Get Adobe Flash player

Hrvatski ponos treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti

 
 
Razgovor s publicistom Damirom Borovčakom.
Poštovani gosp. Borovčak, pred koji mjesec emitirana je jubilarna 150. emisija „Vjere u sjeni politike" kojoj ste urednik i voditelj, na čemu Vam čestitamo. Riječ je o trinaestoj godini emitiranja. Kako u retrospektivi gledate na to razdoblje hrvatske povijesti?
- Na žalost, još uvijek nije raščišćena istina o genocidu nad Hrvatima za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, istina o partizanskim zločinima iz vremena protuhrvatske boljševičko-komunističke prošlosti, koja je ostavila strahoviti broj žrtava po raznim stratištima diljem Hrvatske. Sve je jasnije kako je tada ciljano ubijana hrvatska inteligencija i svećenstvo, a masovno su ubijani hrvatski muževi i žene koji su bili u najboljoj reproduktivnoj dobi. Tako je Hrvatska demografski, intelektualno i domoljubno ostala osakaćena za više desetljeća, sve do današnjih vremena. To je rezultiralo demografskim i političkim hendikepom u sadašnjosti. Među inim, zato su danas na političkoj sceni školovana djeca komunista, kojima nije stalo da se prošlost raščisti te da se pomoću duhovne obnove i s istinom krene u perspektivniju budućnost.
http://www.hkv.hr/images/Davor/damir_borovcak.jpg
Početkom ove godine pojavila se Vaša nova knjiga „Vjera u sjeni politike – 6 knjiga". O kojim sve temama pišete u novoj knjizi?
- Ulaskom u 14. godinu emitiranja emisije Vjera u sjeni politike tiskana je u vlastitoj nakladi Vjera u sjeni politike - 6. knjiga u nizu s novim apsurdnim primjerima iz današnje političke stvarnosti. Naslovi mjesečnih tema su znakoviti, a prvi je od njih kako živimo u 'U zemlji apsurda' gdje je na sceni 'Agresija manjine' nad istinom, a i dalje nas ugnjetava neuništivi 'Boljševizam' posredstvom svojih potomaka. Smatram da je ključ knjige u tekstu 'Ubojice blaženog Bulešića'. Na primjeru hrvatskih katoličkih svećenika u Istri može se učiti što je u stvari bio fašizam, tko su bili istinski antifašisti i kakve su zločine činili partizanski boljševici odnosno crveni fašisti poslije Drugog svjetskog rata.
Pojam boljševik najbolje je objašnjiv u enciklopedijskom rječniku. Tu dolazimo do pojma da je to svaki onaj 'tipični predstavnik vladajućeg društvenog sloja' čiji je način razmišljanja 'krut, dogmatičan, nedemokratski, netolerantan', kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Poznato je kako odgoj od malih nogu oblikuje čovjeka. Djeca jugoboljševika, koji su izrasli, odgajani i školovani po ideološkim standardima komunizma i jugoslavenstva, pod nadzorom i utjecajem onih koji su se u prošloj državi ponašali zločinački, diktatorski, totalitarno, represivno, nedemokratski, netolerantno i lažno, jesu li ta djeca mogla nešto drugo naučiti od svojih roditelja? A upravo su ta fakultetski obrazovana djeca ratnih boljševika danas na vlasti. Stoga ne treba čuditi sve ono što nam nameću, kroz protuprirodne, nepravedne i nedemokratske zakone te kakvu protuhrvatsku i protukatoličku politiku vode. To potvrđuju i završni tekstovi u knjizi, poput događaja fizičkog napada u središtu Zagreba na katoličku aktivisticu dr. Ružicu Ćavar pod naslovom 'Šakom na katoličku Hrvatsku', odnosno ignoriranje zahtjeva hrvatskih branitelja ispred Ministarstva branitelja od strane bešćutnih likova na vlasti. Posebno je potresan događaj smrti ratne junakinje i 100 %-tne invalidkinje Domovinskog rata Nevenke Topalušić, na mjestu samog prosvjeda.
 
Prošlih godina objavili ste knjige o Gvozdanskom i Zrinu, mitskim mjestima hrvatske povijesti, a organizator ste i I. spomen pohoda u Gvozdansko. Možete li nam reći nešto više o tim knjigama i inicijativama.
- Knjiga o Gvozdanskom vraća nas u prošlost turskih osvajanja, u vrijeme velejunačke obrane ostataka velikog Hrvatskog Kraljevstva. Tako primjerice branitelji ni pod cijenu poštede života nisu željeli predati Gvozdansko. Izranjenim i iscrpljenim braniteljima ponestalo je vode, hrane, barutnog praha, ali kao da to sve nije bio problem. No, u okolnostima izuzetno hladne zime, nestalo im je ogrijeva, pa je napadač ujutro 13. siječnja 1578. ušao bez otpora u grad. Zatekao je smrznute branitelje na zidinama utvrde. Poštujući izuzetno junaštvo, Turčin je iskazao počast nepobijeđenim smrznutim braniteljima, naredivši pokop po katoličkom obredu. Ova slavna epopeja je posve gurnuta u zaborav, kao uostalom i značajan Zrin, stolno mjesto slavnih knezova Zrinskih, koji su u nekoliko naraštaja bili glavni nositelji tadašnje obrane ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Kao turska pljačkaška logistika u Hrvatsku su prodrla i vlaška plemena s istoka. Vlasi su i poslije odlaska Turaka ostali na prostorima Hrvatske. Pod ideološkim utjecajem Srpske pravoslavne crkve oni se kasnije preobrazuju i postaju Srbi. Tragedija je u tome da su potomci tih Vlaha uvijek bili protivnici slobodne Hrvatske. Tako u vremenima NDH srbočetnička rulja ubija i pljačka po Banovini. Pri tom je poklano 55 hrvatskih civila za Božić 1941. u Gvozdanskom, kao i genocidni masakr i rastjerivanje više od 800 stanovnika Zrina te paljenje tog hrvatskog mjesta 9. rujna 1943. Po tursko-vlaško-komunističkom pravilu, do temelja su uništene i katoličke crkve. Jugokomunistička ideologija proglasila je te zločine herojskim djelima NOB-a. Zbog tih komunističkih podvala i ispiranja mozga, slavna velejunačka epopeja Gvozdanskog, kao i Zrina, rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, ostaje do danas zaboravljena u školskom obrazovanju i općenito u hrvatskoj javnosti. Slavna hrvatska povijest skriva se upravo zbog počinjenih zločina Srba nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. O tome se premalo zna, šuti ili krivotvori, dok se primjerice veliča izmišljeni i lažni antifašizam u Srbu. Moja inicijativa ide za time da se otrgne iz zaborava slavna i junačka hrvatska prošlost u obrani i opstanku "predziđa kršćanstva". Ponos na ta slavna vremena obrane Pounja treba poticati. Ponos na obranu Banovine u obrambenom Domovinskom ratu treba uzdignuti. Primjerice, vrijeme i mjesto potpisivanja kapitulacije srpskog agresora kod Gline treba također ponosno obilježavati. Hrvatski ponos sveukupno treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti.
 
Posljednjih godina svjedoci smo jačeg uključivanja kršćanskih intelektualaca u društveni život Hrvatske, što se posebno jasno manifestiralo kroz organizaciju referenduma o braku. Kako kao katolički intelektualac gledate na te procese?
- Već rečeno o današnjim školovanim boljševicima na vlasti u Hrvatskoj potvrđuje se i na primjeru referenduma o braku, u svim pokušajima grubih opstrukcija i izigravanja jasno izražene i demokratske volje naroda. Pa ipak sinovi i kćeri djece partizansko-komunističke revolucije svim sredstvima i silama žele nametnuti svoju bezbožničku ideologiju hrvatskom katoličkom puku. Po tome su djeca komunista istovjetna svojim očevima i majkama s cinizmom o "lepim partizanskim kapama, ljubavi i mira".
Međutim, katolička ideja udruge "U ime obitelji" iznjedrila je demokratski pokret katoličkih intelektualaca, onih kojima u stvari ova zemlja većinski i pripada, a od koje se očekuje da u budućnosti bude protuteža svim drugim nametanjima. Posebice tu smatram zahtjeve i inicijative za promjenama izbornih pravila i zakona, kao i kontrolu samih izbora, kroz dobro organizirani sustav nadgledanja. Ali i sve druge inicijative za bolje, pravednije i moralnije hrvatsko društvo. Veseli u tim procesima vidjeti mlade ljude katolike, jer su samo oni jamstvo za budućnost neke bolje i uljuđenije Hrvatske.
 
Pred nekoliko mjeseci papa Franjo posjetio je europske institucije i pritom održao govor u kojemu je istaknuo kako Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Kako ocjenjujete važnost tog papina posjeta i poruka koje je pritom uputio?
- Papa Franjo je u svom govoru pred Europskim parlamentom 25. studenoga prošle godine upozorio da Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Papa se u tom govoru posebno zauzeo za ljudska prava, jačanje demokracije, zaštitu obitelji, zaštitu rada, okoliša i raseljenika. Također je podsjetio zastupnike u Europskome parlamentu na povezanost Europe i kršćanstva, koja nije bila bez sukoba i pogrešaka, ali je bila vođena željom za radom na općem dobru. Dakle, što nam je više mogao poručiti? Međutim, kako se vlast u Hrvatskoj ponaša primjerice posljednjih godina? Očito je posve jasno da postupci djece komunista na vlasti i ova papina zauzimanja ne mogu ići zajedno. Iskazivanje nekog lažnog prihvaćanja, kao npr. odlasci ateističkih i agnostičkih hrvatskih političara papi u Rim, samo je zavaravanje naivnih. Potrebna nam je duboka duhovna i moralna preobrazba u politici i društvu da bi istinski mogli prihvatiti te papine poruke i primijeniti ih u hrvatskoj svakodnevnoj politici i praksi.
 
Jedan ste od agilnijih publicista koji se bavi viktimološkim temama vezanima uz komunističke zločine. Kako gledate na proces protiv Perkovića i Mustača u Njemačkoj? Može li on dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj?
- Nisam siguran da će proces protiv Perkovića i Mustača sam po sebi izravno dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj. On svakako može biti poticaj da se o događajima u vremenima komunističke diktature otvorenije govori, odnosno jasan dokaz kako je Titova Jugoslavija ogrezla i počivala na zločinima, tijekom i još dugo poslije Drugog svjetskog rata, isključivo zbog obračuna sa hrvatskim težnjama za slobodom. Presudu u Njemačkoj očekujem prije svega kao početak procesa rasvjetljavanja još i nekih drugih zločina u komunističkoj tzv. "neprijateljskoj emigraciji", ali ne samo u iseljeništvu već i u Hrvatskoj u vremenu tzv. "bratstva i jedinstva".
 
Jednom se ipak mora pročistiti Hrvatsku od polustoljetnih naplavina partizansko-komunističkih zločina, podvala i laži, kao i svih zabluda o tzv. Titovom "socijalizmu s humanim licem". Zatim tek novom političkom snagom, koja će iskreno biti spremna istini pogledati u oči i suočiti tu istinu cijeloj Hrvatskoj, kao i političkim snagama u svijetu, može uslijediti neki oblik duhovno-moralne lustracije i obnove društva. Svakako bi političari orjunaških ideja trebali zauvijek nestati s hrvatske političke scene. Dakle svi oni koji su primjerice u vrijeme poslije Tuđmana zagovarali Hrvatsku u "regionu", jugosferi i sl., odnosno željeli bilokakvu rekonstrukciju bivše jugodržave u nekom novom izdanju. Prvi znak promjena u tom smjeru biti će ukidanje imena trga zločinca Tita u Zagrebu. Kad se to dogodi, znati ćemo da je proces lustracije, odnosno pročišćavanja političko-društvene savjesti u Hrvatskoj započeo.
 
Kako gledate na rezultate predsjedničkih izbora i pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović?
- Pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović vidim kao novu nadu u hrvatskom narodu. Utoliko što je sada izgledno da je era 15-godišnjeg ponižavanja hrvatskog naroda s Pantovčaka ipak završila. No, tijesnu pobjedu ne smatram pravednom. Naime, razlika je trebala biti znatno veća, minimalno za oko 5% u korist novoizabrane predsjednice, da su uvjeti glasovanja za sve hrvatske državljane bili jednaki. Naime Hrvati izvan domovine glasali su u nemogućim uvjetima, kako oni domicilni u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, tako posebice oni na radu u stranim zemljama Europe ili prekomorskom iseljeništvu. Stoga mnogi nisu iskoristili svoje biračko pravo, ne zbog toga što nisu htjeli, već zato što su zbog udaljenosti i nesnosnih gužvi na biračkim mjestima bili onemogućeni. Zato bi jedan od zadataka nove predsjednice svakako trebala biti inicijativa da se čim prije ozakoni mogućnost dopisnog glasovanja hrvatskih građana za sve one Hrvate izvan Hrvatske. Degradacije i segregacije birača sa pravom glasa u ostvarivanju svojih ustavnih prava i dužnosti, ma gdje god se oni nalazili, nije jednostavno više dopustivo u budućnosti.
 
Predsjednički izbori na neki su način uvertira u parlamentarne izbore koji će se održati krajem ove godine. Postoje li u oporbi potencijali za stvarni zaokret u hrvatskoj politici?
- Očito je da oporbeni potencijali postoje. Oni bi trebali samo jačati, ali na svijesti hrvatskog naroda treba još puno raditi. Tu sigurno nova predsjednica ima velikih mogućnosti u razvijanju zajedništva, poštenja i savjesti cijelog hrvatskog društva. Ukoliko se uspije doći do zajedništva, barem onih koji teže za nacionalnom istinom i slobodom, to će biti prvi korak. Oni kojima je više na srcu "region" od Hrvatske, moraju biti udaljeni iz hrvatske vlasti i utjecaja na državnu politiku. Istinom o prošlim vremenima i zločinima koji su počinjeni u 20. stoljeću nad hrvatskim narodom, zatim nultom tolerancijom prema korupciji i privrednom kriminalu, osloboditi ćemo se bremena prošlosti. Tada ima nade za međusobni oprost, pomirenje i u konačnici za svekoliki napredak Hrvatske. Sigurno, taj put neće biti ni lagan ni kratkoročan. No, sada poslije ovih predsjedničkih izbora imamo posve sigurno novu nadu.
 

Davor Dijanović, HKV

Spremni smo već sada preuzeti odgovornost za vođenje države, no ni najmanje se ne radujemo neznanju i neradu SDP-a!

 
 
Milanovićevo nam ponašanje sigurno još uvećava izborne šanse, no to nas ne veseli jer shvaćamo koliko će hrvatskim ljudima otežati život dok je još na vlasti! Mogao je svu tu „hajdučiju“ već pozatvarati - Neka se okani “ćorava posla” i uhvati ozbiljnog! U „osporavanju“ predsjedničkih izbora vidimo pokušaj umanjivanja HDZ-ove pobjede! Ne znam događa li se to uz Josipovićevo znanje, no gotovo bih poželio da odigramo i taj treći krug - razlika bi bila još i veća! Čudilo me da je dosadašnji predsjednik pokušao osporiti ustavno pravo našim državljanima koji žive u BiH! U BiH se, umjesto festivala demokracije, dogodio festival diskriminacije! Karamarko je pratio što se događa iz sata u sat i osobno uskakao ako je nešto zapinjalo! Sjetite se teza lijevih „analitičara“ da „HDZ-ovi članovi neće prihvatiti ženu kao kandidatkinju“ i cijeli niz sličnih bisera! Bilo bi korektno da „mentori“ koji se pojavljuju iz sjene sada priznaju da su predsjednici svojedobno baš oni davali mudre savjete da odustane od kandidature! - istaknuo je, među inim, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić u opširnom intervjuu u jučerašnjem Večernjem listu. Prenosimo cijeli intervju, zajedno s uvodom novinara Davora Ivankovića:
U pobjedničkoj, izbornoj noći kada se nakon 15 godina na čelo države uspjela uspeti kandidatkinja HDZ-a, jedna je osoba iz vrha HDZ-a malo govorila. To je bio Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a. Govorio ili ne, svejedno, svi su znali da ove - kao niti tri prethodne pobjede - bez njega ne bi bilo. 
http://www.vecernji.hr/media/cache/eb/99/eb991aacd890cf5334cd39a06595e242.jpg
• Da nije bilo tih manje od 2000 glasova prednosti za Kolindu Grabar-Kitarović na biralištima u Hrvatskoj, nego da je pobijedila zbog dvadesetak tisuća glasova iz BiH, nastala bi velika svađa oko toga ima li smisla da Hrvati iz BiH odlučuju o pobjednicima izbora u RH? 
- Prema Ustavu svi hrvatski državljani imaju jednaka prava, bez obzira na prebivalište. Čudilo me da je dosadašnji predsjednik svojom prijavom DIP-u pokušao osporiti ustavno pravo našim državljanima koji žive u BiH. Druga strana se na Ustav poziva kada im paše, a kada to nije slučaj, pokušavaju ga izigrati. Ovo je bio pokušaj povratka u vremena kada su bivšem predsjedniku RH, Stjepanu Mesiću, za sve loše u našoj državi bili krivi Hercegovci - osim onih s kojima je prijateljevao. Pokušalo se opet sugerirati da su BiH Hrvati opasnost za demokraciju u RH. Na sreću, naši birači nisu nasjeli na to. 
 
• Nije li to bila rizična taktika, kada je objavljeno da je organiziran prijevoz autobusima na birališta. Niste se plašili da će to ponukati birače ljevice da spriječe vaš scenarij s Hrvatima iz BiH? 
- Nakon što je održan prvi krug, dobivali smo ogroman broj primjedbi i zahtjeva da se nekako omogući svim tamošnjim Hrvatima glasovanje. Slali smo Državnom izbornom povjerenstvu (DIP-u) zahtjeve da povećaju broj biračkih mjesta. Nažalost, DIP to nije dozvolio i ostala su samo četiri grada - Mostar, Sarajevo, Tuzla i Banja Luka, s ukupno 16 biračkih mjesta. Teoretski, to je značilo da je na biračko mjesto dolazilo po 16 tisuća ljudi. Nemoguće. Stoga su bile ogromne gužve, birači su, nakon dugog putovanja, još morali čekati po pet sati kako bi obavili glasanje. Nažalost, u BiH se, umjesto festivala demokracije, dogodio festival diskriminacije i mnogi nisu uspjeli konzumirati svoje ustavno pravo. Koristim priliku zahvaliti se svim biračima u BiH koji su se toliko patili kako bi mogli ostvariti svoje ustavno pravo.
 
• To jest bilo nakaradno, čini mi se da treba ili ukinuti pravo glasanja izvan RH, ili omogućiti ljudima glasanje povećanjem broja biračkih mjesta. 
- Po meni, trebalo bi vratiti mogućnost glasanja na biračkim mjestima svugdje gdje žive državljani RH u BiH, a udaljenijoj dijaspori omogućiti dopisno glasovanje. Inače, HDZ nema veze s organiziranjem autobusa za glasovanje, to su se ljudi samoorganizirali. I ostali državljani RH dolazili su na birališta organizirano, autobusima iz Srbije, pa i iz dijelova BiH, no mi ih nismo prebrojavali, niti gledali koji će od njih glasovati za Josipovića, a koji za gđu Kolindu. Tužno je da su naši politički protivnici tu želju naših ljudi u BiH iskorištavali kako bi izazivali animozitet prema njima. 
 
• Kako komentirate ovu strku oko SDP-ovog dokazivanja da je potreban treći krug izbora zbog velikog broja nevažećih listića? 
- To je očajnički i smiješan čin. Ni dva dana nisu uspjeli biti dostojanstveni u porazu, ti ljudi - čak iz Josipovićeva kruga - igraju najgoru moguću igru gubitnika. Ne znam događa li se to uz njegovo znanje ili ne, no gotovo kako bih poželio da i odigramo taj treći krug - jer držim da bi onda razlika između naše kandidatkinje i kandidata SDP-ove koalicije bila još i veća. No, nismo naivni, u ovom činu vidimo pokušaj umanjivanja HDZ-ove političke pobjede, i zauzimanje pozicija za predstojeće parlamentarne izbore.
 
• Kako vam je uspjelo dobiti toliko glasova (1,14 milijuna), kad su nakon prvog kruga analitičari govorili da je tih niti 700 tisuća glasova maksimum koji može producirati „HDZ-ova mašinerija“? 
- Te analize su ozbiljne koliko i ti navodni analitičari. Ti su analitičari u zadnje tri godine već pokazali kakve su vrijednosti njihove teze. Sjećate se, „HDZ-ovi članovi ne će prihvatiti ženu kao kandidatkinju“ i cijeli niz takvih bisera. Vrijeme je demantiralo i njih i njihove teze. Pokazalo se da oni nemaju niti informacija, niti kompetencija, a problem je što su ti analitičari uvijek naklonjeni lijevoj političkoj opciji. Pa im je tako promakla činjenica da se HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka konsolidirao, zauzeo strategiju aktivnog odnosa prema svom članstvu, te da je ta strategija pridonijela četvrtoj u nizu izbornoj pobjedi HDZ-a. 
 
• Kako funkcionira ta „mašinerija“? Ljudi sa strane zamišljaju da je to neka vrsta vojničke ili paravojne hijerarhije, što ima nedemokratski prizvuk? 
- Demokracija je sustav koji podrazumijeva jasne ovlasti i odgovornosti. Nakon izbora Karamarka za predsjednika, uspostavili smo tzv. aktivni pristup prema članstvu, simpatizerima. Karamarkovim dolaskom na čelo HDZ-a nestalo je arogancije, prepotentnosti, odnarođenosti, a stranački vrh se napokon spustio među ljude, do najmanje organizacije na terenu, gdje noga stranačkih lidera nije stupila 15 godina. I to je bila mudrost kojom je započet niz nepobjedivosti, a počeli su razgovori o odgovornosti svih dužnosnika stranke. Karamarko nije uveo nikakav vojni ustroj, nego sustav koji poštuje čovjeka, člana, prema kojemu se odnosi s dužnom pažnjom, a od njega se naravno onda očekuje da odradi svoj dio posla. 
 
• Postoji li u toj strukturi dokazivanja i sustav nagrade i kazne - u smislu oni koji se dokažu, naći će se i na izbornim listama? 
- Kao i u životu, tako i u politici mora postojati odgovornost. Ne možeš stajati iza nekog tko je izgubio izbore, pa i više puta uzastopno. Mora se poslati poruka da će oni koji su vrijedni, koji rade i dobivaju izbore - kada dođe vrijeme onda biti i raspoređeni na najodgovornije funkcije. Oni koji ne uspijevaju jednostavno će se morati maknuti u drugi red i prepustiti mjesto efikasnijima, mlađima, poletnijima i energičnijima. Neke su se naše organizacije bile začahurile, pa smo zbog toga i izgubili neke lokalne izbore, poput onih u Metkoviću ili Vrgorcu, gdje su se pojavile liste mladih. To je dokaz da moramo „provjetriti“ neke naše organizacije, strukturu i dati prostor mladim ljudima koji se žele politički aktivirati i biti društveno odgovorni. Oni takvo što u spomenutim mjestima očito nisu imali mogućnosti provesti kroz lokalni HDZ pa su, logično, potražili alternativu s nezavisnim listama. Dokaz da ti mladi ljudi nisu ljevičari je i to da je Kolinda premoćno pobijedila u oba spomenuta grada. Moje je mišljenje da ih je trebalo prepoznati i privući HDZ-u.
 
• Procijenite, koliko je lijevih i lijevocentrističkih glasova dobila KGK?
- Sjećate li se, kada smo početkom srpnja prošle godine razgovarali, rekao sam vam kako će Kolinda nakon predsjednika Tuđmana biti prvi kandidat HDZ-a koji će imati apsolutnu potporu cjelokupnog HDZ-a sa svom infrastrukturom - to je bio preduvjet ovog uspjeha. Osim potpore najveće i najjače političke infrastrukture, naša je kandidatkinja imala snažnu potporu ostalih stranaka naše koalicije. Osim stopostotne potpore HDZ-a i partnera, bili smo sigurni da će Kolinda svojom osobnošću privući mnogo birača na koje je računao Josipović, zato jer je ona prihvatljiva ne samo hadezeovcima i našoj koaliciji, nego i biračima koji svjetonazorski ne pripadaju desnom centru. Bili smo u pravu, osim cjelokupnog HDZ-a i koalicije, dobila je glasove i zato što je emancipirana i sposobna žena, i zato što je Riječanka, a naravno i zato što je uočila probleme u društvu i u svome programu ponudila rješenja. Milanović je, sjetite se, nakon gubitaka na izborima za EU parlament govorio kako je to bilo u uvjetima male izlaznosti, no da će ljevica pokazati svoju snagu na prvim izborima, gdje će biti puno veća izlaznost birača. I promašio je, jer nije shvatio da je Karamarko u međuvremenu potpuno konsolidirao HDZ, da je vratio sve naše članove, simpatizere i birače koji su ga bili napustili. Očito nisu bili shvatili na vrijeme niti to da je, u međuvremenu, mudro sklapao koaliciju, predložio najbolju kandidatkinju, rasporedio međunarodnog tajnika da vodi stožer, političkog tajnika da koordinira s koalicijskim partnerima, a mene s lokalnim organizacijama i članstvom. Osim toga, Karamarko je pratio šta se događa iz sata u sat i osobno uskakao ako je nešto zapinjalo.
 
• Kako je i kada odabrana upravo KGK za kandidatkinju?
- Razgovori s gđom Kolindom počeli su prije više od godinu i pol dana, najviše je njom razgovarao Karamarko i potom je predložio stranačkim tijelima kao kandidatkinju. Marketinški rečeno, na izborima se dokazalo da je ona bila, sa svojim ljudskim vrlinama, znanjem, potencijalima i profesionalnim putem, najbolji kandidat kojeg smo mogli ponuditi na političkom tržištu. U izboru smo se vodili i činjenicom da je gđa Kolinda uvijek bila vjerna svojoj stranci, premda su se u prošlosti vodstva stranke jako ružno odnosila prema njoj. Bila je naš najbolji kandidat, a izbori su to i dokazali.
 
• Gdje je protivnička strana pogriješila, je li pogriješila s taktikom plašenja od povratka “kriminalne organizacije“, HDZ-a, na vlast?
- Mogu primijeniti koju god hoće taktiku, protiv ovakvog HDZ-a i naše koalicije nemaju nikakve šanse. Narod je i na ovim izborima pokazao što misli o takvoj retorici i plašenju. I prepoznaje tko je onaj koji govori i misli na budućnost i aktualne životne probleme, a tko je taj koji nas stalno vraća u prošlost. Tužno, jer, sjetite se, baš je Milanović bio taj koji je, prije tri godine, u svom najavnom govoru obećao da se neće vraćati u prošlost, niti tražiti alibi i krivce u prethodnoj vlasti. Toliko o njegovoj vjerodostojnosti i iskrenosti. Ali i nesposobnosti i nekompetenciji u rješavanju problema zemlje. Trebali bi prestati s plašenjem naroda. Svi ljudi koji žele dobro zemlji dobrodošli su na političkoj sceni jer hrvatski je narod već umoran od takvih podjela. Mi stoga nismo išli u izbore s retorikom podjele, taktiku koju je izabrao aktualni premijer Milanović s ponavljanjem “mi i oni”, pa “hajdučija”, pa “zločinačka organizacija”. Što će im taj povratak u prošlost? Već su tri godine na vlasti, pa mogli su svu tu hajdučiju i kriminalce već pozatvarati, imali su za to sve instrumente u rukama. A nisu ništa napravili, predlažem im da se okane “ćorava” i uhvate ozbiljnog posla, da makar nešto naprave u ovih još nekoliko mjeseci.
 
• Kada je uzavrelo oko kampanje, činilo se da će premijer posegnuti i za uhićenjem, odnosno pokretanjem istrage protiv vas, a spominjalo se i predsjednika Tomislava Karamarka. Jeste li strahovali od stvarnog ili “političkog” uhićenja”, nešto u stilu uhićivanja Milana Bandića?
- Niti je Karamarko plašljiva osoba, a kažu ljudi da nisam ni ja. Dolazile su do nas razne informacije oko aktivnosti Milanovićeva represivnog aparata i doista smo očekivali da se mogu dogoditi i uhićenja. Što reći - narod je pokazao na izborima što misli o Karamarku. Sve one priče o nekakvom njegovom negativnom rejtingu i da je najnepopularniji u zemlji, narod je glasanjem rekao što o tome misli. Činjenica je da nas u narodu ne doživljavaju kao kriminalce, dakle te su teze i ljevičarski spinovi promašeni i ne nailaze na plodno tlo. Baš su ovi izbori kulminacija razotkrivanja rabote navodnih anketara koji su uporno pokušavali utjecati na volju naših birača.
 
• K. G. Kitarović sada mora zamrznuti svoje članstvo u HDZ-u. Kako će sada funkcionirati odnosi stranke i predsjednice RH? Politički protivnici je i dalje tretiraju kao barbiku HDZ-a, odnosno vašu i predsjednika Karamarka?
- Nekoliko smo puta rekli da smo je kandidirali stoga što smatramo da je gđa Kolinda potrebna narodu i državi. I ona je sama kazala kako ne će biti podložna nikakvim partikularnim interesima. Niti će je HDZ zbog toga “pritiskati”. Ona je sada nadstranačka osoba, predsjednica svih građana - i onih koji jesu i onih koji nisu glasali za nju. HDZ će pronaći optimalan model na koji može pomoći aktualnoj predsjednici, a očekujemo da će i ona kako ostale političke opcije, tako i nas, konzultirati oko tema značajnih za budućnost hrvatskog naroda. Dakle, ona sada izlazi iz HDZ-a i sigurni smo da će sve svoje snage upregnuti k boljitku naše zemlje.
 
• Olakšava li ili otežava HDZ-u ponašanje premijera i njegove vlade posao u pripremama oko parlamentarnih izbora? On je, izgleda, odabrao ratnički odnos i prema predsjednici RH?
- HDZ će sa svojim koalicijskim partnerima pobijediti i na narednim, parlamentarnim izborima. Problem je što premijer i njegova vlada ne rade ništa i zateći ćemo vrlo teško stanje. Ovakvo ponašanje Z. Milanovića nama sigurno još uvećava izborne šanse, no to nas u ovom slučaju ne veseli jer shvaćamo koliko će Milanović otežati hrvatskim ljudima život dok je još na vlasti. Mi bismo bili sretni kad bi, napokon, ovoj vladi nešto i uspjelo, kada bi povukla što više sredstava iz EU fondova, kada bi otpočeo izlazak iz krize, ali ona se nažalost bavi tek - destruiranjem svojih političkih protivnika. HDZ-u nije u interesu da dođe na vlast i zatekne tek zgarište države, dakle ni najmanje se ne veselimo neznanju i neradu naših političkih suparnika.
 
• Kako će se razvijati situacija u Milanovićevoj vladi i u SDP-u? Koliko je realna želja da u RH dođe do prijevremenih izbora? Je li HDZ uopće spreman za prijevremene izbore?
- Mi se ne bavimo SDP-om. Pokušavamo pronaći način kako stvoriti uvjete da hrvatski građani žive bolje. Sigurno je da će sada doći do određenih unutarnjih poremećaja u SDP-u, pa i destrukcije. Bude li se ta destrukcija unutar vladajuće stranke reflektirala na upravljanje državom i narušavanje života građana, sigurno je da ćemo mi žešće inzistirati na prijevremenim izborima. HDZ je, sa svojim koalicijskim partnerima, spreman preuzeti odgovornost vođenja države - već u ovom trenutku. Sad se dokazalo da su kukurikavci obični foteljaši. Mi ćemo, s partnerima, baš promijeniti tu paradigmu upravljanja državom, koja se kod njih svodi na podjelu fotelja kao plijena.
 
• Kako funkcionira vaša Domoljubna koalicija, je li počela utrka i natezanje oko fotelja?
- U našoj koaliciji postoji aktivni dijalog i međusobno uvažavanje. Primarno se bavimo gospodarskim programom i vizijom razvoja i izvlačenjem Hrvatske iz krize. Nema razgovora, niti želja za “podjelom plijena”, toga ne će niti biti. Ali smo razgovarali o jasnim kriterijima po kojima će dužnosnici dolaziti na funkcije u državi.
 
• Koji su to kriteriji?
- Poštenje, marljivost, znanje i domoljublje. Stranačka pripadnost ovdje je na “repu” kriterija. U naše odbore koji se bave izradom vizije i programa, pa tako i izradom zakonskih rješenja i poboljšanja, ušli su i stručnjaci iz stranaka koalicijskih partnera, kao i nestranački i ljudi iz “realnog sektora” gospodarstva, koji nam pomažu u izradi programa koji mora izvući Hrvatsku iz krize.
 
• Biste li nakon svega popili kavu s Josipovićem, kakvu mu političku budućnost predviđate?
- G. Josipović i ja smo tijekom izborne kampanje imali “aktivni dijalog” kroz medije. Ponekad je to bilo, s njegove strane, i ispod pojasa. U toj retorici i utakmici nisam niti ja bio svetac, no nisam išao ispod pojasa. Bez obzira na sve, opraštam mu i spreman sam s njim popiti kavu. Možda mi odagna sumnje oko tih zahtjeva za održavanje “trećeg” kruga izbora.
 
• Je li realno da SDP-ovci pokušaju rušiti Milanovića prije ili tek poslije parlamentarnih izbora?
- To ovisi o Josipoviću. No, išao SDP s ili bez Milanovića, pobjeđuje HDZ-ova koalicija.
 
• K. G. Kitarović mora ustrojiti svoj ured. Ima puno interesenata?
- Predsjednica će sastaviti ured prema svojim nahođenjima. Javljaju se sada i “mentori” koji su je, navodno, vodili za ruku kroz kampanju. Dovoljno je dobro poznajem i jamčim da je nitko nije držao za ruku. Vrlo je suvereno upravljala svojom kampanjom, a što se tiče tih mentora koji se pojavljuju iz sjene, bilo bi korektno da makar sada javnosti priznaju da su joj svojedobno baš oni davali mudre savjete da odustane od kandidature kao naša kandidatkinja. Na sreću nije ih poslušala.
 

Davor Ivanković, Večernji list

U Titino vrijeme bez znanja Udbe ništa se nije moglo ni slučajno dogoditi. Ni danas nije puno drukčije

 
 
Umjesto da riječki HNK »doista bude mjesto potvrde i uzdizanja ljudskoga dostojanstva i pristojnosti, ono se privatiziralo i pretvorilo u uličarsko obračunavanje s neistomišljenicima«, rekao je nedavno ugledni hrvatski javni djelatnik, a riječki je nadbiskup uputio poziv upravi HNK-a Ivana pl. Zajca da se prestane vrijeđati vjernike predstavom u kojoj se »kršćanski simboli i sveti predmeti koriste kao perverzni rekviziti«. Marširanje takve umjetničke »slobode«, kojom se nemilosrdno i beskrupulozno gazi dostojanstvo katoličkih vjernika, njezine granice i odnos prema tuđem dostojanstvu te zlorabljenje umjetničke slobode bili su povod za razgovor s Andrijom Tunjićem, autorom niza tekstova o toj temi, glumcem i kazališnim kritičarom, urednikom, piscem i novinarom.
http://www.glas-koncila.hr/photos/velika/1420698676_5_38_photo.jpg
Za one koji ne znaju, Tunjić je rođen u »Bosni da prostiš«, kako sam voli reći citirajući Maka Dizdara, u Dubravicama Donjim u današnjem distriktu Brčko. U Zagrebu je prvo studirao i apsolvirao ekonomiju, a onda na Akademiji za kazalište, film i televiziju, današnjoj Akademiji dramskih umjetnosti, diplomirao glumu kojoj je bio posvećen do Domovinskoga rata. Bio je dragovoljac u Umjetničkoj satniji, a onda od jeseni 1992. ratni reporter s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Nakon rata zaposlio se kao novinar u »Vjesniku«, u kojemu je radio do 2008., kada je prešao u »Vijenac«, na mjesto zamjenika i glavnoga urednika do smjene u listopadu 2009. I dalje radi u »Vijencu« kao novinar i kazališni kritičar te uređuje sisački književni časopis »Riječi«. Objavio je dvije knjige, autor je brojnih reportaža, putopisa, razgovora. Objavljivao je poeziju, prozu, eseje, književne i kazališne kritike...
 
• G. Tunjiću, počnimo od vaše smjene s mjesta glavnoga urednika »Vijenca«. Zašto ste smijenjeni?
- Na dan moje smjene 23. listopada 2009. na prvom Dnevniku HTV-a moja smjena objavljena je među važnim vijestima. Vidjevši to, nazvao me dr. Ivo Banac, tadašnji predsjednik HHO-a, i sa strahom u glasu pitao trebam li pomoć jer je vijest, kako je rekao, pročitana kao da sam srušio državu. Prije toga veliki Hrvati i Hrvatice mjesecima su me napadali, vrijeđali, etiketirali, na komunistički način pripremali egzekuciju.
 
• Tko je vukao konce?
- Jedan od pomoćnika tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića rekao mi je dvije godine poslije da je svakodnevno u Ministarstvo kulture stizao zahtjev s Pantovčaka, iz ureda tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića. A i nekolicina Mesićevih poslušnika upozoravala me da u »Vijencu« ne pišem što pišem i objavljujem što objavljujem, jer je tada Mesić temeljito radio na detuđmanizaciji, a Sanader na dekroatizaciji Hrvatske. Dugo nakon smjene Mesić se pohvalio u televizijskom nastupu kako je osobno utjecao na moju smjenu.
 
• Smijenili su Vas, dakle, Mesić i Sanader?
- Odluku su donijele njihove politike, a realizirao ju je Predsjedništvo Matice hrvatske na čelu s tadašnjim predsjednikom Igorom Zidićem. Neki članovi Glavnoga odbora Matice hrvatske rekli su mi da je to tražio Zidić, a Vlaho Bogišić je pripremio medijski linč. Međutim, s nekih drugih strana čuo sam da me je Zidić štitio dok je mogao i smio. Vjerujem da jest i ne osuđujem ga. Uradio je što Hrvati uvijek rade, žrtvovao je mene i principe kako bi očuvao sebe. Kad bolje promislim, mene je zapravo smijenilo, kako mi je tih dana pri slučajnom susretu rekao Slobodan Novak, to što sam »Vijenac« učinio hrvatskim više nego što su to cenzori hrvatstva željeli. Uznemirio sam javnost, tako su tada govorili ne samo politički pragmatičari nego čak i neki akademici. Ja sam bio žrtva drukčijega mišljenja i neprovedene lustracije!
 
• Možete biti malo konkretniji?
- Nikomu ne moram posebno dokazivati da danas u Hrvatskoj imamo itekako moćne ostatke Udbe, Kosa, jugoslavenstva, orjunaštva, boljševizma, kojekakvih nevladinih špijunskih udruga i utjecaja kojima je »kost u grlu« svako hrvatstvo i Hrvatska. Za razliku od mađarskoga, rumunjskoga, slovenskoga ili srpskoga boljševizma, hrvatski je opasniji jer nije samo antidemokratski, nego i antihrvatski.
 
• Vi ste među prvim intelektualcima koji su u tekstovima i razgovorima postavljali pitanja o potrebi lustracije i u kulturi. Zašto?
- U kulturi bi bilo najviše lustriranih. Totalitarni titoizam imao je svoje doušnike svugdje, pa tako i u kulturi i Crkvi. Bez znanja Udbe ništa se nije moglo ni slučajno dogoditi, a odluke su donosili Centralni komitet, ideološke komisije i ljudi koji i danas imaju svoje ulice i trgove. Na suđenju udbašima u Njemačkoj spominju se njihova imena, koja se u izvještajima prešućuju. Prvog dana čitanja optužnice na radiovijestima u devet sati spomenuti su Mika Špiljak, Ivica Račan, Stane Dolanc, Jure Bilić, a već u vijestima u deset sati nisu spomenuti. A prije toga godinu dana u bunkeru HTV-a čekala je serija o komunističkim zločinima sve dok predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću nije zajamčeno da ne će biti spomenuto ime njegova otca Ante Josipovića, koji je »sjekao« glave nakon rušenja hrvatskoga proljeća. Mnogi tvrde da je prije i ubijao.
 
• Ima li s tim veze i »lex Perković«?
- Naravno. I političkim diletantima jasno je da je sadašnja hrvatska vlast skrivanjem povijesnih činjenica htjela zakonom »lex Perković« »preveslati« Nijemce i EU. Htjela je zaštititi svoje uzore i inspiratore čak i od svjedočenja na suđenju Perkoviću i Mustaču za komunistička ubojstva diljem svijeta.
 
• Mnogi će se zbog Vaše izravnosti sjetiti Antuna Gustava Matoša. Je li vam on bolji od Krleže?
- Ja sam matoševac, volim njegov stil, njegovu izravnost i jasnoću misli, za razliku od Krležinih fraza i viška rječetina koje malo kažu. Matoševa misao je neustrašiva. On se ne boji pisati istinu ni o Hrvatima ni o Srbima, čega se i danas rijetki ne boje. Mnogi su Hrvati iskompleksirani srpstvom. Čim takvima netko kaže da su Srbe spomenuli u kakvom negativnom kontekstu, istoga trena traže negativnost kod Hrvata. Ne smije Srbin biti kriv a da nije i Hrvat. Matoš nije robovao toj nakaradnosti i tom mazohizmu. Osim što je ponajbolji stilist hrvatske književnosti, on je i moderan. Čitajte ga pa ćete se uvjeriti. Matoš je i primjer Hrvata koji je bio europejac prije Europske unije, iako većina naših ljevičara misli da je bio samo veliki hrvatski nacionalist.
 
• A Miroslav Krleža?
- Volim ja i Krležu hrvatskoga književnika. Ali Krležu kao komunista i ideologa jugoslavenstva smatram zanesenjakom i naivcem, koji unatoč širini obrazovanja nije prepoznavao nespojivost kultura koje su utemeljene na različitim tradicijama, iskustvima i vjerama. O toj neprirodnosti podrobno piše slikar Jozo Kljaković u knjizi »U suvremenom kaosu«. Jer je bio StrahStrah stoljećima pritišće hrvatstvo. U Hrvatskoj su proizvođači straha uvijek bili na cijeni. Valja se prisjetiti kako su medijski protuhrvatski ljevičarski »batinaši« napadali čak i književne veličine kao što su Ranko Marinković i Slobodan Novak, a pogotovo kako su se iživljavali nad Ivanom Aralicom. Čovjek instinktivno postane oprezan, u njega se uvuče strah.beskrajno tašt u suočenju s tim činjenicama, Krleža se služio frazama i dosjetkama kao što su: sve je to balkanska krčma i svi smo u drugom koljenu seljaci.
 
• Često u tekstovima i razgovorima apostrofirate hrvatsku šutnju i hrvatski strah. Zašto?
 
- Nesretan sam zbog straha koji dominira Hrvatskom i hrvatstvom. Zaprepastio me istup premijera Milanovića nakon prvoga izbornoga kruga za predsjednika Hrvatske u kojem je rekao: »Ili mi ili oni.« To je potvrdilo da je proizvodnja straha jedina uspješna proizvodnja njegove Vlade i komunističkoga mentaliteta. Strah je prisutan svugdje. Razgovarao sam s brojnim akademicima, književnicima, redateljima, glumcima, političarima i kad god sam tražio da kažu nešto o nekim »nezgodnim« temama, bojali su se. Prije pet godina jedna mi je vrsna dramska umjetnica dala pa povukla intervju iz straha za egzistenciju svojega djeteta, koje je već imalo zavidnu karijeru.
 
• Jeste li zbog toga bili iznenađeni?
- Ne. Strah stoljećima pritišće hrvatstvo. U Hrvatskoj su proizvođači straha uvijek bili na cijeni. Valja se prisjetiti kako su medijski protuhrvatski ljevičarski »batinaši« napadali čak i književne veličine kao što su Ranko Marinković i Slobodan Novak, a pogotovo kako su se iživljavali nad Ivanom Aralicom. Čovjek instinktivno postane oprezan, u njega se uvuče strah.
 
• Znači li to da danas u Hrvatskoj politika i dalje dozira slobodu, pa i u kulturi?
- Apsolutno, ona je danas čak i moćnija nego neposredno poslije Titove smrti, kada se točno znalo što se smije, a što ne smije. Tada se znalo npr. da se samo s ushićenjem i blaženim osmijehom smije pogledati Titova slika.
 
• Mi stariji znamo da se s podjednakim strahopoštovanjem štovala i majka partija.
- Točno. Ali, za razliku od danas, unutar tih okvira za Staljinovu sliku, ipak se moglo tražiti zrnce i zraka slobode. Danas je taj prostor puno manji jer je strogo doziran od sadašnje vladajuće politike, koja je kriterij za sve. Kao financijaš kulture ona slobodu daje onima koji slijede njezinu ideološku matricu i afirmiraju njezin ukus. Podržava kulturu koja svojim »znanjem« i idejama sukreira povratak u komunističku prošlost. Današnja takozvana moderna hrvatska kultura restituira balkanski, projugoslavenski, komunistički, čak i boljševički kulturni ukus, kakva nije bilo ni u Titovoj Jugoslaviji. Zato se sve ono što je naslijeđe titoizma proglašava nekakvom vrijednošću, a sve ono što ga kritički promišlja je natražnjačko, ognjištarsko, nacionalističko, antieuropsko...
 
• Ne želim ih braniti, ali oni ipak ističu da im je demokracija vrhovno mjerilo.
- Ne budite naivni! Oni zagovaraju tobožnju demokraciju, koje se u podsvijesti boje jer demokracija uključuje odgovornost za slobodu, odgovornost prema drugome, uvažavanje drugoga i njegova dostojanstva. Oni priznaju samo svoje argumente, svoj svjetonazor, idole i simbole, svoj komunistički »demokratski centralizam«. Sjetimo se ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, koji je školskim odgojem htio nametnuti njihov svjetonazor, koji je inače poražen od Vladivostoka do Havane.
 
• Što mislite o medijima koji nude teme i serviraju teze potpuno istovjetne vremenima Jugoslavije?
- To samo govori da te osobe u svojim jednosobnim glavama nisu provjetrile ustajali zadah davno umrle lešine. Svojedobno mi je pokojni general i pisac Ivan Šibl rekao da je komunizam armirani beton koji je teško, gotovo nemoguće razbiti. Mnogi ga i ne žele razbiti.
 
• Nad Vašim odgovorima stalno »lebdi« zloduh Tita i titoizma. Zašto?
- Zato što se to zaboravlja. I zato što to jako smeta mnogima koji bi htjeli da se zaboravi što sve nisu činili i ne čine da se Titu stavi na mjesto koje mu pripada, a to je tron među zločincima. Tito nije bio nikakav demokrat, humanist, vizionar ili bilo što drugo čime njegovi sljedbenici uljepšavaju njegov »lik i djelo«. On je bio satrap, diktator, zločinac, koji je vidio samo svoju vlast. Nikada ne ću zaboraviti kada je nakon pada Aleksandra Rankovića u svojem traženju podrške došao u Brčko, gdje su i nas klince istjerali iz škola da ga dočekamo kao »velikoga sina naših naroda i narodnosti«. Prolazili su sati, a mi smo se smrzavali od hladnoće i čekali da se pojavi. Umjesto u osam sati, kako su nam obećali, pojavio se tek nešto prije jedanaest. Zavaljen kao sultan u otvorenom mercedesu boje bijele kave, u odijelu iste boje, mahao nam je takvim rukavicama. Tada mi je zauvijek bilo dosta Tite iz pjesme Vladimira Nazora »Titov 'Naprijed'«.
 
• Sjećate li se plakata za predstavu »Fine mrtve djevojke« u Gavelli kada je u ime umjetničke slobode Gospa - za sve kršćane simbol majčinstva, nježnosti, požrtvovnosti, plemenitosti - prikazana u lezbijskom kontekstu?
- Kako se ne bih sjećao. To nije bila uvrjeda samo Gospe, nego i »napad na kulturu i kultivirani um«, kako je to rekao filozof Jure Zovko.
 
• Bi li zagovornici plakata to odobrili da je na plakatu umjesto Gospe bila njima bliska osoba: baka, majka, kći?
- Naravno da ne bi. Taj je plakat u startu bio smišljen kao provokacija. Jedna glumica je tada u novinama izjavila da jedva čeka predstavu da se s kolegicom »pofata«. Već to govori o namjeri toga uratka. Autor kojega u predstavi koja se temelji na recentnoj stvarnosti, koji nije u stanju kompleksno promišljati prostor i vrijeme takva djela, slab je umjetnik. Takvi su obično politikanti i pamfletisti. Ne može kultura biti kultura ako živi isključivo od društvenih ekstremnosti.
 
• Što je umjetnost u XXI. stoljeću? Naslov na portalu, konferencija za novinare, plakat-poruka s kazališnih balkona, vijest o skandalu na predstavljanju knjige, broj »likeova« na društvenim mrežama...?
- Danas je sve to umjetnost, ali ne će dugo biti.
 
• Ima li kraja društvu u kojem se knjige poznaju samo po sažetcima, predstave po fotografiji, izložbe po visokom pokroviteljstvu, glazba po toaletama...?
- Ima. Doći će kraj toj površnosti suvremenog čovjekova duha. Sjetite se filma Francoisa Truffauta »Farenheit 451« - nastaloga po romanu Raya Bradburyja o distopijskom društvu - u kojem vlasti čitanje knjiga proglašavaju teškim zločinom i u kojem je propisano gledanje televizije jer televizijska slika odvraća koncentraciju na misao. Čak ako suvremeni totalitaristi i uspiju uništiti volju za čitanjem i obrazovanjem, ostat će ljudi koji će to preživjeti. Preživjet će Bog u čovjeku. Čovjek ne može opstati bez propitivanja sebe, svojih potreba, strahova, znatiželje, vjere, ljubavi, savjesti.
 
• Mislite da će čovjek uvijek imati potrebu za svojom slobodom?
- Apsolutno. Najgore je ograničiti slobodu mišljenja jer tada će akumulacija straha, a i totalitaristi ga imaju, u njima stvoriti želju za apsolutnom moći i vladanjem, a time i međusobno suparništvo. Kad god mislim o tome, sjetim se znanstveno-fantastičnoga filma »2001.: Odiseja u svemiru« Stanleyja Kubricka i majmuna koji prvi udari susjednoga i shvati da je otkrio oružje kojim će ga nadjačati. Sjetite se i Orwellove »Životinjske farme«, kada se među jednakim svinjama pojavi Major koji misli da je jednakiji. Tako je i s našim baštinicima komunističkoga totalitarizma, i među njima ima onih koji misle da su sposobniji i jednakiji od drugih.
 
• Samo se, dakle, kako ste rekli, ne treba bojati?
- Kada se ljudi ne boje, tada su najjači. Toga su sve svjesniji i svjetski moćnici. Čovjek je rođen bez straha, a vjernik u Boga bez straha i umire. Svijet može napredovati samo na ljubavi prema bližnjemu, na istini i pravdi, na solidarnosti, a ne na ideologiji razvaline, kako je to rekao kardinal Bozanić, i na gušenju čovjekove slobode, čega je cilj korektni govor. Ideologija tzv. korektnoga govora nije ništa drugo do eufemizam za ograničavanje slobode mišljenja.
 
• Može li se opravdati kazališno »umjetničko djelo« u kojemu se pljuju i ismijavaju sadržaji duboko utkani u nečiju intimu, koji čine čovjekovu esenciju, rečenicom: »Kazalište nije logor, svatko može slobodno ući i izići«?
- To mogu izjaviti samo istomišljenici Olivera Frljića, kojemu je Hrvatska logor. Takvi »demokrati« svoje djelovanje posvetili su dokazivanju da u današnjoj Hrvatskoj u većini žive ustaše ili ustaške guje, koje treba ako ne pobiti, onda barem ulogoriti. Grozim se slobode ljudi kojima je demokratsko i istinito samo ono što oni misle, što je isključivo, bilo lijevo, desno ili centar. Ne vjerujem umjetnicima koji mrze. Njihovo djelo nije umjetnost, nego najčešće pamflet. To nije nikakva umjetnička sloboda, to je uskraćivanje umjetničke slobode, vrijeđanje te slobode.
 
• Možete li zamisliti što bi vam se dogodilo da ste nekomu rekli da se ubije, kao što je to Miljenko Jergović poručio Draženu Katunariću?
- Onemogućili bi mi bilo kakav javni rad, a Jergović je dobio prostor da još više »ubija« neistomišljenike. S tim "strijeljanjima" prije Jergovića počeo je Titin vojni pitomac Ante Tomić. Javna likvidacija neistomišljenika, etiketiranje i laž su medij koji ostatci liberalnoga komunizma znaju maksimalno iskoristiti. Ti liberalni fašisti mogu što hoće. Zato se uvijek sjetim pape Ivana Pavla II. kada je rekao: »Ne bojte se!« Totalitarizmi se boje jedino osoba koje se ne boje!
 
• Može li se govoriti i o patologiji isfrustriranih osoba koje, zahvaljujući statusu i funkciji, tako liječe svoje komplekse?
- Prije tri godine u kritici »Gospođe ministarke« u kazalištu Kerempuh napisao sam da je Oliver Frljić najsretniji kada se svi sjate oko njegovih frustracija. Tada su se mnogi zgrozili nad tim zaključkom, a danas mi čestitaju na tekstu predstavi "Hrvatsko glumište" u kojem sam ponovio što sam tada prepoznao kao njegovu poetiku narcizma. I otkad je zasjeo na mjesto intendanta riječkog HNK-a nije se promijenio. Samo sada još misli da bi njegove frustracije morale postati kriterij za sveukupno hrvatsko kazalište i uopće hrvatsku umjetnost, kulturu, politiku, religiju, Crkvu, obrazovanje, život, općenito pogled na svijet. On ima problem sa svojim identitetom, ne samo nacionalnim, nego i ljudskim. Htio bi da ga se smatra genijem, a nije genij. Frljić je igračka u rukama jugonostalgičarske ideologije. Pati za Jugoslavijom i htio bi da za njom pate i oni koji su iskusili tu totalitarnu satrapiju. U održavanju te iluzije pomažu mu slični jugofili, ali i zagovornici incidenta kao kazališnoga umjetničkoga kriterija, oni koji su kazalište sveli na mjeru svoje nedarovitosti. Koji izvrsno žive od »poetike šoka«, o čemu piše njemački filozof Peter Sloterdijk, kojega vole citirati, ali ne i razumjeti. Frljić ne shvaća da u tome ne može biti prvi jer su rodočelnici te vrste kazališta Mani Gotovac i sartrovac Vjeran Zuppa, koji ne ide u kazalište, ali zna kakvo jest i kakvo bi trebalo biti.
 

Tomislav Vuković, Glas Koncila

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Srijeda, 20/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 917 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević