Get Adobe Flash player

Za svako svoje djelo spreman sam odvojiti neograničeno vrijeme

 
 
Akademski slikar Zoran Šimunović iz Osijeka, radi u Vukovaru, osobito je istaknuto ime srednje generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. U posljednje vrijeme izlagao je nekoliko puta samostalno diljem Hrvatske.
https://arteist.hr/wp-content/uploads/2019/04/Zoran-%C5%A0imunovi%C4%87-2-750x400.jpg
• Gospodine Šimunoviću, istaknuti ste umjetnik srednje generacije hrvatskih likovnih umjetnika. Kako vidite aktualni likovni trenutak kod nas?
-Na žalost ne dobro. Na umjetničkoj sceni vlada zatvoreni krug i vrlo je teško prodrijeti u njega, poglavito za autore koji nisu u većim sredinama. To opažanje govorim i sa stajališta umjetnika ali i sa stajališta kustosa, te umjetnici moraju ulagati izniman napor da bi pronašli svoje mjesto pod suncem. Apsolutno je opravdano da autor mora dati sve od sebe da bi postigao dobar umjetnički rezultat i iza njega mora postojati mukotrpan rad da bi stvorio kvalitetnu i opravdanu umjetnost koja zaslužuje biti viđena. Također je veliki problem što nema uređenog tržišta umjetninama, ne postoji dovoljan broj privatnih galerija koje se bave prodajom, promocijom i marketingom umjetničkih djela kao što je uobičajeno u zapadnim zemljama. Također ne postoje menadžeri niti agenti koji zastupaju umjetnike već je sav posao na samom umjetniku od slikanja, traženja izložbenog prostora, promocije i prodaje što se ponekad čini nemogućom misijom jer svako zvanje je specifično te su rijetki oni koji mogu savladati sve te stavke. Možda ne treba biti toliko kritičan. Osjete se i pozitivni pomaci, od nedavno umjetnici imaju na raspolaganju razne programe sufinanciranja i potpora iz raznih fondova te ukoliko se malo angažiraju mogu dobiti jako pristojnu financijsku potporu za svoje djelovanje. Upravo radi takvih stvari smatram da će u budućnosti generacijama biti puno lakše nego što je to sada.  
 
• Zapaženi su Vaši radovi, u velikim i vrlo velikom formatu. Što je tako atraktivno u tom formatu?
-Kod mene vlada određena opsesija velikim formatima, jednostavno nemam racionalnog objašnjenja zašto je to tako, jednostavno rad na velikom formatu me ispunjava i na njemu se mogu najbolje izraziti. Za sada slikam slike dimenzija 1,5x1,5 m i 3x3 m, ali lagano osjećam veliku potrebu da pređem na još veći format. Upravo radi toga u zadnjem ciklusu sva djela su naslikana u formatu 1,5x1,5 m na način da svako djelo može funkcionirati zasebno, ali zajedničkim spajanjem više djela možete dobiti neograničeno veliko umjetničko djelo. Na taj način pružam mogućnost i svojim kolekcionarima da izraze svoju maštovitost i da si sami slože djelo kakvo žele.
 
• Isključivo slikate uljem. Na tako velikim formatima proces slikanja traje dugo, a današnje je vrijeme iznimno ubrzano.
-Ne opterećujem se vremenom. Smatram da se svakom djelu neovisno o tehnici slikanja treba dosta posvetiti. Taj proces uključuje promišljanje o svako djelu kao i sam postupak slikanja. Za svako svoje djelo sam spreman odvojiti neograničeno vrijeme kako bi ishod bio najbolji. Osobno sam protiv „štancanja“ djela koja u tom postupku, po mom skromnom mišljenju, gube na umjetničkoj vrijednosti. 
 
• Nedavno ste izlagali na zajedničkoj izložbi s Dubravkom Sertićem, Vi ulja on crteže. Kako je publika prihvatila mješovitu izložbu?
-Publika je bila oduševljena. Nemate priliku često vidjeti takav kontrast na jednoj izložbi (u koliko se ne radi o biennalima ili slično). Mogu reći da je upravo taj kontrast izazvao razne emocije kod posjetitelja, pozitivne i naveo ih na dodatna razmišljanja o djelima i samom postupku nastanka umjetničkih djela. Smatram da je i jedan od ciljeva ove izložbe bio navesti ljude na razmišljanje i smatram da smo Sertić i ja u tome uspjeli. Također smo se referirali na sukob između slikarstva i crteža kroz dva svijeta i dva umjetnika koja su potpuno različita, a u konačnici slična. Osobno mi je bila iznimna čast sudjelovati na ovakvoj izložbi i veselim se daljnjim suradnjama sa Sertićem. 
 
• Vaši motivi izviru iz sjećanja, to me podsjeća na Bergmana.
-Da. Lijepo je sjećati se sretnih trenutaka i stvari u životu, to je svojstveno za nas kao ljudska bića. Ukoliko imate mogućnost ispoljiti tu emociju prema van, bilo bi šteta ne staviti ju na platno. Upravo to i činim kroz svoja djela. Sva ta sjećanja su ono što nas čine osobama kakve jesmo i ne trebamo bježati od njih. Neka sjećanja i stvari koje slikam sežu u djetinjstvo, a druga su novijeg datuma. Njihova starost nije bitna, bitna je ta emocija koju u meni probuđuju. Ponekad je teško umjetnicima ogoliti svoju intimu i pokazati ju vanjskom svijetu, ali ja s tim nemam problema, možda uglavnom što se kod mene uvijek radi o lijepim sjećanjima koja meni izazivaju ugodu i sreću i nadam se da djela isti efekt pobuđuju i kod publike. Neopisivo mi je drago kada mi publika dođe i kaže kako ih je neki detalj sa slike podsjetio na njihovo djetinjstvo ili neku sitnicu iz njihovog života te se na taj način osjećaju povezano sa mnom i sa mojim djelom.  
https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2019/03/zoran-simunovic-slika.jpg
• Vaš je opus između figurativnog i nefigurativnog.
-Pri završetku akademije isključivo sam se bavio apstrakcijom. Ali nikad ne znate što vam vrijeme nosi niti u kojem ćete smjeru otići. S vremenom me figuracija počela sve više privlačiti i trenutno se u njoj mogu najviše izraziti iako elementi nefigurativnog su još uvijek prisutni. Upravo spoj figurativnog i nefigurativnog je jedna od odlika mog rukopisa kao i kolorit.
 
• Niste slobodni umjetnik, radite u muzeju u Vukovaru.
-Neophodno je da imate stalan posao. Upravo radi toga moje stvaralaštvo je  neopterećeno. Kada imate materijalnu sigurnost možete stvarati ono što želite, možete si dozvoliti da na djelima ogolite sebe i svoju intimu, niste opterećeni raznim narudžbama već slikate samo isključivo ono to vas kao umjetnika ispunjava. Nije isključena mogućnost da ću u budućnosti biti samostalni umjetnik, ali za sada me ovakav status u potpunosti ispunjava. Također rad u muzeju mi je proširio vidike. Uspio sam vidjeti koliko je truda i rada potrebno s druge strane da bi se neki projekt realizirao i sada kao umjetnik više cijenim i taj dio posla koji je neophodan u likovnom stvaralaštvu. Kroz vlastito iskustvo mogu reći da se ta dva posla uzajamno upotpunjuju i kroz kustoski rad sam stekao sve one vještine koje sam naveo u odgovoru na Vaše prvo pitanje, a koje su neophodne da ih umjetnik danas posjeduje.
 
• Što je trenutno novo u atelijeru?
-U pripremi su novi ciklusi. Ostajem vjeran svom rukopisu, ali figuracija me sve više privlači…
 
• Planovi, izložbe, monografije?
-U pregovorima sam za nekoliko izložbi sljedeće godine u Hrvatskoj. Također pregovaram i sa galerijama u inozemstvu. Ove godina je bila dosta turbulentna. Iza mene je 6 samostalnih i jedna međunarodna izložba. Iduća godina je u znaku pripreme novog ciklusa kako bi se publici mogao predstaviti sa novim radovima. Za monografiju je još rano iz razloga što sam relativno kratko na sceni (od 2013. godine), pa ću o njoj razmišljati tek kroz koju godinu.
 

Miroslav Pelikan

Projekti s Korčulanske ljetne škole vodili su u restauraciju staljinizma

 
 
Filozof i publicist, autor knjiga kao što su Proces Zapadu, S Nietzscheom o Europi i Nezacjeljiva rana svijeta, prevoditelj Nietzschea, Agambena, Derride i mnogih drugih, Mario Kopić, govori o smislu filozofije u Hrvatskoj, Praxisu, blogovima i simpozijima, kao i o vječnim političkim temama i “bolestima demokracije”.
https://enacademic.com/pictures/enwiki/77/Mario_Kopic_2007.jpg
• Kako tvoja “rubna” pozicija, i u geografskom, ali i u institucionalnom smislu, pomaže i odmaže u filozofskom radu?
– Ona je stjecaj svakojakih okolnosti, no postoji i neka dublja inklinacija rubovima i postranjenosti. Svoju sam prvu knjigu, kao dvadesetpetogodišnjak, naslovio upravo Iskušavanje rubova smisla. Bilo je to vrijeme posebno gluho i slijepo za bilo kakav izrod, dakle i za osobenjake, za svaku logiku posebnosti, za dijabolički rez u svakom (ideološkom ili mitološkom) simbolu, za necjelovitost svakog i svih sistema. A logika je posebnosti i osobenjaka čudna logika. No čudno je i to da se stabilnost društvenih sistema podudara s određenim stupnjem njihove labilnosti. Za konzistentnost matematičkog skupa potreban je bar jedan element koji ne spada u taj skup. Ukoliko izvan ljudskog društva takva elementa nema (npr. Boga), društvo može preživjeti samo ako pristane na vlastitu nekonzistentnost. Ukoliko nije totalizirajuće i ekskomunicirajuće, nego dopušta “strane” elemente upravo unutar samoga sebe. A mislioci (koliko god ta riječ pretenciozno zvučala) u svijetu rada jesu ti osobenjaci, ljudi s ruba, jer mišljenje nije izraz radne sposobnosti ili radne snage. Postane li to, nije više mišljenje, nego teoretiziranje i koncipiranje. Jedino ono društvo nije metafizičko i totalitarno koje prihvaća mislioce kao osobenjake i ne pokušava ih pretvoriti u znanstveno-istraživačke (danas) ili kulturne (jučer) radnike. Sebe vidim kao takva osobenjaka, stranog našoj – mojoj, tvojoj – domovini, ali upravo tom svojom “stranošću”, nadam se protiv nade, konstitutivnog.
 
Filozofija u Hrvata – blogovi i simpoziji 
 
• U posljednjih pola godine tvoje radove i prijevode kao i autorske tekstove možemo pratiti i na sve poznatijem blogu Vaseljena. Koliko je meni poznato, radi se o prvom ozbiljnijem filozofskom iskoraku u sferu bloga, barem u Hrvata. Kako je došlo do toga i kako to da više preferiraš taj vid dijaloga nego recimo klasične simpozije?
– Famoznog “Nemanju”, autora tog bloga, upečatljive lucidnosti, poznajem još iz vremena studija, a dijelimo i neke predivne prijatelje. No ovom je prilikom puno važnije naglasiti da filozofija nije nikakva knjiška mudrost. Filozofska se pitanja ne postavljaju izvan vremena i prostora, do njih se ne dolazi tako što se mrtvački ozbiljno udubljujemo u prošlost filozofije, odajemo ponizno antikvarnu proučavanju velikih filozofskih djela, nego tako što se sa strasnim čuđenjem suočavamo sa životom, prije svega s vremenom i prostorom u kojem nam je dosuđeno živjeti. Pravi i jedini, naime, živi izvor filozofije nije knjiga, nego sam život, povijesna epoha kojoj pripada.
Filozof je strastveno biće. Ako to nije, nije filozof. Filozofija kao ljubav prema znanju jest patološka. Ne u kantovskom, transcendentalno analitičkom ili frojdovskom, psihoanalitičkom smislu, nego u izvorno filozofskom, fenomenološkom značenju. Strast je raspoloženje kojim ne raspolažemo, nego raspoloženje kojemu smo na raspolaganju. U toj strasti nije riječ o tome da bismo zauzeli neko stajalište, nego o tome da se onome čemu se čudimo najprije prepustimo odnosno dopustimo ga kao takva. Strast kao pathos manje je od aktivne djelatnosti i više od pasivna stanja. Strast je pasivan akter u nama: aktivna pasivnost. To kao filozofi u svojoj temeljnoj ljubopitljivosti nikada ne smijemo zaboraviti. Zato tamo gdje zavlada bestrasnost, filozofija kao strasnim čuđenjem prožeta radoznalost više ne postoji. Drugim riječima: apatija i filozofija se isključuju!
Današnji “pompoziji”, ponajviše u funkciji stjecanja točaka za CV, sve su apatičniji i time sve dalji od filozofije kao radoznalosti.
 
Praxis je bio svojevrsni anakronizam
 
• Sve nas to dovodi i do vječnog pitanja. Postoji li uopće neka “hrvatska filozofija”? Pomalo već zaboravljeni Praxisizgleda kao jedina svijetla točka u prošlim desetljećima, kada je doista postojao neki relevantni filozofski pokret koji nije bio ograničen samo na naše podneblje. Kakva je po tebi situacija danas? Gdje vidiš potencijalno rađanje neke “nove misli”, ima li je, i ako nema, koji su razlozi?
Praxis, kažeš. Njegova je zasluga što nas je svojim mišljenjem prakse i putova slobode čovjeka kao pojedinca u istinski neotuđenu društvu oslobodio dijalektičkog materijalizma, njegovih objektivnih zakona i objektivne nužnosti. No, filozofski gledano, Praxis je u vrijeme svojega institucionalnog etabliranja svojevrsni anakronizam. Naime, imamo li u vidu europski kontekst (Heidegger Pismo o humanizmu objavljuje 1947, Nietzschea 1961, Hannah Arendt Izvore totalitarizma 1951, Lévinas Totalitet i beskonačno 1961, Lacan svoje Spise objavljuje 1966, a Derrida prve knjige 1967), na dnevnom je redu već problematizacija i tematizacija Ideje, onog zajedničkog Principa od kojeg su polazile kako staroljevičarska (dijamatska) bezobzirna kritika svega postojećeg odozgo nadolje tako i novoljevičarska (mladomarksovska, neomarksistička) kritika svega postojećeg odozdo nagore. Pred repetitivnim ideološkim represijama praxis filozofi ostaju nijemi. Ne pitaju se nije li opreka između lijepe Ideje i ružne stvarnosti samo prividna? Nije li stvarnost koja nas pritišće posljedica realizacije Ideje? I nije li naše prepoznavanje stvarnosti upravo kao ružne stvarnosti u odlučnoj mjeri uzvratno određeno upravo lijepom idejom, u svjetlu koje nam se stvarnost pokazuje takvom kakvom nam se pokazuje? Nismo li upravo zbog zagledanosti u istu (zajedničku) ideju u neprestanu sukobu  sa službenim zastupnicima Ideje?
A tadašnja nam europska filozofija razotkriva da su ideje platonističkog (metafizičkog) podrijetla i da Ideja kao vrhovna ideja unutar onto-teološke strukture metafizike nije ništa drugo nego platonističko ime za najviše biće (Boga). Spoznaja je to da je druga ili tamna strana metafizike (kulture) neizbježan rezultat metafizike same, da se najcrnija djela rađaju upravo iz vjere u opravdanost nasilja svjetla nad tamom. Lakanovski rečeno: užitak nije u svijetloj (blaženoj) budućnosti ostvarene Ideje, uspostavljena Dobra, kad bi trebale biti ispunjene sve želje (“svakomu prema njegovim potrebama”, “bili smo ništa, bit ćemo sve”), nego užitak izvire iz presjeka između želje i zabrane: višak užitka jest zabranjen užitak!
A što se tiče današnjeg mita da je domaća filozofija bila dijelom svjetskih strujanja, pada mi na pamet izjava Lava Šestova da svako čudovište izdaleka izgleda lijepo. Možda je to malo pretjerano, ali doista iz daljine – ne samo one vremenske, nego i psihološke – naličje nam može olako izmaći iz vida. Korčulu tada pohode “vrhunski teoretičari” koji svoju popularnost ne duguju inovativnosti svoje filozofije ili – što bi se od marksista moglo očekivati – barem autoritetom u ekonomiji, nego zapaljivim političkim porukama i štelovanju kvazirevolucionarne lirike.
U taj i takav filozofski prostor, koji se tek osamdesetih počinje polako otvarati za mišljenje koje ne popušta pred ideološkim silovanjima i teološkim zavođenjima, devedesetih godina osvetoljubivo i brahijalno ulaze “mladohrvatski” zahtjevi za metafizičkom regeneracijom i obnovom, uključujući i onu katoličku. Nismo se još ni destaljinizirali, već smo se rekatolizirali! Nastupa i baca sjene do danas strahovita regresija. Izvući se iz nje zato ostaje zadaćom mišljenja i vesele me svi pomaci u tom smjeru… Jer upravo je filozofija (kao ljubav prema znanju, rado-znalost, koja dakle nije ni ideologija ni teologija, ni pozitivizam ni kognitivizam) praizvorište duhovne slobode. A ona nije ni lijevo ni desno, nego ispred nas. Duhovna sloboda Hrvata je naša vlastita budućnost.
Zašto je drveće važnije od barikada
 
Projekti s Korčulanske ljetne škole vodili su u restauraciju staljinizma
 
• Možda su neki gosti Korčulanske ljetne škole doista bili marksisti mediokritetske razine, no što je s Henrijem Lefebvreom, Leszekom Kolakowskim, Herbertom Marcuseom, Jürgenom Habermasom… I, naposljetku, što nedostaje “zapaljivim političkim porukama” kao takvim, posebno ako u vidu imamo da su to ipak šezdesete godine?
– Od nabrojenih izdvojio bih svakako Kolakowskog i Habermasa, njihovo je opraštanje od teologije revolucije znano. I možda je najbolje Kolakowski, 1983. godine, odgovorio na tvoje pitanje o Korčulanskoj ljetnoj školi: “Smatram vas prijateljima i osobno ste mi dragi. Ja vas ne mogu javno kritizirati. No vi imate velike iluzije o humanizmu i o ‘demokratskom socijalizmu’, i teško se rastajete od njih. Vi ste opasna grupa, i ne bi bilo dobro za Europu da je povedete svojim putem”.
Iako filozofiju ne vidim kao naputak za akciju u ime Ideje, “političkim porukama” s Korčule “nedostaje” sljedeće: ti projekti, još usmjereni u besklasno društvo bez kapitala, čak bez robne ekonomije, nisu vodili u našim okolnostima naprijed, nego unatrag, u restauraciju staljinizma. To je u najčišćem obliku posvjedočio u svijetu najpoznatiji praxisovac s ovih prostora Mihailo Marković kao Miloševićev ideolog. Ukoliko bih se pak trebao očitovati o 1968, od njezinih suvremenika najradije prihvaćam sud Lévi-Straussa da mu je naprosto mrska, jer ne odobrava da se siječe drveće za pravljenje barikada (drveće, to je život, to se poštuje, i nadam se da će preambula hrvatskog ustava jednoga dana počinjati rečenicom da je život svih živih bića svet, kako bismo dobili bar neku orijentaciju u našim nesretnim bauljanjima po “bespućima povijesne zbiljnosti”), da se pretvaraju u kante za smeće javna mjesta koja su opće dobro, za koja su svi odgovorni, da se sveučilišne zgrade prekrivaju svakojakim natpisima, da se ustanove paraliziraju svađom i maratonom brbljanja…
 
• Drago mi je da spominješ Lévi-Straussa, ne samo zato jer mu je upravo 100. rođendan. Nije li stav da se ne siječe drveće za pravljenje barikada pomalo reakcionaran? Naravno da sam i ja za poštivanje svih živih bića, no ne pretvara li se upravo ekologija danas u novu ideologiju?
– Svakako, no kod Lévi-Straussa zapravo nije riječ o ekologiji kao novoj ideologiji, nego o ekozofiji kao znanju koje daje horizont kako ekonomiji tako i ekologiji. Bez ekozofije ekologija nije drugo nego vječna reciklaža sebe same, vječno obnavljanje imperijalizma koji nadzire znanstveni imperijalizam. To je u skladu s novim duhom vremena, novom duhovnošću koja nastaje na prijelomu iz antropocentričke u postantropocentričku epohu, na prijelomu između epohe kad se čovjek kao subjekt smatrao krunom svega stvorenog i zato gospodarom kako žive tako i nežive prirode, te epohe kad čovjek konačno postaje svjestan svoje ovisnosti o prirodi, svoje povezanosti sa svim živim bićima.
Zato je Claude Lévi-Strauss u posebnom izvješću za francusku skupštinu još 1976. godine napisao da bi francuski zakonodavac u svojim određenjima sloboština napravio odlučan korak naprijed ako čovjekova prava ne bi zasnovao na njegovoj prirodi moralnog bića, nego na njegovoj prirodi živog bića, dakle na prirodi svih živih bića. Čovjek je samo jedno od tih bića. U tom pomaku što ga je predlagao Lévi-Strauss je vidio zametak nove deklaracije o pravima. Uvjeren sam da će do takve nove deklaracije doći u ovom našem stoljeću! Ona bi polazila iz novog odnosa između čovjeka i prirode te čovjeka i živih bića. Prirodu prije nego što pomislimo čuvati za čovjeka, moramo čuvati pred njim; pravo na okoliš jest pravo okoliša nad čovjekom, a ne pravo čovjeka nad okolišem. Iz toga da čovjek ima prava prije svega kao živo biće neposredno proistječe da su prirodne granice tih prava, što ih priznajemo čovjeku kao vrsti, prava drugih vrsta živih bića. Sve te misli prožima misao o poštivanju života, o tome da čovjek nije gospodar (subjekt), nego baštinik života. Ideolozi kao ekstremni antropocentristi to će zadnji osvijestiti.
 
Bolesti demokracije
 
• U svojoj knjizi Proces Zapadugovoriš o “bolestima demokracije” pokazujući da je čitavo pozivanje na demokraciju nakon pada Berlinskog zida na neki način ideološki potkovano. Čini se da je financijska kriza barem malo uzdrmala “ekstazu demokracije” koju kritiziraš, pa me zanima kako tumačiš trenutno ekonomsko stanje u svijetu, koje, dakako, ima posljedice i u političkom, ali i u svakodnevnom životu. Predstavlja li financijska kriza, kao što nas neki uvjeravaju, doista nov Događaj nakon 11. rujna, ili će ona, na kraju krajeva, ponovno dovesti do jačanja Sistema?
– Odgovor na taj snop pitanja uopćit ću najprije ovako: gdje nastupa problem kapitalizma? Moderna, liberalna demokracija povezana je s kapitalizmom, nastala je i razvijala se istodobno s njim. Politička i ekonomska sloboda, opća sloboda udruživanja i sloboda opće robne razmjene spadaju zajedno. Nema jedne bez druge! Tek kad nam je to jasno, možemo se pitati kakav je svagdanji kapitalizam koji nosi njega zasnivajuću demokraciju i što se s njim dade ubuduće napraviti. O tome se možemo pitati upravo na osnovi triju temeljnih načela moderne demokracije: slobode, bratstva (solidarnosti) i jednakosti. Riječ je o tome jesu li te vrjednote u ravnoteži ili nisu. Ukoliko nisu, počinju problemi, zbivaju se nepravde, dolazi do kršenja ili ograničavanja ljudskih prava, neovisno je li posrijedi prevelika ili premala težina pojedinih vrjednota. Ako neka od tih vrjednota postane najviša i isključujuća, dobivamo tri oblika totalitarizma: imperijalizam slobode vodi u anarhizam, bratstva u fašizam, a jednakosti u komunizam. Ako je neka od njih zapostavljena, recimo bratstvo kao solidarnost, tada je pogođena država kao socijalna država. Ako je zapostavljena jednakost kao jednakost pred zakonom, tada je pogođena država kao pravna država.
Sloboda je zapletenija, manjka je u svim totalitarizmima; i sloboda u anarhiji naposljetku se izokreće u neslobodu, u diktat izabranika. Posljedica pretjerane kapitalističke slobode, kad se, kao u neoliberalizmu, razobruči tržišno načelo laisser fairelaisser passer, nije politička anarhija, ali postoji opasnost moralne anomije i socijalnih nepravdi. Ta je opasnost danas posebice velika. No ne smijemo zbog raznih teškoća što ih izaziva globalizacija kapitalizma staviti tomističke ili marksističke naočale i početi napadati kapitalizam kao takav, kapitalizaciju kamata i slično. Moramo biti svjesni kompleksnosti moderne, zajedno s kapitalizmom razvijajuće liberalne (formalne, parlamentarne) demokracije. Ona osim navedenih vrednota obuhvaća još trodiobu vlasti i koegzistenciju legitimne vlasti (slobodni izbori), pravne države (vladavina zakona) i civilnog društva (procvat elita).
Odgovarajući sad konkretnije na tvoje pitanje: moderno je društvo sistem diferenciran na djelomične sisteme (politika, ekonomija, kultura i socijala), od kojih svaki ima svoju autonomiju, svoju logiku i svoja pravila.  Što bi bio prijelom s modernim društvom kao sistemom? Jedino dediferenciranje, bilo u smjeru totalizacije (proglašenje jednog djelomičnog sistema, recimo političkog, kao u realnom socijalizmu, za Sistem), bilo pak hibridizacije (regresivno stapanje djelomičnih sistema u arhaičnu predsistemsku, predmodernu Cjelinu). Ukoliko ipak na kraju ne odolimo zovu za prijelomom, nadam se samo da ćemo se na vrijeme znati zaustaviti…
 
Demokracija je - grobar Istine
 
• Ako je, dakle, demokracija rođena zajedno s kapitalizmom, njegov sastavni dio, koja nam je alternativa?
Ništa drugo nego razlučiti razine i prostore unutar kojih se krećemo. Najprije civilno i političko društvo. Na razini civilnog društva mogu različiti kršćanski, marksistički i slični kružoci polaziti od svojih Istina – jer je upravo za nekoga tko raspolaže Istinom (a to su nota bene svi radikalni mislioci!) demokracija kao grobar Istine doista nesnosna – proglašavati te Istine neopozivim dogmama i u njihovo ime homogenizirati, totalizirati i disciplinirati svoje članstvo. No ako taj model preslikamo na političko društvo, dolazi do katastrofe. Sadržajno potpuna, totalna demokracija, organizirana oko Istine kao dogme, nije više demokracija, nego totalitarizam. Radikalan izbor s alternativama koje su izvan sistema, u formalnoj, parlamentarnoj demokraciji možemo realizirati samo revolucijom, odnosno radikalnom akcijom izvan parlamenta, napadom na parlament, ukinućem stranačkog života. Jednom riječju, terorističkim činom, poput onoga koji se dogodio 11. rujna 2001. u New Yorku, najkozmopolitskijem gradu svijeta.
 
Filozofija i ljubav
 
• Na kraju, prevodiš s talijanskog, engleskog, njemačkog, francuskog i slovenskog, a upravo su u izdanjima Antibarbarus i Tvrđa izašli tvoji prijevodi Vattima i Agambena. Uz ostale naslove preveo si i dva Nietzscheova djela, a trenutno radiš na novom prijevodu teksta Tako je govorio Zaratustra. Prvo je, dakako, pitanje, kada sve to stigneš? A drugo je ipak filozofske naravi, odakle taj interes za Nietzschea i zašto misliš da nam je potreban novi prijevod?
– Stignem, stignem, no po cijenu žrtvovanja svih svojih drugih obaveza i njihove izdaje na svakom koraku, sve do obaveza prema onima koje volim.
Živeći u Rimu, često sam, kupujući dnevne novine na kioscima, nalijetao na razna prigodna izdanja Nietzschea, uključujući, naravno, Zaratustru. I uglavnom su to bili posve novi prijevodi. Kao da je svaki naraštaj htio iznijeti svojega Nietzschea! Sjetio sam se početka fragmenta 83 iz njegove Vedre znanosti: “Stupanj povijesnog smisla koji neko vrijeme posjeduje može se ocijeniti po tome kako to vrijeme prevodi i kako nastoji prošla vremena i knjige sebi pripojiti”. Zato valja prevoditi, svagda iznova! A dobar prijevod? Tragična pripadnica fenomenološkog pokreta Edith Stein rekla je jednom prilikom da je dobar prijevod kao prozorsko okno: svu svjetlost propušta, a samo se ne vidi.
Uostalom, kako odoljeti tom, kako bi rekao Thomas Mann, migreničaru iz Sils-Marie? Oh, kako ga je teško čitati, kako ga je teško razumjeti! Nijedna rečenica nema vlastiti smisao, nijedna riječ nema sama po sebi vlastito značenje. Poput biblijskih, i Nietzscheovi su tekstovi protuslovni, sadrže niz suprotstavljenih tvrdnji i naputaka. Zato u njima svatko može naći ono što ište. Osobno ga u zadnje vrijeme otkrivam kao filozofa ljubavi, “ljubavi ni za šta” (Dostojevski), ljubavi koja ne traži uzvraćaj, a krila dobiva kad čovjek više ne pribjegava fantazmama o posmrtnom, vječnom životu, jamac kojega bi bio ništa manje nego fantazmagorični Bog. “Ljubav ni za šta” jest ljubav prema životu kao takvom, neovisno o njegovu smislu i svijesti o njemu. Kao takva – kao zahvalna, ujedno darežljiva ljubav – ne poznaje mržnju, jer mržnja izvire upravo iz nezadovoljstva životom, iz sjene što je na život baca Smisao života, Smisao pod nebom kojega životu manjka upravo ono za što bi ga bilo vrijedno ljubiti.
Mržnja prema životu, koja izvire iz nedosegnuta Smisla, a nakon smrti Boga iz očaja da tog smisla uopće više nema, da za njega ne znamo, pritišće čovjeka kao “duh težine”. Glavna je muka Nietzscheova Zaratustre kako se osloboditi tog duha težine, kako se osloboditi mržnje.
 

Srećko Horvat, Zarez, 11. XII. 2008., http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-mariom-kopicem

Radikalna ljevica je na temi roda i spola napala jezik, žele nam diktirati što smijemo, a što ne smijemo govoriti!'

 
 
Nije upitno postoji li govor mržnje ili ne, već je upitan model njegove regulacije, a nužno je da se regulira u najmanje moguće zamislivoj količini. Jer inače predaješ moć državi, omogućuješ joj da kontrolira tvoj jezik, tvoju artikulaciju! A ako misliš da je država koja ima moć regulirati tvoj jezik i govor ujedno i tvoj prijatelj onda si naivan u mjeri da je na nekakvoj smislenoj razini s tobom nemoguće održavati konverzaciju. Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, spokojno će Jordan Peterson u natmurenom ambijentu svojega radnog sobička u Torontu. Akvareli i uljani murali u prostoriji iz koje mi se obraća, ilustracije iz socrealističkih ciklusa, kubističke reprodukcije Španjolskog građanskog rata, masakri, pogubljenja i Jurij Gagarin na zlatnoj kazačkoj stepi prijateljski afirmiraju tu žovijalnu dijagnozu. “Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, ponavlja. Soba je u gotovo mrklom mraku, u Kanadi je 10 sati ujutro.
https://www.irishtimes.com/polopoly_fs/1.3394821.1518793741!/image/image.jpg_gen/derivatives/box_620_330/image.jpg
“Tko bi se usudio pomisliti da postoji tržište koje će prihvatiti i usvojiti takav mračni žargon?”
Razumljivo stajalište. Prije nepune dvije godine bio je diskretni doktor kliničke psihologije i redoviti profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu danas je, kako ga u Timesu nominira Melanie Phillips, “sekularni prorok ere konformizma”, kontrakulturalna ikona onih koji se odbijaju povući pred diktatom postmodernizma. Ali što Peterson govori da je tako uspješan? Suštinski, riječ je o denunciranju velike prevare. Prema Petersonu, marksističke se ideje na Zapadu nisu prošvercale pod svojim izravnim oblikom, to je učinjeno pod plaštom postmoderne.
Najednom, ljudsko je biće postalo “kulturno izgrađeno”, a moralne i etičke vrijednosti predstavile su se kao subjektivne, relativne, kontingentne. Ta je koncepcija zatim sve hijerarhije i sudove odbacila kao rezultat bjelačke dominacije moći u vertikalnoj strukturi koja se pretače na crnce, ženu, Zapad, članove drugih kultura, metropole, kolonije, u spirali beskonačnog podvrgavanja. No čitava je koncepcija, osim što je promašena i lažna, pojedinca ostavila u vakuumu, dezorijentiranog u svojem postojanju, utopljenog u nihilizam. Postmoderni val skepticizma i nepovjerenja preplavio je filozofiju, povijest, kulturu, sva uvjerenja i institucije na kojima je zapadno društvo počivalo. Apsolutne istine su dokrajčene, a one koje nisu podređene su tribalizmu. Identitet grupe postao je identitet pojedinca, svaka je grupa iz temelja sagradila svoj hram.
Nije bogznakakvo čudo da u dosadnoj, konformističkoj i politički korektnoj panorami koja bijelog muškarca detektira kao proto-silovatelja, proto-rasista koji uživa privilegije izlomljene preko leđa zgaženih manjina, Petersonove riječi sondiraju poput zemljotresa.
Odbijanje postmoderne da se prigrli s uvriježenim vrijednosnim sustavima, posljedična praznina koja je tim odbacivanjem nastala, zajedno je s protuintuitivnošću poslovično praznog diskursa ljevice pružilo šansu konzervativnoj retorici da se zaodjene u zavodljivo, gotovo revolucionarno ruho. Jer Peterson nije ništa drugo nego konzervativni mislilac s jakom klasično liberalnom britanskom tradicijom. Ništa od toga što govori nije nešto što ga mnogo razlikuje od nekih drugih umova liberalne linije poput Stevena Pinkera, Marka Lilla ili Jonathana Haidta.
No, za razliku od njih, koji su bili kičasti poslanici tradicionalno uštirkane anglosaksonske elite, Peterson je, i mislim to u najpozitivnijem mogućem kontekstu, plebejac, transcendiran na fenomen interneta. I to funkcionira, očito neumoljivo i goropadno, jer je među generacijom iscrpljenoj od ideoloških kušnji logičnim i jednostavnim jezikom pazario i sekularne klasične liberale i vjerske konzervativce i razočaranu ljevicu, pa i neonaciste i alt-right identitarijance u namjeri da jednog dana, pod različitim kišobranima, oživotvore iste snove o drobljenju kulturnog marksizma.
 
• Doktore Peterson, računao sam da bi najbolje bilo krenuti s razgovorom o novom kanadskom zakonu C-16 jer je taj zakon na neki način inducirao vaš javni angažman, no pruža i tematski okvir onoga o čemu će biti riječ u nastavku razgovora. Dakle, ako možete, za početak, prezentirati nekakav sažeti sinopsis zakona.
- Naravno. Riječ je o zakonu koji je rodni identitet i rodni izraz podignuo u ravan zaštićenih kategorija. Za mene, radilo se o tanko zabarušenoj neznanstvenoj inicijativi koja je u zakon pokušala progurati, i u tome je uspjela, čitavi postmoderni pogled na spol. Zakon je bio napisan na način da se interpretira u kontekstu politike koju je u Kanadi na provincijskom nivou već implementirala ontarijska Komisija za ljudska prava.
Zavodljivo je što legislativa, koja je između ostalog i zaista kratka, ne izgleda naročito opasno, no ako obratite pozornost na niz pravila koja čine okvir unutar kojeg se zakon tumači, shvatite da je u taj sitni zakončić uguran i čitavi rat protiv slobode govora. Federalna je vlada ovom legislativom prekoračila zadane granice. Jer ovo se dogodilo; dakle, nije riječ tek o tome da se u zakon uvaljala kategorija po kojoj se spol, odnosno rod tumači kao društveno uvjetovana datost, nego je sukladno diktatu legislative mijenjan i jezik!
Čitavi rat oko zamjenica i umnožavanje tih apsurdnih zamjenica poput zhe i zher je ništa drugo nego pokušaj ljevice da ostvari prednost u domeni jezika. Zamjenice ustvari funkcioniraju poput nekakvih semantičkih prethodnica radikalno lijeve ideologije i svoje korijene vuku iz apsolutno istog impulsa koji je, marksizam recimo, iskrcao u ondašnji Sovjetski Savez ili Maovu Kinu. Kakav je to impuls? Onaj koji identitet pojedinca utvrđuje prema identitetu grupe. To je fundamentalna filozofija lijevih aktivista. To su identitetske politike. Njihova je tvrdnja, naravno, da suosjećaju s potlačenima, ali radikalna je ljevica debelu većinu svojih poteza redovito pravdala empatijom. Bojim se da ja u tu empatiju ne vjerujem jer sam vidio što se pod istom egidom učinilo sa sveučilištima.
 
• Mislite da je zakon nekonstitutivan?
- Pa, nadam se da je nekonstitutivan. Nisam posve siguran, jer o tome još ima odlučivati pravosuđe, a odluka im, između ostalog, ovisi i o tome kako će interpretirati Povelju o pravima. Mislim, to nas dovodi do toga da je uostalom i implementiranje Povelje o pravima u kanadski politički sistem bila grješka. Jer mi smo se ravnali britanskim običajnim pravom, engleskim običajnim pravom, a Povelja o pravima je na vrh instalirala aspekte francuskog civilnog prava što je rezultiralo prevelikom zbrkom i mnogim paradoksalnim slučajevima.
 
• Je li onda paradoksalan i lokalni ontarijski primjer? Gdje zakon konstituira rod kao “osjećaj osobe po kojem se ta osoba pozicionira kao muškarac, žena, oboje, nijedno ili bilo gdje u lepezi rodnog spektra?”
- Naravno! Dakle, jedva da bih mogao napisati zakon manje koherentniji od toga. A ne želiš da ti tako izgleda zakon! U zakon ne ubacuješ očigledne inkoherentnosti jer ti je valjda u cilju da se ovaj tumači jasno, ljudi koji su ovaj zakon pisali naprosto su toliko naivni i ideološki preplavljeni da ne razumiju o kakvoj se potencijalnoj katastrofi ovdje radi.
 
• Zašto je pola konzervativne stranke glasalo u korist ovog zakona?
- Jer se konzervativci u Kanadi boje biti konzervativni. Ortodoksne struje s ljevice naprosto su prejake. U posljednje vrijeme imam prilike razgovarati s brojnim članovima konzervativne stranke i to je očigledan slučaj. Ti se ljudi boje da bi ih bilo kakav društveno konzervativan prijedlog katapultirao na rubove socijalne egzistencije i taj je strah potpuno opravdan.
 
• Zašto ste vi odbili koristiti rodno neodređene zamjenice?
- Jer ja ne pričam jezikom ljevice! Jednostavno poput toga. U privatnom razgovoru s nekim, na individualnom nivou, kada nekoga upoznam, možemo otvoriti dijalog o tome na koji bi način željeli da jedno drugog adresiramo, ali da se to uređuje zakonom? Pitam se kolike je milje država prešla kada si uzima za pravo subjektivnu organizaciju razgovora između dvije odrasle individue uređivati pravno i zakonski? I ljudi ne posjeduju zamjenice! Ti nemaš svoju zamjenicu, ona nije tvoja da ju posjeduješ!
Jednako tako kao što niti jedna druga riječ nije tvoja da ju posjeduješ! Čak ni tvoje ime, u jednu ruku, nije tvoje! Ne možeš zapovjediti ljudima da se ne koriste tvojim imenom! Riječi su javno, a ne privatno dobro! Pomislio bi čovjek da će ljevica to s vremenom i shvatiti s obzirom na njihovu hiperzabrinutost oko koncepta privatnog dobra.
 
• Čisto da ustvrdimo poneke kozmetičke detalje. Kritika vas je nominirala kao novog spiritualnog lidera alt-right pokreta u SAD-u i Kanadi…
- Ja sam oduvijek mislio o sebi kao o klasičnom liberalu britanskog tipa. Ja sam individualist, ne kolektivist i zasigurno ne funkcioniram kao figura desnice! To je naprosto apsurdno, i u interesu je radikalne ljevice da takvim ekstremnim predznacima ofarba svakog pojedinca s kojim se ideološki razilazi!
Stotine i stotine sati mojih predavanja mogu se pronaći na različitim multimedijalnim platformama, to je moja ideološka baština i između ostalog i utočište na račun kojeg sam se uspio othrvati ovoj političkoj oluji, ovom političkom neredu koji je eksplodirao u Kanadi i SAD-u. Ja sam trideset godina života proveo podučavajući svoje studente opasnostima koje nosi fašizam!
 
• Dakle, mislite onda da je posljedica postmoderne lijeve intelektualne invazije i to da se ideološki centar počeo pomicati u desno? Klasični liberali koji se tumače kao konzervativci, konzervativci koji se tumače kao radikalna desnica…
- Apsolutno. I to dolazi kao posljedica radikalno lijeve hiperdominacije na sveučilištima. Na primjer, jedan od pet profesora humanističkih znanosti danas će se deklarirati kao marksist, u kojoj god od postmodernih derivacija teorije pričali. Mislim, ja mogu shvatiti da postoji divljenja vrijedan sentiment u filozofiji redistribucije bogatstva recimo, no možemo li onda govoriti i da je patriotizam plemenita odlika radikalne desnice?
Da je apoteoza partikularnih tradicionalnih vrijednosti koje zastupaju fašisti također rezultat plemenitog sentimentalnog zanosa? Činjenica da postoji nešto eventualno dobro i plemenito negdje pri dnu prijeteće katastrofe ne opravdava katastrofu. 1918. godine nakon masakra Prvog svjetskog rata mogli smo hipotetizirati o marksizmu i socijalizmu i utopiji egalitarnog društva. Danas je 2018. godina, nakupilo se 100 godina podataka i naprosto nema više izgovora toj ideji.
 
• U redu, no postmoderna je jedna od onih kapitalnih riječi poput, recimo, egzistencijalizma, u smislu da apsorbira vrlo širok teritorij djelovanja. Htio bih onda da u svrhu razgovora lociramo trenutak kada ideje ljevice o potlačenoj radničkoj klasi transformiraju u identitetske politike, odnosno u ideje o potlačenim grupama.
- Naravno. Nakon neuspjelih studentskih protesta u Francuskoj 1968. Otprilike u isto vrijeme u kolovozu te godine krenule su pristizati informacije o sve nesnosnijoj ekonomskoj i društvenoj klimi u Sovjetskom Savezu i Maovoj Kini, informacije negativne u toj mjeri da ih više nisu mogli tolerirati ni Derrida, Foucault i ostali francuski intelektualci koji su od 20-ih godina prošlog stoljeća studioznom posvećenošću skretali pogled s onoga što se zaista događalo u tim zemljama! I to licem suočeni s dokazima o totalitarnoj brutalnosti, o ubilačkim autoritarnim režimima koje su im, između ostalih, podastirali i autori poput Malcolma Muggeridgea ili Georgea Orwella!
Moguće je djelomično razumjeti razloge njihova odugovlačenja i bilo bi suludo da se Španjolski građanski rat pa onda i Drugi svjetski rat i čitavi horor koji je uslijedio ne priznaju za kakav-takav alibi, no naposljetku oni su bili zadnji koji su prihvatili propast sovjetskog eksperimenta. Suočeni s porazom i intelektualnom smrću naprosto su, široko govoreći, marksizam i socijalizam preslikali u koncept postmoderne i identitetskih politika.
 
• Pritom se držeći Derride da je isključivanje jedina svrha kategorizacije?
- Znam, smiješno je zbog toga jer ideja da je misao isključuje, naravno, istinita. No ideja da je čitava svrha misaonog procesa isključivost i ekskluzivnost nevjerojatno je opasna i pogrešna. Na primjer, kada gledamo u neku stvar, sam čin gledanja, a naročito fokusiranja, ujedno je i čin kategorizacije jer pritom, naravno, isključujemo ostale stvari u panorami.
Uvijek gledamo i promatramo ono što u datom trenutku želimo gledati i promatrati i u tom djelovanju izvjesne elemente, stvari, pojave i fenomene raščlanjujemo i klasificiramo sukladno njihovoj vrijednosti i relevantnosti. U tom smislu možemo govoriti o privilegiranju partikularnih subjekata, međutim bez privilegiranja i klasifikacije naprosto se ne da živjeti.
Dakle, dijagnoza je u jednom smislu točna, ali je u cijelosti kontaminirana agresivnim političkim akcentom. To je, uostalom, i razlog zašto mislim da je ovaj upliv postmoderne u zapadnu civilizaciju sada već naprosto predubok. Nema sumnje da svaka kategorička struktura ima izvjesnu sklonost tiraniji, možemo o tome razgovarati, no to ne znači da je svaki kategorički sistem tiranija! To samo znači da opasnost od tiranije vreba u kategoričkom sustavu. I što sad da radimo? Odustanemo od kategoriziranja uopće?
 
• Možemo li onda razmišljati na način da je po semiotičkoj analizi dekonstrukcije i misao ništa drugo nego agent represije?
- To je odličan način za uobličiti tu ideju. Misao kao agent represije. To je točno tako…
 
• Pitam vas jer me zanima u kojoj se mjeri onda o dekonstrukciji može govoriti kao o teorijskoj podlozi nekih budućih totalitarnih formi.
- Upravo u tome je problem s ograničavanjem slobode govora. Nema razlike između postavljanja ograničenja govora i ograničenja misli. Većina ljudi misli razgovorom. Zapravo, svatko u određenoj mjeri. Ja, recimo, sjedim i razmišljam privatno, ali uvijek zamišljam i publiku, a onda kada predajem, u dinamici s publikom ja kontinuirano mijenjam svoje stavove i ideje i oštrim ih kao posljedicu toga što moje misli djeluju u javnom dijalogu.
Razmišljanje je individualan čin, ali to je i društveni čin, a ako zabranjujete govor, nema razlika između te zabrane i zabrane misli. To je bazično ista stvar. I to je u redu ako ste uvjerenja da je misao sredstvo represivnog patrijarhata. Ali nije. Razmišljanjem, kategoriziranjem, klasifikacijom, tako se ljudi zaustavljaju od toga da se ne survaju s litica u ponor.
 
• Zato izjavljujete da je Derrida najopasniji čovjek u posljednjih pola stoljeća?
- Ne znam je li opasniji od Foucaulta ili Lacana. Vjerojatno bismo mogli bacati novčić da li titulu pokloniti Foucaultu ili Derridi. Foucault je, na primjer, dostojan svakog prijezira. Ne vidim ništa kod Foucaulta, a da je vrijedno ikakvog spomena. Njegove su knjige i rečenice prohodne, no supstancijalno u njima nema apsolutno ničega. Smatram da Foucault privlači ljude koji su doživljajno visoko intelektualni, no ne znaju ništa ni o čemu.
 
• Slično je govorila i Camille Paglia kada smo razgovarali u rujnu.
- Ni ne sumnjam. Većina stvari o kojima je Foucault pisao naprosto je očigledna sama po sebi, na primjer, ‘Povijest ludila u doba klasicizma’. Čitava jedna knjiga proćerdana da se objasni kako postoje nedovoljno jasne arbitrarnosti po pitanju klasifikacije mentalnih oboljenja! Uvjeravam te, to nije bila novost apsolutno nikome tko se bavio kliničkom praksom, nikome tko je imao makar površno znanje i bio površno verziran u kliničku praksu. Naravno, postoje psihijatri i autori koji dijagnostičke kategorije iz DSM priručnika markiraju kao da je riječ o strogim znanstvenim kategorijama, no to nisu učeni ljudi.
 
• Kada onda pričamo o hegemoniji političke korektnosti i kulturnog relativizma na Zapadu, možemo li ju izmjestiti u kontekst ideologije s totalitarnim tendencijama?
- Apsolutno! Pritom, naravno, ne valja zaboraviti ni na radikalno desne identitarijance. To je igra istih identitetskih politika s jedinom razlikom što se igralište radikalne desnice nalazi s druge strane spektra. Ako ćemo se definirati po atributima naših grupa i po našem etnicitetu onda ćemo mi igrati ulogu bijelih etnonacionalista, to je bazična politika desnih identitarijanaca. Ako je sve identitetska politika moći, mi smo bijeli supremacisti i igrat ćemo da dobijemo. To je smiješno!
Čitava igra je naprosto korumpirana. Nijedan se čovjek ne bi trebao fundamentalno identificirati po kolektivu kojem gravitira. Taj impuls napada na samu suštinu zapadne civilizacije koja je oduvijek u prvi plan ustrajno gurala čovjeka kao individualca, koja je samom čovjeku povjerila tu poziciju nezamislive odgovornosti, koja je u centar kozmosa namjestila odgovornog individualca jer je to jedini mogući način! Naprosto, ako samog čovjeka zamijeniš jednom dominantnom grupom, koja god ona bila jedino što možeš proizvesti kao posljedicu je plemenski rat!
 
• Gdje da se onda povuče crta kod govora mržnja? I tko dobije za pravo definirati koncept?
- U tome i jest problem! I znam točan odgovor na ovo drugo pitanje. Posljednji ljudi na svijetu kojima bih povjerio tu ulogu da definiraju koncept mržnje. Oni će biti ti koji će ju krojiti. Na primjer, pređimo odmah na suštinu stvari. Postoji li koncept govora mržnje? Naravno da postoji. O tome nema spora. Ljudi prakticiraju govor mržnje na gotovo svakodnevnom nivou, čovjeka otme ljutnja i naprosto ispljune riječi zbog kojih kasnije žali, siguran sam da si i ti to učinio bezbroj puta.
Nije upitno postoji li govor mržnje ili ne, već je upitan model njegove regulacije, a nužno je da se regulira u najmanje moguće zamislivoj količini. Jer inače predaješ moć državi, omogućuješ joj da kontrolira tvoj jezik, tvoju artikulaciju! A ako misliš da je država koja ima moć regulirati tvoj jezik i govor ujedno i tvoj prijatelj onda si naivan u mjeri da je na nekakvoj smislenoj razini s tobom nemoguće održavati konverzaciju.
 
• Govorite u smislu da postmoderna ima tendenciju da kategorijski izjednači slobodu govora i govor mržnje?
- I postmoderna i neomarksizam kategorijski izjednačavaju ta dva pojma u svakoj prilici koja im se pruži. Rasizam, mizoginija, transfobija, islamofobija, antisemitizam, šovinizam, to su pojmovni okidači koje ljevica prepoznaje u slobodi govora. To su markeri kojim me profesori sa Sveučilišta Queen’s farbaju samo tijekom ovog tjedna.
 
• Dakle, po vašoj teoriji, glavni razlog napada na lingvistički teritorij je dekonstrukcija ili, ako želite, destrukcija jezika?
- Naravno, strategija je okupirati lingvističku osnovu, što su oni uostalom već naročito efektno i učinili. Uzmimo eto taj semantički primjer, ne govorimo više o spolu, govorimo o rodu. Što znači da je bitka u tom području gotovo pa došla svojem kraju, jer frazirati argument na način da u njega ubacite riječ ‘rod’ znači ujedno i prihvatiti ideološku poziciju da su rod i biološki spol dvije fundamentalno različite kategorije.
 
• Ima tome par tjedana da je izašlo poprilično opsežno istraživanje, paradoks ustvari, o društvenoj jednakosti koje je, ako se ne varam, provela sociološka katedra Sveučilišta u Valenciji. Zaključak istraživanja je simptomatičan, dakle što je veći trend rasta društvene jednakosti između muškaraca i žena, što zemlje postaju rodno ravnopravnije u svojim zakonskim legislativama i društvenim strukturama, to je rodna slika muškaraca i žena u STEM područjima neujednačenija.
- Naravno, taj trend je prisutan svugdje… Ako zemlje rangiraš na način da u obzir uzmeš društveni status žena u svakoj od odabranih zemalja, zemlje u kojima su žene dosegnule najveći nivo jednakosti suočavaju se s najvećim odstupanjima u odabiru karijere, i to u onim poslovima koji se percipiraju kao klasično muški i klasično ženski poslovi.
No problem je što su to činjenice abolirane u javnom dijalogu. Kada se i ako se pokušaju prezentirati u javnom diskursu, možete računati da će ljevica učiniti sve da ih bagatelizira i naposljetku sahrani. No riječ je o nekim od najčvršćih socioloških istraživanja ikada provedenih u branši humanističkih znanosti. Međutim, što da se radi kada se objektivni statistički podaci ne poklapaju s proizvedenim ideologijama, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da vješa ljude koji su podatke proizveli!
 
• Jednom ste rekli da prije izuma kontracepcijskih pilula nije bilo jednakosti za žene. Da feminizam nije podstrekao emancipaciju 60-ih, da je to učinila kontracepcijska pilula.
- Oh, naravno. Tu je riječ o još jednom poricanju biološke stvarnosti. Postoji neporeciva kauzalna petlja između ideje o ženskoj emancipaciji i izuma kontracepcijske pilule. Naravno, bez ideje o ženskoj emancipaciji ne bi se stvorila ni ideja o kontracepcijskoj piluli. No ono što je izazvalo revoluciju 60-ih nije bilo novokomponirano feminističko stajalište o emancipiranoj ženi između ostalog i zato što nije bilo novokomponirano. Pitanje ženske emancipacije bilo je vruće političko pitanje još u ruskim novelama zaboga, to je bila kontinuirana tema, pa i među europskom aristokracijom…
 
• Pa i Wilhelm Reich…
- Točno, u Masovnoj psihologiji fašizma! Dakle, te ideje su mnogo starije od 60-ih godina, no tek je pilula omogućila realni katalizator promjena.
 
• Michel Houellebecq ustvari piše dosta o tome. Ne znam da li ste upoznati s autorom.
- Naravno, nažalost nisam ga još imao prilike pročitati.
 
• Primjerice, u ‘Elementarnim česticama’ piše o tome da je seksualno oslobođenje u to vrijeme prezentirano kao neka vrsta kolektivnog sna, međutim, da su obitelj i brak ustvari predstavljali posljednji otočić primitivnog komunizma u nepreglednom oceanu liberalnog društva. Da su efekti seksualne revolucije ustvari uništili te posredne zajednice, posljednje koje su pojedinca razdvajale od tržišta.
- To je odlično napisano!
 
• Govorim vam ovo jer želim napraviti uvod u svoje sljedeću teoriju koja se tiče falogocentrizma, odnosno ideje da je svaka hijerarhijska struktura, odnosno zajednica, sociološki konstrukt zapadnog patrijarhata. Da je, uostalom, logika oruđe kojim patrijarhalne institucije na Zapadu opravdavaju društvenu dominaciju.
- Sve te glupe teorije! Imaš li uopće predstavu kako glupa… To zazivanje falogocentrizma kao neke vrste eterične diktature kojoj je potrebna suštinska dekonstrukcija, to je smiješno! Struktura hijerarhije može varirati ali sociokulturno… Čim odredite da ćete djelovati, morate konstituirati hijerarhiju vrijednosti, morate znati koja stvar vrijedi vašeg vremena, a koja ne.
Čim tu hijerarhiju izložite sociološkoj dinamici, otkrit ćete ljude koji pojedine stvari u toj strukturi vrijednosti rade bolje od vas, a jednako ćete otkriti i one koji to čine lošije. Ako se borite protiv hijerarhije, znači da se borite protiv djelovanja! I možete reći, u redu, ljudsko je djelovanje ionako u suštini destruktivno, jasno, možete zauzeti takav svjetonazor, međutim onda za vas ne preostaje ništa osim masovnog samoubojstva. A onda ideja da je nejednakost unutar hijerarhijske strukture posljedica kapitalizma. To je najobičnija marksistička tropa iz arhiva.
Osim toga, kapitalizam, ako ništa a ono ima dvije prednosti. Prva je ta da podiže ljude iz apsolutnog siromaštva. A druga je ta da ratobornim, agresivnim pojedincima daje nešto što nije rat. Nitko ne misli o tome kao o prednosti kapitalizma. Ratoborni, agresivni, ostentivni pojedinci imaju mogućnost stvarati carstva, dok zgrću bogatstvo i ugled možda čak i učiniti nešto dobro. To je dobar aranžman, čovječe! Ukloniti ratni impuls i transformirati ga u nešto što nije posve destruktivno. To je nevjerojatno!
 
• To je dosta jungovski. Mislite da se čovjeku treba upoznati s konceptom zla da bi mogao biti kompletan čovjek?
- Mislim da se ne možete uopće upoznati s literarnom praksom 20. stoljeća, sa svim hororima koji tamo stoje upisani, a da niste upoznati s konceptom zla. Mislim da su nirnberška suđenja čak i konstituirala ideju o zlu kao o pravnom konceptu. No, dakle ontološki, ako postoji zlo onda postoji i motivacija, impuls zla u ljudskim bićima. No ako postoji i zlo, postoji i dobro.
A dobro je barem suprotno od onoga što je zlo, ako ništa barem je to. Dakle, mogli bi ste reći da ne znamo kako se uspeti na nebo, ali možda znamo kako se udaljiti od pakla. To bi bio početak. Gdje idemo? Pa nismo sigurni, ali makar je uzbrdo, ne spuštamo se prema Auschwitzu i Dachauu, ne spuštamo se u gulage. To je barem nešto. Ljudi znaju da su njihovi životi tragični. Ljudi znaju da su virulentni i pogubni i da ne misle na dobro, ljudi znaju da imaju potencijal reproducirati čisto, autentično, samoniklo zlo. Mi svi to znamo.ž
 
• Govorite svojim studentima da bi, da su kojim slučajem rođeni 30-ih, u Njemačkoj, najvjerojatnije bili fašisti?
- Apsolutno! Jer je to porazna statistička vjerojatnost! Kada se ljudi projiciraju u period Njemačke iz tog vremena, imaju tendenciju da se vizualiziraju poput mitskih heroja, Oscara Schindlera ili Anne Frank. No istina je da tome ne bi bilo tako! Djelovali bi po istoj onoj inerciji čija ih dinamika tako zavodljivo animira i danas. A to znači pritajiti se, odmoriti u sjeni države, većina se ljudi naprosto boji govoriti ili djelovati izolirana od dominantne strukture. Znam to otpočetka, ali naročito tome svjedočim danas!
Na primjer, sljedeći tjedan držim predavanje na Sveučilištu Queen’s u Kingstonu, tamo i sada traju demonstracije protiv mojeg dolaska i profesora i studenata. Prije nekoliko dana primio sam poziv od jednog profesora s istog sveučilišta, i on i njegova žena predaju na tom sveučilištu, telefonski su izrazili svoju naklonost, ali su me obavijestili da neće doći poslušati moje predavanje jer se naprosto boje!
Takva situacija vlada u Kanadi! To je trenutačna dijagnoza! I to nije naročito iznenađujuće, taj obrazac ponašanja, postoji cijena koju čovjek mora platiti kada izloži svoj vrat. Na primjer, ne znam jesi li čuo za nedavne događaje na Evergreen Collegeu… jesi čuo za Breta Weinteina?
 
• Mislite na evolucionarnog biologa Breta Weinsteina?
- Tako je. Dakle, Weinstein predaje na Evergreen Collegeu, njegov životni i politički svjetonazor poprilično naginje u lijevo. Weinstein je ima tome koji mjesec odbio napustiti zgradu koledža jer je sveučilište taj dan provodilo inicijativu No White People Day u kampusima.
 
• No White People Day?
- Znam. Teško je vjerovati. I Weinstein nije htio napustiti zgrade kampusa taj dan. To je jedna svinjarija što se poslije događalo, čovjeku su pokušali uništiti karijeru, trebaš to pogledati. Bret je čak i upozorio dekana koledža da ako sveučilište nastavi s tako radikalno lijevim politikama, da će koledž naprosto financijski kolabirati.
Jer će bilo tko s imalo soli u glavi izbjegavati takve obrazovne institucije. Ja već neko vrijeme preporučujem studentima, i u javno dostupnom obrazovanju, da kada čuju okidače poput jednakosti, raznolikosti, inkluzivnosti, privilegije bijelaca, sustavnog rasizma, da naprosto napuste svoje predavaonice. Jer to su čisti markeri indoktrinacije.
 
• Pa je li podnio ostavku?
- Jest. Tako je, kako je, naposljetku, prije ili poslije u životu, dođe trenutak kada čovjeku slijedi da odabere svoj otrov. Za mene je došao kada je federalna vlada namjerila progurati zakon C-16, odlučio sam da bih radije živio u svijetu u kojem mogu reći što mislim nego u onom u kojem ne mogu govoriti uopće. U suprotnom, što ti ostaje? Ostaje ti eventualno šansa da bitku s tim baukom odložiš na neko vrijeme.
On će s vremenom narasti do džinovskih proporcija, no makar će te sačekati u utjesi koju, iz današnje perspektive, nosi daleka budućnost. I naravno, možeš pritom reći, u redu, ako konačan susret uspijem prolongirati dovoljno dugo možda budem i mrtav prije nego što me konačno sustigne, i to je pošten pogled na problem. No bojim se da je političko postalo i filozofsko i teološko i da je čovjeku u tim uvjetima sve teže da se sakrije.
Uostalom, što još imaš kao čovjek osim vlastitih čuvstava pomoću kojih se orijentiraš u ovom svijetu? Namjeravaš uistinu to žrtvovati? U redu, možeš odlučiti da ne želiš govoriti onako kako misliš, no budi spreman na posljedice, jer to znači da nećeš ni misliti kako misliš, a to znači da nećeš ni djelovati kako misliš, i onda? Što si onda? Onda si ništa drugo nego rob! A budi siguran da ćeš biti rob onome tiraninu čiju milost nećeš cijeniti. Jer ako te taj tiranin kažnjava oduzimanjem reputacije i praktički tvojeg života samo jer se usudiš govoriti o objektivnim činjenicama, zamisli što će se dogoditi kada mu tvoja tišina zgrne veću količinu moći.
 

Đino Kolega, 25. III. 2018., https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/jordan-peterson-radikalna-ljevica-je-na-temi-roda-i-spola-napala-jezik-zele-nam-diktirati-sto-smijemo-a-sto-ne-smijemo-govoriti/7164615/

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Subota, 07/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1223 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević