Get Adobe Flash player

Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito – Stepinac

 
 
ŽIVOTNA ISPOVIJEST IVANA ZVONIMIRA ČIČKA
Progovorio o svom političkom putu, odnosu s ključnim ličnostima naše suvremene povijesti, obitelji, vjeri...
https://nsp-muprh.eu/wp-content/uploads/2014/10/6d384b0d06.jpeg
Ivan Zvonimir Čičak, utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO), istaknuti borac za ljudska prava, jedan od simbola studenskog pokreta 1971., osnivač i prvi predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS)... u Sumartinu na Braču, gdje ljetuje već 42 godine, proslavio je svoj 70. rođendan. U skromnoj, kući od 40-ak kvadrata, u centru Sumartina, ovoga ljeta boravi 14 članova brojne obitelji Čičak. Ivan Zvonimir i njegova supruga Marija, rođena Štambuk, imaju petero djece i šestero unučadi.
- U jednoj maloj sobi spava devet članova moje obitelji, u njoj su kreveti na kat, kao u zatvoru. Preostali spavaju u drugoj sobici, u konobi ili na terasama. Krenuli smo u preinake kuće. Nastojimo je urediti u mediteranskom stilu sa što više kamena. Po majci i po tatinoj mami sam Mediteranac. Svako ljeto boravim u Sumartinu. Imam imanje u Zagorju, stan u Zagrebu, petero djece, šestero unučadi, prepoznatljiv sam u hrvatskoj javnosti. Na neki način mogao bih reći da sam uspio u životu. S druge strane, pitam se što uopće znači biti uspješan u životu. Pjena i ništa više? - pitanjem započinje Ivan Zvonimir Čičak svoju životnu ispovijest, večer prije njegova 70. rođendana, na terasi obiteljske kuće u Sumartinu.
 
- Ne osjećam se kao da imam 70 godina, no neki put sa sjetom razmišljam o 52 godine javne političke aktivnosti. U politiku sam ušao potpuno slučajno. Nekoliko dana prije mature 1966. izbačen sam iz 3. Gimnazije u Kušlanovoj ulici, bez prava upisa u bilo koju srednju školu u Jugoslaviji zbog školske zadaće pod naslovom: Nad razastrtom kartom moje domovine - govori Čičak koji kazuje kako je njegovo izbacivanje iz škole došlo do medija i javnosti, te da je, zapravo ne znajući, ušao u javni i politički život. Dobro se sjeća kako je zbog cijelog tog slučaja prvi put, na kratko, završio i u zatvoru. Na Čičkovu sreću, upravo u to vrijeme, 1966., sa svih funkcija smijenjen je drugi najmoćniji čovjek Jugoslavije Aleksandar Ranković, dolazi do liberalizacije društva, a na tom valu poništena je i odluka o Čičkovoj zabrani daljnjeg školovanja.
- Nekoliko mjeseci kasnije privatno sam maturirao, što nije bilo uobičajeno, ali je ipak bilo moguće. To je riješio jedan dobar čovjek, direktor 6. Gimnazije Cukrov, kojem sam na tome neizmjerno zahvalan - priča Čičak.
 
Roditeljski odgoj
 
- Roditelji su me tada podržali, kao i u svemu što sam u životu radio. Moj otac Ante bio je porijeklom iz bosanske Posavine, radio je kao meteorolog na aerodromu u Velikoj Gorici, a bio je u timu koji je uspostavio meteorološke službe na aerodromima u Puli, na Krku, u Splitu, u Dubrovniku… Otac je bio predratni zrakoplovac, a u tzv. Aprilskom ratu - to je ono kad je bilo: bolje rat nego pakt - bio je među avijatičarima koji su napali talijanski teritorij. On je već bio u braku s mojom majkom Marijom, domaćicom i krojačicom, koja je radila u modnom salonu svoje sestre, a živjeli su u njenom rodnom Kaštel Starom. No, 1941. Talijani su ga zbog sudjelovanja u Aprilskom ratu željeli likvidirati, pa je morao pobjeći iz Dalmacije. Otišao je u Zagreb i da ga ne izruče Talijanima, morao se kao domobran prijaviti za istočnu frontu, gdje je dvije godine bio pripadnik Hrvatske zrakoplovne legije. Poslije je preživio Križni put i došao pješke sve do Bele crkve na rumunjskoj granici, dva puta su ga trebali strijeljati i dva puta si je kopao grob, no sve je preživio i doma se vratio 10. kolovoza 1945., točno dvije godine prije nego što sam se ja rodio - otkriva povijest svoje obitelji Ivan Zvonimir Čičak i objašnjava da je i uz takvu prošlost, njegov otac u novoj državi odmah dobio posao zato što je u to vrijeme bilo vrlo malo kvalificiranih i školovanih ljudi. Pamti i kako je otac Ante u Meteorološkoj službi radio s ocem Željka Malnara.
 
- Odrastao sam uz sestru i četiri brata. Nikada na Božić nismo išli u školu. Osim nas, iz moje generacije na Božić u školu još jedino nije išao moj prijatelj Darko Portada. To se znalo. Otac Ante i majka Marija uvijek su nam govorili da u školi ne izmišljamo da smo bili bolesni ili nešto tako, već da otvoreno kažemo da nismo bili u školi jer slavimo Božić. Time smo bili javno obilježeni. Tada smo stanovali u Dugom Dolu, na uglu je stanovao general Mutak, ispod njega Zvonko Ivanković Vonta, cijelo to društvo bilo je na Srebrnjaku. No, za prvu pričest majka nas je sve odjenula u bijela odijela i vodila nas ponosno da tako hodamo sve do crkve Sv. Petra. Roditelji su nas odgajali kao katolike, Hrvate - govori Čičak.
 
Pod prismotrom
 
- Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito - Stepinac. U kući su nas odgajali da je Stepinac svetac, a u školi da je zločinac i neprijatelj države i naroda. I vice versa. Katolici su 60-ih godina djelovali kroz pjevačke zborove i vjeronaučne skupine, a ja sam bio član zbora i dio skupine u Petrovoj crkvi. Bili smo generacija rođena iza 1947., nismo bili opterećeni time jesmo li bili u ustašama ili partizanima. Bila je to otkačena generacija, vrijeme Beatlesa, II. Vatikanskog koncila, studentskih prosvjeda ‘68. u svijetu, događanja u Čehoslovačkoj... Sve to vrenje odražavalo se i ovdje. Tek mnogo godina kasnije u MUP-u sam doznao da me ondašnja vlast pratila od moje 16. godine, u sklopu akcija razbijanja crkvenih zborova i skupina. No, bez obzira na to, nikada nisam želio vidjeti svoj dosje iz bivše države. Evo i zašto - moj jako dobar prijatelj, odvjetnik Lav Žnidarčić - brat Anke Berus koja ga je strpala na tri godine zatvora bez suđenja jer je bio šef crkvene organizacije Križarsko bratstvo - bio je toliko šokiran kada je u svom dosjeu vidio tko ga je prisluškivao da ga je to pregazilo. On mi je rekao da nikad u životu ne odem pogledati svoj dosje. Vrlo brzo nakon toga je umro - priča Čičak, koji kazuje kako je nakon mature imao puno slobodnog vremena i još više znatiželje. Počeo je otkrivati jedan potpuno novi svijet, čitati novine, odlaziti na Književne petke, i upoznavao je ljude poput fra Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Zvonimira Bajsića, Josipa Ladike, Živka Kustića, Tomislava Ladana…
 
- Upisao sam Filozofski fakultet 1967., a vrijeme Vatikanskog koncila za nas katolike značilo je otkrivanje jednog potpuno novog svijeta. Na fakultetu sam upoznao puno novih ljudi koji su mislili slično kao i ja. Kao rezultat tog vrenja, na jesen 1968. na Filozofskom fakultetu izabran sam za potpredsjednika fakultetskog odbora Saveza studenata, a sa mnom su u odbor izabrani i još neki ljudi koji nisu bili partijski orijentirani. No, nakon nekog vremena uvidio sam da se uz postojeće partijske kadrove ništa ne može promijeniti i otišao sam od tamo. Do mog punog angažmana došlo je u prosincu 1970. kroz veliku gužvu oko izbora prvog studenta za prorektora u 300-godišnjoj povijesti Sveučilišta. Kada sam čuo za taj izbor, predložio sam da se kandidira Ivica Pađen, koji je pripadao katoličkoj struji, ali je bio uz dečke iz struktura, kao što je bio Slobodan Lang. Razgovarao sam s Pađenom koji se nije htio kandidirati pa su moji dečki nagovorili mene. Uopće nisam bio svjestan što je to, u sve to uletio sam kao vol u kupus - govori Čičak kojem je protukandidat bio Damir Grubiša.
 
Gužva na sveučilištu
 
- Nakon što sam izabran, na Sveučilištu je počela gužva i zapravo je studentski pokret počeo nakon pokušaja osporavanja mojeg izbora od Partije. Predvodnici onih koji su se protivili izboru bili su Slobodan Lang, s kojim sam poslije bio dobar prijatelj, Duško Čizmić-Marović, Dag Strpić, cijela ekipa mladih studenata koji su se proglašavali tripalovcima. Mi smo zapravo i objektivno srušili te “tripalovce”, ambiciozne kadrove koji su, kao, bili reformirani komunisti. Mi smo, objektivno gledano s današnje distance, bili - antikomunisti. Među nama je bilo i onih koji su bili članovi partije, poput Ante Žužula i Ferde Bušića, bilo je dečki iz partizanskih obitelji, poput Jakova Šupe i Gorana Dodiga. Međusobno smo se raspoznavali, miješali, njušili i osluškivali, a svi smo imali želju za slobodom i osjećali svoj hrvatski identitet. Kada je počela gužva, Savez studenata izdao je priopćenje protiv mog izbora, i to natezanje trajalo je oko mjesec dana. Nakon završetka novogodišnjih praznika početkom 1971., počeli su se organizirati skupovi za i protiv mene. Oni su krenuli razbijati te skupove, jer je na svim fakultetima 90 posto studenata bilo za mene. Bio sam poznat kao dobar govornik, pobijedio sam na natjecanju u govorništvu, pa je geslo mojih protivnika bilo: ne dajte mu mikrofon. No ipak, poraze su doživjeli i na skupovima na Ekonomskom i na Pravnom fakultetu, a onda je u studentskom domu u Šarengradskoj, 11. siječnja 1971., pred 1100 ljudi, Ema Derosi rekla da je partija protiv Čička, a na to je profesor Mirko Kovačević kazao: Ako je partija protiv Čička, onda smo mi protiv partije! Rezultati glasanja bio je 1100 ljudi za mene i 11 glasova protiv. To su prenijeli mediji, a za partiju je to bila katastrofa. Oni su pokušavali sve to stišati, ali bilo je kasno jer je počela diferencijacija između naših i njihovih, a mi smo ih naprosto pomeli na Sveučilištu - opisuje Čičak te burne dane s početka 1971., te dodaje kako je u travnju na skupštini Saveza studenata Zagreba za predsjednika izabran Dražen Budiša.
- U Matici hrvatskoj bili su pretežno bivši stari komunisti i partizani, no prava snaga naroda krenula je kroz studentski pokret. U proljeće 1971. Matica hrvatska krenula je s osnivanjem ogranaka, i kada smo se mi tu pojavili s njima, Hrvatska je buknula u želji za slobodom i izražavanjem nacionalnih osjećaja bez stigmatizacije za ustaštvo - pomalo nostalgično kazuje Ivan Zvonimir Čičak.
Slučaj Radić
Kroz jedan manje poznati događaj, prema njegovom mišljenju, prijeloman, a to je bilo obilježavanje atentata na Stjepana Radića, u subotu 21. lipnja 1971. u 12 sati, u Studentskom centru, Čičak govori o atmosferi u Hrvatskoj tada.
- Velika dvorana bila je krcata, a i dvorište je bilo puno ljudi koji nisu stali u dvoranu. Održao sam jedan nadahnuti govor, koji je kasnije bio prokazan kao politička platforma na kojoj su se studenti spremali za nerede. To je bio govor iz glave, iz duše, jer nikada nisam znao čitati pisane govore, ne znam ni danas. Na kraju svečane akademije Rene Hološ s Likovne akademije predložio je da se izabere delegacija koja će odnijeti vijenac na grob Stjepana Radića na Mirogoju. Skočio sam na binu i rekao kako nam ne trebaju delegacije, nego da svi odemo na Mirogoj. U programu su nastupili i skupine iz Šestina i Gračana u narodnim nošnjama, koje su imale stare hrvatske zastave. Nas oko dvije, tri tisuće izašlo je iz Studentskog centra i krenuli smo Savskom, Frankopanskom, Ilicom, preko Trga Republike prema Mirogoju. Priključivali su nam se ljudi putem i na kraju nas je bilo oko pet tisuća. Zbog nas su tramvaji morali stati. Bio sam s Antom Paradžikom i Draženom Budišom na čelu kolone, a iza nas su se vijorile stare hrvatske zastave. Na Trgu smo prošli pored Gradske kavane u kojoj su šokirani sjedili Jure Bilić i ostali partijski funkcionari, koji su u to subotnje popodne tamo pili kavu. Igrom slučaja, u to je vrijeme u Zagrebu bila i Bavarska televizija, koje je sve to snimila. Došavši na Radićev grob na Mirogoju, popeo sam se na grob Petra Preradovića i održao novi nadahnut govor - priča Čičak, koji se sjeća da je toga dana u 15 sati o tome događaju na Radio Zagrebu izvijestio mladi novinar Nikica Valentić.
 
- Tito je u Zagreb došao početkom srpnja 1971. i na sastanku s partijskim aktivom napao je Stjepana Radića te je tražio naša hapšenja. Miko Tripalo ispričao mi je kako je tada zadnji put razgovarao s Titom u četiri oka. Tito mu je rekao: Druže Miko, znaš da ja na tebe računam kao na svog nasljednika! Miko Tripalo na to mu je rekao: Druže Tito, vi znate što sam ja sve spreman učiniti za partiju, ali nemojte zaboraviti da sam ja ipak Hrvat! - prepričava Čičak te se sjeća kako je i nakon toga Matica hrvatska nastavila osnivati ogranke.
- Sve se to širilo kao plima, a partijski vrh uviđa da polako gubi kontrolu. Tito je znao da na duge staze gubi, pa je stari lukavac u rujnu 1971. u Zagrebu podržao Savku i Tripala. Istovremeno, iza kulisa, pripremao je rušenje, ne samo onog što se događalo u Hrvatskoj, nego i svakog duha liberalizacije društva. Na novu godinu 1972. Tito je rekao svoju glasovitu rečenicu: “Nema demokratije za neprijatelje socijalizma”.
 
Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Josip Vrhovac i društvo krenuli su i operativno protiv nas. U prosincu 1971., na godišnjem kongresu Saveza sindikata Hrvatske iz članstva su ekspresno izbacili Marka Veselicu, tadašnjeg saveznog zastupnika u skupštini Jugoslavije i potpredsjednika sindikata Juru Sarića, koji je 1941. vodio prvi partizanski odred u Srbiji. Otišao sam na sastanak s Veselicom sutradan i on mi je rekao da nešto treba napraviti, jer dok mi pričamo i pjevamo, oni nas izbacuju. Otišli smo u Studentski dom kod Dražena Budiše, a zatim je nas 11 otišlo u Studentski list i tamo smo u noći donijeli odluku o studentskom štrajku. Ta inicijativa došla je osobno od mene, no dogovorili smo da predlagatelj štrajka bude Goran Dodig, jer je bio iz partizanske obitelji - otkriva Ivan Zvonimir Čičak te priča kako je u Studentskom centru Goran Dodig održao govor nakon kojeg su svi studenti podržali ideju o štrajku.
- U ponedjeljak smo imali zakazan skup o saveznim amandmanima na ustav Jugoslavije u Studentskom centru. Goran Dodig, student medicine, predložio je štrajk i obrazložio zašto. I krenulo je. Kad se kamen zakotrlja, teško ga je zaustaviti. Sve priče da je iza toga stajala Udba najobičnije su gluposti. Cijeli taj pokret jedino je mogao zabraniti Slobodan Budak koji to nije želio, a zanimljivo je da je vrhovni tužitelj, koji je kasnije hapsio, bio Milan Čačić Sivi, otac Radimira Čačića - otkriva Čičak, koji kazuje kako su studentski štrajk podržali svi sveučilišni centri osim dekana Stomatološkog fakulteta Ive Miše. On je, govori Čičak, isto bio za njih, ali im je rekao da ih ne može podržati jer je član Centralnog komiteta. No, i Ivo Miše je kasnije stradao.
 
Početak uhićenja
 
- Studentski štrajk trajao je 14 dana, među ostalim i u vrijeme praznika u povodu tadašnjeg Dana Republike 29. studenoga. Ni Tito ni rektor sveučilišta Supek u to vrijeme nisu bili u Jugoslaviji. Tito je nakon povratka pozvao hrvatski i jugoslavenski partijski vrh u Karađorđevo na razgovor. Nakon povratka iz Karađorđeva zakazana je sjednica Centralnog komiteta Hrvatske, a mi smo kao kontraudar pripremili velike demonstracije u Zagrebu. Pripremali smo pretisak teksta “Poziv sveučilištarcima” Augusta Cesarca, kao naš poziv na demonstracije. Filip Vučak, danas drugi čovjek ministarstva vanjskih poslova, počeo je šapirografirati tekst te knjige i on je s tim materijalom 11. prosinca 1971. prvi uhapšen. Budišu su istoga dana ulovili na cesti. Ja sam s četvoricom dečki otišao alarmirati Supeka. Došli smo kod njega doma u Rubetićevu ulicu, no njegova žena rekla nam je da on spava. Tako je Supek spavao i spavao. Ja sam pak, kao prorektor Sveučilišta, zbog hapšenja kolega otišao protestirati u policiju u Đorđićevoj. Policajci su mi zahvalili što sam im sam došao, jer su me tražili po cijelom gradu. Tu noć zatvorili su i Gorana Dodiga, ukupno nas je bilo 10, plus Bruno Bušić. Mjesec dana nakon toga zatvorena je skupina u kojoj su bili Marko Veselica, Šime Đodan, Jozo Ivičević, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić i drugi - govori Čičak koji je osuđen na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.
- Zatvor me nije nimalo “opametio”. Zatvor je bio jako traumatično iskustvo koje sam dobro podnio jer sam bio mlad. Mnogi moji prijatelji mislili su da neću izdržati. Ne samo da se nisam se dao slomiti, nego sam stalno ratovao s upravom zatvora. Nas, političke zatvorenike, smatrali su najgorom kategorijom zatvorenika jer smo u pitanje dovodili sam sustav. No, nisu nas tukli. Ipak smo imali međunarodni ugled, za nas se znalo, cijeli svijet je pisao o nama - Čičak nevoljko govori o zatvorskim danima u Lepoglavi, iz koje je izašao u prosincu 1974., a nekoliko tjedana kasnije otišao je na odsluženje vojnog roka u Požarevac.
- I nakon izlaska iz zatvora i iz vojske pokušavao sam raditi na povezivanju opozicije u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji na zajedničkom rušenju jugoslavenskog komunizma - ponosno govori Čičak, koji se oženio vrlo brzo nakon povratka s odsluženja vojnog roka.
- Kako sam na fakultetu apsolvirao filozofiju i književnost, imao sam dilemu: nastaviti studij na račun starih roditelja i teško bolesne majke, koja je imala već treću metastazu raka, ili se oženiti, zasnovati obitelj i nešto početi raditi. Prvo me Slavko Goldstein u Liberu preko ugovora o djelu zaposlio kao prodavača knjiga, što mi je jako dobro išlo. No, radio sam to samo nekoliko mjeseci, jer su Goldsteina zbog mene pritisnuli iz partije. Tada sam u stanu počeo raditi ženske torbice od kože. Razvio sam taj biznis, imao sam butik na uglu Selske i Končareve ulice, radionice na Kaptolu i u Remetama - u kući gdje je danas restoran preko puta Krematorija. Torbice sam prodavao na veliko po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, za mene je radilo 20-ak ljudi, od čega su 11 bili bivši politički zatvorenici, a kako sam dobro zarađivao, financijski sam pomagao Crkvu i političke disidente. Stoga su me, kao stalnu smetnju i prijetnju, u listopadu 1987. ponovno zatvorili pod optužbom za utaju poreza. Toga dana uhapsili su 60 ljudi i pretresli su 11 stanova. Kada su me zatvorili, štrajkao sam glađu 14 dana, i nakon toga sam izgledao kao kostur - priča Čičak, no na pitanje je li bilo utaje, ne odgovara konkretno.
- Na sudu sam oslobođen. U pretresu mog stana uzeli su pisma kardinala Kuharića, s kojim sam se dopisivao, iz radione su uzeli hrvatski grb, pa se iz cijele procedure vidjelo da se radi o nečem drugom, a ne o utaji. Branilo me deset odvjetnika, i na kraju sam oslobođen. No, zatvorili su mi sve poslovne prostore i s petero djece, žena i ja zapravo smo se našli na ulici. Preživjeli smo jer je žena imala dobru plaću, a ja sam još neko vrijeme pomalo radio s torbicama, a tek tada sam počeo i pisati - priča Čičak, kojeg dolazak Tuđmana na vlast 1990. nije osobito iznenadio.
 
Stara garnitura
 
- Tuđman je zapravo bio projekt Franje Tuđmana i stare komunističke garniture iz njegova vremena, na čelu s Mikom Špiljakom. Cijena je bila da ne diraju stare partijske strukture, što je danas više nego jasno. Ja sam radio na obnovi HSS-a, postao sam njegov prvi predsjednik, a kako je na prvim izborima HSS dobio tri saborska zastupnika, išli smo u koaliciju s HDZ-om. Tuđman me tada pozvao na razgovor u središnjicu HDZ-a, na Becićeve stube, i ponudio mi je ministarsko mjesto koje želim, no rekao sam mu kako me to ne zanima, jer nisam tip za ministra. U vrijeme rađanja demokracije kardinal Kuharić i Živko Kustić i drugi u vrhu Crkve bili su žestoko protiv osnivanja demokršćanske stranke; pozicija i politika Crkve bila je uglavnom podrška HDZ-u. Na sceni je bila, što bi rekao Halil Đubran, “pogubna partija šaha koju igraju biskup i general”. Na sceni je bio veliki poremećaj odnosa vrednote i vrijednosti. Na oltaru je prevladavao totem države umjesto raspetog Krista. Bog je vrednota, a ne vrijednost. Država i nacija su samo prolazne vrijednosti, i njih se nikad ne smije podizati na razinu oltara. Kad se država i nacija dignu na razinu vrednote, onda je to za kršćane poganstvo. Mi nismo početkom 90-ih slijedili kršćansku novozavjetnu ideju. Nismo slijedili Mojsija, nego Arona i zlatno tele - državu. Pritom su prešućivane brojne nepogodnosti moralnoga karaktera, a kada državu utemeljiš na nemoralnim zasadama, ona je i danas takva kakva je. S kardinalom Kuharićem u 80-im sam se često susretao, razgovarao i dopisivao, no zbog odnosa prema HDZ-u u devedesetima žestoko smo se sukobili, no kad bismo se sreli, pristojno bismo se pozdravili - priča Čičak, koji otkriva da mu Tuđman nije zamjerio to što je odbio ponudu za ministarsko mjesto, ali da je bjesnio kada ga je kao predsjednik HSS-a u člancima počeo javno kritizirati.
- Tuđman je bio autoritarna osoba i naprosto nije podnosio kritiku. S Tuđmanom sam se od 1971. do 1990. susretao, razgovarali smo, odlazio sam kod njega doma, u Nazorovu. No, kada je HSS početkom 90-ih postao opozicijska stranka, počeo sam kritizirati Tuđmana jer je to bio posao nas u opoziciji. On to nije mogao zamisliti jer je bio opsjednut svojom misijom - smatra Čičak, koji spremno odgovara na pitanje zašto se u devedesetima stjecao dojam da ga Tuđman ne voli.
- Zato što Tuđman do tada u narodu nije imao takvo ime kao što smo ga imali ja, Budiša, Veselica, Đodan...
Ivan Zvonimir Čičak, kao jedan od simbola Hrvatskog proljeća, početkom devedesetih visoko je kotirao, mnogi su mislili da ima i predsjedničke ambicije. Je li danas razočaran zbog toga što nije obnašao neku visoku državnu dužnost?
- Ne, ja nisam čovjek za to. Nikada nisam rekao da ću se kandidirati za predsjednika, možda bih se kandidirao kada bih shvatio da je situacija “stani, pani”, jer bi me to jako puno koštalo zato što ja nisam za te forme. Predsjednik Mesić, pred Ivom Bancem i Vladom Gotovcem, nudio mi je da idem u diplomaciju, da izaberem zemlju u kojoj želim biti veleposlanik. Nudio mi je i mjesto njegova šefa ureda. Odbio sam ga jer ja nisam taj čovjek, ja sam razbarušeni tip koji ne spada u te kalupe. Mogao sam biti i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da sam htio - govori Čičak i ponosno napominje kako je on prvi Kolindi Grabar-Kitarović predložio da se kandidira za predsjednicu. Bilo je to u rujnu 2012., na stadionu u Bruxellesu, na nogometnoj utakmici između Belgije i Hrvatske, gdje je Čičak kao promatrač HHO-a sjedio do Kolinde Grabar-Kitarović.
- U prisustvu sadašnjeg ministra Olega Butkovića, predložio sam Kolindi da se kandidira za predsjednicu, a drugi dan ta informacija izašla je na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista. Kolinda mi je tada rekla kako nikada o tome nije razmišljala, a ja sam joj rekao da počne razmišljati. Na to mi je kazala kako se Tomislav Karamarko s time ne bi složio, a ja sam joj odgovorio da to nije njezin, već moj problem. Bila je potpuno zbunjena. Poslije su došli Zdravko Mamić i svi ostali koji su bili oduševljeni tom idejom. Nakon utakmice autobusom smo otišli u restoran, a kako ja vrlo dobro pjevam, zapjevao sam “U boj, u boj”, i tada smo svi prvi put nazdravljali budućoj predsjednici. Nakon toga u Dubrovniku smo Ivo Banac i ja razgovarali s Karamarkom, i on je tada pristao da Kolinda bude predsjednički kandidat HDZ-a. No, tada smo se Karamarko i ja zakvačili jer je na tribini počeo govoriti o Tuđmanu kao o kriteriju povijesti - otkriva Čičak, koji je jedan od osnivača HHO-a, bio je njegov predsjednik od 1993. do 1998., kada je obolio na srce, i prema savjetu liječnika, dao ostavku te se preselio na selo gdje se posvetio pisanju. U HHO se vratio kao potpredsjednik 2009., u vrijeme kad su rušili Ivu Banca, a nakon toga ponovno je preuzeo funkciju predsjednika.
 
Brojne operacije
 
- Prije 20 godina, 1998., kupio sam kuću s imanjem u Mariji Gorici kod Zaprešića i tamo od onda živim. Gotovo svaki dan dođem u Zagreb, odem u ured, ali kad odradim posao, vratim se u svoju Mariju Goricu, gdje se u miru mogu koncentrirati i raditi što hoću. Na imanju sam prije 15-ak godina s djecom počeo raditi jabučni ocat, zatim sam kupio inox bačve, pa sam u Sloveniju išao po prešu... Tjedno sam proizvodio 200 do 300 litara ljekovitih sokova od jabuke i cikle, desetak vrsta likera od jabuke, ruže, višnje, medovaču… Zapravo sam počeo s onim što se danas naziva OPG - govori Čičak, od kojeg je posao preuzeo njegov sin, no on ga je zatvorio prije nekoliko godina, kada je otvorio turističku agenciju.
Tijekom razgovora Čičak je nekoliko puta rekao da je invalid, a s druge strane pohvalio se kako ljeti svaki dan pliva tri sata, dva ujutro i sat navečer. Kakvo mu je zdravstveno stanje?
- Posljednjih godina vrlo teško se krećem, lani sam imao dvanaestu operaciju na trbuhu, trajala je satima i izvadili su mi 6,5 kg različitih stvari koje nisu bile kancerogene. Kao rezultat tih operacija ne smijem nositi remen, a vrlo rijetko nosim tregere koji me zatežu kad sjedim, a imam oštećenu kralježnicu. Iz tih razloga dogodila mi se i nezgoda prilikom dodjele odlikovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kada su mi pale hlače. I na koljenima sam imao sedam ili osam operacija, desno koljeno mi je zapravo skroz otišlo. U posljednjih 15 godina ukupno sam imao dvadesetak operacija. Zbog svega toga vrlo rijetko sam u javnosti. Još uvijek vozim automobil, ali me dosta često, pogotovo na duge pruge, vozi sin Martin - završava Čičak svoju životnu ispovijest, vraćajući se na temu s kojom je i počeo - vjeri i crkvi.
- Bio sam vjernik i danas sam, no ne idem više redovito na svetu misu. Zašto? Kada odem na misu, želim osjetiti sadržaj i duhovnost, čuti nešto konkretno i sadržajno. Iritiraju me ti isprazni verbalizmi i teološki narcizmi. Kad ne čujem nešto sadržajno, to je za mene gubitak vremena. U moje vrijeme središte crkve kao duhovnosti bila je euharistija. Crkva je odustala od tog koncilskog duha i danas su opet važnije pučke pobožnosti i masovke od euharistije. Nažalost, naša crkva je okamenjena, ona nije samo konzervativna, ona je konzervirajuća. Ona se vratila u baroknu raskoš koja iritira. To nije Crkva siromašnih i potrebitih o kojima govori papa Franjo. U katedrali nisam bio više od 20 godina.
 

http://velikagorica.com/vijesti/jutarnji-45903, 14. VIII. 2019.

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1583 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević