Get Adobe Flash player

Program antikomunizma realno bi se trebao zvati antiliberalizam

 
 
Hrvatska vlada ozbiljno je nagrižena aferom u kojoj se našao njezin potpredsjednik Karamarko. Suvladajući Most sada traži odlazak Karamarka koji, po svemu sudeći, nije ispunio očekivanja birača. Doznalo se naime da je Karamarkova supruga poslovno surađivala s konzultantom mađarskog MOL-a, a s kojim se Zagreb spori oko upravljačkih prava u domaćoj naftnoj kompaniji Ini. Istovremeno su sve uspješnije konzervativne inicijative koje u političko žarište uvlače mogućnost zabrane pobačaja. U njima sudjeluje i supruga premijera Tihomira Oreškovića, koji sam bježi od svjetonazorskih pitanja. Uza sve to, obećane reforme izostaju, ili izazivaju ogorčenost javnosti. O političkoj situaciji i hrvatskoj demokraciji razgovarali smo s dr. Tončijem Kursarom, docentom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
http://www.voxfeminae.net/images/H20160209006738.JPG
• Zašto su hrvatski političari naizgled otporni na afere pa čak i optužnice, dok je u nekim drugim državama dovoljna sumnja pa da se političar povuče kako ne bi nanosio štetu opciji kojoj pripada?
- Hrvatska je negdje u sredini po odlučnosti političara da se povuku u nekoj škakljivoj situaciji ili potencijalnom skandalu. Nismo najnapredniji u tom smislu jer liberalnu demokraciju nemamo ni 30 godina. No, treba vidjeti kako su stvari funkcionirale 90-ih pa 2000-ih i danas. Možemo zapravo relativno lako pokazati da hrvatski političari nisu posebno otporni na afere. Svakako ne odmah, ali u određenom trenutku, zbog pritiska javnosti odluče se povući uz različita objašnjena.
 
• A kada je riječ o konkretnoj situaciji Tomislava Karamarka u aferi „Konzultantica“?
- HDZ-ov politički vođa Karamarko oklijeva jer smatra da još uvijek postoji politički prostor koji mu omogućuje neki manevar, ali je, po svemu, blizu zida. U HDZ-u postoji uvjerenje da se taj problem može amortizirati. Oni misle da ih je oporba već dovoljno „odstrijelila“ pa bi odstupanje Karamarka bio sunovrat njihovog projekta konačne antikomunističke preobrazbe hrvatskog društva na koju čekaju od 1990. godine.
 
• Hipotetski, kakav bi HDZ mogao biti bez Karamarka?
- Onako kako su sada postavljeni, HDZ i Karamarko odgovaraju političkom formatu te stranke iz kasnih devedesetih godina. Dojam je kako su se trebali drukčije ustrojiti kako bi odgovarali zahtjevnijoj konzervativnoj javnosti. Ne baš neutjecajni dijelovi te scene sada ih otvoreno kritiziraju jer smatraju da HDZ sa svojim politikama i isturenim kadrom nije „na visini zadatka“. Izražavaju nezadovoljstvo, ne samo zato što im oporba „odstrjeljuje“ političke vođe, već ponajprije zato što je ugrožen široko razglašeni antikomunistički projekt. Riječ je o dokidanju „lijeve hegemonije“ koju je svekolika desnica, otkrivajući marksističkog teoretičara Gramscija, označila kao izvorište svih hrvatskih problema.
 
• Postoje li snage unutar stranke koje to žele promijeniti?
- One za sada nisu vidljive. HDZ je uvijek tako postavljen da dok je politički vođa u igri, nema znakova frakcija ili grupašenja. To ide indirektno i vidljivo je u javnosti tako da su, primjerice, prije tjedan dana neki utjecajni desni komentatori sugerirali da je potrebna promjena. Sa sadašnjim vodstvom stranka će ustrajati dok to bude politički moguće. U jednom ćemo trenutku vidjeti je li važnije aktualno vodstvo ili spomenuti projekt preobrazbe.
 
• A komunisti? Gdje su?
- Organizirano ne postoje, osim nekih koji su na rubu i na izborima možda dobivaju 0,1 ili 0,2 %. Taj program antikomunizma realno bi se trebao zvati antiliberalizam, odnosno pokušaj da se potisnu snage, razmišljanja ili narativi koji promiču ideologiju permisivnog društva, sloboda i tako dalje. Misli se da bi se tako ojačale snage koje vole narative o autoritetu koji trebamo naći u naciji, karizmatskim narodnim junacima ili u biznisu koji nas konačno treba osloboditi socijalističkog mentaliteta. Kod nas se radi o povratku autoriteta nacionalne zajednice koji međutim nije ugrožen komunizmom, već razvojem liberalnog društva. Ako kažete da se borite protiv liberalizma, dobar dio građana neće baš odmah razumjeti o čemu se radi pa je politički efektnije reći da se borite protiv komunizma. Komunista, realno, danas gotovo da i nema.
 
• Poljuljana Vlada HDZ-a i Mosta formalno je reformska, no Mostov slogan „Samo reforme“ koristi se danas isključivo s ciničnim predznakom. Sve što smo vidjeli jest reformiranje mirovinskog i zdravstvenog osiguranja po „računovodstvenoj metodi“.
- Glavne stranke nisu htjele reforme i odbacile su tu riječ u predizbornoj kampanji. Most je odjednom na toj riječi inicijalno dobio 19 mandata pa su, nakon što je postao pivotalna stranka, i ostale stranke krenule s reformskim narativom. Reforme su tek u pripremi i od jeseni će, ako ova vlada tada bude postojala, biti puštene u javnost. Iako su proglašene svojevrsnim općim dobrom, za njihovo provođenje nije lako dobiti širu podršku jer posebne grupacije u pluralnom društvu imaju svoje interese za koje smatraju da ih je legitimno braniti.
 
• Umirovljenici i radnici tvrde da je riječ o njihovom konačnom slomu.
- Reforme nisu bezazlene i znače kratkoročno pa i srednjoročno pogibelj za niže slojeve; radničku klasu i prekarijat te vrlo vjerojatno i dijelove srednje klase koja ima veze s javnim sektorom. Ako pogledamo što se događa u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj, onda nas čeka fiskalna konsolidacija i snižavanje troškova rada. Oni koji nisu „perspektivni“ biti će prepušteni sami sebi. Mogu emigrirati, ili se snalaziti s onim što im država može dati odnosno onim što nekako zarade. Oni koji bi trebali biti motor kakvog-takvog razvoja pripadnici su aspirantske klase, odnosno oni koji su u dvadesetim ili tridesetim godinama života, dinamičniji, poduzetniji i, recimo, oni koji gravitiraju IT sektoru i, uz sva njegova ograničenja, turizmu. Reforme će ići pod okriljem opće racionalizacije i ideologije o uhljebima. Model je uvijek isti. Kada se situacija socijalno radikalizira, gotovo svi koji rade u javnom sektoru, tj. primaju novac iz proračuna, postaju teret i onda treba, da evociram pojam iz nekadašnje liberalne kritike socijalizma, primijeniti diktaturu nad potrebama ovog dijela stanovništva. Zanimljivo je da je Hrvatska već jedna od okrutnijih država u smislu socijalnih transfera raznim skupinama potrebitog stanovništva. Primjerice, vrlo malo dajemo za socijalno održanje osoba koje su nezaposlene.
 
• Gdje je Tihomir Orešković u svemu? Po njegovim istupima reklo bi se da želi biti ministar financija i gospodarstva, a ne premijer.
- On nije dobio mandat na izborima. Iznjedren je kao neka vrsta tehnokratskog upravitelja na tragu Marija Montija. Kao čovjek iz međunarodnog biznisa s određenim referencama, u okviru modela koji su oprobani u sličnim zemljama, pokušat će fiskalno konsolidirati Hrvatsku. To je jedan od prioriteta konzervativne vlade – reduciranje duga. Orešković zapravo djeluje u uvjetima koje bi marksist Gramsci nazvao 'organska kriza', a to je teško breme. Premijer odbacuje ideologije i poziva na rad što odgovara ponašanju u takvoj krizi koju karakterizira nesklonost prema teoriji i svođenje svega na odnose ekonomske nužnosti. Neovisno o tome što premijer vjerojatno želi mijenjati hrvatsku stvarnost, nema autoriteta jer nije kompletna politička osobnost.
 
• Stručna skupina za provedbu kurikularne reforme dala je ostavku. Što se je s njom dogodilo? Previše ili premalo ideologije?
- Oni su vođeni ideologijom koja je danas common sense – idemo što bolje pripremiti nove generacije za stvari koje su već ionako tu; na to da kapitalizam akcelerira. Tu neosporno ima ideologije, ali to danas ne propitujemo pa članovi stručne skupine sebe vide kao neke epistemokrate koji su navodno na nepolitičkom zadatku. Zapravo nisu, ali njih, sve u svemu, uglavnom mori to što ih je izabrala bivša vlada, a političari iz vladajuće koalicije sumnjaju da se u svemu krije lijevo-liberalna ideologija. Nije stvar da HDZ ne želi tu reformu, već je u pitanju ideološki okvir koji će biti dominantan.
 
• Izgleda da bi zastoj reforme mogao izazvati ozbiljne prosvjede. Koliko je Vlada imuna na njih? 
- S obzirom na turbulentno stanje među vladajućima, Vladi sigurno ne treba neki narodni pokret i ljudi na ulicama. Ako dođe do zaoštravanja situacije, s obzirom na ulog koji je u igri – provedba spomenutog političkog projekta, nisam siguran da desnica ne će radikalizirati svoje civilno društvo. Da desnica reagira i pomoću svojih manje-više civilnih snaga na terenu, odnosno na ulici, pokazala je kad je bila u oporbi. Dakle, mobilizira li se dalje lijevi dio civilnog društva, mogle bi se mobilizirati i desne udruge što će jako zakomplicirati situaciju. To smo vidjeli prošle godine.
 
• Prošlog je vikenda uspješno okupljeno 7 tisuća građana u organizaciji neokonzervativnih političara i aktivista u takozvanom hodu za život. Prvi je to korak u zabrani legalnih pobačaja. S obzirom da se velika većina građana izjašnjava katolicima, a istovremeno je većina i za legalan pobačaj, mogu li te inicijative prebaciti iz deklarativnog u praktično?
- Mislim da svoje akciju vode vrlo sustavno, planiraju i osluškuju javnost. Vjerojatno neće brzati. Sadašnja vlast je za ukidanje prava na pobačaj, ali se ne želi jasno deklarirati i prepušta to desnim inicijativama na terenu, a koje su uvijek negdje između konvencionalnog političkog i civilnog djelovanja. U nekom trenutku, ovisno o općoj situaciji, te bi inicijative mogle pokrenuti i konkretne akcije. Uz pažljivu pripremu i pravi trenutak, ta bi akcija mogla dati ploda.
 
• Konzervativci i desničari često se žale da u Hrvatskoj manjine ugrožavaju većinu. Je li to moguće?
- Većina se različito definira. Uglavnom se tu radi o tome da Hrvati pate zato što ih gnjave Srbi, heteroseksualci pate jer ih ugrožava LGBT populacija, katolici jer ih ugrožavaju ateisti... Na konzervativnoj sceni 2000. godina se uzima kao početak te patnje zbog kriterija koje je Hrvatska morala zadovoljiti da bi pristupila EU-u. Problem te većine u Hrvatskoj jest to što smo pristupili liberalno formatiranoj zajednici. Pristali smo da ćemo štiti manjine i to je činjenica. Oni koji sebe smatraju većinom nisu oduševljeni tim ugovorom s EU-om. To vidimo u Poljskoj i Mađarskoj.
 
• Zašto demokraciju grubo shvaćaju kao diktaturu većine?
- Oni koji smatraju da bi demokracija trebala biti vladavina većine predstavljaju danas konzervativnu, uvjetno rečeno, većinu koja se time želi štiti od liberalizma koji nadire iz EU-a. U načelu, ako ste za liberalnu demokraciju, pristajete na vladavinu većine i punu afirmaciju manjine. Mi smo to potpisali i ta priča traje više od 15 godina. Ono što naša 'većina' želi jest da te manjine budu nevidljive; da Srbi budu Srbi u svome stanu, da homoseksualci mogu biti homoseksualci u svoja četiri zida, a nikako u javnosti. Dakle, povlačenja manjina u neke džepove, tako to, u biti, vidi novi nauk o nacionalnom identitetu. Konzervativna javnost želi ih samo tolerirati – možda mi se gadiš, ali, evo, podnosim te. A EU nam je poručio da oni moraju biti jednako vidljivi kao i većina, da su njihove koncepcije života jednako dobre.
 
• I gdje je u svemu oporba?
- Postoji lijevo-liberalni civilni sektor koji nastupa prvi i bori se na dnevnoj bazi zato što je i prvi došao na red u desnom rekonfiguriranju političkog identiteta Hrvatske. Oporbene stranke taktiziraju, jer zapravo ne žele opću radikalizaciju. Glavna oporbena stranka, SDP, možda misli da su za sada ovo političke čarke i da glavna bitka tek predstoji. A situacija je turbulentna i ne zna se u kojem će smjeru ići. Neki konzervativni intelektualci predvidivo tvrde da kriza nije rezultat manjka demokracije i fašističkih tendencija, već da je posljedica viška demokracije. To je poznati argument. Iz klasičnih knjiga se iščitava da demokracija predstavlja neku vrstu ekscesne vladavine i da za rezultat ima uvođenje autoritarnih političkih formi.
 
• Kamo onda ide hrvatska demokracija?
- Nadam se da ne ćemo isprobati taj autoritarni model već da ćemo ostati u dosta dinamičnom, ponekad i neugodnom suočavanju suprotstavljenih strana. Očekujem da ćemo svjedočiti da našu demokraciju nekako uravnotežuju njezini subjekti. Da će se, ako i postoji, kako konzervativci kažu, pretjerano nepoštivanje autoriteta, stvari donekle uravnotežiti, ali da to bude samo osnova novog, budućeg sporenja iz kojeg ćemo opet moći naći kompromisni izlaz. Nadam se da ćemo ostati u takvoj vrsti demokratske dinamike i da ne ćemo tražiti rješenja koja bi u potpunosti izmijenila strukturu naše političke vlasti.
 

Siniša Bogdanić, Deutsche Welle

Europa se može naći u autodestruktivnoj spirali ako se ne zaštiti

 
 
Osim prvih očajnih reakcija nakon sramotnih napada u Parizu a potom i u Bruxellesu, u EU-u je jedva došlo do nekog suštinskoga koraka u pitanju jamčenja sigurnosti Europe, čelnici EU-a i dalje guraju glavu u pijesak po pitanju migracije i terora – rekao je u intervjuu našem listu sigurnosnopolitički stručnjak József Horváth, te je naglasio kako nema ničega temeljem čega bismo mogli imati dojam da je „imunološki odgovor“ Europe proradio. No nadu daje Višegradska suradnja.
http://magyarhirlap.hu/mh/webimage/4/1/4/8/9/wimage/horvathjozsef.jpg
• Je li se zahvaljujući šoku što su prouzrokovali atentati u Parizu i u Bruxellesu došlo do promjene u sigurnosnoj politici Europske unije?
- Čelnici EU-a i određujućih zemalja zajednice, u prvom redu Njemačke, Francuske i Belgije i dalje guraju glavu u pijesak. Dok je na kontinent došlo više od milijun migranata, oni nisu spremni prihvatiti da između nelegalne migracije i terorizma postoji izravna veza. Propovjednici i dalje propovijedaju o tomu da su migranti samo izbjeglice koje su u Europu došle s dobrim namjerama, iako je za stručnjake već na samom početku migracijskoga vala bilo jasno da daleko nije riječ o tomu.
 
• Može li se reći da pitanje obvezne kvote useljavanja ponovno gura u pozadinu pitanja sigurnosti?
- Od milijun ljudi pridošlih migrantskim valom sedamsto tisuća je muškaraca. Ako je samo deset posto njih obučeno, ako je deset posto njih ratovalo u Afganistanu, Siriji ili Libiji, znaju dakle baratati oružjem, ležali su u rovovima, sjedili u tenkovima ili su sudjelovali u neposrednom dvoboju, možemo reći da smo sedamdeset tisuća takvih ljudi bez ikakve kontrole pustili u Europu. Ako pogledamo stvari sa sigurnosnog aspekta, možemo vidjeti kako se proteklih godinu dana nije dogodilo ništa zbog čega bismo mogli imati dojam da je imunološki odgovor Europe proradio. Možemo spomenuti Köln koji nije samo turistički nego i industrijski centar, govorimo o srcu Njemačke. A ako je srce Njemačke Köln, prisjećajući se na događaje za vrijeme Božića i dočeka Nove godine možemo reći da je jedan od središta Europe postalo potencijalnim leglom terorista.
 
• A ni iz Njemačke nisu pristizale vijesti o zastrašujućoj intervenciji policijskih snaga.
- Dapače, prva reakcije na zbivanja u Kölnu bilo je prešućivanje. Kada je stvar otkrivena, gradonačelnik grada odgovornim je proglasio šefa policije. Time se uspjelo onemogućiti policijska tijela koja ne samo da nisu dobila dodatna sredstva nego su im oduzeta i dotadašnja. Kada su pokušali poduzeti mjeru protiv migranta, sam migrant bi rekao policajcu: „Ne zezaj me, sutra ću te prijaviti, mene ne smiješ dirati jer ja sam migrant. Možeš mi oduzeti dokument, sutra ću zatražiti novi.“ Zamislite policajca ili njegovog kolegu koji čak okreće glavu i neće poduzeti mjere kako ne bi sam sebi naudio. Ono što se danas događa moglo bi se pretvoriti u spiralu koje bi mogle zatresti temelje države.
 
• Od koga bi u toj situaciji trebalo zatražiti pomoć?
- Od Sjedinjenih Država. Nije riječ o tomu da pošalju nosača zrakoplova ili dodatnih deset tisuća vojnika. Trebalo bi samo preuzeti iskustva. SAD-u je poslije 11. rujna 2001. godine trebalo manje od jedne godine kako bi pokrenuo svoj imunološki sustav. Predsjednik Bush je još u noći terorističkog napada obavijestio javnost kako su Sjedinjene Države napadnute. Rekao je kako će se obraniti, kako će pronaći sve koji su bili povezani s napadima. Do pronalaska Osame bin Ladena potrošile su milijarde dolara za pronalaženje i likvidiranje terorista. S druge strane, brzo su prihvatili i zakon o domovinskoj sigurnosti, uveli su oštre sankcije, uspostavili su antiteroristički sustav upozorenja. Sada, pak, kada je Barack Obama napadan što je rekao kako bi i oni mogli primiti deset-dvadeset tisuća Sirijaca, predsjednik je odgovorio kako se nitko ne treba bojati. Primljene izbjeglice bi naime nakon prethodnog filtriranja na razdoblje od 14-28 mjeseca smjestilo u zatvorenim kampovima, te bi se s njihovom integracijom moglo započeti tek nakon što bi prošli odgovarajuću proceduru.
 
• Taj protokol prihvata donekle se ipak razlikuje od europske prakse „pozivnog pisma“.
- Da, kontrast je posebno veliki s obzirom da u Europskoj uniji osim riječi, te prvih reakcija poslije atentata u Parizu i potom u Bruxellesu jedva da je poduzet neki meritorni korak. Situaciju i dalje ne karakterizira stvarnost, nego politički korektan govor, što podsjeća na orvelijanski svijet. U zapadnoj Europi se još uvijek čeka na pristup „zaštitit ću obitelj, naciju, domovinu, zaštitit ću Europu“.
 
• Ne veseli to čak niti slušati. A ako uzmemo u obzir da to iznos stručnjak za sigurnosnu politiku, mogao bih postaviti i pitanje još koliko terorističkih napada je potrebno kako bi se Europa probudila?
- Ne znam odgovor na to pitanje, no sigurno je da u odnosu na maloprije spomenute američke primjere EU sada veselo plješće i smatra uspjehom da se po trideset minuta razgovara s pojedinim migrantima, toliko vremena ima za njegovo ocjenjivanje. To već zorno pokazuje kako „netko obrnuto sjedi na konju“. Što se može saznati o nekomu za trideset minuta? U Njemačkoj šest stotina migranata još uvijek nije registrirano, iz sustava je nestalo više desetaka tisuća ljudi, ali ima i onih koji su nestali u Italiji, Švedskoj, Austriji. A deset tisuća ljudi je grupa protiv koje obični policajac ništa ne može. Mogu nastaviti time da poslije dva mjeseca u izbjeglički kam u Grčkoj u Idomeniju policija više ne smije niti ući. Postoji jedna zatvorena grupa od desetak tisuća ljudi koja je započela samostalni život, cvjeta prostitucija, krijumčarenje droge. A istodobno u Njemačkoj mediji sa strahom izvještavaju o tomu da je s izbjegličkim valom pristiglo i nekoliko desetaka tisuća kršćana, no njih u kampovima i dalje teroriziraju muslimani.
 
• U interesu rješavanja problema potreban je veći proračun, jačanje policije, tehnički razvoj – stoji u izjavama političara. Je li od toga nešto ostvareno?
- Osnovno, trebalo bi doći do promjene stava. Naime, sa zakonske strane i s aspekta određivanja zadaća trebalo bi urediti temelje. Policajac treba dobiti zapovijedi. Njemu su zapovijedi sveto pismo. Ako mu kažu da treba izaći na ulicu i uvesti red, jer politika više ne trpi da se na ulici orobljuje žene i da se djeca bolje. Policajac će to razumjeti. Prošloga ljeta na internetu u više europskih zemalja širili su se video snimci na kojima migranti doma šalju tzv. „one touch“ snimke o tomu da su oni sposobni bilo koga nokautirati na ulici. Može se pogledati te snimke, web je pun njima. Teško je zamisliti nešto apsurdnije od toga.
 
• Kako će to završiti, kuda sve to vodi?
- To je pitanje za milijun dolara. Vidimo gdje je dospjela popularnost Angele Merkel, vidimo kako je austrijski kancelar Faymann bio prinuđen podnijeti ostavku unatoč tomu što se je za 360 stupnjeva okrenuo oko sebe. Ima dakle signala da su vrijednosna procjena europskih društava i njihovih odabranih političara dijametralno suprotne. To je ohrabrujući znak, ljudi još nisu izgubili zdrav razum. S druge strane, ako pogledamo kojom su vehemencijom ekstremno ljevičarski anarhisti napali policajce koji su gradili sigurnosnu ogradu kod prolaza Brenner, to je očajno. Vidimo i kako jača stranka Alternativa za Njemačku, na to svi reagiraju, ali ne reagiraju na to da konzervativni kršćani prosvjeduju zbog migracija, a ekstremno ljevičarski anarhisti ih napadaju. Europa nažalost podijeljena živi s tim teškim problemom. A još nismo niti spomenuli kako je brzo postalo jasno da je značajan dio svježe pridošlih migranata nepismen, ne govori niti jedan jezik, a nema niti nikakvu profesiju. Možete li zamisliti da u 21. stoljeću takav čovjek bude radio 8 sati dnevno u tvornici lijekova ili automobila uz traku u sterilnim uvjetima nakon što ga se integrira u europsko društvo?
 
• Imate li išta ohrabrujućeg za reći?
- Imam. Tu je npr. suradnja Višegradske četvorke. Proteklih godinu dana zahvaljujući mađarskoj vladi te se četiri države uspjelo ujediniti u interesu obrane vlastitih zemalja. Uspjeli smo „zaraziti“ čak i Bugare, Makedonce, Crnu Goru, a i Hrvati govore drukčije no prije godinu dana. U Njemačkoj i Francuskoj sljedeće godine održat će se parlamentarni izbori. To može biti ohrabrujuće s aspekta budućnosti Europe. Loša je vijest međutim da ne možemo ne izbjeći borbu protiv Islamske Države. Saveznici će to jednom morati učiniti. Sve dok se to ne dogodi, prijetnja će biti stalna i svaki dan će samo rasti kako u odnosu na Europu tako i u odnosu na Rusiju.
 

Károly Bán, Magyar Hírlap

Radman i Rakić i nisu trebali biti na tim dužnostima

 
 
Ministar kulture optužen za revizionizam, Zlatko Hasanbegović je najkontroverznija osoba ultrakonzervativne hrvatske vlade. Platforma objavljena 24. svibnja u Liberationu potpisana je od strane više europskih intelektualaca među kojima i Alain Finkielkraut ili Annette Wieviorka. Oni posebno osuđuju njegovu "ideologiju" koja "dovodi u pitanje povijesne istine i temeljne vrijednosti" Europske unije. Otkako je imenovan, ovaj povjesničar musliman, smatran za ideologa HDZ-a, nacionalističke stranke koja je na vlasti, izvršio je brojne napade protiv medija, nevladinih udruga i umjetnika u ime borbe protiv ostataka komunizma u državi. On se brani u intervjuu za Monde.
http://s2.lemde.fr/image/2016/05/25/534x0/4926351_6_4b5b_le-ministre-de-la-culture-croate-zlatko_0e8205a30cc0957be28d711a095342cc.jpg
• Kulturni miljei vas kritiziraju, a više tisuća umjetnika zahtijevaju vašu ostavku, ne smatrate li to problemom?
- Jedan dio kulturne i umjetničke zajednice me kritizira, a drugi dio podržava. Moram se suočiti sa stanjem svojevrsnog 'kulturnog rata'. U našem postkomunističkom društvu zapravo još uvijek postoje podjele o tumačenjima prošlosti, posebice jugoslavenske. No, u mom slučaju, prekoračen je okvir uljuđene i civilizirane rasprave, radi se o histeriji, difamacijskoj kampanji koja dolazi s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti kulturnu i društvenu hegemoniju ne uzimajući u obzir pad komunizma.
 
• Zašto ste smijenili direktora televizije? Zašto je, nakon smjene, 70 novinara promijenilo radna mjesta u nekoliko mjeseci?
- Direktora je temeljem zakona smijenio Hrvatski sabor na temelju zahtjeva Nadzornog Odbora Hrvatske radio televizije. Ministar kulture i ministarstvo ni na koji način nisu bili uključeni u tu proceduru. Ovo je samo jedan od primjera sustavnog obmanjivanja javnosti u vezi s mojim djelovanjem. Ova brojka od 70 novinara mi se čini pretjeranom. Nadzorni odbor HRT-a utvrdio je brojne nepravilnosti. Ravnatelj je bio smijenjen u skladu s postupkom i na isti način na koji ga je politička većina imenovala prije četiri godine. On je također po nalogu lijeve vlade izvršio promjene više desetaka novinara i urednika kad je preuzeo funkciju. No, u tom trenutku, to nije izazvalo bilo kakav interes međunarodnih krugova…
 
• Čak je i predsjednica Vijeća za elektroničke medije dala ostavku u znak protesta protiv vaših metoda…
- Ostavka predsjednice Vijeća, što se može pročitati iz njezina obrazloženja ostavke, nije bila povezana s bilo kojom mojom odlukom. Ipak, osoba takve biografije nije ni trebala biti na čelu tog Vijeća. Kao i bivši ravnatelj, osamdesetih godina predsjednik državne komunističke omladinske organizacije i direktor državne televizije izravno imenovan od Komunističke partije, i ona je bila istaknuta novinarka povezana s partijskim strukturama u vrijeme komunističke diktature. Oboje predstavljaju neku vrstu simbola utjecaja struktura komunističkog režima i nakon sloma komunizma i Jugoslavije.
 
• Je li vam žao što ste se družili s ustaškim simpatizerima 1990.-ih? Postoji ta fotografija na kojoj nosite ustašku kapu…
- Nikada nisam nosio ustašku kapu. Fotografija je 1993., čini mi se, u Splitu gdje sam kao dvadesetogodišnji student slučajno susreo članove dobrovoljne postrojbe legalne hrvatske vojske i fotografirao sam se s dijelom njihove uniforme. Taj, čiju sam kapu nosio na glavi, poginuo je dvije godine kasnije u ratu u Bosni. Za mene je bila i ostala čast da sam upoznao čovjeka koji je dao svoj život za obranu svoje domovine.
 
• Žalite li slom ustaškog režima između 1941 i 1945?
- Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon Drugog svjetskog rata. Svaki Hrvat će vam dati isti odgovor, kao i svaki Litvanac, Letonac ili Estonac. Žalim što smo se protiv svoje volje našli u Jugoslaviji, u anti-demokratskom boljševičkom sustavu. Ali, naravno, ne žalim za ustaškim režimom koji je odgovoran za brojne zločine.
 
• Bili ste izdavač francuskog mislioca ekstremne desnice Alaina de Benoista i pristaše bijele supremacije Tomislava Sunića. Jeste li još uvijek bliski s njima?
- Rad Tomislava Sunića je politološki akademski rad o 'novoj europskoj desnici' koji je izvorno obranjen i objavljen na američkom sveučilištu osamdesetih godina. Radi se o vrlo cijenjenom znanstvenom radu, ali to ne znači da podržavam sve što on kaže. Što se tiče Alaina de Benoista, kaže se da je kontroverzan, ali po mom mišljenju, on je jedan od najvećih francuskih intelektualaca. Veliki broj de Benoistovih radova odigrali su važnu ulogu u mom intelektualnom formiranju.
 
• Vi ste jedan od organizatora komemoracije blajburškog masakra, gdje svake godine dolaze nacionalisti s ustaškim simbolima. Zašto nastavljate tamo i dalje ići?
- Vi se usredotočujete na pet provokatora, ustaški simboli su samo rubni folklor. Bleiburg je simbol patnje i progona hrvatskog naroda kojeg su izazvali jugoslavenski komunisti. Nakon Drugog svjetskog rata, oni su se na brutalan način riješili svojih protivnika, ne samo nenaoružanih vojnika, već i civila. Došlo je do okrutnih pogubljenja više desetaka tisuća ljudi. I blajburški zločini bili su jedan od najvažnijih i najstrože čuvanih tabua jugoslavenskog komunizma.  
 
• Ne sudjelujete s toliko žara u komemoriranju ustanka u Jasenovcu, gdje je ubijeno više od 80 tisuća Židova, Srba, Roma?
- To je Vaš subjektivan dojam jer se s jednakim pijetetom odnosim prema svim žrtvama bilo kojeg rata. Postoji značajna razlika između Bleiburga i Jasenovca. Tijekom 50-ih godina, bilo je zabranjeno komemorirati zločine počinjene u Bleiburgu, dok su manipulacije zločina počinjenih u Jasenovcu i pretjerivanje s brojem žrtava bili jedan od sastavnih elemenata jugoslavenskog komunističkog režima i njegove ideologije.
 
• Ove godine, židovske i srpske organizacije su radije odlučile bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu nego doći s vama. Žalite li zbog toga?
- Neki Židovi! Neki Srbi! Na državnoj komemoraciji sudjelovali su predstavnici Katoličke Crkve, Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve, srpskih organizacija i velik broj istaknutih hrvatskih židova, te izraelska veleposlanica. Bojkot je imao političku pozadinu vezanu uz unutarhrvatske stranačke odnose. Teško mi je to palo, izrazio sam svoje žaljenje.
 
• Uspjeli ste upisati zabranu gay braka u Ustav 2013., biste li zabranili i pobačaj?
- U hrvatskom ustavu nema nikakve zabrane već samo stoji odredba da je brak zajednica između muškarca i žene. Pitanje zakonske zabrane pobačaja nikada nije bilo na dnevnom redu. Problematika nema jednaku težinu kao u Poljskoj. Pobačaj je nesretni slučaj, ali po mome mišljenju oko toga ne treba sektaški nastupati. Vjerske zajednice trebaju obrazovati svoje članove da izbjegavaju pobačaj, no, nijedna zakonska zabrana nikada nije uspjela iskorijeniti ovu pojavu.
 
• Vaša vlada se jasno približila ultrakonzervativnom mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, koji nikada nije skrivao da odbacuje islam. Što o tome misli musliman kao vi?
- Ne vidim u čemu bi Viktor Orbán predstavljao avangardu u islamofobiji. Doista, zauzeo je stajalište protiv imigracije. No, svaki oblik kaotične i nekontrolirane imigracije društveni je problem i za useljenike, kao i za domicilno stanovništvo. Nekontrolirana migracija može se usporiti samo uklanjanjem uzroka koji do nje dovode.  Ako bi iznenada došlo do nekontrolirane imigracije azijskih budista ili taoista, otpori prema toj imigraciji bili bi apsolutno identični i izvorno se ne radi u islamofobiji kao takvoj. Orbán ne osporava činjenicu da je Islam sastavni dio Europe, a nedavno je primio i vjerskog poglavara i vrhovnog muftiju bosanskih muslimana. Ne bih ga uspoređivao s primjerice Alainom Finkelkrautom koji misli da je Europa samo judeo-kršćanska i koji kritizira islam kao takav i koji su osobno uključuju u difamacijsku kampanju protiv mene s bizarnim prigovorom da vodim 'opasni savez između fundamentalističkog katolicizma i radikalnog islamizma', što je ovdje u Hrvatskoj izazvalo salve smijeha.
 

Jean-Baptiste Chastand, Le Monde, Pariz

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Subota, 14/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1048 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević