Get Adobe Flash player

Bjelodano je da je Slovenija, djelovanjem svoje zastupnice Drenik, počinila bitne povrjede Sporazuma o arbitraži

 
 
O najnovijim događajima u svezi arbitražnog skandala između Hrvatske i Slovenije, razgovarali smo sa stručnjakom za međunarodno pravo dr. Davorom Vidasom, profesorom na norveškom Institutu Fridtjof Nansen, i donedavnim savjetnikom Hrvatske vlade u arbitražnom postupku. Povod za razgovor bilo je priopćenje Tajništva Stalnog arbitražnog suda (eng. Permanent Court of Arbitration - PCA) u Haagu, od 19. kolovoza, o tome da će predsjednik Arbitražnog suda, Gilbert Guillaume imenovati dva nova arbitra te da Arbitražni sud namjerava razmotriti stajališta stranaka u svezi novonastale situacije, uključujući učinke hrvatske notifikacije o prestanku Arbitražnog sporazuma, kao i moguće implikacije po arbitražni postupak događaja, koji su izazvali takvu hrvatsku odluku.
http://direktno.hr/images/cache/700x350/crop/images%7Ccms-image-000021246.jpg
• Hrvatska vlada notificirala je 30. srpnja Sloveniji da se smatra ovlaštenom prekinuti Arbitražni sporazum, u skladu s Bečkom konvencijom o pravu ugovora, a dan kasnije o tome je izvijestila i Arbitražni sud. Kako komentirate razvoj događaja koji su uslijedili nakon toga?
- Prije svega, važno je uočiti ono do čega je došlo gotovo neposredno nakon donošenja odnosne odluke hrvatske Vlade i njezine notifikacije, sukladno Bečkoj konvenciji o pravu ugovora. Predsjednik Međunarodnoga suda Ronny Abraham, koji je u tom trenutku već bio izabrani za slovenskog arbitra, podnio je 3. kolovoza ostavku na članstvo u Arbitražnome sudu i time se povukao iz arbitražnoga postupka. A samo šest dana prije toga je bio prihvatio slovensko imenovanje za arbitra u tome postupku. To znači da su, u razdoblju od samo desetak dana, čak trojica arbitara istupili iz tog arbitražnoga postupka koji se vodi pri Stalnome arbitražnom sudu u Haagu. Prvi je ostavku podnio dr. Jernej Sekolec, 23. srpnja, tj. dan nakon što su objavljeni kompromitirajući transkripti njegovih razgovora sa slovenskom zastupnicom (agenticom) u arbitražnome postupku, Simonom Drenik. Zatim je 30. srpnja uslijedila ostavka profesora Budislava Vukasa - a samo par dana kasnije i suca Ronnyja Abrahama. Trojica arbitara, među kojima aktualni predsjednik Međunarodnog suda u Haagu i nekadašnji potpredsjednik Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu, povukli su se iz te arbitraže u gotovo rekordnom roku, u samo desetak dana!
 
Indikativni razlozi Abrahamova povlačenja
 
• Koji su razlozi, prema Vašem mišljenju, naveli predsjednika Međunarodnoga suda, Ronnyja Abrahama, da prihvati slovensko imenovanje za arbitra - i kako to da je onda, u manje od tjedan dana, istupio iz tog postupka, podnijevši ostavku?
- Što se tiče objektivnih okolnosti, jedina promjena od dana kad je sudac Abraham prihvatio imenovanje za arbitra, 28. srpnja, pa do dana podnošenja ostavke, šest dana kasnije, bile su odluke Hrvatskog sabora i Vlade, te pismo o sadržaju tih odluka, upućeno Arbitražnome sudu u petak, 31. srpnja. Gotovo neposredno nakon toga pisma, već prvoga idućega radnog dana, u ponedjeljak, 3. kolovoza, sudac Abraham podnio je ostavku. Dakako, tijekom tih nepunih tjedan dana kao arbitar, sudac Abraham je imao i izravni uvid u spis predmeta. Začuđujuće, Tajništvo PCA je o njegovom povlačenju iz postupka priopćenje izdalo tek u srijedu, 5. kolovoza, dakle s puna dva dana zakašnjenja - što čudi tim više jer su priopćenja toga tajništva, o ostavkama arbitra Sekolca i, kasnije, arbitra Vukasa, bila objavljena gotovo trenutačno, istoga dana u oba slučaja.
 
Razlozi prihvaćanja imenovanja, a zatim i ostavke suca Abrahama, citirani su u tome priopćenju tajništva od 5. kolovoza, gdje stoji da se je on sudjelovanja u arbitražnome postupku prihvatio u nadi da bi to moglo pomoći u obnovi povjerenja među strankama i Arbitražnim sudom te omogućiti normalan nastavak procesa, uz suglasnost obiju stranaka - a da je ostavku podnio kad je uvidio da se u sadašnjoj situaciji ta očekivanja ne mogu ostvariti. Eventualne druge svoje razloge zna sudac Abraham, no već i ovo što je navedeno u priopćenju je vrlo indikativno - a rekao bih, i prilično važno za daljnju sudbinu samoga arbitražnog postupka.
 
• Iz Arbitražnoga suda, koji prema Sporazumu ima pet članova, do sada su se povukla trojica! Zar nije već samim time duboko poljuljana vjerodostojnost tog Arbitražnoga suda, te kako uopće očekivati daljnja imenovanja arbitara, koja su sada najavljena novim priopćenjem Tajništva PCA, od 19. kolovoza?
- Točno tako, opravdano se pitati, s obzirom na takav slijed događaja, kakva će biti percepcija o toj arbitraži, ne samo u Hrvatskoj nego i u međunarodnoj javnosti. S jedne strane, tko će, nakon obrazloženja predsjednika Međunarodnog suda, Abrahama, da sadašnja situacija ne može ispuniti očekivanje koje je imao pri prihvaćanju imenovanja, da pomogne u obnovi povjerenja i omogući normalan nastavak procesa uz suglasnost obiju stranaka, željeti prihvatiti imenovanje za - sada već trećega u nizu – „slovenskog“ arbitra? Pa nije imenovanje za arbitra u međudržavnoj arbitraži poput tombole, u kojoj bi se arbitri u njoj nizali, sve dok se ne „posreći“ onaj „pravi“... Tko će, uostalom, pristati da bude te „treće sreće“? S druge strane, tko će htjeti prihvatiti imenovanje za „hrvatskoga“ arbitra, kad Hrvatska u tom postupku više ne sudjeluje, nego se, naprotiv, poziva na prestanak Arbitražnoga sporazuma sukladno Bečkoj konvenciji o pravu ugovora? Arbitražni sporazum je pravni temelj arbitražnoga postupka, tako da bi Arbitražni sud, nastavi li svoj rad, mogao djelovati u pravnom vakumu...
 
Nevjerojatna konspiracija između arbitra i agentice
 
• Ima li kakvih poznatih presedana u međunarodnoj judikaturi? I u našim medijima se posljednjih dana navodi da međunarodni stručni krugovi sve više upućuju na jedan raniji slučaj do kojeg je došlo u arbitraži između Saudijske Arabije i Velike Britanije...
- Doista, već prvi komentari objavljeni u međunarodnim stručnim časopisima, poput onog na internetskim stranicama Europske revije za međunarodno pravo, te zatim u londonskome Global Arbitration Review, podsjećaju na slučaj Arbitražnoga suda iz 1955., u vezi s rješavanjem teritorijalnog pitanja oaze Buraimi, u sporu između Saudijske Arabije i Velike Britanije. I u slučaju Buraimi, arbitražno vijeće je bilo sastavljeno od pet arbitara, a temeljilo se na arbitražnome sporazumu sklopljenom 1954. godine. No, već u ranoj fazi tog arbitražnoga postupka, vlada Velike Britanije zaključila je da su postupci vlade Saudijske Arabije i njezin odnos prema Arbitražnome sudu doveli do raskida samog arbitražnoga sporazuma. Tim slijedom, prvo se je iz tog arbitražnoga suda povukao britanski arbitar, a ubrzo zatim i sam predsjednik Arbitražnoga suda, poznati belgijski profesor međunarodnoga prava, Charles de Visscher. Uslijedila je, onda, i ostavka trećeg arbitra - i sama arbitraža se time, najkraće rečeno, raspala. Taj se je arbitražni sud, dakle, sam raspustio, niti ne čekajući da se suprotna strana pozove na prekid arbitražnog sporazuma zbog njegove bitne povrede.
 
• Što je pritom bio neposredan povod za ostavke arbitara?
- Ukratko rečeno, razotkrivanje pristranosti arbitra, korupcije, konspirativnoga djelovanja i pokušaja utjecaja na ostale članove arbitražnoga vijeća, kako bi ih se navelo da sude u korist jedne od stranaka u postupku, u tom slučaju Saudijske Arabije. Ključ svega, kao i u sadašnjem slučaju skandala do kojeg je došlo u hrvatsko-slovenskoj arbitraži, nakon što je razotkrivena konspiracija između arbitra Sekolca i slovenske zastupnice u postupku Drenik, jest temeljni zahtjev za međunarodne suce i arbitre: njihova nepristranost i objektivnost. Ustanovi li se da je došlo do povrjede tog kamena-temeljca na kojem leži smisao međunarodnog pravosuđa, to predstavlja razlog za ništavost arbitražne odluke. Razlozi se pritom ne ograničavaju samo na novčano ili materijalno podmićivanje nekog arbitra, nego mogu obuhvaćati bilo kakvu djelatnost koja dovodi do očite pristranosti arbitra. U slučaju Buraimi, raspadu arbitražnog suda nije prethodila neka odluka tog suda ili nalaz o činjenicama. Riječju, bilo je očito o čemu se radi. U sadašnjem slučaju, suočeni smo s gotovo nevjerojatnim razmjerima konspiracije između arbitra i agenta države u sporu, o tome kako utjecati na tijek postupka i na ostale arbitre, kako raditi na njima, a sve kako bi se time protupravno utjecalo na konačni ishod spora.
 
• Sve su oči uprte u predsjednika Arbitražnoga suda Gilberta Guillaumea, koji će imenovati dvojicu arbitara, nakon što ni Hrvatska, ali ni Slovenija nisu imenovale nove arbitre. Ima li za to uporišta?
- Po slovu Arbitražnoga sporazuma, ima - no ključno je pitanje je li taj sporazum između Hrvatske i Slovenije i dalje na snazi, ili su, u skladu s Bečkom konvencijom, ispunjene pretpostavke za njegov prestanak. Hoće li Arbitražni sud sada nastaviti arbitražni postupak, da bi se zatim ispostavilo kako je postupak bio nastavljen bez pravnog temelja? To bi moglo voditi nesagledivim posljedicama. K tome, postupak za utvrđivanje sadašnjega statusa Arbitražnoga sporazuma nije propisan samim tim sporazumom, nego Bečkom konvencijom o pravu ugovora - i odnosi se na načine mirnoga rješavanja sporova prema članku 33. Povelje UN-a, o čemu Hrvatska i Slovenija sada imaju rok od godine dana u kojem trebaju nastojati postići dogovor o načinu rješenja. Relevantan datum za početak tijeka tog roka je 5. kolovoza, kad je Slovenija, također sukladno Bečkoj konvenciji, izjavila svoj prigovor odnosno neslaganje s hrvatskom notifikacijom prestanka Arbitražnog sporazuma.
 
• Kakve je mjere odredio predsjednik arbitražnoga suda u slučaju Buraimi?
- Charles de Visscher, koji je ranije bio i sudac Međunarodnoga suda u Haagu, isprva je, nakon ostavke britanskoga arbitra, odredio zastoj arbitražnoga postupka do imenovanja novog arbitra, za što je Velika Britanija imala rok od 60 dana. Međutim, nakon što je u međuvremenu bio obznanjen transkript snimljenoga razgovora koji je potvrdio očitu pristranost jednog od arbitara, predsjednik de Visscher je i sam podnio ostavku.
 
• No, prema posljednjem priopćenju tajništva Suda, nakon što se Arbitražni sud rekonstituira, razmotrit će učinke notifikacije Hrvatske o prestanku Arbitražnog sporazuma. Kakve svrhe može imati takav nastavak postupka?
- Rekonstituiranje Arbitražnoga suda može imati, u ovakvim okolnostima, samo proceduralnu svrhu, naime takvu da omogući Sudu donošenje odluke većinskim glasanjem vijeća u punom sastavu - premda je upitno je li to doista nužno. Teško je, k tome, zaključiti da bi neka nova odluka Arbitražnog suda ovdje mogla ulaziti u meritum graničnog spora. Naprotiv, ona bi se, s obzirom na sadašnje okolnosti u ovom slučaju, mogla odnositi tek na proceduralne aspekte, kao što su raspuštanje Arbitražnog suda ili obustava arbitražnog postupka. Proceduralna pravila Stalnoga arbitražnog suda predviđaju takvu mogućnost. Slično zaključuju i autori nedavnoga komentara na mrežnim stranicama spomenute Europske revije, koji još dodaju da bi Arbitražni sud mogao predložiti strankama da spor iznesu pred sudski forum, bilo u Haagu ili Hamburgu.
 
• Kako onda tumačite izjavu slovenskoga ministra vanjskih poslova Erjavca, koji je ovih dana izjavio da „arbitraža ide dalje“? Slovenski političari, ali i dio slovenskih stručnjaka, pritom se pozivaju na načelo pacta sunt servanda...
- Ako noj gura glavu u pijesak, je li zato svuda oko njega mrak? Hoću reći, pa bjelodano je da je Slovenija, djelovanjem svoje zastupnice Drenik, dakle agentice u arbitražnome postupku, počinila bitne povrjede Sporazuma o arbitraži, kojeg je 2009. sklopila s Hrvatskom. Tko god se poziva na načelo pacta sunt servanda, trebao bi u cijelosti pročitati odnosnu odredbu Bečke konvencije o pravu ugovora. Članak 26. te konvencije, naslovljen Pacta sunt servanda, ima samo jednu rečenicu. Ona glasi: „Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri“. Zar iz svega što je počinila slovenska agentica Drenik, koja je u arbitražnome postupku predstavljala Sloveniju i djelovala u njezino ime, proizlazi izvršavanje sporazuma „u dobroj vjeri“? Ne, to je, nasuprot, bilo djelovanje „u zloj namjeri“ - u očitoj namjeri izigravanja same biti Arbitražnoga sporazuma i na njemu temeljenog arbitražnog postupka! U konačnici, time je uništeno ono što je najdragocjenije u međunarodnim arbitražama: povjerenje stranaka u vjerodostojnost postupka. No, bitna povrjeda Sporazuma nastala je već ranije, djelovanjem agentice Slovenije, u konspiraciji s jednim od arbitara.
 
• Međutim, slovenski političari i pojedini stručnjaci pozivaju se na to da Arbitražni sporazum ne sadrži odredbe o istupanju iz njega te da se Hrvatska ne može jednostrano povući iz arbitražnog postupka, da je to dvostrani ugovor...
- To je doista gruba zamjena teza ili, pučki rečeno, okretanje pile naopako. Upravo kao što je 1955., u slučaju Buraimi, Velika Britanija zaključila da je Saudijska Arabija svojim djelovanjem razvrgnula arbitražni sporazum, tako je i ovdje Slovenija, djelovanjem svoje agentice Drenik, istupila iz Sporazuma svojim činjenjem - a Hrvatska je na to povukla međunarodnopravne konzekvencije u skladu s Bečkom konvencijom o pravu ugovora, koja u čl. 60. predviđa prestanak dvostranog ugovora kao posljedicu bitne povrjede što ju je počinila suprotna strana. Nemojmo zamjenjivati uzrok i posljedicu! Bečka konvencija je jasna o tome.
 
• U usmenoj raspravi pred Arbitražnim sudom sudjelovao je u 101. godini akademik Vladimir Ibler. S njim ste proveli puno vremena, što mislite, kako bi on na sve ovo reagirao, da je danas živ?
- Ibler je stvari uvijek nazivao pravim imenom. Rekao bi, kratko, kolega ovo je – švindleraj! I to bi, vjerujem, saželo cijelu priču, u toj jednoj jedinoj konstataciji.
 

Marko Curać, Hrvatski tjednik, 27. 8. 2015., str. 21.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Utorak, 19/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1391 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević