Get Adobe Flash player

Godine 1945. bilo je najviše zatočenika i likvidiranih

 
 
Stipo Pilić, profesor povijesti i znanstvenik koji je nedavno objavio znanstvenirad o Jasenovcu kaoposlijeratnom logoru. Presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva uSisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Hrvatskog povijesnog muzeja“.
Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.
• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?
- Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.
 
• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?
- Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomenpodručja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.
 
• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?
- Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da ‘vlada svojevrsni strah’, ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće ‘nametnute’ paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana. Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara“ o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave. Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije ‘povijesni’ Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od ‘njih’ plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od
brojnih površnosti.
 
Moguće je da je S. Goldstein izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu
 
• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov
pristup toj temi?
-Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam ‘radna grupa’ nije sinonim pojmu ‘logor’, nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan. On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga ‘štitila i štiti’ i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje. Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o ‘radnoj grupi’, problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična ‘hrvatska šutnja’!
 
• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?
- Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije – 1946. između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću. Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima. Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo ‘lakše’, ali drugoj ‘teže’. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..
 
• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?
- Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile ‘smrtne grijehe’ hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu. Temelj njihove optužnice zasnovan je na ‘koncentriranim’ jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene ‘Mohikance’. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.
 
• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?
- Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se ‘zadovolje’ zamišljeni brojevi. Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola“ prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni. Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.
 
• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?
- Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).
 

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

Hrvatski ponos treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti

 
 
Razgovor s publicistom Damirom Borovčakom.
Poštovani gosp. Borovčak, pred koji mjesec emitirana je jubilarna 150. emisija „Vjere u sjeni politike" kojoj ste urednik i voditelj, na čemu Vam čestitamo. Riječ je o trinaestoj godini emitiranja. Kako u retrospektivi gledate na to razdoblje hrvatske povijesti?
- Na žalost, još uvijek nije raščišćena istina o genocidu nad Hrvatima za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, istina o partizanskim zločinima iz vremena protuhrvatske boljševičko-komunističke prošlosti, koja je ostavila strahoviti broj žrtava po raznim stratištima diljem Hrvatske. Sve je jasnije kako je tada ciljano ubijana hrvatska inteligencija i svećenstvo, a masovno su ubijani hrvatski muževi i žene koji su bili u najboljoj reproduktivnoj dobi. Tako je Hrvatska demografski, intelektualno i domoljubno ostala osakaćena za više desetljeća, sve do današnjih vremena. To je rezultiralo demografskim i političkim hendikepom u sadašnjosti. Među inim, zato su danas na političkoj sceni školovana djeca komunista, kojima nije stalo da se prošlost raščisti te da se pomoću duhovne obnove i s istinom krene u perspektivniju budućnost.
http://www.hkv.hr/images/Davor/damir_borovcak.jpg
Početkom ove godine pojavila se Vaša nova knjiga „Vjera u sjeni politike – 6 knjiga". O kojim sve temama pišete u novoj knjizi?
- Ulaskom u 14. godinu emitiranja emisije Vjera u sjeni politike tiskana je u vlastitoj nakladi Vjera u sjeni politike - 6. knjiga u nizu s novim apsurdnim primjerima iz današnje političke stvarnosti. Naslovi mjesečnih tema su znakoviti, a prvi je od njih kako živimo u 'U zemlji apsurda' gdje je na sceni 'Agresija manjine' nad istinom, a i dalje nas ugnjetava neuništivi 'Boljševizam' posredstvom svojih potomaka. Smatram da je ključ knjige u tekstu 'Ubojice blaženog Bulešića'. Na primjeru hrvatskih katoličkih svećenika u Istri može se učiti što je u stvari bio fašizam, tko su bili istinski antifašisti i kakve su zločine činili partizanski boljševici odnosno crveni fašisti poslije Drugog svjetskog rata.
Pojam boljševik najbolje je objašnjiv u enciklopedijskom rječniku. Tu dolazimo do pojma da je to svaki onaj 'tipični predstavnik vladajućeg društvenog sloja' čiji je način razmišljanja 'krut, dogmatičan, nedemokratski, netolerantan', kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Poznato je kako odgoj od malih nogu oblikuje čovjeka. Djeca jugoboljševika, koji su izrasli, odgajani i školovani po ideološkim standardima komunizma i jugoslavenstva, pod nadzorom i utjecajem onih koji su se u prošloj državi ponašali zločinački, diktatorski, totalitarno, represivno, nedemokratski, netolerantno i lažno, jesu li ta djeca mogla nešto drugo naučiti od svojih roditelja? A upravo su ta fakultetski obrazovana djeca ratnih boljševika danas na vlasti. Stoga ne treba čuditi sve ono što nam nameću, kroz protuprirodne, nepravedne i nedemokratske zakone te kakvu protuhrvatsku i protukatoličku politiku vode. To potvrđuju i završni tekstovi u knjizi, poput događaja fizičkog napada u središtu Zagreba na katoličku aktivisticu dr. Ružicu Ćavar pod naslovom 'Šakom na katoličku Hrvatsku', odnosno ignoriranje zahtjeva hrvatskih branitelja ispred Ministarstva branitelja od strane bešćutnih likova na vlasti. Posebno je potresan događaj smrti ratne junakinje i 100 %-tne invalidkinje Domovinskog rata Nevenke Topalušić, na mjestu samog prosvjeda.
 
Prošlih godina objavili ste knjige o Gvozdanskom i Zrinu, mitskim mjestima hrvatske povijesti, a organizator ste i I. spomen pohoda u Gvozdansko. Možete li nam reći nešto više o tim knjigama i inicijativama.
- Knjiga o Gvozdanskom vraća nas u prošlost turskih osvajanja, u vrijeme velejunačke obrane ostataka velikog Hrvatskog Kraljevstva. Tako primjerice branitelji ni pod cijenu poštede života nisu željeli predati Gvozdansko. Izranjenim i iscrpljenim braniteljima ponestalo je vode, hrane, barutnog praha, ali kao da to sve nije bio problem. No, u okolnostima izuzetno hladne zime, nestalo im je ogrijeva, pa je napadač ujutro 13. siječnja 1578. ušao bez otpora u grad. Zatekao je smrznute branitelje na zidinama utvrde. Poštujući izuzetno junaštvo, Turčin je iskazao počast nepobijeđenim smrznutim braniteljima, naredivši pokop po katoličkom obredu. Ova slavna epopeja je posve gurnuta u zaborav, kao uostalom i značajan Zrin, stolno mjesto slavnih knezova Zrinskih, koji su u nekoliko naraštaja bili glavni nositelji tadašnje obrane ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Kao turska pljačkaška logistika u Hrvatsku su prodrla i vlaška plemena s istoka. Vlasi su i poslije odlaska Turaka ostali na prostorima Hrvatske. Pod ideološkim utjecajem Srpske pravoslavne crkve oni se kasnije preobrazuju i postaju Srbi. Tragedija je u tome da su potomci tih Vlaha uvijek bili protivnici slobodne Hrvatske. Tako u vremenima NDH srbočetnička rulja ubija i pljačka po Banovini. Pri tom je poklano 55 hrvatskih civila za Božić 1941. u Gvozdanskom, kao i genocidni masakr i rastjerivanje više od 800 stanovnika Zrina te paljenje tog hrvatskog mjesta 9. rujna 1943. Po tursko-vlaško-komunističkom pravilu, do temelja su uništene i katoličke crkve. Jugokomunistička ideologija proglasila je te zločine herojskim djelima NOB-a. Zbog tih komunističkih podvala i ispiranja mozga, slavna velejunačka epopeja Gvozdanskog, kao i Zrina, rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, ostaje do danas zaboravljena u školskom obrazovanju i općenito u hrvatskoj javnosti. Slavna hrvatska povijest skriva se upravo zbog počinjenih zločina Srba nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. O tome se premalo zna, šuti ili krivotvori, dok se primjerice veliča izmišljeni i lažni antifašizam u Srbu. Moja inicijativa ide za time da se otrgne iz zaborava slavna i junačka hrvatska prošlost u obrani i opstanku "predziđa kršćanstva". Ponos na ta slavna vremena obrane Pounja treba poticati. Ponos na obranu Banovine u obrambenom Domovinskom ratu treba uzdignuti. Primjerice, vrijeme i mjesto potpisivanja kapitulacije srpskog agresora kod Gline treba također ponosno obilježavati. Hrvatski ponos sveukupno treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti.
 
Posljednjih godina svjedoci smo jačeg uključivanja kršćanskih intelektualaca u društveni život Hrvatske, što se posebno jasno manifestiralo kroz organizaciju referenduma o braku. Kako kao katolički intelektualac gledate na te procese?
- Već rečeno o današnjim školovanim boljševicima na vlasti u Hrvatskoj potvrđuje se i na primjeru referenduma o braku, u svim pokušajima grubih opstrukcija i izigravanja jasno izražene i demokratske volje naroda. Pa ipak sinovi i kćeri djece partizansko-komunističke revolucije svim sredstvima i silama žele nametnuti svoju bezbožničku ideologiju hrvatskom katoličkom puku. Po tome su djeca komunista istovjetna svojim očevima i majkama s cinizmom o "lepim partizanskim kapama, ljubavi i mira".
Međutim, katolička ideja udruge "U ime obitelji" iznjedrila je demokratski pokret katoličkih intelektualaca, onih kojima u stvari ova zemlja većinski i pripada, a od koje se očekuje da u budućnosti bude protuteža svim drugim nametanjima. Posebice tu smatram zahtjeve i inicijative za promjenama izbornih pravila i zakona, kao i kontrolu samih izbora, kroz dobro organizirani sustav nadgledanja. Ali i sve druge inicijative za bolje, pravednije i moralnije hrvatsko društvo. Veseli u tim procesima vidjeti mlade ljude katolike, jer su samo oni jamstvo za budućnost neke bolje i uljuđenije Hrvatske.
 
Pred nekoliko mjeseci papa Franjo posjetio je europske institucije i pritom održao govor u kojemu je istaknuo kako Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Kako ocjenjujete važnost tog papina posjeta i poruka koje je pritom uputio?
- Papa Franjo je u svom govoru pred Europskim parlamentom 25. studenoga prošle godine upozorio da Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Papa se u tom govoru posebno zauzeo za ljudska prava, jačanje demokracije, zaštitu obitelji, zaštitu rada, okoliša i raseljenika. Također je podsjetio zastupnike u Europskome parlamentu na povezanost Europe i kršćanstva, koja nije bila bez sukoba i pogrešaka, ali je bila vođena željom za radom na općem dobru. Dakle, što nam je više mogao poručiti? Međutim, kako se vlast u Hrvatskoj ponaša primjerice posljednjih godina? Očito je posve jasno da postupci djece komunista na vlasti i ova papina zauzimanja ne mogu ići zajedno. Iskazivanje nekog lažnog prihvaćanja, kao npr. odlasci ateističkih i agnostičkih hrvatskih političara papi u Rim, samo je zavaravanje naivnih. Potrebna nam je duboka duhovna i moralna preobrazba u politici i društvu da bi istinski mogli prihvatiti te papine poruke i primijeniti ih u hrvatskoj svakodnevnoj politici i praksi.
 
Jedan ste od agilnijih publicista koji se bavi viktimološkim temama vezanima uz komunističke zločine. Kako gledate na proces protiv Perkovića i Mustača u Njemačkoj? Može li on dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj?
- Nisam siguran da će proces protiv Perkovića i Mustača sam po sebi izravno dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj. On svakako može biti poticaj da se o događajima u vremenima komunističke diktature otvorenije govori, odnosno jasan dokaz kako je Titova Jugoslavija ogrezla i počivala na zločinima, tijekom i još dugo poslije Drugog svjetskog rata, isključivo zbog obračuna sa hrvatskim težnjama za slobodom. Presudu u Njemačkoj očekujem prije svega kao početak procesa rasvjetljavanja još i nekih drugih zločina u komunističkoj tzv. "neprijateljskoj emigraciji", ali ne samo u iseljeništvu već i u Hrvatskoj u vremenu tzv. "bratstva i jedinstva".
 
Jednom se ipak mora pročistiti Hrvatsku od polustoljetnih naplavina partizansko-komunističkih zločina, podvala i laži, kao i svih zabluda o tzv. Titovom "socijalizmu s humanim licem". Zatim tek novom političkom snagom, koja će iskreno biti spremna istini pogledati u oči i suočiti tu istinu cijeloj Hrvatskoj, kao i političkim snagama u svijetu, može uslijediti neki oblik duhovno-moralne lustracije i obnove društva. Svakako bi političari orjunaških ideja trebali zauvijek nestati s hrvatske političke scene. Dakle svi oni koji su primjerice u vrijeme poslije Tuđmana zagovarali Hrvatsku u "regionu", jugosferi i sl., odnosno željeli bilokakvu rekonstrukciju bivše jugodržave u nekom novom izdanju. Prvi znak promjena u tom smjeru biti će ukidanje imena trga zločinca Tita u Zagrebu. Kad se to dogodi, znati ćemo da je proces lustracije, odnosno pročišćavanja političko-društvene savjesti u Hrvatskoj započeo.
 
Kako gledate na rezultate predsjedničkih izbora i pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović?
- Pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović vidim kao novu nadu u hrvatskom narodu. Utoliko što je sada izgledno da je era 15-godišnjeg ponižavanja hrvatskog naroda s Pantovčaka ipak završila. No, tijesnu pobjedu ne smatram pravednom. Naime, razlika je trebala biti znatno veća, minimalno za oko 5% u korist novoizabrane predsjednice, da su uvjeti glasovanja za sve hrvatske državljane bili jednaki. Naime Hrvati izvan domovine glasali su u nemogućim uvjetima, kako oni domicilni u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, tako posebice oni na radu u stranim zemljama Europe ili prekomorskom iseljeništvu. Stoga mnogi nisu iskoristili svoje biračko pravo, ne zbog toga što nisu htjeli, već zato što su zbog udaljenosti i nesnosnih gužvi na biračkim mjestima bili onemogućeni. Zato bi jedan od zadataka nove predsjednice svakako trebala biti inicijativa da se čim prije ozakoni mogućnost dopisnog glasovanja hrvatskih građana za sve one Hrvate izvan Hrvatske. Degradacije i segregacije birača sa pravom glasa u ostvarivanju svojih ustavnih prava i dužnosti, ma gdje god se oni nalazili, nije jednostavno više dopustivo u budućnosti.
 
Predsjednički izbori na neki su način uvertira u parlamentarne izbore koji će se održati krajem ove godine. Postoje li u oporbi potencijali za stvarni zaokret u hrvatskoj politici?
- Očito je da oporbeni potencijali postoje. Oni bi trebali samo jačati, ali na svijesti hrvatskog naroda treba još puno raditi. Tu sigurno nova predsjednica ima velikih mogućnosti u razvijanju zajedništva, poštenja i savjesti cijelog hrvatskog društva. Ukoliko se uspije doći do zajedništva, barem onih koji teže za nacionalnom istinom i slobodom, to će biti prvi korak. Oni kojima je više na srcu "region" od Hrvatske, moraju biti udaljeni iz hrvatske vlasti i utjecaja na državnu politiku. Istinom o prošlim vremenima i zločinima koji su počinjeni u 20. stoljeću nad hrvatskim narodom, zatim nultom tolerancijom prema korupciji i privrednom kriminalu, osloboditi ćemo se bremena prošlosti. Tada ima nade za međusobni oprost, pomirenje i u konačnici za svekoliki napredak Hrvatske. Sigurno, taj put neće biti ni lagan ni kratkoročan. No, sada poslije ovih predsjedničkih izbora imamo posve sigurno novu nadu.
 

Davor Dijanović, HKV

Spremni smo već sada preuzeti odgovornost za vođenje države, no ni najmanje se ne radujemo neznanju i neradu SDP-a!

 
 
Milanovićevo nam ponašanje sigurno još uvećava izborne šanse, no to nas ne veseli jer shvaćamo koliko će hrvatskim ljudima otežati život dok je još na vlasti! Mogao je svu tu „hajdučiju“ već pozatvarati - Neka se okani “ćorava posla” i uhvati ozbiljnog! U „osporavanju“ predsjedničkih izbora vidimo pokušaj umanjivanja HDZ-ove pobjede! Ne znam događa li se to uz Josipovićevo znanje, no gotovo bih poželio da odigramo i taj treći krug - razlika bi bila još i veća! Čudilo me da je dosadašnji predsjednik pokušao osporiti ustavno pravo našim državljanima koji žive u BiH! U BiH se, umjesto festivala demokracije, dogodio festival diskriminacije! Karamarko je pratio što se događa iz sata u sat i osobno uskakao ako je nešto zapinjalo! Sjetite se teza lijevih „analitičara“ da „HDZ-ovi članovi neće prihvatiti ženu kao kandidatkinju“ i cijeli niz sličnih bisera! Bilo bi korektno da „mentori“ koji se pojavljuju iz sjene sada priznaju da su predsjednici svojedobno baš oni davali mudre savjete da odustane od kandidature! - istaknuo je, među inim, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić u opširnom intervjuu u jučerašnjem Večernjem listu. Prenosimo cijeli intervju, zajedno s uvodom novinara Davora Ivankovića:
U pobjedničkoj, izbornoj noći kada se nakon 15 godina na čelo države uspjela uspeti kandidatkinja HDZ-a, jedna je osoba iz vrha HDZ-a malo govorila. To je bio Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a. Govorio ili ne, svejedno, svi su znali da ove - kao niti tri prethodne pobjede - bez njega ne bi bilo. 
http://www.vecernji.hr/media/cache/eb/99/eb991aacd890cf5334cd39a06595e242.jpg
• Da nije bilo tih manje od 2000 glasova prednosti za Kolindu Grabar-Kitarović na biralištima u Hrvatskoj, nego da je pobijedila zbog dvadesetak tisuća glasova iz BiH, nastala bi velika svađa oko toga ima li smisla da Hrvati iz BiH odlučuju o pobjednicima izbora u RH? 
- Prema Ustavu svi hrvatski državljani imaju jednaka prava, bez obzira na prebivalište. Čudilo me da je dosadašnji predsjednik svojom prijavom DIP-u pokušao osporiti ustavno pravo našim državljanima koji žive u BiH. Druga strana se na Ustav poziva kada im paše, a kada to nije slučaj, pokušavaju ga izigrati. Ovo je bio pokušaj povratka u vremena kada su bivšem predsjedniku RH, Stjepanu Mesiću, za sve loše u našoj državi bili krivi Hercegovci - osim onih s kojima je prijateljevao. Pokušalo se opet sugerirati da su BiH Hrvati opasnost za demokraciju u RH. Na sreću, naši birači nisu nasjeli na to. 
 
• Nije li to bila rizična taktika, kada je objavljeno da je organiziran prijevoz autobusima na birališta. Niste se plašili da će to ponukati birače ljevice da spriječe vaš scenarij s Hrvatima iz BiH? 
- Nakon što je održan prvi krug, dobivali smo ogroman broj primjedbi i zahtjeva da se nekako omogući svim tamošnjim Hrvatima glasovanje. Slali smo Državnom izbornom povjerenstvu (DIP-u) zahtjeve da povećaju broj biračkih mjesta. Nažalost, DIP to nije dozvolio i ostala su samo četiri grada - Mostar, Sarajevo, Tuzla i Banja Luka, s ukupno 16 biračkih mjesta. Teoretski, to je značilo da je na biračko mjesto dolazilo po 16 tisuća ljudi. Nemoguće. Stoga su bile ogromne gužve, birači su, nakon dugog putovanja, još morali čekati po pet sati kako bi obavili glasanje. Nažalost, u BiH se, umjesto festivala demokracije, dogodio festival diskriminacije i mnogi nisu uspjeli konzumirati svoje ustavno pravo. Koristim priliku zahvaliti se svim biračima u BiH koji su se toliko patili kako bi mogli ostvariti svoje ustavno pravo.
 
• To jest bilo nakaradno, čini mi se da treba ili ukinuti pravo glasanja izvan RH, ili omogućiti ljudima glasanje povećanjem broja biračkih mjesta. 
- Po meni, trebalo bi vratiti mogućnost glasanja na biračkim mjestima svugdje gdje žive državljani RH u BiH, a udaljenijoj dijaspori omogućiti dopisno glasovanje. Inače, HDZ nema veze s organiziranjem autobusa za glasovanje, to su se ljudi samoorganizirali. I ostali državljani RH dolazili su na birališta organizirano, autobusima iz Srbije, pa i iz dijelova BiH, no mi ih nismo prebrojavali, niti gledali koji će od njih glasovati za Josipovića, a koji za gđu Kolindu. Tužno je da su naši politički protivnici tu želju naših ljudi u BiH iskorištavali kako bi izazivali animozitet prema njima. 
 
• Kako komentirate ovu strku oko SDP-ovog dokazivanja da je potreban treći krug izbora zbog velikog broja nevažećih listića? 
- To je očajnički i smiješan čin. Ni dva dana nisu uspjeli biti dostojanstveni u porazu, ti ljudi - čak iz Josipovićeva kruga - igraju najgoru moguću igru gubitnika. Ne znam događa li se to uz njegovo znanje ili ne, no gotovo kako bih poželio da i odigramo taj treći krug - jer držim da bi onda razlika između naše kandidatkinje i kandidata SDP-ove koalicije bila još i veća. No, nismo naivni, u ovom činu vidimo pokušaj umanjivanja HDZ-ove političke pobjede, i zauzimanje pozicija za predstojeće parlamentarne izbore.
 
• Kako vam je uspjelo dobiti toliko glasova (1,14 milijuna), kad su nakon prvog kruga analitičari govorili da je tih niti 700 tisuća glasova maksimum koji može producirati „HDZ-ova mašinerija“? 
- Te analize su ozbiljne koliko i ti navodni analitičari. Ti su analitičari u zadnje tri godine već pokazali kakve su vrijednosti njihove teze. Sjećate se, „HDZ-ovi članovi ne će prihvatiti ženu kao kandidatkinju“ i cijeli niz takvih bisera. Vrijeme je demantiralo i njih i njihove teze. Pokazalo se da oni nemaju niti informacija, niti kompetencija, a problem je što su ti analitičari uvijek naklonjeni lijevoj političkoj opciji. Pa im je tako promakla činjenica da se HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka konsolidirao, zauzeo strategiju aktivnog odnosa prema svom članstvu, te da je ta strategija pridonijela četvrtoj u nizu izbornoj pobjedi HDZ-a. 
 
• Kako funkcionira ta „mašinerija“? Ljudi sa strane zamišljaju da je to neka vrsta vojničke ili paravojne hijerarhije, što ima nedemokratski prizvuk? 
- Demokracija je sustav koji podrazumijeva jasne ovlasti i odgovornosti. Nakon izbora Karamarka za predsjednika, uspostavili smo tzv. aktivni pristup prema članstvu, simpatizerima. Karamarkovim dolaskom na čelo HDZ-a nestalo je arogancije, prepotentnosti, odnarođenosti, a stranački vrh se napokon spustio među ljude, do najmanje organizacije na terenu, gdje noga stranačkih lidera nije stupila 15 godina. I to je bila mudrost kojom je započet niz nepobjedivosti, a počeli su razgovori o odgovornosti svih dužnosnika stranke. Karamarko nije uveo nikakav vojni ustroj, nego sustav koji poštuje čovjeka, člana, prema kojemu se odnosi s dužnom pažnjom, a od njega se naravno onda očekuje da odradi svoj dio posla. 
 
• Postoji li u toj strukturi dokazivanja i sustav nagrade i kazne - u smislu oni koji se dokažu, naći će se i na izbornim listama? 
- Kao i u životu, tako i u politici mora postojati odgovornost. Ne možeš stajati iza nekog tko je izgubio izbore, pa i više puta uzastopno. Mora se poslati poruka da će oni koji su vrijedni, koji rade i dobivaju izbore - kada dođe vrijeme onda biti i raspoređeni na najodgovornije funkcije. Oni koji ne uspijevaju jednostavno će se morati maknuti u drugi red i prepustiti mjesto efikasnijima, mlađima, poletnijima i energičnijima. Neke su se naše organizacije bile začahurile, pa smo zbog toga i izgubili neke lokalne izbore, poput onih u Metkoviću ili Vrgorcu, gdje su se pojavile liste mladih. To je dokaz da moramo „provjetriti“ neke naše organizacije, strukturu i dati prostor mladim ljudima koji se žele politički aktivirati i biti društveno odgovorni. Oni takvo što u spomenutim mjestima očito nisu imali mogućnosti provesti kroz lokalni HDZ pa su, logično, potražili alternativu s nezavisnim listama. Dokaz da ti mladi ljudi nisu ljevičari je i to da je Kolinda premoćno pobijedila u oba spomenuta grada. Moje je mišljenje da ih je trebalo prepoznati i privući HDZ-u.
 
• Procijenite, koliko je lijevih i lijevocentrističkih glasova dobila KGK?
- Sjećate li se, kada smo početkom srpnja prošle godine razgovarali, rekao sam vam kako će Kolinda nakon predsjednika Tuđmana biti prvi kandidat HDZ-a koji će imati apsolutnu potporu cjelokupnog HDZ-a sa svom infrastrukturom - to je bio preduvjet ovog uspjeha. Osim potpore najveće i najjače političke infrastrukture, naša je kandidatkinja imala snažnu potporu ostalih stranaka naše koalicije. Osim stopostotne potpore HDZ-a i partnera, bili smo sigurni da će Kolinda svojom osobnošću privući mnogo birača na koje je računao Josipović, zato jer je ona prihvatljiva ne samo hadezeovcima i našoj koaliciji, nego i biračima koji svjetonazorski ne pripadaju desnom centru. Bili smo u pravu, osim cjelokupnog HDZ-a i koalicije, dobila je glasove i zato što je emancipirana i sposobna žena, i zato što je Riječanka, a naravno i zato što je uočila probleme u društvu i u svome programu ponudila rješenja. Milanović je, sjetite se, nakon gubitaka na izborima za EU parlament govorio kako je to bilo u uvjetima male izlaznosti, no da će ljevica pokazati svoju snagu na prvim izborima, gdje će biti puno veća izlaznost birača. I promašio je, jer nije shvatio da je Karamarko u međuvremenu potpuno konsolidirao HDZ, da je vratio sve naše članove, simpatizere i birače koji su ga bili napustili. Očito nisu bili shvatili na vrijeme niti to da je, u međuvremenu, mudro sklapao koaliciju, predložio najbolju kandidatkinju, rasporedio međunarodnog tajnika da vodi stožer, političkog tajnika da koordinira s koalicijskim partnerima, a mene s lokalnim organizacijama i članstvom. Osim toga, Karamarko je pratio šta se događa iz sata u sat i osobno uskakao ako je nešto zapinjalo.
 
• Kako je i kada odabrana upravo KGK za kandidatkinju?
- Razgovori s gđom Kolindom počeli su prije više od godinu i pol dana, najviše je njom razgovarao Karamarko i potom je predložio stranačkim tijelima kao kandidatkinju. Marketinški rečeno, na izborima se dokazalo da je ona bila, sa svojim ljudskim vrlinama, znanjem, potencijalima i profesionalnim putem, najbolji kandidat kojeg smo mogli ponuditi na političkom tržištu. U izboru smo se vodili i činjenicom da je gđa Kolinda uvijek bila vjerna svojoj stranci, premda su se u prošlosti vodstva stranke jako ružno odnosila prema njoj. Bila je naš najbolji kandidat, a izbori su to i dokazali.
 
• Gdje je protivnička strana pogriješila, je li pogriješila s taktikom plašenja od povratka “kriminalne organizacije“, HDZ-a, na vlast?
- Mogu primijeniti koju god hoće taktiku, protiv ovakvog HDZ-a i naše koalicije nemaju nikakve šanse. Narod je i na ovim izborima pokazao što misli o takvoj retorici i plašenju. I prepoznaje tko je onaj koji govori i misli na budućnost i aktualne životne probleme, a tko je taj koji nas stalno vraća u prošlost. Tužno, jer, sjetite se, baš je Milanović bio taj koji je, prije tri godine, u svom najavnom govoru obećao da se neće vraćati u prošlost, niti tražiti alibi i krivce u prethodnoj vlasti. Toliko o njegovoj vjerodostojnosti i iskrenosti. Ali i nesposobnosti i nekompetenciji u rješavanju problema zemlje. Trebali bi prestati s plašenjem naroda. Svi ljudi koji žele dobro zemlji dobrodošli su na političkoj sceni jer hrvatski je narod već umoran od takvih podjela. Mi stoga nismo išli u izbore s retorikom podjele, taktiku koju je izabrao aktualni premijer Milanović s ponavljanjem “mi i oni”, pa “hajdučija”, pa “zločinačka organizacija”. Što će im taj povratak u prošlost? Već su tri godine na vlasti, pa mogli su svu tu hajdučiju i kriminalce već pozatvarati, imali su za to sve instrumente u rukama. A nisu ništa napravili, predlažem im da se okane “ćorava” i uhvate ozbiljnog posla, da makar nešto naprave u ovih još nekoliko mjeseci.
 
• Kada je uzavrelo oko kampanje, činilo se da će premijer posegnuti i za uhićenjem, odnosno pokretanjem istrage protiv vas, a spominjalo se i predsjednika Tomislava Karamarka. Jeste li strahovali od stvarnog ili “političkog” uhićenja”, nešto u stilu uhićivanja Milana Bandića?
- Niti je Karamarko plašljiva osoba, a kažu ljudi da nisam ni ja. Dolazile su do nas razne informacije oko aktivnosti Milanovićeva represivnog aparata i doista smo očekivali da se mogu dogoditi i uhićenja. Što reći - narod je pokazao na izborima što misli o Karamarku. Sve one priče o nekakvom njegovom negativnom rejtingu i da je najnepopularniji u zemlji, narod je glasanjem rekao što o tome misli. Činjenica je da nas u narodu ne doživljavaju kao kriminalce, dakle te su teze i ljevičarski spinovi promašeni i ne nailaze na plodno tlo. Baš su ovi izbori kulminacija razotkrivanja rabote navodnih anketara koji su uporno pokušavali utjecati na volju naših birača.
 
• K. G. Kitarović sada mora zamrznuti svoje članstvo u HDZ-u. Kako će sada funkcionirati odnosi stranke i predsjednice RH? Politički protivnici je i dalje tretiraju kao barbiku HDZ-a, odnosno vašu i predsjednika Karamarka?
- Nekoliko smo puta rekli da smo je kandidirali stoga što smatramo da je gđa Kolinda potrebna narodu i državi. I ona je sama kazala kako ne će biti podložna nikakvim partikularnim interesima. Niti će je HDZ zbog toga “pritiskati”. Ona je sada nadstranačka osoba, predsjednica svih građana - i onih koji jesu i onih koji nisu glasali za nju. HDZ će pronaći optimalan model na koji može pomoći aktualnoj predsjednici, a očekujemo da će i ona kako ostale političke opcije, tako i nas, konzultirati oko tema značajnih za budućnost hrvatskog naroda. Dakle, ona sada izlazi iz HDZ-a i sigurni smo da će sve svoje snage upregnuti k boljitku naše zemlje.
 
• Olakšava li ili otežava HDZ-u ponašanje premijera i njegove vlade posao u pripremama oko parlamentarnih izbora? On je, izgleda, odabrao ratnički odnos i prema predsjednici RH?
- HDZ će sa svojim koalicijskim partnerima pobijediti i na narednim, parlamentarnim izborima. Problem je što premijer i njegova vlada ne rade ništa i zateći ćemo vrlo teško stanje. Ovakvo ponašanje Z. Milanovića nama sigurno još uvećava izborne šanse, no to nas u ovom slučaju ne veseli jer shvaćamo koliko će Milanović otežati hrvatskim ljudima život dok je još na vlasti. Mi bismo bili sretni kad bi, napokon, ovoj vladi nešto i uspjelo, kada bi povukla što više sredstava iz EU fondova, kada bi otpočeo izlazak iz krize, ali ona se nažalost bavi tek - destruiranjem svojih političkih protivnika. HDZ-u nije u interesu da dođe na vlast i zatekne tek zgarište države, dakle ni najmanje se ne veselimo neznanju i neradu naših političkih suparnika.
 
• Kako će se razvijati situacija u Milanovićevoj vladi i u SDP-u? Koliko je realna želja da u RH dođe do prijevremenih izbora? Je li HDZ uopće spreman za prijevremene izbore?
- Mi se ne bavimo SDP-om. Pokušavamo pronaći način kako stvoriti uvjete da hrvatski građani žive bolje. Sigurno je da će sada doći do određenih unutarnjih poremećaja u SDP-u, pa i destrukcije. Bude li se ta destrukcija unutar vladajuće stranke reflektirala na upravljanje državom i narušavanje života građana, sigurno je da ćemo mi žešće inzistirati na prijevremenim izborima. HDZ je, sa svojim koalicijskim partnerima, spreman preuzeti odgovornost vođenja države - već u ovom trenutku. Sad se dokazalo da su kukurikavci obični foteljaši. Mi ćemo, s partnerima, baš promijeniti tu paradigmu upravljanja državom, koja se kod njih svodi na podjelu fotelja kao plijena.
 
• Kako funkcionira vaša Domoljubna koalicija, je li počela utrka i natezanje oko fotelja?
- U našoj koaliciji postoji aktivni dijalog i međusobno uvažavanje. Primarno se bavimo gospodarskim programom i vizijom razvoja i izvlačenjem Hrvatske iz krize. Nema razgovora, niti želja za “podjelom plijena”, toga ne će niti biti. Ali smo razgovarali o jasnim kriterijima po kojima će dužnosnici dolaziti na funkcije u državi.
 
• Koji su to kriteriji?
- Poštenje, marljivost, znanje i domoljublje. Stranačka pripadnost ovdje je na “repu” kriterija. U naše odbore koji se bave izradom vizije i programa, pa tako i izradom zakonskih rješenja i poboljšanja, ušli su i stručnjaci iz stranaka koalicijskih partnera, kao i nestranački i ljudi iz “realnog sektora” gospodarstva, koji nam pomažu u izradi programa koji mora izvući Hrvatsku iz krize.
 
• Biste li nakon svega popili kavu s Josipovićem, kakvu mu političku budućnost predviđate?
- G. Josipović i ja smo tijekom izborne kampanje imali “aktivni dijalog” kroz medije. Ponekad je to bilo, s njegove strane, i ispod pojasa. U toj retorici i utakmici nisam niti ja bio svetac, no nisam išao ispod pojasa. Bez obzira na sve, opraštam mu i spreman sam s njim popiti kavu. Možda mi odagna sumnje oko tih zahtjeva za održavanje “trećeg” kruga izbora.
 
• Je li realno da SDP-ovci pokušaju rušiti Milanovića prije ili tek poslije parlamentarnih izbora?
- To ovisi o Josipoviću. No, išao SDP s ili bez Milanovića, pobjeđuje HDZ-ova koalicija.
 
• K. G. Kitarović mora ustrojiti svoj ured. Ima puno interesenata?
- Predsjednica će sastaviti ured prema svojim nahođenjima. Javljaju se sada i “mentori” koji su je, navodno, vodili za ruku kroz kampanju. Dovoljno je dobro poznajem i jamčim da je nitko nije držao za ruku. Vrlo je suvereno upravljala svojom kampanjom, a što se tiče tih mentora koji se pojavljuju iz sjene, bilo bi korektno da makar sada javnosti priznaju da su joj svojedobno baš oni davali mudre savjete da odustane od kandidature kao naša kandidatkinja. Na sreću nije ih poslušala.
 

Davor Ivanković, Večernji list

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Petak, 20/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1123 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević