Get Adobe Flash player

Masoneriji je glavni cilj imitacija kršćanstva koje potom oskvrnjuju

 
 
Intervju s masonom najstarije masonske lože na svijetu koji je na 18. stupnju shvatio što se događa oko njega. Francuski liječnik, kirurg i ginekolog Maurice Caillet, bivši je mason koji je dogurao do 18-og stupnja masonerije i koji se potom obratio na kršćanstvo, dao je intervju internet radiju Culturacattolica.it o slobodnim zidarima, njegovom radu s njima i obraćenju Isusu Kristu. Njegovo obraćenje je pravo čudo jer osim što je bio mason Caillet je sin ateistički nastojenih roditelja koji ništa nije znao o Isusu a bio je kao liječnik i kao čovjek deklarirani neprijatelj Crkve, smatrajući kako ona ugnjetava ljude. Bio je i aborter koji je svojom klinikom poticao na abortuse koji je zagovarao i poticao distributere umjetnih kontraceptiva. Kao mladog, ateistički usmjerenog liječnika spremnog cijeli svijet pokoriti razumu, njegov bolnički šef pozvao ga je u masoneriju, točnije u ložu Velikog Orijenta Francuske 1969. godine u dobi od 35 godina. Tada je vjerovao kako ne postoji ništa više od “razuma” a koliko je znao o masoneriji, činilo se kako ona proklamira upravo to što mu treba ­ razum. No, ubrzo se prevario. Masonska loža Velikog Orijenta jedna je od najstarijih i najmoćnijih loža na svijetu. Kako i sam govori u početku se ništa osim “razuma” nije prakticiralo no kako se približavao 18-om stupnju, stvari su se počele mijenjati i on je to primjećivao.
http://postoy.sk/sites/default/files/maurice-caillet2.jpg
Preko noći i preko, po njemu besmislenih rituala s kojima je skakao sa stupnja na stupanj s “razuma” odjednom se “prešaltao” na okultno. Počeo se baviti magijom i gatanjem. Uskoro je magija zavladala njegovim životom, a dobio je posebne moći za izlječenje ljudi a sve ono ateističko i razumsko pretvaralo se u duboko duhovno, okultno i stvarno. Odjednom postao je mag koji vjeruje visku, kartama i svojim “moćima” a to ga je počelo zbunjivati i počeo je razmišljati što se dogodilo. Činio je tako dok njegova supruga nije naglo oboljela od teške bolesti u želucu i kada joj nitko preko svih njegovih masonskih veza u liječništvu nije mogao pomoći. Tada se sjetio kako je jednom davno negdje pročitao kako većina supruga od magova i vračara oboli od nekog oblika karcinoma koji se ne može izliječiti. Iako tome nije pridavao previše pažnje počelo ga je kopkati. Kako su pokušali sve a stravični bolovi njegove supruge nisu prestajali jednog dana on je odlučio (bez da je rekao braći masonima) odvesti suprugu u Lourdes, marijansko svetište s ljekovitom vodom. I tamo se dogodilo čudo. Dok je njegova supruga uranjala u ljekovitu vodu odlučio je malo prošetati i tada je naišao na služenje svete Mise u blizini. Nikada do tada nije bio na svetoj Misi a kako su ga u masoneriji naučili, to je smatrao primitivnim obredom za “zaluđenike”.
 
No, ipak odlučio je riskirati (vjerujući kako nitko ne će saznati) poslušati svetu Misu i pomoliti se za suprugu koju je jako volio. Tada je čuo mili, mekani glas koji mu je jasno rekao: “Drago mi je da želiš izliječiti svoju suprugu ali što mi možeš ponuditi?” U tom trenutku se zaledio i pomislio: “Ja sam sve što ti imam za dati. Nije malo biti ateist koji 40 godina mrzi Crkvu i svećenike”, napisao je u jednoj od svojih knjiga Calliet nakon obraćenja rekavši kako je u tom trenutku prepoznao glas Isusa o kojemu do tada nije znao ništa te je nakon svete Mise zatražio krštenje. Kako je mislio da masonerija nema pojma da je u Lourdu te da razmišlja o odbacivanju masonerije i krštenju u Katoličkoj crkvi kada se vratio u Francusku uslijedio je šok jer je odmah dobio otkaz, bez ikakvog objašnjenja i to od “brata” masona koji ga je i odveo u masoneriju. Cijeli njegov umjetni svijet se počeo rušiti, ostao je bez novca i kasnije je saznao kako je masonerija saznala da je bio na svetoj Misi te je to bio razlog njegova otkaza i odbacivanja iz svijeta masonerije. Krstio se i pokušao izaći iz masonerije a prilikom izlaska zaprijetili su mu kako prisega koju je dao na početku o čuvanju tajni masonerije traje cijeli život te da ako progovori javno da će ga se riješiti.
 
Caillet je danas glasni aktivist protiv istospolnih brakova, eutanazije, abortusa ali i javno djeluje kako bi upozorio svijet na masoneriju i njihovo ‘ubijanje’ Boga te monstruozne planove koje imaju za kršćanski svijet. Autor je mnogih knjiga o slobodnim zidarima a prenosimo vam i djelove intervjua.
 
Što je slobodno zidarstvo?
- Slobodno zidarstvo je jedna velika nebuloza. Ljudi dolaze u masoneriju s različitim motivima i većinom nemaju pojma u što se upuštaju.
 
Što masoni tvrde da jesu?
- Službeno oni kaži kako žele poboljšati ljudski rod a zapravo je riječ o prikrivenoj izmjeni ljudskog roda. Oni kažu da na temelju razuma i s vlastitim projekcijama božanstva grade novi ljudski rod.
 
Je li istina da je slobodno zidarstvo nastavak judaizma?
- To ovisi. Nije lako reći. Istina je masonerija u srži, sigurno “kompatibilna” sa židovsko hebrejskom ideologijom. U stvarnosti, važno je naglasiti da ideološki impuls dolazi od naturalizma zidarstva, od prirodnog zakona filozofije, nominalizma i iz protestantizma. Istina je da je slobodno zidarstvo ima za cilj uspostaviti univerzalnu religiju, ‘judaizam univerzalna Boga’. Također, u tom pogledu, postoji određena kompatibilnost.
 
Kako prepoznati masona? Je li istina da se oni međusobno prepoznaju?
- Da, postoje znakovi prema kojima ih možete prepoznati. Ali, također istina je da su svi masoni dužni svoje masonstvo držati u strogoj povjerljivosti. Stoga treba biti vrlo oprezan. No, naučio sam kroz svoje djelovanje u masoneriji da smo se mi masoni uvijek prepoznavali no ne znam zbog čega točno.
 
Kako ste napustili su masoneriju?
- Godine 1984. otišao sam s mojom, tada ozbiljno bolesnom suprugom u Lourdes. Budući da nisam mogao biti s njom u bazenu, ‘slučajno’ sam otišao na svetu Misu. Doživio sam svetu Misu tamo po prvi put u mom životu. I odjednom sam čuo poziv Isusa Krista. S obzirom da je poziv bio toliko jak da ga nisam mogao ignorirati odmah sam tražio krštenje.
 
Kako je masonerija regirala na vaš odlazak i obraćenje?
- Jako loše, jako loše. Nitko me nije pogledao više. Nisam znao što reći obzirom da vam u masoneriji stalno mantraju o nekoj “toleranciji”. Ali, ne mogu reći da to nisam očekivao jer sam znao da je Katolička crkva a poglavito papa kao čuvar vjere neprijatelj broj jedan slobodnih zidara.
 
Postoje li u Francuskoj katolici masoni?
- Da, postoje katolici koji su masoni…
 
Što jepo vama glavni plan masonerije?
- Utjecati na javno mišljenje. Pogotovo kada je riječ o projektima koji unaprijeđuju masonstvo na političkoj razini. Zatim promocija abortusa i usmjeravanje sveobuhvatne javnosti na prihvaćanje abortusa a danas masonerija skupno radi i na razaranju braka, širenju relativizma, slobodoumlja, kontracepcije, razvoda, hedonizma i odbacivanja patnje. Uglavnom meni su rekli kako čovjek mora biti slobodan uživati u svim zadovoljstvima i da grijeh ne postoji. To je plan za čovječanstvo.
 
Koja je uloga okultizma, ezoterije, magije?
- Slobodno zidarstvo ne bi postojalo bez mistike a masonerija je i oblik ezoterije. Svi njihovi rituali koje sam prije smatrao bezazlenim imaju veze s čaranjem uz pozivanje opskurnih sila zla. Masoneriji je glavni cilj imitacija kršćanstva koje potom oskvrnjuju. Puno sam se puta za vrijeme tih rituala sam od sebe pitao što ako je vrag prisutan tamo a ponekad sam se tako loše osjećao da sam poželio izaći van iz prostorije jer se osjetila prisutnost. No, s obzirom da tada nisam poznavao Isusa nisam znao kamo da idem.
 
Po vašem mišljenju, može li doći do pomirenja između katolika i masona?
- Teško, ili bolje rečeno, nikako. Riječ je o ozbiljnom grijehu a mnogi katolici nisu svjesni točno zašto je njihovo članstvo u masoneriji izuzetno težak grijeh. Nema rasprave o pomirenju jer masonerija je stvorena kao oponent Bogu i istini. Ona je jedna velika laž koje se treba čuvati.
 
Slobodno zidarstvo prihvaća ateiste?
- Da prihvaća ali uskoro vas nauče novoj religiji a riječ je o, po njima, Velikom Arhitektu Svemira kojeg, ne znam zašto ateisti odmah prihvaćaju. Oni to imenuju nekakvom silom energijom ali ubrzo postanete sljedbenik nove religije sekte a da niste ni svjesni da ste prestali biti ateist.
 
Postoji li razlika između masona nižeg stupnja i masona višeg stupnja?
- Duhovno ne postoji jer i jedan i drugi svjesno prihvaćaju masonstvo a masonstvo dijeli čovječanstvo na masone i nemasone. No, razlika je u tome što primjerice mason prva tri stupnja nema nikakvog pojma o tome što se događa u stupnjevima iznad. Dakle oni na nižim razinama su samo robovi odnosno instrumenti starijih masona čije zapovjedi moraju poštovati. Učenicima se ne daju sve tajne majstora i učenik nema pojma što ga sve čeka. Ti prvi stupnjevi stvarno izgledaju bezazleno pa se tako i više ljudi uključuje no što napredujete prema više postaje sve okultnije i monstruoznije. Primjerice ja sam došao do 18-og stupnja i tu je bilo svakavih rituala s križevima. Nisam uopće znao da je gotovo svaki ritual zasebno oskvrnjivanje i ismijavanje Katoličke crkve. Primjerice znam da na 30 stupnju mason koji se inicira mora nogama udarati “tijaru” pape dok ju ne uništi. Papa je broj jedan neprijatelj masonerije. To svi znaju a ja sam saznao dok sam se penjao stupnjevima. Katolička crkva je je univerzalna i ima papu koji brani integritet vjere. Vjere koja “prkosi” svijetu. A ta vjera najveći je neprijatelj masonerije.
 
Što je s tvrdnjom da su masonski obredi znanstveni?
Bio sam kirurg, liječnik, i ja mogu reći da su sa znanstvenog stajališta, slobodnozidarski obredi samo apsurdni, a ne znastveni i opasni, naravno.
 
Koliko je raširena masonerija u Francuskoj?
- Od Drugog svjetskog rata imali smo u Francuskoj najmanje 50 ministara koji su bili članovi Velikog Orijenta. Sadašnja socijalistička vlada, primjerice, je masonska. A to je trend i u drugim zemljama Europe. Oni postavljaju svoje i štite se međusobno. Živimo u društvu utemeljenom na masonskoj ideologiji i sekularnoj osnovi. Jednan ili dva prosvijećena intelektualaca predlažu pretvoriti Božić u “Festival Sloboda” ili “Proslavu djece”.
 
Slobodno zidarstvo je iza tih planova?
- O, da. Baš kao što je u moje vrijeme bilo iza planova za promicanje abortusa. Osobno sam izvodio abortuse u Bretanji. Zapravo bio sam u masoneriji i kad je došlo do širenja ovog modela “napretka i tolerancije.” I danas samo promatram kako uspijevaju u svojim planovima.
 
Je li istina da  molite za obraćenje masona?
Mnogi masoni su ljudi koji su izgubili svoj put, baš kao što sam i ja. Niti ja nisam poznavao Isusa sve dok me nije pozvao. Naravno da molim za njih i za njihovo obraćenje jer kao što je mene, Isus može pozvati svakog od njih.
 

Culturacattolica.it, Croative.nethttps://croative.net/bivsi-mason-progovorio-masoni-cista-ezoterija-prizivanje-opskurnih-sila/

Hrvatice nisu sluškinje i ne pristaju na 'pokoru'

 
 
Jadranka Polović, politologinja iz Splita, znanstvena suradnica portala geopolitika.news. Jedan od atraktivnijih i medijima zanimljivijih prosvjeda u posljednje vrijeme bio je i onaj održan u središtu Zagreba, kada su se žene obukle u sluškinje iz TV serijala “Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood, tražeći, između ostaloga, i ratifikaciju Istanbulske konvencije.
https://i.ytimg.com/vi/ydap3GQRqsk/maxresdefault.jpg
• Kako komentirate pojavu “sluškinja” u Zagrebu?
- Prosvjed ne bih posebno komentirala, budući da “napamet” poznajem aktivističku logiku spomenutih sluškinja, odnosno NVO-a koji se bori za “ženska ljudska prava”. Žao mi je što članice udruge Kamensko, žene koje su pretrpjele stvarno nasilje i ostale bez posla, svako malo nasjedaju na marketinške trikove - predsjednik Josipović kupio im je šivaći stroj, aktivistice nevladinih organizacija kojima je “nasilje nad ženama” biznis koriste ih u kampanji.
 
Nasilje u obitelji, jednako kao i nasilje nad ženama, zaista je ozbiljno društveno pitanje. Proteklih godina svjedočili smo brojnim ubojstvima žena, stoga je neozbiljno da država taj problem prepušta privatnom i nevladinom sektoru, što bi se prema Istanbulskoj konvenciji trebalo dogoditi. Nasilje u obitelji uključuje vrlo različite oblike - međugeneracijski prijenos nasilja, zlostavljanje djece, nasilje među roditeljima, djece prema roditeljima, a osobit je problem nasilje nad starim osobama u obitelji, no kada je riječ o njihovoj zaštiti sustav ne poduzima ništa. Činjenicu da se žene prostituiraju, što je vrhunski oblik nasilja, zato bi prehranile djecu, a o čemu izvještavaju hrvatski mediji, država zanemaruje. Raspravi, kao i rješenjima ove problematike, treba prići sa šireg društvenog aspekta.
 
Za nasilje u školi produkt liberalnog odgoja
 
Naime, svakodnevno nasilje u društvu reflekcija je moralnog i egzistencijalnog urušavanja neoliberalnog sustava u kojem živimo. Dok se, s jedne strane, obitelji bore s nezaposlenošću, ili nehumano malim prihodima s kojima je nemoguće podmiriti osnovne troškove života, ovrhama, itd, s druge su strane izložene sustavnom pranju mozga i usvajanju novih postmodernih individualističkih vrijednosti. Mediji kontinuirano favoriziraju model nasilničkog ponašanja (ne mislim na Glas Slavonije), država “niskom” penalizacijom dodatno ga legitimira, a svakako bih izdvojila i nametnuta ograničenja školskog odgojno-obrazovnog sustava koji, u ime “prava djeteta” i liberalnog odgoja u kojem su nastavnici izgubili bilo kakav autoritet, ne smije adekvatno odgovoriti na nasilničko ponašanje tinejdžera. Budući da je obitelj, kao i muško-ženski odnosi, prva mikroćelija koja plati cijenu sustava, ne treba se čuditi razmjerima nasilja u društvu, a kojega nisu pošteđene ni žene - priznajmo, muškarci su fizički jači. Međutim, kako su žene emocionalno snažnije, složila bih se s riječima nepopularne ministrice Nade Murganić: “To vam je tako u obitelji”. Naime, obitelj, a ni muško-ženski odnosi, ne funkcioniraju prema receptu feminističkih aktivistica ili “sluškinja”, vrlo su kompleksni, mogu biti iznenađujuće problematični.
 
Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana
 
• Je li galama opravdana, odnosno, koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava i nasilja nad ženama dramatično loša?
- Zaista ne. Hrvatska još iz prethodnog sustava baštini zakonodavstvo koje štiti ženu, po nekim pitanjima daleko bolje (noćni rad, trudnoća). Pitanje ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj je izuzetno dobro zakonodavno i institucionalno pokriveno. Zaštita žena od nasilja i sada je dio Kaznenog i Obiteljskog zakona. Međutim, Hrvatice dijele sudbinu sustava - kao što sam rekla, plaće koje ne pokrivaju životne troškove, dugo i predugo radno vrijeme (užasno mi je vidjeti žene u shoping centrima), muževe koji dijele iste probleme, Hrvatice nisu sluškinje - imaju razvijenu samosvijest i ne pristaju na “pokoru”. Ali zapadni “misionari” stalno nas uvjeravaju da su žene ovdje zlostavljane. Već od 90-ih u Hrvatsku kontinuirano pristižu feminističke aktivistice koje nas podučavaju ženskim ljudskim pravima, iako u svojim zemljama nemaju ni približna prava koja žene uživaju u Hrvatskoj. Uglavnom mi izvozimo tehničare i medicinare, a uvozimo politologe, sociologe, ili “no name” aktiviste koji nas podučavaju o organizaciji društva, pa i o ravnopravnosti spolova. Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana, za projekte iz ovog područja lako možete dobiti znatna sredstava iz EU fondova, za razliku od populacijskih mjera i projekata demografske obnove. Na ovoj temi danas se masno zarađuje - od nevladinih organizacija, sudova, odvjetnika, onih koji rade u psihološkim savjetovalištima ili skloništima, u kojima, by the way, nema nikoga. Bilo bi dobro da država iziđe s transparentnim podacima o broju žena u skloništima tijekom proteklih godina.
 
Prije nekoliko godina bila sam na konferenciji o ravnopravnosti spolova na Malti, i kada sam prezentirala primjere dobre prakse, nisam se mogla odlučiti što bih spomenula - žene znanstvenice, menadžerice... Hrvatska ima puno, puno uspješnih žena, dok je Malta, kao najveći uspjeh u ravnopravnosti spolova, izdvojila projekt zajedničkog okupljanja nedjeljom poslijepodne kada muškarci i žene ravnopravno - pletu! Mislila sam da nisam razumjela, ali jesam! Uglavnom, neoliberalni sustav koji smo prigrlili sa Zapada, ženama je donio puno, puno problema, više nego muškarci.
 
Ministar nije mislio ništa loše
 
• No, ne možemo govoriti da nema muškog šovinizma, seksizma, mačizma, glupih šala na račun žena. Bilo je toga i u Saboru, ima ga u politici... Kako to zapravo objasniti?
- Ponavljam, sigurno ima fizičkog nasilja, možda i verbalnog - kada ministar zdravstva kaže da je “lako njemu jer ima lijepu sestru”, mislim da nije mislio ništa loše, ja zaista cijenim uljudan kompliment. Naizgled, riječ je o glupostima, međutim, na djelu je opasan totalitaristički diskurs koji svaku javnu osobu može diskreditirati. Moram reći da sam apsolutno protiv toga da se ova problematika ubaci u konvencije ili zakone, iako znam da me ovakav stav koji se suprotstavlja trenutačno vladajućoj politički korektnoj paradigmi, može suočiti s ozbiljnim optužbama.
 
Dvolični mediji
 
• Čim pogledaš neku ženu duže od jedne sekunde, i još joj se nasmiješiš, bit ćeš okrivljen za zlostavljanje. Lavina pokrenuta iz Hollywooda uzima svoj danak, pa mnogi upozoravaju da je zapravo u tijeku svojevrsni rat spolova. Kamo sve to vodi?
- Uz silne kampanje protiv nasilja nad ženama u tijeku su kampanje protiv seksualnog uznemiravanja koje su, naravno, dio igara političke moći. S druge strane slika svijeta koju nam serviraju mediji zapravo je Sodoma i Gomora, mediji promoviraju masovni promiskuitet, legaliziraju prostituciju i pedofiliju. To ne vodi nikuda, riječ je o prikrivenom projektu deseksualizacije ljudskog roda kojim se uništava struktura ljudskog društva. Ljudska seksualnost postala je moćno oružje za formatiranje budućih naraštaja po mjeri globalističkih elita. Seksualnost 21. stoljeća dizajnirana je po mjeri zloćudne politike, ideologizirane znanosti, različitih fondacija i filantropa, a koje financiraju nevladine organizacije kao promotore novih ideja na ovom području. Usvajanje liberalnih politika danas je uobičajeni razlog za diplomatske pritiske, to zovu progresivnim i lijevim politikama - rodne politike, transrodnost, istospolni brakovi, gej parada, gender politika..., na djelu je borba protiv duhovnih i moralnih vrijednosti na kojima Zapad počiva.
 
Kontroverzni slučaj iz Manchestera
 
• Za kraj, osvrnimo se i na kontroverzni slučaj iz domene tzv. visoke umjetnosti, na uklanjanje slike “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, iz mančesterskog muzeja. Što je tu bilo sporno?
- Manchester Art Galery iz svog je redovitog postava uklonila sliku “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, jednog od najznačajnijih prerafaelskih slikara s kraja 19. stoljeća, poznatog po slikama s tematikom iz grčke i rimske mitologije. Čak su i razglednice s ovom viktorijanskom fantazijom uklonjene iz muzejske trgovine. Način na koji je predstavljeno žensko tijelo u galerijskoj sali “U potrazi za ljepotom”, odjednom je postao neobično provokativan i vrlo uvredljiv za moderne puritance i fanatične sljedbenike srcedrapateljnih pokreta #MeToo i Time’s Up koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike. Naime, glumice, pjevačice, voditeljice, novinarke i političarke sjetile su se, mnoge od njih nakon trideset godina, da im je neki utjecajni muškarac stavio ruku na koljeno ili ponudio deal - uloga/pjesma za seks. Kustosica mančesterske Art Galery, Clare Gannaway odlučila je ukloniti sliku budući da prikazuje muške slikare koji tragaju za ženskim tijelima koja, opet prikazuju kao “pasivnu uskrasnu umjetničku formu“.
 
Gotovo istovremeno s ovim “umjetničkim činom” (uklanjanje slike već je dio performansa drugog umjetnika), u javnosti su se pojavile fotografije slavnog top-modela iz 90-tih, Cindy Crawford. Fotke otkrivaju bezvremensku Cindy u poprilično provokativnim pozama koje su, slučajno, istovjetne situaciji na uklonjenoj slici “Hilas i nimfe”. Naime, Crawford u ulozi “femme fatale”, okružena je muškarcima koji joj služe. U novoj kulturi korektne spolnosti (ili feminiziranih muškaraca), editorial slavi snagu “oslobođene” žene, međutim, već na prvi pogled otvara i niz (zastarjelih) etičkih dvojbi: fatalna Cindy nasilno dominira nad čak šest mladih muškaraca (doslovno ih gazi), svi su bar 2,5 puta mlađi od nje, a nije nevažno ni da je samo jedan “crnac” ili afroamerikanac (s tim se nije šaliti).
 

D. J., http://www.glas-slavonije.hr/356869/11/Jadranka-Polovic-Hrvatice-nisu-sluskinje-i-ne-pristaju-na-pokoru

Smatrao sam se prijateljem Hrvata, a postao sam glavni krivac za sve vaše nevolje

 
 
„Uvijek sam mislio da sam prijatelj Hrvata, zbog svega što smo devedesetih, prilikom izlaska iz Jugoslavije i državnog osamostaljenja zajedno prošli“, ponavlja Milan Kučan, prvi predsjednik samostalne Slovenije, u tri mandata, od 1990. do 2002. godine, odgovarajući konsterniran na kampanju koju su protiv njega poveli neki hrvatski mediji, proglašavajući ga maltene najvećim neprijateljem Hrvatske. Prvo je profesorica Mirjana Kasapović u tjedniku Globus objavila svoje viđenje slovensko-hrvatskih odnosa i prema njenim tvrdnjama aktualno natezanje oko arbitražnog sporazuma posve se uklapa u dugu, stogodišnju tradiciju slovenske protuhrvatske politike. U toj se interpretaciji, punoj krajnje zaoštrenih kvalifikacija, Milan Kučan pojavljuje kao glavni negativac. Mirjana Kasapović optužuje ga da je 1991. sklopio pakt sa Slobodanom Miloševićem: Srbija je pustila Sloveniju da ode iz Jugoslavije, Slovenija je Srbiji zauzvrat „priznala pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela“.
http://www.mladina.si/media/www/slike.old/clanki/200321/sloba_display.jpg
Milan Kučan sa Slobodanom Miloševićem
 
Prošlog tjedna napadu na Milana Kučana pridružio se Ivo Lučić, u ratu jedan od stupova tajnih službi HVO-a i Herceg-Bosne koji je kasnije gradio karijeru povjesničara. Ne zna se iz koje pozicije, ali sada pišući „o visokom stupnju suglasnosti Kučana i Miloševića“ plete priču po kojoj je Hrvatska maltene bila izložena dvostrukoj agresiji: Beograda i Ljubljane. Može li se sinkroniziranost tekstova o navodno protuhrvatskoj politici Slovenije smatrati slučajnom? Nacional je zamolio Kučana da odgovori na optužbe i objasni relacije između Hrvatske i Slovenije s početka devedesetih, kao i danas kad u odnosima dviju država kao kost u grlu stoji arbitražna odluka o razgraničenju.
 
• Za neke hrvatske medije postali ste doslovno otac rata u bivšoj Jugoslaviji. Što bi mogli biti razlozi pokretanja takve difamacijske kampanje?
= Ne mislim da je to upereno protiv mene osobno, nego je riječ o kampanji protiv rješavanja problema u kojima su se Slovenija i Hrvatska zbog svojih međusobnih odnosa našle. Pisanja Mirjane Kasapović i Lučića ne zaslužuju ozbiljan odgovor jer su zasnovana na neistinama, nizu netočnosti, proizvoljnih tumačenja i prešućivanja relevantnih činjenica. Najvažnijim mi se čini pitanje što je cilj kampanje, kome danas odgovara stvaranje svojevrsne slovenofobije. Kao da njeni autori, pretpostavljam ozbiljni ljudi, ne znaju do čega su dovele slično huškački intonirane, iz Beograda protiv Slovenije i Hrvatske vođene kampanje iz vremena raspada Jugoslavije. Prošlost kao da se ponavlja, samo danas s drugim protagonistima. Situacija, nažalost, podsjeća na medijsko raspirivanje mržnje i stvaranje histerije kakvo je prethodilo ratu prije tridesetak godina.
 
• Kažete da se kampanja temelji na lažima? Što je lažno u tim tvrdnjama? Profesorica Kasapović svoje optužbe zasniva na famoznom sastanku rukovodstva Slovenije i Srbije, održanom 24. siječnja 1991., na kojem ste izrazili razumijevanje za „interes srpskog naroda da živi u jednoj državi“, dajući tako placet za formiranje Velike Srbije. Što se zapravo dogodilo na tom sastanku?
= Političko rukovodstvo Slovenije krajem 1990., nakon provođenja referenduma, svojevrsnog plebiscita o državnom osamostaljenju, odlučilo je obaviti razgovore s čelnicima svih tadašnjih jugoslavenskih republika. Htjeli smo objasniti da naša odluka nije neprijateljska prema bilo kome, da nam je cilj razlaz Jugoslavije na miran način. Tako se delegacija Slovenije u Beogradu sastala i s rukovodstvom Srbije. Razgovor nije bio tajan, po završetku održali smo i konferenciju za novinare. Slobodanu Miloševiću iznijeli smo dva ključna stava. Prvo da svaki narod u republikama federativne Jugoslavije ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje vlastite države, naravno uz uvažavanje jednakog prava svih ostalih. Drugo, da se u skladu s Helsinškom poveljom granice republika, budućih država, mogu mijenjati samo na miran način, dogovorom, a nikako nasilnim ili vojnim putem.
 
• Koliko znam, iste ste večeri o tom razgovoru s Miloševićem izvijestili i predsjednika Franju Tuđmana?
= Znajući manipulativnost tadašnje srpske politike odmah sam nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se po povratku iz Beograda nađemo na aerodromu u Zagrebu. Hrvatski je predsjednik prihvatio naša objašnjenja, ali vidio sam da nije baš zadovoljan. Razumijem i zašto. Slovenski stavovi nisu se podudarali s njegovom doktrinom da je proces razdruživanja ili raspadanja Jugoslavije prilika za uspostavljanje povijesnih etničkih granica. O tome je otvoreno govorio i za susreta sa slovenskim političarima. Primjerice, u listopadu 1990. u Otočcu, kad nas je uvjeravao da su povijesne etničke granice, a ne one postojeće, republičke, jedina garancija za uspješno okončanje procesa razdruživanja Jugoslavije.
 
• Nije tajna da je Tuđman sanjao o nekom novom crtanju granica. Ali Lučić tvrdi da ste upravo vi, svojim razumijevanjem za želju Srba da žive u jednoj državi, naveli hrvatskog predsjednika da odustane od politike nepovrjedivosti republičkih granica, na kojima je dotad, po njemu, inzistirao.
= Posve netočno. To je bio naš stav, a ne Tuđmanov. Predsjednik Tuđman računao je na stvaranje novih granica koje bi uključivale i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno u skladu s nekadašnjim sporazumom Cvetković - Maček. Smatrao je da samo etničke granice garantiraju dugoročnu stabilnost država. Na toj platformi uostalom, nedugo nakon našeg povratka iz Beograda, razgovarao je s Miloševićem u Karađorđevu.
 
• A što bi onda značilo vaše razumijevanje za interese srpskog naroda da živi u jednoj državi?
= Bili smo posve jasni: razumijemo želju, ali se ona ne može ostvariti na štetu jednakih prava i interesa drugih naroda, ne može biti na štetu drugih. To praktično znači očuvanje postojećih granica, s mogućnošću da se položaj Srba u Hrvatskoj te položaj Hrvata, Srba i Muslimana u Bosni rješava na način predviđen Helsinškom poveljom.
 
• Hoćete reći da pakta s Miloševićem nije bilo?
= Da, pakta s Miloševićem nije bilo niti nam je on bio potreban. Oni koji Sloveniju optužuju za takve stvari zaboravljaju tko je krajem osamdesetih bio u najvećem konfliktu sa Slobodanom Miloševićem. Nisu to bili Hrvati, nego ja osobno i slovenska politika.
 
• Spomenuli ste razgovore Tuđman - Milošević u Karađorđevu. Što znate o njihovu sadržaju?
= Tuđman mi o tim razgovorima nikad nije pričao. Saznali smo za njih mnogo kasnije, i to ne od Hrvata, nego od Srba. Vidite, mi smo o svim svojim razgovorima, kako onim unutar jugoslavenskog kruga, tako i o onima na međunarodnoj sceni, uredno obavještavali Zagreb, dok hrvatski predsjednik o svojim tajnim dogovorima sa Slobodanom Miloševićem nama ništa nije govorio. Premda smo se smatrali prijateljima i saveznicima u procesu raspadanja Jugoslavije, povezani - kako smo vjerovali - idejom da ćemo skupa doći do istog cilja, do svojih vlastitih država. Čak smo razgovarali i o mogućnosti zajedničke obrane dođe li do agresije. Koliko je taj dogovor važio pokazalo se one noći kad je pokrenut napad Jugoslavenske armije na Sloveniju i kad sam nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se spriječi izlazak oklopnih jedinica iz vojarni u Hrvatskoj. Odgovorio mi je: Pa što mislite, Milane, ne ćemo mi zbog vas u rat!?
 
• Hoćete reći da niste vi izdali Hrvatsku, nego je Tuđman izdao Sloveniju?
= Ne upotrebljavam tako teške riječi, ali Tuđmanu sam tada rekao: Predsjedniče, morat ćete u rat ne zbog Slovenije, nego zbog sebe.
 
• Tuđman u to vrijeme nije vjerovao da će se i Hrvatska naći u ratu?
= Ne, stalno je govorio kako mu je Veljko Kadijević dao riječ da JNA nikad ne će napasti Hrvatsku. Jako se pouzdavao i u svoje dogovore s Miloševićem. Često je govorio da je ključ rješenja problema Jugoslavije hrvatsko-srpski sporazum. Hrvoje Šarinić, ondašnji šef Tuđmanova ureda, napisao je cijelu knjigu o svojim tajnim putovanjima u Beograd, na razgovore s Miloševićem.
 
• Dolazi li možda do zabuna u interpretaciji jer su se u jednom trenutku interesi Slovenije poklapali s interesima Srbije? Recimo, interes Slovenije da izađe iz Jugoslavije i interes Miloševića da Slovenija ode kako bi on lakše pokorio ostatak države.
= Niti smo mi išli u Beograd tražiti od Miloševića dozvolu da odemo iz zajedničke države, niti nam je on to mogao dati. Kao što ni mi njima nismo mogli odobriti stvaranje države u kojoj će živjeti svi Srbi. E, sad je li Milošević kalkulirao kako će našim odlaskom oslabiti Hrvate? Vrlo vjerojatno. Ali upravo to je bio jedan od glavnih razloga da Slovenija nikada nije rekla: mi odlazimo, a vi se snalazite kako znate i možete. Uvijek smo govorili u paru: Slovenija i Hrvatska obavile su demokratske procese odlučivanja o svojoj budućnosti i tražimo međunarodno priznanje za obje zemlje. Nikada nismo problematizirali ni pitanje nedefiniranog položaja Srba u Hrvatskoj, nastalo nakon donošenja novog Ustava. Uvijek smo govorili da u tom pogledu vjerujemo u principijelnost hrvatske politike i rješavanje problema u skladu s međunarodnim standardima.
 
• Svejedno, u hrvatskim medijima sada ste optuženi kao čovjek koji jeSlobodanu Miloševiću dao mandat za napad na Hrvatsku, za uništenje Vukovara i granatiranje Dubrovnika, za pogibiju tisuća ljudi i razaranje zemlje. To su jako teške optužbe. Kao da vas kandidiraju za Haaški sud.
= Riječ je o krajnje apsurdnim optužbama. Dosad sam se smatrao prijateljem Hrvata, sad vidim da sam postao glavni krivac za sve vaše nevolje. Ali te će nevolje hrvatska politika prije ili kasnije ipak sama morati riješiti. Haaški sud više ne postoji, ali mogu me optužiti na sudu u Zagrebu. Ako sam kriv za Vukovar, za Dubrovnik, to su bili teški zločini.
 
• Kako vi vidite povijest hrvatsko-slovenskih odnosa? Profesorica Kasapović govori o sto godina kroatofobije u Sloveniji.
= Ona je iz povijesti izabrala ono što odgovara njenim tezama, a i to nedosljedno. Mislim da je u odnosima slovenskog i hrvatskog naroda bilo mnogo više pozitivnoga. Nije normalno ni razumno da mi, Slovenci i Hrvati, godinama prijatelji i saveznici, sada odjednom postajemo jedni drugima najveći neprijatelji.
 
• Što je onda cilj kampanje koja se bavi vašim likom i djelom?
= Mislim da je moje posve neutemeljeno ocrnjivanje povezano s arbitražnim sporom i definitivnim utvrđivanjem granice između Slovenije i Hrvatske. Ne bih rekao da je kampanja namijenjena domaćoj, ni hrvatskoj ni slovenskoj javnosti. Te pisarije upućene se prije svega međunarodnim adresama, centralama u Bruxellesu, pa možda čak i NATO grupaciji, i služe stvaranju dojma da je Hrvatska stalno, kroz povijest i danas, žrtva nekakve slovenske urote, svojevrsne kroatofobije. U tom bi ključu - sugerira se - trebalo gledati i na današnje inzistiranje Ljubljane na arbitražnoj odluci, na njenom priznanju i praktičnoj provedbi.
 
• Kako mislite da se nastali problem može riješiti? Obje su se strane, i hrvatska i slovenska, čvrsto ukopale u svoje, međusobno suprotstavljene stavove. U Hrvatskoj se nagađa da bi nakon izbora u Sloveniji koji bi se trebali održati ove godine, moglo doći do popuštanja tenzija pa će, kao, to biti pravi trenutak za novi dogovor.
= Vlada koja se formira nakon izbora naći će na stolu arbitražnu odluku. Ne vidim da bi itko u Sloveniji to mogao zanemariti i pristati da nakon svega rješenje krene tražiti neki novi način. Koji novi način? U ovom slučaju riječ je o starom načinu. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora koji 25 godina nisu dali nikakav rezultat, sasvim je nerealno. Realno je angažiranje Europske unije koja je bila inicijator i sponzor arbitražnog rješenja, pa bi sada mogla tražiti da se prema njenom aktu obje strane civilizirano odnose.
 
• Kako mislite prema njenom aktu?
= Pa arbitraža izvorno nije bila ideja Slovenije, nego Europe koja je predložila da se problem neriješenih granica između dviju država u procesu ulaska Hrvatske u EU iz sfere politike prenese u sferu prava, što smatram ispravnim. Povratkom u političko odlučivanje ništa se ne može dobiti. Osobno bih preporučio da se politička rukovodstva i Slovenije i Hrvatske više posvete onom što nam je zajedničko i na čemu bi se u Europi mogli afirmirati kao dvije kreativne zemlje. Umjesto da u europski prostor unosimo probleme.
 
• Ali Hrvatska arbitražni postupak smatra definitivno kontaminiranim i kompromitiranim.
= Istina, Slovenija je napravila grješku, nema oko toga nikakve sumnje, počinitelji su razriješeni, ali arbitri su odlučili da mogu nastaviti s radom. Zašto Hrvatska to ne prihvaća? Slovenija, primjerice, nikada nije problematizirala činjenicu da je Budislav Vukas, kao jedan od arbitara, cijelo vrijeme postupka spavao u rezidenciji hrvatske ambasade. Mislite da on svojim domaćinima ništa nije rekao o tome kako se stvari s arbitražom razvijaju ili ga oni ništa nisu pitali? Ne koristim to kao argument, ali rado bih znao kako je moguće da se dvije prijateljske zemlje međusobno prisluškuju i onda to koriste kao argument za odustajanje od arbitraže.
 
• Koliko znam, nismo se uzajamno prisluškivali. Drugi su to obavili. A neke se usluge, i neki partneri, ne mogu odbiti.
= To je razlog za dodatnu skepsu. Pitanje je što se zapravo hoće postići. Želi li se problem razgraničenja riješiti ili ne. Ne znam kako je s Hrvatskom, ne želim špekulirati koji strateški interesi sprječavaju Hrvatsku da ne želi riješiti granična pitanja s BiH, Crnom Gorom i Srbijom, ali za Sloveniju je izuzetno važno da konačno utvrdi svoje granice.
 
• Zašto vam je određivanje granične crte tako važno?
= Slovenija ima granice koje se ne poklapaju s našim nacionalnim povijesnim teritorijem. Ni na strani Italije, ni s Austrijom, niti s Mađarskom. Poučeni povijesnim iskustvom svojatanja naših zemalja izuzetno nam je važan stav Helsinške povelje po kojem su granice u Europi fiksne i mogu se mijenjati samo mirnim putem. Mirjana Kasapović kao jednog od navodno velikih kroatofoba spominje Edvarda Kardelja, a Kardelj je bio na čelu jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj je Hrvatska dobila otoke i Istru, a Slovenija je jedan dio svog nacionalnog teritorija morala prepustiti Italiji. Ne govorim samo o Trstu, nego o slovenskoj Benečiji, Gorici i tako dalje. Definitivno utvrđivanje hrvatsko-slovenske granice rezultiralo je, posve nepotrebno, stvaranjem velikih napetosti između dviju država. Umjesto da jačamo Europu zajedničkim inicijativama, mi dolazimo posvađani oko ipak minornih pitanja.
 
• Ali da bismo mogli doći pred Europu, moramo prvo riješiti svoje međusobne odnose.
= Ne vidim zašto bi to bilo tako teško i nesavladivo. Bojim se da zbog neozbiljnosti politike propuštamo dragocjenu šansu koja nam se možda ne će ponoviti. Situacija u Europi je rizična, u svijetu dramatična. Pitanje je gdje ćemo se mi, i Hrvati i Slovenci, naći, dođe li do katastrofe. Europska unija više nije ona zajednica u koju smo ušli. Sve je manje faktor na globalnom planu u upravljanju svijetom. Više nije zajednica država, nego je faktički zajednica europske pučke stranke. Tako i funkcionira. Kao nekada Kominterna ili kao Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Što je dogovoreno u partiji, to ima da se izglasa u Europskom parlamentu. Posve pogrješno. Mislim da interesi stranaka nikako ne mogu biti iznad interesa država članica EU-a.
 
• Što bi to Hrvatska i Slovenija mogle ponuditi Europi?
= Mnogo toga, samo da je pameti. Na primjer, iskustvo života u federaciji kakvo druge članice Europske unije nemaju. Dobro, EU formalno nije federacija, ali je višenacionalna zajednica, s problemima jako sličnim onima koje smo imali u Jugoslaviji: pitanje ravnopravnosti članica, modela odlučivanja, funkcionalnosti, odnosa između više i manje razvijenih... Ako ništa drugo, možemo barem upozoriti kamo nerješavanje unutarnjih problema EU-a vodi. Jugoslavensko iskustvo govori da vodi u raspad. Mogli bismo zatim Europi ponuditi svoje insajderske ideje u rješavanju problema na Balkanu, pogotovo sudbine Bosne i Hercegovine, u čemu međunarodna zajednica jako luta i stalno se vrti gubeći vrijeme kao u kakvom ringišpilu. Na koncu, dvije bi se države mogle dogovoriti o zajedničkom rješavanju niza konkretnih energetskih ili prometnih problema ili pitanja zaštite Jadrana... Nažalost, Slovenija i Hrvatska nemaju ni jednu jedinu zajedničku inicijativu ili projekt.
 
• Kako ne, zajedničkim snagama rade na međusobnom raspirivanju nepovjerenja, pa čak i mržnje. Kome to koristi?
= Na to pitanje nemam odgovor. Takva je neracionalnost, čak iracionalnost teško objašnjiva. Problemi s arbitražnim sporazumom ne opravdavaju takvu vrstu ponašanja. Pogledamo li izazove pred kojima svijet stoji, onda su naši problemi sićušni. Stavimo li u fokus svoju odgovornost prema budućnosti, onda je jasno da ih što brže moramo zatvoriti.
 
• Je li stalno zatezanje konopca i srljanje u sukob rezultat malih kapaciteta političara s jedne i s druge strane granice na Sutli ili je riječ o nekoj igri koja je malo veća?
= Ni to se ovdje ne može isključiti. O kapacitetima političara možemo suditi svakodnevno. Ali previše sam godina proveo u politici da ne bih dopustio i ovu drugu mogućnost, da je u igri možda i koji veći interes. Na ovim prostorima oduvijek su se sukobljavali geopolitički interesi, pa tako je i danas. U tom slučaju, bez obzira na to o kome je riječ, posljedice će u krajnjoj konzekvenciji biti na štetu i Hrvata i Slovenaca.
 

Jelena Lovrić, Nacional

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Utorak, 17/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 852 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević