Get Adobe Flash player

Ćirilo-metodsko društvo i Teološko društvo Kršćanska sadašnjost bile su dvije svećeničke udruge bez crkvenog odobrenja

 
 
Mons. Milan Simčić rođen je 21. rujna 1926. u Klani nadomak Rijeke, i to za vrijeme talijanske okupacije, u dobrostojećoj i pobožnoj obitelji Josipa i Jelene, rođ. Raspor. Obitelj ga je odgajala u vjeri i ljubavi prema domovini. Kaže da su za njegovo svećeničko zvanje najzaslužnije dvije pobožne žene: baka i mama, ali i tadašnji klanjski župnik Ivan Koruza koji je, usprkos režimskoj zabrani, slavio sv. misu, propovijedao i poučavao na hrvatskom jeziku. Od pučke škole do mature Milanu Simčiću nije bilo lako. Najprije se suočavao s procesom odnarođivanja u režiji talijanskih vlasti, a kasnije je došao i II. svjetski rat. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata mobilizirali su ga partizani te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata mogao je birati, ostati u vojsci i odslužiti vojni rok ili otići kući. Odlučio je otići kući kako bi nastavio teološki studij te ga je, zajedno s kolegom Uhačem, tadašnji biskup Ugo Camozzo poslao na studij u Rim jer u Zagrebu nije bilo mjesta. Rekao im je: „Šaljem vas u Rim, neka se o vama brine Sveti Otac.“ U Rimu je uspješno završio teologiju, obranio doktorsku disertaciju iz teologije, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.
https://miportal.hr/wp-content/uploads/2020/07/monssimcic-1-1024x750.jpg
• Mons. Simčiću, 2000. ste slavili 50. godišnjicu svećeničkog ređenja u krugu svoje obitelji i rodne Riječke nadbiskupije, a 70. godišnjica 10. travnja 2020. prošla je neopazice u Grottaferrati zbog pandemije COVID-a – 19. Rijetki su svećenici koji dosegnu tako visoku životnu dob i jubilej. Kako se osjećate?
- S obzirom na moje godine, zahvalan sam Providnosti Božjoj što mi je dala tako dug život u svećeništvu i fizičko i psihičko zdravlje da mogu još raditi na pastoralnim i povijesnim temama Crkve i domovine. Do prošle godine mogao sam još pomagati izravno na licu mjesta u Riječkoj nadbiskupiji.
 
• Znamo da pišete svoje uspomene pod naslovom Svjedok jednog stoljeća. Zašto ste izabrali upravo taj naslov za osobni životopis?
- Vrijeme u povijesnom smislu označuje i uvjetuje život svakog čovjeka. Svjestan te činjenice, izabrao sam taj naslov da prikažem tijek svog života u okviru XX. stoljeća. Prošao sam, naime, kroz to razdoblje povijesti, što je uvjetovalo moj život kao čovjeka i svećenika, kao svjedok iznimnih događaja i epohalnih promjena u svijetu, u Katoličkoj Crkvi, u svom zavičaju i u široj hrvatskoj domovini. To zaista dugo i burno razdoblje obilježeno je apokaliptičkim i tragičnim događajima, ali isto tako i velikim pozitivnim događajima i uspjesima čovječanstva u znanosti i tehnologiji, u gospodarstvu, u kulturi i u društvenim sustavima. Dovoljno je samo spomenuti dva svjetska rata, atomsku bombu, uspon i pad nacizma i komunizma, dvije Jugoslavije i njihov tragični raspad, svemirske letove, osvajanje Mjeseca, II. vatikanski sabor, neovisnost Hrvatske, politički i gospodarski globalizam, velike znanstvene izume, tehnološku revoluciju informatike, dekodifikaciju ljudskog genoma itd. To je stoljeće obilježeno velikim ubrzavanjem povijesti i velikim izumima.
 
• Proveli ste svoj svećenički život izvan domovine u službi Svete Stolice u Rimu. Zašto se niste vratili u domovinu nakon ređenja i svršetka studija teologije i kanonskog prava u Rimu?
- Nakon ređenja 1950. godine tražio sam s kolegom Josipom Uhačem u jugoslavenskoj Ambasadi u Rimu da nam daju dokumente za povratak u domovinu jer mi smo još imali talijanske dokumente, ali su nam odbili molbu i dali do znanja da se ne možemo više vratiti. Bili smo prisiljeni tražiti politički azil u Italiji i stavili smo se na raspolaganje Svetoj Stolici, a istodobno nastavili studije.
 
• U kojim ste službama bili kod Svete Stolice?
- Kolega Uhač i ja bili smo pozvani u Papinsku akademiju za diplomaciju, zapravo u poslijediplomski studij diplomatske znanosti i međunarodnog prava: najprije Uhač (1952. – 1954.), a onda ja (1954. – 1956.). Bili smo prvi Hrvati pozvani u diplomatsku službu Svete Stolice u moderno doba. Svršio sam uspješno poslijediplomski studij i bio spreman stupiti u diplomatsku službu, međutim iznenadna i teška bolest spriječila me da nastavim u toj službi. Krajem 1959. javio sam se na natječaj kod Svetog Oficija (Kongregacija za nauk vjere) za djelatnike u pripremi II. vatikanskog sabora i bio sam primljen u službu. Prije toga, dok sam još bio na studiju u Akademiji, morao sam raditi nekoliko mjeseci u Državnom tajništvu da upoznam sve urede i praksu rada.
 
Papa Pavao VI. nije htio osuditi komunizam
 
• Stupili ste u Sveti Oficij uoči II. vatikanskog sabora. To znači da ste od početka pratili iznutra pripremu i rad Sabora. Bili ste u privilegiranoj promatračnici. Kako ste doživjeli tu pripremu, čega se posebno sjećate iz tog razdoblja?
- Za vrijeme pripreme Sabora (1959. – 1962.) radili smo na početku kao bilježnici u raznim povjerenstvima, a za vrijeme Sabora (1961. – 1965.) pratili smo rad saborskih otaca (biskupa) po raspravama o dokumentima što je Sveti Oficij bio pripremio. Sabor je često tražio izmjene, dopune, nove formulacije, jer u saborskim raspravama su se bistrila teološka pitanja, osuđivane su dvosmislene formulacije, predlagani su novi pristupi pastoralnim pitanjima, napuštani su zastarjeli pojmovi. Sabor je zaista bio jako kreativan i  napredan. U mnogim znanstvenim i pastoralnim pitanjima došlo je do živahnih rasprava, što su novinari u svojim izvješćima napuhivali. Sjećam se posebno velike napetosti u raspravi kada je više od 500 biskupa iz Istočne Europe i Azije tražilo osudu komunizma. Pavao VI. je napomenuo da je tu osudu već izrekao papa Pio XI. enciklikom Divini Redemptoris (19. 3. 1937.) pa je smatrao da nije uputno zaoštriti odnose ponovljenom osudom jer su ti režimi počeli pregovarati sa Svetom Stolicom upravo početkom Sabora, što je moglo uroditi napuštanjem aktivna progona i priznanjem međunarodnog karaktera Katoličke Crkve. Bila je to nova crkvena strategija protiv komunizma. Veći dio tih biskupa nije dijelio strategiju tzv. Ostpolitik Državnog tajništva, ali se pokorio i uključio u pregovore. Međutim, reakcija političke emigracije iz komunističkih zemalja, uključivši i Jugoslaviju, bila je protiv te Ostpolitik i veoma kritična prema Vatikanskoj diplomaciji. Tko je imao pravo? Danas mislim da su obje strane imale pravo jer Providnost Božja je upravo i po toj diobi u Crkvi prisilila komunističke režime na postupno napuštanje strategije progona. Treba spomenuti da je tu inicijativu za osudu komunizma pokrenuo hrvatski isusovac o. Stjepan Tomislav Poglajen, ili Tomislav Kolaković, jedan od najboljih poznavatelja teorije i prakse komunizma i nacizma, i zato progonjen od jednih i drugih i prisiljen na konspirativni način života i djelovanja (usp. Božje podzemljeVerbum, 2006.).
Nakon devet godina rada u Sv. Oficiju bio sam premješten (1969.) u Kongregaciju za kler povodom preustroja Rimske kurije, gdje sam ostao kao predstojnik Odjela za katehezu i zadnjih 10 godina kao doministar sve do mirovine (1998.).
 
Crkva utjelovljuje dobrog Samarijanca prema čovječanstvu koje u svom beznađu vapi za pomoć
 
• Kako ocjenjujete s današnje perspektive epohalni događaj Vatikanskog sabora što ste pratili iznutra?
- Dok je Sabor bio u tijeku, doživio sam ga kao posebni zahvat Providnosti Božje u životu Crkve koja je zaista trebala osvježenja u svom ustroju, hrabrosti i nadahnuća da kreativno odgovori na izazove modernog doba. Promatrajući s današnje perspektive plodove Sabora, smatram da je osvježio Crkvu u svojim bitnim sastavnicama (bogoslužje, navještaj, Papinski primat, sinodalnost, misionarski zamah). Međutim, čini mi se da se možda nikada u povijesti kao danas Crkva nije suočila s tako duboko ranjenim i dezorijentiranim čovječanstvom na svim poljima ljudske djelatnosti. Imam dojam da Crkva danas zaista utjelovljuje evanđeoskog dobrog Samarijanca prema čovječanstvu, što u svom beznađu vapi za pomoć. Samo slijepe i sebične osobe ne čuju taj vapaj što se očituje po ratovima, po masovnom izbjeglištvu, po porastu velika broja ubojstava i samoubojstava, a da ne spominjemo i ekatombe pobačaja u svim zemljama. Dočim velesile usavršavaju i umnožavaju oružje što može uništiti čovječanstvo i ovaj planet, kršćanski vjernici sa svojim pastirima sustavno vrše djela ljubavi prema onom značajnom dijelu čovječanstva što nema dovoljno hrane da preživi ni zdravstvene njege da se čuva i liječi od najobičnijih bolesti. Ta slika vapaja izgleda mnogima previše pesimistička, ali ona je zbiljska i nije dovoljno prepoznata: dovoljno je pratiti službene statistike dviju svjetskih organizacija – WHO (World Health Organization) za zdravlje, i FAO (Food and Agiculture Organization)  za poljoprivredu i prehranu.
 
• Jesu li i koji su nastupi hrvatskih biskupa bili zapaženi na Saboru?
- Bio sam na raspolaganju svakog poslijepodneva riječko-senjskim biskupima Buriću i Pavlišiću, i povremeno dalmatinskim biskupima FranićuArneriću i Oblaku. Trebalo je prevesti na talijanski njihove nastupe, upoznati ih sa stavovima Sv. Oficija i organizirati susrete s drugim biskupima iz komunističkih zemalja i s karitativnim ustanovama za pomoć. U nastupima u Saboru istaknuli su se posebno splitski biskup Frane Franić svojom obranom Petrova primata i prijedlogom da se u bogoštovlju uporabe živi jezici uz latinski; i mostarski biskup Petar Čule koji je predložio da se u misni kanon uvede spomen Sv. Josipa, zaručnika Djevičina. Poznato mi je iznutra da su i drugi naši biskupi dali svoj doprinos u raznim povjerenstvima na temelju hrvatskih pastoralnih običaja. Prisutnost naših biskupa na Saboru djelovala je na zapadne biskupe da upoznaju istinu i stvarno stanje u Jugoslaviji koja je na Zapadu bila smatrana, i od mnogih crkvenih dostojanstvenika izvan Europe, kao demokratska i socijalistička.
 
• Za vrijeme Sabora bili su u tijeku diplomatski pregovori između Svete Stolice i Jugoslavije što su urodili poznatim Protokolom iz 1966. Kakve su bile Vaše reakcije i općenito svećenika u emigraciji?
- Znali smo da su pregovori u tijeku i bili smo zabrinuti, kao i naši biskupi. Načelno nismo bili protiv pregovora, nego protiv žrtvovanja slobodne pastve u iseljeništvu. Režim je naime tražio, među ostalim, osudu i ukinuće naše pastoralne ustanove za emigraciju. Diplomacija je bila sklona ukinuću, ali nas je energični kardinal Confalonieri, predstojnik Kongregacije za biskupe o kojoj je ovisila i pastva svih emigracija iz komunističkih zemalja, branio. Režim je ipak uspio nametnuti u Protokolu jedan članak po kojem se Sveta Stolica obvezuje da će kazniti svećenike emigrante koji se bave terorizmom. Taj je članak bio jedan od uvjeta što je režim bio postavio za sporazum jer je time opravdavao progon svećenika emigranata i njihovo pastoralno djelovanje, kao i njihov politički stav protiv komunizma i Jugoslavije, na što smo imali pravo kao slobodni građani. Mi smo bili odlučno protiv teške klevete režima da se bavimo terorizmom, te smo otvorenim pismom Papi prosvjedovali i tražili da se ukine taj članak iz Protokola. Donio sam prosvjedno pismo što je bilo sastavljeno kolegijalno u Grottaferrati, na sastanku u Frankfurtu svih svećenika djelatnika u emigraciji, i potpisali su ga svi, njih 70, a ja sam potpisao prvi da ohrabrim neke koji su se bojali moguće crkvene kazne. Diplomacija je, prihvativši optužbu režima o terorizmu emigrantskog klera, žrtvovala nevinost i ugled hrvatskih svećenika u emigraciji, na čemu je režim inzistirao. Državno tajništvo nije moglo kazniti svećenike potpisnike prosvjednog pisma, ali je pokušalo kazniti mene kao „javnog kritičara“ i prvog potpisnika prosvjeda s otežavajućom okolnošću da sam djelatnik u Rimskoj kuriji. Spasio me je autoritet i energični obrambeni stav mog poglavara kardinala Ottavianija, o čemu sam već pisao u svojim uspomenama.
 
Svećenici u emigraciji nisu bili protiv sporazuma, nego protiv onog članka Protokola što je smatrao te svećenike kao teroriste
 
• Kako ocjenjujete beogradski Protokol iz 1966.?
- Raspravljalo se mnogo u našim crkvenim krugovima u domovini i u emigraciji je li Protokol ukinuo ili smanjio mjere progona. Svećenici u emigraciji načelno nisu bili protiv sporazuma Svete Stolice i Jugoslavije, nego su bili protiv onog članka Protokola što je smatrao te svećenike kao teroriste. Reagirali smo protiv te klevete otvorenim pismom Papi i tražili da se ukine taj članak. Gledajući s povijesne perspektive, režim nije ukinuo niti smanjio mjere progona, nego je samo primijenio sofisticiranije mjere progona u zakonodavstvu, u pravnim postupcima, u fiskalnoj politici prema crkvenim ustanovama, u medijskoj kampanji protiv vjere, u podržavanju CMD-a i TDKS-a. Jedini pozitivni učinak Protokola je bila prisutnost nuncija u Beogradu i slobodno imenovanje biskupa. Protokol je propao s Jugoslavijom, i slobodna i neovisna Hrvatska je uspostavila s Crkvom nove odnose u poštivanju njezine slobode i uloge na svim poljima društvenog života.
 
Meni je jedan od vođa TDKS-a rekao da naši biskupi i mi u Rimu ne razumijemo ništa…
 
• Spomenuli ste CMD (Ćirilo-metodsko društvo) i TDKS (Teološko društvo Kršćanska sadašnjost) kao sofisticirane mjere progona Crkve. Možete li objasniti o čemu je riječ?
- To su bile dvije svećeničke udruge bez crkvenog odobrenja što je režim podržavao i branio protiv biskupa s namjerom da razbije jedinstvo Crkve i da ima svoje uhode među klerom. Bile su osuđene od našeg episkopata i od Kongregacije za kler. One su krive da je došlo do teškog neposluha jednog dijela klera i do teške rane jedinstvu domovinske Crkve. Ne ulazim u savjest i nakane promicatelja tih udruženja, ali u povijesnoj perspektivi ih treba osuditi zbog neposluha, preuzetosti i naivnosti. Meni je jedan od vođa TDKS-a rekao da naši biskupi i mi u Rimu ne razumijemo ništa, jer oni su sigurni „da će nadigrati režim i Partiju obećanjima i verbalnim sporednim koncesijama“. Za ovo poglavlje crkvene povijesti upućujem čitatelje na knjigu: Jure Krišto, Partija, Udba i svećenička udruženja (Verbum, 2014.).
 
• Kako ste doživjeli Domovinski rat, raspad Jugoslavije i proglašenje neovisne Hrvatske?
- Pratio sam preko domaćih i vanjskih izvora ratne događaje na bojišnicama i organizirao materijalnu i medijsku pomoć. Osnovao sam u Rimu s dr. Stjepanom Dvojkovićem i gosp. Ivanom Krilićem Udrugu za pomoć Hrvatskoj (Associazione per l’aiuto alla Croazia) koja je prikupljala materijalnu i novčanu pomoć na sve strane. Osobno sam obilazio rimske župe gdje su bili župnici moji kolege iz sjemeništa, držao konferencije i propovijedi i prikupljao novac, hranu i zimsku odjeću za našu vojsku. Istodobno sam pisao članke o masovnom protjerivanju Hrvata iz Slavonije, Like i Banovine, o etničkom čišćenju, ispravljao krive informacije nekih talijanskih medija. Proglašenje neovisnosti doživio sam s radošću i strepnjom jer smo bili bez vojske, a imali smo protiv jugoslavensku uglavnom srpsku armiju. Svjedok sam divnog zanosa naše emigracije u Italiji i drugdje i svih inicijativa za pomoć domovini. Na političkom polju držao sam vezu s nekoliko demokršćanskih članova u talijanskom Parlamentu i preko njih informirao o stavu HBK-a, tako da je Demokršćanska internationala početkom studenoga 1991. zauzela političku strategiju prihvaćanja raspada Jugoslavije i priznanja neovisne Hrvatske. Tom prilikom pročitao sam na plenarnom zasjedanju te Internationale u Rimu u studenom Tuđmanovu poruku, jer je on bio zadržan u Genevi za implementaciju sporazuma u Daytonu. Predsjednik Internationale Flaminio Piccoli mi je rekao da je ta poruka slomila oporbu nekih DK stranaka koje su podržavale Jugoslaviju.
 
Triput sam se sastao s Franjom Tuđmanom
 
• Imali ste u to vrijeme nekoliko sastanaka s predsjednikom Tuđmanom. Kakve su naravi bili ti sastanci, privatni ili službeni?
- Imao sam tri sastanka, što bih označio kao poludiplomatske izvan okvira službene diplomacije. Tu inicijativu je pokrenuo tajnik za vanjske poslove u Državnom tajništvu Svete Stolice Achille Silvestrini. Bio je moj prijatelj još iz Lateranskog sjemeništa, s kojim sam bio u stalnoj vezi jer sam mu prenosio vijesti iz naših biskupija zahvaćenih ratom. Sveta Stolica je imala rezervirane vijesti od talijanskih obavještajnih službi koje su pratile javne i zakulisne pregovore. Vatikan je htio provjeriti te vijesti, posebno o predsjedniku Tuđmanu i njegovoj političkoj strategiji u BiH. Silvestrini je znao za moje veze s tajnikom Predsjedništva Šarinićem pa me molio da prihvatim kao privatna osoba izvidničku misiju kod predsjednika Tuđmana („per una missione esplorativa presso il presidente Tuđman“). On mi je diktirao točke što su zanimale njegov ured, ali mi je ostavio slobodu da postavim neka delikatna pitanja što su se ticala same osobe predsjednika i njegova svjetonazora, već kako budem ocijenio ozračje razgovora. Naravno, ne mogu iznijeti sve sadržaje tih razgovora, ali sam iznio nešto u svom životopisu. Na sva tri sastanka Tuđman je pokazao veliki interes i odgovarao opušteno na pitanja, pa i ona o njegovoj osobi i svjetonazoru. Izvješće o razgovorima predao sam osobno Silvestriniju, pa je sada u arhivu Državnog tajništva.
 
• Jeste li sudjelovali u pregovorima za ugovore Svete Stolice s Republikom Hrvatskom?
- Nadležnost za ugovore Svete Stolice s državama pripada Državnom tajništvu, Odjelu za vanjske poslove, što konzultira ostale kongregacije kada je riječ o predmetima njihovih nadležnosti. Bilo je nekoliko predmeta što su u nadležnosti Kongregacije za kler, pa sam sudjelovao na početku da iznesem prijedloge Kongregacije na temelju boljih ugovora s drugim državama. Radilo se o pravnom statusu svećenika i o njihovoj ulozi kao katehete u državnim školama, o vraćanju ili primjerenoj nadoknadi crkvenih dobara što je komunistički režim bio uzurpirao, o modelu financiranja biskupija za njihovo vjersko djelovanje u narodu, o zaštiti i uzdržavanju kulturnih dobara u vlasništvu Crkve, itd. Treba priznati da su ti ugovori među najboljima u novije vrijeme, ali treba budno paziti i reagirati jer još ima onih koji neprestano rovare protiv njih.
 
• Nakon umirovljenja krajem 1997. nastavili ste svoj rad u Grottaferrati na kulturnom polju emigracije i povremeno u Riječkoj nadbiskupiji. Kako ste doživjeli na licu mjesta domovinsku Crkvu nakon toliko godina prisilna izbivanja?
- Poznavao sam svoju biskupiju kakva je bila pod Italijom, a Senjsko-modrušku nisam poznavao jer je bila preko granice. U slobodnoj Hrvatskoj upoznao sam drukčiju Riječku biskupiju, mnogo veću, jer joj je bila pripojena Senjska, a oduzet je bio slovenski dio što je imala pod Italijom. Nadbiskup Devčić me je molio da preuzmem službu crkvenog odvjetnika na biskupijskom sudu što je bio u kritičnom stanju zbog pomanjkanja stručnog osoblja, i jer je novoosnovana biskupija Gospićko-senjska prebacila sve ženidbene parnice na riječki sud. Vršio sam tu službu punih pet mandata dolazeći povremeno iz Rima. Osim te službe bio sam savjetnik nadbiskupa za razna druga pitanja pastoralna, stegovna, sjemenišna i za dopisivanje s Rimskom kurijom jer sam imao iskustvo o svim tim predmetima iz Kongregacije. Pratio sam ga nekoliko puta na pastoralnim pohodima za krizmu. Imao sam dakle priliku upoznati iznutra biskupiju, kler i vjernike. Nakon 25 godina takva iskustva i doživljaja mogu reći da sam doživio domovinsku Crkvu još vitalnu u vjeri, u zvanjima, u pastoralnom djelovanju svećenika i redovnika, muških i ženskih, u koncilskoj obnovi, u postupnom ozdravljenju od teških rana što joj je nanio komunistički režim. Naravno, opća slika nije bez sjena i nekih negativnih pojava, ali mogu usporediti našu domovinsku Crkvu sa stotinama drugih biskupija po svijetu, što sam provjeravao u Kongregaciji na petogodišnjim izvješćima kad su ordinariji dolazili „ad limina“ u Rim. Po mom sudu, naša domovinska Crkva ide u red još vitalnih biskupija ako gledamo temeljne kriterije vitalnosti: postotak aktivnih vjernika, broj svećeničkih zvanja, pastoralne inicijative, crkvene medije, pučke pobožnosti. Ta vitalnost se održava još uvijek, iako u nekim sektorima slabi.
 
• Poznat je Vaš stav u pitanju odnosa svećenika i politike, što se razlikuje od stava većine svećenika i laika, da se svećenici ne smiju baviti politikom. Kako opravdavate svoj stav?
- Trebamo se najprije sporazumjeti što se razumijeva pod riječju politika. U svom etimološkom korijenu riječ politika znači umijeće upravljanja gradom/državom. Svi su građani, pa i svećenici, pozvani sudjelovati u tom upravljanju, bilo izravno, bilo preko izabranih sabornika na slobodnim i demokratskim izborima. U društvenoj zbilji politika se očituje kao upravljanje bitnim interesima građana (zakoni, nutarnja i vanjska politika, financije, socijalna pravda, zdravstvo, školovanje, itd.). Programe stvaraju političke stranke koje su nositeljice istih u državnom ustrojstvu. Programi su očitovanje određenog svjetonazora, ideologije. Dakle, tri su sastavnice svake zbiljske politike: stranke, programi, svjetonazor-ideologija. Po svom zvanju svećenik mora evangelizirati tu društvenu zbilju, tj. prosuditi konkretne osobe u strankama i njihove programe i ideologije na temelju provjere jesu li u suglasnosti s evanđeljem ili ne. Svećenik je, dakle, po svom zvanju također i prosuditelj politike, zato se mora ozbiljno baviti i politikom, ne u smislu politikanstva i strančarenja, nego u smislu evanđeoske provjere političara, programa i ideologije. Pravo i dužnost mu je informirati vjernike, naravno, izvan crkve i bogoslužja, kako Crkva ocjenjuje političke programe pojedinih stranaka. To zahtijeva od svećenika objektivnu informiranost o političarima i programima, razboritost i pastirsku mudrost u provjeri političke zbilje u određenom povijesnom momentu. Baviti se u tom smislu politikom je, po riječima pape Pija XI., veliko djelo ljubavi prema bližnjima. Mene je uvijek smetala politička nezrelost i neinformiranost mnogih svećenika koji su pristupali političkoj zbilji, ne razumom, nego afektom.
 
Za suvremenu političku klasu i dalje su osnovne vrijednosti "antifašizam" i crvena zvijezda
 
• Kao svećenik, kako ocjenjujete sadašnje hrvatske političare i njihove programe?
- Prva moja spoznaja je da nemamo još jednu demokratski izgrađenu i etički zdravu političku klasu. Hrvatska ima još uvijek jaku i sveprisutnu stariju političku klasu koja se formirala u vrijeme komunizma, ili je izravno ili neizravno, upila neke stavove komunizma, a koja i dalje drži neke važne položaje u zemlji. Ima tu još puno nepotizma, pogotovo ideološkog, tako da se perpetuira dio stare ideologije. Istina, politička klasa se nakon neovisnosti Hrvatske nešto pomladila, ali uvijek u znaku antifašizma i crvene zvijezde kao osnovnih vrijednosti nove države, što po mom sudu ne odgovara potpunoj povijesnoj stvarnosti. Čudi me da to ne vide mnogi intelektualci, posebno novinari i neki svećenici. Do sada nisu uspjeli promijeniti tu političku sliku ni Most ni domoljubne stranke desnice, očito jer nisu uspjeli stvoriti u izbornom tijelu kritičnu masu domoljubne i demokršćanske stranke.
 
HDZ se nije oslobodio od prikrivenih partijaša
 
Ljevica, ili nostalgičari još uvijek barataju s antifašizmom i revizionizmom jer se boje izgubiti vlast i bježe od povijesne istine koja osuđuje i ustašku i komunističku ideologiju. SDP je još uvijek zarobljen u komunističkoj ideologiji, a HDZ se nije još oslobodio od prikrivenih partijaša što su od 1991. dalje, kao novopečeni hadezeovci, postali kapitalisti kroz noć i zarazili stranku korupcijom. Time su obični članovi stranke, uglavnom pošteni građani i iskreni domoljubi, i sama stranka diskvalificirani u javnom mnijenju i posebno u medijima. Vodstvo stranke bi trebalo napraviti temeljitu čistku svih korumpiranih u državnoj upravi, i ustanoviti posebnu školu za nove kadrove u vodstvu, a glavni predmet bi trebao biti etika u politici.
 
Suvremeni HDZ nema veze s Tuđmanom
 
• Odnosi li se Vaš sud i na stranku HDZ i ostale desničarske stranke?
- Sadašnji HDZ nije više onaj što ga je zamislio Tuđman. Nastala je jedna politička stranka što nema jasan svjetonazorski i nacionalni identitet jer se u stranci sučeljavaju domoljubne sastavnice i one druge, paneuropske, povezane s Bruxellesom, što nastoje oslabiti nacionalne identitete i nametnuti svoj svjetonazor bez kršćanskih korijena. Ne vidim na pomolu u HDZ-u jednu ozbiljnu struju koja bi znala uskladiti nacionalni identitet i opravdane zahtjeve europeizma. A što se tiče ostalih desničarskih stranaka, do sada su se pokazale politički jalove i zastarjele. Vidjet ćemo na idućim izborima kako će narod reagirati.
 
NDH nije apsolutno zlo, kao ni jugo-komunizam
 
• Promatrajući Hrvatsku kroz njezin narod, kroz sadašnji geopolitički položaj i kroz njezinu modernu povijest, imate li kakvu poruku Hrvatima dobre volje, posebno mladima?
- Svoju bih poruku sažeo u tri savjeta. Promatrajući demografske statistike ovih zadnjih godina, očito je da hrvatski narod naglo izumire: to su posljedice rata, nizak natalitet, iseljenje, kriza obitelji, sve to je osiromašilo narod za jedan milijun stanovnika. Hrvatska žurno treba demografski preporod, što znači mlade obitelji otvorene životu, državnu pomoć za svako dijete, primjereno zaposlenje roditelja. Takav preporod pretpostavlja političku strategiju i zakonodavstvo u korist života i obitelji.
Drugi savjet se odnosi na vladajući svjetonazor u društvu, što nije sklon etičkim i moralnim kršćanskim načelima, pa se postavlja problem kako osvježiti i ojačati kršćansku vjeru u narodu. To je u prvom redu poslanje Crkve koja treba po svojim pastirima pronaći nove pastoralne inicijative i metode, posebno što se tiče pastorala mladih. Meni je zaista žao kada vidim tu mladost koja vrluda u pitanju svjetonazora. Treba nam još jedan Ivan Merz, pa moramo uporno moliti Providnost Božju da nam ga podari jer samo takvi mladi apostoli mogu oduševiti i pokrenuti mlade.
I na kraju još jedan savjet. Hrvatski je narod duboko podijeljen između dvaju svjetonazora: kršćanskog i iskreno domoljubnog, i ljevičarsko-laicističkog što se nametnuo u javnom mnijenju te uvjetuje u negativnom smislu prosudbu naše novije povijesti, kakvoću domoljublja, istinsku demokraciju u pluralističkom društvu, i uporno ponavlja „mi ili oni“, jer se diktatorski odnosi prema protivnoj strani. Politička klasa i lijeva, i desna i centristička bi trebala voditi politiku po kriteriju čuvanja jedinstva u bitnim interesima države: sigurnost (vojska i policija), mirni odnosi sa susjedima (vanjska politika), primjereno blagostanje naroda (gospodarstvo i zaposlenje), pravedna porezna politika, „političko kajanje“ i ultradesnih (ustaše) i lijevih (komunisti-partizani), jer jedni i drugi su nanijeli mnogo zla narodu, ali i nešto dobra, pa se ne mogu uzajamno izbrisati iz povijesti. I NDH i ZAVNOH su dva sudbonosna momenta naše povijesti u dobru i u zlu. Komunisti i liberal-ljevičari nastoje izbrisati iz povijesti činjenicu i spomen NDH-a i prikazati ga kao apsolutno zlo, i nisu svjesni da se to isto može reći opravdano i za jugo-komunizam. Ostavimo tu vruću raspravu nezavisnim mlađim povjesničarima. Ne očekujem kajanje od starijih generacija, vidim da su okorjeli u svojim uvjerenjima, ali očekujem da mlađi neovisni povjesničari krenu putom znanstvene obrade naše povijesti u XX. stoljeću i tako doprinesu iskrenu pomirenju. To je moja politička želja i poruka na kraju života.
 

Mario Udina, 9. VII. 2020., https://miportal.hr/2020/07/09/mons-milan-simcic-meni-je-jedan-od-voda-tdks-a-rekao-da-nasi-biskupi-i-mi-u-rimu-ne-razumijemo-nista-jer-oni-su-sigurni-da-ce-nadigrati-rezim-i-partiju-obecanjima-i-verbalnim-sporednim-k/?fbclid=IwAR0uSj4la25ezsIj0jkmWLqkQgT9iKItjJt07yEqqtf1g-6-PlmM8hhTDTc

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Subota, 08/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1266 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević