Get Adobe Flash player

Danas imamo jedan glup smjer u kojem ide cijelo čovječanstvo - kult uspješnog čovjeka

 
 
Nije lako. Osim što je intervju bio do zadnjeg trenutka neizvjestan, kad jednom i počne, Eimuntas Nekrošius, jedan od najvažnijih kazališnih redatelja današnje Europe, govori polako, naizgled sasvim odsutno, i sam tračak emocije teško pada na njegovo lice. Taj čovjek koji je fizički lijepo ušao u godine – rođen je 1952. u litvanskom mjestu Raseiniai – postavlja u zagrebačkom HNK Čehovljevu ranu dramu, “Ivanov”. Htjedoh reći, jednu od meni najdražih, ali, kad smo kod Čehova, svaka koju ponovno pročitam ili vidim postaje najdraža… Zato bolje samo – “Ivanova” je Čehov, u prvoj verziji, napisao 1887. zatvorivši se u izolaciju, za samo deset dana. Ali, kako je u umjetnosti sve lagano kao engleska trava, tu nije kraj priče…
http://g4.dcdn.lt/images/pix/file58763207_8215089.jpg
Dobro, barem je nedugo čekanje na to da se Nekrošius oslobodi poslije probe bilo sadržajno. Samim krajem foyera, gdje obično novinari zaskaču izvođače i redatelje nakon proba, pa i ja tu čučim, prolaze dvije dame, za koje doznajem da su djelatnice Sberbanka – pregovori traju, ali gotovo je sigurno da će Sberbank biti donator baleta “Glembajevi”. Bravo! Na koliko to samo misli i aluzija navodi, a Dubravki Vrgoč, intendantici, svaka čast! Prolijeće balerina u zeleno-sivoj pački i, čini mi se, istoj takvoj šminki - eto, možemo pomalo i zamišljati svijet koji se tu gradi…
 
"Zašto je Krleža ovako zabačen?" raspitujem se, jer u uglu foyera sa mnom, ni od koje publike u dolasku i odlasku gledan, svojim se mislima predaje i Krležin kiparski portret… Ali evo, Nekrošius nas očekuje! Redatelj koji je svojim začudnim režijama zadivio Europu sjedi u gledalištu HNK. To je mjesto gdje prvi put u Hrvatskoj režira. Godine 1998. osnovao je vlastitu kazališnu trupu Meno Fortas, s kojom je dva puta gostovao u Hrvatskoj, u Dubrovniku i Zagrebu. No, je li gospodin umoran, je li ga iscrpio Zagreb, zagrebački “Ivanov”, pada li mu nešto posebno teško, pitam prevoditeljicu, a redatelj polagano prozbori - ne, ne, nikako, nije čak ni razmišljao i totalno ne razmišlja o tome. I zašuti.
 
• Ivanov je predstava koja ima više problema, tu je Ivanov sa svojom krizom srednjih godina, problem rasizma, konkretnije, antisemitizma, notorne dosade u kojoj se valjaju Čehovljevi likovi, a koja bi, da je danas dijagnosticiramo, bila vjerojatno okarakterizirana kao banalna klinička depresija, koja povremeno dovodi do samoubojstva… Što je primarno da se pokaže?, pitam pogleda uprtog možda u litvanske, možda u čehovljevske magle.
- 'Osnovna i glavna tema je Ivanov', kaže Nekrošius. 'Svi likovi, njihove misli, razgovori, sve se vrti oko tog lika, Ivanova, je li to iz pozitivnih ili negativnih razloga, s pozitivne strane ili negativne strane, sad svejedno. Ali, on je lik, subjekt, osovina predstave, i taj lik mora izdržati, obdržati sve oko njega. Neophodan je svima - svaki trenutak netko ga traži, svi žele s njim razgovarati, možda i ni o čemu, možda i ne postoji tema, ali on je jednostavno čovjek koji privlači sve. On ima ličnost, on stvori probleme, riješi problem… bez njega sve bi bilo mnogo jednostavnije', kaže Nekrošius.
 
Meni je lik Ivanova uvijek bio i više nego ambivalentan, recimo da je svu njegovu istinsku tragičnost i zlu kob potirao odnos prema smrtno bolesnoj supruzi, sebičnost njegovih večernjih odlazaka zbog druge žene, činjenica da dopušta da joj se – kao Židovki – ismijavaju njegovi prijatelji, da minoriziraju njenu bolest… Ali, Nekrošius objašnjava:
- Kao glavni lik, on uvijek mora biti simpatičan. I naše simpatije kao gledatelja moraju biti na njegovoj strani. Neki zakoni u umjetnosti jednostavno drugačije ne djeluju, ni u muzici, ni u literaturi. Mi, kao gledatelji, moramo imati neku naklonost prema tome. Kakav god on bio, mi ga moramo zavoljeti.
 
• Je li to onda zadatak redatelja, da nam Ivanova učini simpatičnim?
- To je već Čehov napisao, kako je on postupio i što je učinio. Tu redatelj nema veliku ulogu. To je djelo već napisano.
 
• Što nam drama Ivanov danas govori, u čemu je njena aktualnost?
- Njegove misli su jako suvremene, i njegov način ramišljanja. Ne moramo takve ljude tražiti daleko, oni su pokraj nas, možda ih mi samo ne čujemo, ne želimo čuti i vidjeti. Danas imamo jedan onako glup smjer u kojem ide cijelo čovječanstvo - kult uspješnog čovjeka. Samo to, i to od malih nogu, djeci se nameće moraš biti uspješan, moraš biti prvi…
 
• Zato što je čovjek nemoćan pred onim što taj kult uspješnosti uspostavlja – kapitalizam, liberalni kapitalizam. Nekad smo živjeli pod kultom ličnosti, danas pod kultom uspješnosti”, lamentiram, ali nailazim na redateljevo razumijevanje, pa kaže:
- Tebe ne smije ništa boljeti, što ti manje ljudskih osobina ostaje, to bolje. To se potiče - biti potpuno suprotan od svoje prirode. To boli. Jako čudan period, čudna su vremena, cijeli je svijet pretrpan tim načinom razmišljanja.
 
• Eimuntas Nekrošius studirao je u Moskvi, na Institutu za teatarske umjetnosti Lunačarski, a debitirao u Kazalištu mladih u Vilniusu, gdje je ubrzo postao ravnatelj. Tijekom karijere puno je režirao ruske pisce – “Idiota” Dostojevskog, “Ujaka Vanju” i “Tri sestre” Čehova, Puškinove “Male tragedije” - što ga njima privlači?
- Naravno, to je jedna velika nacija koja ima jako puno pisaca, odličnih pisaca. K tome, to je nacija koja je u povijesti preživjela puno toga, mnoge tragedije, a to je jako dobra materija za pisce.”
 
• 'Što je život gori, umjetnost je bolja', usuđujem se ispaliti olinjalu frazu, spremna na preziran odgovor, ali služi me sreća.
 - 'Upravo tako, koliko god bi to moglo biti čudno. Možda danas i nemamo hrabrosti to izgovoriti, ali to jest tako', kaže moj sugovornik, koji je u karijeri jako poznat i po režijama Shakespearea, “Othella”, “Macbetha”; a “Hamleta” je postavio s litvanskom rock-zvijezdom u glavnoj ulozi. “Ljubav i smrt u Veroni” jedna je od njegovih rock opera shakespeareovske tematike. A onda, ni do Ivanova nije daleko - Čehov ga, naime, odnosno on sam sebe, uspoređuje s Hamletom. Sarkastično, dakako, jer Ivanov prezire sam sebe, on se samo smijući se sam sebi može tako nazvati.
 
• No, što su redatelju značile režije Shakespearea?
- 'Svaki redatelj je, vjerujem, imao istu želju u životu, raditi s dobrim tekstovima i dobrom literaturom, ili suvremenom, ili antičkom, ili Shakespeareom… to je mašta svakog redatelja. Najvažnija je da ona govori o ljudskim problemima, da analizira ljudsku prirodu, bol, nesreću, način razmišljanja. Ništa se ne mijenja, u biti, koliko tisuća godina, ništa se nije promijenilo, sve je unutar čovjeka isto, ništa se nije usavršilo…', govori redatelj kojega ovo razmišljanje o vječnom vraćanju istog kvalificira za ničeanca ili sljedbenika Schopenhauerova, a kako će to doista biti, vidjet ćemo na premijeri u petak, 5. svibnja.
 
• Muzika ima značajnu ulogu u Nekrošiusovim uprizorenjima. Što mu ona znači?
- Muzika je vrlo važna grana umjetnosti, a u teatru mnogo pomaže i predstavi  i glumcima. Muzika – to su osjećaji, a i kazalište su osjećaji…
 

Mirjana Dugandžija, http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/eimuntas-nekrosius-danas-imamo-jedan-glup-smjer-u-kojem-ide-cijelo-covjecanstvo-kult-uspjesnog-covjeka/5981671/

Branili su mi snimiti i Kiklopa i Glembajeve i Generala. I svima sam rekao: Ma boli me

 
 
Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugivati. Svjedočio sam ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se kukavica i zadnjeg ološa. Filmski redatelj i glumac Antun Vrdoljak u 86. godini snima film “General” o generalu Anti Gotovini. S redateljem filmova “U gori raste zelen bor”, “Deps”, “Kad čuješ zvona”, “Kiklop”, “Gospoda Glembajevi” i “Duga mračna noć” razgovarali smo u njegovu domu prepunom knjiga. Tog je dana Vrdoljak u Zagrebu snimao scene s Mustafom Nadarevićem koji u “Generalu” glumi generala Bobetka i nije mogao gledati kako mu omiljena Barcelona gubi od Juventusa.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2015/01/markov-trg-vrdoljak.jpg
• Imate pripovjedačkog dara. Jeste li ikada pisali?
- Pa pišem sve svoje scenarije. Dijalog vam je čista literatura. Ja sam i nadrljao jer sam mislio da je dijalog čista literatura, pa je Društvo filmskih radnika kojem sam 1967. godine bio predsjednik potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Smatram da je sve literatura i da se ništa ničim ne može tako izraziti kao riječima. Riječi su alat koji ima svaki čovjek, a pitanje je želi li ga koristiti. Ja sam pisao svoje scenarije i stalno pokušavam napisati svoja sjećanja.
 
• Dakle, memoare?
- Ali ljudi ne vole da pišete o njima ako ste ih dobro vidjeli. Mene je Tuđman stalno špotao jer ne pišem, pa sam spomenuo sjećanja, a onda me Hrvoje Šarinić preplašen pitao: “Pišeš li ti dnevnik?” “Ma ne, pišem sjećanja na ljude.” “A koje ljude?”, pita Šarinić. “Pa ljude koji su mi važni u životu, moji roditelji, pa prva učiteljica gospođa Marija Frančeski.” “A kad će to izać’”, pita Šarinić. “Kad vi svi koji se toliko bojite umrete.” Mislim da se ne može ni živjeti ako nemate neki odnos ne sa životom, nego s nečim puno dubljim od života. Znate, ja sam aktivni katolik. Ali ima jedna Isusova poruka u kojoj on kaže: “U mog oca ima puno stanova”. Jednom sam razgovarao sa sisačkim biskupom Košićem o tome može li čovjek živjeti bez sumnje. Mislim da ne može. Pa čak i ono u što najviše vjerujete, i to dolazi u pitanje. Ako tamo gdje bih ja volio otići ne nađem tatu, mamu, svoja tri brata i sestru, koju sam beskrajno volio, što bih ja tamo radio. Ako tamo ne ću naći Miljenka Stančića ili Ranka Marinkovića, ljude do čijeg mi je prijateljstva beskrajno stalo. Čovjek je pun sumnji, ali ja vjerujem u zagrobni život. A to je i neki moj interes.
 
Ne bih htio samo tako otići, a da ne ostavim velikog traga. Nakon Krležine smrti u Zagreb je došao Zuko Džumhur. S njim sam se družio kada sam služio vojsku u Mostaru. Krleža je umro u prosincu, a Zuko je došao u veljači. Bio sam u Palaceu s nekim čovjekom i vidim Zuku i da nije siguran na nogama. I velim čovjeku da zabijemo glave u stol, da nas Zuko ne vidi. A onda vidimo sjenu i Zuko mi veli: “Tonči moj, ako misliš da te nisam vidio, varaš se, ako misliš da ne ćeš platiti kavu, također se varaš, a najviše se varaš ako misliš da sam pijan. To što sam slab na nogama, to je od minulog rada”. I veli da je sa ženom došao Krleži na grob. On je bio aktivni musliman. Pitam ga je li poznavao Krležu, a Zuko kaže da mu je bio predstavljen dvanaest puta. I pita me je li istina da je Krleža umro pri punoj svijesti. A meni je jedan čovjek koji je kod njega bio zadnju večer rekao da je bio pri punoj svijesti i da mu je oko deset navečer rekao da može ići. “Ja ću, druže Krleža, opet navratiti, ako vam ne smeta. Ne pretvarajte se, mi se sada vidimo zadnji put”. Znači da je umro pri punoj svijesti. Na to se Zuko zgrozio i kaže meni: “Bog je nepravedan i zao. Zamisli ti natjerati ateista da umre pri punoj svijesti. Koja je to sudbina”.
 
• Vi ste bili scenarist s Marinkovićem, ali kako ste potpisali scenarij za “Glembajeve”?
- Antun Vrdoljak prema drami i motivima Krležinih djela. Krleža je vidio film “Kad čuješ zvona” i rekao Šiblu da mu se to jako sviđa i da bi me volio upoznati.
 
• Taj je film imao golemu gledanost, pola milijuna gledatelja?
- Je. I onda sam išao Krleži koji mi je podijelio komplimente. Ali je Šiblu rekao da je idiot zbog scene u kojoj Zagrepčaninu ilegalcu dolazi žena u partizane i nosi malo dijete pa stari Banovac puca iz puške jer mu je prijatelj dobio sina. A Šibl mu kaže da je Vrdoljak patrijarhalan čovjek kojem su najvažniji obitelj i djeca, pa je napravio sentimentalnu scenu. A Krleža kaže da je to najjače u filmu jer je to prvi put da se pojave emocije u nekom ratnom, partizanskom filmu. Krleži sam počeo dolaziti češće u Leksikografski. Znao me odvesti na ručak u Palace. On je napisao scenarij za “Put u raj” i pitao me jesam li vidio film. Lagao sam da nisam, ali nije mi se svidio film. I on mi daje Forum u kojem je bio objavljen scenarij. Kada sam pročitao i došao do njega, rekao sam mu: “Druže Krleža...” On nije dao da mu se kaže gospodine, to je najkraće rečeno intimna drama u spektaklu. A dalje počinju problemi i to s onim koji bira objektive. On se naljutio jer je shvatio da mi se film nije svidio, no pitao je kada ću ja raditi nešto po njemu. “Ako imate neki gotov scenarij, ja bih to pročitao”, rekao sam. A on kaže: “Ja imam još hiljadu dana života, a stol mi je krcat započetim rukopisima. Ali mogu vam za tri noći od bilo čega što imam gotovo napisano napisati scenarij”. Pa to ni Prévert nije mogao. Dugo sam odolijevao reći Krleži da bih radio nešto po njegovim djelima. Znam koliko je bio osjetljiv na svako svoje slovo, s razlogom. Nije njega imao tko čitati u Hrvatskoj. Kad je umro, išao sam Enesu Čengiću pitati ga za “Glembajeve”. On mi kaže da postoje tri recenzenta koje je Krleža odredio da moraju pročitati scenarij. To su Ivo Frangeš, Mladen Kuzmanović i Branko Hećimović. Hećimović je napisao pozitivnu recenziju, a Kuzmanović da je trideset posto dopisanog teksta unutra. Frangeš ga pita ima li šavova, Kuzmanović kaže da nema. Frangešu sam napravio projekciju u kinu Zagreb i on mi kaže: “Znaš, da si scenarij dao Krleži, on bi te ispljuvao i otjerao iz ureda, a da je vidio film, cjelivao bi te cijelog života”.
 
• A kako je sada raditi “Generala”?
- Teško jer radim film o živom čovjeku. To nije dokumentarni film o Anti Gotovini. Ako je nešto u njemu dokumentarno, to je onda Domovinski rat. Opsjednut sam pričom o Domovinskom ratu. Ja i dalje ne vjerujem da smo stvorili državu jer sam gledao kako smo je arčili, uništavali. Tko sve nije ugrizao barem jedan zalogaj te države.
 
• Uglavnom ste radili filmove o bivšim vremenima?
- Ne samo to. Radio sam po piscima. Ranko Marinković bio je moj intimni prijatelj. “Kiklop” je izašao u Beogradu. Ranko mi je dao jedan autorski primjerak i tu sam posvetu spalio 1972. kada sam očekivao dolazak policije. “Kiklop” je čudo od knjige. Odmah sam rekao da je to sjajan film. Ja sam dotepenec u Zagreb, ali mislim da nitko ne voli Zagreb kao dotepenci. A “Kiklop” je nakon Šenoe prvi roman o Zagrebu. Sramota je koliko je pisaca tu živjelo, ali ništa o Zagrebu nisu napisali osim neke crtice i pjesmice. Kada sam dobio šansu da radim “Kiklopa”, bilo me strah Ranku pokazati scenarij. On je napisao sjajne eseje o filmu, npr. “Mehanika i poetika filma”, a danas pola filmskih kritičara ne zna gdje nastaje poetika iz mehanike.
 
Najveći kompliment koji sam ikada dobio bio je kada je u intervjuu za Vjesnik rekao da je u “Kiklopu” slika bila jača od riječi. No, ovaj put radimo film o ljudskom životu, a ne o djelu. Ja sam Gotovinu upoznao za vrijeme rata. U Hrvatskoj sam bio zadužen za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj je Gotovina vodio prvu bitku i došao u velike neprilike. Pobjegla mu je jedna cijela brigada i ostavila lijevo krilo potpuno otkriveno. Nazvao me Joža Manolić u sedam ujutro i rekao: “Ti spavaš, a tvoj ti je čovjek u neprilikama”. Tada sam upoznao Gotovinu, iako se nismo sreli. Kasnije smo se viđali, ali nismo prijateljevali, ali doznavao sam puno stvari o njemu. Igor Zidić rekao je da on sjajno slika, i to portrete. Gotovina je pitao Zidića da mu u Haag pošalje priručnik o tome kako se miješaju boje. Jedan od najvećih kritičara domovinskog filma koji je rekao da ne postoji domovinski film početkom devedesetih odbio je primiti poziv za vojsku i rekao: “To nije moj rat” i otišao u Sloveniju. To je isto moguće. Moj prijatelj Ranko Marinković otišao je sestri u Italiju jer se bojao. Marinković je osuđen na smrt bio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pričao mi je kako je 1941. sreo Bakarića na tada Iličkom placu koji mu je rekao da će ga u Zagrebu uhapsiti i da ode na Vis. Ranko je jedva došao do Visa. Kako se znalo da je ljevičar, došao mu je tajnik općine Vis i rekao kao Cilić Krleži, “morate ići u partizane”. Onda je došlo do partizanske diverzije na Visu i Marinkovića je partijska organizacija prokazala pa je odveden u Split i osuđen na smrt. Onda su intervenirali Mile Budak i neki ljudi iz literature i Ranko je osuđen na nekoliko desetaka godina robije. To govorim da vidite koje sve strane ima rat dodirujući jadno ljudsko tijelo.
 
• I kako ljudi različito reagiraju na rat?
- Apsolutno. Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugati. Ja sam svjedočio ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se hulja, kukavica i zadnjeg ološa. Ja sam bio zastupnik u Saboru i tada smo Ivan Milas, Jure Buzolić i ja iz HDZ-a glasali protiv zakona o suradnji s Haaškim sudom. Nama su prijetili isključivanjem iz stranke. Milas je bio jedan od najobrazovanijih ljudi, barem u HDZ-u. Noć uoči glasovanja u Saboru Milas me pozvao na suho meso iz Slavonije. U jedanaest i pol u kuću su upali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Vidio sam da Gojko ispod trenirke ima pidžamu. Znači da su ga digli iz kreveta. Šušak je bio zanimljiv čovjek, veliki vjernik i najveći psovač kojeg ste vidjeli. Kada sam odlazio, Pašalić mi je rekao: “Tonči, predsjednik ti je poručio...” A ja mu velim: “Slušaj, kada mene predsjednik treba, onda me nazove. Nikad mi ništa nije poručivao, a pogotovo ne po tebi”. A Šušak veli: “Znači, glasat ćete protiv zakona”, a ja velim da hoću. “Vi ćete se složiti s opozicijom”, a ja mu velim: “Pa opozicija će dići sve četiri ruke da nas pohapsi sve skupa zajedno sa mnom. A prvo tebe i Tuđmana”. Milas, Buzolić i ja glasali smo protiv. Oprošteno nam je jer je cijela opozicija glasala za i zakon je prošao. Kada gledam kako je ova država nastala, vidim da je nastala čudom Božjim.
 
• I tako je nastala ideja o filmu “General”?
- Ja sam se našao u intelektualnoj zabludi da mogu pomoći Gotovini ako napravim film o njemu. Ja sam u to vjerovao. Bio sam uvjeren da mi je to dužnost. Na svoj način pomoći Gotovini. Goran Višnjić otišao je u Haag na suđenje i bio je oduševljen time da se radi film. Rekao sam, i to je dobro, ne moramo platiti glavnog glumca. Ali onda se postavilo pitanje što se smije uzeti iz nečijeg života i o čemu se smije razgovarati.
 
• I po čijem predlošku raditi?
- Nenad Ivanković napisao je vrlo dobar predložak. Knjiga “Ratnik” vrlo je dobra, ali bolja je “Račane i Mesiću, zašto tako”. Znao sam o Gotovini jako puno, ali u “Ratniku” je sve bilo svrstano i sređeno. Jedan predsjednik HDZ-a, a tada je bio i predsjednik Vlade, nazvao me jedan dan i rekao da dođem na ručak u Vladu. Na ručku su bili Ivkošić i Ante Žužul. Vidio sam to su dva Imoćanina, pa valjda je neki imotski problem. I on meni kaže: “Čujem da radiš film o Gotovini. O čemu se radi u tom filmu?” A ja sam ispričao samo detalj o tome kako mu je poginula majka. Ante se s bratom i sestrom igrao na ulici, a u susjedstvu je netko minirao kamen za gustjernu. Miner je zavikao mina, a Ante nije ušao u kuću. Mina je pukla, majka se bacila na Antu i zaštitila ga, ali pogodio ju je kamen i ona je umrla nad svojim sinom. Skupili se ljudi i miner je rekao: “Nisam kriv, vikao sam mina”. I uvijek se u Dalmaciji nađe neki mudrac, a ovaj je rekao: “Mali je kriv”. I to “mali je kriv” prati ga cijeli život. U Haagu mu kažu da je kriv i osude ga na dvadeset četiri godine. I Žužul veli da je to dirljiva priča. A predsjednik nije rekao ništa. Drugi dan u osam sati ujutro zove me predsjednik i kaže: “Mi smo protiv toga filma”. A ja sam mu rekao da su bili i protiv “Kiklopa” i protiv “Glembajeva”, ali da sam im rekao isto što ću reći i njemu – boli me ona stvar. Ja sam se pitao tko će meni zabraniti taj film. I zabranili su mi. Ja sam deset godina nosao scenarij, dopisivao ga, hodao po natječajima. I nije prošlo. Onda se Ante vratio iz Haaga i sreo sam ga u Zadru na podizanju spomenika imotskim dragovoljcima koji su branili Zadar. Kiša je pljuštala. Išao je najprije Josipović sa svijećom, pa Milanović, a onda Ante Gotovina. Nakon toga došao je k meni i rekao mi da smo dvije budale, samo mi nemamo kišobran. Pa smo se nakon tjedan dana našli u hotelu Palace u kojem sam mu rekao da nisam odustao od filma. I bilo mu je drago.
 
• Vi ste osim s Krležom i Marinkovićem surađivali s još pisaca?
- Tu je i Slavko Kolar koji je bio odličan pisac, ali prgavac kakvog svijet nije vidio. Kolar je 1941. godine kao bivši ministar poljoprivrede u Banovini Hrvatskoj, koji je jedva dočekao NDH, doznao da je Pavelić dao Dalmaciju Italiji. I Pavelić ga zove na neki prijam kao predsjednika Društva hrvatskih književnika. Kolar dolazi nervozan u Banske dvore i, kada se pojavio Pavelić, koji je bio dobar pisac, prvo se dolazi pozdraviti s Kolarom. I pita ga: “Kako ste, gospodine Kolar?”, a ovaj veli: “Gade jedan, tko te rodio”, a Pavelić kaže: “On je lud, on je lud”. “Pa ti si stvarno lud”, rekao je i Mile Budak i odjednom se ispraznila cijela dvorana, a Kolar je ostao sam s tom čašom. Izašao je i posljednje što se sjeća jest to da je došao do Schlosserovih stuba. Nije došao kući na ručak pa ga je njegova žena tražila. Zvali su i Milu Budaka, a on je rekao da ga ne pitaju za tog luđaka. Na kraju su ga našli popodne u četiri sata u komi na jednoj klupi na Zrinjevcu potpuno oznojena i hladna. I onda je postao junak u opozicijskim krugovima jer je rekao Paveliću što ga ide. A Kolar je u Božjakovini kao ministar poljoprivrede napravio jedno ogledno dobro pa su ga poslali da tamo živi. Ja sam tamo bio s njim, obilazili smo mjesta u kojima je on nekada radio kao agronom i našli upravitelja, a to je tada bio Ante Todorić, jedan sjajan čovjek. Slavko Kolar dočekao je kraj rata kao junak i onda je 1945. opet izabran za predsjednika Društva književnika, da bi godinu poslije bio izbačen iz društva. Petar Šegedin pričao mi je da postoji jedna sramota koje se ne može osloboditi, a to je da je primljen u Akademiju kada je Kolar skinut s liste. A skinut je s liste kada je Krleža napisao tekst u obranu Ervina Šinka. Jer je Kolar napisao da Šinko ne zna hrvatski. Ali pozadina je bila u tome što se Šinko uselio u stan Vladka Mačeka na Prilazu. Ali je onda Šinko jedan dan došao u Kolarovo društvo tražiti da se iseli i Mačekov nećak, veliki pijanist Ivo Maček, jer da on svira nekog Chopina i smeta mu dok on smišlja marksističko usmjerenje grada. Kolar je bio uplašen da će propasti sva naša povijest pa me kao studenta vodio k sebi na večere da mi priča povijest HSS-a. A moji su svi bili haesesovci pa mi je to bilo zanimljivo. Kolar je napisao i komediju “Svoga tela gospodar”, pa sam nagovarao Gavellu da to režira. “Samo mi još Kolar treba”, rekao je Gavella.
 
• Gavella nije bio omiljen nakon rata?
- Gavella do 1950. nije imao pristupa Zagrebu. Režirao je u Bratislavi, Subotici, ne znam gdje. Ali kada je pročitao tekst, pristao je, no uzeo je Ljudevita Galica koji je bio u partizanima za asistenta. Predstava je doživjela fenomenalan uspjeh. Igrala se u malom kazalištu u Frankopanskoj i bila je prodana pet, šest mjeseci unaprijed. Ja sam dobio angažman u malom kazalištu nakon Akademije i Kosta Spaić radio je komediju “Za Lukreciju”. Netko mu je rekao da mene vole žene pa me nije trpio. Dao mi je da igram lakaja koji samo daje pismo za gospođu na nekoj tacni. Kako sam ušao, morao sam i izaći sa scene. U garderobi je pisalo štedi struju, štedi šminku. Ja dođem Kosti i velim da bi se mogao našminkati u starca i on veli: “Sjajno”. I ja sam na premijeri našminkao pola lica, a pola lica bilo je normalno. Kada sam došao Miji Oremović, dobila je živčani slom. Spustili su zastor i prekinuta je premijera. Onda sam dobio izgon iz kazališta i počeo se baviti filmom.
 
• Prvo kao glumac?
- Da. Frane Barbieri bio je prijatelj s Cesareom Zavattinijem koji je napisao scenarij za film “Rat”. Dolazi Zavattini u Zagreb, a meni je talijanski skoro kao materinski jezik. I nalazimo se kod Barbierija i Zavattini čita scenarij. Bilo je to čudo od scenarija, a tu je i Veljko Bulajić, koji će to režirati, i nudi mi glavnu ulogu. Ja pristajem. Dođem u Pulu na festival i vidim katastrofu od filma. U žiriju su bili Marijan Matković, Jure Kaštelan i Zvonimir Berković. I kaže mi Jure: “Kompanjo, čestitam, dobio si Zlatnu arenu za ulogu”. Ja pitam što je s malim Dvornikom koji je glumio u “Devetom krugu”. “Pa on je student akademije”, veli Kaštelan. A ja velim: “Ne ću uzeti Arenu jer u lošem filmu ne može biti dobra uloga”. U hotelu Rivijera uz telefonsku govornicu ja telefoniram i ulazi neki krupan čovjek i veli: “Slušaj ti, fakin, ti odbijaš odličje predsjednika Republike. Mi smo te stvorili, mi ćemo te zgaziti”, kaže mi i pritisne me uz neku policu, skoro mi je kičmu slomio. Pitam tko je to, vele mi da je drug Mićunović, glavni urednik Borbe, narodni heroj i izaslanik predsjednika Republike na festivalu. Bio je to zadnji film u kojem sam glumio. Shvatio sam da je glumac na filmu ništa. Tada sam napisao tekst “Kad bi Srdoč mogao, a Brando morao”. Da je Brando morao igrati tekstove koje sam ja igrao, ispao bi govno. Glumac je roba na tržištu i ovisi o slučaju, da naiđe čovjek koji zna režirati i da mu dobru ulogu. Ipak, glumac je temelj svake predstave i svakog filma. Nema bez Branda “Kuma jedan” ni “Kuma dva” bez De Nira.
 
• Snimanje “Generala” traje mjesec dana. Kako ide?
- Traje 34 dana. Snimanje ide dobro. Posebno sam zahvalan Ministarstvu obrane koje nam puno pomaže. Imam dobre glumce. Zakleo sam se da ne ću glumce izlagati glupim tekstovima. Glupe tekstove ne može izvući ni Jean Gabin. Ali, još su tu dva mjeseca snimanja. A imam i puno glumaca. Nisu svi glavne uloge, njih je osam. Ali neki od njih su živa lica. S Antom Gotovinom je najlakše. Scenarij sam napisao prije deset godina i deset godina nije bilo šanse da se to radi. Nije bilo nijednog direktora televizije koji nije rekao da je to u redu, a onda sve stavio u ladicu. Kada je u vrijeme Milanovića pala gledanost HTV-a, istraživali su što je bio najgledaniji program. Nakon svega zaključili su da je najgledaniji program hrvatske televizije svih vremena “Duga mračna noć”. A to se napadalo i tuklo svim sredstvima. Kada je prikazivana ta serija, bio sam na pretragama na Rebru i dospio do doktorice koja me pitala odakle znam njezina oca. Ona mi veli ime i prezime koje meni nije bilo poznato pa kaže da tata poziva cijelu obitelj na gledanje serije uz riječi da gledaju ono o čemu je on cijeli život šutio. I u Washingtonu ima klub “Duge mračne noći”. I kada dođu u Zagreb, moram s njima na večeru. Znaju napamet sve dijelove dijaloga. Eto, ja ne bih mogao ništa raditi o čemu nemam svoje mišljenje.
 

Denis Derk, http://www.vecernji.hr/hrvatska/branili-su-mi-snimiti-i-kiklopa-i-glembajeve-i-generala-i-svima-sam-rekao-ma-boli-me-1163705

Strane investicije spriječit će odlazak mladih iz Hrvatske

 
 
Europska investicijska banka ove će godine na raspolaganje hrvatskim poduzetnicima staviti više od 400 milijuna eura kreditnih sredstava, najavljuje voditelj zagrebačkog ureda EIB-a Anton Kovačev, s kojim smo razgovarali u sklopu njegove »turneje« po županijskim gospodarskim komorama. Kovačev je i u Rijeci prezentirao mogućnosti koje nudi Europska investicijska banka, a nas je zanimalo zbog čega su one, kao i bespovratna sredstva iz EU fondova, dosad toliko slabo korištene od hrvatskih privrednika, a i javnih tvrtki.
http://metkovic-news.com/wp-content/uploads/2016/02/EIB_Kovacev.jpg
- Po pitanju sredstava koja je EIB odobrio u prošloj godini, ona su povećana za čak pedeset posto u odnosu na godinu ranije. Ako pogledamo iznos od 535 milijuna eura, koliko je odobreno kredita u Hrvatskoj tijekom prošle godine, to je oko 1,2 posto ukupnog hrvatskog BDP-a. Kad se objektiviziraju ti podaci, u odnosu na ostale članice Europske unije, onda smo mi prošle godine u samom vrhu, negdje na trećem ili četvrtom mjestu. EIB kao razvojna banka Europske unije brine o svojoj najmlađoj članici, kako bi Hrvatska čim prije nadoknadila zaostatak, kako bi barem došla do zlatne sredine, ako već ne među najuspješnije članice Unije.
 
• Često ističete potrebu za reformama kako bi se ozbiljnije povećao broj ulagača i veličina ulaganja. Mislite li pri tom prvenstveno na zakonodavni okvir i uklanjanje toliko spominjanih administrativnih barijera?
- Sigurno je potrebno mijenjati postojeći zakonodavni okvir, posebno na uklanjanju prevelikog broja pravnih propisa. U toj šumi propisa poduzetnici, posebno strani, teško se snalaze. Drugi veliki problem je administracija koja nije dovoljno učinkovita i brza, u odnosu na potrebe poduzetnika, posebice kada je riječ o investicijama. Treći su problem veliki nameti. Dobra vijest je da je nova vlada krenula s poreznom reformom, koja je dobro ocijenjena i u EIB-u i u Europskoj komisiji, a možda najvažnije, i kod rejting agencija, koje su kreditni rejting izmijenile u pozitivan.
 
• Domaći ulagači posebno kao problem, često ističu visoku cijenu rada. Mislite li da je to doista zapreka većim ulaganjima?
- Iz mog iskustva, te iz razgovora sa stranim ulagačima, ne mislim da je to zapreka. Do sada nije bilo primjedbi na preskup rad u Hrvatskoj kao čimbeniku koji bi priječio investicije. Bitno je ovdje također spomenuti ulaganje u obrazovanje, koje se često svrstava u kategoriju neproizvodnog troška, što je pogrešno. Bez kvalificirane radne snage, bez mislećih ljudi, zasigurno se ne mogu polučiti veliki gospodarski rezultati. Mislim da naš obrazovni sustav, unatoč nesavršenostima, stvara vrlo kvalificiranu radnu snagu i stručnjake koji mogu dati dodatnu vrijednost.
 
• Promjena kreditnog rejtinga pozitivan je pomak, no što bi on konkretno trebao donijeti domaćem gospodarstvu?
- To je znak investitorima da Hrvatska poboljšava svoj zakonski i porezni okvir, kao i ulagački. To je znak stranim ulagačima - krenite u Hrvatsku.
 
• Potreba za stranim investicijama česta je tema vaših istupa. Zalažete se za povećanje stranih investicija, čak dovodeći to u vezu s iseljavanjem radno sposobnog stanovništva. Zašto mislite da su baš strane investicije ključ u zadržavanju mladih, radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj?
- S obzirom na broj nezaposlenih s jedne, te još porazniji broj mladih, obrazovanih ljudi koji su u zadnjih nekoliko godina napustili Hrvatsku, jasno je da nije otvoren dovoljan broj radnih mjesta. Očito je da domaći poduzetnici nemaju dovoljnu financijsku snagu ni ulagački potencijal za otvaranje potrebnog broja radnih mjesta. Zbog toga smatram da, ako moramo birati između toga da nam mladi odlaze, i to posebno visokoobrazovani, ili otvoriti vrata za dolazak stranih investitora, dileme ne bi smjelo biti.
 
Bolji kreditni rejting ubrzat će investicije
 
• Je li slab investicijski potencijal posljedica hrvatskog bankarskog sustava? Znamo da građani u bankama drže milijarde kuna štednje, dok istodobno te banke nerado plasiraju ta sredstva u gospodarstvo, nego dobrim dijelom opet građanima za potrošnju?
- Mi u EIB-u, i izravnim kreditima i kreditima preko poslovnih banaka nastojimo potaknuti upravo kreditiranje poduzetništva. Naši krediti su isključivo namijenjeni ili poduzetništvu ili ulaganjima u infrastrukturu što opet neizravno rezultira otvaranjem novih radnih mjesta.
 
• I dalje se ipak čini da je Hrvatska neprivlačna zemlja investitorima, osim možda u turizmu i još ponekim svijetlim primjerima.
- Ne možemo govoriti da nema investicija, ali nema ih dovoljno. Trend povećanja investicija zasigurno je pokrenut. Bolji kreditni rejting još će više ubrzati priliv stranog kapitala i ulaganja stranih poduzetnika u Hrvatsku.
 
• Većina ih ipak ulaže u turizam. Nije li takvo trpanje svih jaja u istu košaru dugoročno potencijalno štetno, posebno kada znamo koliko je turizam krhka košara, podložna raznim negativnim utjecajima, što vidimo na primjeru Turske ili Egipta?
- U pravu ste. To nije dobro. Ne mislim reći da treba zaustaviti ulaganja u turizam, nipošto, ali u EIB-u smatramo da u turizmu treba prvenstveno ulagati u povećanje kvalitete usluga, odnosno, recimo to tako, povećanje broja zvjezdica na razini cijele destinacije, a time i količine prihoda. Ono što je još značajnije - treba povećati ulaganja u industriju, proizvodnju i nove tehnologije i usluge.
 
• U fokusu EIB-a, na razini EU, su infrastruktura, zaštita okoliša i energetska učinkovitost, te inovatorstvo. Na razini Hrvatske se u tim područjima ulaže prilično slabo, iako potencijala itekako ima. Može li EIB tu nešto promijeniti?
- I u Hrvatskoj ćemo se posebno fokusirati na ulaganja u tim područjima. Od 13 do 18 milijardi eura godišnje EIB ulaže samo u inovacije, pronalaske, poboljšanja postojećih proizvoda i usluga. Nastojat ćemo to pojačati i u Hrvatskoj, izravnim kreditima i kreditima preko HBOR-a i poslovnih banaka.
 
• Do 2020. u sklopu Junckerova plana Europska komisija kani aktivirati 500 milijardi eura »zaspalog« kapitala. S obzirom na kasni start u odnosu na ostale članice, a i sve zapreke o kojima ste govorili, kolike su šanse da Hrvatska privuče neki značajniji dio tog kolača?
- Nadam se da će poduzetnici, ali i javna uprava, od općina i gradova do države i njihovih tvrtki, značajnije koristiti mogućnosti iz Junckerova plana, nego što je to do sad bio slučaj. U 2016. mnogostruko se povećalo korištenje tih sredstava. Vjerujem da će se taj trend nastaviti. U okviru tog plana u Hrvatsku je uloženo 207 milijuna eura, što nije zanemarivo u odnosu na veličinu našeg gospodarstva.
 
Očekujemo aktivniju suradnju komorskog sustava
 
• Prezentacije ovih dana držite po gospodarskim komorama. Smatrate li da bi i HGK trebala preuzeti veći dio odgovornosti, te se fokusirati na pomoć poduzetnicima u povlačenju europskih darovnica, ali i povoljnijih kredita EIB-a?
- Samom ovom prezentacijom mogućnosti u okviru redovnih EIB-ovih aktivnosti i Junckerova plana u HGK-u, dali smo naznaku da očekujemo aktivniju suradnju komorskog sustava u poticanju korištenja dostupnih sredstava, te otvaranju značajnijeg ulagačkog ciklusa u Hrvatskoj. Računamo na komorski sustav, kao prirodni most između EIB-a i Europske komisije, te bankarstva i poduzetnika.
 
Nisam sklon špekulirati o sudbini Agrokora
 
• Kako, kao bankar s dugogodišnjim iskustvom u HBOR-u i EIB-u gledate na mogući ulazak ruskih banaka u vlasništvo Agrokora, a time, na velika vrata, i u ukupno gospodarstvo države?
- Teško je komentirati nešto što se nije dogodilo, ili se barem još nije dogodio. Nisam sklon špekulirati o nečemu što će se možda događati, a s druge strane, mogu govoriti samo o onome što je u okviru EIB-a.
Spremni smo kreditirati izgradnju LNG terminala
 
• EIB će biti uključen u projekt LNG terminala na Krku, imate li konkretnijih informacija o dinamici realizacije tog projekta, koji se dugo priprema, ali nikako da krene?
- EIB je spreman kreditirati izgradnju LNG terminala. U pripremi projekta uključeni smo već dvije godine i nastojimo pomoći koliko god je to moguće. Do sada nije bilo velikih aktivnosti, ali u zadnja dva mjeseca napravljeni su veliki pomaci, prije svega odlukom Europske komisije o odobrenju darovnice za LNG terminal, ali s druge strane i nastojanjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike da požuri postupak. To je ulaganje izuzetno bitno ne samo za ovu regiju i Hrvatsku, nego i za dobar dio susjednih zemalja. Također, izuzetno je značajno i za gospodarstvo Primorsko-goranske županije, zbog pratećih projekata koji će otvoriti brojne nove mogućnosti.
 
• Vidite li i druge projekte na području Rijeke i okolice koje bi EIB bio spreman podržati?
- U industriji, turizmu, IT sektoru i drugim područjima već postoje projekti koji se razmatraju za sufinanciranje i iz našeg redovnog programa i iz Junckerova plana. O iznosima ne mogu precizno govoriti, ali oni bi zasigurno bili dvostruko viši nego prošle godine.
 

Marinko Glavan, Novi list

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1033 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević