Get Adobe Flash player

»Genocid se dogodio u NDH. Ne samo nad Židovima nego i nad Srbima, i to mnogo više nego nad Židovima«!

 
 
Efraim Zuroff je čovjek koji već godinama živi na lešinarenju. Živi na lažima. Nakon što je prije neki dan dao intervju za beogradsku Politiku, to je ponovno potvrđeno. Njegovi odgovori u intervjuu koji slijedi toliko su lažni, pristrani i nelogični da smo odlučili objaviti ih i tako predočiti Hrvatskoj i Hrvatima kako još uvijek ima ljudi u svijetu koji iz dna duše mrze žrtve Hrvatsku i Hrvate, a dodvoravaju se agresorima Srbiji i Srbi(janci)ma. Stoga i ne čudi što su Efraima Zuroffa upravo ovih dana pozvali u Beograd, i sigurno jako dobro platili njegov dolazak, jer živimo u vremenu kada su pale sve maske oko lažnih jasenovačkih žrtava, i na popisu u Jasenovcu, i na popisu u New Yorku, kao i na popisu nekih novih lažnih žrtava poput Šaranove jame ili nepostojećih žrtava u Jadóvnu. Osim Hrvata, Zuroff je još više uvrijedio Bošnjake svojim negiranjem genocida u Srebrenici, jer su – prema njemu – srpski zločinci pokazali „dobru volju“ time što su pobili samo muškarce, a pustili žive žene i djecu. Ovo je previše i od Efraima Zuroffa, kao i onih u Beogradu koji ga plaćaju.
http://www.independent.co.uk/migration_catalog/article5299782.ece/alternates/w620/22-efraim.jpeg
„Moram pohvaliti premijera Aleksandra Vučića što je otišao u Potočare. Svi znaju da se u Srebrenici dogodila tragedija, to je činjenica. I Srbi su bili odgovorni za tu tragediju. Ali to ne znači da je to bio genocid. Međutim, prijem na koji je naišao srpski premijer nečuven je. Netko dolazi, priznaje da njegova zemlja dijeli krivicu za određenu tragediju i želi pokazati želju da se suoči s tim zločinom. A na kakav prijem naiđe? Dočekaju ga kao da je zločinac. Dio problema je i to što nitko ne očekuje od muslimana da se ponašaju po standardima normalnog ponašanja. Kada muslimani viču „Alahu ekber“ i bacaju kamenje na Vučića, to je u redu, jer to su muslimani, nisu znali što rade, pogriješili su. Potpuno istu stvar imamo i u Izraelu. Nitko ne gleda što radi Hamas, što rade palestinske vlasti. Nitko to ne gleda, nego kažu, oni traže mir, odmah im treba dati da im damo državu, a nitko ne gleda potpuno kaos koji je nastao na Bliskom istoku poslije ’arapskog proljeća’“, kaže u razgovoru za „Politiku“ Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema. Jedan od najpoznatijih svjetskih lovaca na naciste boravi u Srbiji na poziv naše vlade i sutra bi trebao prisustvovati sastanku Komisije za uređenje Starog sajmišta, zloglasnog nacističkog logora. U  intervjuu Zuroff je više puta ponovio svoj stav, koji je već izrekao u našem listu, da se u Srebrenici nije dogodio genocid.
 
- Srpske snage su pustile žene i djecu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubili. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu, već ih ubijete. To je genocid. Ali, sve to je politika. Bill Clinton, koji je bio na ceremoniji u Potočarima, nije imao hrabrosti nazvati ono što se dogodilo u Ruandi genocidom, iako je to očigledno bilo baš to. Jer da je nazvao Ruandu genocidom, Ujedinjeni narodi morali bi nešto poduzeti, ističe Zurof.
 
• Britanska rezolucija o Srebrenici, koja na kraju nije usvojena u Vijeću sigurnosti  Ujedinjenih naroda, kao i mnogi koji smatraju da se u Srebrenici dogodio genocid, često kao argument koriste presudu suda u Haagu Radoslavu Krstiću, koji je osuđen za genocid u Srebrenici. Isti sud, međutim, presudio je da „Oluja“ nije bila etničko čišćenje niti udruženi zločinački pothvat. Dovode li nas zahtjevi da prihvatimo presudu o Srebrenici  u nemoguću situaciju, budući da bismo time priznali i da „Oluja“ nije bila ni etničko čišćenje ni udruženi zločinački pothvat?
- Možete raditi što god hoćete i možete također donositi nesuvisle presude. Sve je to politika i ako je politika pogrešna, onda nema zadovoljenja pravde. Vi ste, svakako, u nemogućoj situaciji kada je čitav svijet protiv vas. Ali, to ne znači da istina nije na vašoj strani. Pogledajte što se  danas događa s Izraelom, kako tolike zemlje osuđuju Izrael za prekomjernu upotrebu sile u Gazi i očekuju, u suštini, od nas da sjedimo i gledamo kako Hamas bombardira naše civile i gradove dan za danom. Jedini je problem što smo mi malo pametniji od Hamasa i uspjeli smo  zaustaviti rakete. Ali da nismo to učinili, znate li koliko bi izraelskih civila poginulo? Tisuće.
http://entoen.nu/media/_600/demonstratie%20Srebrenica.jpg
• Strani dužnosnici često sugeriraju srpskoj strani da treba prihvatiti da je ono što se dogodilo u Srebrenici genocid jer je to jedini put k pomirenju Srba i Bošnjaka muslimana. Jesu li  ti zahtjevi za prihvaćanje odrednice genocid bez postavljanja daljnjih pitanja, bez dijaloga, pravi put k pomirenju ili predstavljaju prepreku u odnosu dvaju naroda?
- Oni traže mir i pomirenje zasnovano na lažima. E pa imam vijest za vas: to nikada ne će uspjeti. Tako se ne postiže mir. Danas imamo sustavne napore da se promijeni povijest Drugoga svjetskog rata i holokausta i nitko ništa ne govori, sve zbog političkih interesa. U bivšoj Jugoslaviji je posebna situacija u kojoj je holokaust bio sporedna predstava mnogo većeg ubijanja Srba. Na čemu će pravda biti zasnovana? Hoće li će biti zasnovana na spoznaji istine i koracima koje treba načiniti kako bi se nosilo s tim činjenicama? Ako u Jasenovcu nema nijedne slike nijednog zapovjednika toga logora, onda tu nešto nije u redu.
 
• Po medijskim izvještajima, oko 90 stranih delegacija bilo je u Potočarima, a gotovo nitko od stranih dužnosnika nije došao dan kasnije u Bratunac, gdje je odano poštovanje srpskim žrtvama iz istoga rata. Kako na to gledate?
- Što ste očekivali? To je očigledno – sve je to politika. Zapad je iz vlastitih političkih razloga odlučio da će Srebrenica biti simbol srpskih ratnih zločina. Ali, da bi osnažili taj simbol pretvorili su ga u genocid, što on nije bio. A genocid, to je nešto ozbiljno, i zato nitko nije bio u Bratuncu.
 
• Biste li ostali pri svom stavu da se u Srebrenici nije dogodio genocid, čak i kada bi poricanje genocida zabranila neka buduća rezolucija ili sličan dokument?
- Moje shvaćanje kao povjesničara jest da se Srebrenica ne može nazvati genocidom. Povijesne činjenice jasno pokazuju da nisu svi bili ubijeni u Srebrenici. Srpske snage mogle su ubiti žene i djecu, ali su ih poštedjeli.
 
• Holokaust danas često uspoređuju i izjednačavaju s različitim događajima iz suvremene povijesti, pa i onim iz vremena ratova devedesetih godina. Tako se uspoređuju opsada Staljingrada i opsada Sarajeva, čak i dnevnici Anne Frank i sarajevske djevojčice Zlate Filipović. Kako gledate na takve interpretacije?
- Ono što se sada događa može se nazvati „holokaust zavist“. Poslije mnogo godina ljudi su konačno shvatili koliko je holokaust važan, on je postao simbol ogromnog ljudskog stradanja i svi žele biti na istom nivou kao holokaust. Ako je to već slučaj, onda je opsada Sarajeva isto što i opsada Staljingrada. Ljudi koji su pogođeni tim zločinom žele imati isto priznanje i prepoznavanje kao i žrtve holokausta koje su to priznanje dobile 60 godina poslije stradanja. Holokaust je nešto bez presedana i apsolutno jedinstveno. Sada svatko želi zakvačiti svoj vagon za holokaust. Jedan od najboljih primjera za to jest Deklaracija iz Praga od 3. lipnja 2008. godine. Praška deklaracija koju su potpisala 33 uglavnom istočnoeuropska intelektualaca navodi da Europa ne će biti jedinstvena dok se nacizam i komunizam ne prepoznaju kao isto zlo. Oni žele ponovno napisati udžbenike iz povijesti u Europi u duhu tog jedinstva. Dakle, Europa je imala dvije tragedije: jedna je holokaust, druga komunizam. Povijesno, to je potpuna laž. Na primjer, u Muzeju genocida u Vilniusu, koji se nalazi u nekadašnjoj zgradi KGB-a, do prije godinu i pol dana nije bilo nijedne riječi o pravom genocidu, masovnom ubojstvu Židova iz Litve koji se dogodio samo 12 kilometara odatle. Nacisti su ubili 17.000 Židova, ali su u tome najviše sudjelovali  specijalni litvanski odredi za masovna ubojstva. Mi smo prosvjedovali, pa su napravili malu sobu o holokaustu, ali gotovo cijela postava je o komunističkim zločinima. Ima i prijedloga da se uspostavi međunarodni dan sjećanja na sve žrtve totalitarizma. A za Dan sjećanja izabran je 23. kolovoza, dan kada se dogodio sporazum Molotov–Ribbentrop. Dakle, mislili ste da je samo nacistička Njemačka odgovorna za smrt 15 milijuna ljudi u Drugome svjetskom ratu. E, pa razmislite ponovno. I Sovjetski Savez je odgovoran jer su potpisali sporazum s nacističkom Njemačkom. Dakle, zemlja koja je osmislila, isplanirala i vodila najveću tvornicu smrti u povijesti čovječanstva dovodi se na istu razinu sa zemljom koja je oslobodila istu tu tvornicu smrti.
 
• Kako gledate na najave kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca? Uskoro bi trebao početi i dijalog o tom pitanju Srpske pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.
- Bože sačuvaj! Ante Pavelić je bio jedan od najvećih masovnih ubojica Drugog svjetskog rata, a Stepinac je bio njegov svećenik, duhovni savjetnik. I što reći za takvog čovjeka? To je apsurdno. I što da mislim o Katoličkoj Crkvi u čijim je redovima svećenik jedan Vjekoslav Lasić koji je za Pavelića držao mise. Pavelić je jedan od najvećih masovnih ubojica Drugog svjetskog rata i on danas zaslužuje misu?!
 
• Mislite da je ono što se dogodilo u NDH bio genocid?
- Naravno da je bio genocid. Ne samo nad Židovima nego i nad Srbima, i to mnogo više nego nad Židovima.
 

Jelena Čalija, Politika, Beograd

UN je jedna formalna, birokratska ustanova bez svrhe

 
 
Ivo Banac, povjesničar, o zločinu u Srebrenici i ulozi međunarodne zajednice.
http://www.avaz.ba/assets/image_cache/690/470/0/assets/uploads/ivo%20banac.jpg
• Što nam poručuje činjenica da Vijeće sigurnosti nije uspjelo izglasati rezoluciju o Srebrenici?
- To nam poručuje da je Srbija spremna riskirati početak integracijskog procesa za EU radi definicije onoga što se dogodilo u Srebrenici. To znači da je također spremna tražiti uslugu od jedne velesile koja će im to naplatiti i koja je i inače u opreci sa Zapadom u ovom trenutku. Drugim riječima, rizik koji su preuzeli, u prvom redu Nikolić, a iza njega Vučić, izuzetno je velik i nešto nam govori o tome što Srebrenica zapravo znači ne samo za Miloševićev režim nego i za njegove nasljednike.
 
• Je li postojanje Republike srpske dokaz da se zločin isplati, kako kažu neki povjesničari?
- Zločin se u konačnici ne isplati jer ostaje činjenica da je Međunarodni sud pravde u Haagu Srebrenicu definirao kao genocid. To se ne može izbrisati jednostranom voljom jedne sile koja se, usput, ponašala krajnje licemjerno za vrijeme glasanja. Čurkin je prvo ustao i onda tražio trenutak tišine za žrtve Srebrenice, a potom tim žrtvama zabio nož u leđa.
 
• Možemo li na temelju toga slučaja u Vijeću sigurnosti zaključiti da je međunarodna zajednica već neko vrijeme u dubokoj moralnoj i organizacijskoj krizi?
- Problem je u tome što su tu na djelu još uvijek pravila s kraja Drugog svjetskog rata. Tako da jedna stalna članica Vijeća sigurnosti može opstruirati volju većine. Mislim da bi se ta pravila morala promijeniti. Uostalom, zašto baš samo četiri sile imaju pravo veta? Zašto neke druge ne bi mogle biti uključene za taj stol, što bi donekle promijenilo sustav za takva glasovanja. Uostalom, čuli ste britanskog veleposlanika koji je tražio promjenu pravila, posebno u situacijama koje se odnose na ovako osjetljiva pitanja poput genocida.
 
• Očekujete li da se u tom smislu nešto i promijeni u bliskoj budućnosti?
- Teško, zbog toga što naravno Rusija ima pravo veta i u ovakvim slučajevima. No, nešto će se doista morati poduzeti jer su Ujedinjeni narodi doista mnogo izgubili na svom utjecaju, tako da je to danas tek jedna formalna, birokratska ustanova, koja stvarno ne može djelovati nigdje gdje su na djelu sukobi između država i unutar država.
 

I. Bošnjak, Glas Slavonije

Od 851 hrvatskog udbaša njih 754 početkom 90-ih prešlo u nove hrvatske službe

 
 
Od 851 hrvatskog udbaša njih 754 početkom 90-ih prešlo u nove hrvatske službe.'Jedan od njih je prof. Barišić, koji me 1983. nevinog tukao u pritvoru i zbog kojeg sam bio u Lepoglavi'. Prije nego što kreneš osuđivati, obuj sugovornikove cipele, kaže poslovica. Učinio je to Marko Grubišić kad je na odsluženju zatvorske kazne početkom 80-ih ostao bez vlastitih cipela. Stražari su mu dali da izabere cipele kojima su se prije koristili zatvorenici. Slučajno je izabrao one Franje Tuđmana pa je i u njima, kao Tuđman, proveo lepoglavske dane. - Kad sam se vratio u ćeliju, vidio sam da na njima piše F. Tuđman - prisjetio se Grubišić dana u Lepoglavi, gdje je proveo dvije i pol godine kao politički zatvorenik. Povod za ovaj razgovor nije anegdota s Tuđmanovim cipelama, nego istup nekadašnjeg šefa Odjela za kler Službe državne sigurnosti Ante Barišića, danas profesora na Fakultetu političkih znanosti, koji je u medijima ovih dana podržao tezu Josipa Manolića da je šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio doušnik tadašnje službe. Taj istup isprovocirao je Grubišića, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji je još početkom 90-ih prozvao Barišića zbog postupanja u istražnom postupku. Razgovarali smo u njegovu uredu zagrebačke uvozničke tvrtke, danas se bavi poduzetništvom i magistar je ekonomskih znanosti. Pred njim na stolu stoji dosje od 200-tinjak stranica, izvađen iz Hrvatskog državnog arhiva. Odbio nam ga je dati na uvid, no pokazuje nam dijelove spisa. Jer prema pravilniku, uvid u dosjee Službe državne sigurnosti RSUP-a SR Hrvatske ima svaki državljanin za kojeg postoji dosje u Hrvatskome državnom arhivu. Vlastiti dosje Grubišić je izvadio 2002., a u njemu se pojavljuje i Barišićevo ime u potpisima pojedinih dokumenata iz istražnog postupka. Primjerice, potpisao je zabilješku, koju nam je Grubišić dao na uvid, sastavljenu u prosincu 1982. dok je “održavao informativini razgovor” s Grubišićevim tadašnjim cimerom u studenskom domu Milanom Sušcem. “Sušac je potvrdio da je bio na proslavi rođendana 23./24. listopada 1982. i da je pjevao pjesme bez nacionalističkih izokretanja teksta. Naveo je da je on počeo pjevati pjesmu ‘Marjane, Marjane’ i pjesmu vjerskog sadržaja ‘Ima jedna duga cesta’. Naveo je da nitko na proslavi rođendana nije nacionalistički istupao”, samo je dio te zabilješke koju je potpisao Barišić, a na temelju koje su Grubišić i njegov cimer osuđeni na kazne zatvora od četiri i 2,5 godina. Grubišića je branio odvjetnik Željko Olujić koji se prisjetio tog, kako nam je rekao, montiranog procesa. - Osuđeni su bez dokaza i samo zbog toga što su pjevali te pjesme dobili su drakonske kazne. Kasnije im je Savezni sud iz Beograda smanjio kaznu, za Grubišića s četiri na 2,5 godina, a Sušcu sa 2,5 na godinu i pol’, prisjetio se odvjetnik Olujić.
http://odbor2014.si/application/odbor/request/image/image.php/news/news/thumb-large/642xauto/middlexcenter/100/85386808682233088.jpg
• Zašto ste se baš sada odlučili istupiti u medijima?
- Želim samo reći istinu o tome što mi je Udba učinila 80-ih, predvođena u mojem slučaju upravo Antom Barišićem, koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono što mi je Barišić radio najbolje sam opisao 1991. u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje Tuđmana, nakon što ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam: “Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku Tuđmanu.
 
• I što se onda dogodilo? Je li Barišić tada smijenjen?
- Bilo je to u vrijeme afere sa snimkama Martina Špegelja, a na televiziji su jednu večer gostovali Slaven Letica, Zvonko Lerotić i Barišić. Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvora, odslužio sam 2,5 godina, i nakon svega opet ugledam Barišića koji se u toj emisiji predstavio kao dušebrižnik za Hrvatsku, nisam mogao vjerovati svojim očima. Čovjek koji me do prije par godina držao na detektorima za doručak, ručak i večeru, ne bih li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli Barišić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević. Čula su se zvona s katedrale, a Barišić mi je rekao: ‘Vidiš gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti’. Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu i to ga je toliko iznerviralo da me baš tu večer Barišić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. španjolkama koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga par godina kasnije u ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske. To ne da me iznerviralo, nego sam se pitao zna li naš predsjednik koga uopće ima iza leđa?! Jer što je sve taj čovjek radio meni, a kasnije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću i Mirni Sunić. Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim pismenu izjavu koju je Tuđman pokazao Barišiću i zatražio njegovo očitovanje. Doznao sam kasnije da mu je Barišić odgovorio da sam dobar prijatelj s Gotovcem, Gabelicom, Markom Veselicom, Paragom i Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim ‘podrivati instituciju predsjednika i HDZ’. No, Tuđman to nije prihvatio te je Barišić ubrzo smijenjen.
 
• Kako je nastao proces Lašćina, odnosno akcija Namještaj, kako se naziva u službenim dokumentima SDS-a?
- Krajem 1982., kad sam bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, živio sam u studentskom domu na Lašćini. Izjašnjavao sam se kao Hrvat, išao sam u crkvu i nosio Dinamov dres. U studentskom domu stvorila se ekipa nas koji smo odlazili nedjeljom u crkvu, na utakmice, pa i na mise zadušnice Stepincu, no nismo imali nikakve namjere političkog udruživanja niti smo planirali političku akciju, a kamoli postavljanje bombe, što su mi u tom procesu kasnije željeli imputirati. Povod za njihovu akciju bila je zapravo izborna konferencija u studentskom domu u kojem nismo htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirao Savez komunista iz doma, već smo predložili vlastite kandidate koji nisu bili komunisti. I nedugo poslije toga na rođendanu jedne kolegice, kao i na stotinama drugih rođendana, pjevale su se pjesme ‘Marjane, Marjane’ i ‘Vilo Velebita’, što su iskoristili kao razlog za prikazivanje nacionalizma.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00855/vv1_855851S1.jpg
• Kad ste uhapšeni?
- Uhapsili su nas 11. studenog 1982. u 4.30 sati, kad su specijalci sa psima i 30 vozila opkolili studentski dom. Mislio sam da traže nekog ozbiljnog zločinca, ali ispalo je kasnije da sam to bio ja, poslužili su se mnome i cimerom Sušcem, također iz Hercegovine. Zadržali su me isprva 10 dana, i to zbog prekršaja jer nisam bio prijavljen u domu. No, ponovno sam priveden 16. prosinca iste godine, a istraga je trajala dulje od četiri mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam postavio bombu u Namu. Istodobno je kroz medije kreiran taj ‘slučaj Lašćina’, pričali su mi da su kolporteri s Trga vikali: ‘Pronađen Marko Grubišić! Uhićeni studenti na Lašćini!’ Zamislite pronađen, a živio sam pet godina na Lašćini. Osuđen sam na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima. Kakav apsurd. Pustili su me nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bih izbjegao služenje JNA, možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30-ak kilometara od Niša.
 
• S kim ste sve bili u zatvoru u Lepoglavi?
- S profesorom Vladom Gotovcem, zaista velikim čovjekom, Antom Znaorom, Tončijem Marinkovićem, Markom Veselicom, Josipom Bilušićem, Markom Dizdarom, Želimirom Meštrovićem i Dobroslavom Paragom. Sa svima njima družio sam se na krugu u Lepoglavi. Politički zatvorenici bili su tada najgore tretirana skupina u zatvorima, bio je to zaista ružan period u mojem životu, ali nisam se predao ni u jednom trenutku.
 
• Jeste li vi danas član neke stranke? Vaš brat je Boro Grubišić, saborski zastupnik HDSSB-a. Radite li ovo da biste obranili šefa HDZ-a Tomislava Karamarka?
- Nisam, nikad se nisam politički angažirao, i ne radim to da bih obranio Karamarka jer ga uopće ne poznajem. Znam Smiljana Reljića, koji je također živio u studenstkom domu na Lašćini, no Karamarka nikad nisam upoznao niti znam išta o njegovu karijernom putu. No, kad sam vidio da čovjek poput Barišića drugima drži prodike, osjetio sam se odgovornim reći istinu tko je zapravo Ante Barišić. Zamislite, čovjek koji je u SDS-u bio zadužen za kler, a kasnije sam doznao da je njegova sestra navodno bila časna sestra.
 
• Je li lustracija danas potrebna?
- Prošlo je 25 godina otkako imamo državu a da nijedna vlast nije učinila ništa po tom pitanju. Žalosno je da 2015. govorim isto što sam govorio 1991. Činjenica je, koliko mi je poznato, da se samo jedan od bivših djelatnika jugoslavenske tajne službe javno ispričao, iskreno zatražio oprost, naročito od nas političkih zatvorenika koje je uhodio, a pred biskupom Vladom Košićem se i pokajao za kakvu je nečasnu službu radio, a zove se Željko Kekić. Da je bilo više takvih primjera, danas lustracija ne bi bila potrebna, no ostala je tužna činjenica da je od 851 hrvatskog udbaša njih 754 početkom 90-ih prešlo u nove hrvatske službe i danas su interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama društva, gospodarstva, politike... Zato nemam dvojbi o potrebi lustracije jer ništa dobro na tako nemoralnom temelju ne može nastati. Lustraciju ne gledam kroz politički svjetonazor ni kao lov na ljude drugačijeg političkog svjetonazora, nego je smatram potrebnom samo za one koji su u ime održanja komunističkog režima činili zločine nad čovjekom.
 

Vanja Nezirović, Jutarnji list

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Srijeda, 23/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1293 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević