Get Adobe Flash player

Sad se vidi da sam bio u pravu, primimo li Tursku, EU se raspada

 
 
Norbert Hofer austrijski je političar iz Gradišća i dugogodišnji član i dužnosnik Slobodarske stranke Austrije FPÖ. Od 2013. godine Hofer je, kao član treće najjače parlamentarne stranke, potpredsjednik, odnosno službeno Treći predsjednik nacionalnog parlamenta. Na nedavnim predsjedničkim izborima kandidirao se za Predsjednika Republike Austrije te je u prvom krugu glasovanja iznenađujuće dobio najveći broj glasova, 35,05 posto. U drugom krugu 22. svibnja tijesno je izgubio od svog protukandidata Alexandera Van der Bellena. Osvojio je 49,65 posto glasova. Drugi krug izbora, po žalbi FPÖ-a, kojoj se pridružio i Hofer, poništio je austrijski Ustavni sud zaključivši da je bilo formalnih propusta prilikom prebrojavanja rezultata dopisnog glasovanja. Tako će se ponovni izbori, drugi krug, ponoviti početkom listopada. Hofer je jedan od troje austrijskih parlamentaraca koji trenutno obavljaju dužnost Predsjednika. Mnogi ga smatraju desničarskim radikalom, prvenstveno zbog stajališta koja je zastupao u odnosu na aktualnu migrantsku krizu te općenito politiku prema strancima, kao i čestim neslaganjima sa stavovima službenog Bruxellesa. S Norbertom Hoferom razgovarali smo u četvrtak u njegovu uredu u zgradi austrijskog parlamenta u Beču.
http://www.smh.com.au/content/dam/images/g/o/d/z/r/n/image.related.articleLeadwide.620x349.godzrq.png/1464332800222.jpg
• Poštovani gospodine Hoferu, kako ocjenjujete odluku Ustavnog suda Republike Austrije da se zbog formalnih propusta prilikom dopisnog glasovanja ponište predsjednički izbori? Smatrate li da je bilo značajnih nepravilnosti?
- Odluku sam primio na znanje. I prije njezina donošenja rekao sam da ću odluku prihvatiti kakva god ona bude. Ustavni sud navodi da je bilo prostora za manipulacije. Takvog prostora prilikom izbora naravno ne smije biti. Da takvi problemi postoje, znali smo već prilikom prošlih predsjedničkih izbora. Na to je upozoravao i OSCE već i prije. Ali potrebne promjene nisu provedene. Naravno, ako netko sam otvara kuverte i prebrojava glasove pristigle poštom, onda nitko ne može biti siguran što se tu stvarno događalo. Postojale su velike razlike između prebrojenih glasova na biračkim mjestima i glasova pristiglih u kuvertama. Neobjašnjivo velika razlika. Radi se o glasovima 700.000 ljudi koji pokazuju ogromna odstupanja. No, to je sada iza nas, Ustavni sud je rekao svoje. Idemo dalje.
 
• Vi osobno i vaša stranka FPO, slobodarci, bilježite snažan porast popularnosti u Austriji. Vaš rezultat na predsjedničkim izborima, osvojili ste gotovo 50 posto glasova, najbolji je u povijesti. Kako to objašnjavate?
- To su dvije razine. Jedna je rast FPÖ-a. Nakon jedne teške krize stranka je imala mogućnost obnoviti se gotovo iz temelja. Odlučili smo tada da ćemo preuzeti odgovornost i uzeti ljude u stranci koji mogu dobro zajedno surađivati. I stvarno, između šefa stranke i svih značajnijih nositelja odluka u stranci postoje dobri, prijateljski odnosi u kojima se jedni na druge možemo osloniti. Tu je i stranački program koji je dobar i koji se konzekventno provodi. Naglašavam da se ne radi o populizmu. Populizam je za mene kada osluškujete i činite ono što se najviše očekuje, slijedite mainstream. Mi ne slijedimo mainstream nego podvlačimo teme koje su nama važne. Tu je, na primjer, bilo pitanje Turske u prošlosti i sada se vidi da smo bili u pravu. Tu je pitanje izbjeglica, kako se ophoditi prema njima. Naš stav je da to treba činiti razumno, humano, ali također na način da to i funkcionira. Dakle, to prije nikako nije bio mainstream. Ili primjerice globalni sporazum o klimi. Ja znam da je 80 posto ljudi u Austriji za takav sporazum, ali moja je pozicija da zaštitu klime treba postići kroz korištenje novih izvora energije, da svaka država napravi odgovarajuće korake s ciljem rasta korištenja novih, čistih izvora energije, radi zaštite klime. Samo ta tema toliko je komplicirana da s njom sigurno nećete dobiti izbore. Ali ja se čvrsto držim tih smjernica. To je jedna točka, pravi sadržaj. Druga je razina podrška mene osobno na predsjedničkim izborima. Krenuo sam s osam posto podrške glasača. Puno puta su me pitali zašto sam se postavljao na određen način na javnim diskusijama na televiziji, zašto se nisam prethodno savjetovao i drugačije uobličavao nastupe. Jednostavno sam odlučio da ne ću dopustiti da me se savija i lomi. Prije tih javnih sučeljavanja odbijao sam sudjelovati u bilo kakvim pripremama. Moje pripreme bile su vožnja biciklom kroz šumu, da očistim glavu i da onda tamo jednostavno govorim ono što odgovara mojim uvjerenjima. Na taj način čovjek je ekstremno autentičan. I to je kod ljudi dobro prihvaćeno.
 
• Imate odlične šanse za pobjedu na ponovljenim izborima. Ako pobijedite, hoćete li tražiti raspisivanje parlamentarnih izbora?
- Ne. Mičem prste od parlamenta. Tamo sjede osobe koje su građani izabrali. U to se sigurno ne ću miješati.
 
• Vašu stranku često nazivaju radikalno desnom, kao i francuski Nacionalni front, kao stranku Geerta Wildersa u Nizozemskoj. Što mislite o takvim kvalifikacijama?
- Reći ću da smo mi jedna stranka desnog centra. Naravno, za jednog komunista mi smo ekstremno desno, razlika je prevelika. Ali prema našem programu mi spadamo u desni centar, u nekim segmentima smo i lijevo orijentirani. U pogledu socijalne politike čak smo lijevo, u gospodarstvu liberalno, a po pitanju sigurnosti smo desno orijentirani. Ali nikako ekstremno. Sve što je ekstremno je loše. Evo primjera politike prema strancima. Smatramo da uvijek u središtu treba biti pojedina osoba. Ne smijemo razne ljude, pojedine skupine, stavljati u isti lonac. Tu nastaju problemi. To što lijevi kažu, svi ljudi koji k nama dolaze su dobri, to je krivo. Kao što je krivo reći da su svi ti ljudi loši. Moramo pronaći jednu razumnu sredinu.
 
• Mađarski premijer Viktor Orban bio je česta meta kritika Bruxellesa. Slažete li se s tim kritikama?
- Kritike je upućivao Juncker, kritike su dolazile s raznih pozicija. Kritike su upućivane i meni. Ono što je Viktor Orban napravio, morao je napraviti - zaštititi vanjsku, schengensku granicu. Da ga se zbog toga kritizira malo je čudno. To baš i ne razumijem.
 
Junckera smatram krivom osobom na čelu Komisije
 
• Možda zbog problematičnog načina štićenja granice?
- Da. Ali kako drugačije? Zaštititi schengensku granicu znači da se ona ne može proći bez kontrole. Ne mogu shvatiti ni kritiku koja je tada na Orbanov račun dolazila iz Austrije. Morat ćemo ali se u konačnici EU sastoji od država članica i nitko od političara ne lebdi negdje gore iznad. I ako je netko dobar predsjednik Komisije, onda mora diplomatskim putem te na razuman način tražiti zajedničko djelovanje. Mogu otvoreno reći da Junckera smatram krivom osobom na čelu Komisije. Predsjednik Komisije koji na sastanku na vrhu dijeli šamare jednom šefu države, pozdravlja: Evo dolazi diktator... to više nije zabavno. Ja se volim šaliti, ali postoji vrijeme za šalu i vrijeme kad treba ozbiljno raditi. Juncker to očito ne može odvojiti jedno od drugog. Na toj poziciji volio bih vidjeti čovjeka koji će Europu povesti dalje, koji će dati značajan doprinos da EU ima bolju budućnost i koji ujedno ima diplomatske vještine. Uvjeren sam da takvi ljudi postoje u EU-u.
 
• Kada već govorimo o budućnosti EU-a, sjena Brenta nadvila se nad EU-om. Kakva je vaša procjena, kako će izgledati EU za pet godina?
- Važno je sada da nositelji odluka u EU-u i Velikoj Britaniji ostave osjećaje po strani. I da pokušaju, iz toga što se dogodilo, napraviti najbolje. Ljudi su odlučili, a u demokraciji se takve odluke moraju prihvatiti. Za mene to znači da moramo poduzeti sve da učvrstimo gospodarske odnose između Velike Britanije i EU-a. To moramo učiniti u sljedeće dvije godine koliko će trajati taj proces. Ne smijemo biti uvrijeđeni jer je netko nešto krivo napravio. To nema smisla. Sada državnici moraju osigurati budućnost. Za Britance to znači da moraju osigurati svoja tržišta jer se ne će orijentirati samo na EU, nego i prema Kanadi, SAD-u i vjerojatno Kini. Interes EU je osigurati što je moguće jače gospodarske odnose s Britanijom.
 
• A Austrija. Poznato je da ste vi 1994. glasali protiv ulaska Austrije u EU, a tvrdite da biste to učinili i danas?
- Da, ponovno bih glasao protiv kad ne bi bili članica EU-a. Tada bi vjerojatno imali slične ugovore s EU-om kao i Švicarska. U tim uvjetima ne bih glasovao za ulazak u EU. No, mi smo članica, tako su odlučili građani Austrije. I ja sigurno nisam za to da predlažem da napustimo EU. Ali unutar Unije moramo učiniti najbolje. Austrija je neto platiša i ima veliku odgovornost da EU funkcionira. Za mene postoje dvije situacije u kojima bih mogao reći kako vjerujem da će doći do raspada EU-a i da građane Austrije treba pitati žele li ostati u Uniji. Jedna je ulazak Turske u EU. Vjerujem da bi to bio kraj EU-a. To sam davno rekao, a danas se jasno vide razlozi poput pritisaka na novinare, zatvaranja novina, otpuštanja sudaca, nastavnika... Prije više mjeseci pucalo se na žene, doduše gumenim mecima, ali svejedno. Upadalo se u novinsku redakciju bez potrebnih sudskih naloga... To su signali koje smo moramo uočiti, ali ih se nije željelo uočiti.
Druga situacija je da reakcija na Brexit bude potpuna centralizacija EU-a na štetu država članica i nacionalnih parlamenata. To bi uvjetovalo promjenu našeg Ustava i u tom slučaju se ionako treba pitati građane.
 
• Dakle, osim u ta dva slučaja, raspisivanje referenduma oko austrijskog članstva u EU smatrate nepotrebnim?
- Tako je. Smatram da iz Brexita trebamo izvući pouke kako bi EU mogli dalje razvijati. To je ono što jedan odgovoran državnik zajedno s drugim državnicima i državnicama u Europi mora učiniti.
 
• Hoće li Srbija biti članica EU-a?
- Srbija će biti članica EU-a. Pri tome moram reći da u ovom cijelom vihoru, koji se trenutačno događa, sada baš i ne bi bio optimalan trenutak. EU mora vidjeti kakve će ugovore sklapati u budućnosti, a to se mora utvrditi vrlo brzo. Nakon toga pristupni proces može i mora krenuti dalje.
 
• Smatrate li da je model suradnje poput Višegradske skupine, svrsishodan i u trilaterali između Beča, Ljubljane i Zagreba, koju je već započeo bivši austrijski predsjednik Fischer? Biste li nastavili tu vrstu suradnje?
- U svakom slučaju. Svjesni smo koliko su važni mir i stabilnost upravo u ovom dijelu Europe. Ako tu nema stabilnosti, neće je biti ni u Europi. Stoga moramo, za Austriju tu postoje i povijesni razlozi, zajedno raditi i osigurati tu stabilnost.
 
• Jeste li ostvarili suradnju s nekom od hrvatskih političkih stranaka?
- Ne, nismo. Ali ja sam iz Gradišća i ostvario sam izuzetno dobre rezultate u tamošnjoj hrvatskoj zajednici. To me posebno obradovalo jer je baka moje supruge Gradišćanska Hrvatica. Moja supruga na žalost ne govori hrvatski, ali zna otpjevati neke hrvatske pjesme koje ju je baka naučila.
 
• Kako surađujete s Gradišćanskim Hrvatima?
- Bio sam i u politici Gradišća. Stalno sam se kretao u krugovima hrvatske zajednice. U tamošnjoj pokrajinskoj vladi nailazio sam na veliki broj Gradišćanskih Hrvata, to vidite već po imenima na vratima. Gradišćanski Hrvati sudjeluju u vlasti, ali je tamo posve nebitno tko pripada kojoj skupini ili manjini. Međusobni odnosi su odlični. U Gradišću nikada nije bila tema tko pripada kojoj skupini i tko govori kojim jezikom, hrvatskim, mađarskim, njemačkim. Dvojezični nazivi mjesta nikome ne smetaju i nikada nisu dovođeni u pitanje.
 
• Hoćete li ljetovati u Hrvatskoj?
- Bio sam prije dvije godine posljednji put. Često sam dolazio jer nije daleko od Gradišća. U Hrvatskoj posebno uživam u prekrasnom, nevjerojatno bistrom i čistom moru kakvo se rijetko gdje drugdje može naći. U tome uživa i moja kći. Ali ove godine ne ćemo jer imam vrlo malo vremena. Vjerojatno ću ići u bližu Mađarsku jer moram ostati blizu Beča.
 
• Prošle godine i Hrvatska i Austrija bile su suočene s problemom migrantske krize. Može li se takvo što ponoviti? Što učiniti da do toga ne dođe?  
- Naravno da se može ponoviti, posebno ako pogledamo najnoviji razvoj događanja u Turskoj. Tamo se intenzivno djeluje protiv kurdske manjine, tako da možemo očekivati i dodatne rijeke izbjeglica. Stoga moramo pronaći odgovarajuća rješenja. Zato EU mora mijenjati svoje ugovore. Ako ugovori nisu adekvatni, treba ih mijenjati, treba sklopiti nove. Schengen je ispravna mjera. Samo što u praksi nije realizirana. Granica koja je samo nacrtana na karti, a ne kontrolira je se, zapravo nije granica. Treba se držati Schengena i u praksi kontrolirati granice. To podrazumijeva i da se predviđeni postupak ubrzano provede tamo gdje je neka osoba prvi put registrirana. I ako se utvrdi da netko stvarno ima pravo na azil, da je stvarno izbjeglica, da mu se omogući ulazak u EU na ograničeno vrijeme, dok se situacija u njegovoj domovini ne promijeni na bolje. Pritom, naravno, ne smijemo ostaviti izloženima zemlje na granici Schengena. Ti ljudi moraju naravno biti prihvaćeni na cijelom prostoru EU, sukladno mogućnostima pojedinih članica. Tu moramo biti pragmatični. Ako prihvatimo one koji su stvarno izbjeglice i ako pronađemo razuman put za njihovo zbrinjavanje i raspoređivanje, nitko u EU ne bi smio biti zakinut.
 
• Je li postavljanje žice na granici između Austrije i Slovenije u danim uvjetima jedna od mogućih mjera?
- Nadam se da ne. Ako schengenska granica funkcionira, onda potrebe za sličnim mjerama nema.
 
• Svi političari u Beču i Zagrebu govore da su naši odnosi dobri. Kako ih vi ocjenjujete?
- Pridružujem se toj ocjeni. To povezujem i s tim da vrlo velik broj Austrijanaca dobro poznaje Hrvatsku. Prije se odlazilo u Jugoslaviju. Ljudi se dobro poznaju i znaju da oba naroda vole i raditi i uživati u životu. Za razliku od nekih drugih koji ili samo rade ili samo koriste blagodati života.
 
BiH - bila bi to prva islamska država u Europi
 
• Vi i vaša stranka imate dobre odnose i s Republikom srpskom. Kako gledate na njihovu politiku prema BiH i kako vidite budućnost BiH?
- Ovdje kao političar treba postupati vrlo oprezno jer se točno zna da je situacija vrlo teška i komplicirana. S jedne strane imamo razumijevanje za njihovu želju za samostalnošću, dok smo s druge strane također svjesni da s tom samostalnošću u Europi nastaje jedna islamska država. Stoga moramo postupati s velikim razumijevanjem i s puno osjećaja za postojeće probleme, kako bismo povezali, a ne razdvajali. Dati puno slobode i autonomije, ali ujedno i raditi na nastavku povijesne povezanosti naroda na tim prostorima. Umjesto razračunavanja treba pronaći zajednički jezik koji će u budućnosti dovesti do zbližavanja i prijateljskih odnosa. To je i naša velika odgovornost.
 
• Francuska je žrtva novog terorističkog napada, u ponedjeljak je bio i napad u Njemačkoj. Što trebamo učiniti da se obranimo od terorizma?
- Prvo, uvijek sam za to da se problem rješava u korijenu, tamo gdje je nastao. U budućnosti trebamo biti puno oprezniji po pitanju mogućih vojnih intervencija u nekoj zemlji. Često vjerujemo nekom moćniku da se moraju otkloniti i prekinuti strašna događanja, a onda upadnemo u još težu situaciju. Čak i ako se želi učiniti nešto dobro, treba dobro promisliti prije nego što se tako umiješa i poremeti postojeće odnose u određenoj državi. Treba triput promisliti koji su mogući učinci. Kao u Iraku. Tamo smo su proizveli veliku nesigurnost. I što sada treba uslijediti? Suočeni smo s terorom i nezapamćenom mržnjom prema Zapadu. U tim zemljama praktično nema obitelji koja nije bila žrtva rata i terora. Na taj način zasađena je spirala negativnosti.
Naša osnovna zadaća je zaštititi naše zemlje. A to, među ostalim, znači da ne dopustimo da se naši državljani bore u redovima Islamske države. Ako to čine, moraju znati da više nema povratka, što trenutno nije slučaj, zahvaljujući postojećim zakonima. Ako se netko pridruži Legiji stranaca ili vojsci neke druge države, gubi austrijsko državljanstvo. Međutim, ako se pridruži IS-u, onda to nije slučaj jer se Islamska država ne smatra državom. Tako se rijetkim povratnicima iz IS-a sudi, ako se može dokazati da su izravno odgovorni za konkretne zločine, što je vrlo teško, dok ostali koriste prava iz socijalne skrbi. Ukratko, moramo poduzeti potrebne mjere sigurnosti.
 
• Kako vidite rješenje trenutne krize u odnosima EU-a i Rusije? Treba li olabaviti sankcije ili nastaviti?
- U proteklim mjesecima zaključio sam da se u cijeloj priči ni Ukrajina ne drži preuzetih obveza. Budimo pragmatični. Sankcije su zaključene i koji je rezultat? Što se tiče Rusije, učinaka nema. Što se tiče našeg gospodarstva, nastaje velika šteta, također za Austriju. Stoga, sada moramo pragmatično, polako popuštati prema ukidanju sankcija. EU je uputila signale, ali sada to više ništa neće promijeniti. Treba postupati razumno, a to je za mene normalizacija odnosa s Rusijom.
 
• Ako pobijedite na izborima, hoćete li i dalje slijediti zadane vanjskopolitičke smjernice vaše stranke i kako ćete nastupati u odnosu na vanjsku politiku austrijske vlade?
- Predsjednik mora sa sebe skinuti stranačko-politički ogrtač. To je vrlo važno. Ali normalno da čovjek ne može potpuno prekrižiti vlastitu osobnost. Postoji poglavlje u našem stranačkom programu o vanjskoj politici u kojemu je naglašena otvorenost prema svijetu i vlastita autonomija. Austrija mora biti zemlja otvorena prema svijetu, u tom smjeru mora ići predsjednik, ali se vlastita zemlja pritom ne smije zaboraviti.
 

Željko Petrušić, Jutarnji list, http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/duznosnik-slobodarske-stranke-sad-se-vidi-da-sam-bio-u-pravu-primimo-li-tursku-eu-se-raspada/4552607/

Ovu državu možemo slobodno zvati Croslavija!

 
 
Hrvatska ima generala, a od posljednjeg saziva Sabora i političara koji govori ono što misli. To je Željko Glasnović (62), rođen u Zagrebu, odrastao u Kanadi, a bio je u tri vojske – kanadskoj, Legiji stranaca i u hrvatskim snagama: HV-u i HVO-u. Deset godina radio je u pravosudnoj policiji. Kad je Hrvatska napadnuta, bez razmišljanja je stao u obranu svoje napadnute domovine, iz koje je njegova obitelj nakon progona i godina zatvora u Jugoslaviji, pedesetih godina 20. stoljeća morala bježati u Ameriku i Kanadu. Oca nije stigao upoznati, jer je 1954., one godine kad se on rodio, otac otišao u Ameriku gdje je vrlo mlad i umro. A završio je Glazbenu akademiju u Rimu i radio kao glazbenik u Americi. A onda je njegov djed 1960. povukao njega, brata blizanca i majku im u Kanadu, gdje je i proveo najveći dio života. General je to koji bez kompleksa razgovara sa svim predstavnicima stranih vojski i to tako kompetentno da većina ostane bez teksta. A takav je i u politici. Potkovan studijem političkih znanosti i povijesti posvetio se proučavanju povijesti, osobito hrvatskih žrtava.
http://dnevni-list.ba/web1/wp-content/uploads/2015/12/Zeljko-Glasnovic.jpg
- Mi ne možemo voditi politiku bez povijesnog konteksta. Mi možemo sebe uvjeriti da ne trebamo razgovarati o Drugom svjetskom ratu, ali to drugi rade za nas. To je rekao Orwell. Prošlost nije prošla. Ja sam živio vani 30 godina. Nas svi gledaju kroz lažnu sliku Drugog svjetskog rata koju su plasirali neprijatelji hrvatskog naroda. Mi bez konteksta, bez analitike ne možemo živjeti posljedice i uzroke. Nama je izbrisana kolektivna memorija, a ostala nam je prazna ploča po kojoj pišu agitpropovci u medijima, u politici. Zato moramo uzeti kulturni prostor, ne samo pravni sustav. Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu - kaže Glasnović.
 
• Evo ministar Hasanbegović to nastoji napraviti...
- Na njega je gnjevno crveno plemstvo kojima je ukinuo sredstva. Nama su uzeli kulturni prostor ovi koji vladaju ovdje od 1945. i njihova djeca. Pitao sam pravaše, koliko imate profesora na Fakultetu političkih znanosti? Nula. A 10 pravaških stranaka. To je lako vidit, samo mi smo izgubili taj duh prosuđivanja.
 
• Zašto Hrvati ne smiju reći da vole svoju zemlju a da pritom ne budu optuženi da su nacionalisti i ustaše?
- To su totalne gluposti. Sve zemlje imaju svoj ponos. Mi se ne trebamo nikome ispričavati ni ustručavati, a ni dozvolit da nam neko drži povijesne lekcije. Hrvatski časnik u Napoleonovoj vojsci je rekao da je iznimno važno da svaki državljanin - stanovnik države zna svoju prošlost i proučava je. To i danas vrijedi. Jer nas su predugo učili samo jedno oko povijesti. I danas se nama čita jedno oko povijesti.
 
• Što je nama danas glavni problem?
- Najveći problem hrvatske države je što mi nismo uredili pravni sustav, jer bez efikasnog pravnog sustava utemeljenog na jasnim standardima, mi ne ćemo ići daleko. I prvi korak bi trebao biti profesionalizacija državne administracije, ne samo sudstva nego organa koji će provoditi zakone na terenu, to su policija, porezni inspektori, itd. Vi nećete dobiti policajca profesionalca za 4500 kuna. To je zastrašujuće. Moramo stvoriti državu gdje se poštuje pisani ugovor i gdje ljudi imaju pravnu zaštitu i sigurnost.
 
• Kako vratiti povjerenje ljudi u političare koji se bore samo za vlastite privilegije, a narod zaborave čim zagaze nogom na vlast?
- Narod je rob svog mentalnog sklopa. Jer njemu je u tih 50 godina vladavine komunizma, te sekularne religije, oduzeta sposobnost da razmišlja na kritičan način. A to je jako važno. On ne može odvajati kritične informacije od nebitnih. Drugo, on svoje informacije dobiva većinom od službenika iz bivšeg sustava koji rade na TV-u, u elektronskim medijima, u svim sustavima.
 
• Zašto to rade?
- Pa da zaštite svoje sinekure, prošlost, bankovne račune. Zapitajmo se je li zbilja toliko grozno u Hrvatskoj? Ajmo napravit paralelu. Ja sam vani živio 30 godina. Od 2006. do 2010. u Indiji je umrlo 3,5 milijuna djece djece od zagađene vode, u Americi imate 40.000 ubojstava samo od vatrenog oružja, više od desetine ljudi je funkcionalno nepismena. U Kanadi u gradu veličine Zagreba mogli ste 80-ih godina kupiti jednosoban stan za 85 tisuća dolara. Sad je isti stan 350.000 dolara, a satnica je ostala ista. Znači nigdje nije bajno. Ali treba ovo napomenuti. To pranje mozga, sustavno, ta destruktivna kritika ljude baca u, rekao bih, umjetnu atmosferu očaja. Gledajte, mi uvijek gledamo šta nemamo a ne šta imamo. U nas 90 posto ljudi ima krov nad glavom. U Kanadi imate na desetke tisuća beskućnika na ulici. Kad ga vidi Englez, šta kaže: ko ga šljivi, nije htio raditi. Nama mana neće padati s neba. Mi smo poprimili taj parazitski odnos prema državi iz bivšeg sustava. Ali taj sustav je također živio parazitski. Krali su direktori na najvišim razinama. Evo sad gledajte slučaj Mustač-Perković, otvara se pitanje kako su u tom društvu gdje su svi morali biti jednaki prebačene stotine milijuna dolara na bankovne račune vani? Kako to da je SDP stavio moratorij da je državna arhiva zatvorena još 20 godina?
 
• Čega se boje?
- Boje se da će se možda otkrit ljudi koji su živjeli s tajnim službama protiv svojega naroda koji su danas na vlasti. Boje se da će netko pronaći njihovo porijeklo imovine koju su stekli pljačkom i danas je vraćaju natrag kao direktnu stranu investiciju. To pokazuje i slučaj Mustač-Perković koji su oni pokušali minirat.
 
• Nesretni smo u svojoj zemlji...
- Ako danas napravimo analizu, zaključujemo da smo dobili po svim elementima državu istovjetnu onoj iz koje smo izašli. Možemo je slobodno zvati Croslavija. Taj sustav je propao jer je bio neetičan, nemoralan i promovirao je kulturu varanja. I danas imamo istu stvar. I zašto se čudimo kad smo mi još zarobljeni u tom mentalnom sklopu?
 
• Kako možemo izići iz toga?
- Pogledajte, ako je egipatsko kraljevstvo trajalo 250 generacija, a mi državu dobili tek prije 25 godina, ne može se sve preko noći napraviti. Ali ove druge postkomunističke zemlje su napravile ono što mi nikada nismo napravili, prvenstveno Mađarska, Poljska i Njemačka do neke razine. I Makedonija je to napravila. Lustraciju. Kako možemo očekivati da ljudi koji su vodili državu do 90-e, prevaranti, lopovi, ljudi sa lažnim biografijama i kvalifikacijama, ljudi koji nisu u ništa vjerovali nego u onih njihovih 10 zapovijedi: Druže, snađi se, U se, na se i poda se, Malo radi, puno kradi, Niko me ne može tako malo platit koliko ja mogu malo radit, itd., kako će nas voditi danas ti ljudi koji su i danas aktivni u političkoj areni, a ljudi glasaju za njih.
 
• Kako bi trebalo provesti lustraciju?
- Najprije ljude treba naučit da znaju šta je to. Lustracija nije lov na vještice ni vješanje ljudi. Lustracija je istina. Lustracija je također objavljivanje menadžerskih kredita. Također da vidimo šta je bilo, gdje je novac otišao 80-ih godina, gdje su ti tajni računi koji se sad vraćaju natrag kao izravna strana investicija. Ako ste vi zaposleni u politici, u MUP-u, a radili ste za UDBU, imate dosje u Beogradu, vi ste prijetnja nacionalnoj sigurnosti, vi ne možete tu raditi. Drugo je otvaranje arhiva. I treće, onda idemo na kadrovsku. Jer ti su ljudi iz bivšeg sustava umreženi u sve pore hrvatskog društva. Zato ne možemo naprijed. Oni su rezultat tog propalog sustava. I što je najgore, ti su ljudi okupirali onaj prostor koji drže nevladine udruge. Ti ljudi koji su u bivšem sustavu kršili ljudska prava i njihovi nasljednici danas, cinkarili nekoga ili osuđivali za verbalni delikt, ili su krali novac, ti ljudi su se danas, preko noći kao preobratili u pluraliste, humaniste, demokrate. A to je varka totalna. I kako vjerovati tim ljudima? A gdje je Hrvatska tu? I što je najgore, oni nas predstavljaju vani. U normalnom sustavu napreduje se po profesionalnosti i integritetu. Negativna selekcija kadrova kod nas sprječava istinski napredak Hrvatske. Kod nas je uništen osjećaj za individualnu odgovornost. Pa čekajte, nisam ja kriv što ste napravili građevinu na ilegalnom zemljištu i sada zovete mene kao saborskog zastupnika da interveniram. Meni je dolazilo dnevno barem pet ljudi, od kojih su me najmanje dvojica htjela prevariti. U Hrvatskoj je važnije imati portabilni detektor za laž nego ručni bacač ili kalašnjikov.
 
• Vidite da je lakše bilo biti vojnik nego političar.
- Lakše je bilo '91. Priznajem. Ali ovo nije očajavanje. Ako ćete raditi, morate napraviti analitiku i onda razvijate pravce djelovanja. Ovo je poziv hrvatskom narodu da se više ne da idiotizirati.
 
• Prijeti li Hrvatima nestanak ako se ne uključe aktivno u politiku?
- Ako se umoriš od politike, to ne znači kraj politike, to znači kraj toga naroda. Vi trebate vremena da se mentalni sklop promijeni. Gledajte, u Americi imate više sekti u jednom gradu nego u cijeloj Hrvatskoj. Ali najubojitija sekta u kojoj su ljudi bili zarobljeni 50 godina je taj marksizam – lenjinizam od 19. stoljeća nadalje. I nisu izišli iz toga. I vi ne možete naprijed ako ne prihvaćate neke stvari.
 
• Zašto je Hrvatska dala zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje pregovora za poglavlje 23., a nije riješila pitanje progona hrvatskih branitelja?
- Branitelji su se s pravom digli na noge. Treba im blokirat sva ostala poglavlja i onemogućit pregovore. Srbi provode SANU 2, totalnu relativizaciju svega, a to su prihvatili neki naši klimoglavci, što je kriminalno djelo. Tužbom za genocid je dokazano da su više od 95 posto zločina u RH i BiH počinili Srbi, nasljednici propale Jugoslavije. Mi moramo blokirat svako poglavlje koje žele otvorit. Moramo lobirat dok ne odustanu od monstruoznog progona hrvatskih branitelja i relativizacije Domovinskog rata. To se mora objasniti ljudima vani i tražiti odštetu. Apsurdno je da hrvatska država svojim braniteljima šalje ovrhe na mirovine, dok agresori dobivaju stanove. Apsurdno je i da RH nije riješila status pripadnika HVO-a koji su se borili za hrvatsku državu. Ako može plaćati 20 tisuća boračkih penzija partizanima, 15 tisuća nasljednih iz NOB-a i drugih, onda mora i svojim braniteljima. A još važnije od te materijalne strane jest da im u rješenju piše da su se borili za teritorijalni integritet i slobodu hrvatske države.
 
Recept za uspjeh
Hrvatska država je namjerno odstranila Hrvate izvan domovine iz ekonomskog i društvenog razvoja Hrvatske, a oni koji su prije vladali su ostavili svoje sinekure i postavili svoje sinove i kćeri na sve položaje. Dovedite Hrvate koji su uspješni vani i imat ćete uspješnu Hrvatsku.
 
'Oluja' je kruna 
Mi govorimo da je Domovinski rat temelj hrvatske države. Ako je on temelj, "Oluja" je kruna te države. Ona se obranila oružjem. U tom ratu su razotkrivene sve floskule o antifašizmu i otkrilo se pravo lice velikosrpskog imperijalizma. U Vukovar su ulazili ljudi koji su imali na kapi kokardu a na šljemovima i petokraku.
 
Spomenik Miloševiću
Kad je moj brat nakon 15 mjeseci izašao iz Manjače, ja ga nisam prepoznao. Doživio je kliničku smrt. Ali je rekao: Hrvati na Trgu bana Jelačića trebaju izgradit spomenik Miloševiću jer da ih on nije napao, većina ne bi znala tko su. Oni su nama izbrisali kolektivnu memoriju i svaki osjećaj za nacionalnu državu.
 
Materine riječi
Mater mi kaže: Ja sam se brinula za obitelj, a brat i ti ste me doveli ovdje da krepam u trećoj Jugoslaviji. Prva me je uništila a ova će me dokrajčiti.
 
'Masovno samoubojstvo'
Kakva je to Hrvatska koja hrvatskim ratnicima koji su osuđeni za navodni ratni zločin stavlja ovrhu od dva milijuna kuna kao odštetu srpskoj obitelji? To je doživotna kazna. Tako je sa slučajem iz Šibenika, tako je i sa primjerom Lore. To je nezamislivo da država koja je pobijedila u ratu radi svojim vojnicima. Kada su branitelja koji je išao na psihičko vještačenje u Vukovaru pitali razmišlja li o samoubojstvu, on je odgovorio: " Da, ali o masovnom". Toga se ja bojim. Branitelji umiru u dobi od 53 godine u prosjeku. Zastrašujuće je da Hrvat iz Posavine koji traži stipendiju za kćer dobiva odgovor da ne može dokazati da je Hrvat.
 

Snježana Šetka, Slobodna Dalmacija, http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/321737/general-zeljko-glasnovic-narode-moj-ne-daj-se-vise-idiotizirati-ovu-drzavu-mozemo-slobodno-zvati-croslavija

Kad se samo sjetim onog pijukanja, onih slinavih iskazivanja ljubavi prema Hrvatskoj...

 
 
Antikomunizam, kritičko nezadovoljstvo, različite političke opcije, umjetnička produkcija koja je išla protiv mainstreama – sve je to našlo svoje utočište i priznanje unutar kulturnog podzemlja, unutar disidentskih pokreta u mnogim komunističkim zemljama. Zemlje poput Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske mogle su ponuditi bogate materijalne dokaze svoga antikomunističkoga djelovanja u slikama, filmovima, spisima, knjigama, političkim akcijama, demonstracijama, protestima, u poznatim disidentskim figurama. Jugoslaveni nisu u tom smislu imali ništa. Jugoslavija je jedina zemlja kojoj je trebao rat, i to rat koji je trajao četiri godine, baš kao i Drugi svjetski rat, da prekine s komunizmom, kad smo već kod toga. Paradoks, nije li? Svijetu je, naime, trebalo ponuditi razumljivi narativ za prljavu rabotu međusobnog ubijanja. Razumljivi narativ u to vrijeme bio je slom komunizma, i tako su Jugoslaveni postali žrtve komunizma. Komunizam i jugoslavenstvo postali su alibi za rat. I Hrvati su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam i jugoslavenstvo impostirali su, zna se, Srbi. I Srbi su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam su impostirali, zna se, Hrvat Tito i njegovi partizani. Narativ već, dakako, znate napamet.
http://www.mladina.si/media/www/slike/2010/37/__400/knjige_foto_dubravka.jpg
Sindrom lažna pamćenja – Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja, odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj postradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Beliburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore.
 
Književnica Dubravka Ugrešić rođena je u Zagrebu, gdje je dvadeset godina, do 1992., predavala na Filozofskom fakultetu. Te je godine za njemački Die Zeit napisala ironičan tekst o suvenirima s natpisom „Čisti hrvatski zrak? Lakše se diše“ i postala metom nacionalističke desnice, da bi, nakon teksta u Globusu „Vještice iz Rija“, u kojemu je, zajedno s još nekoliko književnica i novinarki, proskribirana kao „profiterka komunizma“ koja „siluje Hrvatsku“, i brojnih drugih difamacija, napustila Hrvatsku i od tada živi u Amsterdamu. Njene su knjige i eseji – Ministarstvo boli, Bezuvjetna predaja, Kultura laži, Napad na minibar i brojne druge,  prevedene na sve evropske jezike, a dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada. Ugrešić u svojim esejima najčešće problematizira pitanja egzila, identiteta, kulturu društvene laži…, uvijek izrazito kritična prema svakom nacionalizmu i pojavama fašizma na evropskom tlu. Dobitnica je ovogodišnje slovenske, književne nagrade Vilenica.
 
• Kako započeti intervju s književnicom, ženom, emigrantkinjom koja već 23 godine živi izvan Hrvatske? Možda s banalnim i kurtoaznim: kako živiš u Amsterdamu? Od čega? Može li od književnosti živjeti netko tako „isključiv“ i „neprilagodljiv“ poput tebe? To su, naime, upravo oni epiteti kojima se u Hrvatskoj već više od dvije decenije brani praksa progona „izdajnika“, kritičara vladajućeg nacionalizma.
- Ti si prva koja me to pita. Čak ni moji bliski prijatelji ne postavljaju to pitanje. Pitanje je tako neočekivano, da si me na neki način ganula. Živim već godinama kao freelancer, kao slobodnjak. Nešto tog vremena provela sam na stipendijama, nešto kao povremena predavačica, semestar ili dva na fakultetima, uglavnom američkim. Povremeno sam pisala za novine, ponekad čak i u regularnim kolumnama, a regularna kolumna, to znamo, pruža slobodnjaku iluziju da je i on spisateljsko biće vrijedno poštovanja. Unazad nekih deset godina sve je teže preživljavati kao slobodnjak. Novine, koje zapravo svugdje izdržavaju pisce, prije je to bio radio!, danas smanjuju svoj prostor, sve je manje kolumni, a konzekventno tomu i sve manje mjesta za „strance“. Bez obzira na velike riječi i obećanja, kao što su mobilnost, fleksibilnost, globalnost — načelni entuzijazam povezan s tzv. internacionalizacijom kao da polako zamire. U Europi, međutim, postoji institucija  „kulturnog managmenta“. Zahvaljujući ideji i praksi „kulturnog managmenta“ u kulturi ima sve više managera, a sve manje kulture. Mi živimo u vremenima gdje je ambalaža važnija od sadržaja, gdje su reklameri i prodavači proizvoda važniji od proizvoda, gdje su manageri kulture važniji od sadržaja kojim se bave. Ali sve je to samo dio jedne duge, velike i iscrpljujuće teme, kojom se malo tko bavi, zato što je iscrpljujuća.  Ali kada jednoga dana književnost izgubi svaku moć, za koju sada još uvijek vjerujemo da je ima, tada će „pjesme“ pisati samo luđaci i žene.
 
• Još do prije koju godinu vjerovali smo, štoviše zaklinjali se, u multikulturalnost i otvorenost Europe, u pristojan odnos prema drugačijima, u mogućnosti koje države zapadne Europe pružaju došljacima. Čini li ti se da se ta divna vjera u međuvremenu izgubila, za račun obnove „vrijednosti“ nacionalne države?
- Ja nisam izgubila vjeru u multikulturalnost naprosto zato jer ju je nemoguće izgubiti. Ta vjera je nešto poput šifre zašifrirane u svakom ljudskoj jedinki. Multikulturalizam je ugrađen u temelje civilizacije. Svako potkresivanje vjere u multikulturalnost znači potkresivanje vjere u čovječanstvo. Zato na toj nekoj načelnoj razini svaki nacionalizam, svaki fašizam, kao i svaka vrsta isključivosti, koketira sa smrću, ali je i osuđena na smrt. Ne znam. Možda se radi o nekom općem i daleko širem „prestrukturiravanju“, koje nama, običnim smrtnicima, nije vidljivo. Jer ne zaboravimo – a svi smo skloni da na to zaboravimo – mi smo promijenili stoljeće, milenij i doba. Živimo u nekom posve novom, i prije svega digitalnom dobu.
 
• Koliko se upravo zbog težnji k vražjoj nacionalnoj državi u Europi opet rađaju pojave fašizma, s tim da se krivci traže samo u imigranatima s istoka? Pitam to stoga jer u velikoj i ekonomski moćnoj Poljskoj, na primjer, nema muslimanskih imigranata, pa su ipak Poljaci duboko zagazili u sve oblike konzervativizma i retardacije društvenog života, sve do zahtjeva za zabranom pobačaja? Ili Mađarska…
- Ne znam zašto umjesto skupih katoličkih sumita netko ne organizira veliki skup gdje će stručnjaci, ekonomisti, politolozi, historičari, antropolozi raspravljati na temu: „Jesu li nam države potrebne, i ako jesu, zašto?“ Potpuno mi je jasno da su države potrebne zbog Eurovizijskog natjecanja za pjesmu Europe. Ali što su građani obvezni dati svojoj državi i što je država obvezna dati svojim građanima? Voljela bih da takvi predmeti postoje u školama. Blaženi Švicarci, oni zbog svoje države nemaju trauma, a ja,eto, zbog svojih imam: samo kad se sjetim onog dugačkog zmijolikog reda na zagrebačkom velesajmu, gdje smo se pomicali za stolicu, približavajući se šalteru za dokumente koji će potvrditi da smo rođeni tu gdje smo rođeni! Kad se samo sjetim onog pijukanja, onih slinavih iskazivanja ljubavi prema Hrvatskoj; kad pomislim na traume ljudi koji zbog domovnica nisu mogli dokazati da su rođeni tu gdje su rođeni. Dovoljno je, uostalom, pomisliti na poginule i ubijene – i sve to u ime domovine i države. U školama se uče pobjedničke priče, djeca se uče ljubavi prema domovini, ali ujedno i prema birokratskom aparatu koja se zove država. Domovina -država- uvijek se rimuje s riječju ljubav, iako domovina -država- za mnoge ljude znači — trauma.  Mi rijetko uzimamo u obzir traumatične priče o tome što se događa građaninu kada ga i država i domovina napuste. Zato, između ostaloga, duboko simpatiziram s izbjeglicama, emigrantima, egzilantima i migrantima. Nisu oni napustili svoje domovine, tj. države , nego su one napustile njih.
Zato fašizam, kao i nacionalizam, daje pojedincu jedinstvenu priliku da se, samo zato što pripada jednoj krvnoj grupi, iživljava nad ljudima koji pripadaju drugoj krvnoj grupi. Pritom naš pojedinac ne mora prolaziti kroz psihijatrijske preglede, ne mora pokazivati diplome, ne mora dokazivati svoju kompetenciju ni u čemu. On ima sva prava samo zato što pripada krvnoj grupi A, a njegova žrtva nema nikakvih prava samo zato jer pripada krvnoj grupi B. Vjerujem da je fantazija lova na Drugoga, ma tko drugi bio, jedna od jačih ljudskih fantazija. Kada se ljudska jedinka nađe u čoporu, u situaciji gdje je lov dopušten, započinje ljudska zabava. Fašizam ne dolazi izvana, on je hibernirniran u svakom ljudskom organizmu poput trajnog virusa, i uvijek postoji mogućnost da će se reaktivirati. Sve, dakle, zavisi od konstelacije: čovjek će teško odoljeti da ne čini svinjarije, ako mu je to već dopušteno.
 
• Nije li i Hrvatska zapravo krenula unatrag, u obnovu političke atmosfere iz devedesetih, upravo nakon ulaska u EU, kada su dokinuti instrumenti vanjske kontrole?
- Ja mislim da se radi o kontinuitetu, a ne o obnovi političke atmosfere iz devedesetih. Hajde da malo ponovimo stvari, ponajviše one iz kulture, tim više što što ih je malo tko spreman čuti. Jedna od inicijalnih strategija nove hrvatske kulture nosila je ime “duhovna obnova”. Dovoljno je prolistati novine devedesetih, pročitati što su o duhovnoj obnovi rekli njezini zagovornici, pobrojati kulturnjake koji su je podržali, i dobit ćete jedan skladan repertoar izjava koje podržavaju koncept pro-ustaške kulturne obnove. U to vrijeme, rehabilitiran je Mile Budak, ministar kulture u Pavelićevoj vladi, promotor i potpisnik rasnog zakona, i književnik. Je li itko pobrojao koliko ulica i škola i dalje nose njegovo ime? Sjećam se da je netko bio predložio da se ulica Đure Salaja, u kojoj se nalazio Filozofski fakultet, preimenuje u ulicu Mile Budaka. Je li se tada itko s Filozofskog fakulteta javno i glasno pobunio? Ispričavam se ako jest, a ja to nisam uspjela zapamtiti. Vratio se tada iz Argentine i Vinko Nikolić, aktivni ustaša u Pavelićevoj NDH, i Pavelićev podstanar u Buenos Airesu, urednik raznih emigrantskih novina i magazina, poput “Za Boga i Hrvatsku”, te autor književnog pamfleta “O ustaškoj književnosti”.  Dočekan je u Hrvatskoj s najvećim počastima, odmah je kooptiran u HDZ i otada pa do njegove smrti viđat ćemo ga u Saboru, na televiziji, a reizdana je i njegova pjesnička baština pod naslovom Skupljena baština. Danas „djeca“ Vinka Nikolića, edukatori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tvrde u televizijskom razgovoru, još lani, da su „mnogi Hrvati nakon Drugog svjetskog rata kretali prema Južnoj Americi, osobito Argentini, kako bi proširili svoje poslovne mogućnosti“. Je li ikome taj detalj zapeo za uho, uključujući osobu koja je vodila razgovor, a osoba je također edukator, na istom fakultetu.
Aktivnost oko hrvatske “duhovne obnove” bila je tih godina neobično dinamična i živa, šakom i kapom dijelila su se besmislena odlikovanja, pozicije, radna mjesta, stanovi i ambasadorska mjesta, a lik Franje Tuđmana i hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu bili su na repertoaru raznoraznih umjetničkih uradaka. Biste Franje Tuđmana bile su dakako najpopularnije.  Bilo je to i vrijeme osnivanja znamenite Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, pod patronatom crkve i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane i nekadašnjeg piza majstora u Kanadi.
Očišćene su tada hrvatske knjižnice, po naputku tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić, a podaci govore da je uništeno 2,8 milijuna knjiga samo u devedesetima. Istina, Feral Tribune redovito je upozoravao na slučajeve paljevine knjiga, drugi su spominjali paljevine, sama sam pisala o knjigocidu. Pitam vas je li se itko iz hrvatske kulturne javnosti dobrano potresao oko toga? Već četvrt stoljeća lingvisti i implementatori mlate po hrvatskom jeziku do iznemoglosti. Tuđmanove nakaradne posuđenice ušle su u hrvatski jezik, dogodilo se “porusivanje“ hrvatskoga jezika samo da bi se izbjeglo navodno “posrbljivanje”. Uništenje 2,8 milijuna knjiga koje je prošlo bez značajnijih protestnih gesta imala je više nego jasnu poruku: čitat ćemo knjige koje mi hoćemo, govoriti jezikom kojim mi hoćemo, a svi koji se ne prilagode, završit će na lomači ili u smeću. Tako je i bilo: čišćenje hrvatske kulture od nepodobnih elemenata nije se zaustavilo, a i participanti u kulturi brzo su naučili što se smije, a što ne smije, što će ih zadržati na površini, a što ne će.
Dakle, ja zaista mislim da se radi o kontinuitetu. Samo što je atmosfera znala biti rjeđa, pa gušća, zavisilo je od političke konstelacije. Od faktične paljevine knjiga, simboličkog medijskog spaljivanja jedne glumice i nekih književnica i potonuća nekih književnika u anonimnost te nekoliko fizičkih nasrtaja u početku devedesetih, za ovih dvadesetak godina stigli smo do nešto opuštenije atmosfere: do simboličnog spaljivanja nekoliko knjiga predloženih za školsku lektiru, do fizičkih prijetnji i provale u stan jednom kazališnom režiseru, te do fizičkog nasrtaja na jednog književnika.
 
• Slažeš li se da će se stvari, doduše sporo, ali ipak, promijeniti pojavom nekih novih, mladih ljudi na kulturnoj sceni?
- Da, usprkos svemu — pojavila se cijela nova generacija mladih književnica i književnika,  cijela nova generacija izvrsnih dokumentarista i dokumentaristica, generacija mladih umjetnika i umjetnica, generacija mladih novinara i novinarki, neki mladi ljudi koji izvrsno misle. Svi oni daju nadu. A oni koje sam prethodno spomenula, poput bivšega ministra kulture Hasanbegovića, Markić i nezine udruge, mnogi trenutni političari, tipovi poput Jakova Sedlara, mnogi „intelektualci“, profesori i crkveni ljudi - svi su oni iznikli iz povijesne ropotarnice poput zombija, samo što to još ne znaju. Možda im to treba jasno i glasno reći. 
 
• Jednom davno pisala si o „čistom hrvatskom zraku“. Oni koji su ga odbijali udisati zbog zagađenosti Tuđmanovom diktaturom, ratnim zločinima, progonima srpskog stanovništva,  zahtjevima za etničkom čistoćom, bivali su proskribirani kao neprijatelji države, nacionalni izdajnici, „strani plaćenici“, bagra… Jesi li u međuvremenu povjerovala da je to sve iza nas, da Hrvatska postaje bliža relaksiranoj, suvremenoj državi?
- Hrvatska će postati relaksirana država, samo je pitanje hoće li tada uopće biti država, jer države već sada nisu važne, štoviše postale su poprilično besmislene. Možda nas čeka vrijeme stagnacije, a možda i vrijeme strelovitog ubrzanja, koje će dovesti do nekih novih struktura, novih asocijacija, novih zajednica, možda će države biti poput poduzeća u kojima ćemo raditi na ugovor… Tko to zna. Jedno je sigurno, život u Hrvatskoj trenutno podsjeća na život u prašnjavu povijesnom muzeju.
 
• Zbog stanja u Hrvatskoj, to jest nove konzervativne revolucije, otvorenog miješanja Crkve u svjetovna pitanja, udara na opozicijske medije i kulturne institucije, te imenovanja jednog ustašofila na dužnost ministra kulture, nedavno se bila pobunila oveća grupa ovdašnjih kulturnjaka, među njima i oni koji su hrvatskim nacionalistima devedesetih ljubili skute, režirali Tuđmanove rođendane, i uglavnom šutjeli. Ako bismo bile ironične, znači li to da je demokracija ipak zaživjela, utoliko što su i šutljivci progovorili i više se ne boje za svoje male sinekure?
- Ja mislim da je stvar u kutu gledanja, u perspektivi. Ne bi se trebali stidjeti zbog toga što su lani u studenome pobijedili klero-fašisti, nego bi se se trebalo stidjeti zbog toga što smo izgubili. Čini mi se da samo ako tako gledamo na stvari možemo izaći iz vječnog statusa žrtve, koja nikada ni zašto nije kriva niti odgovorna. Jer tu se, naime, otvara ključno pitanje: A što ako smo im mi dali zeleno svjetlo?! Sve što se, dakle, događa u vezi s protestima za implementaciju novog kurikuluma pozitivno je utoliko što se stvari ipak pomiču. Ima jedan važan indikator koji pokazuje da stvari ipak kreću na bolje. To je trenutak kada one krenu nagore. Mračni ljudi, ljubitelji ustaških insignija, grupe okupljene oko neo-ustaških portala, mnogi ljudi na vlasti, uostalom, – svi oni postaju sve nervozniji i žešći. Ta njihova dernjava znak je da gube, da nemaju više glasa, da ih više nitko i ne sluša.
 
• Kada je to politički oportuno, rado te se naziva hrvatskom književnicom, kao i godinama zaboravljenog Krležu, a otimačina za Ivom Andrićem između Hrvata i Srba traje u nedogled. Vjeruješ li u etno-identitetsko omeđivanje književnosti, kulture uopće? 
- Naravno da ne vjerujem. Ali baš takav prašnjavi koncept usput hrani gomilu ljudi: učitelje, akademije, profesore, autore povijesti književnosti, sastavljače antologija, institucije, ministarstva, izdavače i na kraju i same književnike. Pratila sam javne istupe nekih hrabrih „kulturnjaka“ koji su se nedavno našli na tapeti „desničara“. Svi su javno istakli da su Hrvati, da su njihovi roditelji Hrvati, te da su već na međunarodnom srednjoškolskom natjecanju iz matematike branili boje Hrvatske. Meni je ovdje zanimljiva ta opća raširenost „braniteljskog narativa“. Što bi se dogodilo da netko kaže: „Ja sam Srbin, komunjara, travestit i Crnac i iskreno mislim da je situacija u Hrvatskoj katastrofalna“. Pa ipak, situaciju će i ovdje, kao i u svemu, promijeniti mladi ljudi. Posve nedavno sam sa zadovoljstvom pročitala intervju mladog glazbenika Aljoše Jurišića, koji je pijanistički talent i zauzeo je visoko mjesto na natjecanju pijanista negdje u Evropi. Na pitanje novinarke što može Hrvatska donijeti Europi što se glazbe tiče mladi glazbenik je odgovorio da interpretiranje starih djela nema nikakve veze s državom iz koje je izvođač.
Taj dečko je povukao granicu. Ovo je glazba, a ne Hrvatska. Točka. „Ovo je pošta, a ne Srbija“. Točka. Ovo je književnost, a ne Hrvatska. Točka.
 
• Je li u ozbiljnom nacifašističkom skretanju Hrvatske udesno pripomoglo i okruženje, i na zapadu i na istoku, ili je to naše autentično ludilo, začeto devedesetih?
- Hrvati, kao i Srbi, uostalom, imaju svoje autentično ludilo, i jedno ludilo potpiruje drugo. Međutim, istina je da je pripomogao kontekst. Nakon pada zida, istočno-europske komunističke zemlje nosile su  komunističku stigmu. U želji da se što prije oslobode stigme stali su slati ljubavne pozdrave Europi, i svi ti „ljubavni pozdravi“ imali su poruku koja je glasila „I mi smo Europa!“. Tako su neke poruke bile dirljivo-komične: u svim istočno-europskim zemljama zavladala je moda viteških igara. Sjećam se puta vlakom po cijeloj Europi prije točno šesnaest godina, putovala sam s grupom od stotinjak europskih pisaca i u Poljskoj, Litvi, Letoniji, Estoniji dočekivale su nas viteške igre koje su izvodili lokalni amateri. Osim turističke, igre su imale i političku poruku: „I mi smo imali vitešku kulturu!“ Istina, s turističkog aspekta bilo bi puno bolje da su prodavali suvenire komunizma, ali suveniri komunizma indicirali bi da su te zemlje bile različite od Europe, a one su željele ukazati na sličnost, i izbrisati svoju „komunističku prošlost“. A komunisti su, zna se, bili Rusi, kao što su „komunjare“ kod nas, zna se, bili isključivo Srbi. Zato su u katoličkoj Litvi, koja se, baš kao i Hrvatska vratila svome katoličkom biću, svi tragovi prisustva Rusa su izbrisani, tamo se ćirilica, na primjer, može vidjeti još jedino na teškim, željeznim uličnim šahtovima. Istu modu viteških igara gledamo po hrvatskim provincijskim mjestima, uključujući performanse Gupčeve seljačke bune i slične stvari. Njima se Hrvatska upisuje na mapu Europe, kakvom je već lokalni izvođači amateri zamišljaju, i istodobno briše svoju „komunističku“ mračnu prošlost. Zato imate neke posve blentave mlade ljude u Hrvatskoj koji se bore protiv upotrebe zvijezde i srpa i čekića, a koji s komunizmom nisu imali baš nikakve veze. Oni su nečiji „komsomolci“, nečiji „pioniri“, možda su čak „djeca“ kakve crkvene udruge. Jer crkva je daleko bolji manipulator od komunista. Siroti komunisti trajali su jedva nekih pedeset godina, i svi ih pribijaju na križ po nekoliko puta, dok crkva traje već dvije tisuće godina, i nitko ni da zucne. Ispričavam se na ovoj eskapadi protiv crkve, ali crkva se bavila mučenjem i spaljivanjem mojih „drugarica“, vještica,  činila je to nekih dva stoljeća posvuda po Europi, pa joj je i to, gle, oprošteno! Kako to da nitko ne traži lustraciju, kako to da nitko ne predlaže reviziju povijesti na crkvenu terenu?!
 
• Slažeš li se da ovdašnji fašisti u pravilu države kojima su na čelu doživljavaju kao svoje poduzeće, kao nasljeđenu prčiju iz koje uzimaju koliko im se prohtije?
- Mislim da su sve te ideološke igre dimna zavjesa kojom treba sakriti nešto drugo: nekompetentnost, nedostatak znanja za posao koji se obavlja, krađe, korupciju, afere, neovlaštene prodaje ničijih, odnosno narodnih, odnosno bivših „komunističkih dobara“. Sve su to trikovi kojima vladaju sitni lopovi, šibicari. Dakako, i mediji su članovi šibicarske bande, njihov je posao da skrenu pažnje naivnog sudionika sa važnih na nevažne stvari. Tako bi i fašizacija mogla šibicarima biti od koristi. Ona je ta dimna zavjesa ispod koje se vode poslovi, da se prigrabi to što se još može prigrabiti, da se posakriva prigrabljeni novac, da se izbjegne kazna, da se šibicari sakriju na sigurno. Zašto bih nakon dvadeset i pet godina gledanja istih šibicarskih igara povjerovala da će se ljudi na vlasti početi najednom ponašati kao Japanci i, u znak dubokog kajanja i stida, prisloniti revolver na vlastitu sljepoočicu. Naši će šibicari uvijek prisloniti revolver na tuđu sljepoočicu. 
 
• Ipak, uvrštena si u taj novi kurikulum, na veliko zgražanje desničarskih zagovaratelja povratka u srednji vijek koji traže izbacivanje tvojih, zatim djela Slavenke Drakulić i još nekih pisaca, jer da promovirate „pornografiju“. Nije li to nastavak čišćenja literature iz devedesetih, kada su knjige nepoćudnih „pornografa“ masovno bacane u kontejnere?
- To je, pretpostavljam, mišljeno da bude grand finale čišćenja. Zanimljivo je kako to da nitko od predlagatelja nije predložio da u kurikulum uđe recimo moja knjiga „Kultura laži“?! Ili neka knjiga eseja Viktora Ivančića? Ili Borisa Budena? Rehabilitacije pisaca u Sovjetskom Savezu, proskribiranih u vrijeme staljinizma, započinjale su uvijek s dječjim stvarima, naravno ukoliko su autori ikada napisali nešto za djecu. Prisjetila sam se tog „sovjetskog načela“ kada su mi počele stizati ponude iz Hrvatske da netko izvede neku moju dječju stvar na radiju, uvrsti nešto u neku čitanku ili izvede nešto u nekom dječjem kazalištu. Princip je, dakle, da se proskribiranog autora uvede u tzv. matičnu književnost na mala vrata, kao bezazlenog dječjeg pisca, te da ga se usput diskreditira i izbaci iz tzv. ozbiljne književnosti. Ova lista Udruge za zaštitu morala skrenula je pažnju užasnute javnosti na „pornografiju“. Mogli su jednako tako uvrstiti i „Pjesmu nad pjesmama“ kao pornografski tekst. Zašto se nitko nije prisjetio intervjua Vlade Gotovca — „velikog hrvatskog mučenika“, ikone hrvatstva – koji je na pitanje televizijske novinarke kakve on žene voli izjavio: „Čiste!“. Ne ulazi li takav odgovor u repertoar „nacističke pornografije“? Njihov napad je poslužio nečemu potpuno drugom, zastrašivanju i testiranju vlastite moći. Sve u svemu, pred nama se odigrala scena iz romana Roya Bradburyja „Fahrenheit 451“. Željka Markić i njezina udruga „U ime obitelji“ su vatrogasna brigada. Glupi ljudi omamljeni su slikom na ekranu i ne čitaju. A pametni? Pametni su u šumama i pamte…
 
• Sama riječ „Jugoslavija“ u Hrvatskoj predstavlja psovku, danas čak i u većoj mjeri nego prije koju godinu. Što je, po tvome mišljenju, stvarni razlog tom ozloglašavanju? I kako tumačiš paradoks da je hajka na „Jugoslavene“ i „komuniste“ utoliko veća što ovih manje ima, kao da je riječ o ratu protiv zombija?
- Antikomunizam u svim zemljama bivše Jugoslavije je izuzetno jak, naprosto zato jer komunizma — barem ne onog kakvog znamo iz Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog pakta — u Jugoslaviji nije bilo. Bio je to „socijalizam“. Možda je i ta muka s riječima najbolja indikacija: u Jugoslaviji se rijetko koristila riječ „komunizam“, daleko češća bila je „socijalizam“. „Komunizam“ su, naime, imali „Rusi“. Na tome su, uostalom, na razlici između Jugoslavije i drugih komunističkih zemalja, Jugoslaveni gradili svoje samopouzdanje. Možda bi trebalo prelistati izdavačke programe, književne novine, kino programe da bi se vidjelo kako je interes jugoslavenske publike prema književnostima, filmu, kazalištu i disidentskim pokretima u zemljama poput Poljske, Češke, Mađarske i Rusije bio širok i autentičan. Sve te zemlje imale su razvijene i bogate disidentske pokrete. Jugoslaveni nisu imali disidentski pokret, oni su imali dvije ili tri disidentske ikone, poput Milovana Đilasa i Mihajla Mihajlova, zatim nešto zabranjenih filmova i knjiga, i možda dva ozbiljna tabua, koja se nisu smjela rušiti: jedan je bio Tito, drugi Jugoslavija. Razlozi za politička hapšenja ležali su više u nacionalizmu, manje u anti-komunizmu. Goli otok u tom smislu može poslužiti kao neviđena političko-simbolička zavrzlama. Naravno, govorim jako ugrubo, na historičarima je da ponude rezultate preciznijih istraživanja. Drugim riječima, antikomunizam, kritičko nezadovoljstvo, različite političke opcije, umjetnička produkcija koja je išla protiv mainstreama – sve je to našlo svoje utočište i priznanje unutar kulturnog podzemlja, unutar disidentskih pokreta u mnogim komunističkim zemljama. Zemlje poput Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske mogle su ponuditi bogate materijalne dokaze svoga antikomunističkoga djelovanja u slikama, filmovima, spisima, knjigama, političkim akcijama, demonstracijama, protestima, u poznatim disidentskim figurama. Jugoslaveni nisu u tom smislu imali ništa. Jugoslavija je jedina zemlja kojoj je trebao rat, i to rat koji je trajao četiri godine, baš kao i Drugi svjetski rat, da prekine s komunizmom, kad smo već kod toga. Paradoks, nije li? Svijetu je, naime, trebalo ponuditi razumljivi narativ za prljavu rabotu međusobnog ubijanja. Razumljivi narativ u to vrijeme bio je slom komunizma, i tako su Jugoslaveni postali žrtve komunizma. Komunizam i jugoslavenstvo postali su alibi za rat. I Hrvati su poželjeli da budu žrtve komunizma, a komunizam i jugoslavenstvo impostirali su, zna se, Srbi. I Srbi su poželjeli da budu žrtve komunizma, a komunizam su impostirali, zna se, Hrvat Tito i njegovi partizani. Narativ već, dakako, znate napamet. Tko je, dakle, kriv za rat? Komunističke represije, federativna Jugoslavija, represija većinskog etniciteta, Srba, nad manjinskim etnicitetima. Tako se Jugoslavija raspala poput SSSR-a, osim što su temperamentni Jugoslaveni svoju priču poduprli ratom. A onda je na sve to krenuo i već poznati false memory sindrom, sindrom lažna pamćenja. Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja, odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj postradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Bleiburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore.
 
• O pomirenju na ovim prostorima trkelja se stalno. Istovremeno, zabranjuje se upotreba ćirilice, knjižare ne žele prodavati knjige štampane u Srbiji, nego samo one koje su „filtrirane“ od strane hrvatskih izdavača. Slažeš li se da su se bez problema izmirili najgori, primitivni desničari s obje strane, ali se kulturu, jezik, književnost, tobože želi sačuvati od utjecaja „barbara s istoka“, pa se zbog čistoće nacionalnoga žrtvuje čak i potencijalno veliko tržište knjiga, definirano prostom logikom zajedničkog jezika?
- Sve je to logika budaletina i budala, tu se nema što reći, zato predlažem da se uzme onaj znameniti Krležin citat o gluposti iz njegova romana „Na rubu pameti“, da ga se iskleše u kamenu, da ga se proglasi za novu „bašćansku ploču“, kamen temeljac, i postaviti po svim većim i manjim mjestima u Hrvatskoj, pritom na mnogim jezicima i pismima. Možda to malo pomogne…
 
• Dobitnica si brojnih, važnih međunarodnih nagrada, ali i onih u tzv. regiji, kako se danas naziva područje Jugoslavije. Sada si dobila i slovensku Vilenicu. Ipak, priznaj, kakav ti osjećaj izazivaju „nagrade“ u miloj nam domovini Hrvatskoj, gdje te uglavnom ignoriraju?
- Moram priznati da me je jako razveselila Vilenica, ne samo zato što je doživljavam kao „domaću“, nego i zato što je to jedina nagrada iz „regije“ koja je ne samo međunarodna nego doista ima i međunarodni značaj. A što se Hrvatske i ignoriranja tiče, reći ću samo to da svaka kulturna sredina ima puno pravo da modelira svoju kulturu i svoje kulturne preferencije. Kada kažem „sredina“ mislim na većinske participante u kulturi, na književnike, novinare, kritičare, medije, edukatore i sl. Jer „policija“, „sistem“, „režim“, „država“ i „vlastodršci“, „fašisti“, „nacionalisti“ rijetko se bave takvim stvarima. Takvim stvarima – ignoriranjem, mobingom, isključivanjem, simboličnim ubojstvima i sličnim – uvijek se bave  naše kolege, u širokom smislu te riječi. Postoji ona stara anegdota o Staljinu, koji zove telefonom Pasternaka, i kaže: „Slušaj, Borja, što ti misliš o Mandelštamu, je li on zaista tako dobar pjesnik kao što se priča?“ Pasternak odgovara: „Pa znate, Josife Visarionoviču, ja ne poznajem Mandelštama lično, mi pripadamo različitim pjesničkim tendencijama, naši književni ukusi su različiti, pa ne bih volio suditi o tome…“. Već drugi dan je Mandelštam bio uhapšen i odveden u logor.
 
• U svom kritičkom eseju „Karaoke kultura“, riječ karaoke prevela si kao „prazni orkestar“. Pa svira li i dalje taj prazni orkestar u Hrvatskoj, ili…?
- Prazni orkestar svira svugdje. Imitacija je sve, ona je temeljna šifra očuvanja ljudske i životinjske vrste. Tko zna, možda riječ Bog treba prevesti kao sposobnost imitacije. Socijalizacija, učenje, sve se to zasniva na sposobnosti imitacije. Bez sposobnosti imitacije ne bi bilo ničega, ni kulture, ni kolosalnih padova, ni kolosalnih dostignuća u povijesti čovječanstva. Digitalna tehnologija je pojačala opću ljudsku sposobnost imitacije, zahvaljujući internetu i digitalnim igračkama danas ljudi u principu mogu sve — naučiti japanski, svirati gitaru, pretvarati se da su netko drugi, pjevati, crtati, stvarati, pisati, mjeriti svoj tlak, otkucaje srca, razinu šećera u krvi, i slične stvari. To je temeljni princip karaoka, tehničko pomagalo plus sposobnost imitacije. Zato sam svoj esej, koji sam objavila unutar knjige 2010., a lani i u obliku male knjige, nazvala Karaoke kultura. Ljudi su spremni da se polijevaju kantama hladne vode, jer se svi u svijetu polijevaju kantama hladne vode, ljudi čak i ne znaju zašto to čine, ali ako se Spielberg polijeva, onda je, valjda, za nešto dobro…
I pored svega, ja vjerujem u mlade i obrazovane ljude. Iskreno se nadam da će oni raspršiti sav taj otrovan ideološki smog koji je nalegao ne samo na Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, na sve post-jugoslavenske zemlje, nego i šire. Znam da ovo zvuči „corny“. Sama nada, međutim, nikada nije „corny“. Uostalom, stigla je vesela vijest da je pala hrvatska vlada. Pad vlade mogao bi se prevesti i kao početak demokratizacije!
 

Heni Erceg, www.mladina.si, Ljubljana, Slovenija, http://www.tacno.net/interview/dubravka-ugresic-kako-to-da-nitko-ne-trazi-lustraciju-i-reviziju-povijesti-na-crkvenu-terenu/

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 08/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1136 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević