Get Adobe Flash player

Treba razgovarati o »strahotama« koje su se dogodile u Drugom svjetskom ratu i »strahotama« koje su se dogodile u ovom ratu

 
 
Ovako je skandalozno Milorad Pupovac razgovarao u Dnevniku TV Nove s voditeljima Rominom Knežić i Petrom Perežom.
http://image.dnevnik.hr/media/images/644x322/Jun2015/61094479.jpg
• Je li dolazak srbijanskog ministra Vulina u Jadovno, nakon što smo zbog njega već jednom povukli veleposlanika na konzultacije, bio pametan potez Beograda?
- Mi ne možemo komentirati potez vlade u Beogradu, možemo samo reći da države međusobno komuniciraju na primjeren način i da se predstavnici države služe jezikom koji je primjeren onome što države žele u međusobnim odnosima.
 
• Je li to bila poruka iz Beograda?
- Ne mogu tumačiti je li to bila poruka iz Beograda. Ja znam koji je smisao našeg okupljanja u Jadovnomu i koji je smisao toga da pozovemo predstavnika Hrvatske i predstavnike Srbije, a to je da se na tom mjestu postigne suglasnost o zajedničkom izmirenju i opomeni o tome što se dogodilo i o tome da se sporna pitanja u vezi s Drugim svjetskim ratom u vezi sa ratnim raspadom Jugoslavije rješavaju onako kako se ta pitanja trebaju rješavati.
 
• Je li taj smisao o kojem govorite u konačnici narušen? Kako biste vi nazvali i ocijenili nastup i govor ministra Vulina?
- Ja nisam zadužen za crne kronike srpsko-hrvatskih odnosa iako me vrlo često stavljate u tu situaciju. Nisam ja bio jedini domaćin, prema tome ja nisam samo ovdje da budem zadužen za crnu kroniku hrvatsko-srpskih odnosa niti da popravljam ono što se pokvari u hrvatsko-srpskim odnosima, niti da popravljam monološke greške jedne strane. Ako želimo dijalog, onda moramo čuti što se sve govori. I vi ste mogli čuti u vašem Dnevniku čovjeka koji pozdravlja sa 'za dom spremni'.
 
• Nije rekao 'za dom spremni', rekao je 'za dom i za Hrvatsku državu'.
- Naravno. Jednako tako ste mogli izvjestiti na korektan način kada su po srijedi bili prosvjednici koji prosvjeduju već godinama, njima dakle dajete jednak prostor kao što dajete nama koji se tamo okupljamo.
 
• Vi ste tu kao gost Dnevnika Nove TV i imate priliku uživo bez cenzure izreći ono što mislite.
- Ne možete biti neutralni sa onima koji negiraju da se nešto dogodilo. Da se dogodio tako strašan zločin i onima koji ometaju.
 
• I oni su dio javnosti kao što je ministar Vulin koji je ostavio određene posljedice svojim govorom u državi u kojoj je bio gost. Vi ste mu bili sudomaćin, zbog toga vas pitamo.
- Rekao sam vam što sam imao za reći. Dakle, to nije jezik kojeg bi ja preporučio bilo kome i to sam više puta rekao u vezi sa istupima ministra Vulina. To nije komunikacija koja je primjerena državama, a posebno onome što je meritum stvari, a to su strahote koje su se dogodile u Drugom svjetskom ratu i strahote koje su se dogodile u ovom ratu. Ono što mene zanima je da konačno prestanemo govoriti onološki i konačno počnemo slušati ono što mi govorimo, a ne samo ono što drugi govore i da čujemo što je to što mi govorimo, može nanjeti bol drugima. Kao što je pitanje kako se pojedine poruke i pojedine vijesti mogu čuti od strane pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Tko vodi računa o tome? 
 
• Kako komentirate gotovo jednoglasje hrvatskih stranaka i političara, poruke su bile - to šteti Srbiji, to treba ignorirati?
- Ja sam suglasan s onima koji smatraju da to nije bilo mjesto za poruke te vrste, ali ono što želim kazati je da moj status u Hrvatskoj nije status kroničara crne kronike u hrvatsko-srpskim odnosima. I isto tako bih volio da u našem društvu i našoj javnosti postji takav sluh kakav s pravom postoji kad su posrijedi poruke poput ove o kojoj govorimo. Kada bi postojao sluh prema porukama koje dolaze od strane najrazličitijih.
 
•  Tko je gubitnik, tko je oštećen nakon ove, kako ste je nazvali, crne kronike?
- Građani Republike Hrvatske, građani Srbije, svi oni koji smatraju da je konačno došlo vrijeme da ih se izvede iz mraka prošlosti i da se pronađe najbolji mogući način za suočavanje s tom prošlošću i da se to ostavi tamo, na mjestima gdje se to suočavanje treba događati.
 

Romina Knežić i Petar Pereža

Prijašnja FIFA nas je ignorirala. Nadam se da ne će neka nova FIFA

 
 
Nakon što su brojne korupcijske afere pokazale podmitljivost najviših dužnosnika FIFA-e i šokantnu činjenicu da je FIFA donirala Interpolu 20 milijuna eura, dr. Davor Prtenjača, odvjetnik hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića, kojem je FIFA zabranila igranje na 10 utakmica te ga tako diskvalificirala sa Svjetskog nogometnog prvestva u Brazilu, komentirao je za Narod.hr Šimunićev zahtjev da se istraži je li FIFA utjecala na Arbitražni sud za sport kako bi potvrdio njihovu odluku u slučaju Josipa Šimunića, korupcijske skandale u FIFA-i, netransparentnost odlučivanja na Arbitražnom sudu za nogomet u Lausanneu te objasnio zašto se FIFA odrekla svojih svjedoka koji su tvrdili kako je “Za dom spremni” ustaški pozdrav. Komentar dr. Davora Prtenjače, odvjetnika Josipa Šimunića, donosimo u cijelosti.
http://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2014/03/Davor-Prtenjaca-Mala-slika-660x330.jpg
FIFA-ina afera: Doseže li korupcijska afera i do Arbitražnog suda za sport u Lausanneu?
- U FIFA-i nema mira. Dan za danom na vidjelo izlaze nove činjenice koje jasno i konkretno pokazuju da je korupcija unutar FIFA-e bila normalna, svakodnevna i prihvatljiva pojava. Bez obzira, odnosi li se na domaćinstvo svjetskih nogometnih prvenstava ili marketinška prava – korupcija je zahvatila sve razine FIFA-e.Glavno pitanje je tko je sve znao za korupciju te tko je sve u njoj sudjelovao? Zašto istraga protiv FIFA-e, s obzirom na tolike dokaze, nije pokrenuta ranije?
 
Potrebno je, isto tako, napraviti korak dalje, odnosno pitati – je li FIFA, osim što je sama primala mito – podmićivala druge? Određene privatne ili čak državne institucije? Naime, vodeće njemačke, poslovne novine, Handelsblatt, objavile su kako je FIFA platila Interpolu 20 milijuna eura za borbu protiv korupcije, navodeći kako je to najveća novačana donacija koju je Interpol ikad primio od neke privatne organizacije. Novac je bio namijenjen borbi protiv korupcije u Singapuru. Sepp Blatter je izjavio kako se borba protiv korupcije može dobiti samo ako se provodi zajedno sa institucijama. Ova novčana donacija FIFA-e iznenađuje i zato što financiranje Interpola osiguravaju njegove država članice, njih 190. Za očekivati je da će ova donacija biti detaljno istražena.
 
Ova donacija Interpolu – daje povod da se postavi i sljedeće pitanje: Je li FIFA koristila svoj utjecaj i/ili svoj novac i za potplaćivanje Arbitražnog suda za sport (Court of Arbitration for sport, CAS), međunarodnog sudskog tijela za rješavanje športskih sporova sa sjedištem u Švicarskoj, kako bi donosio odluke u interesu FIFA-e? To bi značilo, ako je istina, da FIFA zloupotrebljava jedno pravno tijelo, sportski sud stavljajući sebe iznad svakog zakona – kao pravnu i moralnu vertikalu. Ova je mogućnost zastrašujuća, ali uzimajući u obzir do sad utvrđene razmjere korupcijske afere najviših dužnosnika, na žalost nije teško zamisliva. Svaki oblik korupcije ulazi na velika vrata tamo gdje nema transparentnosti u odlučivanju – ne zna se tko odlučuje, na temelju kojih kriterija i kako se određenu odluku može argumentirano preispitati. Takva netransparentnost je sigurno dugi niz godina postojala u odlučivanju o dodjeli održavanja svjetskih prvenstava i TV-prava.
 
No, i Arbitražni sud za šport, CAS donosi odluke na vrlo netransparentan način te je zbog toga i izložen povećanoj opasnosti od korupcije. Tako na primjer, na ovom sudu osnovanom još 1984. stranke ne znaju tko može postati predsjednik sudskog vijeća nadležnog za njihov sportski spor, niti kako ga se bira. Stranke samo dobiju obavijest, tko je predsjednik i mogućnost da ulože žalbu protiv tog suca. Ako se žalba stranke uvaži – na isti, netransparentan način dodjeli se novi predsjednik. Dakle, stranka ne vidi zašto, kako i tko je odredio predsjednika sudskog vijeća koji je izuzetno važan za ishod suđenja u svakom sporu. Viši zemaljski sud u Münchenu je u siječnju ove godine u slučaju Claudie Pechstein, višestruke olimpijske pobjednice u brzom klizanju, donio presudu kako takav način izbora trećeg suca, predsjednika sudskog vijeća, na CAS-u nije u skladu sa europskim zakonima. Sud je zaključio kako je takav način izbora predsjednika vijeća netransparentan te pojedninac, sportaš , nema pravedan pristup sudu. Viši zemaljski sud u Münchenu zadao je Arbitražnom sudu za sport prvi pravni udarac, koji će se svakako koristiti i u drugim, sličnim slučajevima, uključujući predmet Josipa Šimunića. CAS u ovome obliku sigurno neće više moći suditi! No, to je druga priča.
 
Vratimo se FIFA-i. Ona je očigledno u donošenju odluka unutar svoje organizacije koristila netransparentne, javnosti nepoznate, mehanizme odlučivanja stvarajući korupcijsku močvaru. Logično je, onda, zatražiti i da se ispita je li FIFA i opisanu netransparentnost odlučvanja Arbitražnog suda za šport, CAS-a, iskoristila da, kroz podmićivanje, osigura da CAS potvrđuje njezine pravne odluke, kad joj je to potrebno. Ovo pitanje moram postaviti, jer su korupcijske afere u FIFA-i otvorile realnu mogućnost da je FIFA utjecala na CAS-ove odluke. Istovremeno se, kao odvjetnik i demokrat nadam da FIFA nije prekoračila i tu granicu i da Arbitražni sud za sport nije dozvolio da ona utječe na njegove odluke.
 
Gornja pitanja postavljam i na osnovi osobnog iskustva na CAS-u protiv FIFA-e u slučaju Josipa Šimunića. Iako u ovom trenutku ne mogu sve informacije izložiti javnosti, mogu potvrditi da smo sve podatke i mišljenja dostavili Američkom ministarstvu pravosuđa (USA Department of Justice). Naime, prema nama dostupnim podacima FIFA je već prije završetka suđenja na Arbitražnom sudu za šport, u sporu Šimunić protiv FIFA-e, znala ishod spora! Kao primjer mogu navesti da, na primjer, FIFA nije našem stručnom svjedoku za povijest postavila niti jedno pitanje, nije uopće pokušala pobiti njegove argumente o tome da “Za dom spremni” nije ustaški, već stotinama godina star hrvatski pozdrav. FIFA nije niti pokušala osporavati dokaze obrane niti vjerodostojnost svjedoka, njezini su predstavnici samo mirno sjedili i nadali se brzom završetku spora. Zašto? Nije li uobičajeno, da suprotna stranka radi na tome, da opovrgne “težinu” svjedoka? Možda to nije bilo ni potrebno? I ako nije bilo potrebno – zašto? Slobodan sam pretpostaviti da je FIFA bila toliko sigurna u ishod odluke CAS-a da nisu vidjeli potrebu ulagati trud i vrijeme u opovrgavanje činjenica koje smo iznosili.
 
Pravna situacija u sporu Josipa Šimunića protiv FIFA-e nije za FIFA-u bila nimalo povoljna. Zašto se onda uopće nisu trudili poboljšati svoj pravni položaj? Mnogo pitanja, na koja još nemamo odgovore. Važno je ovdje podsjetiti da je FIFA u svojoj prvoj odluci protiv Josipa Šimunića kao svjedoka za to da je pozdrav “Za dom spremni” fašistički pozdrav koristila svjedoka Barry Lituchy-a. U tijeku suđenja na Arbitražnom sudu za sport – FIFA se morala čak i formalno distancirala od tog svog svjedoka. Naime, obrana Josipa Šimunića dokazala je, između ostalog, da je kao svjedok obrane Slobodana Miloševića u Den Hagu iznosio lažne tvrdnje (što je priznao i kasnije se izgovarao kako ga je na to potaklo to da su mu roditelji Srbi koji su nastradali u Jasenovcu) te da tvrdi kako su u Hrvatskoj Hrvati nacionalna manjina.
 
Međutim to FIFA-i nije smetalo, jer joj je osigurao svjedočenje u slučaju Šimunić kakvo je FIFA i trebala. A da ne govorim o FIFA-inom svjedoku Boži Repe, profesoru moderne slovenske povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani kojeg je FIFA predstavila kao stručnjaka za hrvatsku povjest. On je u svom svjedočenju iznio niz neistinitih tvrdnji poput one da u Australiji, u kojoj je rođen Josip Šimunić, uglavnom žive pripadnici hrvatske, ustaške emigracije. Isto tako tvrdio je, tumačeći povijesni pozdrav “Za dom spremni”, da u Hrvatskoj postoji 13 sudskih presuda protiv osoba koje su ga izvikivale. Kad je suočen sa činjenicom da se radilo o 13 istražnih postupaka, a da u Hrvatskoj postoje 3 presude o tom pozdravu i da sve oslobađajuće – priznao je da je pogriješio. Na Arbitražnom sudu za sport, predsjednik sudskog vijeća u više ga je navrata morao „spašavati“, a njegovo je svjedočenje bilo takve “kvalitete” da ga uopće nisu mogli koristiti u obrazloženju odluke.
 
Na osnovi kojih dokaza, iskaza kojih svjedoka je na kraju CAS odlučio da treba potvrditi FIFA-inu pravnu odluku – niti je jasno niti je poznato. Inače, unutar FIFA-e se i prije najnovijeg korupcijskog skandala već u predmetu Josipa Šimunića razotkrilo kako ne postoji neovisnost žalbenih tijela. Naime, Josipa Šimunića je sa neigranjem 10 utakmica kaznila Disciplinska komisije FIFA-e. Mi smo se na tu odluku žalili Žalbenoj komisiji FIFA-e, koja je po statutu FIFA-e neovisna komisija koja neovisno o drugim komisijama donosi svoje odluke. Jer, ako žalbeno tijelo nije neovisno i ako neovisno ne razmatra još jednom odluku o nekom predmetu – u čemu je poanta žalbe? U slučaju Šimunić, Žalbeno vijeće FIFA-e potvrdilo je odluku Disciplinske komisije FIFA-e protiv Šimunića, nakon toga smo mi uložili žalbu na CAS, a Žalbena komisija je svoju odluku dostavila na memorandumu i u ime Disciplinske komisije! Zamislite da vam Ustavni sud Hrvatske svoju odluku dostavi na papiru sa zaglavljem nižeg suda, da prepiše argumente nižeg suda i sa njihovim zaglavljem potpiše sebe kao donositelja iste odluke! I još to tako dostavi strankama! Koju težinu takva odluka može imati u pravnoj i demokratskoj državi? Bi li ljudi imali povjerenje u neovisnost suda? Koliko neovisne su bile FIFA-ine komisije u slučaju Josipa Šimunića?
 
FIFA treba razjasniti sve aspekte svog djelovanja, prispitati ih i promijeniti. Mora se saznati, je li FIFA korupciju koristila kao način postizanja ciljeva i na drugim razinama, a ne samo unutar svoje organizacije. Odgovor na pitanje je li FIFA podmićivanjem ishodila odluku CAS-a u slučaju Šimunić nije važna samo za Josipa Šimunića, već za budućnost svih športskih sporova na ovom sudu. FIFA očito mora proći katarzu, a dio tog pročišćavanja možda će biti i kazneno kažnjavanje dužnosnika, a možda i cijele organizacije. Nadam se, da ćemo mi u Europi, odraditi svoj dio posla na pročišćavanju i obnavljanju FIFA-e te da ovaj put ne ćemo čekati velikog prijatelja, SAD, da nam riješi naše probleme.
 

www.narod.hr

Čovjek koji podmeće Karamarku nosio snimke s Kaptola u Centralni komitet

 
 
Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo danas upiru prstom u Karamarka, kaže bivši prvi čovjek Službe za zaštitu Ustavnog poretka Smiljan Reljić u razgovoru za Večernji list. Smiljan Reljić 90-ih godina bio je ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), a bio je i pomoćnik ministra unutarnjih poslova, kao i voditelj Nadzorne službe Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a). S čovjekom čiji je posao bio znati sve državne tajne, o Udbi, Tomislavu Karamarku, Josipu Manoliću, Franji Tuđmanu, aferi Perković, prisluškivanju novinara i ostalim aferama koje su potresale obavještajnu zajednicu i hrvatsko društvo, razgovarali smo na njegovom imanju u Drnišu, gdje aktivno, u vinogradu, provodi umirovljeničke dane.
http://direktno.hr/images/cache/700x350/crop/images%7Ccms-image-000016191.jpg
• Tko je i kada radio obavještajnu provjeru Tomislava Karamarka? Što se ustvrdilo, je li bio doušnik Udbe kao što to danas tvrdi Josip Manolić?
- Neistina je da je Karamarko bio doušnik Udbe. Ja sam prva osoba koja bi to znala. Sigurnosna provjera radila se za svakoga tko je dolazio na iole važniju funkciju u državnoj upravi, a načelnik Policijske uprave zagrebačke, kao jednog od najvećih djelova MUP-a, bila je zaista važna funkcija. Dolazak nove osobe u konzervativnu i zatvorenu sredinu kao što je tada bio MUP bio je popraćen provjerama, ali i kuloarskim pričama. Da je bilo što, čak i na razini trača, upućivalo na nešto upitno kod postavljanja Karamarka na tako važnu dužnost, ja bih to sigurno znao. To je bilo naprosto tako. SZUP je izvorno kontraobavještajna služba i on je taj koji je bio pozvan da sve sumnje provjeri.
 
• Dakle, takve sumnje nije ni bilo?
- Ne!
 
• Može li ova afera naštetiti sigurnosnom sustavu?
- Ovo što se dogodilo prvo je jako neugodno za osobu o kojoj je riječ, Tomislava Karamarka, ali je i vrlo štetno za sam sustav sigurnosti. Otvara se nedopustiva mogućnost da svatko može paušalno reći XY je bio suradnik Udbe, nemam nikakve papire, ali imam čovjeka koji će to potvrditi. Zadnji od kojega sam ja to očekivao je Manolić. To je čovjek s kojim imam dobre odnose, prema njemu gajim veliko poštovanje, ne znam zašto je to dopustio sebi.
 
• Možete li pretpostaviti koji su ga motivi vodili da upravo sad s takvom tvrdnjom izađe u javnost?
- Ne ulazim u njegove motive, ali pretpostavljam da ga je Karamarkov nedavni intervju u kojem se raspričao o lustraciji naveo na to. Iako sam ja o lustraciji zastupao iste teze kao Manolić, sada mi se čini da je u jednom momentu lustracija bila dobro rješenje jer se ovo ne bi događalo. Ljudi koji stoje iza ovoga sada itekako su trebali biti lustrirani. Neshvatljivo mi je, Joža Manolić itekako je sudjelovao u stvaranju sigurnosnog sustava Hrvatske, zašto sada ide na nešto što je sam stvarao?! Osobito mi je neshvatljivo zašto ide na ovakav način jer ovdje je doista riječ o proizvoljnoj ocjeni.
 
• Jeste li stoposto sigurni u to što govorite?
- Manolićeva tvrdnja nema utemeljenja ni u čemu. To je naprosto neistina!
 
• Je li moguće da su Karamarku oduzeli putovnicu i ispitivali ga kako bi zavarali trag, a da je zapravo bio doušnik? Ljudi se to pitaju.
- Naravno da se pitaju, zato što se otvorila Pandorina kutija i iz nje izvire milijun pitanja. Koliko znam o toj akciji, čiji je predmet istrage bio i Karamarko, to je bila republička akcija u kojoj su sudjelovali svi centri koji su imali svoje zadaće vezane uz Katoličku mladež i zahvatili su jako mnogo ljudi. Nisu ciljano išli na Karamarka. Da je on u toj priči na bilo koji način doveden u suradnički odnos sa službom, nemoguće je, to odgovorno tvrdim, da iza toga ne bi ostao nikakav pisani trag. Nemoguće! Da bi netko fukcionirao kao doušnik ili suradnik službe, on je morao proći određenu proceduru iza koje mora ostati pisani trag.
 
• Je li dokumentacija koja je zatečena početkom 90-ih potpuna, možda ju je netko odnio kući ili je završila u Beogradu?
- Naravno da nije bila kompletna. Riječ je o raspadu sustava koji je funkcionirao 40 godina, bio je nedemokratski, rigidan, služio se svim i svačim. Naravno da je bilo onih koji su se osjećali odgovornima i krivima i nastojali su sakriti ono što bi njih moglo kompromitirati, ali ne u tolikoj mjeri da ne bi ostao nikakav trag. To je bio sustav koji je imao propise, usklađene pravilnike, nije se mogla potkrasti neka greška pa da mi nakon 25 godina shvatimo da je netko bio doušnik Udbe. U to vrijeme načelnik službe u Zagrebu bio je Franjo Vugrinec. On je jako zadužio hrvatsku obavještajnu zajednicu, bez obzira što je bio iz bivšeg sustava.
Kada se Karamarko pojavio u MUP-u, ja sam s Franjom nekoliko puta razgovarao. Komentirali smo određene relacije, on je bio upoznat s time da je Karamarko bio u obradi s ostalim članovima Katoličke mladeži i nikada mi nije dao ni najmanju naznaku da je taj odnos bio drugačiji. Ako sam ikada ikome vjerovao u sustavu, to je bio Franjo Vugrinec. Nas dvojica dijelili smo najveće državne tajne, a on nijednom riječju nije stavljao Karamarka u taj kontekst. On bi tako nešto meni sigurno signalizirao, da je bilo drugačije. Želim istaknuti i to da sam ja u puno boljim odnosima s Jožom Manolićem nego s Karamarkom. S Manolićem sam se zadnji put čuo prije deset dana, a s Karamarkom ne pamtim. Joža i ja se čujemo u kontinuitetu, naravno da smo razgovarali i o novom predsjedniku HDZ-a. Ovo što sada priča nikada, baš nikada mi nije spomenuo.
 
• Jeste li pričali s Manolićem nakon njegove izjave o Karamarku?
- Ne. Namjerno nisam. Mislim da je sve ovo Hrvatskoj nepotrebno. Zadnje što nam treba su izmišljene afere.
 
Mesić laže kad zine
 
• Što kažete na to da je Stjepan Mesić prisnažio kako je čuo kada je Manolić to o Karamarku rekao Tuđmanu?
- Zadivljuje me Mesićevo pamćenje! Vrlo dobro se sjeća detalja razgovora prije 25 godina, a ne može se sjetiti onoga što narod želi znati o njemu. Ne sjeća se ni svojih govora u Australiji ni onih tu, kod mene, na Miljevcima. Sada se, eto, sjetio takvoga detalja.
 
• Manolić je, dok je bio predsjednik vlade 1991. Karamarku dao mjesto šefa svog ureda. Čime je mladi Karamarko to zaslužio?
- Ne znam ja, ali vjerojatno nečim je. Ipak ostaje otvoreno pitanje, ako imate saznanja da je netko bio suradnik jedne službe koju smo mi presjekli i koja je iza sebe ostavila brojna pitanja, poput odnosa s vojnim službama bivše Jugoslavije, kako to da nikada niste signalizirali službenim kanalima, dajte vi iz SZUP-a provjerite o čemu se radi. Mi smo čekali 25 godina pa smo čovjeka koji je u rukama imao najveće državne tajne, bio je na čelu tog sustava, sada proglasili doušnikom Udbe. Mislim da je i taj pojam doušnik vrlo precizno izabran, Joža pazi što govori. Nije suradnik, već doušnik, a to možete i bagatelizirati i banalizirati, ako bude potrebno. U danom momentu može se reći da je to "ćakula", ali do tada, proći će izbori i ta će priča ispuniti svoju svrhu. Sve ovo je jako neozbiljno. Tako nešto ne smije se koristiti u dnevnopolitičke svrhe.
 
• Što mislite o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj i sudskom procesu koji se tamo vodi? Kompromitira li taj proces hrvatske tajne službe?
- Afera Perković je dokaz da nismo svjesni što obavještajni sustav znači. Svakoj bi državi bilo najbolje da takve stvari riješi u svom dvorištu pa tako i slučaj Perković – Mustač. Ne mogu spekulirati jesu li oni krivi ili ne, ali iz toga smo mogli izaći čvršće i normalnije. Taj cirkus s promjenom zakona o izručenju i neizručenju nam nije trebao. Osramotili smo se, ali sada bi bilo normalno da netko u ovoj državi raščisti tko je stajao iza toga i čiji je interes bio da se tako kompromitira država i njezin sustav.
 
• Svjedoci u postupku govore o tome da ih bivši udbaši zastrašuju i da im prijete. Jesu li oni još uvijek povezani i aktivni na hrvatskom tlu?
- Naravno da se oni teško mogu othrvati pozivu za koji su školovani i pripremani. Sigurno je da se u momentu bilo kakve ugroze homogeniziraju i zajednički se nastoje zaštititi. Koliko je moguće da oni utječu na svjedoke, ja ne bih špekulirao o tome.
 
• Jeste li vi u mladosti imali kontakte s Udbom?
- Ne, nikakve! Nisam bio član Komunističke partije, čak ni Socijalističke omladine. Nisam ranije imao nikakve veze s policijom i službama. U Zagreb sam iz Drniša otišao 1991. na nagovor Tuđmana, htio me postaviti u Ministarstvo obrane, a ja sam smatrao da nisam za to i upravo na zagovor Jože Manolića on me imenovao pomoćnikom ministra unutarnjih poslova.
 
• Kada se formirala tajna služba 90-ih, kako je funkcionirala s obzirom na sukob emigracije i starih obavještajaca koji su se našli na hrvatskoj strani? Je li funkcionirala pomirba u ratu? Kako je bilo poslije, nakon Tuđmana?
- Za vrijeme Tuđmana sve je funkcioniralo. To je čovjek koji se itekako dobro pripremio za ulogu državnika, razumio je mehanizme i procese unutar države i shvatio što znači imati državu i boriti se za nju. Ja sam više puta bio u prilici da Tuđmanu podastrem dokaze o kolaboraciji vrlo visoko rangiranih dužnosnika SDP-a s određenim službama, ali on je bio rezolutan da to ne treba istjerivati ako ne ugrožava sigurnost države. Znao je da je kohezija najvažnija i da se moramo držati za isti štap bez obzira na političko opredjeljenje. To je bio Tuđman! Na žalost, njega više nema i u državi miševi kolo vode.
 
• U vaše vrijeme izbila je afera prisluškivanja novinara i oporbenih političara. Jeste li zbog toga otišli u mirovinu?
- Ako se vratite u povijest hrvatske države, vidjet ćete da su se u momentima političkih kriza pojavljivale afere u obavještajnom sustavu. Imali ste aferu da je Slavko Linić, tadašnji gradonačelnik Rijeke, odjednom dreknuo da ga prisluškuju u kabinetu pa je za dokaz izvukao "bubu" iz glazbene čestitke i rekao da ga tim prisluškujemo. To smo efikasno demantirali, ali nije bilo reakcije, afera je svoju svrhu postigla i "pojeo vuk magare". Najveća afera koja je poljuljala obavještajni sustav bila je priča o 126 dosjea. To je klasična politička namještaljka! Scenarij se znao, glumci su se otkrili. Cijelu je priču poremetila dreka koju sam digao jer se radilo o mojoj koži. Te, 2000. godine, oni koji su preuzeli vlast nisu imali pravi odgovor na situaciju u kojoj se država zatekla pa su se dosjetili kako tome doskočiti. Ljudima su umjesto boljeg života nastojali prikazati Tuđmanov režim kao apsolutno nedemokratski.
 
Izmislili 126 dosjea
 
• Kako mislite, izmislili su 126 dosjea? Zar ih nisu otvorili i dali ljudima na uvid?
- Izmislili su da bi rekli ljudima vidite što su vam ovi radili. Nije ni bitno što su izmislili, bitno je što na to nitko od nadležnih institucija, nijedan segment nije reagirao. Trebalo je reagirati Državno odvjetništvo koje je od saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, nakon moje predstavke, dobilo sve materijale u kojima je dokazano da je riječ o teškoj zlouporabi SZUP-a. Od 126 dosjea službeno izvješće otkriva kako ih je šest bilo stvarnih, 20-ak dosjea su ljudi koji su se na neki način našli u izvještajima jer su kontaktirali s nekim tko je bio pod mjerama. Prema njima nisu poduzimane nikakve radnje, a 100 dosjea bilo je potpuno izmišljeno. Počupali su ta imena tko zna odakle, stavili ih u nekakve fajlove i rekli: to su dosjei koje je služba radila. To je čisti falsifikat! Šteta je nemjerljiva jer sustav u kojem je jedan dosje falsificiran je bezvrijedan jer tko kaže da nisu i svi drugi falsificirani.
 
• Tko je to napravio?
- Nisam istražitelj, ali u to vrijeme ministar unutarnjih poslova bio je Šime Lučin, premijer je bio Ivica Račan, a bez njegovog znanja takvo nešto ne bi moglo izaći van, ravnatelj SZUP-a bio je Franjo Turek, a Zinka Badrić glasnogovornica MUP-a. U tom se krugu trebaju tražiti ideolozi i izvršitelji. Ja sam o tome pisao saborskom odboru, bivšem predsjedniku države. Potvrđeno mi je da su materijali i danas u DORH-u i po njima se ništa nije radilo, niti se radi.
 
• Koji su dosjei bili stvarni?
- Ja sam potpisao nalog da se radi vašeg kolegu Daskalovića koji je bio u analitičkoj grupi u CK-u, zajedno sa Slavkom Malobabićem i Radenkom Radojčićem, i to ću obrazložiti svakome tko me bude pitao. Njima je čovjek koji stoji iza podmetanja Karamarku u to vrijeme nosio originale snimki ozvučenja s Kaptola. Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo danas upiru prstom u Karamarka. Sjećam se još Davora Butkovića, Jasne Babić, a drugih se ne mogu sjetiti.
 
• Zašto ste ih obrađivali?
- Razlog nije njihov novinarski rad. Sjetite se da imate 1993. godinu i imate nekoga, nije važno čime se bavi, tko kontaktira s pripadnicima hrvatske vojske, policije i sigurnosnih službi i da taj isti odlazi u drugu državu, s kojom smo mi u ratu, pa zar ne mislite da služba sigurnosti o tome treba povesti računa? Zar ne mislite, kada imate novinara koji svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana i mi ga stavimo pod operativnu obradu, zar ne mislite da je to opravdano? Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar? Kakve to veze ima. Moglo bi i neko društvo pekara reći, zašto nas obrađujete, mi pečemo kruh narodu.
 
• Jeste li zbog te afere otišli iz sigurnosnih službi?
- Ja sam otišao jer sam vidio da to nikamo ne vodi.
 
• Čini se da ste nezadovoljni zbog tog "repa" koji je ostao za vama?
- Jako sam nezadovoljan, posebno zato što to nije bio kraj. Ni ovaj napad na Tomu Karamarka nije kraj, već početak. Početak jedne prakse, kada nemate odgovor na važna pitanje pokažite prstom i recite "On je bio suradnik Udbe". Najtrivijalnije što možete zamisliti! Na žalost, mnoge stvari u ovoj državi ostat će nejasne, onakve kako su plasirane. Ova izmišljena afera diže se na velika zvona, a kada je bivši ministar obrane Jozo Radoš jednu od najvećih tajni, razgovore s Miloševićem, jednostavno podijelio novinarima, nikom ništa, otišao je za nagradu za eurozastupnika. To je bio jedan od najvećih udara na sustav. Došao je do informacije i predao je. Da nije grozno, bilo bi smiješno.
 
• Je li bilo još izmišljenih afera i podmetanja?
- Priča o Tuđmanu i crvenim, žutim i zelenim vragovima nema veze s interpretacijom u hrvatskoj javnosti. To je politička izmišljotina. Služba je radila izvješće u kojemu opisujemo denuncijantan odnos jednog našeg političara prema stranoj ambasadi u Zagrebu. Evidentirali smo njihov kontakt i o tome poslali izvještaj. Predsjednik je u govoru na Plesu koristio rečenicu iz našeg izvještaja i time osudio ponašanje tog političara koji je prenosio informacije stranom veleposlaniku. To nema nikakve veze sa SDP-om, HSLS-om, niti s jednom strankom. To se do danas krivo tumači i Tuđman se spominje kao mrzitelj oporbe. Takvih stvari ima milijun, vrijeme ih pregazi i ostanu takve kakve su plasirane. Ako se prešuti i ova današnja priča s Karamarkom i ona će ostati, zato se čudim što je čekao, što odmah nije rekao da su to gluposti. Zato se nadam da je i ovo mali doprinos tome da se to više ne događa.
 

Slavica Vuković, Večernji list

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 08/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1239 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević