim prostorima nije bila samo borba protiv okupatora, nego je njezina neodvojiva sastavnica i revolucionarni element uspostave novog poretka i njegove represivnosti. Sve postojeće deklaracije i rezolucije u osnovi su dobar pokušaj da se o negativnom nasljeđu 20. stoljeća konačno progovori, no u praksi u osudi totalitarnih zločina ne vrijede još uvijek jednaka mjerila.
 
• U našem ideološki još uvijek podijeljenom društvu Bleiburg ne prestaje biti, da tako kažemo, vruća tema. Kada će konačna istina izići na vidjelo? Kad pomru svi preživjeli, i zločinci i žrtve?
- Bleiburg će uvijek biti kontroverzna tema, on je postao dio tzv. kolektivnog sjećanja, a i godine prešućivanja učinile su svoje. Mislim da objektivna istina nije daleko od nas, no podijeljenost u društvu je velika, pa je ona kao takva uvijek zbog nečeg neprihvatljiva za bilo koju stranu. Mislim da ne trebaju nestati svjedoci, jer nije rješenje šutnja o Bleiburgu i svemu što se tamo dogodilo. Važno je da ti događaji (pri tome mislim na ono što se doista događalo u svibnju 1945., a ne i na sve ono što se počelo vezati uz događaje iz same završnice rata i neposredna poraća) pronađu svoje mjesto u povijesti, bez potrebe da se na tome “zarađuju” politički poeni.
 
• Stalno slušamo da prošlost treba ostaviti povjesničarima, a okrenuti se budućnosti. Zvuči li to možda kao diskvalifikacija povijesne struke, kao da ona, struka, treba biti ukopana u prošlost bez dodira sa sadašnjosti?
- Mislim da ne. Ja ne vjerujem u onu sintagmu da je povijest učiteljica života. Svi, pa tako i povjesničari, okrenuti su budućnosti i gledaju prema njoj. Vrijeme koje dolazi nudi nove perspektive, otvara nove metodologije u povijesnim istraživanjima i nudi nam jedan korak dalje. Specifično za povjesničara je da uvijek ima jedan pogled okrenut prema prošlosti, ne dopuštajući da se ona zaboravi. Jedini je problem što je to prisutno i u nekim drugim sferama, poput politike, pa zbog toga neke teme iz prošlosti doista opterećuju svakodnevicu i zbog toga se, između ostalog, usporeno krećemo naprijed. Osim toga, najveći je problem činjenica da se povijesnim pitanjima bave mnogi koji nisu povjesničari. Kao meritorna mišljenja smatraju se istupi političara, novinara i svih onih koji “dobrohotno” pridonose, kako vjeruju, boljem poznavanju problema. No, nažalost, tomu nije tako.
 

Darko Jerković, http://www.glas-slavonije.hr/316353/11/Zemlja-pamti-politika-zaboravlja-25-godina-bez-prave-istine-o-jamama-i-stratistima

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 636 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević