Get Adobe Flash player

Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne skupine

 
 
Povod razgovoru s Antom Gregovim Jurinim, je novi roman Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog.Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?
http://www.nasiskolji.hr/sites/default/files/styles/galerije_velika_slika/public/ante%20gregov-kucelin.jpg?itok=6xwwW4LZ
- Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen, ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.
 
• Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?
- Tu Vašu tvrdnju ne bi komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Je li umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.
 
• Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?
- Da li je Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i ne ću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.
 
• Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?
- U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „Stavljanja na noge“ , romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19 30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV – Zagreb.
 
• Dojma sam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?
- Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“
 
• Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.
- Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.
 
• Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.
- Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.)
 
• Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?
- Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.
 
• Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?
- Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete: „Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.
 

Nikola Šimić Tonin

Digitalne tehnologije mogu kod djece stvoriti duhovnu i fizičku invalidnost

 
 
Prof. dr. sc. Goran Šimić je redoviti profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju. Diplomirao je da Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i doktorirao. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Translational Neuroscience 2010-2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja od kojih se ističu Nagrada HAZU za medicinske znanosti 2009. godine, Državna nagrada za popularizaciju znanosti 2010. godine i biomedicinske znanosti 2015. godine, kao i Kurt Jellinger Prize časopisa Acta Neuropathologica i nakladnika Springer 2008. godine. Sretno je oženjen s prim. dr. sc. Đurđicom Šešo-Šimić, specijalisticom pedijatrije. Imaju troje djece – Sunčicu, Vedrana i Filipa.
http://darivanje.mef.hr/images/gs.jpg
• Možete li nam ukratko približiti pojam digitalne demencije i razloge zbog kojih uslijed nje dolazi do preuranjenoga kognitivnog urušavanja?
Digitalna demencija je zajednički naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnog pamćenja i općenito su značajno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja. Zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadataka koji zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja. Pojednostavljeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga s pomoću kojih dijelimo pozornost, dok one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni problem je u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti s mjerom, a ne obrnuto.
 
• Koji su preduvjeti prevencije od digitalne demencije u vremenu sveopće dostupnosti virtualne tehnologije? Koliko poremećaji spavanja utječu na slabljenje vida, „normalne“ moždane procese i procesiranje u prethodnom danu usvojenih sadržaja?
S obzirom na enormni porast uporabe digitalnih tehnologija i interneta u svakodnevnom životu sve se više uviđa neophodnost iznalaženja i uvođenja mjera za borbu protiv negativnih posljedica koje one imaju na kvalitetu života. Ljude treba osvijestiti da se pod sigurnom uporabom interneta ne misli samo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, već je važnije razumjeti utjecaj i posljedice online života na stavove, sustav vrijednosti i to kako se ponašamo, jednom riječju cjelokupno mentalno i tjelesno zdravlje. Dobro je poznata činjenica kako je igranje igrica više od tri sata dnevno povezano sa slabljenjem vida, napose ako se radi o igranju noću u krevetu, a već se više od stotinu godina zna kako nedovoljna količina sna negativno utječe na integraciju i konsolidaciju dugoročnih sjećanja.
 
• Kako poboljšati mehanizme roditeljskoga i školskoga nadzora u svrhu povećanja socijalnoga kontakta, ali i zaštite djece glede neželjenih sadržaja, kao i manipulacija i zlostavljanja djece putem interneta?
Nije smisao na silu spriječiti određeno ponašanje koje nam se čini nepoželjno, jer će se time postići suprotan učinak, nego uočiti koji su uzroci do njega doveli i onda djelovati u smislu uklanjanja ili smanjivanja utjecaja tih uzroka. Mrežne stranice i internetska komunikacija su izvori posebnog rizika za djecu, a rizik je to veći što su djeca mlađa. Zbog izostanka direktne interakcije licem u lice i anonimnosti koja stvara lažni osjećaj zaštićenosti, putem društvenih mreža će se lakše i prije dogoditi da netko nešto komentira bez promišljanja i podrugljivo. To dovodi do elektroničkog vršnjačkog nasilja- cyberbullyinga i porasta učestalosti agresivnoga ponašanja, kako verbalnoga tako i tjelesnoga. Zabrinjava i sve veća izloženost eksplicitnim seksualnim sadržajima.
 
• Na tragu zaključka Vašega predavanja: Koji su načini da se internetu kao pukom sredstvu dade (socijalni) okvir i smisao? Kako otkloniti ili umanjiti utjecaj uzroka nepoželjnoga ponašanja u lancu „učitelji-roditelji-djeca“?
Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pažnje često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Nezadrživi prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara tjelesne i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije niti mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju nauštrb toga zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina. Učitelji, roditelji i djeca trebaju o svemu tome razgovarati i dogovoriti se kako je u pojedinim situacijama najbolje postupiti. Uporaba interneta postaje problematična kad počne ometati normalan svakodnevni život. Aktivacija mozgovnoga sustava nagrade dovodi do promjena u ponašanju i stvara stanje slično pravoj ovisnosti. Igranje nasilnih igrica u mlađoj životnoj dobi također može biti povezano sa smanjenjem empatije i nasilničkim ponašanjem. U kombinaciji s nadomještanjem stvarnih socijalnih kontakata virtualnim putem, zbog prekomjerne uporabe društvenih mreža kod djece to može dovesti do disfunkcionalnoga emocionalnog razvitka i smanjenja suosjećanja i tolerancije.
 
• Može li se stručno doskočiti lažnom osjećaju zaštićenosti koji pojedinci imaju „skriveni iza lažnih imena“, nadimaka (neovisno o uzrastu) koje u mrežnom razgovoru, često monologu, dovodi i do vrijeđanja, obezvrjeđivanja dostojanstva ljudske osobe, ponižavanja, pa i šovinizma?
Elektroničko vršnjačko nasilje sve je veći problem jer se skrivanjem iza avatara ili lažnih profila omogućuje anonimnost koja daje osjećaj kako se netko može nekažnjeno nasilno ponašati. Nekoj djeci upravo ta činjenica služi kao poticaj za nasilno ponašanje, iako u stvarnosti ne bi bila nasilna. Prednost društvenih mreža je svakako u tome što možemo održavati kontakte s ljudima iz cijeloga svijeta. No, u konačnici je za nas ljude kao društvena bića ključan bliski susret s drugim ljudima, kontakt licem u lice. Opasnost se sastoji u tome da sve više toga u životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola, npr. emotikona, koji trepere na zaslonima naših digitalnih asistenata, budući da mi time ipak gubimo dio svoje biološke ljudskosti. Što više vremena provodimo na internetu, to smo manje sposobni suosjećati s drugim ljudima, što nas vodi k zaključku kako mreža s vremenom otupljuje naše mogućnosti kontemplacije, kao i dubinu naših emocija. To je u knjizi Plitko - što Internet čini našem mozgu i na vlastitom primjeru opisao Nicholas Carr.
 
• Zašto se kod djece koja provode više od tri sata dnevno, osim nižega školskog uspjeha, javlja i narušenija slika o sebi, kao i veći broj emocionalnih i ponašajnih teškoća? Kako uskladiti „vladavinu Facebooka“ s odgojno-obrazovnim mjerama?
Djeca imaju urođenu sklonost međusobno se uspoređivati i natjecati, a društvene mreže dramatično su promijenile način na koji međusobno komuniciraju. Screenagers, tinejdžeri koja većinu vremena provode uz zaslone digitalnih uređaja, a ponajviše na Facebooku, gledajući živote druge djece, s vremenom imaju sve manje vremena za vlastite i školske obaveze. Činjenica da se mnogi, opet razumljivo, nastoje prikazati u ljepšem svjetlu nego što njihov život uistinu jest, drugima je zapravo problem i zbog toga se počinju osjećati loše, pa se stvara začarani krug nezadovoljstva. U osjetljivije djece to može izazvati emocionalne i probleme u ponašanju, kao i psihosomatske simptome tjeskobe, niskoga stupnja samopouzdanja i depresivnosti, a u nekih i opsesiju. Istraživanja su pokazala visoku korelaciju između niskoga stupnja samopouzdanja i predstavljanja lažne slike o vlastitom životu na Facebooku, za što je opet potrebno i više vremena.
 
• Vršnjačko nasilje problem je i u svijetu društvenih mreža, ali i „uživo“ u školskim klupama, i mraku nedaleko školskih zgrada. Koliko i promidžbena mašinerija, ali i povodljivost za većinom čini „sociologiju mase“ i dovodi do isključivosti onih koji odudaraju znanjem, različitošću,siromaštvom…?
Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnom životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava naše odnose s drugim ljudima. Neprihvatljivi oblici ponašanja kao što su mržnja i nepoštenje mogu se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi. Najbolji način za to je da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja jer djeca uče ono što vide i ono što žive. Kroz dobar odgoj učimo se empatiji, odnosno biti boljim i tolerantnijim ljudima – prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti. Marketing ima neka druga pravila.
 
• Koji su znanstveni izazovi neuroznanosti i Hrvatskoga institutaza istraživanje mozga? Koliko zapravo čak i stručan čovjek malo zna o dometima i nepredvidljivosti čudesnih „sivih stanica“?
Neuroznanost je danas jedno od najvažnijih područja znanstvenih istraživanja. To je posljedica spoznaje kako je nemoguće naći ijedno pitanje vezano uz funkcioniranje ljudskoga društva koje ne bi zahtijevalo znanje o psihologiji, ponašanju i svijesti čovjeka, odnosima i komunikaciji među ljudima, kao i evolucijski utemeljeno znanje o tome koje nas biološke odrednice mozga čine ljudima. Više od trećine svih bolesti odnosi se na živčani sustav. U Hrvatskom institutu za istraživanje mozga trenutno se provodi deset projekata Hrvatske zaklade za znanost, kao i brojni drugi projekti, kako domaći tako i u okviru međunarodne suradnje. Većina projekata bavi se problemima iz područja neuroloških i duševnih bolesti, te neurorazvojnih i neurodegenerativnih bolesti.
 
Svake godine sredinom ožujka već 16 godina uzastopno organiziramo Tjedan mozga kako bi se javnost upoznala s najnovijim spoznajama iz područja istraživanja mozga. Jedna od tema posljednjeg Tjedna mozga bila je i kako mozak doživljava prostor. Tada su nas svojim predavanjima i sudjelovanjem na tribini Mozak i prostor počastili naš svjetski poznat akademski slikar Dimitrije Popović i akademik Nikola Bašić, arhitekt kojeg je šira javnost najviše zapamtila po njegovim Morskim orguljama u Zadru. Iako odavno postoji uvjerenje da prostor i oblikovanje prostora utječu na razvitak i funkcije ljudskoga mozga, tek su suvremena istraživanja mozga ukazala na značenje utjecaja podražaja iz prostora na oblikovanje ustroja i djelovanje moždane kore. Tako je John O'Keefe 1971. godine prvi pokazao da hipokampus sadrži posebne populacije neurona koje omogućuju kodiranje lokacija u prostoru (place cells), a daljnji napredak ostvaren je istraživanjima May-Britt Moser i Edvarda I. Mosera koji su 2005. godine pokazali da u entorinalnoj moždanoj kori, koja se također nalazi u sljepoočnom režnju mozga i projicira u hipokampus, postoje tzv. grid cells, stanice s pomoću kojih mozak mapira prostor u kojemu se kreće.
 
To je troje znanstvenika za svoja otkrića 2014. godine dobilo Nobelovu nagradu, a zanimljiva je činjenica da su projekt bračnog para Moser s pomoću kojega su otkrili da obrazac okidanja grid stanica čini heksagonsku mrežu putem koje se stvara naš unutrašnji „sustav za globalno pozicioniranje (GPS)“ recenzirali i odobrili znanstvenici našeg instituta. Odgovor na pitanje kako mozak doživljava prostor ima veliko praktično značenje jer čovjek oko 85% vremena boravi u zatvorenim prostorima, a neuroznanost tu može pomoći arhitektima u dizajniranju građevina i prostorija u njima. I na navedenoj tribini smo se svi zajedno divili činjenici koliko su biološki sustavi složeni i čudesni, te kako je makar i površno objasniti funkcioniranje i samo jedne živčane stanice iznimno težak zadatak, a kamoli mreže od preko 100 milijardi neurona s više od 200 trilijuna sinapsi – našega mozga.
 
• Postoji li idealan, barem poželjan pristup djeci predškolske dobi? (Preporuke Američke pedijatrijske akademije iz listopada prošle godine o jednom satu dnevno korištenja ekrana...)
Kao što sam već naglasio, naročito je djeci mlađih dobnih uzrasta puno lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline pa ona znatno slabije kontroliraju sadržaj svoga radnog pamćenja, lakše postaju ovisna o digitalnim uređajima i općenito su značajno manje sposobna usredotočiti se. Stoga prema preporukama Američke pedijatrijske akademije od 21. listopada 2016. godine djeca mlađa od 2 godine ne bi smjela koristiti nikakve ekrane, djeca starosti 2-6 godina najviše jedan sat dnevno, ali pod uvjetom da se radi o visokokvalitetnim i provjerenim sadržajima, a djeci starijoj od 6 godina bi se trebalo stalno nadzirati koliku će količinu vremena provoditi na mreži kako to ne bi smanjilo tjelesnu aktivnost, socijalne interakcije te ometalo san i druge aktivnosti koje su potrebne za normalan rast i razvitak. Također se preporučuje u obitelji i u školi kreirati i rezervirati vrijeme i prostorije bez stalnog utjecaja elektroničkih medija – elektroničke pošte, društvenih mreža i drugih privlačnih aspekata umreženosti. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Važnije od tehnologije je poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja, te iskustveno učenje, npr. kroz praktičan rad rukama.
 
• Kako komentirate pojedine napise o umreženosti informatičkih tvrtki s mjerodavnim institucijama u svrhu IT-privatizacije reforme školstva? Može li se pretpostaviti budućnost bez školskih torbi, u kojoj će uglavnom vladati e-školstvo? Koje su dobre, a koje loše strane svojevrsne virtualizacije školstva?
Nikakva tehnologija niti virtualizacija ne može nadomjestiti kvalitetne nastavnike. Za uspješno učenje i općenito napredak djece u svladavanju novih i težih zadataka i životnih situacija nije dovoljno suhoparno i bezosjećajno prenošenje informacija, što se može do neke mjere postići i elektroničkim medijima, već je za to potrebna kvalificirana i kvalitetna osoba koja djecu odgaja i uči vrijednostima. Dijete osjeti i nesvjesno usvaja te vrijednosti i kroz neverbalnu komunikaciju. Proces učenja je puno složeniji od pukoga zapamćivanja činjenica. Da bi se učilo s razumijevanjem novo znanje se mora logično nadovezivati i nadograđivati na ono prethodno. Zato se u svakom dijelu nastavnoga procesa mora najprije utvrditi ono što svi dobro znaju kroz kratku provjeru ili ponavljanje, a da bi se zatim na tim temeljima upustili u tumačenje novoga gradiva. Na kraju podučavanja treba i provjeriti jesu li učenici shvatili kontekst i nadovezali ga na postojeće znanje i iskustvo. Neka informacija ili podatak će postati znanje tek kada ga učenik može najprije interpretirati, a zatim zapamtiti i ugraditi u vlastito svrsishodno razmišljanje, za što je u prosjeku potrebno tri do pet ponavljanja u razdoblju od šest do osam tjedana. Tek će tada ovo znanje učenik moći iskoristiti u budućim situacijama za rješavanje nekoga konkretnog problema ili usvajanje još složenijeg ili apstraktnijeg koncepta. Iz svega navedenoga vidimo da je znanje visoko individualizirano, stalno se mijenja i nadograđuje, pa ga stoga nije jednostavno ni objektivizirati niti analizirati. Ukratko, nikakvo tehnološko rješenje ne može kvalitetno zamijeniti živog učitelja. Nažalost, povećana uporaba digitalnih tehnologija smanjuje taj odgojni aspekt učenja pa sve više nedostaje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. Stoga, iako je dobro ulagati u nastavna pomagala, treba ulagati i u učitelje, kako u njihov status tako i u materijalna prava i stalno usavršavanje.
 
• Mnogo je prijepora glede obrazovne reforme i nacionalnoga kurikula u hrvatskom društvu. Prema Vašem mišljenju, oko kojih bi se točaka morao postići konsenzus?
Obrazovna reforma ne bi smjela biti opterećena politikom. Nacionalni kurikul je hvalevrijedan proces, ali ima i brojne manjkavosti koje treba popraviti. Oko svjetonazorskih pitanja nije ni potrebno postići konsenzus, već treba dopustiti roditeljima da se o njima odrede za svoje dijete.
 
• Koje su neupitne vrjednote oko kojih bi trebalo graditi budućnost hrvatskoga školstva? Možete li i ovim putem iznijeti paradokse povećane uporabe digitalnih tehnologija?
Neki od paradoksa uporabe digitalnih tehnologija su sljedeći: omogućuju nam lakše povezivanje i komunikaciju s drugima, ali je socijalnih aktivnosti, interakcija i pravog prijateljstva i empatije sve manje; elektroničke knjige i sadržaji su jeftiniji od pravih, ali zbog skupoće digitalnih uređaja i internetske veze su nejednakosti u mogućnostima sve veće; učenici dobivaju alate koji omogućuju bolje snalaženje u svijetu oko sebe, ali su djeca sve izgubljenija i sve više prepuštena sama sebi; razne činjenice je moguće dobiti u trenu, ali one nisu uvijek provjerene, strukturirane niti stavljene u kontekst, te se ne usvajaju u logičnom slijedu pa izostaje razvijanje sposobnosti i vještina kroz iskustveno učenje (npr. grafomotorike, lingvističkih sposobnosti i općenito vještine izražavanja); materijali za rad i zadaće mogu se direktno razmjenjivati elektroničkom poštom između učenika, ali zbog otuđenosti oni to ne žele činiti i sve manje pomažu jedni drugima; količina knjiga i bilježnica se može dramatično reducirati, ali učenici sve manje i nerado uče i sve slabije pamte. To je djelomično i posljedica činjenice što je zapamćivanje pročitanog iz knjige bolje nego s ekrana, ponajviše zato jer knjiga predstavlja stvarni objekt pa se pročitano lakše „smješta u prostor” i pamti budući da je dugotrajno epizodičko pamćenje posredovano hipokampalnim i entorinalnim konceptnim neuronima specijaliziranim za reprezentaciju prostora.
 
• I kada se isključi kompjutor i nestane umjetnoga svijeta, i dalje je mnoštvo izazova u stvarnom životu. Može li se usporediti mozak današnjih đaka s onim naraštajima otprije tridesetak godina, iz vremena prije mobitela i interneta. Današnja djeca rađaju se s osjećajem za ekran i tipkovnicu, a opet, godinama stečena znanja ne mogu se komprimirati u sažetcima lektira, wikipedijskim člancima. Postoji li bojazan od produbljenijega međugeneracijskog nerazumijevanja, selekcija između „zaostalih“ i „naprednih“ samo zbog boljeg poznavanja tehnologije? Je li tehnologija nužnost, unatoč sve bržim i čišćim mijenama? (Nedavno je jedan znanac u društvu predložio da pravo glasa na izborima imaju samo oni informatički pismeni...)
Činjenica je da u današnje vrijeme informatička pismenost postaje nužnost, a na ostala pitanja povezana s tim mislim da sam vam već na neki način i odgovorio.
 
• Kako se razvija i koliku opasnost predstavlja „Plavi kit“, navodna ruska igrica u kojoj labilnoj djeci zadatci postanu nemogući i mogu dovesti čak i do samoubojstva? Koliko je istine u priči?
Djeca mlađih dobnih skupina slabije razlikuju virtualni svijet od stvarnoga, pa su zato ranjivija i vrlo sugestibilna. Pravila te ili sličnih igara u kojima se navodi da će netko ozlijediti njih ili njihove roditelje ako ne ispune zadane zahtjeve, jednako kao i vršnjački cyberbullying, izazivaju u njima tjeskobu i mogu ih potaknuti na samodestruktivno ponašanje.
 

Tomislav Šovagović, Glas Koncila

Neka mladi glumci završe srednju školu pa ako im je još do toga neka studiraju glumu na akademiji

 
 
Na Danima pozorišta – kazališta BiH, 16. – 25., u Brčkom ukaza mi se prigoda bolje upoznati s glumcem Slavkom Štimcem – junakom mog djetinjstva i ne samo mog (Vuk samotnjak, Vlak u snijegu...).
Slavko Štimac i Nikola Šimić Tonin
 
• O Slavku Štimcu – Slavko Štimac, što se nikad ne kaže a trebalo bi se reći?
 - Ne bih znao reći što bi trebalo kazati. Bolje je ostaviti da o nekome govori ono što je radio. 
 
• Nitko nije na ovim prostorima imao nevjerojatniji glumački put od Vas, trenutnu slavu u godinama djetinjstva. Je li Vam i koliko ukradeno djetinjstvo?
- Na neki način ali trudim se da o tome ne razmišljam tako. Koliko god da je bilo toga, pisanja domaćih zadaća uz naporna snimanja i izvnredno polaganje ispita, zatim propuštenih đačkih ekskurzija itd., s druge strane bilo je i zanimljivo. Moglo se dosta naučiti, ne samo o filmu, glumi..., nego i o životu. Ne znam kako bi stvari izgledale da je bilo drukčije. Možda bih imao neko pristojno zanimanje i miran život. A možda i ne!
 
• Film Vuk samotnjak sniman je u Sloveniji ako se ne varam?
- Tako je. Par kadrova sa početka filma su snimljeni u Lici. Babin Potok. I sam kraj sa onim livadama na Velebitu. Interijer je kompletno sniman u Jadran filmu u Zagrebu. Sve ostalo u Sloveniji.
 
Jednu anegdotu sa snimanja podijelili ste s nama, hodajući oponašajući Johna Wajnea.
 - To mi je ostalo u pamćenju. Prvi kadar koji sam uradio u životu bio je snimljen u jednom seocu blizu Kranjske Gore. Pokojni Obrad Gluščević ili čika Bućo kako smo ga zvali je zaustavio kameru, uhvatio se za glavu i viknuo prema meni ”nemoj hodati kao John Wayne”. I to je bilo to. Prva lekcija. Izuzetno korisna i suštinska. Znači treba biti prirodan. 
 
Kako ste se nosili s školskim obvezama? Jednom ste rekli kako Vam je probleme pravio direktor škole?
- Bilo je dosta naporno kad je to u pitanju. U biti to mi je bio najveći stres. Strah da ne ću savladati gradivo. Da ne ću stići pripremiti sve kako treba. Imao sam nastavnike pa bi nakon snimanja radili. A postojali su i problemi sa direktorom škole. Mala sredina. Ali, bilo pa prošlo. 
 
• Što savjetujete mladim glumcima kada ih otme gluma u godinama kada se to dogodilo Vama?
- Da završe srednju školu pa ako im je još do toga neka studiraju glumu na akademiji.
 
• Je li film Sjećaš li se Dolly Bell Vaša glumačka prekretnica?
- Ne znam. Zaista. Možda sam tu prešao u mladićko doba.
 
• Igrali ste s gotovo svim vrhunskim glumcima ovih prostora koji od njih Vas se posebno dojmio?
- Igrao sam skoro sa svim značajnim glumcima sa ovih prostora. Mnogo ih je bilo koji su me posebno dojmili. Svako na svoj način. Svi su oni imali zanimljive ličnosti. Zato su bili izuzetni.
 
• Rijetko ste na daskama koje život znače, izbjegavate li kazalište?
- Ne. Kod mene se stvari nikad nisu precizno planirale. Bio sam slobodnjak čitavog života. Tako i s kazalištem. Idealno je, po meni, raditi i na filmu i u kazalištu. Dopunjuju se.
 
• Imate iza sebe preko 60 filmova. Svi ovdje na 'Danima pozorišnih – kazališnih susreta' s ushitom govore o Vašemu novome filmu: „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“, predstavite nam ga ukratko.
- Film ima podnaslov ‘Bajka za odrasle’. Bavi se ljudskom dobrotom. Kuriozitet filma je što smo koristili materijale iz nekih filmova kad sam ja bio mali pa imate istog glumca u rasponu od 40 godina. Inače film se već nekoliko puta davao na Klasik TV. Bit će opet sigurno pa koga interesira...
 
• Boravite često u SAD-u i bili ste pred potpisivanjem ugovora s izuzetnom američkom filmskom agencijom preporučeni od jednako takvog glumca, recite nam nešto o tome.
- Devedesetih sam dosta boravio u New Yorku. Sve skupa između 7 - 8 godina. Priča s agentom se odnosila na Englesku još 1976. kad sam radio s velikim režiserom Samom Peckinpahoom. U pitanju je bio film ‘Iron Cross’ , u prijevodu 'Željezni križ'.
 
• Ličanin ste, posjetite li koji put Hrvatsku? Pratite li hrvatski film?
- Često sam u Hrvatskoj, to jest u Zagrebu. Tamo je moja najbliža familija. U Liku malo odlazim. Više sam dolazio dok mi je majka bila živa. Igrao sam ove godine i u novoj sezoni serije Počivali u miru a radio sam i predstavu koja je posvećena velikom šampionu Mati Parlovu. Pratim hrvatski film, a igrao sam i u nagrađivanom filmu Gorana Rušinovića Buick riviera.
 
• Ima li što da Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?
- Mislim da je to to. Veliki pozdrav Zadranima.
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1707 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević