Get Adobe Flash player

Federalizam je jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu!

 
 
Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više ne će moći pisati niti razumjeti bez korespodencije predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije! Stjepan Mesić, kada je došao na Pantovčak, šakom i kapom dijelio je klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH! Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu! Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu! Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao! Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu! BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda! Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH! - istaknuo je, među inim, naš saborski zastupnik (i predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost) prof. dr. Miroslav Tuđman u opširnom intervjuu za bosanskohercegovački tjednik Dani. Intervju s prof. dr. Tuđmanom prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Jadranke Dizdar.
http://www.hkv.hr/images/stories/slike10/120505/121002_TribinaHKV/Tribina_HKV_Miroslav_Tudjman.jpg
Zagrebački sveučilišni profesor i saborski zastupnik, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, govori za Dane o šest knjiga Tuđmanova arhiva, korespodencije predsjednika Republike Hrvatske od 1990. do 1999., otkriva što se doznaje iz autentičnih dokumenata, uključujući i prepisku s Alijom Izetbegovićem, razotkriva pozadinu informacijskog rata koji se od 1990. vodio u Hrvatskoj i BiH, a komentira i načelo federalizma koje se u slučaju BiH danas ponovno aktualizira.
 
• Profesore Tuđmanu, u Zagrebu je ovih dana promovirano šest svezaka Tuđmanova arhiva, korespodencije prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Izdavači su Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, a Vi ste glavni urednik. Koliko Vam je vremena trebalo za ovaj pothvat i kako ste selektirali dokumenta?
- Pripreme i pretraživanje Hrvatskog državnog arhiva trajali su nekoliko godina jer to nije bio jedini posao koji sam radio, a cijelo izdanje je relativno brzo pripremljeno za tisak, u samo godinu. Radi se o korespodenciji predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije i drugih u razdoblju od 1990. do 1999. Riječ je o faksimilima autentičnih, izvornih dokumenata od kojih je većina sada prvi put objavljena. Publicirano je oko 1.400 dokumenata, na 3.600 stranica. Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali dvije trećine je na stranim jezicima - naime, oko jedne trećine dokumenata je dostupno u prijevodu. Neka pisma upućena su na veći broj adresa, ali je objavljen samo jedan primjerak, uz nabrajanje adresa na koje je pismo poslano.
 
• Je li ovo izdanje namijenjeno isključivo povjesničarima i istraživačima ili je to štivo i za obične čitatelje?
- Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više neće moći pisati niti razumjeti bez ovih dokumenata. Oni su ne samo povijesna građa nego i izvor točnih, preciznih činjenica. Mogu ih koristiti domaći i strani istraživači, ali i svi oni koji su bili sudionici ili suvremenici ili su samo zainteresirani ni za zbivanja o kojima je riječ. U svakoj od knjiga objavljen je tematski predgovor. Akademik Davorin Rudolf piše o raspadu Jugoslavije, ja sam pisao o hrvatskoj nacionalnoj strategiji, u tekstu dr. Ivice Lučića govori se o hrvatsko - bošnjačkom sukobu, dr. Nikica Barić analizira politiku pobunjenih Srba u Hrvatskoj, a dr. Ante Nazor daje pregled vojnih operacija hrvatskih snaga. Prijevodi ovih uvodnih tekstova objavljeni su u šestoj knjizi na engleskom jeziku, tako da će ih zajedno s dokumentima moći koristiti i strani povjesničari i istraživači. Usto, ovo izdanje uključuje Kazalo korespodenata s osnovnim podacima o autorima pisama, njihovim zvanjima, pozicijama…, te Kazalo imena o svim osobama koje se spominju u pismima, kao i Kronologiju zbivanja kojom se dokumentarna građa kontekstualizira, odnosno smješta u konkretna međunarodna zbivanja i nacionalnu situaciju.
 
• Gdje se dokumenti iz cjelokupnog Arhiva prvog hrvatskog predsjednika danas nalaze, na koji način se njima operira?
- Godine 2000. bili smo svjedoci da je Stjepan Mesić kada je došao na Pantovčak šakom i kapom dijelio klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH.
 
• Kako je to uopće bilo moguće?
- U pristojnim zemljama to nije moguće. Da se to dogodilo u Americi ili bilo kojoj drugoj europskoj državi, bilo bi istog časa sankcionirano, a predsjednik opozvan. Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu. Kad su odvjetnici postavili pitanje njihova izvora i vjerodostojnosti, onda je Tužiteljstvo moralo naknadno legalizirati te dokumente jer nisu zaprimljeni službenim kanalima. Tako je Račanova vlada tijekom svojega mandata legalizirala taj nelegalni transfer dokumentacije. Račanova vlada donijela je 2000. odluku da se arhiva prvoga predsjednika RH mora predati Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Mesić je to odbio. Rekao je da on nema s čime raditi, pa je predaja trajala oko pet godina. Tek 2005. ili 2006. sva ta arhivska građa završila je u Hrvatskom državnom arhivu. Ako se dobro sjećam, u Hrvatskom državnom arhivu građa iz ureda prvoga predsjednika Hrvatske pohranjena je u oko 2.000 registratora.
 
• Jesu li Vam bili dostupni svi dokumenti? Ima li među objavljenom građom i onih tajnih, to jest klasificiranih dokumenata?
- Imao sam pristup samo korespodenciji sa stranim državnicima i predsjednikovim rukopisima, a pisma koja državnici razmjenjuju nisu klasificirana.
 
• Kako to da niste mogli koristiti kompletnu dokumentaciju?
- To je priča za sebe. 
 
• Arhivska građa koju ste objavili dosad je bila nepoznata javnosti?
- Nije bila objavljena i to će sada biti novost i u međunarodnim razmjerima, budući se objavljuju i pisma predsjednika velikog broja stranih država. To je od izuzetne važnosti da bi se razumjelo tko je vodio kakvu politiku, s kojim ciljevima i tko je kakva rješenja zagovarao.
 
• Što je zagovarala hrvatska politika?
- Korespondencija potvrđuje da je hrvatska politika bila dosljedna, da nije imala nikakve prikrivene ciljeve ni namjere, niti je bilo nekih navodnih dvostrukih politika, što su protivnici predsjednika Tuđmana godinama nastojali prikazati. Također, iz korespodencije se vidi kakvi su bili pritisci i s međunarodne i s unutarnje strane, ali i dosljednost hrvatske politike. Ima interesantnih podataka. Na primjer, da je lord Owen u ljeto 1993. tražio od Hrvatske da dio svojega „močvarnog“ teritorija sjeverno od Save prepusti Srbima za koridor radi povezivanja sa Srbijom. Očito da su i međunarodni predstavnici znali odstupati od načela što ih je proklamirala međunarodna zajednica. 
 
• Hoće li se netko možda naljutiti kad sve to pročita?
- Meni je stalo da se dozna istina. Da nije bilo medijskih i političkih falsifikata hrvatske politike 1990-ih, te neutemeljenih haaških optužnica, onda bi i ova arhivska građa mogla čekati desetljećima da bude objavljena. Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu.
 
• S obzirom na ratne uvjete, na koji način su se ova pisma razmjenjivala?
- Tijekom 1990. i 1991. faksom u bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga, sa stranim državnicima najčešće diplomatskim kanalima i putem veleposlanstava. Sva se pisma objavljuju kao faksimil, preslike s potpisima, te se čitatelji mogu uvjeriti u autentičnost dokumenata. 
 
• Objavljeni dokumenti uključuju i prepisku s predstavnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH?
- Korespondencija sa bh. dužnosnicima odnosi se na tadašnju ratnu situaciju i dogovore oko mirovnih planova. Ali isto tako, brojna je prepiska s međunarodnim čimbenicima, lordom Carringtonom, Vanceom, lordom Owenom, Stoltenbergom…, a u svezi BiH. Postoji prepiska s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, ima i nekoliko pisama s Matom Bobanom. Nema korespodencije s Karadžićem, a ni sa pobunjenim Srbima. Ta komunikacija nije postojala. Postoji jedno pismo s Miloševićem iz '91., a ono datira iz vremena prije ratnih sukoba.
 
• Hoće li ova povijesna građa baciti novo svijetlo na neke povijesne događaje?
- Vjerujem da hoće, zato što je ona nepogrešiv pokazatelj koji smanjuje prostor ideološkim i neutemeljenim, neznanstvenim interpretacijama. Pogotovo kada se radi o onim osporavanjima politike predsjednika Tuđmana na temelju predrasuda i krivotvorina. Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao. Direktnih izvora za citate njihovih krivotvorina nema. Ovdje su sada dati izvorni dokumenti, zbog toga će se taj prostor kako za krivotvoritelje, tako i za falsifikate smanjiti. Uz to, iz ove dokumentarne građe se vidi i ono što se često namjerno zaboravlja. To su, recimo, dvije mirovne inicijative predsjednika Tuđmana početkom 1990-ih o kojima se više ne govori.
 
• Možete li nešto više reći o ovim mirovnim inicijativama prvog hrvatskog predsjednika?
- Jedna je bila u studenom 1992., a druga u studenom 1993. U studenom '92. Jadransko-podunavskom inicijativom predsjednik Tuđman obraća se šefovima država i vlada srednje Europe da se sastanu na Brijunima, gdje bi se raspravljalo o postizanju međudržavnog sporazuma i o osnivanju konzorcija za izgradnju cestovnih prometnica, nizinskih pruga i plinovoda, uz postojeći naftovod, od sjevernog Jadrana (Rijeka) do središnje Europe (Budimpešta, Bratislava), uz otvaranje slobodnih carinskih zona za države partnere u Rijeci i Kvarneru. Nudio se program regionalne sigurnosti i stabilnosti zemljama sličnog geoprometnog i gospodarskoga interesa. Smisao je te inicijative bio da se pomoću gospodarskog povezivanja i integracije zaustave ratne operacije i omogući mirna integracija okupiranih područja u Hrvatskoj i ratom zahvaćenih prostora u BiH. Svi su pozvani državnici odgovorili pozitivno, i Alija Izetbegović bio je suglasan. Međutim, iz raznoraznih razloga, ova inicijativa završila je na razini ekspertnih grupa, pa nije došlo do njezine realizacije. Koncem 1993. godine kada su propali svi međunarodni planovi, a zadnji je bio Owen - Stoltenbergov, predsjednik Tuđman istupa s mirovnom inicijativom, gdje predlaže da se u roku od 15 dana prekinu sva neprijateljstva. Predlaže mirovna rješenja i za Hrvatsku i za BiH, uopće za regionalnu stabilnost. Jadransko-podunavska inicijativa ostvarila se, ali nekoliko godina kasnije, kada su je pokrenule velike sile. Iako je potpora međunarodnih čimbenika mirovnoj inicijativi prvog hrvatskog predsjednika izostala, iz dokumentarne građe su vidljivi njegovi napori da se dođe do mirnog rješenja sukoba i u RH i u BiH.
 
• Ima li šanse da se objavljenom izvornom prepiskom korigiraju dosadašnje krive slike, falsifikati, izmišljotine? Tko ih je lansirao, tajne službe?
- Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu. Cilj je svakoga informacijskoga rata dezinformirati javnost, dezorijentirati mase, a onemogućiti politiku da donosi ispravne odluke od nacionalnog interesa. Hrvatska, ali i BiH, bile su poligonom za vođenje informacijskoga rata 1990-ih prema novim doktrinama i sa nizom novih aktera. Jugoslavenske, ali i neke druge strane tajne službe, bile su glavni akteri u tome ratu. Politika je uvijek iza toga. Rat, stradanja, razaranja uvijek su kontekst koji djeluje na učinkovitost dezinformacija i prijemčivost krivotvorina.
 
• Poput priče Paddyja Ashdowna o salveti s nacrtanom podjelom BiH?
- Jasno je da je to izmišljotina i zbog toga što je predsjednik Tuđman vidio Ashdowna u svibnju 1995. prvi put u životu. Sjedili su za ručkom, ne znam koliko je to moglo trajati, valjda sat vremena. Tvrditi da bi predsjednik Tuđman Ashdownu 1995. u takvim okolnostima „otkrio“ planove o „podjeli Bosne i Hercegovine“ je besmislica. Ashdown je s tom pričom izašao u javnost drugog dana Oluje, sa ciljem da se zaustavi napredovanje hrvatske vojske. „Bježanija“ vojske pobunjenih Srba Velikoj Britaniji nije odgovarala. Politički poraz pobunjenih Srba i vojno rasulo doveli su u pitanje ne samo britansku politiku koja je protežirala Miloševića nego i opstanak Banje Luke. Zato je Ashdown svjetskoj javnosti obznanio da je Oluja ključni dokaz o podjeli BiH - što je besmislica kao i svaka dezinformacija. Predsjednik Tuđman rekao je Ashdownu samo to da je NATO izdao kartu podjele ex-Jugoslavije na interesne sfere. Ta karta tiskana je  1993., a ja sam tu kartu objavio u jednom od svojih tekstova.
 
• Od objavljenih dokumenata koji se odnose na rat u BiH što biste posebno izdvojili?
- Iz ove povijesne građe vidljive su dvije stvari: strahovito veliki napor ulagao se od početka, barem s hrvatske strane, da se dođe do mirnog rješenja i napravi savezništvo s Bošnjacima. To je s bošnjačke strane bilo dosta nerado prihvaćano, iz jednog temeljnog razloga: bošnjačka je politika smatrala da je neprihvatljiv bilo koji ustavni ustroj BiH kao federacije ili konfederacije. To je Alija Izetbegović otvoreno govorio od 1991. pa do 2000. kada je dao jedan od svojih zadnjih intervjua za Radio Slobodnu Europu. To je bio i ostao ključ nesporazuma. Jer, svaki zagovor, a Hrvatska jeste zagovarala federalno i/ili konfederalno uređenje BiH, tumačio se kao podjela i razbijanje BiH. To je ostao prijepor i onda, a čini mi se i danas. 
 
• Što se još vidi iz ove korespodencije?
- Neke poznate stvari se samo potvrđuju. Vidi se, recimo, da je sve vrijeme hrvatska strana insistirala da HVO i Armija BiH budu jedinstvene snage u BiH, da dođe do zajedničkog zapovjedništva, da se zajednički planiraju operacije. To je potpisano, ali nikada nije realizirano.
 
• Sukoba HVO-a i Armije BiH nije bilo na cijelom teritoriju BiH. Ima li o tome riječi u ovoj prepisci?
- Sukob je postojao samo u onim područjima gdje nije bilo dogovora o raspodjeli „provincija“ prema mirovnim planovima. Sukoba je bilo od Travnika do Mostara, znači, zračne linije od 150 km. Ali sve vrijeme tog sukoba, šest brigada HVO-a u Orašju i Posavini bile su u subordinaciji s Armijom BiH. Sukobi počinju 1993., koincidiraju s tada aktualnim Vance -Owenovim planom i jasna su poruka bošnjačke politike kakav je bio njezin stav prema tom mirovnom planu. Sredinom 1993. godine pojavio se i Owen - Stoltenbergov plan o uniji triju republika, plan koji bošnjačkom vodstvu nikako nije bio prihvatljiv. Zato su tada bošnjačko-hrvatski sukobi najintenzivniji. Doduše, Alija Izetbegović je u jednom trenutku bio sklon i bez potpore intelektualnih krugova prihvatiti taj međunarodni plan, ali vojni vrh Armije BiH, odnosno vojska nije na to pristala. Ključ nesporazuma, to se iz svega toga vidi, jeste nepristajanje na bilo kakav ustavni (kon)federalni model BiH. Za razliku od hrvatske politike, čija je osnovna teza bila da se Jugoslavija nije mogla održati kao savezna, tj. unitaristička država, te se zato BiH može održati samo kao federacija ili konfederacija. Ustavni preustroj BiH je ključ nesporazuma i to su razlozi tada vojnoga sukoba, a danas političkih prijepora.
 
• Kakav je ton prepiske Tuđman-Izetbegović? Kako su ta pisma bila intonirana?
- Taj ton je bio pristojan iako se razlikovao od situacije do situacije. Godina 1992. je godina suradnje, ali 1993. odnosi su bili zategnuti, iako su se sve vrijeme održavali. Prepiska dobro ilustrira i paradoksalne situacije. S jedne strane, Izetbegović optužuje Hrvatsku zbog umiješanosti u BiH, a s druge strane, sve to vrijeme bh. Vlada održava sjednice u Zagrebu. Bh. ministri dolaze i borave u RH bez najave, dakle ne poštuju diplomatski protokol, obitelji bošnjačkih političara su udomljene u Hrvatskoj, nekoliko stotina tisuća prognanika i izbjeglica iz BiH je smješteno u RH. Tako da predsjednik Tuđman u jednom na trenutku na to upozorava Izetbegovića. Ali, generalno, na osnovu prepiske s bošnjačkim liderima, može se zaključiti da je hrvatska strana ulagala velike napore  da dođe do mira i trajnog rješenja za BiH. No, nepridržavanje potpisanih sporazuma i dogovora imali su za posljedicu iznevjerena očekivanja.
 
• U knjigama se govori o ključnim povijesnim momentima, ali što biste Vi izdvojili kao ključno?
- Ono što me se dojmilo, to je konzistentnost hrvatske politike, strateško umijeće politike koja je dovela Hrvatsku do samostalnosti, napora za zaustavljanje rata i regionalne stabilizacije. Ta je politička strategija izvedena iz filozofije povijesti povjesničara Tuđmana. Zato državnik Tuđman nikada nije vjerovao u rješenja koja se silom nameću. Uvijek je nudio i zagovarao prvenstveno diplomatska i politička rješenja, kada su se te opcije potrošile, kada više nije bilo mogućnosti stvari politički riješiti - onda se išlo na vojnu opciju. Takva politika, odnosno strategija bila je ključna za uspjeh Hrvatske. Danas se želi umanjiti vrijednost te politike, pa se govori da su branitelji stvorili Hrvatsku. Politika je stvorila Hrvatsku, a branitelji su bila ona snaga koja je tu politiku realizirala.
 
• Slažete li se s ocjenama da objavljivanje ovih šest svezaka Tuđmanova arhiva zapravo označava kraj „detuđmanizacije“ Hrvatske?
- U simboličkom smislu ove knjige predstavljaju kraj politike detuđmanizacije. Tome je prethodila oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču 2012. u Haagu, a od 2015. imamo predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, koja je najavila da će svoju politiku voditi na vrijednostima politike prvoga predsjednika. Objava Tuđmanovog arhiva u simboličkom smislu označava ponovo vrijeme kada se o prvome predsjedniku, njegovom vremenu i politici može normalno raspravljati bez osuđivanja i predrasuda. Da se njegov arhiv objavilo 2000. godine, onda cijela priča o „detuđmanizaciji“ ne bi bila moguća, niti bi je bilo.
 
• Predsjednica Grabar-Kitarović pozvala se na inauguracijskom govoru na ideju zajedništva prvog hrvatskog predsjednika, s obzirom na aktualnu ekonomsku i socijalnu krizu u zemlji. Može li se ova ideja danas provesti?
- Danas bez zajedništva ne može nitko opstati. Nijedna država, nijedna korporacija, nijedna politika. Ako nema zajedništva, ni obitelj ne može uspjeti, pa sve do - ako hoćete - Europske unije, jer se i EU temelji na ideji zajedništva. Nažalost, ona poznata količina hrvatske gluposti je ta koja misli da se na podjelama može graditi hrvatska budućnost. U prve tri godine svojega mandata premijer Milanović stalno ponavlja: mi smo nebo, oporba je podzemlje, ja s njima uopće ne želim razgovarati… To je i razlog, ali i mjera krize u kojoj se Hrvatska nalazi. U vrijeme globalizacije jedno društvo, jedno gospodarstvo, jedna država, mogu biti uspješni i konkurentni na globalnom tržištu samo u onoj mjeri u kojoj mogu udružiti svoje intelektualne, političke, kulturne i gospodarske potencijale.
 
• Na temelju načela i odrednica nacionalne strategije dr. Tuđmana, što mislite koje bi rješenje za jednakopravnost Hrvata u BiH, odnosno kakva reforma unutarnjeg ustrojstva države BiH bi bila prihvatljiva i za hrvatski i za bošnjački narod u BiH, jer su danas jedino Srbi u BiH zadovoljni postojećim stanjem?
- Prvo, ako bilo tko sa strane nešto kaže, odmah će se reći to je miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda. Prva je pretpostavka samoodrživog rješenja za BiH da se pristane na razgovor o ustavnom ustrojstvu BiH. Taj test danas neke političke opcije u BiH ne bi prošle, odnosno ne žele proći. Jedni zato što su dosljedni zagovornici Daytona, a drugi zato što odbijaju ili ne pristaju na promjene unutar Federacije BiH, promjene koje bi i Hrvatima garantirale njihova konstitutivna prava.
 
• Načelo federalizma?
- Mislim da je to jedino rješenje.
 
• Što načelo federalizma znači u slučaju BiH?
- Pitanje je, prvo, postoji li realna politička volja priznati da u BiH žive tri konstitutivna naroda? Ako se to prizna, onda se mora prihvatiti da postoje i kolektivna prava na koja svaki od ta tri naroda ima pravo. Europa ima dugu tradiciju i priznaje i kolektivna i individualna ljudska prava. Amerikanci ne poznaju kolektivna prava, jer je američka nacija izgrađena samo na poštivanju individualnih prava. Ako rasprave o samoodrživom uređenju BiH pođu od pristanka na dosljedno poštivanje kolektivnih prava sva tri naroda - od poštivanja nacionalnog identiteta, prava na jezik, nacionalnu kulturu, politički subjektivitet… - ako postoji politička volja da se uvaže kolektivna prava sva tri naroda, tek onda može uslijediti razgovor kako to osigurati. Po mom mišljenju, to je prva pretpostavka da se ostvari trajno i svima prihvatljivo ustavno rješenje za BiH. Suprotni stav koji polazi samo od poštivanja individualnih ljudskih prava - vodi ka rješenjima unitarne BiH u kojoj će se ključni prijepori rješavati majorizacijom. Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH. Dokle je tome tako, onda će stanje ostati kakvo jeste.
 

Jadranka Dozan, Dani, Sarajevo

Odnosi između Zagreba i Beograda nisu dobri

 
 
Redovni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i profesor emeritus na prestižnom američkom univerzitetu Yale dr. Ivo Banac u intervjuu za “Dnevni avaz” kao vrsni poznavatelj geopolitičkih prilika u regiji i šire, govoreći o širenju ruskog utjecaja s ukrajinskih ratnih žarišta, upozorava na realnu ugroženost balkanskog prostora. Tvrdi da će ruski predsjednik Vladimir Putin “nastaviti sa svojim imperijalnim pohodom do one točke gdje će mu Zapad prepriječiti put”, te dodaje da je zapravo jedini dio Europe gdje Rusija može igrati ulogu velike sile onaj koji nije direktno pod egidom Zapada, a to je manji dio bivše Jugoslavije, u prvom redu BiH i Srbija. U svakoj od ovih zemalja, ističe profesor Banac, ali i u onima koje su već unutar NATO-a, poput Hrvatske, Rumunjske i Bugarske, Rusija pokušava uspostaviti svoj utjecaj, u prvom redu putem svojih energenata, investicija, ali i vojnih aranžmana.  
http://www.interfaithkosovo.org/uploads/images/Jul-2013/07-Sunday/auto_banac1373206546.jpg
Trenutačno stanje u Ukrajini je jedno od onih „primirja” koje smo često doživljavali i u Hrvatskoj i u BiH za vrijeme ratova devedesetih. Rusi gotovo potpuno kontroliraju područje Luganska i Donjecka. Pokušavaju, s jedne strane, uspostaviti kopneni most prema Mariupolju i Krimu, a, s druge, pripremaju napad na Harkov. Ujedno vrše niz provokacija u baltičkim zemljama članicama NATO saveza, gdje pripremaju ovisne „narodne republike" preko ruskih manjina. Moguće su i provokacije iz vazalnog Pridnestrovlja (Transdnistrija), što je opasno blizu balkanskog prostora - kaže profesor Banac za "Avaz".
 
• Njemačka kancelarka Angela Merkel te pojedini njemački ministri upozoravali su na ruski prodor na zemlje Balkana, a pogotovo Srbiju i BiH. Kako Vi gledate na ta upozorenja?
- Ona su ozbiljna i realna! Jedini problem s njemačkom politikom je u tomu što Njemačka još nije vojna sila i što kancelarka nije razvila uvjerljivu strategiju ni za obranu Ukrajine ni za prostor jugozapadno od Ukrajine. Kancelarka želi primirje, ali ako se pokušaji pokažu neuspjelim, Njemačka nema načina da ih nametne ili da predloži neku uvjerljivu alternativu. Spekulira se da gospođa Merkel predlaže Ukrajincima da se posvete neosvojenim pokrajinama, koje bi se morale razvijati poput nekadašnje Zapadne Njemačke dok ne dođe vrijeme za ujedinjenje. Da takve sheme nisu realne ne treba objašnjavati građanima BiH. Niti je Federacija na bilo koji način privilegirana od Zapada, te izgrađena kao gospodarska i demokratska alternativa Republici Srpskoj, niti je posve zapuštena i razorena RS, unatoč svemu, spremna na reintegracije. Potrebno je nešto drugo, u prvom redu američko vodstvo, koje je također dijelom izostalo.
 
• Što u svemu tome znači onda obustava projekta “Južni tok”?
- Amerikanci, pa i EU, željeli su umanjiti ovisnost Balkana i dijela srednje Europe o ruskom plinu. Na njihov mig Bugari su istupili iz “Južnog toka” i stvorili veliku prepreku Putinovim klijentima u Srbiji i Mađarskoj. Putin je prihvatio izazov, povukao kočnicu, ali dogovorio novi plinovod s Erdoganom, što će Tursku vezati uz Rusiju više nego ikad u zadnjih devedeset godina. Pored međusobne ideološke privlačnosti ovih dvaju neliberalnih režima, Turska će i zaraditi na ruskom plinu, koji će se tako preprodavati i na Balkanu.
 
• Koliko nužno je, prema Vašem mišljenju, za BiH tražiti alternativna rješenja opskrbljivanja plinom? Jedno je, svakako, terminal LNG na Krku. Zapravo, indikativna su u svemu ovome snažna lobiranja američkih visokih dužnosnika.
- BiH će, uz mnoge druge zemlje srednje i jugoistočne Europe, svakako imati koristi ukoliko se izgradi LNG na Krku. Taj projekt vidim kao glavno alternativno rješenje za ruske energente u BiH i Hrvatskoj. U svakom slučaju, barem što se Federacije tiče, rješenja će biti vezana uz zapadne inicijative. I naravno da će Amerikanci lobirati. Netko mora, uz toliko preživjelih iluzija o „nesvrstavanju”. Tito se mogao igrati nesvrstavanja - i na taj način štititi vlastiti režim - kad su Rusi bili preko Drave i Dunava. Sad su oni usred Banje Luke!
 
• Kakvi su odnosi Hrvatske prema BiH? Kako u tom kontekstu ocjenjujete posjetu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? Ona je izabrala BiH za prvo odredište.
 - Tu su na djelu stare boljke. Zagreb je previše zaokupljen statusom Hrvata u BiH da bi uzeo u obzir kako je hrvatsko pitanje u ovoj državi samo jedan segment u našim odnosima, možda čak niti najvažniji. Uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović je upravo u tomu što je ona pokazala razumijevanje prema potrebi rješavanja otvorenih pitanja, ali na bazi prijateljstva i potpore, koje Hrvatska, kao članica EU-a, i mora razvijati u BiH.
 
• BiH je od EU dobila jednu historijsku šansu u kontekstu priključivanja EU-u. Zaista se osjeti snažna posvećenost visoke predstavnice EU-a Frederice Mogherini, ali je pitanje mogu li aktualne bh. političke snage, koje još vode rovovsku borbu za fotelje, ovu šansu iskoristiti?
- Ne znam. Prilično sam skeptičan prema visokoj predstavnici EU-a. Naravno, dobrodošao je svaki pomak prema bh. kandidaturi. Ipak, da se drukčije postupilo, da je bilo više angažmana EU-a, bilo bi i boljih rezultata. Što se aktualnih političkih snaga tiče, one će biti aktualne dok ih se bira. Nisu svi za EU. Različiti su interesi, a i očekivanja.
 
• Jesu li trenutni odnosi između Hrvatske i Srbije zategnuti, a možda i narušeni, uzme li se u obzir sve ono što je uslijedilo nakon nedavne presude u Hagu po uzajamnim tužbama?
- Odnosi između Zagreba i Beograda nisu dobri, a nisu nikad ni bili naročito od kraja rata, te sumnjam da će se u narednom razdoblju znatno popraviti. Previše je toga između nas, previše je toga na mrtvoj točki, s minimalnim izgledima za promjene. U ovom trenutku možda bi najviše koristi bilo od neke vrste benignog neangažmana. Naravno, kad Srbija uznapreduje na svom europskom putu, izgledi za unapređenje odnosa bit će bolji. No, i kad bi takvo vrijeme došlo, nema razloga vjerovati da će EU sve izliječiti ili da je EU beskonfliktna zajednica.
 
Američka odgovornost je golema, a mogućnosti ograničene
 
• Kako generalno gledate na američku vanjsku politiku prema zemljama zapadnog Balkana?
- Ponavljam, u trenutku europske krize i slabosti bez američkog vodstva nema ništa. Na žalost, američka odgovornost je golema, a mogućnosti ograničene. To znači da, gdje god je moguće, Washington potiče partnerske aranžmane, posebno kad je riječ o EU-u. Ipak, ukrajinska kriza mnogo toga je promijenila, pa ponovno usmjerila pažnju SAD-a prema srednjoj i jugoistočnoj Europi. Predugo se zanemarivalo bosansko pitanje te niz drugih „nesvršenih poslova”. Pored toga, iduća je godina izborna u SAD. Upućeni tvrde da će republikanci, nakon uspješnog oporavka američkog gospodarstva pod Barackom Obamom, teško parirati demokratima u domaćoj politici. Zato će otvoriti niz pitanja u do sada konsenzualnoj vanjskoj politici. Za nas je važno da se preispitaju rezultati dosadašnje politike, posebno tamo gdje je zakazala.
 

Amil Dučić, Dnevni avaz, Sarajevo

Uvođenje eura je zamka

 
 
Vjerujem da Tomislav Karamarko može promijeniti negativne ekonomske trendove - vrlo je veliki entuzijast po tom pitanju! Ja vjerujem da ljudi razumiju i dobro detektiraju tko je samo populist i ništa više od toga, a tko je pravi reformist koji želi nešto pozitivno za zemlju! Uvjeren sam da će predsjednik HDZ-a okupiti prave ljude koji će znati napraviti svoj dio posla u reformama! Mislim da Tomislav Karamarko jako dobro shvaća gdje se Hrvatska trenutačno nalazi i što treba napraviti - a to su dobre vijesti! - izjavio je, među inim, bivši slovački premijer Mikulaš Dzurinda - s kojim HDZ surađuje u izradi cjelovitog gospodarskog programa - u opširnom intervjuu za tjednik Globus. Intervju prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Bisere Fabrio,
http://img.cas.sk/img/4/article/419048_mikulas-dzurinda-predseda-sdku-crop.jpg?time=1258567185&hash=d340583a75d13dcd05a117cedc06a457
Bivši slovački premijer Mikulaš Dzurinda (ali i bivši ministar vanjskih poslova) jedan je od najbližih suradnika HDZ-ova vodstva i savjetnik za ekonomske reforme koje bi Hrvatska trebala poduzeti nakon što, kako očekuje, HDZ pobijedi na izborima i preuzme vlast. Dzurinda je svakako bio jedan od najuspješnijih europskih premijera svoga vremena - vodio je Slovačku od 1998. do 2006. godine - danas vodi think-thank Europskih pučana u Bruxellesu - i zapravo je njegova najveća mana to što dolazi iz male europske zemlje pa se pred takvim političarima ne otvaraju velike svjetske funkcije nakon što prestanu obnašati vlast. 
Reforme koje je proveo u svom mandatu bile su vrijedne divljenja. U to je vrijeme njegova zemlja bila najslabija među srednjouropskim i istočnoeuropskim društvom, imala je velikih političkih i ekonomskih problema i nitko se zapravo nije nadao da će uspjeti uhvatiti intergacijski vlak pa se utrpati u zadnji tren u prvo proširenje Europske unije na zemlje bivšeg istoka. 
 
Ali, Dzurindi je uspjelo ono što se doimalo kao nemoguće. Slovačka je postala „crni konj“ na europskim političkim kladionicama i, zahvaljujući dobrim dijelom reformama koje je gurao Dzurinda, postala sređena i ugodna srednjo europska zemlja, pionir tržišne ekonomije i stranih ulaganja. Postalo je općepoznato da je automobilska industrija tamo učinila čuda i da je Slovačka postala najveći svjetski proizvođač automobila per capita. Te zasluge Dzurindi svi priznaju, od kritičara do analitičara, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazili. Zato su i njegovi savjeti koje želi dati stranačkoj braći iz HDZ-a dragocjeni, a susreti s čelništvom najveće oporbene stranke u Hrvatskoj česti. 
„Dzurinda je čovjek koji je od Slovačke napravio zemlju Lige prvaka, a kad je došao na vlast, bili smo u nekoj lokalnoj ligi“, portretira ga kratkim sms-om moj slovački izvor, također političar, ali ne iz Dzurindine stranke desnog centra Slovačke demokratske koalicije (SDK). Danas 60-godišnji Dzurinda na naš je kasnonoćni intervju u nedjelju, dan uoči HDZ-ove konferencije, došao pun elana i razgovorljiv. Inače poznat kao športaš - maratonac, ovaj put ne će imati vremena za trčanje kroz Maksimirsku šumu jer je u Zagrebu vrlo kratko, na putu prema Bruxellesu, i u društvu svog dugogodišnjeg vjernog suradnika, bivšeg slovačkog ministra financija Ivana Mikloša. 
 
• U reformama koje ste provodili kao premijer postigli ste konkretan ekonomski uspjeh. Što je bilo ključno da uspijete, kako ste znali što trebate učiniti? 
- Sredinom devedesetih Slovačka je bila u vrlo teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Postojali su očigledni i manje očiti problemi. Bilo je očigledno da je Slovačka međunarodno izolirana. Češka, Mađarska, Poljska bile su pozvane na pregovore oko NATO-a i Europske unije, a mi nismo. Ekonomski smo imali puno problema; nezaposlenost je rasla, industrije su propadale, bile uništene i postojala je jasna potreba za promjenom. To je bio moj moto, moj slogan - Promjena - prije nego što ga je počeo za svoju kampanju koristiti Barack Obama. Bilo mi je jasno da bez reformi nemamo šansi, bit ćemo otok unutar Europe. Madeleine Albright o Slovačkoj je govorila kao o crnoj rupi Europe. Nije to bila stvar volje, promjena i reforme su bile nužnost. Možda tu postoji neka sličnost Slovačke i Hrvatske jer promatrajući vašu zemlju shvatio sam da ste u dosta teškoj poziciji. Ne trebate samo fiskalnu konsolidaciju nego i smanjenje nezaposlenosti, strukturne promjene koje bi trebale dovesti do novih radnih mjesta. Kad sam krenuo s reformama, znao sam da je nužno da imam najbolje ljude na najboljim mjestima. Srećom, imao sam. Bio sam toliko sretan što sam uspio dovesti ljude poput Ivana Mikloša na ključna mjesta - on je bio ministar financija, a ranije nije bio u politici - jer su oni znali što je pred njima i što treba napraviti. Tako smo i mogli raditi na projektima. 
 
• Kako ste dobili potporu javnosti za promjene? 
- Javnost je tolerirala i prihvatila što se događa. Naravno, promjene su nosile određene rezove, ali i rezultati su bili vidljivi. U mnogim i područjima posve smo promijenili javni život i način funkcioniranja nekih institucija. Ljudi su na kraju shvatili da postoji nada za razvoj i bolji život. To je bilo ključno. Ljudi su shvatili da postoje promjene koje su možda na početku teške, ali daju kasnije rezultate. Zato sam i  ponovno izabran. Nakon moja dva mandata, osam godina nakon što sam postao premijer, rezultati moje stranke opet su bili najbolji na parlamentarnim izborima u Slovačkoj. Vjerovao sam u ljude. Ima političara koji smatraju da su ljudi glupi, da nemaju strpljenja... Ja vjerujem da ljudi razumiju i dobro detektiraju tko je samo populist i ništa više od toga, a tko je pravi reformist koji želi nešto pozitivno za zemlju. Bili smo zemlja loše ekonomije, zemlja loše reputacije, a danas smo pozitivan primjer u svemu. Naravno, drago mi je što i sam bio dio toga. 
 
• Što je bilo najteže u provođenju reformi? 
- Uvjeriti zastupnike da za njih glasaju. Trebali su glasati za reforme koje moji oponenti nisu lako prihvaćali i o kojima se nisu pozitivno izražavali. Nije bilo lako doći u parlament, među široku grupu koja je bila koalicijska, i uvjeriti ih da trebaju dignuti ruku za dobrobit zemlje. Objašnjavao sam im da glasamo za budućnost zemlje, ne za političare niti za stranke. Postoje i dan danas šale na moj račun zbog toga. Svi moji govori počinjali su time da je prva Slovačka, pa onda na drugom mjestu „modra je dobra“ - slogan moje stranke, a tek na trećem mjestu sam ja kao političar sa svojom ambicijom i snovima. Uspjeli smo kad smo se držali tih prioriteta. Kad nismo, nismo ni uspijevali. 
 
• Što mislite o Hrvatskoj? 
- Imam podvojene osjećaje. Prvi je vrlo pozitivan. U vašoj sam zemlji svakoga ljeta, naravno da sve ovdje jako volim. A onda imamo i te sentimente prošlosti, jer nama je Hrvatska i u vrijeme komunizma uvijek bila pojam. Naravno da imate vrlo pozitivan imidž u Slovačkoj. A brine me spoznaja da se država ekonomski ne miče. Upravo smo u zrakoplovu Ivan Mikloš i ja razgovarali o tome i rekao mi je da od 2008. godine nije zabilježen rast te da je po tom pitanju Hrvatska jedina uz Grčku u takvoj situaciji. To je opasno. Sve više i više bavim se Hrvatskom pa sam proučavao brojke i statistike, čitao i analizirao i posve mi je jasno da vi trebate veliku promjenu. Nisu dovoljne samo lijepe plaže i otoci. Trebate industriju. Neće svi raditi u turizmu i uslugama. Mislim da su vam reforme potrebne. Pogledajte Slovačku; prije 25 godina mi smo bili zemlja u kojoj se nije proizvodio nijedan automobil. A danas smo najveći proizvođači automobila po glavi stanovnika! Kad smo počeli raditi na stvaranju pozitivne ulagačke klime, nismo bili sigurni kamo će nas to odvesti, ali pokazalo se da je to bilo čudo! 
 
• Ali, išle su vam i okolnosti na ruku u to vrijeme. Hrvatska, priznajem, nije baš prijateljsko okruženje za ulaganje, postoje tu i administrativne prepreke i nesklonost stranim ulaganjima, ali čak i da smo najdobronamjerniji na svijetu, danas je kriza i nema tko ulagati kao što je ulagao šakom i kapom prije 20 godina. 
- Da, točno. Mi smo imali bolje uvjete po tom pitanju, okolnosti su bile bolje. Ali, s druge strane, vi ste članica Europske unije, imate puno novca na raspolaganju ako ste dovoljno pametni da ga uzmete. Jean Claude Juncker je izašao sa svojim velikim investicijskim planom prema kojemu možete modernizirati, na primjer, željeznicu ili izgraditi nove industrijske parkove, štogod želite... Dakle, imate i vi neke okolnosti na svojoj strani. 
 
• Što kanite preporučiti HDZ-u? 
- Da postoje fantastični alati na raspolaganju političarima - promjene. Mislim da su ljudi zabrinuti. Osjećam to. Svake godine moj domaćin na Pagu, moj prijatelj Branko, sve više je zabrinut za budućnost svog sina. Dobro je da smo članica Europske unije i NATO saveza, dobro je da je svijet otvoren, da smo globalizirani, moja mlađa kći je trenutačno u Indoneziji, na drugom kraju svijeta, ali bio bih puno sretniji da je u Bratislavi, da kod nas ima sjajan posao. Siguran sam da su i ljudi u Hrvatskoj jednako, ako ne i više zabrinuti za svoju budućnost i budućnost svoje djece. Trebamo ponuditi stvarnu pomoć ljudima. Trebamo pokazati odgovornost i snagu koja će voditi prema boljem. 
 
• Je li taj negativni ekonomski trend moguće promijeniti?
- Apsolutno. Da u to ne vjerujem iz sveg srca, ne bismo sad ovdje sjedili i razgovarali. Poznajući ljude ovdje, siguran sam da to možete. Vjerujem da Tomislav Karamarko to može. On je vrlo veliki entuzijast po tom pitanju. Redovito se sastajemo i imam sve bolji i bolji osjećaj. On sluša, ne boji se pitati i osjećam da posve shvaća okolnosti i zna što ga čeka. Uvjeren sam da će okupiti prave ljude, koji će znati napraviti svoj dio posla u reformama. Ne samo da će ih osmisliti nego će ih i provesti. Jer ono što trebate je političko vodstvo. Ono je ključno. Moraju postojati ljudi koji neće odustati i koji su spremni krenuti s velikim poslom koji je pred njima. Mislim da Tomislav Karamarko jako dobro shvaća gdje se Hrvatska trenutačno nalazi i što treba napraviti. A to su dobre vijesti. Sretan sam. 
 
• Samo što je hrvatsko društvo jako podijeljeno i teško da će nova Vlada, koja god ona bila, postići bilo kakav nacionalni konsenzus za provođenje reformi. 
- Da, mogu to shvatiti. Tako je i meni bilo kad sam se natjecao protiv Vladimira Mečiara. Ali, pravi lider, mudri političar to zna prevladati. Ako sadašnji premijer nije nešto pozitivno nastrojen prema lideru opozicije, to se sve može promijeniti. Siguran sam da je Karamarko pametan čovjek i nemam sumnje da je sposoban stvoriti novu atmosferu, da može pokazati spremnost saslušati i drugu stranu. 
 
• Teško je zamisliti da će biti najbolji prijatelj sa Zoranom Milanovićem. 
- Ne treba biti prijatelj. Vi i ja možemo imati različito mišljenje o kvaliteti ove vode koja je pred nama. Ali, i vi i ja znamo da je to voda. To je činjenica. Ako Tomislav Karamarko bude vodio zemlju i bude imao program reformi, zašto ne bi pozvao i širi spektar političkih snaga da se priključe u promjenama i daju svoj doprinos njima? Pametan političar je onaj koji ne samo predlaže nego i sluša druge. Zato mislim da je moguće prevladati tu crno-bijelu sliku i podjele u društvu. Mogu to zamisliti. 
 
• Što će biti prioriteti? Spomenuli ste pokretanje industrije, strana ulaganja, manju administraciju, vi ste imali 19 posto poreznu stopu... Što će biti ključno? 
- Financijska konsolidacija je ključna. Ona mora biti prvi zadatak. Zatim, ako je potrebno, deregulacija da bi tržište slobodnije funkcioniralo. 
 
• Jeste li rezali državnu upravu i kako? 
- O, da. I to značajno. Ivan Mikloš bio je prvak u tome. On je počeo sa svojim ministarstvom i srezao ga za 40 posto. Pozvao je puno mladih ljudi da počnu raditi za njega. Bio sam šokiran kad sam ga došao posjetiti u ministartstvo. Puno samo rezali, ali onda smo ljudima u državnoj upravi počeli dizati plaće. Jer, morate platiti ljude koji su dobri. Ako ih ne plaćate, ništa neće napraviti. Kvalitetne ljude trebate platiti. 
 
• Što je s Europom? Hoće li se ona izvući iz krize? 
- Govorili smo da trebamo mijenjati Hrvatsku, ali trebamo mijenjati i Europu. I to ne samo njezin jug. Pitam se možemo li to. Nisu tu samo strukturne reforme u pitanju nego i političke. Ovo stanje nije zdravo. Ne možemo biti klub u koji se samo može ući, ali ne i izaći. Ili iz kojega nekoga ne možete izbaciti. 
 
• Grčki ministar financija Janis Varufakis kaže da je to hotel Califomia - ne možete nikada otići. 
- To nije dobro. Jer, to je klub u kojemu se držimo pravila. A možda ima onih koji bi ga napustili ili koje bismo mi izbacili jer se ne ponašaju prema tim dogovorenim pravilima. Sve više mislim da se to mora mijenjati. Želim vjerovati da trebamo biti disciplinirani, pametni i odgovorni. Mislim da je situacija nešto bolja nego što je bila. Postoji veća razina razumijevanja da se ne može više ovako na isti način. Mislim da se to naročito vidi u Irskoj, Portugalu, Španjolskoj... Polako, ali sigurno, situacija se popravlja. Mislim da smo dovoljno snažni da ne ugađamo zemljama koje ne žele krenuti u reforme. Grčka će biti lakmus papir. Mogu samo zamisliti koliko je sad teško Aleksisu Ciprasu i njegovoj vladi. Jer, sjajno je zvučalo to što su govorili, da Grčka više neće biti ponižavana, da će Trojka biti uništena, a sada se dogodilo buđenje i spoznaja da se pravila moraju poštovati. 
 
• Dosad je bio prihvaćen njemački model koji podrazumijeva rezanja. Ali, nije uspjelo za sve zemlje. Zašto? I zašto se nije pokušalo s drugim modelima? 
- Zato što rezanja treba kombinirati sa strukturnih reformama. Ne bismo se trebali brinuti zbog flat rate poreza. Kad sam preuzeo vlast, kod nas je porez bio 42 posto. Kad sam završio s mandatom, imali smo 19 posto flat rate. Riskirali samo, ali uspjeli smo. Nismo opteretili proizvodnju i poduzetništvo. I kad Francois Hollande govori o oporezivanju od 75 posto, to nema nikakve šanse uspjeti. Rezanje nije dovoljno, štednja nije dovoljna. 
 
• Biste li Hrvatskoj sugerirali da uđe u eurozonu ili ne?
- Mi smo u Slovačkoj imali najbolje moguće iskustvo s eurom, ali u vašem slučaju bio bih nešto oprezniji. Brzo uvođenje jedinstvene valute može samo biti zamka. Naročito ako zemlja nije u najboljem financijskom stanju. Ako imate svoju valutu, možete nešto napraviti, možete stimulirati izvoz, ali kada imate euro, onda se toga morate odreći. Zato bih bio oprezan jer mislim da se prvo trebaju provesti reforme i srediti financije, a onda tek razmišljati o euru, kad je zemlja u dobrom stanju. Ne treba žuriti. 
 
• Koliko svima nama, svim članicama Europske unije, štete ekonomske sankcije koje su uvedene Rusiji? 
- Nije bilo druge mogućnosti. Ne mogu ni zamisliti da se dogodilo da Europa i ostatak slobodnog svijeta ne učine ništa po pitanju rata u Ukrajini. Čovjek sam kompromisa, takav me glas prati. Ali i u politici postoji linija koja se ne prelazi. Aneksija Krima, sve ono što se događa u Donjecku i Lugansku, to je ta crvena crta, linija koja se ne prelazi. 
 
• Ali hoće li zaustaviti Putina?
- Imam neke sumnje. Iskreno, blizu sam mišljenja da ako Zapad pokaže pravu snagu, tek onda će se Putin povući. Sjećam se okolnosti u vrijeme Hladnoga rata. Sjećam se Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova. Obojica su bili snažni. Da nisu bili, ne bismo danas imali ni Hrvatsku niti Slovačku koje bi bile članice Europske unije.
 

Bisera Fabrio, Jutarnji/Globus, http://www.hdz.hr/vijest/eu/da-karamarko-moze

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1098 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević