Get Adobe Flash player

Od 2012. za 45.100 nevladinih udruga hrvatska država je iz proračuna isplatila 1,7 milijardi kuna

 
 
Upravo na 26. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske Zagreb je posjetio apostolski nuncij u Njemačkoj hrvatski nadbiskup Nikola Eterović. Mons. Eterović rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, a teme su nametnuli što razlog njegova dolaska što neka aktualna pitanja u Hrvatskoj.
https://media05.onetz.de/2015/12/10/211270_big.jpg?1449714077
• Možete li reći riječ-dvije o povodu svojega dolaska u Hrvatsku?
- Hrvatski diplomatski klub pozvao me održati predavanje u Zagrebu, a za to su izabrali 15. siječnja, dan priznanja Republike Hrvatske, kada su zemlje tadašnje Europske zajednice priznale Hrvatsku. Dosta članova toga kluba poznajem sa služba u Vatikanu, ali i u raznim zemljama diljem svijeta, tako da sam osjećao svojevrsnu dužnost odazvati se na poziv. Predavanje koje kanim održati nije samo teoretske naravi, nego je i dio moje djelatnosti u službi Svete Stolice. Naslov je: »Crkva i država – Konkordatski sustav suradnje«.
 
• Možete li pobliže opisati opći kontekst u kojem se ostvaruje konkordatski sustav oblikovanja odnosa između Svete Stolice i različitih država?
- U Europi, pa i u svijetu, postoje tri modela odnosa Crkve i države. Prvi je državna Crkva, a u našem europskom kulturnom krugu taj je model svojstven uglavnom za protestantske Crkve. Tipičan je primjer Velika Britanija. Drugi model odnosa Crkve i države tipičan je za pravoslavne države, a mogli bismo ga nazvati i kao sinfonijski odnos, gdje postoji tendencija da Crkva i država ne budu odijeljene, nego da budu jedno tijelo: po zakonu su odijeljene, ali po mentalitetu i djelovanju teži se k obnovi staroga modela iz Konstantinova vremena.
 
»Ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na ‘miješanim’ područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču.« Postoji i treći sustav, koji je u praksi najčešći, a to je odijeljenost Crkve i države. No i taj se sustav, s obzirom na primjenu, dijeli na dva modela. Jedan pretpostavlja potpunu odijeljenost, a primjenjuje ga Francuska. No ni sam francuski model nije jednoznačan jer unutar njega postoji tendencija radikalne odijeljenosti, ali i pozitivno shvaćanje laičnosti koja također podrazumijeva određenu suradnju. Drugi je model unutar koncepta odvojenosti suradnički. Možemo ga nazvati upravo i konkordatski jer se u njemu ostvaruje odvojenost Crkve od države, ali i suradnja. Taj model smatramo prihvatljivijim. Odijeljenost objema stranama jamči slobodu i odgovornost djelovanja na vlastitim područjima, a suradnja se uređuje pomoću različitih konkordatskih ugovora: konkordata, ugovora, »modusa vivendi«, verbalnih nota itd. Sveta Stolica danas ima 214 konkordatskih ugovora sa 74 države. Upravo je Njemačka primjer za taj način reguliranja odnosa. Naime, na Njemačku se odnosi čak 15 konkordatskih ugovora: jedan na saveznoj razini iz 1933. godine, a 14 između Svete Stolice i saveznih država, koje također imaju sposobnost sklapati međunarodne ugovore. Ugovori se uglavnom odnose na područja kulture, odgoja i obrazovanja te humanitarne djelatnosti. Riječ je, dakle, o dosta raširenom načinu rješavanja odnosa Crkve i države, posebno u obitelji rimsko-germanskoga prava, kamo spada i Hrvatska. Postoji, naime, i druga skupina država, obitelj anglosaksonskoga prava, za koju nije tipičan konkordatski način uređenja odnosa Crkve i države. Što se tiče Hrvatske, ona se konačno našla tamo gdje joj je mjesto s obzirom na njezinu kulturu i tradiciju, na pripadnost obitelji zemalja toga rimsko-germanskoga prava: među zemljama srednje Europe i Zapada. U monarhističkoj Jugoslaviji ti odnosi nisu bili uređeni, kao ni u komunističkoj, u kojoj je Protokol bio samo djelomično rješenje. Potpisivanjem četiriju ugovora sa Svetom Stolicom to je pitanje konačno uređeno, na demokratski način i u skladu s međunarodnim standardima.
 
Potporu ne prima samo Katolička Crkva
 
• Biste li mogli iznijeti grubi povijesni pregled konkordata i sličnih akata?
- Prvi konkordat u povijesti potpisan je u Wormsu 1122. godine. Bio je to sporazum između pape i njemačkoga cara. On se odnosio i na povrat crkvene imovine, ali je za Crkvu posebno važan zato što je uredio imenovanje biskupa. Papi je konkordatom priznato pravo slobodno imenovati biskupe, uz određene koncesije caru da bude prisutan pri imenovanju biskupa u njemačkim zemljama, ali bez simonije i bez nasilja. Nakon toga su u sljedećim stoljećima slijedili slični ugovori sa svim ondašnjim vodećim europskim zemljama. Bile su to mahom kolonijalne zemlje, tako da je uređenje s maticom zemljom vrijedilo i za njihove kolonije u Latinskoj Americi, Africi ili Aziji. Jedino, kao što sam već rekao, taj sustav nije bio primjenjivan u anglosaksonskim zemljama, čije je uređenje odnosa između Crkve i države drugačije.
 
• U Hrvatskoj se svako malo pojave skupine koje propituju ugovore između Svete Stolice i RH. Pritom se ugovori, posebno svota koju država daje kao potporu Crkvi, pokušavaju prikazati kao povlastica Crkve. Može li se uistinu govoriti o povlastici?
- Ti ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na »miješanim« područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču. Svaki od četiriju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske regulira tu suradnju: na području pravnih pitanja, na području kulture, odgoja i obrazovanja, gospodarskih pitanja te pitanja duhovne skrbi za katolike članove oružanih snaga i redarstvenih služba.
 
Neizravno je Katolička Crkva u Hrvatskoj otvorila put i za druge Crkve i vjerske zajednice jer su i one analogno, prema broju vjernika, sklopile slične ugovore s Republikom Hrvatskom, s time da ugovori sa Svetom Stolicom imaju međunarodno značenje budući da je Sveta Stolica subjekt međunarodnoga prava, a druge vjerske zajednice nemaju to svojstvo. Kad se, primjerice, govori o gospodarskoj suradnji, i Srpska pravoslavna Crkva i Islamska zajednica, kao i druge potpisnice ugovora primaju od Republike Hrvatske financijsku potporu. Imam podatke od 2012. godine, koji su se u međuvremenu mogli promijeniti, ali ne toliko da ne bi mogli poslužiti kao smjerokaz. Republika Hrvatska, osim Katoličke Crkve, ima ugovore sa 12 vjerskih zajednica. Za Katoličku je Crkvu država te godine predvidjela oko 300 milijuna kuna, a za druge vjerske zajednice 20 milijuna kuna, pri čemu je SPC dobio nešto manje od 10 milijuna kuna, a Islamska zajednica nešto manje od 3 milijuna kuna.
 
No zanimljivo je spomenuti da Hrvatska podupire i nevladine organizacije. U podatcima na koje se pozivam, dakle od 2012. godine, takvih je organizacija bilo 45.100, a država im je iz proračuna isplatila 1,7 milijarda kuna. I to je potrebno istaknuti jer se neke kritike usredotočuju samo na Katoličku Crkvu, a zaboravljaju da potporu primaju ne samo i druge vjerske zajednice, nego i nevladine organizacije. Osim potpore zbog važne društvene, kulturne i crkvene djelatnosti, ta je novčana potpora nadoknada za crkvena dobra koja su bila nacionalizirana, koja država nije u stanju vratiti Crkvi.
 
Država ne smije nametati vrijednosni okvir
 
• Koliko je ustrajanje na tome da ugovorima Crkva dobiva povlastice plod naslijeđenoga komunističkoga mentaliteta?
- Možda je više riječ o neupućenosti. Neki misle da je riječ o ugovorima samo između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Već sam rekao da Sveta Stolica ima slične ugovore sa 74 zemlje. To su zemlje upravo našega civilizacijskoga kruga u kojima se primjenjuju načela rimsko-germanskoga prava. Sada, dakle, pripadamo velikoj obitelji europskih zemalja koje na taj način imaju uređene odnose s Crkvom. To su primjerice Italija, Njemačka, Španjolska, Portugal, Mađarska, Poljska, Slovačka. Lakše je reći koja zemlja nema na taj način uređene pravne odnose negoli nabrojiti sve koje imaju.
 
• Još više od čl. 6. iz Ugovora o gospodarskim pitanjima na meti je vjeronauk u školi, o kojem neki vole govoriti kao o indoktrinaciji? Možete li komentirati taj prigovor?
- Što se tiče odgoja djece i mladih do punoljetnosti, prvi su za to odgovorni roditelji, prema međunarodnim propisima, ali i prema propisima Republike Hrvatske. U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu. Država nema prava nametati ideološki model odgoja mladih. Studenti, koji su navršili 18 godina, slobodno izabiru hoće li ili ne pohađati vjeronauk. U demokratskim je to državama posve normalno. Zadaća je države osigurati okvir u kojem će svatko birati odgoj prema svojim vrijednostima, a ne nametati vrijednosni okvir. U tom smislu veliku važnost imaju katoličke škole, ali nisu važne samo one, nego se načelo slobodnoga izbora vjerskoga odgoja mora poštivati i u javnim školama.
 
Kršćanski roditelji: povjerenje u Crkvu
 
• Uz školstvo i odgoj dijelom je vezano i pitanje ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije…
- Papa Franjo je rekao da je na djelu svojevrsni svjetski rat protiv braka. Posebno je to povezano s nametanjem rodne ideologije, koja se u svojim radikalnim oblicima protivi kršćanskoj antropologiji. U tom smislu papa Franjo također govori o »ideološkoj kolonizaciji«. Ni jedna ustanova, pa ni one međunarodne, nema pravo zemljama nametati takvu ideologiju. Kad smo na području školstva, roditelji imaju prvotno pravo na odgoj svoje djece.
 
• No u kakofoniji glasova roditelji teško prepoznaju o čemu je riječ, ili nisu svjesni važnosti pitanja…
- Kršćanski roditelji trebaju imati povjerenje u stajalište Katoličke Crkve, Svetoga Otca i mjesnih biskupa. Glede Istanbulske konvencije jasno su se očitovali i hrvatski biskupi, a i neovisni stručnjaci.
 
Impresivne brojke o Crkvi u Njemačkoj
 
• Spomenuli ste Njemačku kao primjer suradničkoga odnosa između Crkve i države. Možete li približiti čitateljima plodove toga odnosa?
- Katolička Crkva u Njemačkoj najveća je vjerska zajednica sa 23 milijuna članova, protestanti imaju oko milijun manje. Zbog crkvenoga poreza koji plaćaju njezini članovi Katolička Crkva ima dosta prihoda. Ali i dosta obveza i odgovornosti. Katolička Crkva zapošljava oko 700 000 ljudi. Od velikih stranaka u Njemačkoj nitko ne dovodi u pitanje taj sustav financiranja vjerskih zajednica jer bi među inim bez njega većina od tih 700 000 osoba ostala bez radnoga mjesta. »U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu.«
 
Katolička Crkva igra važnu ulogu u društvenom životu u Njemačkoj. Navest ću neke brojke. Katolička Crkva u Njemačkoj ima 904 katoličke škole koje pohađa oko 360 000 učenika. Ima čak 9370 vrtića, u kojima se odgaja oko 600 000 djece. Njemački Caritas zapošljava 617 000 djelatnika koji rade u 24 391 katoličkoj ustanovi za zdravstvenu skrb, za mlade, za stare, za obitelj, za hendikepirane i druge osobe u potrebi. Zanimljivo je spomenuti i to da je tijekom 2016. godine sedam katoličkih ustanova za pomoć – Caritas Internationalis, Sternsinger, Adveniat, Bonifatiuswerk, Missio, Renovabis i Misereor – financiralo razne projekte u inozemstvu, dakle u siromašnim zemljama, u iznosu od 600 milijuna eura. Katolička Crkva u Njemačkoj, ali i protestanti, pa i nekonfesionalne udruge, vrlo su darežljivi, tako da se računa da su u 2017. godini zajedno pružili pomoć diljem svijeta u iznosu od 5,5 milijarda eura. Uglavnom je riječ o prilozima privatnih osoba. Računa se da oko 25 posto građana Njemačke izdvaja priloge za dobrotvorne svrhe. Dakle, stoji da Katolička Crkva u Njemačkoj ima dosta ekonomskih prinosa – to ovisi i o gospodarstvu koje sad prilično dobro stoji – ali i puno izdataka, kako za ustanove tako i za pomaganje ljudima diljem svijeta.
 
Postoji i puno toga dobroga i lijepoga
 
• Nije li ta struktura na neki način teret s obzirom na osnovno poslanje Crkve?
- To je uvijek dvoznačno. Puno aktivnosti podrazumijeva puno ljudi, puno zaposlenika, puno birokracije, što može biti i teret. Dakako, u svemu tome ulogu igra sekularizacija koja se širi ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu. Određen broj ljudi izlazi iz Crkve, zacijelo ne samo zbog plaćanja poreza, nego prvotno zbog stvarno pokidanih poveznica s Crkvom i to je svakako izazov za novu evangelizaciju. No postoji i puno toga dobroga i lijepoga. Tako je primjerice ove godine 300 000 djece i ministranata bilo angažirano kao »pjevači božićne zvijezde«. Išli su od kuće do kuće, čestitali božićne blagdane, zazivajući blagoslov i moleći pomoć za siromašnu djecu svijeta. Ove je godine akcija bila posvećena borbi protiv maloljetničkoga rada u Indiji. Prošle je godine u toj akciji bilo prikupljeno gotovo 50 milijuna eura.
 
Sveta Stolica nije improvizirala
 
• Vratimo se povodu Vašega dolaska u Zagreb. Na dan kad se spominjemo međunarodnoga priznanja Hrvatske ne može se ne spomenuti doprinos Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. Bi li nam ta činjenica danas trebala nešto značiti, kao naciji, političkomu narodu?
- Sigurno, povijest je učiteljica života te je treba vrjednovati jer je riječ o presudnom razdoblju za hrvatsku državu i hrvatski narod. U tom je trenutku Hrvatska imala podršku Svete Stolice, a sv. Ivan Pavao II. imao je u tome povijesnu ulogu. No kad se prisjećamo tih dana, treba reći i to da Sveta Stolica nije improvizirala kad je riječ o priznavanju Hrvatske i Slovenije, nego je sve što je radila imalo podlogu u međunarodnom pravu.
Presudan razlog za još veću zauzetost Svete Stolice bilo je nasilje, tj. upotreba sile od strane takozvane JNA kako bi zadržala Hrvatsku i Sloveniju u Jugoslaviji, što je protivno međunarodnomu pravu. Uostalom Ustav ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine predviđao je mogućnost odcjepljenja pojedinih republika. Sveta je Stolica aktivno stvarala suglasje o nužnosti priznanja Republike Hrvatske i drugih republika koje su ispunjavale uvjete prema međunarodnom pravu, kako bi se u prvom redu uspostavio mir. I ako se gleda na kronologiju zbivanja, to se i dogodilo. Nakon međunarodnoga priznanja došle su snage Ujedinjenih naroda, frontalni se rat zaustavio u Republici Hrvatskoj. Priznavanjem neovisnosti bilo je još jasnije tko je napadač, a tko se brani.
 
• Danas to mnogima nije tako jasno…
- Treba objektivno gledati na povijest i redoslijed događaja i činjenica. Nešto prije priznanja, u studenom 1991. godine, Sveta je Stolica okupila veleposlanike članica Konferencije za europsku sigurnost i suradnju te im pismeno uručila memorandum s načelima zbog kojih bi trebalo priznati, prema međunarodnom pravu, Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. Dakle, nije se radilo nešto iza kulisa, nego je Sveta Stolica javno zastupala međunarodno pravo, vodeći se načelom »sile prava, a ne prava sile«.
 
Promijeniti mentalitete i uvjete rada
 
• Svakako ste osoba koja dobro poznaje Hrvatsku, a opet ju je kadra vidjeti izvana, u svjetskom i europskom kontekstu. Kako biste ocijenili njezin napredak u više od četvrt stoljeća neovisnosti?
- Za vrijeme rata Hrvatska je bila na prvim stranicama jer je bila u izvanrednoj situaciji. Sada je situacija normalna i potrebna je unutarnja suradnja svih čimbenika, kako društveno-političkih tako i crkvenih. U ovih četvrt stoljeća dosta se postiglo. Ponekad su Hrvati previše kritični prema samima sebi pa to dovoljno ne prepoznaju. Istina, moglo se napraviti više. Na tome treba raditi, i to zajedno. Mislim da je u tome pripadnost Europskoj uniji pozitivan čimbenik, posebno u poštovanju prava, pravne države. Tu se, nažalost, vidi još dosta puta koji Hrvatska treba prijeći, kao i druge bivše komunističke zemlje. Zato je važan i ustroj normalnih odnosa između Crkve i države. Dosta je bilo ideoloških sukoba. Surađujmo na dobro čovjeka koji je građanin i, ovdje u Hrvatskoj, većinom vjernik.
 
Prije 25 godina mislili smo da će se Hrvatska brže i snažnije ekonomski razvijati. Došla je ekonomska kriza, a tu su i poteškoće i/ili pogrješke politike koje su prouzročile dosta problema. Treba međutim tražiti nove mogućnosti kako bi se ljudi mogli zaposliti u domovini. Papa Franjo često govori o pravu na rad, koje je pak usko povezano i s pravom na osnivanje obitelji. Hrvatska ima goleme mogućnosti. Primjerice, sva ta neobrađena zemlja. Kako to da se u drugim europskim zemljama poljoprivreda razvija, makar i uz poteškoće, a u Hrvatskoj ne? Potrebno je promijeniti mentalitete i uvjete rada. Drugih razloga za neuspjeh nema. Dugo živim izvan Hrvatske i susrećem naše iseljenike koji bi željeli doći živjeti u Hrvatsku, ili barem ulagati u Hrvatskoj, kad im zakoni često ne bi bili zaprjeka. Mislim da je i tu jedan od ključeva gospodarskoga, društvenoga i kulturnoga razvoja Hrvatske, koji je zapravo nadohvat ruke. Potrebna je promjena mišljenja i zakonodavstva te prihvaćanje pozitivne konkurencije i poticanje kreativnosti, posebno mladih.
 

Darko Grden, Glas Koncila, https://www.glas-koncila.hr/razgovor-s-nuncijem-u-berlinu-nikolom-eterovicem-o-ugovorima-izmedu-republike-hrvatske-i-svete-stolice/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Utorak, 20/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 876 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević