Get Adobe Flash player

Nudili su mi milijune da špijuniram Đukanovića

 
 
Živim kao umirovljenik i uživam. Imam nacionalnu mirovinu. Vozim bicikl, a funkcioniram na relaciji Podgorica – Beograd. Čitam i pratim događanja na svjetskoj ekonomskoj sceni. Ovako u ekskluzivnom razgovoru za „Blic nedjelje“ Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore i nekadašnji savezni premijer Jugoslavije, odgovara na naše pitanje kako danas živi.
http://www.e-novine.com/files.php?file=photo/srbija/licnosti/bulatovic_momir/Momir_Bulatovic_i_Slobodan_Milosevic_02_u_432942559.jpg
Momir Bulatović i Slobodan Milošević
 
• Imali ste tek nešto preko 30 godina kada ste postali predsjednik Crne Gore. Hvata li vas danas jeza kada se sjetite tih godina?
- Imao sam 32 godine. Danas ne bih dao nekome tko ima toliko godina ni da vodi privatnu tvrtku, a kamoli da bude predsjednik države. Naravno da nisam imao pojma što me čeka.
 
• Imali ste i još mlađeg suborca Mila Đukanovića?
- On je bio briljantan mladić. I ne kajem se što sam ga izabrao za svog suradnika. Ipak, on je idealan kada funkcionira kao broj dva, ali to već nije tako kada on o svemu odlučuje.
 
• Upoznali ste se na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Momir kao asistent, a Milo kao ne baš briljantan student.
- To je točno. Ali njegove niže ocjene zaista nisu ništa značile u političkom smislu. Ponavljam, on je bio briljantan kao suradnik.
 
• Pa šta se dogodilo te 1997, kada se raspao omiljeni dvojac?
- Pa, sile sa strane imale su u rukama Đukanovića zbog šverca cigareta. On je morao raditi po njihovim uputama. A svi znaju da je pobjeda Đukanovića na tim izborima bila neregularna. Pa Madeleine Albright je šest sati prije zatvaranja biračkih mjesta čestitala Đukanoviću. Meni je predsjednik izbornog povjerenstva rekao da mora proglasiti pobjedu Đukanovića jer mu prijete da će mu pobiti cijelu obitelj. Ja mu kažem: „Pa proglasi, čovječe, šta je važnije od obitelji?“ Crnogorci se, inače, stalno dijele. Srećom, ovaj put nisu glave letjele.
 
• Slobodana Miloševića pamte kao velikog negativca. A vi ste bili njegov blizak suradnik i nikada mu niste okrenuli leđa. Kajte li se zbog toga?
- Ja sam bio i ostao „ludi Crnogorac“. Moj moralni kod mi ne dozvoljava da okrenem leđa suradnicima. Pa, meni su davali dva milijuna dolara da špijuniram Mila Đukanovića, pa nisam pristao. On je, iako se razlikujemo, moj predsjednik Vlade. Najmanje je što sam mogao da odem u Haag i svjedočim u korist Miloševića.
 
• Vidjeli ste se sa Miloševićem neposredno pred njegovu smrt u Haagu.
- On je i tada bio dostojanstven. Kada sam se pojavio, rekao je: „Hvala ti, Momo, što si došao.“ Umro je tri dana nakon toga. Pričao mi je da sumnja da ga truju. Poslije me pitaju je li zaista otrovan. Pa pobogu, nisam ja sudski forenzičar, znam samo ovo što mi je pričao.
 
• Vama kao najveću manu, ali i kao najveći kvalitetu spočitavaju to što niste okrenuli leđa Miloševiću. Ipak, Srbija u embargu, politička ubojstva i ratni zločini, zar to nisu bili „dovoljni“ razlozi da promijenite mišljenje?
- Ja Miloševića u Haagu nisam branio za lošu ekonomsku politiku ili politička ubojstva. Ja za ubojstva nisam imao dokaze da bih ga branio. Pa ubijeni su i moji prijatelji Pavle Bulatović i Duško Jovanović. Znam što to znači. Ja samo želim vjerovati da Milošević nije imao veze s ubojstvima. Išao sam u Haag svjedočiti da on nije imao veze s ratnim zločinima. Meni je bila čast surađivati s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i uvjeren sam da nije bio ratni zločinac.
 
• Vi niste završili u Haagu?
- Ja sam jedan od rijetkih koji je bio u vrijeme rata u državnom vrhu, a nije optužen u Haaškom sudu, koji je i politički sud. Jedno vrijeme sam bio uvjeren da će i mene optužiti, pa sam prikupljao dokumentaciju. Kasnije sam bio angažiran u nekoliko suđenja obrane, i pročitao sam sve. Nikada nisam mogao zamisliti da ću u Haagu vidjeti zapisnik s Vrhovnog vijeća obrane, jer to su bili tajni dokumenti koji čak ni nama, kao članovima vijeća, nisu bili dostupni. Sad ih imam kao dokumente tužiteljstva Tribunala. Nije bilo dokaza, da je bilo - svi bismo bili osuđeni.
 
• Jeste li se s Miloševićem oko svega slagali?
- Ne. Mi smo se često raspravljali, pa čak i svađali.
 
• Oko čega?
- Pa, recimo, oko raspodjele novca. Na primjer, koliko će novca ići Crnoj Gori. Znam da sam se najžešće usprotivio i kada je bilo masovnih uhićenja, ljudi koji su izbjegavali ići na ratište. Tada sam rekao: „To u Crnoj Gori ne ćemo činiti.“
 
• Podrška Miri Marković vam se zamjera više nego Miloševiću?
- Mira Marković me je zvala da joj promoviram knjigu. Ona je udovica mog prijatelja i ja je poštujem, tu sam da joj pomognem što god joj treba. Ja svaku knjigu pročitam, pa sam pročitao i njenu. Poslao sam joj svoje mišljenje i komentare koji mogu joj se svidjeti ili ne. Ali to samo ona zna.
 
• Više puta ste isticali da rata, da je bilo do predsjednika republika SFRJ, ne bi bilo nego je to odgovaralo velikim silama. Zvuči prilično nerealno.
- Pa ono što je dogovoreno u Daytonu je bilo na stolu i 1992. u Lisabonu. Pa zašto to nije dogovoreno? U Daytonu su se samo Amerikanci pitali. Čak i predstavnike međunarodne zajednice su tretirali kao nebitne likove. Ja sam osobno pitao: „Zašto ih ne pustite da napišu svoje izvješće“, a odgovoreno mi je da ako misle da su nešto bitni, neka ih slobodno napišu.
 
• Pa zar nije bilo surovo od vas, kao predsjednika, da sudjelujete u svemu tome gdje ne možete puno utjecati, a ljudi su u to vrijeme ginuli?
- Naravno da je bilo surovo. Sjećam se da je jednom Radovan Karadžić rekao: „Pa kako da popustimo, meni je tamo poginulo 25.000 mladića?“ A ja mu kažem: „Radovane, pa nemoj da ti pogine još 25.000...“ Vjerujem da je Milošević bio iskren kada je želio postići kompromis oko podjele teritorija u BiH i Hrvatskoj, nije prijetio nikakvim oružjem. I u Haagu je dokazano da odgovornost za paravojne formacije koje su išle iz Srbije ne snosi državni vrh i državno rukovodstvo. Sjećam se, kada smo crtali mape oko podjele teritorija, nešto smo gledali oko koridora, oko Brčkog. A onda je Izetbegović rekao: „Nemojte to selo, tu mi je poginulo 20 momaka. Ne mogu izaći pred ljude čiji su najbliži izginuli braneći to selo i kažem da sada odjednom prelazi u Republiku srpsku.“ Izetbegović je bio fanatik.
 
• Kako ste se vi snalazili?
- Ispričat ću vam dvije anegdote. Bili smo jednom u Ženevi i tamo nas „nagrde“ predstavnici međunarodne zajednice. I izađe Milošević pred novinare i predstavi sve kao naš veliki diplomatski uspjeh. Ja nisam mogao govoriti, samo sam konstatirao da „ja izgleda nisam bio na istom sastanku“. A drugi put isporuče pred mene neke zahtjeve SAD-a. I ja se spremim kazati: „Ovo su crvene točke - nema pregovora, žute - možemo razgovarati i zelene točke - u redu je“. Oni mi kažu: „Kada Amerikanci traže, sve su zelene točke!“
 
• A danas, jeste li iznenađeni suradnjom Vučića i Đukanovića?
- Jesam. Nisam to očekivao. Vučić je onim svojim izjavama o državnom udaru   de facto spasio Đukanovića. To je za mene iznenađenje.
 
• Pa mnogi srbijanski državljani su optuženi da su sudjelovali u tom pokušaju državnog udara. Je li postojala ta ideja o državnom udaru?
- Posljednje večeri kampanje oporba je na trgu imala skup, a DPS u dvorani "Morača". Ja sam i jedne i druge pristaše sreo na putu do svoje majke. Sve je bilo najnormalnije. Zar bi se netko tako šetao i izlazio da su imali spoznaje da postoji opasnost od državnog udara? Vjerujem da od toga nije bilo ništa.
 
• U Crnoj Gori je velika podjela na Srbe i Crnogorce.
- Zamjeram Milu što je zapostavio dugoročni i povijesni interes Crne Gore. Zapostavio je element socijalne pravde. Ne možete imati Crnu Goru u kojoj svatko svakog zna, a onda odjednom se pojavi ekipa koja ima milijune i tvrdi da su im to djedovi ostavili. Milo je dopustio da jedna ekipa ljudi skrene Crnu Goru s njenog puta povijesnog postojanja i tradicije. Dok sam ja vodio Crnu Goru i dok nije bilo bitno jeste li Srbin ili Crnogorac, tada je na popisu bilo osam posto onih koji su se izjasnili kao Srbi. Kada se počela voditi antisrpska politika, na posljednjem popisu bilo je 32 posto Srba. Kada biste sada rekli da će Srbi imati prioritet u zapošljavanju u državnoj službi, bilo bi 64 posto Srba. Mi jesmo i Srbi i Crnogorci, i kada to bude shvaćeno ili vraćeno, Crna Gora će se vratiti svojoj duši i ne će se prebrojavati.
 
• Crna Gora žuri u NATO?
- Ne podržavam ulazak Crne Gore u NATO. Nije mi jasno šta će ona s 300 vojnika u toj organizaciji.
 
• Za koga ste glasovali?
- Za prijatelje iz Demokratskog fronta. Mandić i Medojević su na dobar način pomirili Srbe i Crnogorce. Nije dobro što su manjine sada uteg na vagi koji će odlučivati o izboru: Istok ili Zapad? Ipak, da me netko ne shvati pogrješno, dobro je da manjine imaju svoje predstavnike i sva prava.
 
• A Srbija? Može li i Rusija i EU?
- Ta politika je jedina moguća. Čak i da se službeno odredite protiv Rusije ili protiv EU-a, tu bi se podigao val koji bi vas svakako udario. Kada gurnete klatno, ono će se vam vratiti. Crna Gora je mala, svi se znamo. Primjera radi, svi znaju da Svetozar Marović ima jahtu od 10 milijuna eura za koju je rekao da mu je sin dobio kao poklon od poslovnog partnera. Pa od poslovnog partnera se dobiva boca viskija... Zna se i bilo je pitanje trenutka kada će biti uhićen.
 
I dalje živim u istoj zgradi i u ulazu sa Đukanovićem. Kada se sretnemo, kurtoazno se pozdravimo i rukujemo. Pa ne ćemo valjda jedan drugome oči vaditi!? Mada kada dolaze gosti kod mene, često ih legitimira policija jer ulaze u zgradu u kojoj živi premijer. U izborima u SAD-u sam potpuno promašio u predviđanju pobjednika. Navijao sam za Trumpa. Ne će puno biti drugačiji odnos prema Srbiji, ali on je iz drugačijeg establišmenta u odnosu na Clinton. Putina je donijelo vrijeme. Rusija je bila prije njega zemlja kojoj je najviše u povijesti pao BDP a da nije imala rat. Nama Rusija u takvom stanju nije ni mogla pomoći, ali sam siguran da je Rusija tada bila jaka kao danas, da ne bi bilo bombardiranja 1999. godine.
 

Ivan Jovanović, Blic, Beograd

Šestoricu Hrvata iz BiH, koji čekaju drugostupanjsku haašku presudu, vlast u RH posve je zaboravila!

 
 
Premda se čini kako se situacija malo smirila, a i hrvatski je ministar obrane Damir Krstičević službeno posjetio BiH, optužnice za hrvatske branitelje, drama u Orašju i općenito prijetnja daljnjim uhićenjima hrvatskih državljana u susjednoj državi i dalje su vruća društveno-politička tema. O svemu tome razgovarali smo s povjesničarem, prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem.
http://croative.net/wp-content/uploads/2015/01/jjurcev.jpg
• Za početak, kako komentirate uhićenja desetorice branitelja HVO-a i sve što se oko toga događa?
- Za objektivno razumijevanje sadašnjih uhićenja potreban je vrlo širok vremenski, prostorni i tematski pristup jer u suprotnom će se, naročito u hrvatskoj politici, nastaviti uzaludno i neodgovarajuće reagiranjem na pojedinačne događaje. Ponajprije treba znati i uvažavati iznimne europske i svjetske geopolitičke, vojne, gospodarske, komunikacijske, kulturološke, vjerske i drukčije vrijednosti prostora Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Te vrijednosti i iskustva te ritam njihovih odvijanja nisu od jučer, nego ih se može u kontinuitetu jasno pratiti stoljećima unatrag. Sve te vrijednosti međusobno su isprepletene i stoljećima se oblikuju i preoblikuju pod različitim unutarnjim utjecajima, ali najviše pod utjecajem moćnih europskih i izvaneuropskih čimbenika i interesa.
 
Za ilustraciju je dostatno podsjetiti da se na ovome prostoru već nekoliko tisućljeća neprekidno dodiruju, stapaju i sukobljavaju civilizacije, svjetske religije i svjetske geopolitičke sile. Ovdje se prelomilo čak i Rimsko Carstvo, koje je bilo najmoćniji politički i kulturološki imperij u cijeloj poznatoj svjetskoj povijesti. Zatim, na prostoru današnje Hrvatske i BiH četiri se stoljeća najintenzivnije prelamao svjetski sukob geopolitičkih i svih drukčijih interesa koje se može označiti široko shvaćenim pojmovima kršćanstva i islama.
 
U svim tim neprekidnim višestoljetnim svjetskim i europskim nestabilnostima na prostoru današnje Hrvatske i BiH najviše su u svakom pogledu - fizičkom i duhovnom - stradavali ljudi i zajednice koji su živjeli na hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru. Ova opća logika događanja nije se nimalo izmijenila ni u 20., a ni u početnim desetljećima 21. stoljeća. Naprotiv, hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru sve brže raste specifična cijena zbog njegove iznimne ekološke očuvanosti i raspolaganja golemim podzemnim zalihama pitke vode, što postaje sve ekskluzivnije i važnije u globaliziranom svijetu koji je vulgarnomaterijalistički postavljen i orijentiran.
 
• No taj širi kontekst hrvatski i BiH političari čini se da zanemaruju...?
- Jasno mi je da u hrvatskom društvu cvate neznanje i neodgovornost, pa će ovakav netipični uvodni odgovor na aktualno pitanje o uhićenjima u Orašju možda izgledati čudno ili još i gore. Ali, ako se u slučaju uhićenja u Orašju namjerava govoriti i postupati znalački i odgovorno, mora se najprije poznavati i uvažavati naznačene silno široke i duboke naslage uzroka, ali i isto tako široke i duboke projekcije svjetskih interesa koji u dvadesetak proteklih godina sve intenzivnije upravljaju događanjima u Hrvatskoj i BiH.
 
Jedino s tim znanjem i odgovarajućom metodologijom te upornošću i dosljednošću manje lokalne zajednice poput Hrvatske i BiH mogu biti subjekti povijesnih procesa i u određenoj mjeri utjecati na tijek događanja na svojim prostorima. Nažalost, u četvrt stoljeća formalne državne samostalnosti, upravljačke oligarhije u Hrvatskoj i BiH iskazuju sve veći nedostatak znanja, odgovornosti i suverenističke samosvijesti. Uhićenja u Orašju samo su jedna od negativnih posljedica i povezana su, između ostalog, s iščekivanjem drugostupanjske haške presude šestorici Hrvata iz BiH, koji su potpuno izgubljeni iz vidokruga vlasti u Hrvatskoj, iako je to najteža i najdugoročnija razaračka bomba za hrvatsku državu i hrvatsko društvo.
 
• Navodno postoji još optužnica i moguća su nova uhićenja. Je li riječ doista o sračunatoj, vremenski tempiranoj akciji (u vrijeme posjeta premijera Plenkovića BiH, odnosno Mostaru) ili su uhićenja dio šireg plana koji je u fazi početne realizacije?
- Samo krajnja naivnost, neznanje i neodgovornost mogu ne vidjeti i ne razumjeti povezanost uhićenja u Orašju sa službenim posjetom g. Plenkovića, predsjednika Vlade RH, Bosni i Hercegovini. Iznimno dobro poznajem povijesne i aktualne društvenopolitičke procese i događanja u BiH, a bio sam i ekspertni svjedok u Haagu o temi odnosa Republike Hrvatske prema BiH u najvažnijem razdoblju od 1990. do 1995. godine. Na temelju tih saznanja u više navrata sam i medijski naglašavao sudbinsku ovisnost ovih dviju država i njihovih prostora. Naglašavao sam da se za RH po važnosti u vanjskopolitičkom smislu BiH nalazi na prvih sto mjesta, a tek potom dolaze ostale zemlje. Nije to nikakva velika mudrost jer je logički vidljiva i pri površnom pogledu na zemljopisnu kartu.
 
Andrej Plenković je prvi koji je - među nizom dosadašnjim hrvatskih premijera ili predsjednika države - jasno više puta izrekao da je BiH vanjskopolitički prioritet Hrvatske, pa je stoga nedavno službeno i posjetio BiH. Nisu mi poznati detalji uvida, planova, interesa i projekcija na kojima g. Plenković temelji svoju prioritetnu orijentaciju prema BiH. Nije čak ni važno u kolikoj su mjeri njegovi motivi vođeni globalnim interesima EU-a ili NATO-a, a u kojoj mjeri hrvatskim državnim interesima, jer su ta sva tri interesa vrlo komplementarna, tj. mogla bi biti vrlo korisna i za “malu” Hrvatsku i za “malu” BiH.
 
Ovdje nema prostora za razradu, ali je važno naglasiti da ova opravdano velika zainteresiranost predsjednika Vlade RH za BiH ne odgovara mnogim okolnim i međunarodnim silnicama čiji su interesi već ugrađeni na prostoru BiH. Tu se ponajprije misli na velikosrbijanske interese i njihov glavni instrument - Republiku Srpsku, koja je nastala kao rezultat najstrašnijih ratnih zločina i predstavlja tempiranu bombu u njedrima sigurnosti BiH i Hrvatske te potom i europskog kontinenta. Zbog toga, u analizi uzroka diplomatski potpuno neuobičajenog i skandaloznog ispraćaja predsjednika Vlade RH pri njegovu odlasku iz BiH ponajprije treba krenuti od njegove jasno iskazane te potpuno legitimne i opravdane zainteresiranosti za sigurnost i stabilnost BiH, jer bez toga nema ni sigurnosti ni stabilnosti u Hrvatskoj. A “paket” iz Orašja predstavlja samo početno blago upozorenje i nadajmo se da je premijer Plenković dorastao izazovu te da raspolaže instrumentima i mehanizmima te da se neće nikako dati pokolebati.
 
• Je li i koliko RH odgovorna što se sve ovo događa braniteljima iz Posavine, konkretno iz Orašja? Jesu li i koliko zakazale tajne službe RH?
- Hrvatske državne institucije kao cjelina, i to od 1990., snose dio odgovornosti zbog svojeg nečinjenja ili pogrješnog činjenja. Najveće pogrješke svakako su politički i vojnički potpuno neopravdano odustajanje, 1995., od već gotovo dovršenog oslobađanja zapadnog dijela BiH i poraza srbijanske agresije, što je potom dovelo do daytonske kapitulacije žrtava srbijanske agresije i gotovo svih katastrofe i negativnosti koje se potom događaju u BiH. Daytonski sporazum predstavlja jedan od najvećih međunarodnih svjetskih političkopravnih skandala u 20. stoljeću, kao što je bio i Münchenski sporazum 1938. godine. Globalna poruka jednog i drugog sporazuma je da se isplati činiti masovne ratne zločine. Hrvatska i BiH kao izravne žrtve srbijanske agresija nisu nikako smjele pristati na takvo poniženje i takvu dugoročnu štetu.
 
• Hrvati se, vidimo, u BiH uhićuju i procesuiraju, no samo Hrvati, dok primjerice o Srbima koji su počinili zločine u Bosanskom Šamcu (i drugdje) nitko i ne govori? Kako to komentirate?
- Predstavnici Hrvata u institucijama države BiH i Federacije, pa i oni simbolični predstavnici Hrvata u Republici Srpskoj, uglavnom su, osim pojedinih iznimaka, dio nedorasle i neodgovorne prividno hrvatske strukture koja radi osobnih ugoda zapravo služi svim različitim protuhrvatskim i nehrvatskim interesima. Srbijanske strukture u BiH ostale su dominantne u BiH, kako prije tako i nakon 1990., pa je potpuno logično da ne sude onima koji su činili zločine za velikosrbijanski projekt.
 

Darko Jerković, Glas Slavonije

"Stepinac je kao vojni vikar provodio politiku vlasti u NDH - da trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu ubiti"

 
 
Bivši veleposlanik SFRJ i Hrvatske u Vatikanu prof. dr. Ivica Maštruko o radu komisija SPC-a i Katoličke Crkve, kontroverznom ustaškom kardinalu, zločinima u NDH, zajedničkom životu Srba i Hrvata. HRVATSKI biskupi više čuju papu Franju nego što ga slušaju! Kaže ovo, za "Novosti", dr. Ivica Maštruko (76), profesor sociologije religije i nekadašnji jugoslavenski ambasador i hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Pažljivo dr. Maštruko prati rad mješovite komisije SPC-a i Katoličke Crkve o Alojziju Stepincu, ali, kako ukazuje u intervjuu za naš list, ne očekuje da će stavovi o kontroverznom hrvatskom kardinalu iz vremena NDH biti usuglašeni. Posljednju riječ imat će papa Franjo, a dr. Maštruko, kao i mnogi poznavatelji vatikanskih prilika, smatra da će još dugo vremena proći dok ovaj ili neki budući poglavar Rimokatoličke Crkve donese konačnu odluku oko proglašenja Stepinca svetim.
http://www.danikrscanskekulture.info/images/sudionici/164.jpg
* Što konkretno očekujete od komisije o Stepincu, koja je formirana na osobnu inicijativu pape Franje?
- Članovi te komisije ne će se složiti oko svih stavova vezanih za Stepinca i njegovu historijsku ulogu u Drugom svetskom ratu. Složit će se u tome da je progon vršen od strane komunističkih vlasti, ali o detaljima ocjene oko Stepinca bit će odvojena mišljenja članova komisije. Tako će to biti predočeno Papi i onda sve zavisi, da tako kažem, od jednog političkog dogovora hijerarhija dviju crkava, pape Franje i patrijarha Irineja.
 
* Može li Papa poništiti dosadašnji postupak za proglašenje Stepinca svetim?
- To ne može, ali može prolongirati odluku da se proglasi svetim, koliko dugo želi. Odluka će zavisiti i od procjene koliko taj postupak proglašenja Stepinca svetim može štetiti približavanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a time i predgrađu sveukupnog pravoslavlja i mogućim kontaktima s Ruskom pravoslavnom crkvom.
 
* Kako tumačite riječi pape Franje, izgovorene nedavno u Gruziji, da je preobraćenje pravoslavaca bio veliki greh i odnosi li se to i na slučaj "Stepinac"?
- Te Papine riječi ne dovodim u taj kontekst. Odnosilo se to na područja na kojima je Papa boravio, a riječ je o Gruzijskoj crkvi. Poruka je to, prije svega, Gruzijcima, Armencima i Ukrajincima, a Papa se ogradio od bilo kakvog mogućeg prelaska pravoslavaca ili već ranije odvojenih crkava Gruzije i Arrmenije u Katoličku Crkvu. Franjo je poslao jasnu poruku da Katolička Crkva pod njegovim vodstvom nije sklona preobraćenju, već dijalogu s pravoslavnim crkvama.
 
* Ali pokrštavanja, prije svega nasilnog, bilo je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj, u vrijeme zločinačkog režima NDH, kada je zagrebački nadbiskup bio Alojzije Stepinac?
- Apsolutno. Na ovim prostorima bilo je pokrštavanja pod različitim opravdanjima, a Stepinac je to pravdao potrebom spašavanja pravoslavaca od mogućih progona. To je samo po sebi bilo veoma sporno, naravno. Ali toga je bilo u Katoličkoj Crkvi u historiji Europe i zato smo imali i ratove. Sada sve crkve pokrštavanje osuđuju i izbjegavaju i na to više nitko u praksi ne pomišlja.
 
* I na sudskom procesu u Zagrebu 1946. godine, čija je presuda nedavno poništena, Stepinac je bio optužen za nasilno prekrštavanje?
- Iako to nije bila glavna tema optužnice, Stepinac je optužen i osuđen i zbog toga. Treba znati da ni mnoge Srbe koji su prešli na katoličanstvo to nije spaslo progona. Sve se odvijalo u skladu s tadašnjom politikom vlasti u NDH - da trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu ubiti. Bez obzira na to kako će dalje ići postupak za proglašenje Alojzija Stepinca svetim, to što se radilo u NDH i u što je bio umješan i Stepinac, Srpska pravoslavna crkva nikada ne će da zaboravi. A na čelu te komisije za pokrštavanje Srba bio je Stepinac kao vojni vikar, a time automatski i vojni vikar ustaške vojnice. To će sigurno ostati stalno u svijesti predstavnika SPC-a, jer oni to jednostavno ne mogu zaboraviti.
 
* Kako sada vidite odnose SPC-a i Katoličke Crkve, ima li pomaka?
- Ne vidim mnogo pomaka. Tri su nivoa tih kontakata, prvi je na nivou najviše hijerarhije kada se demonstrira dobra volja i upućuju riječi koje pozivaju na dijalog i saradnju. Na drugom nivou, onoj svećenstva, paroha i župnika, već ima odstupanja od poruka koje se šalju s vrha. A na trećoj, među vjernicima, sve zavisi od jednog do drugog kraja. Gdje su ljudi više izmešani, nažalost, veća je i netrpeljivost.
 
* U Hrvatskoj je došlo do promjena nekih biskupa, pre svega onih konzervativnih koji su bili nostalgični prema NDH, čak i opravdavali ustaški režim. Papa je veoma kritičan prema takvim biskupima?
- Novi vjetar se osjeća i u ovih nekoliko posljednjih kadrovskih promjena i imenovanja novih biskupa, jer je riječ o osobama sklonijim dijalogu i toleranciji. To nisu ljudi koji imaju agresiju koja je još prisutna kod dijela hrvatskih biskupa.
 
* Novi biskupi u javnosti ne izražavaju netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Ali i dalje ima i krajnje netolerantnih biskupa, poput sisačkog Vlade Košića i svećenika koji služe mise za Pavelića i ustaške zločince?
- Ne ispoljava se takvo ponašanje samo prema nostalgiji za NDH već dio hrvatskog svećenstva ima i krajnje neprihvatljiv odnos prema osobama koje su u Haagu osuđene za ratne zločine. To je neprihvatljivo i od strane pravne države u Hrvatskoj.
 
* Koliki je danas utjecaj Crkve u Hrvatskoj?
- Stvarni se utjecaj ne osjeća direktno, već preko raznih udruženja koja su vezana za crkvenu hijerariju i crkvu kao instituciju. Sama crkva u Hrvatskoj nije odstupila, niti mijenjala svoje poruke posljednjih nekoliko desetljeća, a udruženja koja su uz crkvu agilnija su i agresivnija.
 
* Može li se iz svega što danas dolazi iz Vatikana dobiti utisak da je želja pape Franje smirivanje tenzija na Balkanu, poticaj da Srbi i Hrvati napokon nadvladaju prošlost?
- Taj poticaj daje papa Franjo, samo što on nije prihvaćen u katoličkoj hijerarhiji u Hrvatskoj. Još je uvijek jedan oprezni i distancirani otklon prema svim porukama koje dolaze od Franje. Postoji zadrška kod biskupa, oni čuju što Papa govori, ali ga ne slušaju. A Papin pristup je katoličkiji i hrišćanskiji od njihovog, pa i oko odnosa na Balkanu. Kada bi katolički vrh u BiH i Hrvatskoj poslušao i primenio što Papa govori mnogo toga bi bilo drugačije.
 
* Može li se ta buduća odluka Vatikana oko Stepinca gledati i u kontekstu moguća Papina posjeta Beogradu i Moskvi?
- Može se i tako gledati i to je u svakom slučaju jedan od razloga da papa Franjo odgodi svoju odluku. Ali, prije odlaska u Srbiju Papu prvo treba pozvati Katolička Crkva, da se s time suglasi SPC i da postoji poziv od državnih vlasti. A državna tijela Srbije će poziv uputiti tek nakon dogovora s vrhom SPC-a, tako da je sve u rukama Srpske pravoslavne crkve.
 
* Govorilo se da je jedan od uvjeta za poziv da Papa prije odlaska u Srbiju posjeti Jasenovac. Je li to realno?
- Nije to uvjet i to se samo tako govorilo u kontekstu slučaja "Stepinac". Sve drugo su bili spinovi.
 

Jurica Körbler, ww.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:632465-Проф-др-Ивица-Маштруко-Степинац-не-пролази-код-Папе-Фрање

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Subota, 08/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1336 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević