Get Adobe Flash player

Srbija morati izmijeniti taj nelegitimni zakon

 
 
S Andrejem Plenkovićem, hrvatskim eurozastupnikom iz redova HDZ-a, potpredsjednikom Odbora za vanjske poslove EU-a i predsjednikom Izaslanstva u Odboru za parlamentarnu suradnju između EU i Ukrajine, razgovarali smo o stavu EU o problematičnom srpskom Zakonu o organizaciji i nadležnostima državnih organa u procesuiranju ratnih zločina na temelju kojeg je u Srbiji zatvoren hrvatski branitelj Veljko Marić te o situaciji u Ukrajini.
http://www.nato.hr/Media/Default/BlogPost/pocetna/plenkovic.jpg
• Gdje vidite razloge neuspjeha u pokušajima dobivanja potpore za amandman hrvatskih zastupnika u EPP-u na izvještaj Srbiji kojim bi se tražilo da izmjena zakona o nadležnosti za suđenja za ratne zločine bude uvjet za otvaranje poglavlja o pravosuđu?
- Zadovoljan sam što je većina amandmana koje smo uložili kao zastupnici HDZ-a i HSS-a u dogovoru s izvjestiteljem McAllisterom uvrštena u Rezoluciju o Srbiji (zaštita manjina, pitanje nestalih, poštovanje bilateralnih sporazuma, slučaj Šešelj, poruka Srbiji kao predsjedavajućoj OESS-a u vezi s Ukrajinom itd.). Zbog naših amandmana i rasprave slučaj Veljka Marića i pitanje problematičnog srpskog Zakona o organizaciji i nadležnostima državnih organa u procesuiranju ratnih zločina, kojim je Srbija proširila jurisdikciju na druge države bivše SFRJ, snažno su emancipirani na europskoj političkoj razini. U tome vidim pozitivan pomak, jer to dosad nije bio slučaj. Unatoč trenutačnom nerazumijevanju ove teme od pojedinih kolega zbog Komisijine krive interpretacije problema, i dalje ćemo kroz EPP i u dijalogu s drugim političkim skupinama tražiti da se od EK zatraži izrada detaljne analize usklađenosti pojedinih odredbi srpskog zakona s općeprihvaćenim načelima međunarodnog i kaznenog prava.
 
• Odgovor EK bio je prilično oštar i izričit. Odgovarajući na vaše pitanje, predstavnik EK rekao je da se od Srbije ne može tražiti da izmijeni zakon kakav imaju mnoge države članice. Što ćete dalje poduzeti da biste i ostale uvjerili u svoje argumente?
- Nisam impresioniran početnim tumačenjem predstavnika EK koje pokazuje nedovoljnu upućenost u materiju. Naime, Komisija pogrešno miješa institut klasične univerzalne jurisdikcije, koji imaju mnoge europske države u svojim kaznenim zakonima, uključujući i Hrvatsku i Srbiju, s hibridnim srpskim zakonom bez presedana koji teritorijalno selektivnim širenjem jurisdikcije direktno cilja na druge države bivše SFRJ i njihove državljane, bez ikakvih ograničenja koja uobičajeno postoje kod prave univerzalne jurisdikcije.
 
Srbija ovim zakonom pretendira biti svojevrsni „mali Haag nakon Haaga“, te želi biti i policajac, i tužitelj, i sudac za sve države nastale nakon raspada bivše SFRJ. Riječ je o nedopustivom potezu koji je protivan Povelji UN-a, načelima postupanja u dobroj vjeri, pravnoj sigurnosti i nemiješanju u unutarnje poslove drugih država. Njime jedna država kandidat iskazuje nepovjerenje u pravni sustav susjednih država, i to članica EU. Srbija stvara nesigurnost za naše državljane, kao i prepreke u razvijanju dobrosusjedskih odnosa i pomirbe. Zakonom se krše temeljne europske vrijednosti vladavine prava i ljudskih prava sadržane u poglavljima 23 i 24 u okviru pregovora o pristupanju, te sam siguran da će Srbija morati izmijeniti taj zakon, a suradnja će se regulirati sklapanjem bilateralnog sporazuma.
 
• Smatrate li da bi Hrvatska u Vijeću trebala Srbiji ovo pitanje postaviti kao uvjet ako bi to ugrozilo vjerodostojnost Hrvatske kao nove članice?
- Hrvatska je vjerodostojna. Pa kako bi to bilo da Hrvatski sabor donese zakon kojim bi Hrvatska proširila jurisdikciju npr. na Srbiju i Kosovo. Poruka koju smo htjeli poslati kroz Rezoluciju Europskog parlamenta bila bi opravdan i dobronamjeran politički signal prema Srbiji da izmijeni svoj zakon. Očekujem od Vlade i hrvatske diplomacije da puno angažiranije pristupi rješavanju ovog problema u konzultacijama s drugim članicama EU i podigne ovo pitanje na političkoj razini u Vijeću EU, a ne kao do sada samo na nižoj diplomatskoj razini bez odgovarajućeg odjeka. Ovo nije bilateralno pitanje, nego principijelno pitanje. Hrvatska ga ima puno pravo i dužnost postaviti, a uloga je EK da štiti interese europskih državljana i članica EU, a to znači potencijalno i državljane niza članica EU koji su sudjelovali u Domovinskom ratu.
 
• Jeste li kontaktirali i s predstavnicima drugih država s prostora bivše Jugoslavije i koje je njihovo viđenje ovog zakona Srbije?
- Niz zastupnika u EP-u iz raznih zemalja prepoznao je delikatnost problema koji je izazvala Srbija tim zakonom i dobili smo njihovu podršku. Smatram da bi se na razini vlada trebala poduzeti zajednička akcija Hrvatske, Slovenije, BiH, Crne Gore, Kosova i Makedonije, kojom bi se otvorio ozbiljan dijalog u cilju da Srbija izmijeni neprihvatljiv zakon. Apsurdno je da je Srbija u postupku pred Međunarodnim sudom u Haagu u povodu tužbe za genocid od strane Hrvatske zastupala tezu da nije odgovorna za događaje koji su se zbili prije 27. travnja 1992. A ovim zakonom - upravo suprotno toj tezi - širi svoju jurisdikciju za razdoblje nakon l. siječnja 1991., te više od 20 godina nakon rata i agresije postupa i po optužnicama Vojnog tužiteljstva bivše JNA.
Takva situacija je neodrživa i nema šanse da ostane bez vrlo decidiranog zahtjeva da se sporni zakon izmijeni. U interesu je europskog puta Srbije da Beograd što prije prihvati EU standarde u području pravosudne suradnje.
 
• Šef ste izaslanstva EP-a za Ukrajinu. Dali ste podršku Ukrajini i izjavom nakon sastanka s ukrajinskim kolegama. Međutim, čini se da EU podrška ima malo utjecaja na razvoj događaja. Je li EU dovoljno napravila da pomogne Ukrajini i što može više od toga napraviti?
- Imali smo odličan prvi sastanak Parlamentarnog odbora za pridruživanje s ukrajinskim kolegama na kojem smo dali punu potporu provedbi dogovora iz Minska i paketa mjera koji bi trebao dovesti do trajnog primirja. Podržavamo početak procesa ustavnih reformi i decentralizacije koji bi doveo do mirne reintegracije trenutno okupiranih područja Donbasa. EP je donio odluku da podrži novu tranšu u iznosu od 1,8 mlrd. eura makrofinancijske pomoći kako bi se zadržala proračunska stabilnost Ukrajine. Unija je opredijeljena za mir i europski put Ukrajine, a uvažava i činjenicu da Ukrajina kao žrtva agresije ima pravo na samoobranu.
 
• Postoji li opasnost da se iz Ukrajine prelije i na druge države gdje predsjednik Rusije Putin vidi ruske interese i kako Zapad to može spriječiti?
- Postoji zabrinutost brojnih europskih zemalja za svoju sigurnost i moguće ponavljanje scenarija viđenih u Ukrajini i ranije u Gruziji i Moldaviji. Stoga EU radi na reviziji politike Istočnog partnerstva jer je Rusija, umjesto da bude strateški partner EU, izabrala ulogu strateškog rivala. U slučaju daljnje eskalacije sukoba u Ukrajini i nepoštovanja dogovora iz Minska, EU je spremna nastaviti s politikom restriktivnih mjera.
 

Augustin Palokaj, Jutarnji list

Unatoč gubitku parnice, iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla

   
 
Nakon presude Međunarodnog suda pravde o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, za HRT je ekskluzivni intervju dao ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale, na čije je mjesto odlukom Vlade u listopadu 2013. imenovana profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci Vesna Crnić Grotić. Dr. Damaška nakon karijere na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na području kaznenog prava, nakon Hrvatskoga proljeća odlazi u Sjedinjene Američke Države. Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Damaška prvi je put komentirao presudu i govorio o razlozima smjene s mjesta prvog čovjeka hrvatskoga pravnog tima.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/images/MirjanDamaska.jpg
 
• Profesore Damaška, kako komentirate presudu Međunarodnog suda pravde  po tužbi Hrvatske protiv Srbije? 
- Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.

• Je li standard dokazivanja genocida previsoko postavljen – kako smatra brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi „da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi„. Dodaje i kako „dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju. Prema njegovu mišljenju, u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima očito je da su ne samo počinjena djela genocida (actus reus) nego i da je postojala namjera (mens rea). 
- Iako Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, njegovi su se suci u predmetu Bosna protiv Srbije odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere, kriterij koji se bitno ne razlikuje od anglo-američkoga dokaznog standarda u kaznenim postupcima. Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka. Povodeći se za tim standardom, zaključili su da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište. Počinjena ubojstva, rasuđivala je primjerice većina sudaca, mogla su biti počinjena u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg. No smatram da nije lako kritizirati odluku Međunarodnog suda pravde da se – iako nije kazeni sud – posluži tako zahtjevnim kaznenopravnim standardom. Odgovornost države za povredu Konvencije pretpostavlja, naime, usputno utvrđivanje vjerojatno najtežeg zločina među kaznenim djelima. Suvremeno se pak pravosuđe rodilo djelomično baš iz zabacivanja inkvizicijskog načela da se u pogledu najtežih kaznenih djela može ublažiti teret dokazivanja. Vratiti se tom prevladanom načelu nije nipošto lako! No složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom. Možda ću o značenju te okolnosti imati prilike nešto više reći u nastavku.
 
• Za Hinu ste nakon smjene s mjesta prvog čovjeka našega pravnog tima naglasili kako Srbija u protutužbi nema izgleda dokazati da je Hrvatska operacijom Oluja iz 1995. prekršila odredbe Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Tako se i dogodilo. No srpski tim i nakon presude tvrdi kako presuda potvrđuje da su Srbi protjerani. O operaciji „Oluja„ više se ne može govoriti kao o zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na oslobađanje teritorija - tvrdi Saša Obradović, šef pravnog tima Srbije. 
- Tvrdio sam da srpska protutužba nema izgleda na uspjeh zbog netom ocrtanog zahtjevnog kriterija za dokazivanje genocidne namjere. Naime, sve da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio namjeru hrvatskog vodstva da se “Olujom” Srbi istjeraju iz Krajine, ta zamišljena sudska konstatacija ne bi bila dovoljna za odluku o postojanju genocidne namjere. Ta bi namjera upozoravala na genocid samo ako bi se srpsko stanovništvo istjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati. Sjetimo se nedavnog istjerivanja pripadnike jedne stare sirijske vjerske sekte na planinu na kojoj nije bilo ni hrane ni vode, pa bi svi izginuli da se nije interveniralo. Samo se u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može postovjetiti s namjerom fizičkog uništenja. Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske. Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine. Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi.

• Koliko će i kako presuda Međunarodnog suda pravde utjecati na pisanje povijesti o Domovinskom ratu i stvaranju neovisne Hrvatske? Ovdje se ističe kako je iz presude itekako jasno tko je bio agresor.
- Ne bih se, nažalost, mogao složiti s tvrdnjom da je iz presude o genocidu jasno tko je bio agresor. Treba voditi računa o raskoraku laičkog, političkog i pravnog pojma agresije. Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu.  Je li sad za procjenu situacije mjerodavna okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na samostalne jedinice ili je pak odlučujuća okolnost da je u to vrijeme ona još bila na životu, premda samo u fantomskom pravnom smislu? Je li se Srbija, poput Botticellijeve Venere, rodila odjednom u punoj formi ili je nastajala tijekom određenog razdoblja? U parnici o kojoj je riječ Međunarodni sud pravde zastupa stajalište da je Srbija (FRJ) nastala potkraj travnja 1992. Prema mišljenju sudaca, SFRJ je, dakle, još postojala nakon vojnog pohoda na Hrvatsku, pa i nakon pada Vukovara. O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave.
 
• Među dijelom javnosti postavlja se pitanje – je li se, s obzirom na tešku dokazivost genocida, tužba uopće morala podizati  i zašto se od nje nije odustalo, posebice nakon što je 2007. odbijena tužba BiH protiv Srbije. Znamo da nijedna vlada zbog niza razloga od tužbe nije ni željela ni mogla odustati – kako vi gledate na te dvojbe? 
- Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja - koju bi presuda mogla pružiti - učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane. Moje je mišljenje da bi izgledi na uspjeh bili malo bolji da smo tužbu izmijenili. Dokazati genocid Srbije bilo je moguće samo ako bi Sud napustio dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. No na nevoljkost sudaca da utvrde genocid Srbije upozoravali su i politički razlozi: latentno prisutne bile su želja za održavanjem simetrija s parnicom BiH, kao i briga za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske. Smatram stoga da bismo imali malo bolje šanse da smo tužbu ograničili na ono što bi bilo lakše dokazati i što bi suci lakše “progutali” iz političkih razloga. Umesto da se Srbija tuži da je prekršla Konvenciju o genocidu time da je sama počinila genocid, trebalo je preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršla Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati. Nije s tim u vezi na odmet uzeti u obzir da je Konvencija izvorno zamišljena samo zato da se utvrdi odgovornost države za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida. Stajalište da država sama svojim genocidnim ponašanjem može prekršiti Konvenciju izražen je tek u parnici Bosne protiv Srbije unatoč protivljenju sadašnjeg predsjednika Međunarodnoga kaznenog suda.
 
• Nakon razrješenja s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske niste htjeli javno govoriti o razlozima odlaska, no vaše se ime nakon presude i dalje spominje u javnosti. Neki idu tako daleko da se presuda doživljava kao neuspjeh kojem je pridonijelo i vaše razrješenje. Želite li danas govoriti o razlozima odlaska i je li se moglo učiniti više?
- Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla. Kad je pak riječ o razlozima mog odlaska, najvažnii je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao.
 

http://vijesti.hrt.hr/prof-damaska-unatoc-gubitku-parnice-iz-presude-se-stjece-jasna-slika-o-kalvariji-kroz-koju-je-hrvatska-prosla

Hrvatski Srbi i hrvatske vlasti zagorčavaju nam normalno djelovanje

 
 
Europska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u Parizu uz blagoslov njezina Patrijarha Njegove Svetosti Nicolas I., te Svetog Sinoda osnovala je u prosincu 2013. Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu sa sjedištem u Zadru. Zakonski rečeno, sve je bilo jasno da će se u kratkom roku kao i za registraciju drugih (pravoslavnih) crkvi u RH, brzo registrirati Crkva u Hrvatskoj. Smatrali smo da je Hrvatska samostalna, suvremena i nezavisna država, koja je ujedno članica Europske Unije te da je došlo vrijeme za njezino djelovanje, ali do danas to nije riješeno. Stoga smo za razgovor pozvali prvog Hrvata, svećenika i novoizabranog Episkopa Zagrebačko-Osječkog, Njegovu Eminenciju mons. Doroteja.
http://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2015/02/Novoizabrani-Episkop-Zagreba%C4%8Dko-Osije%C4%8Dki-mons.-Dorotej.png
Vaša Eminencijo, recite nam nešto više o sebi?
- Civilno ime mi je Andrija Škulić. Rođen sam i odrastao u tradicionalnoj rimokatoličkoj obitelji u okolici Zadra, općina Ražanac. Od svoje šeste godine (1976.) u vrijeme komunističkog režima  postao sam aktivni ministrant u svojoj župi, sve do odlaska u bivšu vojsku. To vrijeme aktivnog katolika-vjernika i učenika u naročito komunističkom Ražancu, nije bilo nimalo lako! A sada isto to mjesto slavi da su veliki katolici i Hrvati, a pojedinci su odavali i ubijali domoljube! Nakon završetka osmogodišnjeg školovanja upisao sam se uz savjet svog župnika u sjemenište 'Zmajević' koje sam napustio u prvoj godini. Nakon toga upisujem i završavam srednju tehničku školu. Uz savjet duhovnika, obilazim do odlaska u bivšu vojsku više samostana u potrazi da nastavim svoje duhovno zvanje. Po povratku iz vojske, upoznajem određene ljude koji su tada bili u hrvatskoj politici, te me savjetuju da se pridružim Prvom Hrvatskom Redarstveniku, tj. Jedinici za posebne namjene Mup-a u Rakitju 1990. iz koje su izrasli poznati Tigrovi. Štitili smo suvremenitet RH, osiguravali nove hrvatske političare, zgrade Sabora, vlade te sudjelovali u obrambenim akcijama. Veliko im hvala za opstojnost lijepe naše domovine!Dao sam obol svojoj domovini, te nastavio svoj duhovni poziv kao redovnik  u Njemačkoj. Tamo sam usput organizirao humanitarne akcije- slao pomoć za Hrvatsku, te pomagao učenike- prognanike iz Đakova koje smo primili u naš samostan  u Schwabish Gmundu. U Njemačkoj sam kasnije pohađao teologiju. Na Institutu San Melaine 2013. završio sam pravoslavlje. Za đakona sam zaređen u rujnu 2012. u Budimpešti, a za svećenika godinu dana kasnije u Engleskoj. Upravo sam 27. veljače bio na hodočašću kod Sv. Pija u Italiji, kad sam dobio poziv od tajnika naše Crkve da je Sveti Sinod na čelu s Njegovom Svetosti patrijarhom Nicolasom I. odlučio imenovati me za novoizabranog Episkopa Zagrebačko-osječkog.
 
• Kakvo je trenutačno stanje?
- Vidite dragi moji iseljenici, kako onda tako i sada, nimalo nije lako boriti se za Hrvatsku i hrvatski narod! Sve pravoslavne i ostale crkve u Hrvatskoj su dobile bez ikakvog problema u roku 30-60 dana svoju registraciju kod Ministarstva uprave: SPC, Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, te Crnogorska pravoslavna crkva, a mi većinski hrvatski narod, kojih je po vjeroispovijesti 16.647 pravoslavnih vjernika, očito smo unutar zidova Ministarstva uprave i njenog ministra Arsena Bauka sabotirani kao neprijatelji, jer je HPC osnovan u vremenima NDH od strane  vlasti. Zbog istog nam sadašnja skupina političara, većinske vlade i njenih saveznika iz SPC-a, svim silama koče našu registraciju. To je na žalost, istina! U roku od 48 sati u Bruxellesu sam registrirao HPC, bez ikakvih problema! U pravoslavlju je tako da se Crkva veže uz naciju i tako u većini država svijeta funkcionira - u Francuskoj Francuska pravoslavna Crkva, u Bugarskoj Bugarska pravoslavna crkva, u Grčkoj Grčka pravoslavna crkva... pa ne možemo se mi u Hrvatskoj zvati npr. Kineska pravoslavna crkva kad smo Hrvati, pravoslavci i većinski narod u svojoj zemlji! To što nekima smetamo, to je njihov problem, mržnje prema drugom i drugačijem! Naša vrata otvorena su za sve. Naravno, ni prvoj Crkvi,  apostolima, vjernicima i mučenicima nije bilo lako.To je moj i naš Put k samome Kristu!
 
• Kakvo je fizičko stanje Crkve?
- Njegova Eminencija Episkop Aleksander koji je podrijetlom iz Bugarske vodi primorje, a meni je dana kao Hrvatu odgovornost za kontinentalni dio Lijepe Naše. Obveza mi je u skoro vrijeme oformiti nove župe i svećenike. Za sada smo trojica, te imamo pripomoć laika- suradnika. Na Svetoj Liturgiji nekad bude desetak vjernika, nekad se desi da nema ni jednoga. Mnogi nam kažu da čekaju rješenje kada ćemo moći  više javno djelovati. Sada nismo poželjni na HTV-u i drugim TV postajama, za razliku od ostalih crkvi koje slobodno imaju pravo emitiranja, npr. Ekumena, Duhovni Izazovi...
 
• Gdje obavljate Sv. Liturgiju?
- Na području Zadra, imamo dva dana u tjednu (srijeda i subota) Svetu Liturgiju i korištenje kapelice i ureda u Zadarskoj bolnici. Tu nam dolaze i vjernici katolici, za njihove osobne molitvene namjene. U Rijeci imamo u privatnom prostoru jednom tjedno, a uskoro ćemo djelovati u Puli. Ipak, sve se više vjernika zanima za Liturgiju Sv. Ivana Zlatousta, jer istu koriste kako pravoslavci, tako i grkokatolici. Imamo Sv. Liturgiju na narodnom tj. hrvatskom jeziku, a poneki od nas koriste i staroslavenski.  Što se tiče prostora za područje Zagreba i Slavonije, sada smo u potrazi za istim.
 
• Kako se financirate?
- To je jedna od glavnih stavki koju nismo u stanju sada sami riješiti, ali zahvaljujući dobrim ljudima (kao što je to gospodin Franović) i Božjom pomoći uvjereni smo da ćemo prebroditi i ovo nadolazeće razdoblje do jesenskih izbora. Troškovi su veliki, jer se ne financiramo iz državnog proračuna kao ostale crkve. A i mjesečno nas trojica  moramo od nečeg živjeti (hrana, stan, režije, zdravstveno, gorivo, putovanja...). Nedostaju nam još dva kompleta za služenje Svete Liturgije, a to je oko 2.600 eura. Najvjerojatnije će u travnju/svibnju biti i moje biskupsko ređenje koje također iziskuje određene troškove, tako da nam je u ovom trenutku i najmanja pomoć od svih vas dobrodošla! Vjerujte mi, činimo ovo prvenstveno za Krista i njegov hrvatski narod!
 
• Kako Vas je okolina prihvatila?
- Onako kako su nekada prihvatili i apostole! Što mu to treba! Je li lud! Osramotio je svoje...! Pojedinci iznose i objavljuju laži o meni. Isti ti govorili su i širili mržnju za vrijeme bivše države kako bi omalovažavali i uništavali Hrvate i sve hrvatsko! Na žalost, ni u Rimokatoličkoj Crkvi i kod određenih biskupa nismo naišli na plodno tlo u Hrvatskoj. Za razliku od doba kada je djelovao kardinal blaženi Alojzije Stepinac koji je svima nastojao pomoći, pa čak i onima koji nisu kršćani. To je veličina čovjeka, a posebno svećenika ili pastira crkve. To je svetost. Odlično surađujemo s pojedinim svećenicima i redovnicima!
 
• Što biste poručili za kraj razgovora?
- Molio bih sve Hrvate u domovini i iseljeništvu da nam potpomognu na ovom Svetom Putu za opstanak Njegove Crkve, svatko koliko može. Imamo potrebu za  HPC kumstvo: npr. 400 obitelji x 20 €/mjesečno (ili godišnja pomoć= cca: 240 €).
Ujedno na sve čitatelje zazivam Božji blagoslov i blagoslov Sv. Oca Benedikta +++
Mir i Dobro!

 

Stjepan Tokić, www.hrvatska-pravoslavna-crkva.com

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Utorak, 14/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1037 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević