Get Adobe Flash player

Moramo se suočiti s manipulacijom brojkama žrtava logora

 
 
Nije me imenovao niti jedan strani veleposlanik i odgovoran sam samo parlamentu i hrvatskome narodu. Štoviše, nekoliko veleposlanika mi je izrazilo solidarnost... Zlatko Hasanbegović je hrvatski ministar kulture i, već mjesecima, u središtu kontroverze u kojoj mu se imputira revizionizam i simpatiziranje fašizma.
http://ilpiccolo.gelocal.it/polopoly_fs/1.13619266.1465292281!/httpImage/image.jpg_gen/derivatives/detail_558/image.jpg
• Ministre, vlada čiji ste član proživljava trenutke velike krize. Premijer traži ostavke dvaju svojih potpredsjednika, Petrova (Most) i Karamarka (HDZ); potonji odgovara uskrativši mu svoju podršku vladi; a sada drugi ključan čovjek u HDZ-u traži od Karamarka da odstupi. Što se događa?
- Službena izjava stranačkog vrha HDZ-a bila je da premijer ne uživa povjerenje a konačna odluka o tome ovisit će o parlamentarnoj proceduri i odnosima snaga u Hrvatskome saboru.
 
• Otkada ste imenovani ministrom, optuživani ste da ste revizionist, da ste filoustaša. Kako to?
- To je difamacijska kampanja koja nije utemeljena niti na jednoj činjenici. Već sam bio pojasnio kako je Nezavisna država Hrvatska bila najveći moralni neuspjeh ove zemlje. Osudio sam i njen režim i njezine zločine.
 
• Ove godine židovska je zajednica po prvi puta bojkotirala službenu komemoraciju u Jasenovcu, hrvatskom koncentracijskom logoru. Je li to šteta?
- Da, već sam izrazio svoje nezadovoljstvo. No, vođe židovske zajednice donijeli su političke odluke. Vlada je htjela komemoraciju bez političkih govora, a nekima to ne odgovara.
 
• Činjenica da ste umanjili broj žrtava u koncentracijskom logoru nekoliko dana ranije nije mogla pomoći...
- Bilo je manipulacija brojkom žrtava logora, koja je bila više puta uvećana. O tome se nije moglo govoriti u vrijeme Jugoslavije, ali sada se moramo suočiti s tom temom.
 
• Jedan europski diplomat u Zagrebu rekao nam je da ''će biti teško surađivati s Ministarstvom kulture'', dok ste vi na tom mjestu. Biste li bili spremni odstupiti za dobrobit zemlje?
- Nemam nikakvu namjeru dati ostavku. Nije me imenovao niti jedan strani veleposlanik i odgovoran sam samo parlamentu i hrvatskome narodu. Štoviše, nekoliko veleposlanika mi je izrazilo solidarnost i već sam potpisao bilateralne sporazume s Kosovom, Mađarskom, Albanijom, Kinom, a uskoro ću i s Češkom.
 
• Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel strahuje da Vlada neće financirati program Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Je li to točno?
- Rekao sam gradonačelniku da ćemo financirati one projekte koje ćemo gradu ostaviti u naslijeđe, ali ne događanja koja će se završiti u 2020. Osim toga, iskustva ''europskih prijestolnica kulture'' nužno ne pokazuju da gradovi, koji dobiju više sredstava od svoje Vlade, ostvare i veći uspjeh.
 
• Zašto ste odlučili smanjiti sredstva Editu, izdavačkoj kući talijanskog lista "La Voce del Popolo"?
- Jer dnevnike manjina ne financira Ministarstvo kulture, nego Ured za nacionalne manjine, koji ima zaseban proračun. Ova iznimka je rezultat političkog dogovora iz 2004. godine između premijera Sanadera i predstavnika talijanske manjine Radina, a ja nisam spreman plaćati takvu cijenu.
 
• Tko će sada platiti taj kredit, koji ste smanjili za 50 posto i koji će potpuno nestati u 2017.?
- Ne znam, EDIT također financiraju talijanska vlada, Savjet za nacionalne manjine i lokalna vlast.
 
• Zašto ste smanjili sredstva nacionalnom kazalištu u Rijeci?
- Jer kriteriji Ministarstva nisu ispunjeni, za svrhu utrošenih sredstava.
 
• Nije li razlog tome što je na čelu Kazališta Oliver Frljić, protivnik hrvatske desnice?
- Frljić je ideološki aktivist, ali je i državni zaposlenik, upravlja javnim kazalištem, ne bi trebao iskorištavati tu poziciju za aktivizam. Učinite to privatno, u alternativnom kazalištu ili u području eksperimentalne umjetnosti.
 
• Više od 70 novinara izgubilo je posao na HRT-u, državnoj televiziji, nakon što je trenutačna vlast postavila ravnatelja, taj isti je postao objekt kritike od strane Hrvatskog novinarskog društva (HND). Zašto?
- Nemam nikakav odnos s HRT-om kao što nikad nisam imao odnos s novim Ravnateljem, prvi put sam ga susreo prije deset dana. Nažalost, HND je u rukama ideoloških aktivista kojima bi bilo bolje da se bave zaštitom novinara.
 

Giovanni Vale, http://ilpiccolo.gelocal.it/trieste/cronaca/2016/06/07/news/il-ministro-hasanbegovi-paveli-e-stato-un-fallimento-1.13618962?ref=hfpitser-1;  http://direktno.hr/en/2014/direkt/50341/Intervju-za-Il-Piccolo-o-Jasenovcu-difamacijskoj-kampanji-Frljiću-.htm

Ne želim se uopće dodvoravati ljevici koja obezvrjeđuje sve što je katoličko i sve što je hrvatsko

 
 
U gospićkoj katedrali Navještenja BDM održalo se biskupsko ređenje mons. Zdenka Križića za gospićko-senjskoga biskupa koji je na toj dužnosti zamijenio dosadašnjega biskupa Milu Bogovića. Biskup u miru msgr. Mile Bogović prije nekoliko dana u Zadru je predstavio svoju knjigu 'Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti' i dao nagovijestiti kako i tijekom mirovine ne će mirovati već se posvetiti stvarima za koje nije imao vremena dok je bio gospićko-senjski biskup. U razgovoru za Hrvatski tjednik msgr. Mile Bogović govori o odlasku u mirovinu, svome nasljedniku, Lici i svemu što je radio tijekom 16 godina kao biskup, ali komentira i aktualna zbivanja.
http://www.hkv.hr/images/stories/Slike05/ZMAJ/21_Mile_Bogovic-1.jpg
• Prije nekoliko dana i u Zadru ste predstavili svoju knjige 'Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti'. Većina predstavljača slaže se kako Vaša knjiga 'ukazuje da je je Lika najranjiviji dio Hrvatske, a što ste Vi uočili i pripomogli da Crkva među prvima revitalizira Liku nakon komunističkoga razdoblja i Domovinskoga rata jer ste, izgradivši Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, pokazali da i devastirana Lika može dati doprinos nacionalnoj stvari'. Što biste Vi rekli o svojoj knjizi? Stranica 2
- Vjerovao sam da iz onoga što sam pisao može nastati dobra knjiga. Zato sam se dao na posao. Ugodno me je iznenadio poziv Sveučilišta u Zadru da tu knjigu predstavim njihovom slušateljstvu. Ne sumnjam u vrijednost knjige, ali sam se osjećao izuzetno počašćenim da je Sveučilište iz mnoštva knjiga izabralo i moju. Izabralo je i predstavljače: Ivicu Mataiju, ravnatelja Državnog arhiva u Gospiću koji je izdavač knjige, i mr. Zdenka Dundovića, predsjednika Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije. Navest ću nekoliko njihovih misli prema vijesti koju je donijela IKA. Mataija reče da se 'dosad povijesti Like prilazilo fragmentarno te su cijela povijesna razdoblja bila neistražena. Dr. Bogović je proučavao arhivsko gradivo i povijesnu literaturu, a u knjizi su sabrani tekstovi koje je u stručnim i znanstvenim časopisima objavljivao o crkvenom i opće društvenom životu Like od najranijih dana Crkve na tim prostorima.
 
Prvi put se u kontinuitetu prati početak crkvenog ustroja do suvremenog doba temeljem zapisa iz biskupijskih vizitacija, izvješća biskupa Svetoj Stolici, spomenica župa, senjskog i vatikanskog arhiva. Mons. Bogović ne poznaje svoju biskupiju i Liku samo kroz prizmu povijesnih izvora i arhivskog gradiva. On je na području biskupije rođen, s njom i za nju živi svaki svoj svećenički i znanstveni dan. Osobno je pohodio i dotaknuo svaki njen kutak i kamen, nastojeći ga otrgnuti zaboravu ili namjernom prešućivanju, istaknuo je Mataija. Istaknuo je i nastojanja dr. Bogovića u okviru biskupske komisije za Hrvatski martirologij. Kao biskup i znanstvenik, dr. Bogović je pokazao da je moguće istovremeno biti dosljedan znanstvenom načelu i vjerskoj istini.' Mr. Dundović tomu dodaje da 'knjiga dokumentira ustrojstvo Crkve o čemu prvi službeni podaci postoje u 12. st. Dr. Bogović je istaknuo kako je bio veliki iskorak uspostava biskupije u Lici. Tu je prije Turaka bilo više biskupskih sjedišta: Krbava, Modruš, Senj, Otočac. Poslije je sve to pometeno. Ostala je samo biskupija u Senju koja je kasnije otišla u Rijeku. Doista je bilo nužno da se vrati biskupija na te prostore. Između Zagreba i Zadra, Rijeke i Banja Luke, nije bilo niti jedne biskupije' Kao povjesničar dao sam podlogu uspostavi biskupije. Smatralo se da je to veliki iskorak za Crkvu i hrvatski narod.
 
• Istaknuli ste kako je motiv za pisanje knjige bio da se na jednome mjestu nađu do sada objavljivana poglavlja o povijesti Crkve u Lici? Godinama ste upozoravali na strašne komunističke zločine u Lici, ali i na devastiranost toga područja nakon Domovinskoga rata. Što biste izdvojili kao najstrašnije događaje tijekom komunističkoga razdoblja u Lici, a što tijekom Domovinskoga rata?
- Uništen je bio cijeli Udbinski dekanat. U njemu je nakon 1945. ostao samo jedan svećenik - Petar Butković - koji nije smio posjetiti preostale malobrojne katolike nego je povremeno prolazio pokraj njihovih sela da ljudi osjete da Crkva još živi. Poslije sam slušao te ljude koliko im je značio taj prolaz svećenika. Butković se vraćao uvijek drugim putom kući da izbjegne zamku. Dugo je spavao u ležaljci na stablu kraj crkve u Sv. Roku. Kada je lišće na stablu, to se nije ni vidjelo. Nije bio ležaljku na vrijeme sklonio pa sam je i ja mogao vidjeti još šezdesetih godina. Udbinjani koji su uspjeli pobjeći pred Sv. Luciju 1942. nisu se poslije smjeli vratiti ni da posjete grobove svojih otaca i djedova (groblje je bilo sve devastirano), a kamo li poviriti u svoju kuću da vide njezinog novog stanara - ako kuća nije bila srušena i zapaljena. A i na drugim mjestima kažnjavana je Lika, pogotovo Gospić u koji su partizani ušli tek 4. travnja 1945. Lomljene su savjesti, nametana lažna ideologija i svakovrsne druge laži. Udba se razgranala i nagrizala čak i obiteljsko zajedništvo. Moralo se bježati daleko od državne ruke da bi mogao sačuvati sebe.
 
U Domovinskom ratu morali su mnogi u progonstvo. Četiri godine lutanja i traženja krova nad glavom. Nitko o tome danas i ne govori kao da su ljudi otišli iz svojih kuća jer su skloni turističkim šetnjama. Znamo što je bilo s njihovom imovinom. Moja majka nije imala snage vratiti se kući. Bila je stara i bolesna i nije vjerovala da bi joj srce izdržalo na pogled onoga što je učinjeno od onoga u što je uložila sav svoj život. Dakako, ti ljudi koji su četiri godine bili bez svojih njiva, volova, ovaca, pluga/traktora i motike, živeći četiri godine 'uprazno', izgubili su radne navike, što se sve do danas nije popravilo. Kad sam pred par godina došao posjetiti svoje, zaželio sam otići na njive gdje sam nekada orao i čuvao blago. Nisam se mogao probiti do tih njiva od korova, kupine, trnja i šikarja.
 
• Uskoro odlazite u mirovinu, nakon više od 15 godina na čelu Gospićko senjske biskupije, koju ste i utemeljili. Kako je to izgledalo na početku, odnosno što biste izdvojili kao bitne stvari koje su se dogodile tijekom toga razdoblja?
- Dao sam povijesnu podlogu za utemeljenje Gospićko-senjske biskupije, ali bi bilo krivo reći da sam je ja utemeljio. Mnogi su i prije mene imali takve želje i vizije, ali prilike nisu bile naklone da se projekti i vizije ostvare. Biskupija je sada činjenica; učinjeno je mnogo i može se lakše nastaviti nego da se ide iz početka. U moje vrijeme biskupija je dobila sve ono bitno za rad biskupije, obnova objekata je dobrim dijelom dovršena. Biskupija ima zgradu ordinarijata i prostore za nužne urede.
 
Uz povijesnu podlogu, mislim da će moje biskupovanje biti zapamćeno po Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Kada pogledam 16 godina unatrag ima mnogo toga što me veseli, ali i onoga što mene i sve vas žalosti. Mogu reći da se ne malo neugodno osjećam kad vidim da neka očekivanja nisu ostvarena. Govorili smo da će nakon Crkve i država doći ovamo sa svojim najjačim institucijama. Jer Hrvatske nema bez Like i Korduna, bez te poveznice hrvatskoga sjevera s hrvatskim jugom. A nije se to dogodilo. S tugom gledamo kako korov i šikara preotima naša polja u Lici i Kordunu, u zemljopisnom središtu naše domovine, kako mnogi ljudi gledaju preko granica tih područja gdje bi našli sigurniji dom. Područje biskupije izgubilo je oko 10 000 vjernika. Bilježimo stalni pad rođenih, a porast iseljenih na drugi svijet i u druge krajeve. A ovdje su najveće hrvatske prirodne ljepote (Plitvice, Velebit), ovdje su najčišće vode i najčišći zrak, plodne ravnice i šumovita brda. U unutarstranačkim nadmetanjima ostaje malo volje i snage da se misli, a još manje da se radi hrvatski. No, nada umire zadnja, pa se nadamo da ćemo savladati i ovu dionicu. Teoretičari komunizma pisali su o odumiranju države. To su bile samo teorije, a komunistička država sve je više jačala svoje strukture. Čini mi se da se to odumiranje zbiva izvan komunizma.
 
Toliko je tih osobnih i stranačkih ambicija i kada se one zadovolje nema snage da se učini nešto za državu. Bojim se toga scenarija, a nismo se osigurali od njega. Ima dakako i mnogo toga što nas veseli. Obnovljen Udbinski dekanat. Na to prostoru najviše je učinjeno pod vidom obnove kršćanskih zajednica i crkvenih objekata. Crkva hrvatskih mučenika, samostan i crkva u Gračacu, župna crkva u Korenici, crkva u Donjem Lapcu; obnovljena je i u
Rudopolju, obnavlja se u Boričevcu i Buniću. Jedino župa Plitvice je sada jedina župa koja nema svoju crkvu. U Ogulinskom dekanatu uspostavljena je župa Ogulin II. i obnovljena je župa Plaški. Napravljen je projekt za proširenje crkve sv. Ane u Plaškom. Naš optimizam i nadu ojačali su doseljenici iz Bosne. Naš katolički narod polaže nadu i u novoga biskupa kojega smo dobili iz Bosne.
 
Crkva hrvatskih mučenika u Udbini svakako je jedan od velikih projekata na koji ste ponosni.
- Na Duhove smo u evanđelju čitali kako je uskrsli Isus stao pred apostole i pokazao im ruke i bok, mjesta rana koje je zadobio pribijanjem na križ. Rane koje su zadobivene da se spasi drugoga nešto je najvrjednije i najdragocjenije (kao što je najgnusnije djelo izdati prijatelja za novac, za karijeru!). U času kada se Isus javlja apostolima kao pobjednik nad smrti, pokazuje im najjasnije pobjedničke znakove - rane za čovjeka, rane za drugoga, rane nevino osuđenoga. I na tijelu Hrvatske ima dosta rana podnesenih za svoju braću. Inicijativa za gradnju te crkve rodila se u vrijeme kada su obezvrjeđivane rane naših branitelja, kada su i oni počeli sumnjati je li trebalo izlagati se za druge. No imamo mi također iz dalje prošlosti dosta rana koje su nepoznate i nepriznate. Rast ćemo kao narod i kao pojedinci koliko ih budemo znali cijeniti, poštovati i izraziti zahvalnost svima koji su se izložili za živote svoje braće i za naše živote.
 
Kada su se u 2. stoljeću neke kršćanske zajednice hvalile da imaju mučenike u svojoj sredini, svećenik Gaj im dovikne da su na Ostijskoj cesti i u Vatikanu pobjednički trofeji apostola Petra i Pavla. To su mjesta gdje su otvorene rane Petra i Pavla, rane kojima su se Rimljani, a i cijelo kršćanstvo dičili i diče sve do danas. To su mjesta slavnih pobjeda, trofeja. Ovih dana s poštovanjem se spominjemo i brojnih nevino umorenih u Bleiburgu i Križnom putu. Neki kršćanski narodi izborili su se da brojni njihovi mučenici dospiju u kalendar katoličke Crkve. Mi u tome nismo imali mnogo uspjeha, ali možemo reći da se u Crkvi hrvatskih mučenika časte na jednome mjestu ti naši velikani s kojim se ponosimo. O uskrsnuću mrtvih zasjat će njihove rane. Tu misao izražava oltarni reljef, djelo Kuzme Kovačića, 'Slava hrvatskih mučenika' u spomenutoj Crkvi.
 
• Što ostavljate svojemu nasljedniku mons. Zdenku Križiću?
- Mogu reći da ostavljam nepodijeljen kler. Nema među našim svećenicima grupašenja protiv nekoga. Svi su oni uz svoga novog biskupa, a uvjeren sam da će on opravdati njihovo povjerenje. Stavljam mu se i ja na raspolaganje. Svoju poruku Križiću reći ću riječima pjesnika: Gdje ja stadoh - ti ćeš poći, što ne mogoh - ti ćeš moći, kud ja nisam - ti ćeš doći, što ja počeh - ti produži!
 
• Nakon što je došlo vrijeme za mirovinu nekoliko biskupa - među kojima ste Vi, msgr. Ante Ivas, Juraj Jezerinac i Valter Župan - i nakon dolaska novoga krčkog biskupa Ivice Petenjaka, u medijima se počela provlačiti teza kako 'odlaze biskupi skloni desnici' i kako je papa Franjo odlučio to promijeniti i za njihove nasljednike postaviti umjerenije svećenike. Što Vi mislite o tome?
- Ja sam ponosan na svoju 'desnicu'. Nisam se nikada žestio što me tako zovu. Desno je za mene kada se držim korijena iz kojih sam izrastao, kada se ne vrtim kao pijetao na krovu, kada se ne okrećem onamo gdje su punije jasle, kada ne idem sad lijevo, a sad desno i nigdje moga 'stava'. Kažu da su jednoga pitali što misli o nekom pitanju, a on nije znao koje je mišljenje najprobitačnije pa je odgovorio da ima svoje mišljenje, ali da se s njime ne slaže.
Kundače nas papom Franjom, ne zato što im se sviđa papa, nego što im se mi ne sviđamo. Ne želim se uopće dodvoravati ljevici koja obezvrjeđuje sve što je katoličko i sve što je hrvatsko, makar koliko to bilo u 'trendu'.
 
• Očekujete li da bi bl. Alojzije Stepinac uskoro mogao biti proglašen svetim. Jeste li iznenađeni činjenicom da se u ovome slučaju tražilo mišljenje Srpske pravoslavne crkve, a za koju se jasno zna što misli o bl. Stepincu?
- Bez obzira što se dogodilo, ne trebamo se bojati u slučaju Stepinca. Mislim da na toj karti ne možemo gubiti. Treba uvijek tražiti da se ide od činjenica, a ne od mitova, od nametnute 'istine'. Kažu da je iz neke umobolnice pobjegao pacijent, uhvatio sjekiru i stao trčati za nekim slučajnim prolaznikom. Ovaj siromah je bježao dok je mogao a onda pao i očekivao udarac sjekire. Međutim, bolesnik ga potapša po ramenu i reče neka on sada sa sjekirom trči za njim. Da mijenjaju uloge. Mi se ne smijemo boriti za sjekiru kojom bismo progonili one koji su nas progonili. Bilo bi to ludo. Mi se ne smijemo boriti da dobijemo uloge Goldsteina i Viktora Novaka, Milorada Pupavaca. Ne trebamo se boriti za povlasticu da u ezopovskom smislu grijehe drugih držimo pred sobom a svoje na leđima. Mi se trebamo boriti za poštivanje činjenica i istine o osobama i događajima. Netko ovih dana zgodno reče da nije put do istine ako se pođe od podatka da je u Jasenovcu ubijeno milijun Srba, pa da polazeći od toga dokazujemo da ih nije bilo toliko nego manje; treba krenuti od jedan pa ih brojiti. Čemu dokazivanje da su neki po desetak puta zapisani na listi stradanja, da neki nisu ni stradali, da su stradali negdje drugdje? Krenuti od činjenica, a ne od fikcija i laži. Ali kad se i s druge strane navedu činjenice, ne negirati ih pa govoriti da žrtava nije ni bilo. Na žalost, mi više u Rimu nemamo jakih ljudi kao što smo ih imali, a jave se i kvarovi na vezama, pa se može dogoditi privremeni nesporazum; ali uz malo dobre volje on se može ukloniti. Stepinac nije neka nejasna figura kojoj se u ozbiljnom razgovoru može lako bilo što pripisati. Dobronamjernima i istinoljubivima njegovu ulogu u Drugome svjetskom ratu može ga se činjenicama predstaviti kao pravednika. Onome koji krene od lažnih mitova nijedna činjenica ne djeluje uvjerljivo. Među našim članovima Mješovite komisije nalaze se crkveni autoriteti i solidni znanstvenici tako da mi i to ulijeva sigurnost.
 
• Prije nekoliko dana Vijeće za elektronske medije poslalo je javno priopćenje u kojemu kažu kako su utvrdili da u tekstu nekoga autora na jednom ospskurnome portalu 'Mrtvaci uživo: katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u' nema govora mržnje. A autor se u njemu izruguje ne samo sv. Leopoldu Mandiću već i svim vjernicima koji su tih dana dolazili u Zagreb ne bi li bili uz njegovo tijelo. Kako komentirate da je sasvim normalno da se vrijeđa više od 90 posto katolika koji žive u Hrvatskoj i da je to mnogima normalno?
- Žalosno je za društvo koje u takvom govoru ne vidi vrijeđanje većine građana ove zemlje. No, za mene bi bilo mnogo žalosnije kada bismo mi koristili ponuđeni široki prostor za vrijeđanje i jednako na tom prostoru druge vrijeđali. Još je gore ono što je uslijedilo: silna potpora takvome govora u medijima. Izrast će čovjek u 'junaka našeg doba'. Službena Rijeka je, izgleda, takva junaka već izabrala. Sjećam se jedne priče iz komunističkih vremena. Na upit što je bratstvo i jedinstvo a što je nacionalizam, ponuđen je odgovor: Bratstvo i jedinstvo je kada Jovica trpa Ivicu u 'maricu' (zatvorski auto), a nacionalizam je kada Ivica trpa Jovicu u 'maricu'. Rade jedan i drugi isto, ali jedan je pozitivac, a drugi negativac. Čudno je da se u državi Hrvatskoj Jovica može tako 'raspoložiti'. Pod Jovicom, dakako, ovdje ne mislim na pripadnike jedne nacije, nego na one kojima je dopušteno što se kod drugih smatra kažnjivim. Imali smo i na sudu slučajeva da se sudac ruga branitelju, ne samo za ono što je loše učinio, nego i za ono što je kao branitelj bio dužan učiniti.
 
• Smatrate li da bi isto bilo da se kojim slučajem prozivalo Židove ili Srbe. Sjetimo se samo slučaja Marka Juriča zbog kojega je televizija na kojoj je emitirana njegova emisija dobila zabranu rada na tri dana jer je Vijeće zaključilo da je bilo govora mržnje?
- Jurič je bio u ovome slučaju Ivica. Ne bi mi postupak prema njemu bio čudan da se tako postupa u sličnim slučajevima kada je u pitanju Jovica (Marijanović, Frljić i sl.).
 
• Krešimir Miletić je prije nekoliko dana u Bujici iznio konstataciju da je sva sreća što Hrvata katolika ima u većini jer da nije tako zatvarali bi nas i ubijali. Slažete li se s njegovim tvrdnjama i je li teško danas biti Hrvat-katolik u Hrvatskoj?
- O tome je dobro pisao Gordan Črpić u knjizi O novim stvarima u suvremenoj Hrvatskoj (Zagreb, 2013., str. 159-186) Prema Črpiću, katolici u Hrvatskoj su statistički većina, a sociološki manjina; Hrvati su podvrgnuti koordiniranom procesu etiketiranja i stigmatiziranja; Hrvatima se sustavno briše povijesno pamćenje; u Hrvatskoj nije problem podjela unutar hrvatskoga društva, nego antagonizam hrvatskog društva te političkog i intelektualnog protudruštva. Onome kome je sve dopušteno, taj se lako izopači. Vidimo izopačenost koja u Hrvatskoj izrasta iz te činjenice. Ipak ne mislim da smo došli dotle da je opasnost sustavnoga progona katolika. To da za istu stvar katolik može biti kažnjen, a drugi oslobođen, to je moguće. Treba uvijek imati na umu da smo kao katolici sljedbenici Isusa Krista koji je - premda nevin - na temelju rimskih i židovskih zakona ubrojen među zločince. Uostalom, bilo bi čudno kada bi nam svi povlađivali. Značilo bi da smo se suobličili ovome svijetu. Rane podnesene za druge treba prihvatiti kao naše trofeje.
 
• Jesmo li se mi danas maknuli od komunističkoga mentalnoga razmišljanja ili je on i dalje prisutan u glavama mnogim političkih elita? Uzmimo za primjer gradonačelnika Zagreba koji je dok je inicijativa Krug za trg prosvjedovala i tražila ukidanje imena maršala Tita, s tzv. antifašistima proslavio 8. svibnja, dan kad su partizani ušli u Zagreb, i to kao dan pobjede?
- Može se reći da smo još daleko od spoznaje i prihvaćanja povijesne istine, ali također valja priznati da smo u tome smislu mnogo napredovali od onoga gdje smo bili prije, od onoga gdje je naša historiografija bila.
 
• Je li došlo vrijeme da se prestane slaviti četničko orgijanje u Srbu koje državni vrh redovito pohodi, dok s druge strane izbjegava jame bezdanke u kojima su tijela Hrvata?
- I tu vrijedi odgovor na prethodno pitanje. Kad sam 1966. bio s Antom Škobaljem u Mogoriću (Lika) u potrazi za stećcima, doveli su nam učitelja 'koji sve zna', a on je započeo svoju priču: 'Ovdje je prva puška pukla...!' Kult prve puške prenesen je na naše područje izvana i nametnut je kao svetinja. Ipak taj kult ima danas malo otvorenih pobornika, a nekada ga nitko nije smio postaviti u pitanje. Jasno je da nam je čudno da i nakon protumačene istine o 'prvoj puški' da je neki i dalje bez skrupula veličaju. U zadnje vrijeme dobiva se dojam da partizansko-komunističke ekipe pokreću svih 8 ofenziva odjednom. Dižu prašinu, viču, stvaraju paklenu atmosferu - jer osjećaju da su sve slabiji. Katkada im dajemo goriva za njihova borna kola.
 
• Jeste li iznenađeni izjavama Kolinde Grabar Kitarović u kojima je među ostalim ona NDH nazvala zločinačkom tvorevinom, a druge strane podržava tzv. antifašističke fraze?
- U cijelosti na mene je izjava ostavila veoma mučan dojam, ali ne bih se pridružio onima koji Predsjednicu odmah otpisuju. Ne znamo okolnosti, a stvar se može i popraviti. Treba se pomiriti s činjenicom da smo dobili državu, ali je ne znamo dobro „držati“. Neki imaju mnogo više iskustva od nas. Trebamo biti spremni i sebi i onima koje smo birali oprostiti koji krivi iskorak. Kad je Stipe Mesić u Senju predstavljao svoju knjigu: Kako smo rušili Jugoslaviju? postavio sam mu pitanje je li činjenica što smo bili dugo u tuđim državama – i zato bili protiv njih – da nam se taj protiv tako uvukao pod kožu da smo protiv države i onda kada je ona naša. Stipe se naljutio jer je shvatio da sam i na njega mislio, ali zacijelo u tome ima istine, da lako budemo i protiv svojih ljudi i protiv svoje države. Nije nam lako držati državu. Nerealna očekivanja uvijek imaju za posljedicu razočaranja. Nerazložni strah se uvukao i svega se bojimo. Dođe izvana neki isluženi činovnik i namrgodi se, a naši najviši dužnosnici odmah se klanjaju, spremni učiniti sve što mu padne na pamet. Treba steći odvažnost da se i njih poplaši. Neke države to već uspješno rade. Ako počnemo bježati, svi će nas progoniti i lajati na nas. Pa i usred Sabora (u stilu najavljivanje trećeg svjetskog rata). Bolje je braniti narod i državu makar nas „ugrizli“, nego izručivati svoj narod onome kojemu smo mi zadnja rupa na svirali. Uz jaku diplomatsku dozu, čelnik države treba imati i jaku braniteljsku (obrambenu) osobinu.
 
• Na čelu Vlade je Ličanin Tihomir Orešković. Imate li Vi povjerenja u njega i općenito u ovu Vladu?
- Bez sumnje da je to čovjek izvanrednih sposobnosti. Ipak je zabluda je da se društvo liječi sanacijom financijskih poslova. Drago mi je da je Ličanin došao na tako visoko mjesto. U pola šale i pola zbilje, govorio sam katkada da smo dobili Bornu II: Hrvatska država nastala je u ovim našim ličkim krajevima jer je knez Borna bio 'knez Gačana'. Još imam nadu da on to može postati. Vjerujem također da Tihomir Orešković nije zaboravio put u Liku. Spreman sam ga povesti!
 
• Što će biskup Mile Bogović raditi u svojoj mirovini? Čemu ćete se posvetiti?
- Bit ću član klera Gospićko-senjske biskupije. Dovršit ću započeto prije nego sam postao biskup. Naime, dosta sam gradiva skupio i više radova započeo o području koje sada pokriva Gospićko-senjska biskupija. Preuzimanjem uprave biskupije trebalo je to staviti na stranu. Pokušat ću sada taj posao dovršiti. Pokušat ću poticati ljudski i kršćanski razgovor u svojoj sredini. Nakon Domovinskoga rata neke naše župe ostale su bez ikakve društvene strukture: bez pošte, bez novina, bez trgovine, bez gostionice. Ljudi se nemaju gdje sastati i izmijeniti misli. Ne sastaju se ni na njivama jer se slabo obrađuju. No i u gradovima nema više mjesta gdje se zajednički razmišlja i promišlja. Pokušat ću u Gospiću otvoriti jedno takvo mjesto. Otvorit ću zavičajnu knjižnicu i zbirku, organizirati neobvezatne sastanke. Ima u narodu mnogo pameti ali ona nije organizirana. Kao takva ona se može pojaviti i štetna, kao bujice koje ruju i razaraju. A kada se dobro usmjere, mogu pokrenuti centralu. U Gospiću ima dosta neiskorištene pameti, dobrote i spremnosti da se uključi u neke projekte. Pokušat ćemo nešto u tom smislu učiniti. Uz to - kao što rekoh - ostajem i dalje član klera naše biskupije i stojim na raspolaganju svom biskupu.
 

Andrea Černivec, Hrvatski tjednik

Program antikomunizma realno bi se trebao zvati antiliberalizam

 
 
Hrvatska vlada ozbiljno je nagrižena aferom u kojoj se našao njezin potpredsjednik Karamarko. Suvladajući Most sada traži odlazak Karamarka koji, po svemu sudeći, nije ispunio očekivanja birača. Doznalo se naime da je Karamarkova supruga poslovno surađivala s konzultantom mađarskog MOL-a, a s kojim se Zagreb spori oko upravljačkih prava u domaćoj naftnoj kompaniji Ini. Istovremeno su sve uspješnije konzervativne inicijative koje u političko žarište uvlače mogućnost zabrane pobačaja. U njima sudjeluje i supruga premijera Tihomira Oreškovića, koji sam bježi od svjetonazorskih pitanja. Uza sve to, obećane reforme izostaju, ili izazivaju ogorčenost javnosti. O političkoj situaciji i hrvatskoj demokraciji razgovarali smo s dr. Tončijem Kursarom, docentom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
http://www.voxfeminae.net/images/H20160209006738.JPG
• Zašto su hrvatski političari naizgled otporni na afere pa čak i optužnice, dok je u nekim drugim državama dovoljna sumnja pa da se političar povuče kako ne bi nanosio štetu opciji kojoj pripada?
- Hrvatska je negdje u sredini po odlučnosti političara da se povuku u nekoj škakljivoj situaciji ili potencijalnom skandalu. Nismo najnapredniji u tom smislu jer liberalnu demokraciju nemamo ni 30 godina. No, treba vidjeti kako su stvari funkcionirale 90-ih pa 2000-ih i danas. Možemo zapravo relativno lako pokazati da hrvatski političari nisu posebno otporni na afere. Svakako ne odmah, ali u određenom trenutku, zbog pritiska javnosti odluče se povući uz različita objašnjena.
 
• A kada je riječ o konkretnoj situaciji Tomislava Karamarka u aferi „Konzultantica“?
- HDZ-ov politički vođa Karamarko oklijeva jer smatra da još uvijek postoji politički prostor koji mu omogućuje neki manevar, ali je, po svemu, blizu zida. U HDZ-u postoji uvjerenje da se taj problem može amortizirati. Oni misle da ih je oporba već dovoljno „odstrijelila“ pa bi odstupanje Karamarka bio sunovrat njihovog projekta konačne antikomunističke preobrazbe hrvatskog društva na koju čekaju od 1990. godine.
 
• Hipotetski, kakav bi HDZ mogao biti bez Karamarka?
- Onako kako su sada postavljeni, HDZ i Karamarko odgovaraju političkom formatu te stranke iz kasnih devedesetih godina. Dojam je kako su se trebali drukčije ustrojiti kako bi odgovarali zahtjevnijoj konzervativnoj javnosti. Ne baš neutjecajni dijelovi te scene sada ih otvoreno kritiziraju jer smatraju da HDZ sa svojim politikama i isturenim kadrom nije „na visini zadatka“. Izražavaju nezadovoljstvo, ne samo zato što im oporba „odstrjeljuje“ političke vođe, već ponajprije zato što je ugrožen široko razglašeni antikomunistički projekt. Riječ je o dokidanju „lijeve hegemonije“ koju je svekolika desnica, otkrivajući marksističkog teoretičara Gramscija, označila kao izvorište svih hrvatskih problema.
 
• Postoje li snage unutar stranke koje to žele promijeniti?
- One za sada nisu vidljive. HDZ je uvijek tako postavljen da dok je politički vođa u igri, nema znakova frakcija ili grupašenja. To ide indirektno i vidljivo je u javnosti tako da su, primjerice, prije tjedan dana neki utjecajni desni komentatori sugerirali da je potrebna promjena. Sa sadašnjim vodstvom stranka će ustrajati dok to bude politički moguće. U jednom ćemo trenutku vidjeti je li važnije aktualno vodstvo ili spomenuti projekt preobrazbe.
 
• A komunisti? Gdje su?
- Organizirano ne postoje, osim nekih koji su na rubu i na izborima možda dobivaju 0,1 ili 0,2 %. Taj program antikomunizma realno bi se trebao zvati antiliberalizam, odnosno pokušaj da se potisnu snage, razmišljanja ili narativi koji promiču ideologiju permisivnog društva, sloboda i tako dalje. Misli se da bi se tako ojačale snage koje vole narative o autoritetu koji trebamo naći u naciji, karizmatskim narodnim junacima ili u biznisu koji nas konačno treba osloboditi socijalističkog mentaliteta. Kod nas se radi o povratku autoriteta nacionalne zajednice koji međutim nije ugrožen komunizmom, već razvojem liberalnog društva. Ako kažete da se borite protiv liberalizma, dobar dio građana neće baš odmah razumjeti o čemu se radi pa je politički efektnije reći da se borite protiv komunizma. Komunista, realno, danas gotovo da i nema.
 
• Poljuljana Vlada HDZ-a i Mosta formalno je reformska, no Mostov slogan „Samo reforme“ koristi se danas isključivo s ciničnim predznakom. Sve što smo vidjeli jest reformiranje mirovinskog i zdravstvenog osiguranja po „računovodstvenoj metodi“.
- Glavne stranke nisu htjele reforme i odbacile su tu riječ u predizbornoj kampanji. Most je odjednom na toj riječi inicijalno dobio 19 mandata pa su, nakon što je postao pivotalna stranka, i ostale stranke krenule s reformskim narativom. Reforme su tek u pripremi i od jeseni će, ako ova vlada tada bude postojala, biti puštene u javnost. Iako su proglašene svojevrsnim općim dobrom, za njihovo provođenje nije lako dobiti širu podršku jer posebne grupacije u pluralnom društvu imaju svoje interese za koje smatraju da ih je legitimno braniti.
 
• Umirovljenici i radnici tvrde da je riječ o njihovom konačnom slomu.
- Reforme nisu bezazlene i znače kratkoročno pa i srednjoročno pogibelj za niže slojeve; radničku klasu i prekarijat te vrlo vjerojatno i dijelove srednje klase koja ima veze s javnim sektorom. Ako pogledamo što se događa u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj, onda nas čeka fiskalna konsolidacija i snižavanje troškova rada. Oni koji nisu „perspektivni“ biti će prepušteni sami sebi. Mogu emigrirati, ili se snalaziti s onim što im država može dati odnosno onim što nekako zarade. Oni koji bi trebali biti motor kakvog-takvog razvoja pripadnici su aspirantske klase, odnosno oni koji su u dvadesetim ili tridesetim godinama života, dinamičniji, poduzetniji i, recimo, oni koji gravitiraju IT sektoru i, uz sva njegova ograničenja, turizmu. Reforme će ići pod okriljem opće racionalizacije i ideologije o uhljebima. Model je uvijek isti. Kada se situacija socijalno radikalizira, gotovo svi koji rade u javnom sektoru, tj. primaju novac iz proračuna, postaju teret i onda treba, da evociram pojam iz nekadašnje liberalne kritike socijalizma, primijeniti diktaturu nad potrebama ovog dijela stanovništva. Zanimljivo je da je Hrvatska već jedna od okrutnijih država u smislu socijalnih transfera raznim skupinama potrebitog stanovništva. Primjerice, vrlo malo dajemo za socijalno održanje osoba koje su nezaposlene.
 
• Gdje je Tihomir Orešković u svemu? Po njegovim istupima reklo bi se da želi biti ministar financija i gospodarstva, a ne premijer.
- On nije dobio mandat na izborima. Iznjedren je kao neka vrsta tehnokratskog upravitelja na tragu Marija Montija. Kao čovjek iz međunarodnog biznisa s određenim referencama, u okviru modela koji su oprobani u sličnim zemljama, pokušat će fiskalno konsolidirati Hrvatsku. To je jedan od prioriteta konzervativne vlade – reduciranje duga. Orešković zapravo djeluje u uvjetima koje bi marksist Gramsci nazvao 'organska kriza', a to je teško breme. Premijer odbacuje ideologije i poziva na rad što odgovara ponašanju u takvoj krizi koju karakterizira nesklonost prema teoriji i svođenje svega na odnose ekonomske nužnosti. Neovisno o tome što premijer vjerojatno želi mijenjati hrvatsku stvarnost, nema autoriteta jer nije kompletna politička osobnost.
 
• Stručna skupina za provedbu kurikularne reforme dala je ostavku. Što se je s njom dogodilo? Previše ili premalo ideologije?
- Oni su vođeni ideologijom koja je danas common sense – idemo što bolje pripremiti nove generacije za stvari koje su već ionako tu; na to da kapitalizam akcelerira. Tu neosporno ima ideologije, ali to danas ne propitujemo pa članovi stručne skupine sebe vide kao neke epistemokrate koji su navodno na nepolitičkom zadatku. Zapravo nisu, ali njih, sve u svemu, uglavnom mori to što ih je izabrala bivša vlada, a političari iz vladajuće koalicije sumnjaju da se u svemu krije lijevo-liberalna ideologija. Nije stvar da HDZ ne želi tu reformu, već je u pitanju ideološki okvir koji će biti dominantan.
 
• Izgleda da bi zastoj reforme mogao izazvati ozbiljne prosvjede. Koliko je Vlada imuna na njih? 
- S obzirom na turbulentno stanje među vladajućima, Vladi sigurno ne treba neki narodni pokret i ljudi na ulicama. Ako dođe do zaoštravanja situacije, s obzirom na ulog koji je u igri – provedba spomenutog političkog projekta, nisam siguran da desnica ne će radikalizirati svoje civilno društvo. Da desnica reagira i pomoću svojih manje-više civilnih snaga na terenu, odnosno na ulici, pokazala je kad je bila u oporbi. Dakle, mobilizira li se dalje lijevi dio civilnog društva, mogle bi se mobilizirati i desne udruge što će jako zakomplicirati situaciju. To smo vidjeli prošle godine.
 
• Prošlog je vikenda uspješno okupljeno 7 tisuća građana u organizaciji neokonzervativnih političara i aktivista u takozvanom hodu za život. Prvi je to korak u zabrani legalnih pobačaja. S obzirom da se velika većina građana izjašnjava katolicima, a istovremeno je većina i za legalan pobačaj, mogu li te inicijative prebaciti iz deklarativnog u praktično?
- Mislim da svoje akciju vode vrlo sustavno, planiraju i osluškuju javnost. Vjerojatno neće brzati. Sadašnja vlast je za ukidanje prava na pobačaj, ali se ne želi jasno deklarirati i prepušta to desnim inicijativama na terenu, a koje su uvijek negdje između konvencionalnog političkog i civilnog djelovanja. U nekom trenutku, ovisno o općoj situaciji, te bi inicijative mogle pokrenuti i konkretne akcije. Uz pažljivu pripremu i pravi trenutak, ta bi akcija mogla dati ploda.
 
• Konzervativci i desničari često se žale da u Hrvatskoj manjine ugrožavaju većinu. Je li to moguće?
- Većina se različito definira. Uglavnom se tu radi o tome da Hrvati pate zato što ih gnjave Srbi, heteroseksualci pate jer ih ugrožava LGBT populacija, katolici jer ih ugrožavaju ateisti... Na konzervativnoj sceni 2000. godina se uzima kao početak te patnje zbog kriterija koje je Hrvatska morala zadovoljiti da bi pristupila EU-u. Problem te većine u Hrvatskoj jest to što smo pristupili liberalno formatiranoj zajednici. Pristali smo da ćemo štiti manjine i to je činjenica. Oni koji sebe smatraju većinom nisu oduševljeni tim ugovorom s EU-om. To vidimo u Poljskoj i Mađarskoj.
 
• Zašto demokraciju grubo shvaćaju kao diktaturu većine?
- Oni koji smatraju da bi demokracija trebala biti vladavina većine predstavljaju danas konzervativnu, uvjetno rečeno, većinu koja se time želi štiti od liberalizma koji nadire iz EU-a. U načelu, ako ste za liberalnu demokraciju, pristajete na vladavinu većine i punu afirmaciju manjine. Mi smo to potpisali i ta priča traje više od 15 godina. Ono što naša 'većina' želi jest da te manjine budu nevidljive; da Srbi budu Srbi u svome stanu, da homoseksualci mogu biti homoseksualci u svoja četiri zida, a nikako u javnosti. Dakle, povlačenja manjina u neke džepove, tako to, u biti, vidi novi nauk o nacionalnom identitetu. Konzervativna javnost želi ih samo tolerirati – možda mi se gadiš, ali, evo, podnosim te. A EU nam je poručio da oni moraju biti jednako vidljivi kao i većina, da su njihove koncepcije života jednako dobre.
 
• I gdje je u svemu oporba?
- Postoji lijevo-liberalni civilni sektor koji nastupa prvi i bori se na dnevnoj bazi zato što je i prvi došao na red u desnom rekonfiguriranju političkog identiteta Hrvatske. Oporbene stranke taktiziraju, jer zapravo ne žele opću radikalizaciju. Glavna oporbena stranka, SDP, možda misli da su za sada ovo političke čarke i da glavna bitka tek predstoji. A situacija je turbulentna i ne zna se u kojem će smjeru ići. Neki konzervativni intelektualci predvidivo tvrde da kriza nije rezultat manjka demokracije i fašističkih tendencija, već da je posljedica viška demokracije. To je poznati argument. Iz klasičnih knjiga se iščitava da demokracija predstavlja neku vrstu ekscesne vladavine i da za rezultat ima uvođenje autoritarnih političkih formi.
 
• Kamo onda ide hrvatska demokracija?
- Nadam se da ne ćemo isprobati taj autoritarni model već da ćemo ostati u dosta dinamičnom, ponekad i neugodnom suočavanju suprotstavljenih strana. Očekujem da ćemo svjedočiti da našu demokraciju nekako uravnotežuju njezini subjekti. Da će se, ako i postoji, kako konzervativci kažu, pretjerano nepoštivanje autoriteta, stvari donekle uravnotežiti, ali da to bude samo osnova novog, budućeg sporenja iz kojeg ćemo opet moći naći kompromisni izlaz. Nadam se da ćemo ostati u takvoj vrsti demokratske dinamike i da ne ćemo tražiti rješenja koja bi u potpunosti izmijenila strukturu naše političke vlasti.
 

Siniša Bogdanić, Deutsche Welle

Anketa

Završio je štrajk prosvjetara "kompromisom". Tko je gubitnik "kompromisa"?

Subota, 07/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1985 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević