Get Adobe Flash player

Šestoricu Hrvata iz BiH, koji čekaju drugostupanjsku haašku presudu, vlast u RH posve je zaboravila!

 
 
Premda se čini kako se situacija malo smirila, a i hrvatski je ministar obrane Damir Krstičević službeno posjetio BiH, optužnice za hrvatske branitelje, drama u Orašju i općenito prijetnja daljnjim uhićenjima hrvatskih državljana u susjednoj državi i dalje su vruća društveno-politička tema. O svemu tome razgovarali smo s povjesničarem, prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem.
http://croative.net/wp-content/uploads/2015/01/jjurcev.jpg
• Za početak, kako komentirate uhićenja desetorice branitelja HVO-a i sve što se oko toga događa?
- Za objektivno razumijevanje sadašnjih uhićenja potreban je vrlo širok vremenski, prostorni i tematski pristup jer u suprotnom će se, naročito u hrvatskoj politici, nastaviti uzaludno i neodgovarajuće reagiranjem na pojedinačne događaje. Ponajprije treba znati i uvažavati iznimne europske i svjetske geopolitičke, vojne, gospodarske, komunikacijske, kulturološke, vjerske i drukčije vrijednosti prostora Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Te vrijednosti i iskustva te ritam njihovih odvijanja nisu od jučer, nego ih se može u kontinuitetu jasno pratiti stoljećima unatrag. Sve te vrijednosti međusobno su isprepletene i stoljećima se oblikuju i preoblikuju pod različitim unutarnjim utjecajima, ali najviše pod utjecajem moćnih europskih i izvaneuropskih čimbenika i interesa.
 
Za ilustraciju je dostatno podsjetiti da se na ovome prostoru već nekoliko tisućljeća neprekidno dodiruju, stapaju i sukobljavaju civilizacije, svjetske religije i svjetske geopolitičke sile. Ovdje se prelomilo čak i Rimsko Carstvo, koje je bilo najmoćniji politički i kulturološki imperij u cijeloj poznatoj svjetskoj povijesti. Zatim, na prostoru današnje Hrvatske i BiH četiri se stoljeća najintenzivnije prelamao svjetski sukob geopolitičkih i svih drukčijih interesa koje se može označiti široko shvaćenim pojmovima kršćanstva i islama.
 
U svim tim neprekidnim višestoljetnim svjetskim i europskim nestabilnostima na prostoru današnje Hrvatske i BiH najviše su u svakom pogledu - fizičkom i duhovnom - stradavali ljudi i zajednice koji su živjeli na hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru. Ova opća logika događanja nije se nimalo izmijenila ni u 20., a ni u početnim desetljećima 21. stoljeća. Naprotiv, hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru sve brže raste specifična cijena zbog njegove iznimne ekološke očuvanosti i raspolaganja golemim podzemnim zalihama pitke vode, što postaje sve ekskluzivnije i važnije u globaliziranom svijetu koji je vulgarnomaterijalistički postavljen i orijentiran.
 
• No taj širi kontekst hrvatski i BiH političari čini se da zanemaruju...?
- Jasno mi je da u hrvatskom društvu cvate neznanje i neodgovornost, pa će ovakav netipični uvodni odgovor na aktualno pitanje o uhićenjima u Orašju možda izgledati čudno ili još i gore. Ali, ako se u slučaju uhićenja u Orašju namjerava govoriti i postupati znalački i odgovorno, mora se najprije poznavati i uvažavati naznačene silno široke i duboke naslage uzroka, ali i isto tako široke i duboke projekcije svjetskih interesa koji u dvadesetak proteklih godina sve intenzivnije upravljaju događanjima u Hrvatskoj i BiH.
 
Jedino s tim znanjem i odgovarajućom metodologijom te upornošću i dosljednošću manje lokalne zajednice poput Hrvatske i BiH mogu biti subjekti povijesnih procesa i u određenoj mjeri utjecati na tijek događanja na svojim prostorima. Nažalost, u četvrt stoljeća formalne državne samostalnosti, upravljačke oligarhije u Hrvatskoj i BiH iskazuju sve veći nedostatak znanja, odgovornosti i suverenističke samosvijesti. Uhićenja u Orašju samo su jedna od negativnih posljedica i povezana su, između ostalog, s iščekivanjem drugostupanjske haške presude šestorici Hrvata iz BiH, koji su potpuno izgubljeni iz vidokruga vlasti u Hrvatskoj, iako je to najteža i najdugoročnija razaračka bomba za hrvatsku državu i hrvatsko društvo.
 
• Navodno postoji još optužnica i moguća su nova uhićenja. Je li riječ doista o sračunatoj, vremenski tempiranoj akciji (u vrijeme posjeta premijera Plenkovića BiH, odnosno Mostaru) ili su uhićenja dio šireg plana koji je u fazi početne realizacije?
- Samo krajnja naivnost, neznanje i neodgovornost mogu ne vidjeti i ne razumjeti povezanost uhićenja u Orašju sa službenim posjetom g. Plenkovića, predsjednika Vlade RH, Bosni i Hercegovini. Iznimno dobro poznajem povijesne i aktualne društvenopolitičke procese i događanja u BiH, a bio sam i ekspertni svjedok u Haagu o temi odnosa Republike Hrvatske prema BiH u najvažnijem razdoblju od 1990. do 1995. godine. Na temelju tih saznanja u više navrata sam i medijski naglašavao sudbinsku ovisnost ovih dviju država i njihovih prostora. Naglašavao sam da se za RH po važnosti u vanjskopolitičkom smislu BiH nalazi na prvih sto mjesta, a tek potom dolaze ostale zemlje. Nije to nikakva velika mudrost jer je logički vidljiva i pri površnom pogledu na zemljopisnu kartu.
 
Andrej Plenković je prvi koji je - među nizom dosadašnjim hrvatskih premijera ili predsjednika države - jasno više puta izrekao da je BiH vanjskopolitički prioritet Hrvatske, pa je stoga nedavno službeno i posjetio BiH. Nisu mi poznati detalji uvida, planova, interesa i projekcija na kojima g. Plenković temelji svoju prioritetnu orijentaciju prema BiH. Nije čak ni važno u kolikoj su mjeri njegovi motivi vođeni globalnim interesima EU-a ili NATO-a, a u kojoj mjeri hrvatskim državnim interesima, jer su ta sva tri interesa vrlo komplementarna, tj. mogla bi biti vrlo korisna i za “malu” Hrvatsku i za “malu” BiH.
 
Ovdje nema prostora za razradu, ali je važno naglasiti da ova opravdano velika zainteresiranost predsjednika Vlade RH za BiH ne odgovara mnogim okolnim i međunarodnim silnicama čiji su interesi već ugrađeni na prostoru BiH. Tu se ponajprije misli na velikosrbijanske interese i njihov glavni instrument - Republiku Srpsku, koja je nastala kao rezultat najstrašnijih ratnih zločina i predstavlja tempiranu bombu u njedrima sigurnosti BiH i Hrvatske te potom i europskog kontinenta. Zbog toga, u analizi uzroka diplomatski potpuno neuobičajenog i skandaloznog ispraćaja predsjednika Vlade RH pri njegovu odlasku iz BiH ponajprije treba krenuti od njegove jasno iskazane te potpuno legitimne i opravdane zainteresiranosti za sigurnost i stabilnost BiH, jer bez toga nema ni sigurnosti ni stabilnosti u Hrvatskoj. A “paket” iz Orašja predstavlja samo početno blago upozorenje i nadajmo se da je premijer Plenković dorastao izazovu te da raspolaže instrumentima i mehanizmima te da se neće nikako dati pokolebati.
 
• Je li i koliko RH odgovorna što se sve ovo događa braniteljima iz Posavine, konkretno iz Orašja? Jesu li i koliko zakazale tajne službe RH?
- Hrvatske državne institucije kao cjelina, i to od 1990., snose dio odgovornosti zbog svojeg nečinjenja ili pogrješnog činjenja. Najveće pogrješke svakako su politički i vojnički potpuno neopravdano odustajanje, 1995., od već gotovo dovršenog oslobađanja zapadnog dijela BiH i poraza srbijanske agresije, što je potom dovelo do daytonske kapitulacije žrtava srbijanske agresije i gotovo svih katastrofe i negativnosti koje se potom događaju u BiH. Daytonski sporazum predstavlja jedan od najvećih međunarodnih svjetskih političkopravnih skandala u 20. stoljeću, kao što je bio i Münchenski sporazum 1938. godine. Globalna poruka jednog i drugog sporazuma je da se isplati činiti masovne ratne zločine. Hrvatska i BiH kao izravne žrtve srbijanske agresija nisu nikako smjele pristati na takvo poniženje i takvu dugoročnu štetu.
 
• Hrvati se, vidimo, u BiH uhićuju i procesuiraju, no samo Hrvati, dok primjerice o Srbima koji su počinili zločine u Bosanskom Šamcu (i drugdje) nitko i ne govori? Kako to komentirate?
- Predstavnici Hrvata u institucijama države BiH i Federacije, pa i oni simbolični predstavnici Hrvata u Republici Srpskoj, uglavnom su, osim pojedinih iznimaka, dio nedorasle i neodgovorne prividno hrvatske strukture koja radi osobnih ugoda zapravo služi svim različitim protuhrvatskim i nehrvatskim interesima. Srbijanske strukture u BiH ostale su dominantne u BiH, kako prije tako i nakon 1990., pa je potpuno logično da ne sude onima koji su činili zločine za velikosrbijanski projekt.
 

Darko Jerković, Glas Slavonije

"Stepinac je kao vojni vikar provodio politiku vlasti u NDH - da trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu ubiti"

 
 
Bivši veleposlanik SFRJ i Hrvatske u Vatikanu prof. dr. Ivica Maštruko o radu komisija SPC-a i Katoličke Crkve, kontroverznom ustaškom kardinalu, zločinima u NDH, zajedničkom životu Srba i Hrvata. HRVATSKI biskupi više čuju papu Franju nego što ga slušaju! Kaže ovo, za "Novosti", dr. Ivica Maštruko (76), profesor sociologije religije i nekadašnji jugoslavenski ambasador i hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Pažljivo dr. Maštruko prati rad mješovite komisije SPC-a i Katoličke Crkve o Alojziju Stepincu, ali, kako ukazuje u intervjuu za naš list, ne očekuje da će stavovi o kontroverznom hrvatskom kardinalu iz vremena NDH biti usuglašeni. Posljednju riječ imat će papa Franjo, a dr. Maštruko, kao i mnogi poznavatelji vatikanskih prilika, smatra da će još dugo vremena proći dok ovaj ili neki budući poglavar Rimokatoličke Crkve donese konačnu odluku oko proglašenja Stepinca svetim.
http://www.danikrscanskekulture.info/images/sudionici/164.jpg
* Što konkretno očekujete od komisije o Stepincu, koja je formirana na osobnu inicijativu pape Franje?
- Članovi te komisije ne će se složiti oko svih stavova vezanih za Stepinca i njegovu historijsku ulogu u Drugom svetskom ratu. Složit će se u tome da je progon vršen od strane komunističkih vlasti, ali o detaljima ocjene oko Stepinca bit će odvojena mišljenja članova komisije. Tako će to biti predočeno Papi i onda sve zavisi, da tako kažem, od jednog političkog dogovora hijerarhija dviju crkava, pape Franje i patrijarha Irineja.
 
* Može li Papa poništiti dosadašnji postupak za proglašenje Stepinca svetim?
- To ne može, ali može prolongirati odluku da se proglasi svetim, koliko dugo želi. Odluka će zavisiti i od procjene koliko taj postupak proglašenja Stepinca svetim može štetiti približavanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a time i predgrađu sveukupnog pravoslavlja i mogućim kontaktima s Ruskom pravoslavnom crkvom.
 
* Kako tumačite riječi pape Franje, izgovorene nedavno u Gruziji, da je preobraćenje pravoslavaca bio veliki greh i odnosi li se to i na slučaj "Stepinac"?
- Te Papine riječi ne dovodim u taj kontekst. Odnosilo se to na područja na kojima je Papa boravio, a riječ je o Gruzijskoj crkvi. Poruka je to, prije svega, Gruzijcima, Armencima i Ukrajincima, a Papa se ogradio od bilo kakvog mogućeg prelaska pravoslavaca ili već ranije odvojenih crkava Gruzije i Arrmenije u Katoličku Crkvu. Franjo je poslao jasnu poruku da Katolička Crkva pod njegovim vodstvom nije sklona preobraćenju, već dijalogu s pravoslavnim crkvama.
 
* Ali pokrštavanja, prije svega nasilnog, bilo je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj, u vrijeme zločinačkog režima NDH, kada je zagrebački nadbiskup bio Alojzije Stepinac?
- Apsolutno. Na ovim prostorima bilo je pokrštavanja pod različitim opravdanjima, a Stepinac je to pravdao potrebom spašavanja pravoslavaca od mogućih progona. To je samo po sebi bilo veoma sporno, naravno. Ali toga je bilo u Katoličkoj Crkvi u historiji Europe i zato smo imali i ratove. Sada sve crkve pokrštavanje osuđuju i izbjegavaju i na to više nitko u praksi ne pomišlja.
 
* I na sudskom procesu u Zagrebu 1946. godine, čija je presuda nedavno poništena, Stepinac je bio optužen za nasilno prekrštavanje?
- Iako to nije bila glavna tema optužnice, Stepinac je optužen i osuđen i zbog toga. Treba znati da ni mnoge Srbe koji su prešli na katoličanstvo to nije spaslo progona. Sve se odvijalo u skladu s tadašnjom politikom vlasti u NDH - da trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu ubiti. Bez obzira na to kako će dalje ići postupak za proglašenje Alojzija Stepinca svetim, to što se radilo u NDH i u što je bio umješan i Stepinac, Srpska pravoslavna crkva nikada ne će da zaboravi. A na čelu te komisije za pokrštavanje Srba bio je Stepinac kao vojni vikar, a time automatski i vojni vikar ustaške vojnice. To će sigurno ostati stalno u svijesti predstavnika SPC-a, jer oni to jednostavno ne mogu zaboraviti.
 
* Kako sada vidite odnose SPC-a i Katoličke Crkve, ima li pomaka?
- Ne vidim mnogo pomaka. Tri su nivoa tih kontakata, prvi je na nivou najviše hijerarhije kada se demonstrira dobra volja i upućuju riječi koje pozivaju na dijalog i saradnju. Na drugom nivou, onoj svećenstva, paroha i župnika, već ima odstupanja od poruka koje se šalju s vrha. A na trećoj, među vjernicima, sve zavisi od jednog do drugog kraja. Gdje su ljudi više izmešani, nažalost, veća je i netrpeljivost.
 
* U Hrvatskoj je došlo do promjena nekih biskupa, pre svega onih konzervativnih koji su bili nostalgični prema NDH, čak i opravdavali ustaški režim. Papa je veoma kritičan prema takvim biskupima?
- Novi vjetar se osjeća i u ovih nekoliko posljednjih kadrovskih promjena i imenovanja novih biskupa, jer je riječ o osobama sklonijim dijalogu i toleranciji. To nisu ljudi koji imaju agresiju koja je još prisutna kod dijela hrvatskih biskupa.
 
* Novi biskupi u javnosti ne izražavaju netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Ali i dalje ima i krajnje netolerantnih biskupa, poput sisačkog Vlade Košića i svećenika koji služe mise za Pavelića i ustaške zločince?
- Ne ispoljava se takvo ponašanje samo prema nostalgiji za NDH već dio hrvatskog svećenstva ima i krajnje neprihvatljiv odnos prema osobama koje su u Haagu osuđene za ratne zločine. To je neprihvatljivo i od strane pravne države u Hrvatskoj.
 
* Koliki je danas utjecaj Crkve u Hrvatskoj?
- Stvarni se utjecaj ne osjeća direktno, već preko raznih udruženja koja su vezana za crkvenu hijerariju i crkvu kao instituciju. Sama crkva u Hrvatskoj nije odstupila, niti mijenjala svoje poruke posljednjih nekoliko desetljeća, a udruženja koja su uz crkvu agilnija su i agresivnija.
 
* Može li se iz svega što danas dolazi iz Vatikana dobiti utisak da je želja pape Franje smirivanje tenzija na Balkanu, poticaj da Srbi i Hrvati napokon nadvladaju prošlost?
- Taj poticaj daje papa Franjo, samo što on nije prihvaćen u katoličkoj hijerarhiji u Hrvatskoj. Još je uvijek jedan oprezni i distancirani otklon prema svim porukama koje dolaze od Franje. Postoji zadrška kod biskupa, oni čuju što Papa govori, ali ga ne slušaju. A Papin pristup je katoličkiji i hrišćanskiji od njihovog, pa i oko odnosa na Balkanu. Kada bi katolički vrh u BiH i Hrvatskoj poslušao i primenio što Papa govori mnogo toga bi bilo drugačije.
 
* Može li se ta buduća odluka Vatikana oko Stepinca gledati i u kontekstu moguća Papina posjeta Beogradu i Moskvi?
- Može se i tako gledati i to je u svakom slučaju jedan od razloga da papa Franjo odgodi svoju odluku. Ali, prije odlaska u Srbiju Papu prvo treba pozvati Katolička Crkva, da se s time suglasi SPC i da postoji poziv od državnih vlasti. A državna tijela Srbije će poziv uputiti tek nakon dogovora s vrhom SPC-a, tako da je sve u rukama Srpske pravoslavne crkve.
 
* Govorilo se da je jedan od uvjeta za poziv da Papa prije odlaska u Srbiju posjeti Jasenovac. Je li to realno?
- Nije to uvjet i to se samo tako govorilo u kontekstu slučaja "Stepinac". Sve drugo su bili spinovi.
 

Jurica Körbler, ww.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:632465-Проф-др-Ивица-Маштруко-Степинац-не-пролази-код-Папе-Фрање

Crkva u Hrvatskoj ima materijalni status kao nigdje u Europi

 
 
Ne vidim da će s vrha vlasti krenuti takva inicijativa prema Crkvi. Crkva na to ni ne pomišlja, jer je država prema njoj ovim ugovorima bila više nego darežljiva, omogućivši joj materijalni status kakav ne uživa ni u jednoj državi Europe. Ivica Maštruko sociolog je religije, ugledni političar i diplomat, posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Taj 76-godišnji Zadranin izgradio je iznimnu znanstvenu, političku i diplomatsku karijeru: nekadašnji novinar i voditelj zadarskog studija radija i televizije, bio je zastupnik u hrvatskome Saboru i u socijalističkoj i u neovisnoj Hrvatskoj, gradonačelnik Zadra i predsjednik gradskoga parlamenta, veleposlanik u Vatikanu, Sloveniji, Italiji, Grčkoj i Rumunjskoj, te savjetnik predsjednika Republike Stjepana Mesića. Uza sve to, objavio je šezdesetak znanstvenih radova i nekoliko knjiga, od kojih je »Sveta Stolica – Anno Domini 1991. – ambasador zemlje koje nema«, objavljena 2012., dragocjen i zabavno pisan dokument o Maštrukovim diplomatskim iskustvima u Vatikanu u prijelomnome razdoblju 1990./1991. Ugodan sugovornik, otvoren, tolerantan, liberalan i duhovit, Maštruko ne oklijeva govoriti što misli, pa je jedan od najpoznatijih zagovornika revizije Vatikanskih ugovora, što je i bila tema razgovora za naš list.
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTolJEafzyNKUcMhzNYQw6E44q0hW7EhrXljBfdjIsUi8agCSzR
• Više ste puta govorili da bi Vatikanske ugovore trebalo revidirati. Čini li vam se da je ta mogućnost veća danas nego prije nekoliko godina?
– Situacija je ista. U svakome od četiri glavna ugovora stoji da se može mijenjati ako se bitno promijene prilike u kojima je sklopljen. Da bi se promijenili, trebala bi inicijativa jedne ili druge strane. Kada bi izmjenu pokrenula Hrvatska, trebala bi inicijativa vlade prema Svetoj Stolici da se otvore razgovori o promjeni ugovora. Druga bi strana trebala odgovoriti prihvaća li inicijativu. Ako prihvati, razgovaralo bi se o temama, pa bi se oformile komisije. Nakon toga, komisije bi se sastale, pa kad bi usuglasile stavove, predložile bi promjene ugovora. Ali ne može se niti očekivati da će sadašnja vlada, kao što nije ni bivša, predložiti izmjenu Vatikanskih ugovora. Bez obzira na promjenu prilika i situacije u odnosu na vrijeme kad su ugovori sklopljeni, ne treba očekivati da će se to dogoditi.
 
• Kako komentirate stav javnosti prema ugovorima? Već četiri godine održavaju se prosvjedi sekularističkih udruga, koje traže promjenu ugovora.
– Pritisak laičke i sekularističke javnosti normalan je i očekivan, on će trajati i povećavat će se. No problem je u tome što su međunarodni ugovori, po svome karakteru, iznad zakona i propisa države: oni su ugovori višeg stupnja, i od njih se ne može odustati bez posljedica, oni se ne mogu ukinuti. No, i u sadašnjim je uvjetima moguće da vlada inzistira na promjeni nekih ugovora, i to onih koji su sklopljeni na osnovi ugovora RH i Svete Stolice. Na osnovu tih ugovora, naime, sklopljeni su i dodatni ugovori između Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i vlade RH. Tu se stvari mogu mijenjati u dogovori s vodstvom Katoličke crkve u Hrvatskoj. Po mome mišljenju, bilo bi nužno razmotriti način financiranja crkve. Tako se ne bi razgovaralo o raskidu ugovora s Vatikanom, nego o načinu financiranja od strane države i drugih institucija. Da se, dakle, razmotre novi modeli financiranja. I drugo, da se razmotri pitanje vjeronauka u školama i predškolskim ustanovama. Isto tako, čini mi se da bi bilo logično razmotriti položaj i ulogu Vojnog vikarijata, jer mi danas imamo vojsku od petnaestak tisuća pripadnika, pa se postavlja pitanje potrebe ovolikog i ovakvog vikarijata. Te se stvari mogu regulirati na temelju ugovora između Hrvatske i Svete Stolice, ali promjenom modela. Jedan od načina kako bi se to moglo učiniti jest, primjerice, inicijativa skupine saborskih zastupnika – ne znam točno koliko ih treba, možda dvadesetak – koji bi dali inicijativu za razmatranje tih sporazuma Vlade RH i HBK.
 
• Ako sam dobro shvatio, tvrdite da se model financiranja Katoličke crkve u Hrvatskoj, pitanje vjeronauka u školama, i pitanje opstojnosti i opsega Vojnog ordinarijata, mogu riješiti u razgovorima vlade i HBK, bez promjene Vatikanskih ugovora?
– Da. Vojni vikarijat, primjerice, može ostati, ali ne u ovolikome opsegu i s postojećom strukturom. Također, sadašnji način financiranja Katoličke crkve potpuno je netransparentan. Prema sadašnjim ugovorima, imate direktno financiranje iz budžeta, ali to nisu sva sredstva koja se daju Katoličkoj crkvi. Pored tristotinjak milijuna kuna koje idu izravno iz proračuna, tu su još, recimo, dvjestotinjak milijuna kuna Ministarstva znanosti i obrazovanja samo za nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Ministarstvo kulture izdvaja od trideset do sedamdeset milijuna za obnovu crkvenih spomenika kulture. Tu je izdvajanje za katoličke osnovne i srednje škole, oko 90 milijuna. Za vojni vikarijat od deset do 12 milijuna... Moramo, također, imati na umu da je Katolička crkva oslobođena poreza na sve milodare: blagoslove kuća, vjenčanja, sprovode, krštenja, krizme... To je golemi neevidentiran prihod, bez poreza i ikakve kontrole. Moramo također znati da 75 posto od zarade ostaje župi, a 25 posto ide biskupiji. Prihodi od nekretnina, turizma, primjerice vjerskih kampova, potpuno su neriješeni. Trebalo bi vidjeti i što s dioničarstvom te poslovnim investicijama Katoličke crkve. U sve se to ne računa ni novac koji izdvajaju općine i županije za različite pripomoći crkvenoj djelatnosti. Tu je, dakle, niz stvari koje su još uvijek nepotpuno i nejasno regulirane.
 
• Da, dakle, ponovimo još jednom: tvrdite da bi se takav netransparentan model mogao izmijeniti izravnim razgovorima HBK i hrvatske vlade, kad bi s obje strane postojala volja?
– Da, ali netko bi morao pokrenuti inicijativu. Poznato je da se zauzimam za promjenu načina financiranja, odnosno prihvaćanje nekoga od modela kakvi postoje u članicama EU: recimo, u Njemačkoj postoji crkveni porez. Plaća se iz godišnjeg poreza na dohodak, i prema vjerskoj pripadnosti: protestanti daju svojoj, katolici svojoj crkvi. Ili model koji ima Italija: svaki građanin odlučuje kojoj će vjerskoj zajednici dati 0,8 posto poreza na plaću, a ako nije vjernik, može dati Crvenome križu ili nekoj drugoj humanitarnoj organizaciji. Slično ima i Španjolska, ali je ondje stopa niža, 0,52 posto. Doduše, postoje i primjeri Francuske i Nizozemske, za koje ne vjerujem da bi prošli u Hrvatskoj, jer je ondje crkveni doprinos dobrovoljan. Držim, međutim, da bi trebalo razmotriti njemački, talijanski ili španjolski model.
 
• Već se na prvi pogled čini nepravednim da porezni obveznik ne može sam odlučiti kojoj će religijskoj zajednici ili humanitarnoj udruzi dati svoj novac. Ako je tako, kako objašnjavate činjenicu da još nitko – ni politička stranka, ni skupina zastupnika u Saboru – nije još pokrenula takvu inicijativu?
– Stvar je atmosfere u društvu. Stalno se barata brojkom o oko 86 posto katolika u Hrvatskoj, pa malo više od četiri posto pravoslavnih, nakon čega slijede ostale vjerske denominacije. To je statistika prema popisu stanovništva. No sociološka analiza pokazala bi da je stvarnih katolika u Hrvatskoj, koji se uistinu drže crkvenog nauka, mnogo manje od 86 posto. Sociološka su istraživanja pokazala da su mnogi katolici u Hrvatskoj zapravo »etnički katolici«. To znači da izjednačavaju naciju s vjerom, pa kad se deklariraju kao Hrvati, automatski stavljaju vjersko opredjeljenje kao katoličko; Srbi se automatski upisuju kao »pravoslavni«, i tako dalje. Radi se o »etničkom katoličanstvu« ili »etničkom pravoslavlju«, a ne o stvarnom pripadanju Katoličkoj crkvi, u kojemu poštujete sve njezine norme i nauk. Mnogi se toga naprosto ne pridržavaju. Stvar je u tome da se sve političke stranke, i one koji sadašnji sistem smatraju dobrim, i one koje u to nisu baš uvjerene, oportunistički ponašaju kao lovci na birače. Također, ne govori se o tome da Crkva i religija nisu jedno te isto, posebno ne crkva i vjera, te da je Crkva tek jedna od institucija, prema kojoj se treba odnositi kao i prema svakoj drugoj instituciji. A to znači: i kritički i racionalno, ne dirajući pritom ni najmanje u religijska i vjerska opredjeljenja vjernika. Nažalost, naše političke stranke računaju s tim da ljudi ne razlikuju Crkvu, koja je institucija, od religije, koja je ustavna kategorija i koju sve stranke trebaju poštovati. Godine 2013. imali smo referendum o braku na kojemu je brak ustavno definiran kao zajednica muškarca i žene. Od tada do danas svjedočimo nizu ultrakonzervativnih zahtjeva, a jedan od posljednjih zahtjev je da se uvedu škole s odvojenim razredima za dječake i djevojčice. Kako komentirate cijeli taj, sada već višegodišnji val katoličkog ultrakonzervativizma. Biste li se složili s ocjenom da je riječ o katoličkome fundamentalizmu?
 
• Novi ministar Davor Ivo Stier prije nekoliko je dana gostovao na Festivalu tradicije i konzervativnih ideja, te ondje rekao da se u hrvatskoj javnosti ponekad negira pravo na slobodu vjeroispovijesti. Kako to komentirate?
– Dolazak na taj skup ministar je opravdao time da je obvezu preuzeo prije nego što je došao u vladu, dok je još bio eurozastupnik, te da je normalno da, kao pripadnik svoje svjetonazorske skupine, govori na tom skupu. No nelogična je i smiješna njegova tvrdnja da se u javnosti ponekad osporava pravo na izricanje vjerskog uvjerenja. Druga je stvar da se netko s tim možda ne slaže, odnosno da ima onih koji misle da bi vjeru trebalo zadržati u privatnoj sferi – ali postojanje takvih stavova u demokraciji je normalna stvar. Ali da se sloboda vjeroispotvijesti onemogućava?! Pa na vlasti je velika većina katolika, a i većina je u društvu takva da je postalo prilično neoportuno javno iznositi suprotna, nevjernička stajališta, jer to je manjinska grupa u odnosu na većinu koja svoje katoličanstvo javno pokazuje i manifestira. 
 
Ne uvijek i ne u svakom slučaju, ali da svjedočimo iskazima katoličkog fundamentalizma, tome smo svjedoci. A zašto imamo osjećaj da su konzervativni, pa ponekad i fundamentalistički stavovi, prisutniji nego ranije? Rezultat je to, rekao bih, dobro organiziranih udruga koje promiču kršćanski i katolički svjetonazor. One su vrlo organizirane i javno vrlo aktivne, za razliku od drukčijih udruga, koje su slabije organizirane. To je, dakle, rezultat aktivističkog i aktivnog prisustva. Ne bih rekao da je to uvijek organizirano i dirigirano od crkve kao institucije, ali dakako, svi nositelji tih konzervativnih aktivnosti i ideja uklopljeni su u crkvene institucije.
 
• Biste li se složili s ocjenom koju je nedavno iznio ginekolog Dubravko Lepušić, da te ultrakonzervativne grupe u tradicionalno relativno tolerantni hrvatski katolicizam unose fundamentalističku notu?
– Složio bih se s ocjenom o tradicionalno tolerantnome katoličanstvu u Hrvatskoj, ali ove udruge rezultat su opće atmosfere u hrvatskom društvu, i povezane su s jačanjem nacionalističkih kretanja u zemlji. Kao što sam spomenuo, radi se o jednom vidu etničkog katoličanstva, koje pluta i na ovome rastu nacionalnih, pa i nacionalističkih osjećaja, izjednačavajući naciju s religijom.
 
Kako da se to štetno poistovjećivanje počne razgrađivati?
Nema mogućnosti za to. Na ovim će prostorima, i u Hrvatskoj pa i na cijelome Balkanu, sve to još dugo trajati. Ne treba zaboraviti povijesnu činjenicu: religija je na ovim prostorima bila vododjelnica za formiranje nacija, nacionalnih osjećaja, pa i nacionalnih država. To je i povijesno prisutno u svijesti ljudi. Ne radi se samo crkvenoj hijerarhiji ni o kleru, nego o samim vjernicima.
 
• Kada ste spomenuli moguću inicijativu u Saboru o promjeni ugovora vlade i HBK, koja bi stranka to trebala pokrenuti?
– (Smijeh.) SDP je laička i sekularna stranka, ali teško da bi mogla u sadašnjoj situaciji. No liberalniji krugovi možda. Most je svjetonazorski potpuno vezan uz HDZ. Mogla bi možda Sinčićeva stranka, premda su se i njezini članovi deklarirali kao vjernici.
 
• Svoj HNS niste spomenuli?
– Ne vjerujem da bi HNS mogao pokrenuti inicijativu, ali bi je svakako podržao. HNS se, naravno, zalaže za potpunu slobodu vjeroispovijesti, ali ima dakako i kritički odnos prema crkvi.
 
• Drugim riječima, male su šanse da se stvar pokrene.
– Da, male su. Ne vidim da će s vrha vlasti u Hrvatskoj barem u sljedećih desetak godina krenuti takva inicijativa prema crkvi. Crkva, pak, na to ni u kom slučaju ne pomišlja, jer je država prema njoj ovim ugovorima bila više nego darežljiva, omogućivši joj materijalni status kakav ne uživa ni u jednoj državi Europe.
 

Boris Pavelić, Novi list, http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Sociolog-religije-Ivica-Mastruko-Crkva-u-Hrvatskoj-ima-materijalni-status-kao-nigdje-u-Europi

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Srijeda, 30/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1585 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević