Get Adobe Flash player

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 
 
Najvrjednije od svega je čast i dostojanstvo istinskom branitelju, onomu koji je bio tamo i ne kiti se tuđim pričama. Na žalost, slavljenje oficira, vojvoda i vojnika koji su ubijali, rušili, palili i pljačkali po Dubrovniku možda bi bilo umjerenije kad bi se nedjela tih ljudi naplatila od Države i Naroda, koji ih je podržavao u agresiji i na štetu njih samih, jer zlom se dobro ne stvara, kaže Marko Mujan, hrvatski branitelj.
http://www.ikorculainfo.com/net/wp-content/uploads/ikorcula-net-mujan.jpg
• Možete nam za početak reći gdje ste se nalazili i što ste radili kada je započela agresija na Hrvatsku?
 - U vrijeme kad je započela agresija na Hrvatsku bio sam na Korčuli, gdje sam obavljao dužnost zapovjednika Teritorijalne obrane općine što je bilo jako složeno zbog pritisaka koje su JNA strukture i zapovjednici, koji su bili djelatne vojne osobe-oficiri provodili pod vodstvom Glavnoga štaba JNA iako u stvari taj Glavni štab nije imao ingerencije nad Teritorijalnom obranom nego Predsjedništvo SFRJ. Bila je to sreća u jednom trenutku jer su planirali izdati neke zapovijedi, koje sam odbio a da nije bilo te okolnosti sigurno bi me procesuirali ili bi me lišili slobode. Bilo je to teško vrijeme pogotovo do višestranačkih izbora budući je politika bila negativno usmjerena i oni koji su bili na vlasti nisu podržavali volju hrvatskog Naroda. Budući na takvo okruženje nisam odgovarao poslušnički i javno sam se opredijelio za obranu u slučaju potrebe i organizirao, pripremao i obučavao Odrede narodne zaštite (nenaoružane) na način da su u slučaju potrebe mogli u smislu prava na samoobranu u tom smislu koristiti i naoružati se osobnim oružjem što je jako dobro bilo prihvaćeno i realizirano kroz formacije desetina (12 ljudi), koje su bile opremljene, obučavane, stručne i brzo pokretne. Imale su zapovjednika i zamjenika, specijaliste, vezistu, bolničara…
 
• Kada ste pristupili u obranu Hrvatske? U kojoj brigadi ste bili?
- Prijavio sam se ranije a uspostavio izravne kontakte s odgovornima za obranu u Dubrovniku te bio u postrojbi na upoznavanju prvih dana lipnja 1991. godine zbog obaveza odlučio sam ući u djelatni sastav ZNG odmah po dan ranije obavljenom specijalističkom pregledu nakon kojega ulazim u postrojbu samostalne djelatne „A“ bojne ZNG Dubrovnik, koja je vođena pri MUP-u, 4.gbr, a bila je u sastavu tadašnje 116. pričuvne brigade ZNG Dubrovnik-Metković. Pritom je postrojba mijenjala i nazive a danas je ostao definiran naziv 75. Samostalna bojna HV Dubrovnik. S obzirom na turbulentna vremena i promjene status pripadnika i postrojbe se kroz te promjene mijenjao i to što su time često bili zakidani za svoja prava ni do dan danas nije ispravljeno. Na žalost izgleda da je to tako “sustavno“ regulirano i da teško može biti ispravljeno jer vrijeme prolazi i svoje donosi ali i odnosi.
 
• Možete nam opisati svoj ratni put? Jeste li sudjelovali u borbenim akcijama? Kako je to izgledalo?
- Moj ratni put je bio dug i vezan za izravno sudjelovanje u borbenim djelovanjima na bojišnici u zavisnosti od vremena i potreba, koje su u obrani bile nametane od strane neprijatelja. Tako je to u početku i u operacijama bilo više i izravno na bojišnici a u manje zahtjevnim vremenima vezano za poslove operative, pripremanja, vođenja i zapovijedanja. Za mene najznačajnije izravno učešće imao sam tijekom obrane i oslobađanja juga Hrvatske 1991.-1992. godine. Taj dio ratnoga puta išao je od Dubrovnika, Lisačkih Rudina, Čepikuća i Stona u obrani, a po tom Slanoga, Dubrovnika i Konavala u deblokadi Grada i oslobađanju juga. Kasnije održavanje crta obrane i aktivnosti za to vezane, pa i one tijekom VRO „Oluja“, bile su daleko manje opasne i zahtjevne iako trenutak opasnosti u bilo koje vrijeme provedeno na ili u pripremama ili obilascima terena crte bojišnice može biti koban.
  
Smiješni su mi oni časnici, koji govore kako se na opasnost navikne. Ja bih dodao da to nije prirodno stanje jer na životnu u trenutcima ugroze najbolje se navikava kad opasnosti nema. To je složena igra straha i hrabrosti jer svakim novim iskustvom vjerojatnost stradavanja a i gubitka života je sve veća a nikako manja. Borbene akcije u kojima sam sudjelovao mogu se podijeliti na one u početku obrane, koje su bile određene izuzetnom voljom ali malom brojnošću branitelja, koji su bez obzira u kojemu se sastavu nalazili i borili na crti bojišnice u stvari ponajprije bili dragovoljci. Oni koji su bili u djelatnom sastavu na to su se pod cijenu života ili smrti u naprijed odlučili a ostali su se uz njih svrstali ili nešto prije ili nakon što su bili “prisiljeni“ uključiti se u obranu dok su mnogi to i izbjegavali.
 
Naša strana bila je po brojnosti ekvivalenta jedne satnije a s druge strane bile su snage brigade. Nakon toga smo došli do prilične količine pješačkog oružja ali onih koji su bili voljni izravno djelovati na crti bojišnice u tom trenutku i na tom mjestu bilo je manje nego smo imali oružja. To govori dovoljno o tome kako je bilo onima, koji su odlučili biti i braniti obranjene položaje gotovo svakodnevno izloženi neprijateljskim djelovanjima, granatiranjima, često i zračnim napadima, koji su rezultirali požarima u kojima je spaljena vegetacija na i onako kamenitom terenu teškom za prikrivanje i sklanjane. Pomoć je dolazila i postrojbe na teren što je u nekim slučajevima bilo dobro i uspješno, ali problem bi nastajao padom mraka jer rijetko su te pridošle postrojbe ostajale na položajima noću. Kao da ih je zahvatio kolektivni osjećaj za odlaskom i nije da im zamjeram ali neko je “trebao“ i biti i ostati i pokušati opstati a bili su to jednako, kao i oni, ljudi od krvi i mesa samo spremni prijeći granice izdržljivosti prvenstveno straha a potom i fizičke izdržljivosti i ugroze.
 
Kako je to razdoblje gotovo isključivo obrane uz manje predahe trajalo dosta dugo, to se kasnije u proljeće 1992. godine trebalo prilagođavati na kretanje u oslobađanje i napadna djelovanja. Najvrijednije je bilo shvatiti da to ne mora biti ravno izravnom izlaganju na žrtve već spoznaja da se uz pravi način pripreme i odgovarajuće naoružanje i pozornost na detalje unaprijed može otkloniti strah kod ljudi i uliti sigurnost, što se neizravno prenosilo na neprijatelja. Jednostavno treba dobiti spoj hrabrosti, tehnike, vještine i znanja, koji donosi sigurnost i stvara voljnost. Kako se to postiže već je ozbiljna priča, ma koliko izgledala jednostavna rezultati joj se broje u ranjenima i poginulima, ali na način da do žrtava ili ne dođe ili da budu minimalne.
 
Klasični vojni pristup predviđanja broja mogućih žrtava u nekoj akciji me grozijer svatko ima ime i prezime a za mene čovjek nikad ne predstavlja broj, stoga bi akciju planirao na taj način da po mogućnosti u njoj ne bude žrtava na našoj strani. To je dakako teško ali treba pokušati dati sve od sebe. U borbenim akcijama u kojima sam sudjelovao i neposredno zapovijedao to je po prilici tako i izgledalo. Na žalost bilo je i mrtvih i ranjenih među pripadnicima te prve postrojbe, koji su bili iz raznih krajeva a i borili su se kasnije i u Hrvatskoj i u BiH. Od tih prvih 200 mnogi su bili ranjavani, a do danas što u ratu (neki su umrli i kasnije u miru) broj živih se smanji na oko 170. Bio sam i u drugim postrojbama i zapovjedništvima ali ove ljude najviše poštujem, pamtim i bez njih i takvih iz onih vremena teško da bi bilo Hrvatske. Oni su primili prvi udar, izdržali i kasnije primjerom ili vodstvom animirali druge. Ne mogu reći da je to generalno u svakom primjeru, ali velika većina pripadnika je bila izuzetna i po meni su takvi ostali do danas sukladno svojim mogućnostima i stanju.
 
• Sudjelovali ste u obrani Dubrovnika - na kojem mjestu? Gdje ste se nalazili?
- Pored navedenoga možda spomenuti da sam sa mjesta zapovjednika 1. Domobranske bojne, koja je držala najzahtjevnije položaje u Konavoskim brdima (Kuna Konavoska) otišao na mjesto zapovjednika 1. bojne 163. brigade HV Dubrovnik, dok je bila u obrani područja, koje se nalazi u BiH sjeverno od Ivanice na rubu Popovoga Polja, koji je kasnije mirno prepušten Bosni i Hercegovini ali pod uvjetom da pripada hrvatskoj općini Ravno. Držim to velikim ostvarenjem jer taj pojas preko granice danas nije u ingerenciji tzv. Republike srpske, nego Federacije BiH. Kasnije sam bio operativac u Zapovjedništvu južnog bojišta, koje je preraslo u 4. Korpus.
 
• Možete li nam izdvojiti neke od akcija kojih se sjećate u obrani?
- Svakako je gotovo nemoguće preskočiti prve akcije u obrani koju sam osmislio, onu kod sela Čepikuće, na tom dijelu u početku istaknuo bi jednu bitku kod sela Mravinice i Trnove u kojoj je sudjelovala postrojba dragovoljaca iz Makarske.
Toliko sam cijenio njihov napor da sam pod kišom granata i raketa došao do njihovog zapovjednika pok. Tonća Skendera kako bi ih podržao i ohrabrio pri čemu je stradalo vozilo kojim sam prošao dio puta, ali mene hvala Bogu nije ništa zakačilo.
 
Obrana Stonatakođer je bila zanimljivo iskustvo i obuka jednog voda mladih ljudi, koji su bili dio priče o oslobađanju Pelješca iz blokade. Njihova uloga bila je olakšana jer su u proljeće 1992. godine pod zapovjedništvom gen. Janka Bobetka pridošle snage iz cijele Hrvatske. Bili su tu i pripadnici slavne 4. i 1. gardijske brigade, koji su pokazali najveću hrabrost i prinijeli veliku žrtvu u oslobađanju juga Hrvatske. Bilo bi nekorektno spomenuti i pothvat desanta u Cavtat, potom 24 kilometra hodnje i ulaska u Ćilipe i Grudu. Sve je prošlo dobro ali vrijedi napomenuti da se radilo o domaćim ljudima s dosta visokim prosjekom godina, koji su nakon jedne kraće intenzivnije obuke uspješno obavili ovaj zadatak, i nakon manjeg okršaja ušli u Kunu Konavosku na 715 metara visine i potom zauzeli položaje na najtežim položajima u kršu do kojih se hodalo satima.
 
• Možete li se prisjetiti nekih od suboraca s kojima ste ratovali?
- Naravno da mogu, s većinom koja je dostupna se i danas nalazim i susrećem s zadovoljstvom. Rijetko razgovaramo o tim danima ali kad su prigode posebnih dana u godini onda se i nađemo i o njima razgovaramo. Naši suborci su ginuli na dubrovačkom ali i na dugim ratištima. Neki su poginuli u borbi i od metka ili granate ali neki su i ubijeni na podao i svirep način, na žalost i u do danas nerazjašnjenim okolnostima od strane “nepoznatih“ počinitelja. To su najteži slučajevi. Ako bih spomenuo neke istaknute iz prvih dana onda im ima priličan broj među njima ima malo razlike, a ako moram onda bi izdvojio Marka Potrebicu, koji mi je pomogao prilikom upoznavanja terena za osmišljavanje najznačajnijeg pothvata, koji sam pripremio i vodio, pok. Nijaza Batlaka Daidžu, koji je podržao postrojbu, kojom sam zapovijedao, podizao moral kod tih mladih ljudi i bio uz nas na način da nas je znao i štititi i savjetovati. Među braniteljima, koje sam poznavao i sad su na nebu najviše ih u mojim očima simbolizira Ivica Butigan, koji je poginuo u Dolima blizu Stona, takvog bi vojnika poželio uz sebe imati svaki časnik bilo koje vojske na svijetu ali eto ja sam imao tu čast i takve ljude, kao što je bio on uz sebe. Inače, kad bi počeo nabrajati to bi potrajalo. Puno je branitelja Dubrovnika i ovdje na jugu i širom Hrvatske i svima iskazujem izuzetno poštovanje.
      
• Kakav vam je danas status?
- Danas sam u mirovini. Predsjednik sam Udruge branitelja Dubrovnika. Odnedavno vijećnik u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije. Aktivan sam u inicijativama i surađujem s udrugama i osobama, koje se bore za zaštitu vrijednosti i prirodnih resursa, koje su u Dubrovniku ugrožene na stalnoj meti nekakvih „investitora“ i onih koji im pogoduju a rasprodali bi sve po redu za ostvarenje određenih, poglavito svojih osobnih ciljeva i koristi.
 
• Što mislite - da li država dovoljno skrbi o hrvatskim braniteljima?
- Najveći problem po meni je u tome što se gotovo sustavno zanemarivalo upravo najzaslužnije branitelje, one koji su od početka stali u obranu slobode i suvereniteta Hrvatske a tako i Dubrovnika. Gotovo je nemoguće da među pripadnicima postrojbe, pa čak i zapovjednicima iz vremena bitke na Čepikućama ima onih koji nemaju riješen status branitelja i to zanemarivanje se svodi da za razliku od onih kasnije pridošlih oni prvo gube mogućnost i danas im se pomalo otvara kako bi mogli dokazivati svoje sudjelovanje. Pogotovo je žalosno u slučaju onih koji su došli braniti Hrvatsku iz dijaspore. Nije čudo da su ti ljudi revoltirani i da neki ne žele dokazivati ono što se propustima administracije zagubilo ali ne isključujem i tendenciju onih koji su vodili evidencije i one, koji su imali pravo na popis i pečat. Stalno su u početku i kasnije bile organizacijske promjene tako da sam neke primjere u više navrata spominjao ali i moj primjer je zanimljiv.
 
Naime odlaskom na bojišnicu i tijekom boravka tamo u zapovjedništvu brigade gotovo da sam izbrisan. U stvari vodili su me u tzv. GIS-u, odnosno službenom sustavu, kao zapovjednika pričuvne satnije u nekoj bojni u Metkoviću, u kojoj na tom nazovimo ga postavljenju nisam proveo ni jednoga jedinoga dana a ne znam jelo ona ikad mobilizirana. Malo se šalim, ali nije nimalo smiješno da si službeno Hrvat i živiš u Hrvatskoj a vodiš se kao Hrvat ali u Sloveniji. Nitko nije nikad osporavao da sam stvarno bio zapovjednik djelatne bojne ZNG 'A' sastav ali tek neki od njezinih pripadnika imaju status gardist, dakako nemam ga ni ja. Papir sve to trpi i mnogi će reći ko vam je kriv ili iste se izborili, ali po meni je to sramota i sva pojašnjenja koja bi je pokušala osporiti.
 
• Koji su najvažniji problemi braniteljske populacije?
- Najvrjednije od svega je čast i dostojanstvo istinskom branitelju, onomu koji je bio tamo gdje je bio i ne kiti se tuđim pričama nego govori istinu o svojoj ulozi ma kolika i ma kakva ona da je bila. Svakako prvo je svakomu čovjeku zdravlje, a ono je na ovaj ili onaj način braniteljima narušeno o čemu najviše govori velika smrtnost i prosječna životna dob branitelja. Statusna pitanja i ona egzistencijalna su dio te priče i sigurno je kriva mjera ili zanemarivanje od strane institucija i ne uvijek kvalitetna zakonska rješenja doprinijelo tome da se stres i traume povećaju u miru. Ne želim ulaziti u detalje ali pitanje socijalne sigurnosti, zdravstvenog osiguranja branitelja i slično trebali bi biti neupitni, pa i smještaja barem onoga dostojnoga vlastitoga krova nad glavom a onda nužnoga smještaja u sigurnosti primjerene ustanove, koja bi mogla ali opće nije nužno da bude izdvojena iz uobičajenih iz sustava.
 
• Kako komentirate novi Zakon o braniteljima?
- Svakako veliki trud je uložen i uz sve napore na izradi nije lako naći prava rješenja i mjeru ali vjerujem da će se izglasati a da će moguće biti i određenih primjedbi i promjena. Ukoliko one budu na mjestu i njima usklađena prava i poboljša se skrb svima, a pogotovo socijalno ugroženim kategorijama branitelja bit ću i te kako zadovoljan. Posebno me raduje što bi novim Zakonom mogla doći do izražaja briga za one prve u obrani suvereniteta i one sa prvih crta bojišnice ne umanjujući značaj svima ostalima, pa ni ženama, djeci i starcima, koji su živjeli na područjima ratnih djelovanja.
 
• Jesu li branitelji dovoljno uključeni u hrvatske probleme i rješavanje istih?
- Hrvatski branitelji bi trebali doprinositi društvu u skladu s mogućnostima, zdravlju, sposobnostima, školovanju, znanjima, opredjeljenju ali nakon onoga što su od sebe dali tijekom obrambenog Domovinskog rata najmanje čemu su se nadali je da su oni išli putom hrvatske neovisnosti i suvereniteta a istovremeno su neki drugi (rijetko ratnici) Hrvatsku oslobađali tih vrijednosti i materijalnih i prirodnih bogatstava, a pri tom nisu sebe također žrtvovali nego se mnogi „punili ko brod“ i za škude i dukate prodavali zajedničko za korist svoju privatno, što je ravno izdaji.
 
Sprege kapitala sežu u kriminalno malverzacijske pothvate i to je očito u primjeru Dubrovnika gdje se pokušalo iseliti Muzej hrvatskih branitelja iz tvrđave na Srđu, cijeli plato Srđa rasprodati za nikakve novce i omogućiti “investitoru“ da građani plate goleme vrijednosti infrastrukture, koje bi je višestruko nadmašile. Naravno kad o tome progovore braniteljima se spočitava da to nije njihova stvar i taj pristup je mogao donedavno prolaziti ali ne i zauvijek. U Dubrovniku je osnovana i djeluje Udruga branitelja Dubrovnika (ne Udruga dubrovačkih branitelja, jer je to velika razlika), koja je stala uz građane u zaštitu prirodnih dobara zemlje, podzemlja, vode, mora, zraka ovaj put na način primjeren demokraciji u miru. Možda smo bili među prvima ali nismo sigurno jedini budući malverzacija ima na sve strane, poznato je angažiranje branitelja i u slučaju pokušaja devastacija prirodnih resursa i gradnje termoelektrane u Pločama i ove najnovije na Cetini.
 
• Kakav je vaš stav o povlačenju tužbe za genocid i donošenja zakona o aboliciji?
- Mi smo Hrvati ljudi, kao ljudi i narod umnogome skloni suživotu s drugima a i drugačijima bez zadrške ukoliko je to moguće i ne narušava našu sigurnost i egzistenciju. Abolicija, kao i human odnos nakon oružane bitke i djelovanja je sasvim normalno iskazivanje onoga što smo i kakvi smo. S druge strane od procesuiranja i kažnjavanja za počinjene ratne zločine i kriminal i naših i protivničkih počinitelja takvih nedjela također je za ljude i treba ga provesti. Ratni zločin i kriminal ratnih profitera niti bi trebali ostati nekažnjeni niti bi trebalo na njih biti zastare.
 
• Šteta koju je pretrpio Dubrovnik nije naplaćena od strane agresora. Vaš kometar?
- Sasvim je jasno da je Dubrovnik, kao i Hrvatska napadnut i da je agresor poznat. Recimo, Crna Gora je to i priznala, na simboličan način i nešto malo obeštetila u znak dobre volje, tako je stav prema njima puno bolji nego prema onima, koji su napadali iz recimo Trebinja i općenito onima iz sastava tzv. JNA i onih koji su se nazivali četnicima. Štete, koje je pretrpio Dubrovnik poznate su i procijenjene i trebale bi biti nadoknađene od strane zemalja, odnosno snaga iz okruženja, koje su sudjelovale u agresiji. Na žalost, slavljenje oficira, vojvoda i vojnika koji su ubijali, rušili, palili i pljačkali po Dubrovniku možda bi bilo umjerenije kad bi se nedjela tih ljudi naplatila od Države i Naroda, koji ih je podržavao u agresiji i na štetu njih samih, jer zlom se dobro ne stvara.
 

http://crnemambe.hr/crne-mambe/stalne-rubrike/ratovi/u-vihoru-rata-2/2813-marko-mujan-domoljubni-portal-cm-svjedocanstva-hrvatskih-bojovnika

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 862 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević