Get Adobe Flash player

Vojne intervencije su skupe, rizične vatrogasne mjere, koje na dulji rok vode teritorijalnim podjelama koje opet generiraju nove sukobe

 
 
Percepcija i geopolitika SAD-a o Balkanu formirana je u vrijeme Prvog svjetskog rata i do danas se nije bitno promijenila a temelji se na ova dva cilja: prvo, spriječiti lokalne sukobe da ne eskaliraju i poremete svjetsku ravnotežu kako se dogodilo 1914., i drugo, ne dopustiti rusku, ali ni njemačku, hegemoniju na tim prostorima kojima su se razni imperiji vjekovima igrali - kaže nam profesor na Odsjeku povijesti na riječkom Filozofskom fakultetu Vjekoslav Perica o svojoj novoj intrigantnoj knjizi „Pax Americana na Jadranu i Balkanu - Mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja 1919. - 2014.“
http://www.novi-svjetski-poredak.com/wp-content/uploads/2015/08/vjekoslav-perica.jpg
„U ostvarenju ovih ciljeva“, dodaje Perica, „SAD je koristio razne metode, od diplomatskih i vojnih intervencija do humanitarne i ekonomske pomoći te izvoza američke pop-kulture, životnog stila i mitova o Americi. Smatram, na temelju moga istraživanja, da je uporaba 'meke' sile - diplomacija, kultura, itd. - bila učinkovitija. Vojne intervencije su skupe, rizične vatrogasne mjere, koje na dulji rok vode teritorijalnim podjelama koje opet generiraju nove sukobe.“ Vjekoslav Perica, inače i nekadašnji vrsni košarkaš Jugoplastike, doktorirao je povijest na University of Minnesota Twin Cities.
 
• Kada zapravo SAD obraća pažnju na ove prostore?
- Medijski interes je ranijeg datuma i u sferi je zanimanja za daleko i bizarno - npr. afera Miss Stone 1901. ili reportaže iz ratne Istočne Europe Johna Reeda 1915. No američki vojno-politički i diplomatski intervencionizam slijedi nakon velikih povijesnih promjena poput svjetskih ratova te Hladnog rata. SAD je na Jadranu odnosno njegovim granicama s Balkanom intervenirao dva puta - Split 1919. do 1921. i Trst 1945. do 1954., a na Balkanu krajem 20. stoljeća. Ni Jadran niti Balkan nikad nisu bili vanjskopolitički prioriteti SAD-a, niti je SAD ta područja stavljao u strategije uspona kao svjetske sile. Skoro pa da su te američke intervencije bile slučajne i usputne, diktirale su ih povijesne okolnosti a one iz devedesetih pritisak svjetskog javnog mnijenja nakon etničkih čišćenja i ratnih zločina. Ono što ostaje malo poznato jest da su, unatoč ambivalentnim rezultatima na dulji rok, u svakoj od tih intervencija Amerikanci ipak uspjeli spriječiti neke lokalne konflikte koji su mogli eskalirati u veće ratove ili su uspjeli zaustaviti ratne sukobe, a uz to su dali značajnu humanitarnu pomoć.
 
• Koliko je SAD imao utjecaj na stvaranje prve Jugoslavije?
- Obje Jugoslavije je djelomice omogućila američka politika iako bi i bez njezina upliva postojale, ali bi bile nešto drukčije. Ali opet, SAD je te prostore obrađivao usput i ad hoc a ne po nekom prethodnom planu iz Washingtona. Da je Italija bila umjerenija i „diplomatskija“ poslije Prvog svjetskog rata, ili da su tada na vlasti u SAD-u bili Republikanci, Talijani su mogli dobiti skoro cijeli Jadran. Wilson je 1919. pojačao ratnu flotu na Jadranu zbog prijetnje da bi se komunistička revolucija iz Mađarske mogla proširiti prema obali i zbog toga što su mu predstavnici Italije rušili ugled i planove na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Na objektivniji pristup samoodređenju naroda na istočnom Jadranu upozoravali su ga neki diplomatski krugovi u Parizu ali i informacije od njegove vlastite flote na Jadranu. Zanimljivo je da je američki zapovjednik admiral Andrews iz Splita poslao Wilsonu mišljenje po kojem po demokratskom većinskom principu samoodređenja naroda novoj južnoslavenskoj državi ne samo da treba pripasti sva Dalmacija, nego i Rijeka, Istra i Trst. Da li je to do Wilsona došlo, teško je utvrditi, ali Andrews je tražio da ga predsjednik primi.
 
• Navodite da je Washington nakon Prvog svjetskog rata imao više solucija za naše prostore?
- Meni osobno najzanimljivija je jedna shema koja do Pariza uopće nije stigla a objavio ju je 1918. u Londonu engleski povjesničar diplomacije Marriott u knjizi o tzv. istočnom pitanju. On tvrdi da balkanska geografija i etnografija ne trpe velike centralizirane države nego da je idealno uređenje tog prostora mreža onog što se u antičkoj Grčkoj nazivalo polis, dakle demokratski samoupravni gradovi državice. Nacionalne države podrazumijevaju centralizaciju i konstrukcije, sve su umjetne, najbliže geografiji i etnografiji kakva je bila prije formiranja nacionalnih država na tim prostorima su mnogobrojne regionalne i lokalne samouprave.
 
• Je li SAD tada možda bio više prosrpski orijentiran nego, recimo, prohrvatski?
- U arhivima američkih ratnih brodova na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata spominju se najviše takozvani „Jugo-Slavs“, a tek ponekad „Serbs“ i „Croats“. Nema indicija da su Amerikanci prepoznavali kao ključne nekakve posebne srpske nasuprot hrvatskih interesa i obratno osim po zabilješki jednog američkog časnika o nekoj hrvatskoj političkoj stranci koja navodno ne bi htjela da Hrvati uđu u Jugoslaviju, ali je taj isti izvor prije sačinio mnoga izvješća o Hrvatima koji su masovno optirali za Jugoslaviju. Tada je međunarodnom politikom dominirao talijansko-slavenski konflikt a ne interetnički. Taj je konflikt zasjenio sve druge opcije i takoreći nametnuo Italiju i Jugoslaviju kao solucije čim se utvrde granice. Dvije veće države na tim prostorima omogućile su ravnotežu snaga i relativnu stabilnost što je SAD realistički podržao. Varijanta nekoliko manjih etničkih država nije bila održiva iako su to najviše priželjkivali talijanski iredentisti i fašisti kao i najgluplji među Slavenima. Uvećana Srbija također je odgovarala talijanskom imperijalizmu koji bi s velikosrpskim mogao trgovati na štetu jadranskih Hrvata i Slovenaca - primjer takve trgovine su Rapalski ugovori.
 
• U vezi s tršćanskom krizom došlo je do promjena u percepciji Amerikanaca na ovom prostoru: 1919. bili su zaštitnici Hrvata - Dalmatinaca - od Talijana, sada je u Trstu bilo obratno.
- Za razliku od Wilsonova vremena kad je idealizam u međunarodnoj politici barem privremeno imao neke šanse a svijet velika očekivanja, Trst i sporna područja na istočnim granicama Italije Amerikanci su „obrađivali“ u kontekstu Hladnog rata. Osim toga, Titov je režim tada pokazao ambicije i metode ponašanja regionalne sile. Stoga je za SAD bio otprilike isto što i Italija 1919. Stoga su Amerikanci pomogli Italiji da se dokopa Trsta, a kad su otišli u listopadu 1954., Tršćani su ih na rivi ispratili sa zahvalnošću kao i Splićani kad su pozdravljali slavnu američku krstaricu Olympiju kad je u travnju 1921. otplovila iz Splita koji je pripao Jugoslaviji, a ne Italiji.
 
• Jugoslavija, pa tako, naravno, i Hrvatska, u kulturološkom je smislu bila prilično kulturno i subkulturno amerikanizirana, pogotovo u odnosu na zemlje iza željezna zavjese.
- Bilo kroz intervencije i ratove ili međunarodne kulturne transfere općenito, Amerika je posvuda donosila američku popularnu kulturu i životni stil i to se primalo. Amerikanci su nastojali svoju hegemoniju učiniti legitimnom a sebe održavati svjetski popularnima. Za razliku od nekih europskih sila koje su vlastite interese uporno nametale golom „tvrdom“ silom, SAD je bolje znao cijeniti i upotrebljavati takozvanu „mekšu silu“. Najbolje je SAD ove ciljeve postizao kroz utjecaj pop-kulture. No bez obzira na to krajem stoljeća jača antiamerikanizam. Čak i kad se neki narod amerikanizira, to ne garantira uvijek i stalno proameričku orijentaciju. Naprotiv, mnogi izričaji i žanrovi popularne kulture uvezeni iz SAD-a imaju kritičke pa i protuameričke tonove i stavove.
 

Vlado Vurušić, Globus

Židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora

 
 
Nije bilo nikakva istrjebljenja ili genocida Srba u NDH / Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu / Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku / Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945.; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici / U logoru je bilo nekoliko strijeljanja radi održavanja discipline / Grga Gamulin izbacio je poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako / Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942., kada Tito u jednoj depeši partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“
Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igorom Vukićem, novinarom istraživačem, publicistomi jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/11/igor_vukic487_a.jpg?w=300&h=200
• Gospodine Vukiću, je li vas iznenadio zaključak parlamenta Republike srpske o sedamsto tisuća ubijenih Srba u logoru Jasenovac?
- Bilo mi je neobično čuti tako što nakon svega što je dosad objavljeno o Jasenovcu. Iz dosad objavljenih tekstova i lako dostupnih podataka svatko razuman može vidjeti kako je nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno toliko ljudi.
 
• Zašto je nemoguće?
- Prvo, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 žrtava. Drugo, ne postoje posmrtni ostaci žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka.
 
• Neki tvrde da su leševi bacani u Savu.
- To je također neodrživa konstrukcija. Tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke, Sava tamo nije jako široka. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Sve vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Zato su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu. Sigurno i neke zatočenike koji su radili na šleperu. Šleper su zatim prevezli na desnu stranu i popisali sve što je na njemu bilo; lance, sijeno, benzin, namirnice, građevni materijal…
 
• Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?
- Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.
 
• I što je kustos odgovorio?
- Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima.
 
• Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?
- Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941., kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.
 
• Je li bilo ubijanja?
- U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.
 
• A što je bilo s ostalima?
- Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.
 
• Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?
- Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija JasenovacMemorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.
 
• Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?
- Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku. Recimo Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On nabraja tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuju, a sva ta imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.
 
• Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.
- U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.
 
• A to je?
- Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu…
 
• Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…
- Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.
 
• O tome postoje dokazi?
- Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.
 
• Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.
- Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945.; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.
 
• Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?
- Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.
 
• Ne na Rab?
- To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942./43./44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.
 
• Kao što je strijeljanje?
- U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
 
• Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?
- Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945., da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.
 
Pjevana je jedna arija iz Male Floramye
 
• Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?
- Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju iz Male Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.
 
• To sve negdje piše?
- O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943., koja je objavljena 1946., odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.
 
• Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?
- To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942., osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.
 
• Znači li sve to da logor nije bio masovno stratište?
- Od 1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.
 
• I kartoteka postoji?
- Postoji djelomično. Dijelovi su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu vjerojatno postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd. Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući.
 
• Nisu slani u neki drugi logor?
- Ne. Bilo je slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.
 
• Je li nakon rata nastradao?
- On je, kao i većina drugih, šutio o tome kako mu je bilo. Nitko od njih o tome nije govorio kako ne bi bio proglašen ustaškim suradnikom ili onim tko je radom pomagao NDH. Zato su svi šutjeli.
 
• Šutnja i strah omogućili su da se Jasenovac proglasi logorom masovnih zločina?
- Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.
 
• Jeste li našli dokaze u kojima Kardelj piše da su partizani napadali srpska sela odjeveni u ustaške uniforme kako bi pridobili Srbe u svoje redove?
- To nije izravno vezano uz Jasenovac, no vrlo je vjerojatno bilo takvih slučajeva. Ali zna se, kada su partizani napali Nijemce, da su se Nijemci iskalili na prvom selu na koje bi naišli i tako stanovnike tog sela otjerali u partizane. U posljednje vrijeme često nailazim na dokaze nekih Srba koji su poslije rata otišli iz Bosne u SAD – gdje su živjeli izvan jugokomunističke propagande – koji govore da je bilo pogrješno napadati kolone Nijemaca i endehaške ustanove jer time nije postignut nikakav vojnički cilj, nego samo izazvana represija. Trebalo je, kao što su radili u Srbiji, misle oni, čuvati ljude i tako se spasiti. Tako su Nedić i Draža Mihailović spasili Srbiju.
 
• Nedić je i prvi Hitleru poslao dopis da je Srbija Judenfrei Land, da je riješila židovsko pitanje.
- Ne znam koliko je tamo Židova likvidirano, a koliko deportirano u Njemačku, jer je slanje Židova u njemačke logore provođeno gotovo svuda gdje je Njemačka imala utjecaj ili vlast. No odnos prema Židovima u NDH nije bio jednoznačan. Iako su doneseni tzv. rasni zakoni (koje je sam Pavelić ukinuo u svibnju 1945.), istodobno se mnogim Židovima potajice pomagalo da dobiju propusnice i odu u talijanski dio Hrvatske, odakle nisu deportirani u njemačke logore. Tako je došlo do logora, odnosno konfinacija u Crikvenici, Novom Vinodolskom, Korčuli, Kuparima kod Dubrovnika, na Rabu. Tamo su bili pod nadzorom Talijana, fašista, ali nisu bili životno ugroženi.
 
Slavko Goldstein ne govori istinu
 
• Jesu li se naši povjesničari očitovali glede vaših istraživanja?
- Izbjegavaju razgovor o tome. Zato smo osnovali Društvo i objavili knjigu u kojoj iznosimo dokaze o ovome što govorim. Bilo bi vrijeme da netko od njih sjedne s nama i da argumentirano o tome raspravimo.
 
• Je li reagirao Slavko Goldstein, stručnjak za Jasenovac?
- U posljednje vrijeme potiho govori kako bi nam se trebalo snažnije suprotstaviti, nagovara ravnateljicu muzeja Jasenovac da ona to pokrene.
 
• Što da pokrene?
- Ne znam što bi to trebalo značiti, valjda misli na administrativno-pravne zabrane. Zaboravlja da živimo u demokratskom društvu, da je vrijeme da demokratsko društvo napiše povijest o nedavnoj prošlosti i mirno raspravi činjenice. To je u interesu svih hrvatskih građana, stradalih i njihovih obitelji, a najviše u interesu istine.
 
• Jednom ste mi rekli da ste sa Slavkom Goldsteinom razgovarali o svojim istraživanjima.
- Da, napisao sam feljton. Budući da sam svojedobno radio u Jutarnjem listu, ponudio sam ga tom dnevniku za objavljivanje. Neki od urednika odmah su ga prihvatili, ali i rekli da o tome razgovaram sa Slavkom Goldsteinom, da on pregleda materijal. On je u razgovoru bio sklon prihvatiti neke od argumenata, kao to da nije bilo industrijskog ubijanja, kojega u Jasenovcu nije moglo ni biti jer je Jasenovac imao šest baraka i u svaku je moglo stati po 200 ljudi. Znači 1200 ljudi na jednom mjestu te još nekoliko stotina onih koji su stanovali u radnim pogonima, u lančari, pilani, električnoj centrali i drugdje. Sami zatočenici iz logora 1944. partizanima pišu da ih ima oko 1500 do dvije tisuće, a novi se ne dovode. Goldstein međutim vjeru poklanja tom poimeničnom popisu, koji je vrlo upitne vjerodostojnosti. Feljtona zato nije bilo u Jutarnjem, ali je objavljen u Glasu Koncila 2013., gdje su o toj temi imali više znanja i hrabrosti.
 
• Vi tvrdite da Srbi nisu dovođeni u logor Jasenovac da ih se ubija?
- Tako je. Srpska je skupina s Kozare došla i otišla, od njih gotovo nitko nije ostao u logoru. Osim Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942., u logoru je među protivnicima države u početku, kako sam već rekao, 200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba.
 
• Zar nije bilo više Srba?
- Međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom je završilo 1941. Nakon toga status se Srba i pravoslavnih popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, sa četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana. U sporazumima precizno piše, ako neki četnik pogine u borbi protiv partizana, da njegova udovica ima pravo na penziju od NDH. Ili ako je ranjen, da se ima pravo liječiti u bolnicama.
Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne novače u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike...
 
Načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio je Srbin.
- I mnogi drugi. Jedan od junaka obrane Ozlja od partizana bio je satnik Pantelija Ratković, koji je bio, što bi sada rekli, specijalac, alpinac, jedan od vrhunski obučenih vojnika. Mnogi od Srba stavili su se na raspolaganje već od prvih dana NDH. Ne zaboravite da je NDH bila mirna dva mjeseca sve do napada Njemačke na SSSR, onda je bio Lipanjski ustanak u Hercegovini, koji je smiren i tek prava pobuna Srba kreće u srpnju i kolovozu 1941. Godine 1942. odnosi se normaliziraju. Nema ni masovnog iseljavanja pravoslavnih iz NDH. Jedan takav pokušaj 1941. inicirali su Nijemci kako bi napravili mjesto Slovencima koje su protjerali. U toj kampanji iseljeno je oko 13.000 pravoslavnih i ona prestaje u jesen.
 
• Iz kojega dijela NDH su iseljavani?
- Uglavnom iz Slavonije, djelomično iz Podravine i Moslavine i nešto malo oko Bihaća. Trinaest tisuća od dva milijuna koliko ih je bilo u NDH.
 
• Zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu?
- Vjerojatno zato što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o „strašnom logoru“ pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv „zločinačke države i njezina režima“. Ali ako je logor Jasenovac bio ono što naša istraživanja potvrđuju i ako je to bila relativno uređena država u tim ratnim okolnostima, onda se može postaviti pitanje je li je trebalo napadati. Nisu li to bili zapravo teroristički napadi, kojima cilj nije bilo spašavanje života, već borba za komunističku ideologiju i Jugoslaviju.
 
Laž o Jasenovcu kriva za srbijansku agresiju 1991.
 
• Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata?
- To je poslužilo kao motivirajući faktor, gorivo za mržnju, a prije je koristilo za držanje Jugoslavije u pokornosti. Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati. Zato je važno znati i da je od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945. iz logora kućama pušteno 1600 zatočenika.
 
• Nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo?
- Ovi nisu pobjegli, nego su pušteni. Popisi postoje u arhivima. Mnogi su bili amnestirani i puštani kućama, primjerice, na datum 10. travnja, onda za Pavelićev imendan Antunovo, pa 14. srpnja, za njegov rođendan, za Božić… Samo, ti ljudi o tome nikada nisu govorili. Njihove izjave bile su bunkerirane i tek sada može se doći do njih i čitati ih.
 
• Ima li među njima živih svjedoka?
- Ima. I ne tvrde što su nas učili u školama. Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca, među kojima je bio i moj otac, u ljeto 1942. prošli su kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.
 
• Ipak ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece.
- Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. On je prije godinu ili dvije na komemoraciji u Jasenovcu to rekao pred svima gotovo kao da se žali što je morao ići u školu. Učio je za brijača, kao što je Zvonko Pajur iz Jasenovca učio za električara. S Pajurom smo nedavno objavili razgovor u novinama u kojem se čudio kako se o tome dosad nije pisalo jer svi u Jasenovcu i oko Jasenovca znaju za tu školu.
Pajur je ispričao da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja ne ću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.
 
• Je li u Jastrebarskom bio logor za djecu, kako piše u povijesnim knjigama?
- Nije! Iz Jasenovca su djeca, koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, u Zagrebu, u sadašnjem Centru Slava Raškaj u Ilici, koji se tada zvao Gluhonijemi zavod, i na mnogim drugim adresama.
Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.
 
• Nije li istina da su partizani u jesen 1942. napali dom i oslobodili djecu?
- U knjigama piše da su djecu oslobodili, a ne i da su ih vratili natrag jer su vidjeli da ih ne mogu hraniti. Mali broj ostao je s partizanima, a većina je vraćena i raspoređena po hrvatskim obiteljima. Novine u NDH objavljivale su oglase u kojima su pozivali stanovništvo da prihvati tu djecu, da im pomognu. U knjigama ne piše ni da su partizani bombardirali dom pri čemu su poginuli svećenik i dvije časne sestre. To je bio još jedan od zločina, koji su partizani počinili prema dobročiniteljima te djece.
 
• I koji se prema djeci nisu odnosili neprijateljski?
- Nimalo. Zatočeni liječnik u Jasenovcu, Jozef Konforti, poslan je na službeni put u Gornju Rijeku da liječi takvu djecu. Njega i medicinara pratio je jedan ustaša. Konforti je 1972. u knjizi Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, objavljenoj u Novom Sadu, na trideset stranica opisao kako mu je bilo u Jasenovcu. Napisao je i kako je išao u borbe protiv partizana zajedno s ustašama kao njihov sanitetlija. Rekli bi mu: sutra idemo u akciju i vi idete s nama. Iz Jasenovca je poslan u Kupinec da liječi Mačekovu obitelj, gdje je boravio godinu i odakle je pobjegao u partizane. On je opisao i kako je suzbio epidemiju tifusa koja je 1942. izbila u logoru.
Možete li zamisliti da su mnogi jasenovački logoraši, komunisti, čamcem išli na partijske sastanke u Staru Gradišku, gdje su dogovarali akcije i kako će pobjeći. Recimo iz logora su poslali pismo, čestitku AVNOJ-u. Partijska grupa imala je i svoj radio, napravili su ga od dijelova i slušali. Novine se nisu smjele donositi, a ipak su stizale, čak i Vjesnik koji su partizani pokrenuli i tiskali u šumi. Čak bi i njega prokrijumčarili i čitali.
 
• Spomenuli ste Tatjanu Marinić, je li to bila djevojka A. B. Šimića?
- Jest.
 
• Ona je poslije otišla u partizane.
- Da. Ona je nakon djelovanja u dječjem domu u Jastrebarskom otišla u partizane i 1945. Zemaljskoj komisiji za istraživanje zločina daje potpuno lažne, preuveličane, perfidne izjave i podatke protiv časnih sestara koje su se brinule o djeci. Zvali su i liječnike da to potvrde, ali oni su imali dovoljno morala, za razliku od nje, i njezine navode opovrgnuli pa protiv časnih nisu poduzete drastične mjere.
 
Nije bilo nikakva istrjebljenja ili genocida Srba u NDH
 
• Je li Stepinac pridonio istrjebljenju Srba?
- Nije bilo nikakva istrjebljenja ili genocida Srba u NDH, a Stepinac ni na koji način nije pridonio pogoršanju njihova statusa. Stepinac je bio velika osoba, uvijek odan temeljnim, moralnim zasadama vjere, čovječnosti i humanizma. To se vidi po njegovim izjavama još 1930-ih godina, a onda i za vrijeme rata. Njegov odnos prema Jasenovcu svakomu tko drži do činjenica posve je jasan. Već u jesen 1941. od jednoga pobjeglog židovskog logoraša, kojega su mu doveli članovi židovske općine, bio je informiran o logoru u Jasenovcu i tada je od Pavelića tražio da uvjeti u logoru budu što humaniji, ako već zbog ratnih okolnosti netko mora biti interniran.
Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944., kada se zarazio tifusom i umro.
 
• Što je sa svećenikom Majstorovićem za kojega piše da je ubijao maljem?
- To nitko ne može dokazima potvrditi. To je propaganda kakvih ima u svakom ratu. Priča o ogrlicama od dječjih prstića, o košarama očiju, to se provlači od Burskih ratova, a i ranije. U Jasenovac je dvaput mjesečno dolazio i Tahir Vojniković, hodža rodom iz Kozarca, koji je petkom za muslimane održavao muslimanske obrede.
Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov.
 
• Je li mogao više učiniti za Srbe, što mu Srbi prigovaraju?
- Odnos prema Srbima u NDH bio je bitno drukčiji od onoga što je plasirano kao istina. U tome ima previše praznina, konstrukcija, ideologije, svega što se ponavljalo dok je bilo Jugoslavije, a što se ponavlja i sada kao istina iako je očita laž. A trebalo bi već jednom točne činjenice staviti u povijesni kontekst. U razgovoru sam dosta rekao o mjestu pravoslavnih, srpskih žitelja u NDH. Na temelju dokaza mogu reći da nitko od njih nije u logor Jasenovac doveden, niti ubijen samo zato što je pravoslavac ili Srbin. Odnos prema njima ovisio je o njihovu odnosu prema državi.
 
• Otac vam je još živ i sjeća se svega?
- Živ je. Ima status hrvatskoga branitelja iz Domovinskog rata.
 
• Kada s političarima razgovarate o Jasenovcu, osjećate li kod njih strah?
- O da! Jasenovac je još tabu-tema. Neki koji su napisali radove i knjige o logoru ne usuđuju se potpuno posvetiti toj temi. Kada ih pitam zašto, vidim strah i kalkulacije, misle da bi im to moglo usporiti napredovanje u karijeri ili bi mogli izgubiti novac za kakav projekt itd.
 
• U nas mnogi još ne žele priznati da je zločin komunizma identičan zločinu nacifašizma. Je li razlog i laž o Jasenovcu?
- Naša udruga proučava i taj dio, jer je logor Jasenovac sa Starom Gradiškom nastavio djelovati kao logor za zarobljene ustaše, domobrane, hrvatske domoljube, za sve prave ili potencijalne protivnike partizansko-komunističke vlasti.
 
• I do kada je radio?
- Po nekim dokazima i indicijama do 1951, a po nekima čak do 1953. godine.
 
• Postoje li podaci o likvidacijama u tom razdoblju?
- Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog prvog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine. U logoru su bili zatočeni mnogi umjetnici koji su djelovali u NDH, među njima Lovro Matačić, Viki Glowatzky i drugi. Glowatzky je pet godina bio u logoru zato što je pjevao na radiju u nekoj emisiji za vojnike. Od tada je za sebe znao reći da je gradišćanski Hrvat.
 
• Jeste li o svojim dokazima razgovarali s kojim srpskim udruženjem?
- Pokušavali smo, ali dosad nismo uspjeli.
 
• A s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve?
- S njima namjeravamo razgovarati jer među njima postoje suvremenija strujanja. Recimo pakrački episkop Jovan rekao je da ne bi trebalo pristati na komunističku istinu o Stepincu i „valjda ćemo mi sami to istražiti i sa svime se upoznati“. I ja to mislim. Pa ne ćemo valjda sada, 2015. godine, o Jasenovcu razgovarati po propagandnom modelu koji je 1945. stvorila komunistička partija. Koji se ponavljao pedeset godina, a živi dobrim dijelom i danas. No dijalogom i komunikacijom moguće ga je prevladati.
 

Razgovarao: Andrija Tunjić, Vijenac, broj 566., 12. studenoga 2015.

http://www.matica.hr/vijenac/566/Vrijeme%20je%20za%20istinu%20o%20logoru%20Jasenovac/

Ponovno nam treba Ministarstvo useljeništva

 
 
General HVO-a i HV-a te novoizabrani zastupnik u Saboru RH Željko Glasnović u intervjuu za "Večernji list" govori o razlozima zbog kojih je dobio 30 posto glasova Domoljubne koalicije u 11. izbornoj jedinici. Naglašava kako je razgovarao s ljudima koji su mu rekli da im je dosta lažnih obećanja. Ističe kako će se zalagati da branitelji HVO-a i HV-a imaju jednaka prava jer je i sam Tuđman to nazivao jednom vojskom. Glasnović naglašava i važnost BiH u obrani RH te je za njega šokantno kako RH nema ministarstvo za iseljene.
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/06/glasnovic.jpg
• Na koji način ćete se zalagati za Hrvate u BiH?
- Pričat ću istinu. To ću raditi da se istina čuje u Saboru Republike Hrvatske. Ovaj hrvatski narod u BiH i u izvandomovinskoj Hrvatskoj je namjerno isključen iz ekonomskog i društvenog razvoja Hrvatske.
 
• Koliko se tu uopće može napraviti, jer i vaši prethodnici su naglašavali taj problem svih ovih godina?
- Nemojte mi više spominjati ove bivše, tko god je tamo sjedio. Četiri i pol milijuna Hrvata izvan RH plus BiH ima samo tri zastupnika u Hrvatskom saboru, dok manjine, kojima treba sto glasova za mandat, imaju osam zastupnika. To je za mene nezamislivo. Također, socijalistička birokracija sprečava investicije, onome tko je rođen izvan domovine, a kojem su roditelji Hrvati, treba tri godine da dobije državljanstvo. To je na razini veleizdaje. Ljudima koji žele glasati izvan domovine je oduzeto najosnovnije pravo, a to je sloboda glasovanja. Primjerice, u zapadnoj Kanadi ima 40.000 Hrvata. Kako bi glasali, moraju letjeti šest sati zrakoplovom do istočne Kanade. Moraju se svaki put registrirati, dok zemlje trećeg svijeta imaju dopisno elektroničko glasovanje. Većina zemalja ima ministarstvo iseljeništva koje se brine o svojoj dijaspori. Najbolji je primjer Izrael koji je prije dvadesetak godina imao 3,5 milijuna stanovnika, danas ima 6 milijuna. Pogledajte odnos Irske prema svojoj dijaspori i pogledajte odnos Hrvatske prema svojoj (koja je i moćna, i educirana, i koja ima što dati domovini). Ta dijaspora je potpuno isključena iz društvenih procesa u RH.
 
• Spomenuli ste ministarstvo za iseljeništvo. Koliko je realno očekivati uspostavu takvog ministarstva u RH?
- To je već moralo postojati. 20 godina je prošlo od završetka rata. Kina je najbrojnija zemlja na svijetu, a ima ministarstvo useljeništva. Kažem useljeništva jer treba ljude vraćati natrag. Ljudi koji su živjeli vani, nisu opterećeni zloduhom komunizma, oni su usvojili radne navike zapada i poštuju vladavinu prava. Kad dođu tu, što vide? Bangladeš od Europske unije, a ne Singapur istočne Europe, kako bi trebalo biti s obzirom na sve resurse, zemljopisni položaj i prirodna bogatstva koja imamo.
 
• Što RH može učiniti kako bi zaustavila iseljavanje, kako iz BiH tako i iz Hrvatske?
- Mora se poticati ekonomski razvoj što stalno ponavljamo. Tko će investirati u zemlju gdje je tek 10 posto zemljišta uvedeno u katastar, u zemlju koja je 66. na rang listi korupcije u svijetu (Novi Zeland je prvi s najmanje korupcije, a mi smo 66.) . Važno je reći da smo mi zapravo dobili presliku bivše države gdje su ljudi imali lažne akademske titule, kupovali diplome. To je bila prevarantska država koja je promicala nerad i razarala u hrvatskom narodu moralni kodeks. To su naši najveći problemi.
 
• Jedna od najvažnijih tema ove kampanje su bili branitelji, odnosno izjednačavanje prava HVO-a i HV-a. Na koji način ćete se vi zalagati za branitelje iz BiH?
- Kao prvo, treba reći da je to bila jedna vojska. U obraćanju naciji 1996. godine Franjo Tuđman nije spominjao HVO i HV nego je govorio o hrvatskim snagama, to je temeljni dokument za izradu strateškog plana za branitelje. Bez HVO-a, ta četiri zborna područja: Posavina, središnja Bosna, sjeverozapadna Hercegovina i Mostar, ne bi danas bilo Hrvatske države. Zamislite što bi bilo da su se ljudi iselili iz rubnih područja u Domovinskom ratu (iz Livna, Posavine...). Što bi u tom slučaju bilo od hrvatske države. Na svakom pojedinačnom rješenju za branitelje treba pisati da su ti ljudi branili suverenitet i teritorijalni integritet RH. Ne samo to, nego da nije bilo HVO-a ne bi danas bilo Federacije BiH.
 
• Osvojili ste 30 posto glasova Domoljubne koalicije u 11. izbornoj jedinici. Što je, po vama, recept uspjeha?
- To je kolektivna pobjeda hrvatskog naroda u BiH i izvan domovine. Ja sam živio vani 30 godina, živio sam i u BiH. Od početka do kraja rata sam bio tu. Upoznao sam ljude, ljudima je dosta prevaranata, obećanja i balkanskih 'marifetluka'. Žele se uvezati s Hrvatskom domovinom i traže samo ono što im pripada, prava koja su im zajamčena.
 
• Mogu li Hrvati izvan RH konačno očekivati primjenu tih prava koja im pripadaju?
- Ja nisam tu glavni akter, ali se nadam da će se ljudi koji su istinski domoljubi brinuti o temama o kojima govorim. Održati stabilnu BiH bez integracije u svakodnevni život naše ogromne i moćne Hrvatske nećemo uspjeti.
 
• Kakva je vaša procjena, tko će sastaviti vlast u RH, odnosno smatrate li da će predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko postići dogovor s vodstvom MOST-a?
- Vodstvo stranke, odnosno Domoljubne koalicije, će odlučiti kako će to ići. Ovo je samo početak. Ako se domoljubne snage usmjere na prave strateške ciljeve i budu brinule o nacionalnoj sigurnosti, unutarnjim i vanjskim prijetnjama, onda ćemo i ostvariti posao koji je započet prije 20 godina.
 

Marija Medić Bošnjak, Večernji list

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Nedjelja, 25/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1478 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević