Get Adobe Flash player

Uvođenje eura je zamka

 
 
Vjerujem da Tomislav Karamarko može promijeniti negativne ekonomske trendove - vrlo je veliki entuzijast po tom pitanju! Ja vjerujem da ljudi razumiju i dobro detektiraju tko je samo populist i ništa više od toga, a tko je pravi reformist koji želi nešto pozitivno za zemlju! Uvjeren sam da će predsjednik HDZ-a okupiti prave ljude koji će znati napraviti svoj dio posla u reformama! Mislim da Tomislav Karamarko jako dobro shvaća gdje se Hrvatska trenutačno nalazi i što treba napraviti - a to su dobre vijesti! - izjavio je, među inim, bivši slovački premijer Mikulaš Dzurinda - s kojim HDZ surađuje u izradi cjelovitog gospodarskog programa - u opširnom intervjuu za tjednik Globus. Intervju prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Bisere Fabrio,
http://img.cas.sk/img/4/article/419048_mikulas-dzurinda-predseda-sdku-crop.jpg?time=1258567185&hash=d340583a75d13dcd05a117cedc06a457
Bivši slovački premijer Mikulaš Dzurinda (ali i bivši ministar vanjskih poslova) jedan je od najbližih suradnika HDZ-ova vodstva i savjetnik za ekonomske reforme koje bi Hrvatska trebala poduzeti nakon što, kako očekuje, HDZ pobijedi na izborima i preuzme vlast. Dzurinda je svakako bio jedan od najuspješnijih europskih premijera svoga vremena - vodio je Slovačku od 1998. do 2006. godine - danas vodi think-thank Europskih pučana u Bruxellesu - i zapravo je njegova najveća mana to što dolazi iz male europske zemlje pa se pred takvim političarima ne otvaraju velike svjetske funkcije nakon što prestanu obnašati vlast. 
Reforme koje je proveo u svom mandatu bile su vrijedne divljenja. U to je vrijeme njegova zemlja bila najslabija među srednjouropskim i istočnoeuropskim društvom, imala je velikih političkih i ekonomskih problema i nitko se zapravo nije nadao da će uspjeti uhvatiti intergacijski vlak pa se utrpati u zadnji tren u prvo proširenje Europske unije na zemlje bivšeg istoka. 
 
Ali, Dzurindi je uspjelo ono što se doimalo kao nemoguće. Slovačka je postala „crni konj“ na europskim političkim kladionicama i, zahvaljujući dobrim dijelom reformama koje je gurao Dzurinda, postala sređena i ugodna srednjo europska zemlja, pionir tržišne ekonomije i stranih ulaganja. Postalo je općepoznato da je automobilska industrija tamo učinila čuda i da je Slovačka postala najveći svjetski proizvođač automobila per capita. Te zasluge Dzurindi svi priznaju, od kritičara do analitičara, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazili. Zato su i njegovi savjeti koje želi dati stranačkoj braći iz HDZ-a dragocjeni, a susreti s čelništvom najveće oporbene stranke u Hrvatskoj česti. 
„Dzurinda je čovjek koji je od Slovačke napravio zemlju Lige prvaka, a kad je došao na vlast, bili smo u nekoj lokalnoj ligi“, portretira ga kratkim sms-om moj slovački izvor, također političar, ali ne iz Dzurindine stranke desnog centra Slovačke demokratske koalicije (SDK). Danas 60-godišnji Dzurinda na naš je kasnonoćni intervju u nedjelju, dan uoči HDZ-ove konferencije, došao pun elana i razgovorljiv. Inače poznat kao športaš - maratonac, ovaj put ne će imati vremena za trčanje kroz Maksimirsku šumu jer je u Zagrebu vrlo kratko, na putu prema Bruxellesu, i u društvu svog dugogodišnjeg vjernog suradnika, bivšeg slovačkog ministra financija Ivana Mikloša. 
 
• U reformama koje ste provodili kao premijer postigli ste konkretan ekonomski uspjeh. Što je bilo ključno da uspijete, kako ste znali što trebate učiniti? 
- Sredinom devedesetih Slovačka je bila u vrlo teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Postojali su očigledni i manje očiti problemi. Bilo je očigledno da je Slovačka međunarodno izolirana. Češka, Mađarska, Poljska bile su pozvane na pregovore oko NATO-a i Europske unije, a mi nismo. Ekonomski smo imali puno problema; nezaposlenost je rasla, industrije su propadale, bile uništene i postojala je jasna potreba za promjenom. To je bio moj moto, moj slogan - Promjena - prije nego što ga je počeo za svoju kampanju koristiti Barack Obama. Bilo mi je jasno da bez reformi nemamo šansi, bit ćemo otok unutar Europe. Madeleine Albright o Slovačkoj je govorila kao o crnoj rupi Europe. Nije to bila stvar volje, promjena i reforme su bile nužnost. Možda tu postoji neka sličnost Slovačke i Hrvatske jer promatrajući vašu zemlju shvatio sam da ste u dosta teškoj poziciji. Ne trebate samo fiskalnu konsolidaciju nego i smanjenje nezaposlenosti, strukturne promjene koje bi trebale dovesti do novih radnih mjesta. Kad sam krenuo s reformama, znao sam da je nužno da imam najbolje ljude na najboljim mjestima. Srećom, imao sam. Bio sam toliko sretan što sam uspio dovesti ljude poput Ivana Mikloša na ključna mjesta - on je bio ministar financija, a ranije nije bio u politici - jer su oni znali što je pred njima i što treba napraviti. Tako smo i mogli raditi na projektima. 
 
• Kako ste dobili potporu javnosti za promjene? 
- Javnost je tolerirala i prihvatila što se događa. Naravno, promjene su nosile određene rezove, ali i rezultati su bili vidljivi. U mnogim i područjima posve smo promijenili javni život i način funkcioniranja nekih institucija. Ljudi su na kraju shvatili da postoji nada za razvoj i bolji život. To je bilo ključno. Ljudi su shvatili da postoje promjene koje su možda na početku teške, ali daju kasnije rezultate. Zato sam i  ponovno izabran. Nakon moja dva mandata, osam godina nakon što sam postao premijer, rezultati moje stranke opet su bili najbolji na parlamentarnim izborima u Slovačkoj. Vjerovao sam u ljude. Ima političara koji smatraju da su ljudi glupi, da nemaju strpljenja... Ja vjerujem da ljudi razumiju i dobro detektiraju tko je samo populist i ništa više od toga, a tko je pravi reformist koji želi nešto pozitivno za zemlju. Bili smo zemlja loše ekonomije, zemlja loše reputacije, a danas smo pozitivan primjer u svemu. Naravno, drago mi je što i sam bio dio toga. 
 
• Što je bilo najteže u provođenju reformi? 
- Uvjeriti zastupnike da za njih glasaju. Trebali su glasati za reforme koje moji oponenti nisu lako prihvaćali i o kojima se nisu pozitivno izražavali. Nije bilo lako doći u parlament, među široku grupu koja je bila koalicijska, i uvjeriti ih da trebaju dignuti ruku za dobrobit zemlje. Objašnjavao sam im da glasamo za budućnost zemlje, ne za političare niti za stranke. Postoje i dan danas šale na moj račun zbog toga. Svi moji govori počinjali su time da je prva Slovačka, pa onda na drugom mjestu „modra je dobra“ - slogan moje stranke, a tek na trećem mjestu sam ja kao političar sa svojom ambicijom i snovima. Uspjeli smo kad smo se držali tih prioriteta. Kad nismo, nismo ni uspijevali. 
 
• Što mislite o Hrvatskoj? 
- Imam podvojene osjećaje. Prvi je vrlo pozitivan. U vašoj sam zemlji svakoga ljeta, naravno da sve ovdje jako volim. A onda imamo i te sentimente prošlosti, jer nama je Hrvatska i u vrijeme komunizma uvijek bila pojam. Naravno da imate vrlo pozitivan imidž u Slovačkoj. A brine me spoznaja da se država ekonomski ne miče. Upravo smo u zrakoplovu Ivan Mikloš i ja razgovarali o tome i rekao mi je da od 2008. godine nije zabilježen rast te da je po tom pitanju Hrvatska jedina uz Grčku u takvoj situaciji. To je opasno. Sve više i više bavim se Hrvatskom pa sam proučavao brojke i statistike, čitao i analizirao i posve mi je jasno da vi trebate veliku promjenu. Nisu dovoljne samo lijepe plaže i otoci. Trebate industriju. Neće svi raditi u turizmu i uslugama. Mislim da su vam reforme potrebne. Pogledajte Slovačku; prije 25 godina mi smo bili zemlja u kojoj se nije proizvodio nijedan automobil. A danas smo najveći proizvođači automobila po glavi stanovnika! Kad smo počeli raditi na stvaranju pozitivne ulagačke klime, nismo bili sigurni kamo će nas to odvesti, ali pokazalo se da je to bilo čudo! 
 
• Ali, išle su vam i okolnosti na ruku u to vrijeme. Hrvatska, priznajem, nije baš prijateljsko okruženje za ulaganje, postoje tu i administrativne prepreke i nesklonost stranim ulaganjima, ali čak i da smo najdobronamjerniji na svijetu, danas je kriza i nema tko ulagati kao što je ulagao šakom i kapom prije 20 godina. 
- Da, točno. Mi smo imali bolje uvjete po tom pitanju, okolnosti su bile bolje. Ali, s druge strane, vi ste članica Europske unije, imate puno novca na raspolaganju ako ste dovoljno pametni da ga uzmete. Jean Claude Juncker je izašao sa svojim velikim investicijskim planom prema kojemu možete modernizirati, na primjer, željeznicu ili izgraditi nove industrijske parkove, štogod želite... Dakle, imate i vi neke okolnosti na svojoj strani. 
 
• Što kanite preporučiti HDZ-u? 
- Da postoje fantastični alati na raspolaganju političarima - promjene. Mislim da su ljudi zabrinuti. Osjećam to. Svake godine moj domaćin na Pagu, moj prijatelj Branko, sve više je zabrinut za budućnost svog sina. Dobro je da smo članica Europske unije i NATO saveza, dobro je da je svijet otvoren, da smo globalizirani, moja mlađa kći je trenutačno u Indoneziji, na drugom kraju svijeta, ali bio bih puno sretniji da je u Bratislavi, da kod nas ima sjajan posao. Siguran sam da su i ljudi u Hrvatskoj jednako, ako ne i više zabrinuti za svoju budućnost i budućnost svoje djece. Trebamo ponuditi stvarnu pomoć ljudima. Trebamo pokazati odgovornost i snagu koja će voditi prema boljem. 
 
• Je li taj negativni ekonomski trend moguće promijeniti?
- Apsolutno. Da u to ne vjerujem iz sveg srca, ne bismo sad ovdje sjedili i razgovarali. Poznajući ljude ovdje, siguran sam da to možete. Vjerujem da Tomislav Karamarko to može. On je vrlo veliki entuzijast po tom pitanju. Redovito se sastajemo i imam sve bolji i bolji osjećaj. On sluša, ne boji se pitati i osjećam da posve shvaća okolnosti i zna što ga čeka. Uvjeren sam da će okupiti prave ljude, koji će znati napraviti svoj dio posla u reformama. Ne samo da će ih osmisliti nego će ih i provesti. Jer ono što trebate je političko vodstvo. Ono je ključno. Moraju postojati ljudi koji neće odustati i koji su spremni krenuti s velikim poslom koji je pred njima. Mislim da Tomislav Karamarko jako dobro shvaća gdje se Hrvatska trenutačno nalazi i što treba napraviti. A to su dobre vijesti. Sretan sam. 
 
• Samo što je hrvatsko društvo jako podijeljeno i teško da će nova Vlada, koja god ona bila, postići bilo kakav nacionalni konsenzus za provođenje reformi. 
- Da, mogu to shvatiti. Tako je i meni bilo kad sam se natjecao protiv Vladimira Mečiara. Ali, pravi lider, mudri političar to zna prevladati. Ako sadašnji premijer nije nešto pozitivno nastrojen prema lideru opozicije, to se sve može promijeniti. Siguran sam da je Karamarko pametan čovjek i nemam sumnje da je sposoban stvoriti novu atmosferu, da može pokazati spremnost saslušati i drugu stranu. 
 
• Teško je zamisliti da će biti najbolji prijatelj sa Zoranom Milanovićem. 
- Ne treba biti prijatelj. Vi i ja možemo imati različito mišljenje o kvaliteti ove vode koja je pred nama. Ali, i vi i ja znamo da je to voda. To je činjenica. Ako Tomislav Karamarko bude vodio zemlju i bude imao program reformi, zašto ne bi pozvao i širi spektar političkih snaga da se priključe u promjenama i daju svoj doprinos njima? Pametan političar je onaj koji ne samo predlaže nego i sluša druge. Zato mislim da je moguće prevladati tu crno-bijelu sliku i podjele u društvu. Mogu to zamisliti. 
 
• Što će biti prioriteti? Spomenuli ste pokretanje industrije, strana ulaganja, manju administraciju, vi ste imali 19 posto poreznu stopu... Što će biti ključno? 
- Financijska konsolidacija je ključna. Ona mora biti prvi zadatak. Zatim, ako je potrebno, deregulacija da bi tržište slobodnije funkcioniralo. 
 
• Jeste li rezali državnu upravu i kako? 
- O, da. I to značajno. Ivan Mikloš bio je prvak u tome. On je počeo sa svojim ministarstvom i srezao ga za 40 posto. Pozvao je puno mladih ljudi da počnu raditi za njega. Bio sam šokiran kad sam ga došao posjetiti u ministartstvo. Puno samo rezali, ali onda smo ljudima u državnoj upravi počeli dizati plaće. Jer, morate platiti ljude koji su dobri. Ako ih ne plaćate, ništa neće napraviti. Kvalitetne ljude trebate platiti. 
 
• Što je s Europom? Hoće li se ona izvući iz krize? 
- Govorili smo da trebamo mijenjati Hrvatsku, ali trebamo mijenjati i Europu. I to ne samo njezin jug. Pitam se možemo li to. Nisu tu samo strukturne reforme u pitanju nego i političke. Ovo stanje nije zdravo. Ne možemo biti klub u koji se samo može ući, ali ne i izaći. Ili iz kojega nekoga ne možete izbaciti. 
 
• Grčki ministar financija Janis Varufakis kaže da je to hotel Califomia - ne možete nikada otići. 
- To nije dobro. Jer, to je klub u kojemu se držimo pravila. A možda ima onih koji bi ga napustili ili koje bismo mi izbacili jer se ne ponašaju prema tim dogovorenim pravilima. Sve više mislim da se to mora mijenjati. Želim vjerovati da trebamo biti disciplinirani, pametni i odgovorni. Mislim da je situacija nešto bolja nego što je bila. Postoji veća razina razumijevanja da se ne može više ovako na isti način. Mislim da se to naročito vidi u Irskoj, Portugalu, Španjolskoj... Polako, ali sigurno, situacija se popravlja. Mislim da smo dovoljno snažni da ne ugađamo zemljama koje ne žele krenuti u reforme. Grčka će biti lakmus papir. Mogu samo zamisliti koliko je sad teško Aleksisu Ciprasu i njegovoj vladi. Jer, sjajno je zvučalo to što su govorili, da Grčka više neće biti ponižavana, da će Trojka biti uništena, a sada se dogodilo buđenje i spoznaja da se pravila moraju poštovati. 
 
• Dosad je bio prihvaćen njemački model koji podrazumijeva rezanja. Ali, nije uspjelo za sve zemlje. Zašto? I zašto se nije pokušalo s drugim modelima? 
- Zato što rezanja treba kombinirati sa strukturnih reformama. Ne bismo se trebali brinuti zbog flat rate poreza. Kad sam preuzeo vlast, kod nas je porez bio 42 posto. Kad sam završio s mandatom, imali smo 19 posto flat rate. Riskirali samo, ali uspjeli smo. Nismo opteretili proizvodnju i poduzetništvo. I kad Francois Hollande govori o oporezivanju od 75 posto, to nema nikakve šanse uspjeti. Rezanje nije dovoljno, štednja nije dovoljna. 
 
• Biste li Hrvatskoj sugerirali da uđe u eurozonu ili ne?
- Mi smo u Slovačkoj imali najbolje moguće iskustvo s eurom, ali u vašem slučaju bio bih nešto oprezniji. Brzo uvođenje jedinstvene valute može samo biti zamka. Naročito ako zemlja nije u najboljem financijskom stanju. Ako imate svoju valutu, možete nešto napraviti, možete stimulirati izvoz, ali kada imate euro, onda se toga morate odreći. Zato bih bio oprezan jer mislim da se prvo trebaju provesti reforme i srediti financije, a onda tek razmišljati o euru, kad je zemlja u dobrom stanju. Ne treba žuriti. 
 
• Koliko svima nama, svim članicama Europske unije, štete ekonomske sankcije koje su uvedene Rusiji? 
- Nije bilo druge mogućnosti. Ne mogu ni zamisliti da se dogodilo da Europa i ostatak slobodnog svijeta ne učine ništa po pitanju rata u Ukrajini. Čovjek sam kompromisa, takav me glas prati. Ali i u politici postoji linija koja se ne prelazi. Aneksija Krima, sve ono što se događa u Donjecku i Lugansku, to je ta crvena crta, linija koja se ne prelazi. 
 
• Ali hoće li zaustaviti Putina?
- Imam neke sumnje. Iskreno, blizu sam mišljenja da ako Zapad pokaže pravu snagu, tek onda će se Putin povući. Sjećam se okolnosti u vrijeme Hladnoga rata. Sjećam se Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova. Obojica su bili snažni. Da nisu bili, ne bismo danas imali ni Hrvatsku niti Slovačku koje bi bile članice Europske unije.
 

Bisera Fabrio, Jutarnji/Globus, http://www.hdz.hr/vijest/eu/da-karamarko-moze

Srbija morati izmijeniti taj nelegitimni zakon

 
 
S Andrejem Plenkovićem, hrvatskim eurozastupnikom iz redova HDZ-a, potpredsjednikom Odbora za vanjske poslove EU-a i predsjednikom Izaslanstva u Odboru za parlamentarnu suradnju između EU i Ukrajine, razgovarali smo o stavu EU o problematičnom srpskom Zakonu o organizaciji i nadležnostima državnih organa u procesuiranju ratnih zločina na temelju kojeg je u Srbiji zatvoren hrvatski branitelj Veljko Marić te o situaciji u Ukrajini.
http://www.nato.hr/Media/Default/BlogPost/pocetna/plenkovic.jpg
• Gdje vidite razloge neuspjeha u pokušajima dobivanja potpore za amandman hrvatskih zastupnika u EPP-u na izvještaj Srbiji kojim bi se tražilo da izmjena zakona o nadležnosti za suđenja za ratne zločine bude uvjet za otvaranje poglavlja o pravosuđu?
- Zadovoljan sam što je većina amandmana koje smo uložili kao zastupnici HDZ-a i HSS-a u dogovoru s izvjestiteljem McAllisterom uvrštena u Rezoluciju o Srbiji (zaštita manjina, pitanje nestalih, poštovanje bilateralnih sporazuma, slučaj Šešelj, poruka Srbiji kao predsjedavajućoj OESS-a u vezi s Ukrajinom itd.). Zbog naših amandmana i rasprave slučaj Veljka Marića i pitanje problematičnog srpskog Zakona o organizaciji i nadležnostima državnih organa u procesuiranju ratnih zločina, kojim je Srbija proširila jurisdikciju na druge države bivše SFRJ, snažno su emancipirani na europskoj političkoj razini. U tome vidim pozitivan pomak, jer to dosad nije bio slučaj. Unatoč trenutačnom nerazumijevanju ove teme od pojedinih kolega zbog Komisijine krive interpretacije problema, i dalje ćemo kroz EPP i u dijalogu s drugim političkim skupinama tražiti da se od EK zatraži izrada detaljne analize usklađenosti pojedinih odredbi srpskog zakona s općeprihvaćenim načelima međunarodnog i kaznenog prava.
 
• Odgovor EK bio je prilično oštar i izričit. Odgovarajući na vaše pitanje, predstavnik EK rekao je da se od Srbije ne može tražiti da izmijeni zakon kakav imaju mnoge države članice. Što ćete dalje poduzeti da biste i ostale uvjerili u svoje argumente?
- Nisam impresioniran početnim tumačenjem predstavnika EK koje pokazuje nedovoljnu upućenost u materiju. Naime, Komisija pogrešno miješa institut klasične univerzalne jurisdikcije, koji imaju mnoge europske države u svojim kaznenim zakonima, uključujući i Hrvatsku i Srbiju, s hibridnim srpskim zakonom bez presedana koji teritorijalno selektivnim širenjem jurisdikcije direktno cilja na druge države bivše SFRJ i njihove državljane, bez ikakvih ograničenja koja uobičajeno postoje kod prave univerzalne jurisdikcije.
 
Srbija ovim zakonom pretendira biti svojevrsni „mali Haag nakon Haaga“, te želi biti i policajac, i tužitelj, i sudac za sve države nastale nakon raspada bivše SFRJ. Riječ je o nedopustivom potezu koji je protivan Povelji UN-a, načelima postupanja u dobroj vjeri, pravnoj sigurnosti i nemiješanju u unutarnje poslove drugih država. Njime jedna država kandidat iskazuje nepovjerenje u pravni sustav susjednih država, i to članica EU. Srbija stvara nesigurnost za naše državljane, kao i prepreke u razvijanju dobrosusjedskih odnosa i pomirbe. Zakonom se krše temeljne europske vrijednosti vladavine prava i ljudskih prava sadržane u poglavljima 23 i 24 u okviru pregovora o pristupanju, te sam siguran da će Srbija morati izmijeniti taj zakon, a suradnja će se regulirati sklapanjem bilateralnog sporazuma.
 
• Smatrate li da bi Hrvatska u Vijeću trebala Srbiji ovo pitanje postaviti kao uvjet ako bi to ugrozilo vjerodostojnost Hrvatske kao nove članice?
- Hrvatska je vjerodostojna. Pa kako bi to bilo da Hrvatski sabor donese zakon kojim bi Hrvatska proširila jurisdikciju npr. na Srbiju i Kosovo. Poruka koju smo htjeli poslati kroz Rezoluciju Europskog parlamenta bila bi opravdan i dobronamjeran politički signal prema Srbiji da izmijeni svoj zakon. Očekujem od Vlade i hrvatske diplomacije da puno angažiranije pristupi rješavanju ovog problema u konzultacijama s drugim članicama EU i podigne ovo pitanje na političkoj razini u Vijeću EU, a ne kao do sada samo na nižoj diplomatskoj razini bez odgovarajućeg odjeka. Ovo nije bilateralno pitanje, nego principijelno pitanje. Hrvatska ga ima puno pravo i dužnost postaviti, a uloga je EK da štiti interese europskih državljana i članica EU, a to znači potencijalno i državljane niza članica EU koji su sudjelovali u Domovinskom ratu.
 
• Jeste li kontaktirali i s predstavnicima drugih država s prostora bivše Jugoslavije i koje je njihovo viđenje ovog zakona Srbije?
- Niz zastupnika u EP-u iz raznih zemalja prepoznao je delikatnost problema koji je izazvala Srbija tim zakonom i dobili smo njihovu podršku. Smatram da bi se na razini vlada trebala poduzeti zajednička akcija Hrvatske, Slovenije, BiH, Crne Gore, Kosova i Makedonije, kojom bi se otvorio ozbiljan dijalog u cilju da Srbija izmijeni neprihvatljiv zakon. Apsurdno je da je Srbija u postupku pred Međunarodnim sudom u Haagu u povodu tužbe za genocid od strane Hrvatske zastupala tezu da nije odgovorna za događaje koji su se zbili prije 27. travnja 1992. A ovim zakonom - upravo suprotno toj tezi - širi svoju jurisdikciju za razdoblje nakon l. siječnja 1991., te više od 20 godina nakon rata i agresije postupa i po optužnicama Vojnog tužiteljstva bivše JNA.
Takva situacija je neodrživa i nema šanse da ostane bez vrlo decidiranog zahtjeva da se sporni zakon izmijeni. U interesu je europskog puta Srbije da Beograd što prije prihvati EU standarde u području pravosudne suradnje.
 
• Šef ste izaslanstva EP-a za Ukrajinu. Dali ste podršku Ukrajini i izjavom nakon sastanka s ukrajinskim kolegama. Međutim, čini se da EU podrška ima malo utjecaja na razvoj događaja. Je li EU dovoljno napravila da pomogne Ukrajini i što može više od toga napraviti?
- Imali smo odličan prvi sastanak Parlamentarnog odbora za pridruživanje s ukrajinskim kolegama na kojem smo dali punu potporu provedbi dogovora iz Minska i paketa mjera koji bi trebao dovesti do trajnog primirja. Podržavamo početak procesa ustavnih reformi i decentralizacije koji bi doveo do mirne reintegracije trenutno okupiranih područja Donbasa. EP je donio odluku da podrži novu tranšu u iznosu od 1,8 mlrd. eura makrofinancijske pomoći kako bi se zadržala proračunska stabilnost Ukrajine. Unija je opredijeljena za mir i europski put Ukrajine, a uvažava i činjenicu da Ukrajina kao žrtva agresije ima pravo na samoobranu.
 
• Postoji li opasnost da se iz Ukrajine prelije i na druge države gdje predsjednik Rusije Putin vidi ruske interese i kako Zapad to može spriječiti?
- Postoji zabrinutost brojnih europskih zemalja za svoju sigurnost i moguće ponavljanje scenarija viđenih u Ukrajini i ranije u Gruziji i Moldaviji. Stoga EU radi na reviziji politike Istočnog partnerstva jer je Rusija, umjesto da bude strateški partner EU, izabrala ulogu strateškog rivala. U slučaju daljnje eskalacije sukoba u Ukrajini i nepoštovanja dogovora iz Minska, EU je spremna nastaviti s politikom restriktivnih mjera.
 

Augustin Palokaj, Jutarnji list

Unatoč gubitku parnice, iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla

   
 
Nakon presude Međunarodnog suda pravde o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, za HRT je ekskluzivni intervju dao ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale, na čije je mjesto odlukom Vlade u listopadu 2013. imenovana profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci Vesna Crnić Grotić. Dr. Damaška nakon karijere na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na području kaznenog prava, nakon Hrvatskoga proljeća odlazi u Sjedinjene Američke Države. Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Damaška prvi je put komentirao presudu i govorio o razlozima smjene s mjesta prvog čovjeka hrvatskoga pravnog tima.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/images/MirjanDamaska.jpg
 
• Profesore Damaška, kako komentirate presudu Međunarodnog suda pravde  po tužbi Hrvatske protiv Srbije? 
- Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.

• Je li standard dokazivanja genocida previsoko postavljen – kako smatra brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi „da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi„. Dodaje i kako „dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju. Prema njegovu mišljenju, u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima očito je da su ne samo počinjena djela genocida (actus reus) nego i da je postojala namjera (mens rea). 
- Iako Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, njegovi su se suci u predmetu Bosna protiv Srbije odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere, kriterij koji se bitno ne razlikuje od anglo-američkoga dokaznog standarda u kaznenim postupcima. Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka. Povodeći se za tim standardom, zaključili su da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište. Počinjena ubojstva, rasuđivala je primjerice većina sudaca, mogla su biti počinjena u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg. No smatram da nije lako kritizirati odluku Međunarodnog suda pravde da se – iako nije kazeni sud – posluži tako zahtjevnim kaznenopravnim standardom. Odgovornost države za povredu Konvencije pretpostavlja, naime, usputno utvrđivanje vjerojatno najtežeg zločina među kaznenim djelima. Suvremeno se pak pravosuđe rodilo djelomično baš iz zabacivanja inkvizicijskog načela da se u pogledu najtežih kaznenih djela može ublažiti teret dokazivanja. Vratiti se tom prevladanom načelu nije nipošto lako! No složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom. Možda ću o značenju te okolnosti imati prilike nešto više reći u nastavku.
 
• Za Hinu ste nakon smjene s mjesta prvog čovjeka našega pravnog tima naglasili kako Srbija u protutužbi nema izgleda dokazati da je Hrvatska operacijom Oluja iz 1995. prekršila odredbe Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Tako se i dogodilo. No srpski tim i nakon presude tvrdi kako presuda potvrđuje da su Srbi protjerani. O operaciji „Oluja„ više se ne može govoriti kao o zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na oslobađanje teritorija - tvrdi Saša Obradović, šef pravnog tima Srbije. 
- Tvrdio sam da srpska protutužba nema izgleda na uspjeh zbog netom ocrtanog zahtjevnog kriterija za dokazivanje genocidne namjere. Naime, sve da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio namjeru hrvatskog vodstva da se “Olujom” Srbi istjeraju iz Krajine, ta zamišljena sudska konstatacija ne bi bila dovoljna za odluku o postojanju genocidne namjere. Ta bi namjera upozoravala na genocid samo ako bi se srpsko stanovništvo istjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati. Sjetimo se nedavnog istjerivanja pripadnike jedne stare sirijske vjerske sekte na planinu na kojoj nije bilo ni hrane ni vode, pa bi svi izginuli da se nije interveniralo. Samo se u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može postovjetiti s namjerom fizičkog uništenja. Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske. Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine. Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi.

• Koliko će i kako presuda Međunarodnog suda pravde utjecati na pisanje povijesti o Domovinskom ratu i stvaranju neovisne Hrvatske? Ovdje se ističe kako je iz presude itekako jasno tko je bio agresor.
- Ne bih se, nažalost, mogao složiti s tvrdnjom da je iz presude o genocidu jasno tko je bio agresor. Treba voditi računa o raskoraku laičkog, političkog i pravnog pojma agresije. Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu.  Je li sad za procjenu situacije mjerodavna okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na samostalne jedinice ili je pak odlučujuća okolnost da je u to vrijeme ona još bila na životu, premda samo u fantomskom pravnom smislu? Je li se Srbija, poput Botticellijeve Venere, rodila odjednom u punoj formi ili je nastajala tijekom određenog razdoblja? U parnici o kojoj je riječ Međunarodni sud pravde zastupa stajalište da je Srbija (FRJ) nastala potkraj travnja 1992. Prema mišljenju sudaca, SFRJ je, dakle, još postojala nakon vojnog pohoda na Hrvatsku, pa i nakon pada Vukovara. O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave.
 
• Među dijelom javnosti postavlja se pitanje – je li se, s obzirom na tešku dokazivost genocida, tužba uopće morala podizati  i zašto se od nje nije odustalo, posebice nakon što je 2007. odbijena tužba BiH protiv Srbije. Znamo da nijedna vlada zbog niza razloga od tužbe nije ni željela ni mogla odustati – kako vi gledate na te dvojbe? 
- Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja - koju bi presuda mogla pružiti - učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane. Moje je mišljenje da bi izgledi na uspjeh bili malo bolji da smo tužbu izmijenili. Dokazati genocid Srbije bilo je moguće samo ako bi Sud napustio dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. No na nevoljkost sudaca da utvrde genocid Srbije upozoravali su i politički razlozi: latentno prisutne bile su želja za održavanjem simetrija s parnicom BiH, kao i briga za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske. Smatram stoga da bismo imali malo bolje šanse da smo tužbu ograničili na ono što bi bilo lakše dokazati i što bi suci lakše “progutali” iz političkih razloga. Umesto da se Srbija tuži da je prekršla Konvenciju o genocidu time da je sama počinila genocid, trebalo je preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršla Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati. Nije s tim u vezi na odmet uzeti u obzir da je Konvencija izvorno zamišljena samo zato da se utvrdi odgovornost države za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida. Stajalište da država sama svojim genocidnim ponašanjem može prekršiti Konvenciju izražen je tek u parnici Bosne protiv Srbije unatoč protivljenju sadašnjeg predsjednika Međunarodnoga kaznenog suda.
 
• Nakon razrješenja s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske niste htjeli javno govoriti o razlozima odlaska, no vaše se ime nakon presude i dalje spominje u javnosti. Neki idu tako daleko da se presuda doživljava kao neuspjeh kojem je pridonijelo i vaše razrješenje. Želite li danas govoriti o razlozima odlaska i je li se moglo učiniti više?
- Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla. Kad je pak riječ o razlozima mog odlaska, najvažnii je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao.
 

http://vijesti.hrt.hr/prof-damaska-unatoc-gubitku-parnice-iz-presude-se-stjece-jasna-slika-o-kalvariji-kroz-koju-je-hrvatska-prosla

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Nedjelja, 24/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1204 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević