Get Adobe Flash player

Pupovčeva braća su ratovala protiv nas

 
 
Malo mjesto Škabrnja, nedaleko Zadra, 18. studenoga, ponovno će obilježiti još jednu tužnu obljetnicu, dan kad su srpski teroristi i zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA), 1991., poubijali, protjerali i zatvorili hrvatske branitelje i civile, a selo u potpunosti razorili, zapalili i opljačkali. Na čelu junačke obrane Samostalnog bataljuna Škabrnje bio je jedan od Junaka Domovinskog rata – Marko Miljanić, koji je zajedno sa svojim suborcima nekoliko mjeseci bio na prvim crtama obrane, sve dok se dalo izdržati.
http://194.152.247.136/sites/default/files/styles/tax_top2/public/zdmedia/marko_miljanic.jpg?itok=KyJXfmku
- Prije svega, i ovog puta moram odati dužno poštovanje svim braniteljima Škabrnje. Bilo nas je malo, borili smo se doslovce do zadnjeg metka, ali protiv takve sile nismo mogli dugo izdržati. Tog 18-tog studenoga 1991. neprijatelj je sasvim raspoloživim vojnim sredstvima krenuo na nas i to iz najmanje dva pravca. Rušili su i ubijali sve pred sobom, a one koje su uhitili tjerali su ispred tenkova kao žive štitove. Kad su došli u središte sela tenkovima su ljude gazili, bacali bombe u podrume gdje su se skrivali civili, nisu štedjeli ni malu djecu. Namjerno su ljudima sjekli uši, glave, lupali po njima, samo da ih ni mrtve najbliži ne mogu prepoznati. Od katoličke crkve ostale su samo – cigle. Takav masakr, takvu mržnju malo je tko doživio. Naše je selo bilo jedno od najrazvijenijih u ovome kraju, a u njemu su živjeli – Hrvati. Zbog toga smo bili na udaru i komunističkoj vlasti. Svake godine, tog 18-.tog studenog, srce hoće iskočiti, toliko je tuge i žalosti u nama- rekao je Miljanić te pun gorčine dodao:
 
- Za ratne zločine u Škabrnji dosad nitko nije odgovarao, a poglavito ne od onih koji su naredili ovaj užas i stravu. Istina, zatvorili su i osudili, pa pustili neku babu koja „ne zna“ voziti ni bicikl, a kamoli tenk. Neke su tobože sudili, ali nikad ih nisu našli. Stoga tvrdim da za zločine u Škabrnji nitko nije i nikada ne će odgovarati. Prije mjesec dana ponovno su me zvali na Haaški sud u svezi ratnih zločinaca Simatovića i Stanišića. Činilo mi se kao da govorim u „vjetar“ te sam stekao dojam da ni od toga nikada ne će biti ništa. Zločinci će ostati nekažnjeni, a brojne obitelji u Škabrnji i dalje zavijene u crno. Čudi me da već i nas nisu počeli zatvarati, kao što inače osuđuju i zatvaraju hrvatske branitelje.
 
• Nego, gospodine Miljaniću, tko je po vama zakazao, tko je odgovoran što srbijanski i ini agresori i dalje prolaze nekažnjeno?
- Srbi sigurno to nisu. Krivica je na hrvatskom pravosuđu, hrvatskoj državi. Trebalo bi goniti one koji, kao što ste i vi jednom napisali, nisu gonili i ne gone agresorske ratne zločince, odnosno gone ih tako da ih ne nađu. Što znači suđenje u odsustvu? Oni koji su kod nas osuđeni na relativno debele kazne, a žive i rade u Srbiji tamo su narodni heroji. Evo, jedan zlikovac poput Ratka Mladića nije ni optužen za zločine u Škabrnji, a svatko će vam ovdje posvjedočiti koliko je taj zla učinio ovome kraju. Bojim se da ćemo prije umrijeti nego dočekati pravdu. Osim toga, kad mi na ovakve i slične obljetnice oplakujemo svoje mrtve, oni „tamo daleko“ se smiju. I to sve glasnije. A nitko od hrvatske diplomacije ni ne reagira.
 
• Evo, zatvorili su i Tomislava Merčepa…!
- I ne samo njega. Stječe se dojam da se Hrvatska srami svojih heroja. S Merčepom sam imao prigode i ratovati i dobro znam što je sve učinio za hrvatsku državu. Nikada države ne bi bilo da nije bilo takvih i sličnih ljudi. Da nije bilo Merčepa pao bi i Paški most. Koga to briga? Ima li još neke države u svijetu koja toliko progoni svoje branitelje, pa čak i generale? Još malo i kod nas će žrtva i agresor biti jedno te isto. Na groblju u Škabrnji sve je puno grobova iz 1991., ali branitelji umiru i dalje, relativno mladi. Uz to se relativno „masovno“ i ubijaju. Vjerujem da će general Tomo Medved, koji je na čelu Ministarstva hrvatskih branitelja, ipak učiniti mnogo više nego svi njegovi prethodnici. Nadam se.
 
• Je li Škabrnju ikada posjetio „borac za pravdu i pravicu“ Srbin po zanimanju, kako ga zovu – Milorad Pupovac, koji je i rođen nedaleko ovoga kraja?
- Koliko ja znam taj se ovdje nije pojavio. A bolje da i ne dođe. Njegova braća, kako su mi pričali, navodno su i ratovali protiv nas. Tko bi trebao to ispitati? Čudim se našoj Vladi da s njim ima i želi imati posla. Znam relativno dosta Srba koji su se, za razliku od njega borili za Hrvatsku, a takvih nigdje nema u javnom životu. Stalno gledamo Pupovca i Stanimirovića u prvim redovima kako nam drže lekcije, a uhićuje se one koji su se borili pod oznakom HOS-a.
 
• U Hrvatskoj su dosad podijeljena mnoga odličja za zasluge u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Koliko ste ih dobili vi kao zapovjednik obrane Škabrnje, a koliko vaši branitelji s prvih crta obrane?
- Ne, ja nemam odličja iz Domovinskoga rata, a poglavito ne toliko koliko ima recimo jedan Predrag Matić-Fred. On na svojoj odori ima odličja kao sovjetski general i zapovjednik maršal Žukov! Ali, nije on jedino, takvih matića ima „koliko hoćeš“. Poginuli, odnosno stradali hrvatski branitelji dobili su zaslužena odličja, neadekvatna, ali oni koji su ostali živi u Škabrnji ni „značku Crvenog križa“. Mene se poglavito svih ovih godina gazi.
 
• Zbog čega, zašto?
- Oni na vlasti, bilo lijevi ili desni, ne vole one koji otvoreno govore o nepravdama, a ja sam jedan od takvih. Obično u vrijeme obilježavanja obljetnice u Škabrnji mediji uzmu neku moju izjavu, onda je prilagode, pa od svega ništa ne ispadne. Kad ste me zadnji puta vidjeli u nekoj političkoj emisiji? A imao bih puno toga za reći. Inače, kod nas su i djeca poslije rata ginula od srpskih mina. Masovna grobnica je nedaleko osnovne škole. Druga djeca kraj škole imaju igralište, zabavni park, fontane i bazene, a mi – masovnu grobnicu.
 
• No, ta Osnovna škola nosi naziv po Vladimiru Nazoru!
- Svi dobro znamo tko je bio Nazor. Nemojte mi pričati o njegovim pjesmama, pričajte mi o onome što je radio nakon Drugoga svjetskog rata, pa do smrti. Dakle, ni škola kod nas ne može nositi ime po nekom od heroja obrane Škabrnje! Sramotno, ali je tako.
 
• Međutim, ne može se reći da Škabrnja nije relativno dobro obnovljena!
- Tu ste u pravu. Svaka čast hrvatskoj državi što nam je pomogla. Ali, moglo se i puno, puno više samo da smo imali pravo političko vodstvo. Škabrnja je danas trebala biti grad, a ne da je ostala – selo.
 
• Dolaze li i ekskurzije, kao u Vukovar?
- Da, dolaze ljudi, ali i djeca. Često ih dočekam, pričam im o tim teškim danima, a onda odemo i u crkvu, gdje se pokraj oltara nalazi i sjekira s kojom su ubijali i masakrirali naše ljude.
 
• Što se niste odselili iz ovog mjesta?
- Mogao sam, kao i neki drugi, ali netko ipak treba ostati i svjedočiti o danima ponosa i slave.
 

Mladen Pavković, https://kamenjar.com/mladen-pavkovic-u-razgovoru-s-markom-miljanicem-za-zlocine-u-skabrnji-nitko-nije-odgovarao-ni-dobio-odlicja-kao-matic/

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 
 
Najvrjednije od svega je čast i dostojanstvo istinskom branitelju, onomu koji je bio tamo i ne kiti se tuđim pričama. Na žalost, slavljenje oficira, vojvoda i vojnika koji su ubijali, rušili, palili i pljačkali po Dubrovniku možda bi bilo umjerenije kad bi se nedjela tih ljudi naplatila od Države i Naroda, koji ih je podržavao u agresiji i na štetu njih samih, jer zlom se dobro ne stvara, kaže Marko Mujan, hrvatski branitelj.
http://www.ikorculainfo.com/net/wp-content/uploads/ikorcula-net-mujan.jpg
• Možete nam za početak reći gdje ste se nalazili i što ste radili kada je započela agresija na Hrvatsku?
 - U vrijeme kad je započela agresija na Hrvatsku bio sam na Korčuli, gdje sam obavljao dužnost zapovjednika Teritorijalne obrane općine što je bilo jako složeno zbog pritisaka koje su JNA strukture i zapovjednici, koji su bili djelatne vojne osobe-oficiri provodili pod vodstvom Glavnoga štaba JNA iako u stvari taj Glavni štab nije imao ingerencije nad Teritorijalnom obranom nego Predsjedništvo SFRJ. Bila je to sreća u jednom trenutku jer su planirali izdati neke zapovijedi, koje sam odbio a da nije bilo te okolnosti sigurno bi me procesuirali ili bi me lišili slobode. Bilo je to teško vrijeme pogotovo do višestranačkih izbora budući je politika bila negativno usmjerena i oni koji su bili na vlasti nisu podržavali volju hrvatskog Naroda. Budući na takvo okruženje nisam odgovarao poslušnički i javno sam se opredijelio za obranu u slučaju potrebe i organizirao, pripremao i obučavao Odrede narodne zaštite (nenaoružane) na način da su u slučaju potrebe mogli u smislu prava na samoobranu u tom smislu koristiti i naoružati se osobnim oružjem što je jako dobro bilo prihvaćeno i realizirano kroz formacije desetina (12 ljudi), koje su bile opremljene, obučavane, stručne i brzo pokretne. Imale su zapovjednika i zamjenika, specijaliste, vezistu, bolničara…
 
• Kada ste pristupili u obranu Hrvatske? U kojoj brigadi ste bili?
- Prijavio sam se ranije a uspostavio izravne kontakte s odgovornima za obranu u Dubrovniku te bio u postrojbi na upoznavanju prvih dana lipnja 1991. godine zbog obaveza odlučio sam ući u djelatni sastav ZNG odmah po dan ranije obavljenom specijalističkom pregledu nakon kojega ulazim u postrojbu samostalne djelatne „A“ bojne ZNG Dubrovnik, koja je vođena pri MUP-u, 4.gbr, a bila je u sastavu tadašnje 116. pričuvne brigade ZNG Dubrovnik-Metković. Pritom je postrojba mijenjala i nazive a danas je ostao definiran naziv 75. Samostalna bojna HV Dubrovnik. S obzirom na turbulentna vremena i promjene status pripadnika i postrojbe se kroz te promjene mijenjao i to što su time često bili zakidani za svoja prava ni do dan danas nije ispravljeno. Na žalost izgleda da je to tako “sustavno“ regulirano i da teško može biti ispravljeno jer vrijeme prolazi i svoje donosi ali i odnosi.
 
• Možete nam opisati svoj ratni put? Jeste li sudjelovali u borbenim akcijama? Kako je to izgledalo?
- Moj ratni put je bio dug i vezan za izravno sudjelovanje u borbenim djelovanjima na bojišnici u zavisnosti od vremena i potreba, koje su u obrani bile nametane od strane neprijatelja. Tako je to u početku i u operacijama bilo više i izravno na bojišnici a u manje zahtjevnim vremenima vezano za poslove operative, pripremanja, vođenja i zapovijedanja. Za mene najznačajnije izravno učešće imao sam tijekom obrane i oslobađanja juga Hrvatske 1991.-1992. godine. Taj dio ratnoga puta išao je od Dubrovnika, Lisačkih Rudina, Čepikuća i Stona u obrani, a po tom Slanoga, Dubrovnika i Konavala u deblokadi Grada i oslobađanju juga. Kasnije održavanje crta obrane i aktivnosti za to vezane, pa i one tijekom VRO „Oluja“, bile su daleko manje opasne i zahtjevne iako trenutak opasnosti u bilo koje vrijeme provedeno na ili u pripremama ili obilascima terena crte bojišnice može biti koban.
  
Smiješni su mi oni časnici, koji govore kako se na opasnost navikne. Ja bih dodao da to nije prirodno stanje jer na životnu u trenutcima ugroze najbolje se navikava kad opasnosti nema. To je složena igra straha i hrabrosti jer svakim novim iskustvom vjerojatnost stradavanja a i gubitka života je sve veća a nikako manja. Borbene akcije u kojima sam sudjelovao mogu se podijeliti na one u početku obrane, koje su bile određene izuzetnom voljom ali malom brojnošću branitelja, koji su bez obzira u kojemu se sastavu nalazili i borili na crti bojišnice u stvari ponajprije bili dragovoljci. Oni koji su bili u djelatnom sastavu na to su se pod cijenu života ili smrti u naprijed odlučili a ostali su se uz njih svrstali ili nešto prije ili nakon što su bili “prisiljeni“ uključiti se u obranu dok su mnogi to i izbjegavali.
 
Naša strana bila je po brojnosti ekvivalenta jedne satnije a s druge strane bile su snage brigade. Nakon toga smo došli do prilične količine pješačkog oružja ali onih koji su bili voljni izravno djelovati na crti bojišnice u tom trenutku i na tom mjestu bilo je manje nego smo imali oružja. To govori dovoljno o tome kako je bilo onima, koji su odlučili biti i braniti obranjene položaje gotovo svakodnevno izloženi neprijateljskim djelovanjima, granatiranjima, često i zračnim napadima, koji su rezultirali požarima u kojima je spaljena vegetacija na i onako kamenitom terenu teškom za prikrivanje i sklanjane. Pomoć je dolazila i postrojbe na teren što je u nekim slučajevima bilo dobro i uspješno, ali problem bi nastajao padom mraka jer rijetko su te pridošle postrojbe ostajale na položajima noću. Kao da ih je zahvatio kolektivni osjećaj za odlaskom i nije da im zamjeram ali neko je “trebao“ i biti i ostati i pokušati opstati a bili su to jednako, kao i oni, ljudi od krvi i mesa samo spremni prijeći granice izdržljivosti prvenstveno straha a potom i fizičke izdržljivosti i ugroze.
 
Kako je to razdoblje gotovo isključivo obrane uz manje predahe trajalo dosta dugo, to se kasnije u proljeće 1992. godine trebalo prilagođavati na kretanje u oslobađanje i napadna djelovanja. Najvrijednije je bilo shvatiti da to ne mora biti ravno izravnom izlaganju na žrtve već spoznaja da se uz pravi način pripreme i odgovarajuće naoružanje i pozornost na detalje unaprijed može otkloniti strah kod ljudi i uliti sigurnost, što se neizravno prenosilo na neprijatelja. Jednostavno treba dobiti spoj hrabrosti, tehnike, vještine i znanja, koji donosi sigurnost i stvara voljnost. Kako se to postiže već je ozbiljna priča, ma koliko izgledala jednostavna rezultati joj se broje u ranjenima i poginulima, ali na način da do žrtava ili ne dođe ili da budu minimalne.
 
Klasični vojni pristup predviđanja broja mogućih žrtava u nekoj akciji me grozijer svatko ima ime i prezime a za mene čovjek nikad ne predstavlja broj, stoga bi akciju planirao na taj način da po mogućnosti u njoj ne bude žrtava na našoj strani. To je dakako teško ali treba pokušati dati sve od sebe. U borbenim akcijama u kojima sam sudjelovao i neposredno zapovijedao to je po prilici tako i izgledalo. Na žalost bilo je i mrtvih i ranjenih među pripadnicima te prve postrojbe, koji su bili iz raznih krajeva a i borili su se kasnije i u Hrvatskoj i u BiH. Od tih prvih 200 mnogi su bili ranjavani, a do danas što u ratu (neki su umrli i kasnije u miru) broj živih se smanji na oko 170. Bio sam i u drugim postrojbama i zapovjedništvima ali ove ljude najviše poštujem, pamtim i bez njih i takvih iz onih vremena teško da bi bilo Hrvatske. Oni su primili prvi udar, izdržali i kasnije primjerom ili vodstvom animirali druge. Ne mogu reći da je to generalno u svakom primjeru, ali velika većina pripadnika je bila izuzetna i po meni su takvi ostali do danas sukladno svojim mogućnostima i stanju.
 
• Sudjelovali ste u obrani Dubrovnika - na kojem mjestu? Gdje ste se nalazili?
- Pored navedenoga možda spomenuti da sam sa mjesta zapovjednika 1. Domobranske bojne, koja je držala najzahtjevnije položaje u Konavoskim brdima (Kuna Konavoska) otišao na mjesto zapovjednika 1. bojne 163. brigade HV Dubrovnik, dok je bila u obrani područja, koje se nalazi u BiH sjeverno od Ivanice na rubu Popovoga Polja, koji je kasnije mirno prepušten Bosni i Hercegovini ali pod uvjetom da pripada hrvatskoj općini Ravno. Držim to velikim ostvarenjem jer taj pojas preko granice danas nije u ingerenciji tzv. Republike srpske, nego Federacije BiH. Kasnije sam bio operativac u Zapovjedništvu južnog bojišta, koje je preraslo u 4. Korpus.
 
• Možete li nam izdvojiti neke od akcija kojih se sjećate u obrani?
- Svakako je gotovo nemoguće preskočiti prve akcije u obrani koju sam osmislio, onu kod sela Čepikuće, na tom dijelu u početku istaknuo bi jednu bitku kod sela Mravinice i Trnove u kojoj je sudjelovala postrojba dragovoljaca iz Makarske.
Toliko sam cijenio njihov napor da sam pod kišom granata i raketa došao do njihovog zapovjednika pok. Tonća Skendera kako bi ih podržao i ohrabrio pri čemu je stradalo vozilo kojim sam prošao dio puta, ali mene hvala Bogu nije ništa zakačilo.
 
Obrana Stonatakođer je bila zanimljivo iskustvo i obuka jednog voda mladih ljudi, koji su bili dio priče o oslobađanju Pelješca iz blokade. Njihova uloga bila je olakšana jer su u proljeće 1992. godine pod zapovjedništvom gen. Janka Bobetka pridošle snage iz cijele Hrvatske. Bili su tu i pripadnici slavne 4. i 1. gardijske brigade, koji su pokazali najveću hrabrost i prinijeli veliku žrtvu u oslobađanju juga Hrvatske. Bilo bi nekorektno spomenuti i pothvat desanta u Cavtat, potom 24 kilometra hodnje i ulaska u Ćilipe i Grudu. Sve je prošlo dobro ali vrijedi napomenuti da se radilo o domaćim ljudima s dosta visokim prosjekom godina, koji su nakon jedne kraće intenzivnije obuke uspješno obavili ovaj zadatak, i nakon manjeg okršaja ušli u Kunu Konavosku na 715 metara visine i potom zauzeli položaje na najtežim položajima u kršu do kojih se hodalo satima.
 
• Možete li se prisjetiti nekih od suboraca s kojima ste ratovali?
- Naravno da mogu, s većinom koja je dostupna se i danas nalazim i susrećem s zadovoljstvom. Rijetko razgovaramo o tim danima ali kad su prigode posebnih dana u godini onda se i nađemo i o njima razgovaramo. Naši suborci su ginuli na dubrovačkom ali i na dugim ratištima. Neki su poginuli u borbi i od metka ili granate ali neki su i ubijeni na podao i svirep način, na žalost i u do danas nerazjašnjenim okolnostima od strane “nepoznatih“ počinitelja. To su najteži slučajevi. Ako bih spomenuo neke istaknute iz prvih dana onda im ima priličan broj među njima ima malo razlike, a ako moram onda bi izdvojio Marka Potrebicu, koji mi je pomogao prilikom upoznavanja terena za osmišljavanje najznačajnijeg pothvata, koji sam pripremio i vodio, pok. Nijaza Batlaka Daidžu, koji je podržao postrojbu, kojom sam zapovijedao, podizao moral kod tih mladih ljudi i bio uz nas na način da nas je znao i štititi i savjetovati. Među braniteljima, koje sam poznavao i sad su na nebu najviše ih u mojim očima simbolizira Ivica Butigan, koji je poginuo u Dolima blizu Stona, takvog bi vojnika poželio uz sebe imati svaki časnik bilo koje vojske na svijetu ali eto ja sam imao tu čast i takve ljude, kao što je bio on uz sebe. Inače, kad bi počeo nabrajati to bi potrajalo. Puno je branitelja Dubrovnika i ovdje na jugu i širom Hrvatske i svima iskazujem izuzetno poštovanje.
      
• Kakav vam je danas status?
- Danas sam u mirovini. Predsjednik sam Udruge branitelja Dubrovnika. Odnedavno vijećnik u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije. Aktivan sam u inicijativama i surađujem s udrugama i osobama, koje se bore za zaštitu vrijednosti i prirodnih resursa, koje su u Dubrovniku ugrožene na stalnoj meti nekakvih „investitora“ i onih koji im pogoduju a rasprodali bi sve po redu za ostvarenje određenih, poglavito svojih osobnih ciljeva i koristi.
 
• Što mislite - da li država dovoljno skrbi o hrvatskim braniteljima?
- Najveći problem po meni je u tome što se gotovo sustavno zanemarivalo upravo najzaslužnije branitelje, one koji su od početka stali u obranu slobode i suvereniteta Hrvatske a tako i Dubrovnika. Gotovo je nemoguće da među pripadnicima postrojbe, pa čak i zapovjednicima iz vremena bitke na Čepikućama ima onih koji nemaju riješen status branitelja i to zanemarivanje se svodi da za razliku od onih kasnije pridošlih oni prvo gube mogućnost i danas im se pomalo otvara kako bi mogli dokazivati svoje sudjelovanje. Pogotovo je žalosno u slučaju onih koji su došli braniti Hrvatsku iz dijaspore. Nije čudo da su ti ljudi revoltirani i da neki ne žele dokazivati ono što se propustima administracije zagubilo ali ne isključujem i tendenciju onih koji su vodili evidencije i one, koji su imali pravo na popis i pečat. Stalno su u početku i kasnije bile organizacijske promjene tako da sam neke primjere u više navrata spominjao ali i moj primjer je zanimljiv.
 
Naime odlaskom na bojišnicu i tijekom boravka tamo u zapovjedništvu brigade gotovo da sam izbrisan. U stvari vodili su me u tzv. GIS-u, odnosno službenom sustavu, kao zapovjednika pričuvne satnije u nekoj bojni u Metkoviću, u kojoj na tom nazovimo ga postavljenju nisam proveo ni jednoga jedinoga dana a ne znam jelo ona ikad mobilizirana. Malo se šalim, ali nije nimalo smiješno da si službeno Hrvat i živiš u Hrvatskoj a vodiš se kao Hrvat ali u Sloveniji. Nitko nije nikad osporavao da sam stvarno bio zapovjednik djelatne bojne ZNG 'A' sastav ali tek neki od njezinih pripadnika imaju status gardist, dakako nemam ga ni ja. Papir sve to trpi i mnogi će reći ko vam je kriv ili iste se izborili, ali po meni je to sramota i sva pojašnjenja koja bi je pokušala osporiti.
 
• Koji su najvažniji problemi braniteljske populacije?
- Najvrjednije od svega je čast i dostojanstvo istinskom branitelju, onomu koji je bio tamo gdje je bio i ne kiti se tuđim pričama nego govori istinu o svojoj ulozi ma kolika i ma kakva ona da je bila. Svakako prvo je svakomu čovjeku zdravlje, a ono je na ovaj ili onaj način braniteljima narušeno o čemu najviše govori velika smrtnost i prosječna životna dob branitelja. Statusna pitanja i ona egzistencijalna su dio te priče i sigurno je kriva mjera ili zanemarivanje od strane institucija i ne uvijek kvalitetna zakonska rješenja doprinijelo tome da se stres i traume povećaju u miru. Ne želim ulaziti u detalje ali pitanje socijalne sigurnosti, zdravstvenog osiguranja branitelja i slično trebali bi biti neupitni, pa i smještaja barem onoga dostojnoga vlastitoga krova nad glavom a onda nužnoga smještaja u sigurnosti primjerene ustanove, koja bi mogla ali opće nije nužno da bude izdvojena iz uobičajenih iz sustava.
 
• Kako komentirate novi Zakon o braniteljima?
- Svakako veliki trud je uložen i uz sve napore na izradi nije lako naći prava rješenja i mjeru ali vjerujem da će se izglasati a da će moguće biti i određenih primjedbi i promjena. Ukoliko one budu na mjestu i njima usklađena prava i poboljša se skrb svima, a pogotovo socijalno ugroženim kategorijama branitelja bit ću i te kako zadovoljan. Posebno me raduje što bi novim Zakonom mogla doći do izražaja briga za one prve u obrani suvereniteta i one sa prvih crta bojišnice ne umanjujući značaj svima ostalima, pa ni ženama, djeci i starcima, koji su živjeli na područjima ratnih djelovanja.
 
• Jesu li branitelji dovoljno uključeni u hrvatske probleme i rješavanje istih?
- Hrvatski branitelji bi trebali doprinositi društvu u skladu s mogućnostima, zdravlju, sposobnostima, školovanju, znanjima, opredjeljenju ali nakon onoga što su od sebe dali tijekom obrambenog Domovinskog rata najmanje čemu su se nadali je da su oni išli putom hrvatske neovisnosti i suvereniteta a istovremeno su neki drugi (rijetko ratnici) Hrvatsku oslobađali tih vrijednosti i materijalnih i prirodnih bogatstava, a pri tom nisu sebe također žrtvovali nego se mnogi „punili ko brod“ i za škude i dukate prodavali zajedničko za korist svoju privatno, što je ravno izdaji.
 
Sprege kapitala sežu u kriminalno malverzacijske pothvate i to je očito u primjeru Dubrovnika gdje se pokušalo iseliti Muzej hrvatskih branitelja iz tvrđave na Srđu, cijeli plato Srđa rasprodati za nikakve novce i omogućiti “investitoru“ da građani plate goleme vrijednosti infrastrukture, koje bi je višestruko nadmašile. Naravno kad o tome progovore braniteljima se spočitava da to nije njihova stvar i taj pristup je mogao donedavno prolaziti ali ne i zauvijek. U Dubrovniku je osnovana i djeluje Udruga branitelja Dubrovnika (ne Udruga dubrovačkih branitelja, jer je to velika razlika), koja je stala uz građane u zaštitu prirodnih dobara zemlje, podzemlja, vode, mora, zraka ovaj put na način primjeren demokraciji u miru. Možda smo bili među prvima ali nismo sigurno jedini budući malverzacija ima na sve strane, poznato je angažiranje branitelja i u slučaju pokušaja devastacija prirodnih resursa i gradnje termoelektrane u Pločama i ove najnovije na Cetini.
 
• Kakav je vaš stav o povlačenju tužbe za genocid i donošenja zakona o aboliciji?
- Mi smo Hrvati ljudi, kao ljudi i narod umnogome skloni suživotu s drugima a i drugačijima bez zadrške ukoliko je to moguće i ne narušava našu sigurnost i egzistenciju. Abolicija, kao i human odnos nakon oružane bitke i djelovanja je sasvim normalno iskazivanje onoga što smo i kakvi smo. S druge strane od procesuiranja i kažnjavanja za počinjene ratne zločine i kriminal i naših i protivničkih počinitelja takvih nedjela također je za ljude i treba ga provesti. Ratni zločin i kriminal ratnih profitera niti bi trebali ostati nekažnjeni niti bi trebalo na njih biti zastare.
 
• Šteta koju je pretrpio Dubrovnik nije naplaćena od strane agresora. Vaš kometar?
- Sasvim je jasno da je Dubrovnik, kao i Hrvatska napadnut i da je agresor poznat. Recimo, Crna Gora je to i priznala, na simboličan način i nešto malo obeštetila u znak dobre volje, tako je stav prema njima puno bolji nego prema onima, koji su napadali iz recimo Trebinja i općenito onima iz sastava tzv. JNA i onih koji su se nazivali četnicima. Štete, koje je pretrpio Dubrovnik poznate su i procijenjene i trebale bi biti nadoknađene od strane zemalja, odnosno snaga iz okruženja, koje su sudjelovale u agresiji. Na žalost, slavljenje oficira, vojvoda i vojnika koji su ubijali, rušili, palili i pljačkali po Dubrovniku možda bi bilo umjerenije kad bi se nedjela tih ljudi naplatila od Države i Naroda, koji ih je podržavao u agresiji i na štetu njih samih, jer zlom se dobro ne stvara.
 

http://crnemambe.hr/crne-mambe/stalne-rubrike/ratovi/u-vihoru-rata-2/2813-marko-mujan-domoljubni-portal-cm-svjedocanstva-hrvatskih-bojovnika

Kao diplomat moram biti optimist. Da sam pesimist, radio bih kao novinar

 
 
Vladi u Varšavi i dalje smeta što Mađarska podupire Rusiju i Donalda Tuska. Poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski rekao nam je i da Varšava može izgubiti strpljenje zbog prečestih Putinovih posjeta  Budimpešti.
http://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/jAmktkqTURBXy8xYmQ3YTM0Mzk2MjA2MWU4NzZjODU5OTUzM2Q4ZWRjYS5qcGVnkpUDATPNEOfNCYGTBc0DFM0BvA
• Zbog novog zakona o obrazovanju Mađarska ne podupire daljnje europsko integriranje Ukrajine, čemu je Poljska oduvijek bila glasnogovornica. Pretpostavljam kako niste presretni zbog toga.
- Cilj zakona je raščistiti situaciju oko ruskoga jezika i ruskih škola, što je posredno utjecalo i na ostale manjine. Među njima i na poljsku, no ona ima samo nekoliko dvojezičnih škola stoga mi to ne smatramo toliko velikim problemom; dijalogom ministarstava obrazovanja dviju zemalja moguć je kompromis. Stoga se nismo pridružili vrlo emotivnom priopćenju Pétera Szíjjártóa. Ali ja shvaćam položaj Mađara: oni žive u većoj enklavi, imaju i više škola u kojima je glavni jezik mađarski, ali iskreno rečeno to se meni ne čini prirodnim, jer pripadnici manjina koji žive u toj zemlji trebali bi govoriti i razumjeti oba jezika.
 
• Reakciju Pétera Szíjjártóa nazvali ste emotivnom. Što se toga tiče, imao je razloga za to.
- Ne ću ja suditi o tomu, jer je to bilateralna stvar Mađarske i Ukrajine. Istodobno, nikako ne bih politizirao to pitanje, s obzirom na poteškoće s kojima se Ukrajina suočava zbog ruske agresije. Uvjeren sam da se situaciju može riješiti i na miran, manje emotivan način.
 
• Jeste li to uspjeli reći i svom mađarskom kolegi?
- Da, kada je predložio da zajednički napišemo pismo Kijevu. Objasnio sam mu poljsko stajalište: naša situacija nije toliko teška, a to se pitanje može riješiti bilateralnim pregovorima, i to ne nužno ministara vanjskih poslova.
 
• Vi inače bezuvjetno podupirete integriranje Ukrajine u EU? Naime, i između Ukrajine i Poljske ima neriješenih pitanja, npr. masakr u Volhinsku 1943.-44., što je parlament u Varšavi prošle godine proglasio genocidom.
- Poručili smo Ukrajini kako je prije pristupa EU-u neophodno riješiti povijesne rasprave sa susjedima. A uspostavili smo i bilateralnu stručnu komisiju…
 
• ...koja za sada nije pokazala neke uspjehe.
- Nije, ali ni Ukrajina se ne će odmah sutra pridružiti EU-u. Imamo dakle vremena, no što prije, to bolje. Jedino tražimo da se raščiste povijesne činjenice.
 
• To bi, međutim, za bilo kojeg ukrajinskog čelnika sada značilo suicid.
- Dajmo vremena povjesničarima. Ali naša je politička poruka jasna!
 
U pogledu Rusije potrebno jedinstveno europsko stajalište
 
• U kolovozu je ruski predsjednik Vladimir Putin već drugi puta u ovoj godini posjetio Budimpeštu. Što mislite o tomu?
- Ne veseli nas, jer mi o Rusiji različito razmišljamo. Ali to je prirodno jer je naša geopolitička situacija drukčija: Mađarska, srećom, ne graniči s Rusijom te tako nije pod neposrednom prijetnjom. Poljsko-ruska granica kod Kalinjingrada duga je preko 200 km, regija je opremljena balističkim raketama, a s vremena na vrijeme upućuju nam se i prijetnje.
 
• Rekli ste kako Vas to ne veseli...
- ...ne, jer je u pogledu Rusije potrebno jedinstveno europsko stajalište.
 
• Postoje li kanali preko kojih možete izraziti svoje nezadovoljstvo?
- O tomu smo otvoreno razgovarali s Péterom Szíjjártóom i premijerom Viktorom Orbánom.
 
Mađari su proriv LNG terminala na Krku
 
• Kako objašnjavate npr. dva posjeta Putina u jednoj godini?
- Vi ne osjećate neposrednu opasnost od Rusije. A Mađarska ima veliku potrebu za ruskim plinom i čini se kako je zasada to jedina mogućnost, s obzirom da LNG terminali u Poljskoj i Hrvatskoj, cjevovodi i interkonekcije još nisu dostupni. To jest, mađarsko je stajalište kako je bolje neposredno kupovati ruski plin negoli putem posrednika. To razumijem. Naš je cilj, međutim, da do 2022. godine budemo potpuno neovisni o ruskomu plinu.
 
• I za vrijeme prve Orbánove vlade ovisili smo o ruskomu plinu, a ipak ga se u to vrijeme nije nazivalo prijateljem ruskoga predsjednika.
- Mi ga niti ne nazivamo tako. On je pragmatičan političar koji nema druge mogućnosti. Kao što sam rekao, mi nastojimo ponuditi alternativu. Ali kada će biti alternative, a Mađarska to ne bude iskoristila, možda se predomislimo.
 
• Što je s poljsko-ruskim odnosima? Kao odgovor na nedavno premještanje američkih postrojbi u Poljskoj Moskva želi instalirati nove rakete u Kalinjingradu. Može li se ratna retorika okrenuti, zaustaviti?
- Sve je to moguće. Osamdesetih godina ja sam bi prinuđen emigrirati jer sam bio u bezizglednoj situaciji – samo četiri-pet godina kasnije sovjetski blok se urušio. Ni Putinova vlast ne će trajati zauvijek, prije ili kasnije – a ja se nadam što prije – doći će do promjena u Rusiji. EU i NATO spremni su za dijalog, ali oni to odbijaju jer žele ponovno uspostaviti Sovjetski Savez. To je najviše što Putin može postići, ali ne vjerujem da će uspjeti u tomu. Stoga je njegov minimalni plan da na temelju logike velesila uvedene u 19. stoljeću može zajedno s nekoliko drugih država odlučivati o budućnosti transatlantskoga prostora. To je ono imperijalističko razmišljanje zbog kojega je teško dogovarati se s njima.
 
• Uzdate li se Vi u članak 5. ugovora o NATO-u: naime, da bi američki vojnici koji su sada stacionirani u Poljskoj krenuli čak i u rat za vas.
- Svaki trijezni političar treba uzdati se i kontrolirati. Mi od ulaska u NATO 1999. godine tražimo provedbu članka 5. Na prošlogodišnjemu samitu NATO-a u Varšavi to se je dogodilo: Savez je uputio postrojbe u Poljsku i u baltičke zemlje, a Amerikanci oklopnu diviziju, a riječ je i o instaliranju proturaketnog sustava. Sve to su opipljivi dokazi onoga što piše u članku 5.
 
• A to je dovoljno? Nedavno su u neposrednom susjedstvu Poljske završene zajedničke bjelorusko-ruske vojne vježbe naziva Zapad 2017.
- Dovoljno je da se suočimo s konfliktom niskoga intenziteta ili s hibridnim operacijama. Nije dovoljno, međutim, za izbjegavanje opširne agresije koja se je uvježbavala za vrijeme vježbi Zapad 2017. Upravo stoga, dogovorili smo se s glavnim tajnikom NATO-a Stoltenbergom da ćemo na to reagirati.
 
• Smatrate li da je američki predsjednik Donald Trump – kao najvažniji igrač NATO-a – spreman za to?
- Odluka još nije donesena, no razmišljamo o tomu. Stoga, ako diplomacija doživi neuspjeh i Rusija nastavi kao do sada, onda više ne ćemo moći samo razmišljati nego će se u regiju trebati uputiti daljnje postrojbe.
 
•  'Ako diplomacija doživi neuspjeh'. Ozbiljno razmišljate o tomu?
- Kao diplomat moram biti optimist. Da sam pesimist, radio bih kao novinar.
 
• Zahvaljujemo... Druga osjetljiva točka poljsko-ruskih odnosa je katastrofa u Smolensku 2010. godine. Predsjednik vladajuće stranke Jarosław Kaczynski ovih je dana izjavio kako „možda nikada ne ćemo saznati istinu“. Je li jedna era završena?
- Ne mogu procijeniti tu izjavu. Mogu reći jedino kako prethodna vlada nije učinila sve kako bi raščistila i riješila situaciju. Ni tu u ministarstvu nisam našao dokument koji bi dokazao kako su moji prethodnici težili k otkrivanju istine. Potratili su pet godina jer su Rusima prepustili istragu o događaju. Naša je poruka jasna: sve dok nam ne vrate ostatke zrakoplova, zadržavamo si pravo smatrati da nešto nije bilo u redu zbog čega bi ih se moglo optužiti.
 
• Spadate li i Vi među one koji smatraju kako je prethodno poljsko vodstvo – zajedno s premijerom Donaldom Tuskom ili ministrom vanjskih poslova Radosławom Sikorskim – „imao prste“ u Smolensku?
- Tusk je tri dana prije katastrofe posjetio Rusiju, što je tretirano kao službeni posjet, dok je putovanje Lecha Kaczynskog tretirano samo kao osobno hodočašće, pa je stoga vjerojatno da su i sigurnosne mjere bile različite. A na dvama izborima poslije katastrofe išlo im je na ruku što su Rusi provodili ispitivanje, jer tako nisu morali ništa govoriti o tomu zašto još nema rezultata.
 
• Vi, dakle, javno optužujete Tuska.
- Jesam li ga optužio?
 
• Aludirali ste da je pogriješio u pitanju Smolenska.
- Iznio sam činjenice.
 
• Koje nisu dokazane pred sudom. A sve do tada ostaju tek optužbe.
- U redu. Možemo ih nazvati optužbama.
 
Tusk je bio kandidat Angele Merkel, a ne Poljske
 
• Mađarska je proljetos poduprla reizbor Donalda Tuska na čelo Europskoga vijeća. Tuska, koga ste Vi nazvali „ikonom zlonamjernosti i gluposti“.
- Zar sam to rekao?
 
• U jednom radijskom intervjuu 3. siječnja. Je li Vas dakle iznenadilo što je Viktor Orbán glasao za Tuska?
- Fidesz je član Europske pučke stranke. Shvaćam da su pratili uputu Angele Merkel i ostalih čelnika stranke.
 
• To je, dakle, bila uputa Angele Merkel?
- Moguće.
 
• Otkud to znate?
- Ne znam.
 
• Ipak je to bila Vaša prva misao.
- Mi smo o tomu razgovarali s premijerom Orbánom i on je upoznat s našim mišljenjem: neprihvatljivo je da tako prijateljska zemlja i stranka otvoreno podupre Tuska koji nije bio naš kandidat, nego kandidat prethodne poljske vlade. Ustvari nije bilo ni glasovanja.
 
• Kako se to u poljskoj javnosti otada spominje: 27:1.
- Pitali su, tko je protiv.
 
• Mađarska nije bila protiv. Je li, inače, Viktor Orbán obećao da ne će poduprti Tuska?
- Poslao je jedno – ne javno – dvosmisleno pismo o tomu poljskoj premijerki Beati Szydło, ali u pismu nije bilo javnog obećanja.
 
• Poljska zauzima isti stav kao i Mađarska u pitanju migracija, iako je 90-ih godina uspješno integrirala stotinu tisuća čečenskih izbjeglica. Čega se sada bojite?
- Većina ih je otišla dalje, na Zapad, a oni koji su ostali nisu imali snažan muslimanski identitet. A u to doba terorističke akcije još nisu bili dio njihova oruđa.
 
• A ako se bilo čega sjetimo kada se spominje Čečene, to je upravo niz terorističkih akcija.
- Veliki dio kojih je bila ruska provokacija. Oni koji su bili u Poljskoj nisu se pripremali za takvo što.
 
• A Sirijci se pripremaju? I oni radije idu na Zapad.
- Zašto ih onda po svaku cijenu žele dovesti kod nas? Europska komisija je prije dvije godine počinila strašnu grješku kada je sve te ljude proglasila izbjeglicama, iako su stvarni izbjeglice činili samo mali dio njih. Bog zna, zašto su to učinili.
 
• A Vi vjerojatno pretpostavljate.
- Ima nagađanja. Socijalni, humanitarni razlozi; pojedine zemlje sebe su krivile zbog imperijalističke prošlosti ili holokausta i ratnih zločina; Soros.
 
• Nemojte mi reći da i Vi vjerujete u Sorosev plan.
- Ne vjerujem ni u jednu teoriju, samo ih nabrajam. Ne znam koja je istinita. Nije jasno ni zašto Europska komisija izbjeglicama smatra samo ljude s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. U Poljskoj živi blizu jedan milijun Ukrajinaca.
 
Ne bojimo se Bruxellesa
 
• Od kojih je prošle godine 16 osoba dobilo azil.
- Možda ih je više. Ali zašto je kod nas izbjeglo tih milijun ljudi? Zbog rata i gospodarskih poteškoća.
 
• A vi ste ih prihvatili raširenih ruku jer su potrebni za vašu ekonomiju.
- Ne samo zbog toga. Ali zašto ne može biti istovrijedan jedan Ukrajinac kao npr. jedan Libijac? Ne možemo prihvatiti to dvostruko mjerilo.
 
• Ne udaljavate li se time?
- U kom smjeru?
 
• Spominje Vas se zajedno s Mađarskom.
- Pa što? Varšavu je nedavno posjetilo deset ministara vanjskih poslova, a prošli tjedan okupilo se je nas 15 u Budimpešti, odakle sam otputovao u London. Nemam vremena ni za svoju obitelj.
 
• Vi se dakle ne plašite ni kada Bruxelles prijeti postupkom koji bi trebao rezultirati ukidanjem prava glasa u EU-u?
- Uopće se ne plašimo.
 
• Jer je Viktor Orbán obećao staviti veto?
- I to je jedan od razloga.
 
• A ovo sad nije dvosmisleno kakvo je bilo ono njegovo pismo?
- Nije. Ovo je javno obećao.
 

Szabolcs Vörös, Heti Valás

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 895 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević