Get Adobe Flash player

Svim totalitarizmima treba pristupiti istim mjerilima

 
 
U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom. Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972. U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.
https://www.ljportal.com/wp-content/uploads/2018/02/dr_ante_cuvalo_nasatv.jpg
Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?
Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.
Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!
 
Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice! Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.
Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.
 
Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?
Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.
 
Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?
Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!
Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka. 
Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!
Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!
 
Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?
Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.
Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce..., pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.
Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I... „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!
Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti..., a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.
 
Je li i danas živ titoizam?
Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.
 
Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?
Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).
Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi jeil duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.
Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.
Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.
 
Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?
Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede... i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.
Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.
Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. - 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.
 
„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?
Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.
U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.
Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država... sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.
Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere...; ne odriču se sami sebe.
Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.
 
Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?
Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.
Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.
 

Željko Ivković, https://www.nedjelja.ba/hr/komentari/intervju/svim-totalitarizmima-treba-pristupiti-istim-mjerilima/11798

Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu, akademski slikar, Josip Botteri Dini, pripada malobrojnoj skupini najistaknutijih domaćih stvaratelja. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Autor je kompleksnog opusa. Značajan dio posvećen je sakralnim motivima. Razgovarali smo o sakralnoj umjetnosti novoga vremena.
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/J/josip-botteri-dini_5b366d8737cef_970xr.jpg
• Kada se spomene sakralna umjetnost, na što prvo pomišljate?
-Roualt, Matisse, Bukovac, Medović, Rendić, Meštrović, Kršinić, Rosetti, Kerdić, Babić, Kljaković, Režek, Augustinčić, Dulčić, Chagall, Manessier, Sutherland, Jordan, Bifel i mnogi drugi i veći broj mlađih autora. Nije mi namjera načiniti elektronski popis svih onih umjetnika koji su u umjetnosti modernih, impresionističkih vremena do danas stvarali novu umjetnost, nadahnjujući se evanđeoskim tekstovima i uopće kršćanskom duhovnošću. Kršćanstvo je religija, koja se, kako je i znano, temelji na biblijskim tekstovima Starog zavjeta i svetim tekstovima Novog zavjeta i dokumentima crkvenih otaca i crkvenih sabora kroz zadnja dva tisućljeća. Nadahnuća su za kršćanstvo univerzalna. Događa se da se kroz umjetnost susreću i židovstvo i kršćanstvo, kao što je to genijalno sa židovske strane ostvario Marc Chagall.
 
• Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?
-Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo, književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.
 
• Sakralna umjetnost u Hrvatskoj?
-Hrvati su među drugim narodima i kulturama ostvarili niz umjetnina. Vrlo je važno istaknuti mnoštvo novovjekih sakralnih gradnja,novih crkava, koje su dozivale suvremene umjetnike da u njima stvore nova djela vječito poželjne i potresne „BIBLIAE PAUPERUM“. Jedan od razloga za brojne novogradnje bila su ratna razaranja u kojima su uništene iz mržnje na sveto, mnoge svetinje. Drugi razlog je razvitak gradova i sela i duhovne i kulturološke potrebe da se Stvoritelju podignu svetišta u našem vremenu, u kojima će se slaviti Stvoritelj, Sv. Trojstvo, Bl. Djevica Marija, sveci i posebno evanđeoske teme.
 
• Kako vi vidite sakralnu umjetnost?
-Umjetnost u sebi živi od ponavljanja sadržaja i njihovih reinterpretacija, autorskih originalnih inačica. Kada govorimo o sakralnoj umjetnosti, mi ne mislimo samo na jasnu, odmah čitljivu, brzu prepoznatljivu ikonografiju i strogu figuraciju. Moramo biti svjesni koliko je u XX. stoljeću u području umjetnosti svih njenih rodova, zauzela prostora i u našoj svijesti i podsvijesti apstraktna umjetnost. O samom razvoju morfologije i smjeni umjetničkih pravaca nećemo govoriti jer ta su znanja predmet opće kulture i naobrazbe. Ipak treba reći kako se sakralna umjetnost kreće u kontinuitetu služeći se svim preobrazbama kroz koje prolazi razvoj umjetnosti općenito.
 
Sakralna umjetnost, može se smatrati u jednom smislu i angažiranom  umjetnosti. Umjetnik je svjestan kako njegovo djelo je u službi svetog. Pred praznim zidom crkve, najčešće iza glavnog oltara, iza svetohraništa ,slikar se osjeti malenim, jednim od mnogih romara. Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u snoviđenje. Dogodi se sretno viđenje ponekad. Umjetnost je viđenje, viđenje, viđenje u sebi ili izvan sebe,kako ćemo to naći u Ivanovoj Apokalipsi zapisano. To je nadahnuće. Moramo biti ponizni i zahvaljivati Gospodinu. Jer „Tko će se uspeti na goru Gospodinovu i tko će stati na sveto mjesto njegovo?“ samo onaj koji je neporočan i čista srca. Ali, svi smo svjesni svojih slabosti, stoga moramo tiho, na prstima prolaziti svetom mjestu. To su osjećali i osjećaju svi oni koji se osjećaju pozvani ostvarivati sakralnu umjetnost.
 
• Često spominjete samoću, važnu za umjetnika. Što je još važno za umjetnike koji se bave sakralnom umjetnošću?
- O BEATA SOLITUDO. Bez samoće i odcjepljenja od svega profanog, ne može nastati ništa uzvišenog. Sakralnu umjetnost možemo nazivati i uzvišenom. Rekli smo da je sakralna umjetnost angažirana. U svakoj angažiranoj umjetnosti događa se neka određena poslušnost, pa bi to mogli nazvati i neslobodom. A umjetnost se upravo hvali slobodom, pa čak i neposluhom, do anarhije. Sakralnom umjetnosti iskreno se može baviti onaj koji može poštovati kontinuitete u kojima su prethodnici stvarali u povijesti umjetnosti svjetske i nacionalne. Za slobodu umjetničkog izražavanja u području stvaranja sakralne umjetnosti umjetnik se mora na svoj način izboriti. On zna da ova umjetnost služi kao suvremena vizualizacija navještaja Božje riječi i da umjetnički izraz treba nositi neprolazne komunikacijske mogućnosti za mnoštvo vjernika koje će u sadašnjem i u budućem vremenu uz njegovo djelo moći moliti i razmatrati svete tajne.
 
I naručitelja i umjetnika brine ono mnoštvo koje će komunicirati s umjetnošću. Jer u crkvi umjetnost nije dekoracija, ona ne može biti niti provokacija. Ona ne može biti nečitljiva, ako govori o određenoj temi. Umjetnik je stvorio svoj izražajni jezik, on želi govoriti svojim autentičnim stilom, izrazom, jezikom. Potrebno je doći do sretnog susreta međusobnog poštovanja naručitelja i autora. Sakralna će umjetnost živjeti i komunicirati, dulje, biti aktualnija dulji vremenski period,ako umjetnik bude dosljedan sebi i svojem stilu i što slobodniji u svom izražavanju. U slobodi umjetničkog izražavanja krije se ključ buduće recepcije umjetničkog djela. U slobodi umjetnik dotiče i ostvaruje proročku ulogu. Ipak, iznad svega, umjetnika njegova sredina mora prepoznati. Njegova umjetnost treba postati duhovna pratnja i potreba svoje sredine.
 
Umjetnost ne poznaje granica. Istinska umjetnost govori univerzalnim jezikom i biva prepoznata u općem svijetu umjetnosti. Europska umjetnost baštini u svojim temeljnim zasadama najbolja iskustva i dosege umjetnosti stare Grčke i Rima, kao i umjetnost Bizanta,koje utječu na stvaranje predromanike, romanike, gotike, renesanse, baroka, manirizma, rokokoa i klasicizma da bi tek u impresionizmu europski duh stvorio bitno novi umjetnički stil i otvorio put novim ikonografskim i morfološkim umjetničkim ostvarenjima. Slijede zatim različiti novovjeki stilovi i umjetničke prakse od postimpresionizma u različitim strujanjima do fauvizma, jugendstila, kubizma, apstrakcije, lirske i geometrijske, dadaizma,nadrealizma itd. sve do u naše dane. I ne znajući za sve te novosti, čovjek našeg doba, kao i kroz svu povijest, čezne susresti umjetničko djelo koje govori jakim likovnim govorom, originalnim autorskim rukopisom i intelektualnim pristupom, kojim može ostvariti komunikaciju sa suvremenim čovjekom. Umjetnost nije samo igra i nije samo zgodna dosjetljiva novost. Umjetnost može u sebi imati i te elemente, ali posebno sakralna umjetnost mora vezati promatrača novošću interpretacije svetih tema, originalnim i sugestivnim likovnim govorom, koristeći u ostvarenju sve likovne elemente u najboljem čistom izdanju, u neponovljivim kombinacijama.
 
• Koje  autore osobito ističete? Koja djela?
-Ako bi trebalo ukazivati na neka moderna istaknuta likovna djela sakralnog nadahnuća od Hrvatske do na kraj svijeta tada bih bez dvojbe nabrojio neke stvaraoce: Medović, Bukovac, Šulentić, Trepše, Gecan, Meštrović, Kljaković, Babić, Kerdić, Augustinčić, Dulčić, Režek, Ivančić, Michieli, Kršinić i drugi. U svijetu su zasigurno Roualt, Sutherland, Manzu, Matisse... Uvijek se radi o autorima izgrađene umjetničke osobnosti i originalnosti, u čijim se djelima, kao u zrcalu ogledaju iskustva suvremene umjetnosti. Suvremena umjetnost, možemo kazati, je empatična i kroz umjetnost autori osjećaju svu tragiku, boli i nepodnosive patnje koje zahvaćaju suvremeni svijet.
 
I dok umjetnost u svojoj otvorenosti ljudskim patnjama zapada u bezizlaznu ulicu u kojoj gasnu nade, patnju sa patnjom Bogočovjeka, Krista Gospodina i uspijeva kroz kršćansku nadu govoriti o vječnoj radosti za čovjeka. Kršćanska sakralna umjetnost utemeljena je i nadahnuta Božjom riječi i i dalje pruža likovne doživljaje u kojima dominira svjetlo i Krist kao konačna nada. Sakralna likovna djela uvjerljivo svjedoče živuću vjeru, nadu i poziv na ljubav. O svim navedenim umjetnicima postoji stručna literatura iz pera povjesničara umjetnosti. Pa ih u ovom tekstu ne opisujem i ne analiziram. Mogu tek dati naznake za neka djela koja su na mene ostavila snažniji utisak: U prvom redu jest Meštrovićevo djelo. Nezamisliva je povijest sakralne hrvatske umjetnosti a da se sa uzvišenošću i udivljenjem i zahvalnošću ne govori o Ivanu Meštroviću. Kapela u Kaštilcu u Splitu, njegov osobni najviši domet, ali i  najviši domet hrvatske sakralne skulpture. Zatim, vitraji u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, koje je u 1960-im godinama ostvario Ivo Dulčić. S tim djelom, suvremena hrvatska umjetnost postala je avangardna za ostali svijet a od tada Dulčić predvodi i potiče svojom slikarskom smjelošću sve likovne slobode i originalnosti u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti. Svi smo mu dužni. Svi smo mu učenici. Onda, Marijan Trepše u crkvi Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića, ostvario je vitraje muke Isusove. Šulentić Zlatko je na Ksaveru, u franjevačkoj crkvi ostvario više sugestivnih sakralnih djela. I Ljubo Babić, kao i Ivo Kerdić, ostvarili su značajna djela sakralnog nadahnuća u 20. Stoljeću u Hrvatskoj. Posebno mjesto u vremenu do Drugoga svjetskog rata u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti pripada Jozi Kljakoviću zbog fresaka ostvarenih u crkvi sv. Marka u  Zagrebu i u crkvi Bl. Djevice Marije u Biskupiji kod Knina. U objema crkvama radio je istodobno s Meštrovićem koji je stvarao skulpture a u Biskupiji i skulpture i arhitekturu crkve. Ova razmišljanja tek naznačuju snagu i množinu likovnih djela sakralne umjetnosti kroz XX. stoljeće.
 

Miroslav Pelikan

Osim portreta i aktova, teme mojih radova su vedute, pejzaži, mrtve prirode, morsko dno…

 
 
Sredinom srpnja, Robert Kralj se predstavio samostalnom izložbom u Izložbenoj sali dubrovačkih knjižnica s nizom portreta.
https://direktno.hr/upload/publish/162347/portreti-prizemlje-rkralj-04072019-vlevi-4593_5d36d61dbb65f.jpg
• Gospodine Kralj, nedavno ste se predstavili u Dubrovniku sa samostalnom izložbom portreta.
- Izložba "Portreti iz Grada" otvorena je 17. 7. 19. srijeda u izložbenoj sali dubrovačkih knjižnica. Ideja je začeta sudjelovanjem na izložbi portreta koje su napravili poznati umjetnici dubrovačkog područja. Za istu izložbu, u galeriji Artur i u organizaciji galeristice gđe Tee Batinić nacrtao sam nekoliko portreta građana suvremenika. Kako su moji portreti bili zapaženi i pozitivno kritizirani od javnosti i struke, odlučio sam proširiti izložbu s novim radovima. U međuvremenu, isti portreti su na nagovor gđe Batinić izloženi u lokalnoj popularnoj slastičarnici gdje su izazvali dodatnu zanimaciju građana. Nakon desetak dana imao sam dovoljno radova za samostalnu izložbu u većem izložbenom prrostoru. Kako je ideja bila odmah izložiti tako sam izabrao svoj matični prostor tj. dubrovačke knjižnice. Portreti su izabrani nasumično iz većeg broja umjetnika i značajnih građana grada Dubrovnika.
 
• Kako odabirete osobe za portretiranje?
- Portreti su nastali tako reći na ulici uz prisustvo javnosti, ali su većinom rađeni sa ekrana mobilnog uređaja ili prijenosnog kompjutora. Neki su skicirani više puta dok je većina nastala u jednom mahu.
 
• Kako pristupate osobi, motivu?
- Prilikom stvaranja crteža tj. portretiranja, utjecala su tri faktora. Karakter osobe koju portretiram, moj doživljaj iste i stanje u trenutku nastajanje. Crtanje portreta s tri faktora realizirao sam u osnovnoj akademskoj likovnoj tehnici ugljenu na papiru. Izabrao sam tehniku koja mi dozvoljava brzu izvedbu na raznim lokacijama uz uspješan efekat izvedbe zadane teme. Osobama sam pristupio na različit način, dužim krokijem ili kratkom studijom, ovisno o faktorima izvedbe. Na portretima sam koristio komponiranje kontrasta svjetla i sjene ili linije ili pak spoj svega nabrojenog. Većinom sam se koristio potezom kose linije u izvedbi osjenčenih djelova crteža. 
 
• Vi ste restaurator papira, radite u dubrovačkim knjižnicama.
- Restaurator sam papira i s kolegama radim na održavanju brojnih vrijednih zbirki u vlasništvu dubrovačkih knjižnica. Godinama sam radio pri mnogim projektima dubrovačkih muzeja i dubrovačkih knjižnica. Autor sam mnogih ilustracija za vodiče kroz povijest dubrovnika, slikovnice, bojanke i ostalo. Organizirao sam mnoge likovne radionice za djecu i aktivni sam suradnik mnogih. 
 
• Osim portreta što je još novo u Vašem radu, u atelijeru?
- Prošle godine u likovnu publiku izašao sam sa starim radovima. To su bili aktovi izrađeni u ateljeu slikara Josipa Pina Trostmanna. Cilj, ujedno i motiv je bio povratak na likovnu scenu. Ovajput sam izašao sa novom temeljnom temom, portretom. Nakon ovog predstavljanja publici želim otvoriti put novom sazrijevanju. Osim portreta i aktova, teme mojih radova su vedute, pejzaži, mrtve prirode, morsko dno itd.
https://direktno.hr/upload/publish/162347/portreti-prizemlje-rkralj-04072019-vlevi-4594_5d36d61d64e12.jpg
• Kako doživljavate suvremenu umjetnost?
- Suvremenu umjetnost doživljavam kao prijelazno razdoblje i romantično se nadam nastanku novog pravca koji bi me zadovoljio u likovnom smislu. Otkako je informatička znanost dosegla neslućen razvoj očekujem prevagu prema tom karakteru umjetnosti. Iako volim klasičnu likovnost nadam se da ću se moći odvojiti od svog zaštićenog svijeta i učestvovati u kritici društva novim modernim "naoružanjem". 
 
• Planovi, izložbe...?
- U planu imam izložbu kojom ću se još intimnije približiti publici uz kritički pogled na probleme društva u kojem živimo.


Miroslav Pelikan

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Petak, 13/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1486 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević