Get Adobe Flash player

Ponovno sjesti i pregovarati dok god se ne postigne rješenje

 
 
'Odluka Arbitražnog suda je katastrofa!': ugledna splitska stručnjakinja za međunarodno pravo, Vesna Barić Punda, analizira kakve će posljedice snositi Hrvatska i tko je najveći krivac za 'pobjedu' Slovenije.
https://map.viamichelin.com/map/carte?map=viamichelin&z=10&lat=45.52815&lon=13.56808&width=550&height=382&format=png&version=latest&layer=background&debug_pattern=.*
Ova odluka Arbitražnog suda iz Den Haaga čista je katastrofa. Slovenija je dobila ovom odlukom, čak više i od onoga što joj se nudilo sporazumom Račan – Drnovšek. No, nema tih pravnih mehanizama kojima bi se prisililo Hrvatsku da poštuje ovu odluku Arbitražnog suda iz Den Haaga – kazala nam je dr. Vesna Barić Punda, pročelnica Katedre za međunarodno pravo i međunarodno pravo mora na Pravnom fakultetu u Splitu, netom nakon što je pročitana odluka Arbitražnog suda u Den Haagu o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije na kopnu i moru.
 
Arbitražni sud objavio odluku: Sloveniji idu tri četvrtine Piranskog zaljeva! Dobila i slobodan prolaz kroz dio hrvatskog mora! A prema toj odluci, puno više od tri četvrtine Savudrijskog zaljeva – s koliko barataju mediji nakon objavljivanja presude u Haagu – pripalo je Slovencima. Sveta Gera, na kojoj se nalazi vojarna slovenske vojske, prema istoj je odluci dio hrvatskog državnog teritorija, dok je granica između dviju država uz Muru i Sutlu ostala ista.
 
Što se tiče rijeke Dragonje, tribunal zaključuje da je spor nastao zbog odluke iz 1952. godine i to je pitanje koje je ostalo neriješeno. Granica bi se, preporučuje tribunal, trebala utvrditi na rijeci Dragonji prema aktualnoj situaciji i slijediti tok rijeke Dragonje po sredini kanala. To znači da istarski zaseoci Škodelin, Bužini i Mlini–Škrilje, kao i kuća kontroverznog Joška Jorasa – koji je, slovenski mediji javljaju, podivljao nakon ove vijesti – ostaju u Hrvatskoj.
 
Unatoč velikoj medijskoj pozornosti, valja podvući da ova odluka ništa ne će promijeniti što se tiče graničnog režima na terenu. Naša je Vlada sukladno odluci Sabora napustila arbitražni postupak, što znači da se odluka Stalnog arbitražnog suda iz Den Haaga koju je pročitao sudac Gilbert Guillaume ne će primjenjivati u praksi, i ona ostaje, a kako se godinama i piše – mrtvo slovo na papiru. To je, čitajući presudu, u neku ruku priznao i sam sudac Guillaume, kazavši da Arbitražni sud nema jurisdikciju ispuniti hrvatske zahtjeve da se slovenski vojni kompleks izmjesti sa Svete Gere, iako je ona, po odluci istog tog suda – nesumnjivo na hrvatskom državnom teritoriju.
 
Što je onda činiti dalje? Kako okončati ovu susjedsku trakavicu oko međe/meje?
– Ponovno sjesti i pregovarati dok god se ne postigne rješenje koje bi zadovoljavalo obje strane. Jednostavno, nema nam druge – tvrdi dr. Vesna Barić Punda. Sud je odredio posebno "junction" područje kroz hrvatske teritorijalne vode kojim se omogućuje Sloveniji doticaj s međunarodnim vodama. Koridor do međunarodnih voda je širok oko 2,5 nautičke milje i, prema riječima suda, slovenski brodovi i avioni imat će svu slobodu prolaska kroz hrvatsko područje.
 
To je taj kontakt s otvorenim morem, taj dimnik ili hrvatski – dimnjak, koji je još Janez Drnovšek tražio od Ivice Račana, a hrvatski političari koji su Račana naslijedili u Banskim dvorima redom ga odbijali "napraviti", kao i naši pravni stručnjaci i, što je najvažnije – saborski zastupnici, jer da nije bilo njihove odluke za vrijeme Vlade Zorana Milanovića da se arbitraža napusti, danas bismo ostali bez dijela teritorija na krajnjem zapadu Istre.
 
Nismo ostali bez teritorija, ali smo – traljavošću nekoga iz državne administracije – ostali bez novca. – Čuli ste suca, Slovenija i Hrvatska morat će podijeliti troškove spora. Bez obzira na to što smo napustili arbitražni sporazum, i što je to potvrdio Sabor, odluka našeg parlamenta očito nije bila dovoljna da nam se ne zaračuna trošak arbitriranja u Haagu – kaže dr. Punda. Hrvatska je za arbitražu potrošila četiri milijuna eura.
 
Inače, granično pitanje između Hrvatske i Slovenije, koje je s vremenom preraslo u spor, postalo je aktualno proglašenjem samostalnosti obiju država 1991. godine. Tada je bivša međurepublička granica u praksi postala međudržavnom, s time da ju je bilo potrebno precizirati i označiti. S time su se načelno složile obje strane, kad su na međunarodnoj mirovnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji odgovorile da među njima nema teritorijalnih zahtjeva.
 
Diplomatske komisije za granicu, koje su obje države formirale nakon osamostaljenja kako bi se definiralo i označilo 670 kilometara kopnene granice od tromeđe s Mađarskom do mora, nisu u potpunosti razriješile probleme preciznog razgraničenja, iako se konstatiralo da je 98 posto te granice neprijeporno, a u jučerašnjoj je odluci Arbitražnog suda naznačeno da je 90 posto granice između dvije susjedne i prijateljske zemlje na kopnu neosporno.
 
No, bez obzira na to što odluka Arbitražnog suda u Den Haagu za Hrvatsku nije pravno obvezujuća, ostaje gorak okus da je unatoč gruboj povredi arbitražnog postupka uz kojeg je istupila jedna strana, Sud pošto poto okončao svoj posao, a njemačko veleposlanstvo izvršilo priopćenjem za javnost diplomatski pritisak na Hrvatsku da prizna njegovu odluku. – Ovo je katastrofa! Ovo pokazuje da smo imali pravo kad smo kao Društvo za međunarodno pravo upozoravali tadašnju premijerku Jadranku Kosor da sporazum o arbitraži nije dobar. Što se tiče reakcije njemačkog veleposlanstva, ona je neočekivana i neuobičajena – kaže dr. Vesna Barić Punda.
 
Odmah nakon odluke Suda iz Den Haaga u javnosti se stekao dojam da Slovenci ipak nisu dobili jurisdikciju nad cijelim Piranskim zaljevom, odnosno da Sud nije u potpunosti udovoljio njihovim zahtjevima, međutim, to nije točno. Karte koje će se crtati sukladno ovoj odluci pokazat će da su Slovenci dobili i više nego što su tražili. – Sve je bilo jasno kad su na Sudu pokazali kartu na kojoj nije bilo crte sredine na kojoj smo stalno inzistirali – kaže dr. Vesna Barić Punda i objašnjava da Sud nije imao ni pravnog temelja odobriti Slovencima jurisdikciju nad cijelim zaljevom.
 
Na području slovenskog prolaza prema otvorenom moru vrijedi posebni pravni režim, koji tribunal imenuje "junction". No, istaknuto je da sloboda prolaska slovenskih brodova prema otvorenom moru ne uključuje istraživanje, eksploataciju niti upravljanje prirodnim resursima na tom području. Riječ je, dakle, o slobodi kretanja, brodova, zrakoplova, kabela i cjevovoda, a te se slobode odnose na sve civilne i vojne brodove bez obzira na to pod kojom zastavom plove, odnosno lete. Sudac Guillaume naglasio je da "trenutačno nema mjesta gdje je teritorijalno more Slovenije izravno spojeno na otvoreno more, ali ga Sud ima dužnost odrediti". Odredio je i to da slovenski "junction" do otvorenog mora bude područje u kojem brodovi i zrakoplovi imaju jednaka prava kao na otvorenom moru.
 
Sudac Guillaume je podsjetio na to da je Slovenija u arbitraži inzistirala na tome da je zaljev imao ulogu unutarnjih voda Jugoslavije prije raspada SFRJ, a Hrvatska da Jugoslavija nikada nije povukla crtu koja zatvara zaljev i nikada nije napravila službenu kartu. Tribunal se složio s tvrdnjom slovenske strane da je 1991. sporni zaljev u Istri ipak bio dio unutarnjih voda Jugoslavije, i najviše zbog toga dao je za pravo Slovencima. Tvrdnje hrvatske strane da imamo pravo jurisdikcije na jugozapadnom dijelu zaljeva te da se slijedi središnja crta razgraničenja – odbačene su.
 

Saša Ljubičić, http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/494207/odluka-arbitraznog-suda-je-katastrofa-ugledna-splitska-strucnjakinja-za-meunarodno-pravo-analizira-kakve-ce-posljedice-snositi-hrvatska-i-tko-je-najveci-krivac-za-pobjedu-slovenije

U osudi totalitarnih zločina još uvijek ne vrijede jednaka mjerila

 
 
Danas zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, povjesničarka, dr. Martina Grahek Ravančić 2006. godine obranila je magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Dopunjeni tekst Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura objavljen je kao monografija 2009., a nakon toga, 2015. godine, izišlo je i drugo izdanje. Za početak krenimo upravo od Bleiburga i križnog puta s pitanjem tumačenja tih tragičnih zbivanja, odnosno slaganja i razilaženja povjesničara.
https://i.ytimg.com/vi/Ka4odzRobJA/hqdefault.jpg
- Mislim da se historiografija danas slaže oko kronologije cjelokupnih zbivanja, no postoje neka pitanja oko kojih postoje različite interpretacije. U prvom redu to se odnosi na broj stradalih, pitanje odgovornosti za počinjeno, pravno normiranje, iz čega nužno proizlazi i pitanje je li to što se dogodilo na Bleiburgu i križnom putu ratni zločin, osveta ili pak nešto treće. Nedostatak (ili nepostojanje) ključnih dokumenata, kao i nespremnost da se stvari sagledaju iz nekog drugog kuta, uvijek je velika prepreka u traženju odgovora.
 
• Brojke kojima se barata su različite, no koliko je zapravo vojnika i civila početkom svibnja 1945. krenulo iz Hrvatske prema Zapadu?
- Iako danas u vezi s tim pitanjem postoje različite procjene, prema nekim novijim spoznajama proizlazi da snage NDH, zbog stalnog brojčanog smanjivanja, od kraja 1944. (što potvrđuju i obavještajni podatci Glavnog štaba NOV-a i PO Jugoslavije), nisu mogle biti veće od 100.000 ljudi. Prema postojećim demografskim istraživanjima, njih je pratilo oko 50.000 civila.
 
Stoga smatram da bi se okvirna brojka ukupnog mnoštva u povlačenju mogla kretati između 150.000 i 200.000. Podatke dostupne iz britanskih dokumenata Britancima je prenio, kako se navodi, “hrvatski časnik za vezu”, prema kojem se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, a pratilo ih je oko 500.000 civila. Mislim da su te brojke rečene kako bi se ostavio dojam na Saveznike, no zapravo je u konačnici i ta brojka bila dodatna otegotna okolnost u britanskom promišljanju općeg stanja i smještaja, prehrane i opskrbe tolikog mnoštva.
 
• Jesu li i koliko za izručenje tih ljudi natrag odgovorni Britanci, a time onda i suodgovorni za njihovu masovnu likvidaciju?
- Iako Britanci svoju ulogu u cjelokupnim događajima prikazuju prilično “posrednički”, tj. neutralno, oni su bili aktivni sudionicu u ratu protiv NDH. S britanske strane često se ističe kako oni nisu bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon njihova izručenja Jugoslavenskoj armiji, no mislim da to nije bila istina, posebice ako se uzmu u obzir naknadna izručenja iz savezničkih logora u Koruškoj.
 
Postojeća britanska istraživanja nastojala su eventualnu odgovornost svoje vojske spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no prema dostupnim dokumentima, koji su podosta fragmentarni, prilično je jasno kako tako važne odluke nisu mogle biti donesene bez znanja (naj)viših vojnih i diplomatskih osoba. Konačno, istraživanja Nikolaja Tolstoya, koja spadaju među rijetke analize s tom temom, svedena su na marginu. I, iako se problem poslijeratnih izručenja u Britaniji povremeno spominjao i pokazivale se inicijative da se njime ozbiljnije pozabavi, nikada nije postojao politički interes ili, kako je to navedeno u Cowgillovu izvještaju - bio je to dio povijesti kojem nije bilo suđeno da bude ispričan.
 
• Što kažu procjene o broju žrtava?
- Procjene se kreću od 50.000 do pola milijuna ljudi, a ponekad se čak navode i veće brojke. Važno je napomenuti da su to uistinu vrlo okvirne brojke i za velik dio njih ne postoje sustavna demografska istraživanja.
 
• Procjene su jedno, a stvarne brojke drugo, pa se logično nameće pitanje zašto još ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, ni broj žrtava stradalih na Bleiburškom polju i u marševima smrti?
- Koliko je osoba stradalo, i danas je otvoreno pitanje, o kojem se uvijek raspravlja. Sve brojke kojima raspolažemo - od kojih su neke manje, a neke više utemeljene - vrlo su raznolike. Ne može se reći da ne znamo ništa, posebice s obzirom na slovenska istraživanja, koja posljednjih godina postižu znatne rezultate. Primjerice, grobnica Tezno i njezinih 15.000 stradalih važan su segment cjelokupnog problema. Najnovija istraživanja vezana su uz rudnik Sv. Barbara i njegove žrtve. Mislim da se klupko polagano odmotava, no još je mnogo posla pred nama.
 
Jest, prošlo je mnogo vremena, no veći dio bio je prikriven šutnjom. Bio je to problem s kojim se jugoslavenska vlast nije mogla nositi. No valja napomenuti da je prošlo više od dvadeset i pet godina da se o ovoj temi slobodno govori i piše, pa su opet događaji s Bleiburga više politika, a manje povijest. Uvijek prisutna podijeljenost društva ne ide nam u prilog. Treba uložiti sve napore da se dođe do što točnijih odgovora, no ako to zbog objektivnih (ili možda onih manje objektivnih) razloga nije moguće, ne treba zbog toga relativizirati pojedini problem i zbog toga smanjivati njegovo značenje. Kao što sam već rekla, nije Bleiburg jedino “nesigurno” pitanje hrvatske historiografije, ali opet se oko njega stalno lome koplja.
 
• Prema procjenama slovenskih povjesničara, daklem na njihovu terenu, na komunističkim stratištima skriveno je još najmanje 100.000 žrtava. A tu su i stratišta vezana uz križni put u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji. Kako to komentirate?
- Brojka od 100.000 samo je procjena, no broj grobnica utvrđenih u Sloveniji i njihova dosadašnja istraženost jasan su pokazatelj da se u ovom slučaju nije radilo samo o odmetništvu pojedinaca i osveti, koja je sastavni faktor završnice svih ratova, nego i o masovnosti i sistematičnosti. Osim toga nisu svi stradali bili i ratni zločinci, posebice stoga što ničija odgovornost nije ispitana pred sudom. Polagano se pokreću i istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da je krajnje vrijeme da u svemu tome i Hrvatska da svoj značajniji prilog.
 
• Zločini ne zastarijevaju, međutim i dalje se izbjegava glasno i jasno prozvati odgovorne kako bi se konačno ta mračna stranica povijesti zatvorila. Znaju li se jedinice i zapovjednici koji su u tome sudjelovali?
- Jasno je da su, u ovom slučaju, višestruko kršene odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, prema dostupnim podacima, razvidno je koje su jedinice bile zadužene za pratnju zarobljeničkih kolona te koji su njihovi zapovjednici. Jugoslavenska historiografija nije šutjela o “konačnom obračunu s neprijateljem”. Osim toga, središnja tijela vojske i države bila su o svemu obaviještena i očito sa svime suglasna. Ratni zločin ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira na to jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih. No pitanje odgovornosti stalno se izbjegava, a eventualni pokušaji da se nešto učini (poput onog u slučaju Sime Dubajića) bezizgledni su i beznačajni.
 
• Đilas je rekao da je Bleiburg bio nužan kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Tito je rekao da se moralo Srbima dopustiti da se “izdovolje”. Kardelj je kratko komentirao - “Hrvati, platili ste”. Kosta Nađ je konstatirao kako je “normalno da smo ih likvidirali”. Te izjave i danas zvuče stravično...
- Sve to potvrđuje da završnica rata na ovim prostorima nije bila samo borba protiv okupatora, nego je njezina neodvojiva sastavnica i revolucionarni element uspostave novog poretka i njegove represivnosti. Sve postojeće deklaracije i rezolucije u osnovi su dobar pokušaj da se o negativnom nasljeđu 20. stoljeća konačno progovori, no u praksi u osudi totalitarnih zločina ne vrijede još uvijek jednaka mjerila.
 
• U našem ideološki još uvijek podijeljenom društvu Bleiburg ne prestaje biti, da tako kažemo, vruća tema. Kada će konačna istina izići na vidjelo? Kad pomru svi preživjeli, i zločinci i žrtve?
- Bleiburg će uvijek biti kontroverzna tema, on je postao dio tzv. kolektivnog sjećanja, a i godine prešućivanja učinile su svoje. Mislim da objektivna istina nije daleko od nas, no podijeljenost u društvu je velika, pa je ona kao takva uvijek zbog nečeg neprihvatljiva za bilo koju stranu. Mislim da ne trebaju nestati svjedoci, jer nije rješenje šutnja o Bleiburgu i svemu što se tamo dogodilo. Važno je da ti događaji (pri tome mislim na ono što se doista događalo u svibnju 1945., a ne i na sve ono što se počelo vezati uz događaje iz same završnice rata i neposredna poraća) pronađu svoje mjesto u povijesti, bez potrebe da se na tome “zarađuju” politički poeni.
 
• Stalno slušamo da prošlost treba ostaviti povjesničarima, a okrenuti se budućnosti. Zvuči li to možda kao diskvalifikacija povijesne struke, kao da ona, struka, treba biti ukopana u prošlost bez dodira sa sadašnjosti?
- Mislim da ne. Ja ne vjerujem u onu sintagmu da je povijest učiteljica života. Svi, pa tako i povjesničari, okrenuti su budućnosti i gledaju prema njoj. Vrijeme koje dolazi nudi nove perspektive, otvara nove metodologije u povijesnim istraživanjima i nudi nam jedan korak dalje. Specifično za povjesničara je da uvijek ima jedan pogled okrenut prema prošlosti, ne dopuštajući da se ona zaboravi. Jedini je problem što je to prisutno i u nekim drugim sferama, poput politike, pa zbog toga neke teme iz prošlosti doista opterećuju svakodnevicu i zbog toga se, između ostalog, usporeno krećemo naprijed. Osim toga, najveći je problem činjenica da se povijesnim pitanjima bave mnogi koji nisu povjesničari. Kao meritorna mišljenja smatraju se istupi političara, novinara i svih onih koji “dobrohotno” pridonose, kako vjeruju, boljem poznavanju problema. No, nažalost, tomu nije tako.
 

Darko Jerković, http://www.glas-slavonije.hr/316353/11/Zemlja-pamti-politika-zaboravlja-25-godina-bez-prave-istine-o-jamama-i-stratistima

U kurikulnu reformu idemo konsenzusom

 
 
Hrvatski premijer Andrej Plenković gostovao je u RTL-u Danas te progovorio o ostavci Stiera, novim ministrima, kurikularnoj reformii brojnim drugim aktualnim temama.
http://www.vlahovicgroup.com/wp-content/uploads/Andrej-300x300.jpg
• U petak se činilo da je sve gotovo, maratonska sjednica Sabora, a jučer ostavka Stiera. Je li Vam žao?
- Nije me iznenadila ta odluka, jer već dulje vremena smo razgovarali i primjetio sam svojevrsnu distancu koja se stvorila kod kolege Stiera nakon 27. travnja, on nije nastupao ni javno ni politički i nije bio involiran u ove razgovore. Dao je do znanja da procesi idu u ovom smjeru. Svatko je gospodar svojih odabira pa tako i kolega Stier. Ono što po mišljenju može biti iznenađenje široj javnosti jest da je Stier 2013. kada su došli u Europski parlament zajedno s kolegom Piculom radio na zajedničkom amandmanu za rezoluciju oko Bosne  i Hercegovine te se stvorila jedna lijepa tema te je dobio i nagradu predsjednika Josipovića. Ne vidim ništa sporno ni strateški ni u ideološkom smislu vezano uz malu participaciju s HNS-om u Vladi s kolegom Štromarom da doživimo na dramatičan način.
 
• Nije li Stier rekao da odlazi zbog HNS-a?
- Nije. On je izrazio želju da se vrati u Sabor i posveti angažmanu kao saborski zastupnik, nešto što je drugačije od onog što je bio u Vladi. Sve je to legitimno i njegov odabir.
 
• On je politički tajnik HDZ-a kako može ostati na toj funkciji ako je otišao iz Vlade?
- O tome nismo razgovarali. Stier je saborski zastupnik, znam ga 20-ak godina i može dati veliki doprinos HDZ-u. Pustimo malo da se stvari slegnu.Ovo je njegov jučerašnji odabir. A mi ćemo prvo imenivato novu ministricu Mariju Pejčinović Burić, a onda ćemo rješavati interne stranačke stvari. Ona će biti i potpredsednica Vlade. Stier je bio zadužen za koordinaciju za vanjske europske poslove i ljudska prava, a istu tu  kordinaciju vodit će Burić. Štromar će biti zadužen za sektorsku politiku, a pravosuđe i uprava bit će u nadležnosti potpredsjednice Vlade Martine Dalić.
 
• Čuli ste danas kritike od vaših bivših partnera iz Mosta. Mislite li da treba zatražiti odluku Povjerenstva s obzirom na situaciju sa suprugom?
- Ne, ona je tražila očitovanje Povjerenstva za sukob interesa, Povjerenstvo se očitovalo ne vidim u tom nikakv problem. Dosta je te dramatike koju gledamao zadnjih dana i izljeve primitivizma koji nisu dostojni ponašanja saborskih zastupnika.
 
• Ne isključujete mogućnost da netko drugi dođe na poziciju političkog tajnika u HDZ-u?
- O tome ćemo razgovarati kasnije. To nije predmet rasprava koje su slijedeći tjedan.
 
• Kad govorimo o koaliciji s HNS-om slušali ste dosta kritika na taj račun, pa čak i da ste prevarili što svoje birače, a što one koji su glasali za HNS.
- Ja sam strašno puno čudnovatih teza čuo ovih dana od komentatora, od političara. Dopustite mi da to objasnim hrvatskoj javnosti jer mislim da je to potrebno u ovoj šumi dezinformacija i manipulacija. Treba reći istinu. Hrvatski izborni sutav je takav da biramo 140 ljudi u Hrvatski sabor u deset izbornih jedinica, razmjernim sustavom plus osam zastupnika manjina i troje Hrvata van Hrvatske.  U takvom sustavu gotovo je matematički nemoguće, ne znam što bi se to trebalo dobiti da netko dobije 76 mandata i apsolutnu većinu.
 
Svaki izborni rezultat, svaka pobjeda, kao naša 11. rujna je relativna. Ona pretpostavlja razgovore nakon izbora. Evo vam primjer: ljudi koji su glasali za HDZ su, vjerujem, mislili da će Andrej Plenković biti premijer. Oni koji su glasali za koaliciju koju je predvodio SDP su mislili da će to biti Zoran Milanović. Onaj koji je glasao za Most možda je htio da to bude Božo Petrov. Dakle, je li Božo Petrov iznevjerio svoje birače ako je s 13 mandata, nakon 11. rujna, u otvorenim transparntnim pregovorima odlučio ići s HDZ-om i napraviti koaliciju? Pretpostavljm da nije. Kada je Most odlučio pomoći SDP-u da sruši vlastitog kolegu i ministra financija onda je ta suradnja gotova. Istodobno, ljudi koji su izabrani na listi Kukuriku koalicije ili nekoliko stranaka, kad su izgubili izbore oni su svi oformili svoje klubove u saboru. Oni nisu vezani predizbornom koalicijom za svoje političke odluke nakon toga. Tu nema nikakve prevare, postoje politički dogovori. Meni je bitno da Hrvatska kao zrela demokracija ne može ići u dvije i pol godine tri puta na parlamentarne izbore.
 
• Zašto ste izbjegli izbore jer po anketama na tim istim izborima HDZ bi najbolje prošao?
- Ajmo sad malo brojiti. HDZ ima predsjednicu države, ima predsjednika vlade, ima predsjednika Hrvatskog sabora, ima 13 županija, ima 62 grada, 204 općine, između ostaloga sada i gradonačelnika Splita. 5 od 10 najvećih gradova ako ne računamo Zagreb. Nepodnošljiva lakoća zazivanja izbora u javnom prostoru dolazi od ljudi koji niti su politički akteri, niti znaju što su izbori, niti ih je briga koliko oni koštaju niti kakve reperskusije izbori imaju na kreditni rejting zemlje, na rješavanje, recimo, krize u Agrokoru, na rješavanje pitanja na granicama, na turističku sezonu. Pa nije Vlada tu da bi svako malo odlučivala da ponovno idemo na izbore. Ne treba ići na izbore. Imamo političku odgovornost za stabilnost zemlje i tu se razlikujemo. Zato sam rekao, ovo je vježba razotkrivanja. Vi danas kada ste imali tematske bitne zakone, u Saboru nitko nije imao raspravljati. Ako treba o proceduri i vrijeđanju kolega i pritisku, onda ćemo raditi filibustering od dvadeset sati, e to je važno i to ljudi moraju vidjeti. Imate ozbiljne stranke i neodgovorne političare koji se ponašaju na nepriomjeren način i to ljudi mroaju vidjeti i čuti i zaključiti.
 
• Sada kada govorimo o toj većini imali ste u petak 78 ruku zajedno s Tomislavom Sauchom. Je li vam to dovoljno ili možemo očekivati još nekih promijena?
- Svi su dobrodošli koji žele poduprijeti stabilnost, gospodarski rast, društvenu solidarnost, pravnu sigurnost, povoljnu klimu u društvu kao žele se priključiti parlamentarnoj većini mi ćemo biti otvoreni za razgovore. Vi ste maloprije spominjali prevaru birača. Pa je li veća prijevara birača, ako netko, tko dobije povjerenje HDZ-ovog predsjedništva, Nacionalnog vijeća, dođe na listu HDZ-a i ima praktički sada još višu HDZ-ovu Vladu za podržat nego u listopadu, recimo glasa protiv kao što je glasao gospodin Hasanbegović i gospođa Esih. Oprostite, ako nekome poklonite šansu da vam bude na listi kao nestranačka osboa imate minmum moralne obveze. Ako želite imati svoju stranku, dobili ste mandat u gradskoj skupštini, pa pustite onda ovaj mandat.
 
Štromar ima važnijega posla
 
• Kad ste ih spomenuli, njima bi moglo smetati što su ostale neodgovorene neke stvari vezano uz HNS, primjerice ploče u Jasenovcu. Štromar nam je u petak rekao da će baš ovaj tjedan razgovarati s vama o tome. Jeste li postigli dogovor?
- Kave to veze ima s Hasanbegovićom i Esih? Nisu oni stavili ploču.
 
• Kako ćete se postaviti u toj konkretnoj situaciji. Hoćete li ovaj tjedan razgovarati sa Štromarom?
- Ovaj tjedan sigurno ne. Razgovaramo o tome već jako dugo. Ministarstvo uprave ima nalog da ispita sve pravne mogućnosti kako riješiti taj problem, također imamo Vijeće koje smo osnovali koje će o tome raspravljati i raditi preporuke. Mislim da sam prije 6 mjeseci objasnio da imamo različitu upravnu praksu, različitu sudsku praksu. cilj je ujedančiti to i jasno definirati hrvatskim zakonom, postići politički konsenzus. mislim da gospodin štromar ima puno razumjevanja za takav postupak.
 
• Čekat ćemo Vijeće da donese svoju odluku?
- Niste me dobro slušali.
 
• Dobro. Vidjet ćemo dakle kako će sve izgledati. gospodin Štromar je jasno rekao u petak da će se ovaj tjedan o tome razgovarati. On želi da se ta ploča ukloni iz Jasenovca.
- Dobro, razgovarat ćemo.
 
• Ne otklanjate to kao mogućnost?
- Rekao sam da ću razgovarati s njim. To sigurno nije tema ovoga tjedna. Čovjek će već sutra prvi put doći na uži kabinet, na Vladu. Ima puno drugih zadaća.
 
• Još jedna stvar, naravno isto ideološka, možemo to slobodno tako reći – kurikul(ar)na reforma. Kakva će biti daljnja situacija? Natječaj ne će biti poništen, ostaje li dalje gospođa Culej na čelu kao voditeljica?
- Temu obrazovne reforme, pa i kuriku(ra)lnu reformu, ja ne želim gledati prosvjede o toj temi u Republici Hrvatskoj ni u jednom gradu, ni u Zagrebu ni u manjim gradovima. Mislim da je ta tema toliko ispolitizirana, izmanipulirana do mjere da je nevjerojatna. Vi kad biste pitali ljude da o tome govore tko je od njih pročitao strategiju odgoja obrazovanja i znanosti koju je donio Sabor, tko je od njih pročitao bilo koji dokument koji se odnosi na drugih 20 skupna, ne samo ekspertnu radnu skupinu koju je nekada vodio gospodin Jokić kad se samo on javio na poziv, ne na natječaj. Ministar Barišić i stručno povjerenstvo koje sam ja formirao koje ima 11 članova u kojem su i ljudi iz akademske zajednice naravno svi, iz HDZ-a, SDP-a, Mosta, HNS-a, nesuđeni kandidat, čitam po medijima, gospodin Lučin je također u toj skupini, iz SDSS-a. sasvim pluralističan koncept. Sjećate li se vi ikoga tko je bio osim profesora Budaka u onoj prijašnjoj komisiji. Ne znate vi, ne zna nitko. Zato što smo to digli na jednu razinu konsenzusa. Moj je pristup konsenzus, gospođa Divjak koja je nova minsitrica.
 
• Imat će odriješene ruke?
- U Vladi nitko nema odriješene ruke. U Vladi postoji kapetan broda, to je predsjednik Vlade, postoji politički legitimitet i postoji politički dogovor partnera koji u toj vladi sudjeluju. Nije Ministarstvo znanosti nekakav institut u kojem će neko dobiti odriješene ruke i raditi što hoće. Toga nema nigdje ni u jednoj vladi ni u jednoj zemlji pa ne će biti u Hrvatskoj. Gospođa Divjak je bila prorektor Zagrebačkog sveučilišta. Profesorica je, matematičar je, razumije se u temu, ima veliku odgovornost i ima ključnu zadaću da u svojim aktivnostima i u konačnom rezultatu dovede do kompromisnog rješenja koji će pomiriti ideološki naelektritzirane rasprave o temi o kojoj sam uvjeren, a to ćemo napraviti, ja obećajem, postići ćemo društveni konsenzus. To je cilj i to je njena zadaća.
 
Nitko ne smije opravdavati divljaštvo na trajektu i Braču
 
• Što kažete na slučaj s Janicom Kostelić? Vaš ministar je rekao da se radi o neujednačenoj sudskoj praksi. Može li se tome tako doskočiti.
- Prvo se radi o jednom groznom divljaštvu. Radi se o jednom divljaštvu prema Janici Kostelić koja je najtrofejnija hrvatska športašica, koja je žena, koja je zajedno s dvije suradnice bila na trajektu, koja je doživjela takvo verbalno blaćenje i uvrjede koje su nedostojne bilo koga tko je normalan i zdrave glave. Da mi netko opravadava takvu situaciju, to ne dolazi u obzir.
 
• Nitko ne opravdava situaciju.
- Oprostite, ovaj sramotni skeč troje saborskih zastupnika SDP-a koji su nastojali banalizirati situaciju koju se i ona i njene suradnice osjećaju ugroženo na trajektu, bez muškarca, a kamo li bez policije i zaštite ne dolazi u obzir. To je no go. Oni se s takvim mogu šaliti u svom kružoku u nekom podrumu uz pivo, kavu ili vino, ali ne u ozbiljnoj politici. To im ne ćemo dopustiti. U Hrvatskoj postoje zakoni, postoje institucije, postoji djelovanje policije koje je bilo sasvim primjereno, sukladno onome što je napravljeno.
 
• Što se tiče sudstva, odluka da se zadrže u zatvoru?
- Sudovi su neovisni. Vi mislite da ja utječem na odluku sudova?
 
• Ne mislim. Mislite li da se može ujednačiti sudska praksa?
- Sigurno da se može.
 
• Može se na tome poraditi tako da ne bude ovakvih situacija?
- Može se, ali nemojmo izvrtati teze. Vidjeli ste kako je to izgledalo, siguran sam da ste pregledali video i većina ljudi.
 
• Nitko ne osporava da se radi o vulgarnom napadu. Radi se o tom da je odluka sutkinje da se zadrže u zatvoru iza rešetaka. Treba li za svaki takav slučaj postupati na isti način?
- A što su trebali? Dobiti sladoled? Da im se kaže bravo? Budimo ozbiljni. Sutkinja donosi svoje odluke. Nitko na to ne utječe.
 

Damira Gregoret, http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2686781/hrvatski-premijer-gost-rtl-danas-ne-zelim-gledati-prosvjede-po-temi-obrazovanja-ni-u-jednom-hrvatskom-gradu/

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1043 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević