Get Adobe Flash player

Sekularizam je ubio umjetnost u hrvatskome kazalištu; to što rade Frljić i slični običan je osobni poraz i kukavstvo

 
 
To što rade Frljić i slični običan je osobni poraz i kukavstvo. On poslušno slijedi europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta s točnim popisom grijeha koji “se nose” (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša navodna nacionalna krivnja odlično se uklopila u to.Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom. Došla sam do fascinantnih brojeva: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat.
http://www.sanjanikcevic.com/uploads/9/6/7/7/96772256/editor/img-8171_2.jpg?1535368474
Nedavno je objavljena nova knjigaprof. dr. Sanje Nikčević “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje” u izdanju zagrebačke Alfe, u kojoj sveobuhvatno obrađuje hrvatsko kazalište u Domovinskome ratu i drame na temu Domovinskoga rata. Tim povodom Marko Curać razgovarao je s autoricom, redovitom profesoricom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, za Hrvatski tjednik.
 
• Zbog čega su jedna od prioritetnih meta neprijateljskoga topništva u vrijeme Domovinskog rata bile baš kazališne zgrade?
- Istina je da su prve granate bačene na Vukovar u kolovozu 1991. ciljale Namu i kazalište u središte grada. Dana 16. studenoga 1991. četiri ciljane granate jugovojske izvan dotadašnjih putanja granatiranja pale su na krov HNK u Osijeku i uništile gledalište. Kada je granatiran Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.), gađali su TV toranj na Sljemenu, Banske dvore (s Predsjednikom u njima), Dječju bolnicu u Klaićevoj (!) i – Hrvatsko narodno kazalište! Promašili su i pogodili susjednu zgradu Akademije dramske umjetnosti, ranili studente i baletne umjetnike. Kazalište je bilo „dostojna” meta jer je u tome ratnom okruženju odjednom postala svima vidljiva ona njegova nadumjetnička uloga. Nacionalna su kazališta u cijeloj Europi osnivana kao mjesto definiranja i očuvanja nacionalnoga identiteta, zato napadi na HNK-ove. Oni su bili simboli!
 
• Ali nisu bili samo simboli…
-U ratno vrijeme kazalište se doživljavalo kao svetište i zaklon pa su glumci predstave Stjepan, posljednji kralj bosanski u Zadru trčali kroz snajpere vjerujući da će ih kad dođu u kazalište ono štititi. Kazalište je bilo i otpor neprijatelju i to ono koje se smije pa su odmah na početku rata postavljani kabarei! U Zadru su 1992. igrali Kabaret sklonište u skloništu kafe bara Basket, smijali se ratu i neprijateljima i sebi iako je deset minuta prije početka pala granata nedaleko ispred. Bila je to posljedica vjere da umjetnost doista čuva ne samo grad nego je i čuvar duše grada, kako su rekli za zadarske umjetnike okupljene u Samostalni vod; zato je Helena Peričić u Zadru pisala drame, dnevnik i kolumne za radio jer je to bila hrana za dušu… HNK u Osijeku imao je u ratnoj sezoni (1992.) i s uništenim gledalištem – desetak premijera, prigodne koncerte i jednu operu (Zlatka!). Dječje kazalište Branko Mihaljević, čija je zgrada bila kilometar i pol od bojišnice, i sve izrešetano, igralo je posvuda, ali, kako je rekla Jasminka Mesarić, nije bilo nikad u pitanju da odustanemo, predstave su bile prepune djece… osmijeh na licima djece bio je jednostavno neprocjenjiv. Umjetnici su pronosili i istinu o Hrvatskoj i tome tko je koga napao. Kazalište je bilo važno. Životno važno.
 
Laži su me potaknule na istraživanje
 
• Što Vas je potaklo na pisanje knjige “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje”?
-Prvo me je potaknuo poziv iz Hong Konga da napišem nešto o kazalištu u ratu jer je i svijet bio fasciniran temom. Kad sam počela pisati za druge, onda sam artikulirala i taj osjećaj životne važnosti kazališta u ratu. Ali na pravo su me istraživanje potaknule dvije lažne teze koje su se nakon rata neprestano mogle čuti. Prva je bila da smo za vrijeme rata igrali samo budnice i davorije, kao neko veličanje nacionalnog junaštva (tzv. nacionalistički kič), a druga da je to bila mržnja prema drugima, nešto huškačko, zlo. Toga devedesetih nije bilo u kazalištu, a naročito ne u novonapisanim ratnim dramama. One su govorile o tome tko je koga napao jer su bile auto/biografske, ali su bile pisane iz pozicije žrtve iliti slaboga junaka jer smo svi bili u toj poziciji… Nigdje nije bilo mržnje, veličanja nacionalnoga bića preko svake mjere ili poziva na osvetu i linč… Naprotiv, to su bile drame koje su afirmirale svijet oko nas, koje su pokazivale da Bog postoji i da je čovjek dio nekoga velikog plana koji čak i tako strašnim trenutcima ima smisla. U vremenu zla predstave su govorile i ojačavale dobro, u vremenu ružnoće nosile ljepotu, u vremenu nesigurnosti govorile o smislu… To je bilo jedno iskustvo katarze, pročišćenja negativnih emocija koja je sve ojačavalo i zato su neprijatelji napadali i kazališta (kao i crkve) jer im je cilj bio ljude dovesti do beznađa. Poslije rata shvatila sam da ako se to ne zapiše i ne dokumentira, za deset godina ostat će kao istina ona laž o budnicama. Druga lažna teza je bila da nema ratne drame jer je to sve skupa tako strašno i tako blizu da bi se moglo umjetnički odgovoriti. Ja sam se sjećala izvrsnih novonapisanih ratnih drama koje sam vidjela, pratila sam dramsku produkciju i znala da ima odličnih tekstova napisanih i nakon rata. Da bi te drame pokazala kazališnoj javnosti, predložila sam uredniku Alfe Božidaru Petraču projekt antologije ratne drame koji je to prihvatio, a ja napravila ozbiljno istraživanje. Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom (lik ratnika prognanika, ratna situacije i sl.).
 
• Do kakvih ste podataka došli?
-Došla sam do fascinantnih brojki: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat. Budući da je to bilo pravo bogatstvo i tema i žanrova (komedije, mjuzikli, tragedije, drame s tragičnim ali i sa sretnim krajem) iz toga su proizašle tri antologije koje svima preporučujem i za čitanje i za igranje: Antologija ratne drame 1991. – 1995. (Alfa, Zagreb, 2011.); Antologija ratne komedije 1991. – 1997. (Privlačica, Vinkovci, 2013.); Antologija poratne drame 1996. – 2011. (Alfa, Zagreb, 2014.).
 
Podnaslov “Od svetišta do nametnute krivnje“ upućuje na dvije slike Domovinskoga rata, ratnu i poratnu. Nije li, u stvari, to pokazatelj i političke podijeljenosti?
-Da, velika je razlika između ratne i poratne drame. Ratna je drama kao ratno kazalište, kako sam rekla, afirmativna prema svijetu oko sebe i temeljnim ljudskim vrijednostima. Čak kad junak i pogine na kraju drame, ostane živjeti nešto dobro i plemenito: ljubav prema ženi i izmirenje prijatelja (Matko Sršen Farsa od gvere), ljubav prema Bogu (Milan Grgić Sv Roko na brdu), ljubav prema domovini (Slavko Mađer Srijemski put), ljubav prema djetetu i životu (Lydia Scheuermann Hodak Slike Marijine), u tim se dramama oprašta i pomiruje, a i vrlo se ozbiljni problemi mogu riješiti (različite političke opcije dviju sestara u Dvije sestre Nine Škrabea ili problem nasilnoga ulaska u tuđi stan u Deložaciji Mire Gavrana). Mislim da su pisci tada tako pisali iz duše. Nitko nije slijedio trendove ni mislio na uspjeh, novac, poziciju pa čak ni politiku… Kao i kazalište i ratna se drama vratila onim svojim korijenima iz kojih je kazalište izašlo – bilo je lijepo, dobro, bilo je istinito i bilo je gotovo sveto. Iz toga je pisana i većina ratne drame i to se i danas može iščitati u njima i žao mi je da se više ne igraju na scenama.
 
Poratna drama, katarza i smisao svijeta
 
S kakvim je ciljevima pisana “poratna” drama?
- Prije svega iz jednoga zajedničkog osjećaja razočaranja u poratno društvo, ali uz jednu razliku (političku) i jedno ograničenje (poetsko). U poratnoj su drami tzv. lijevi krivili za loše stanje sadašnjosti nacionalistički poriv koji je srušio Jugoslaviju taman kad nam je krenulo, a tzv. desni su za ovo stanje krivili komuniste koji su se preobrazili i uništili stoljetni san o Hrvatskoj. No oba ta stava nisu vezana uz kvalitetu, ona je u nečem drugom jer se u oba „tabora“ nalaze odlične drame: Telmah Hrvoja Barbira Barbe, Deus ex machina Vlatka Perkovića govore o krivici komunista, a Fragile Tene Štivičić i Ines & Denise Slobodana Šnajdera o krivici nacionalizma. No i jedni i drugi su potpali pod suvremeni trend koji kaže da je jedino kritika društva vrijedna umjetnost i izgubili ono što je imala ratna drama: katarzu i smisao svijeta, afirmaciju vrijednosti tako da u poratnoj drami imamo tek trenutke smisla i uzvišenosti duše (Djeca CNN-a Amira Bukvića, Žaba Dubravka Mihanovića, Vukovarski nokturno Mire Međimurca).
https://i1.wp.com/www.historiografija.hr/wp-content/uploads/2018/09/slika_domovinskog_rata_u_hrvatskom_kazalistu.jpg?resize=460%2C280
Više od jednoga desetljeća na sceni je drama koja na neki način krivotvori sliku Domovinskoga rata. Ima li kazalište pravo na falsifikat i manipulaciju, pokušaj nametanja krivnje?
-Sad smo došli do teme poratnoga kazališta glavne struje. Za vrijeme rata tzv. kazališta glavne struje (velika kazališta s mnogo novca, međunarodnom suradnjom, medijski eksponirana) pritajila su se jer nisu znala kamo će rat otići i koja će politika zavladati, a nemojmo zaboraviti u cijeloj Europi ravnatelje velikih kazališta postavlja politika jer je kazalište u cijeloj Europi (osim Velike Britanije) državno subvencionirano. Za vrijeme rata u medijima se pisalo o ratnim kazalištima i ratnoj drami, ali nakon rata sve se promijenilo i nastavilo ondje gdje je stalo prije rata – slijedeći poetske i političke trendove. Umjetnici, naročito oni najglasniji, često govore da je umjetnost iznad politike, ali to nije istina. Kazalište uvijek u povijesti slijedi i politiku i osnovni svjetonazor. Tijekom cijele svoju povijesti, a tako i danas, u svakoj se drami može iščitati njezina politička poruka. Velika kazališta poslije rata su prvo slijedila europske trendove crnila na sceni od 1995. do 2000. uz pokojega ludog branitelja, a nakon 2000. krenuo je trend prikazivanja konkretne hrvatske krivice iako se do tada nije na tim istim scenama nije govorilo ni o čijoj drugoj krivici. Zanimljivo je da u cijelome korpusu ratne i poratne drame nema mnogo drama o hrvatskoj krivici jer su, kako sam rekla, pisane iz onoga što se vidjelo i doživjelo. Ima ih nekoliko i one su dobile jako mnogo kazališnoga i medijskog prostora, ali to redateljima nije bilo dovoljno pa su uzeli stvari u svoje ruke. I počeli raditi autorske projekte hrvatske krivice, a najpoznatiji i najeksponiraniji je Oliver Frljić sa svojom Trilogijom o fašizmu.
 
• U knjizi ste autorima “hrvatske krivice” posvetili čitavo poglavlje, analizirali njihove drame i upozorili da ih ne zanima istina….
-Ja doista vjerujem da umjetnici iskreno govore da umjetnost mora biti hrabra kritika društva koja će ukazati na probleme i suočiti nas s istinom na sceni ma kako teška bila jer to svima nama zvuči kao dobar razlog djelovanja u raznim područjima pa i umjetnosti i zato sam u knjizi njihove argumente uzela vrlo ozbiljno, međutim kad sam ih analizirala na temi ratne drame, vidjelo se da ne stoje. Ne zanima ih istina jer uzimaju pojedinačni izdvojeni primjer samo s jedne strane iako je crna statistika na drugoj strani, ne zanima ih kritika jer ne kritiziraju doista ozbiljne probleme u društvu, a nisu ni hrabri jer ne napadaju doista moćne strukture društva. Oni samo traže emotivnu ranu zbog koje će ljudi vrisnuti jer taj tip teatra nema ni publiku ni smisao izvan pobune protiv njega. Zato traže sve snažnije provokacije i uvrede. Ali to nisu predstave, predstave su trodimenzionalne, ovo su najčešće politički plakati koji su dvodimenzionalni i imaju samo tu poruku.Kada je politička drama sedamdesetih kritizirala sa scene, pisci su imali ozbiljnih problema, sada Frljić postaje intendant. A intendant nacionalnoga kazališta u cijeloj je Europi državna funkcija poput ministra ili doministra. Čak i to što dobivaju funkcije i novac – nije najgori problem. Njihov osobni poraz je to što nisu hrabri nego vrlo poslušno slijede europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta koja ima točan popis grijeha koji se nose (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša se nacionalna krivnja odlično uklopila u to.
 
Nije baš točno da ništa nismo stvorili o stradanju i žrtvi za slobodu
 
U javnosti vlada mišljenje kako nismo iznjedrili ni roman, ni dramu, ni film, kao ni likovno ostvarenje, koje bi prikazalo golemo stradanje, patnju i žrtvu naroda za slobodom. Je li ta percepcija približno točna?
­-I jest i nije. Drukčija slika rata itekako postoji. U mojoj drugoj teorijskoj knjizi Kako prikazati rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami (Alfa, Zagreb, 2016.) analizirala sam drame o ratu i pisce koje smatram važnima jer govore o ozbiljnim i teškim temama na umjetnički relevantan način istodobno poštujući istinu, ali nedovoljno su poznate i prisutne u glavnoj struji (Tomislav Bakarić, Lydia Scheuermann Hodak, Miroslav Međimorec, Marijan Gubina, Dubravko Jelačić-Bužimski), a tu su i odlične drame o ratnim razaranjima u Dubrovniku (Čedo Prica, Generalova baština), Zadru (Helena Peričić, Ratni profiteri u ratu), Slavoniji (Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru), o tijeku rata (Miroslav Međimorec, Vukovarski nokturno) itd. U pokušaju govorenja istine glumci su posezali za autorskim projektima (Rene Medvešek i Pere Eranović za dnevnikom Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara, Trpimir Jurkić za dnevnikom Branka Sbutege) koji su ostajali na medijskim i kazališnim rubovima iako su to odreda izvrsni glumci i predstave. Na kraju su sami branitelji, dakle kazališni amateri posegnuli za scenom da kažu istinu koju su proživjeli. Damir Plavšić radi veliki spektakl Bitka za Vukovar, Mario Filipi duhovitu monodramu Kako glumiti normalnog čovjeka, Stjepan Škvorc napisao je odličnu potresnu dramu Za domovinu… Sve je to istina, ali ona ne zanima glavnu struju.
 
Što nedostaje još u hrvatskoj ratnoj drami?
-Imamo mnogo odličnih drama gdje je lik branitelja u ratnoj drami osoba od koje očekujemo spas ili je razočaran svakodnevicom u poratnoj drami. Ali ono što nam još nedostaje jest slika ratnoga događanja iz pobjedničke perspektive, kao i slika junaka. Nedostaje nam ono što su Amerikanci napravili za sve svoje ratove i one koje su izgubili i one u kojima nisu bili u pravu…
 
Može li se hrvatska kulturna politika smatrati suodgovornom za iskrivljavanje povijesnih činjenica?
-Djelomično, jer sad dolazimo do priče o svjetonazoru koji je najmanji mogući nazivnik jednoga društva, u ovom slučaju ne Hrvatske, nego Europe kojoj pripadamo. Često ga i ne primjećujemo, ali je jako važan jer određuje naš odnos prema onome iznad nas (duhovnosti), prema onome oko nas (društvu) i nama samima. Kršćanski je svjetonazor vladao do 19. stoljeća kada se pojavio sekularistički koji se svjesno borio uz pomoć umjetnosti (samo je tu bilo i nacionalne i političke borbe pa se to nekad ne vidi dobro, ali kad Zagorka piše svoje romane protiv vlasti i crkve, doslovno slijedi tadašnje političke ideje prosvjetiteljstva) i nakon Drugoga svjetskog rata pobijedio i zavladao u cijeloj Europi. On je promijenio hijerarhiju vrijednosti u društvu kao i svrhu i odnos umjetnosti. Umjetnost je u sekularizmu vrijedna isključivo ako kritizira društvo koje će kad problem osvijesti uz pomoć znanosti i tehnologije, svijet promijeniti nabolje. Iz te ideje doslovno je napravljen umjetnički kanon vrijednih djela nakon Drugoga svjetskog rata i vi u njemu nemate djelo u kojem se prikazuje neki smisao svijeta, svrha / cilj / smisao ljudskog života, bilo kakvo svjetlo. Kod nas je to u djelima od Krleže do Frljića, ali tako je u cijeloj Europi u vladajućem kanonu. Iako je na početku ta kritika izgledala kao poticajna, problem je da je nakon sedamdeset godina vladavine toga svjetonazora protjerivanje Boga protjeralo na kraju i temeljne vrijednosti jer znanost koja je stavljena umjesto Boga nije vrijednost – ona je sredstvo. Problem je da je umjetnost kao objektivni kritičar iznad društva u cijeloj Europi i da u takvoj situaciji Ministarstvo kulture teško može išta zabraniti jer mu se odmah digne cijela Europa u obranu. Ono što ministarstvo može napraviti poticanje je i druge slike od one trendovske, ali se mora usuditi stati iza nečega.
 
Lako je vidjeti da se zagrebačka kazališta već 30 godina bave stereotipima
 
Kao profesorica, možete li utjecati na buduće redatelje, glumce, pisce drama da ne podliježu ideološkom aktivizmu, već stvaraju djela trajne umjetničke vrijednosti?
-Svatko treba razmisliti što sam radi. Naime, uopće nije problem u Frljiću, on je samo kritiku društva doveo do ekstrema, do krika i bijesa uvrede bačene sa scene, ali svi smo potpali pod tu ideju da je samo kritika društva dokaz pameti (intelektualca) i visoke umjetnosti. Taj je svjetonazorski trend kritike bez smisla svijeta i viših vrijednosti tako jak da se nitko ne usudi ništa afirmirati, samo jedni druge napadamo u nekome pravednom gnjevu i samo pojačavamo buku i bijes. U jednome trenutku shvatila sam da će i mediji koje me otvoreno ne vole otvoriti prostor ako nekoga želim napasti, ali da će mi i mediji koji me otvoreno vole teško dati prostor za afirmaciju „nepoznatoga“. A to je zatvoreni krug jer nam je poznato samo ono što je u medijima i u kanonu. Kad je zavladao ovaj novi kanon, sve je osim realizma i modernizma doslovno pometeno iz knjižara, učionica, sa scena… Vi religioznu dramu morate svijećom tražiti kako biste ju pročitali iako se stalno piše, građansku dramu imate objavljenu samo u nekim posebnim edicijama i morate ju ozbiljno tražiti, a ovo što je u trendu vrišti s kioska. Dakle da bi se išta promijenilo, mora se vidjeti što smo izbacili i zašto i onda to sada objektivno vrjednovati. Kao profesorica pokušavam pokazati studentima što je bit, što trend i omogućiti im slobodan izbor, zašto netko ne bi imao pravo i voljeti vladajući trend, nisam ja protiv trendova kao takvih, ja sam protiv vladavine jednoga uskog viđenja svijeta i izbacivanja svega drugoga.
 
Mogu li se u Europi naslutiti novi kazališni trendovi?
-Koliko vidim, i u Europi se kreće u redefiniciju kanona jer se pokazalo da ovaj sekularizam ne može riješiti niti jedan problem – niti smo slobodni, niti smo sretni, niti smo pametniji, a ni umjetnost nije uspjela u svome naumu poboljšanja društva, nego je upala u silne stereotipe kritike društva. Ja vam mogu ispričati točan sadržaj svih naslova koje postavljaju iduću sezonu najveća zagrebačka kazališta samo na temelju triju rečenice iz najave. Jer se radi uglavnom o stereotipima koje sam gledala zadnjih trideset godina. Mislim da je sad pravo vrijeme da se stvari malo drukčije slože, samo se treba usuditi upravo na osobnoj razini, profesora, novinara, umjetnika, političara. Voljela bih da ova knjiga ne služi samo za argumente protiv Frljića, nego da potakne ljude da se usude reći da je nešto lijepo i dobro, da se usude napraviti na sceni i u svome poslu nešto lijepo i dobro, da se usude afirmirati ono što vole…
 

Marko Curać, Hrvatski tjednik

Moj entuzijazam je prepoznao tadašnji istarski župan Jakovčić, bez čije potpore ne bih mogao krenuti

 
 
Razgovaramo s gospodinom Ivorom Zidarićem, najpoznatijim hrvatskim promotorom kulture.
http://metro-portal.hr/img/repository/2018/09/medium/ivor_zidaricc.jpg
• Gospodine Zidariću, idemo od početka, Vi ste kreirali, osmislili LEGEND FEST, koji se uspješno proširio po cijeloj Hrvatskoj. Što je bila Vaša temeljna zamisao?
= Da, festival LegendFest sam osobno pokrenuo prije 13 godina u Istri u mjestu Pićan. Sama ideja je proizašla iz mojeg interesa, sociološkog i povijesnog obrazovanja, ljubavi prema mom rodnom kraju i velikog entuzijazma za razvijanjem i prepoznavanjem mjesta Pićan i okoline, te istarske i hrvatske nematerijalne baštine, kulture i umjetnosti. Okolina me gledala u čudu tada i smatrali me ludim što pokušavam uopće tako nešto organizirati u jednom malom, prekrasnom gradiću za kojeg javnost nikad nije čula i možemo slobodno reći nikad posjetila. U to vrijeme nije bilo svih mogućih viteških festivala i sličnih, koji su se kasnije počeli razvijati i nastajati na temeljima promocije kulture, baštine, narodnih predaja, povijesti... diljem Hrvatske. Slobodno se mogu smatrati jednim od pionira ovakvog povezivanja navedenih područja i grana te razvijanja kulturnog turizma. Moj entuzijazam je tada prepoznao tadašnji župan Istre, gosp. Jakovčić bez čije potpore ne bih mogao krenuti.
 
Zahvalan sam njemu i njegovoj ekipi iz Županije koji su me pratili i danas prate. Tu je naravno, nakon Županije, interes pokazala i Općina, TZ itd. Danas, nakon 13 godina uspješno održanih festivala, sa osmijehom se sjećam mnogih godina krasnog druženja, prijateljstava, uspjeha i neuspjeha u organizaciji festivala te raznih smicalica i pokušaja zatvaranja il preuzimanja festivala od strana „mračnih sila“, te na kraju ipak svojevrsne pobjede i uspjeha. Danas, festival posjećuje oko 15.000 ljudi a Općina Pićan je na poseban način brendirana i puno je ljudi u i izvan Hrvatske čulo za Pićan, LegendFest itd. Puno je tema obrađeno, puno kontakata, suradnji, zapisa što pisanih što digitalno medijskih te je cijeli brend vrlo dobro zaživio. Tomu u prilog ide i činjenica da smo se proširili sa festivalom i u druge Županije Hrvatske, pa je tako LegendFest održan 3 godine u Zagrebačkoj županiji u mjestu Lukavec, 3 godine u Šibensko-kninskoj županiji u NP Krka na Roškom slapu i za nekoliko dana po prvi put u Krapinsko-zagorskoj Županiji, u Velikom Taboru. Udruga Val kulture se razvila te zapošljava djelatnike i surađuje sa mnogim vanjskim suradnicima iz cijele Hrvatske. Uz to, uspjeli smo dobiti Interreg EU fond, Slovenija-Hrvatska na projektu „Živa Štrigarija“ koji se bavi nematerijalnom i materijalnom baštinom Pohorja i Središnje Istre.
 
Uz sam festival LegendFest, razvili smo i vrlo uspješne projekte pod nazivom LegendArt, LegendExpo, LegendIn a pripremamo još neke nove. LegendArt je namijenjen osnovnim školama županije u kojoj se održava festival, LegendExpo je jedna putujuća izložba sa vizualima i tekstovima bića iz hrvatskih narodnih predaja a LegendIn je platforma za osobe sa posebnim potrebama – invalidima, koji se isto tako uključuju u programe i gostuju na festivalu.
 
• Sredinom rujna Legend fest je u Velikom Taboru, riječ je o Prvom festivalu priča, legendi i mitova ove županije.
= Tako je. 15. rujna se događa prvi po redu festival LegendFest – festival legendi, mitova i priča Krapinsko-zagorske Županije u Dvoru Veliki Tabor. Sve pripreme su obavljene, Oglašavanje je u puno jeku, programi definirani i očekujem i nadam se dobrom vremenu i posjećenosti. Ovogodišnja glavna tema festivala su Coprnice ili Vještice, o kojima postoji dosta tragova, dokaza, priča i predaja u ovoj lijepoj županiji.
 
• U Velikom Taboru nastupaju glazbenici, performeri,brojni gosti s ozbiljnim programima.
= Točno. Nema smisla nabrajati sve programe ali mogu reći da je program raznovrstan i multimedijalan te ćemo kroz razne oblike ili područja umjetnosti prikazati svijet Coprnica i približiti posjetiteljima poneke činjenice a i zabavne elemente za djecu tog mističnog i tajnovitog svijeta. Sve informacije i program je moguće naći na našem webu www.legendfest.hr ili na webu Dvora Veliki Tabor i ostalim suradnicima te medijima.
http://www.urbancult.hr/Images/im.ashx?Id=60671
• Nedavno je završen LegendFest u Istri, u Pićnu, još prije na Krki.
= Lijepo smo se zabavili i proveli na predivnom Roškom Slapu u NP Krka početkom srpnja te u magičnom Pićnu u Istri, krajem srpnja. Oba festivala kao i pratećih projekata organizirali smo uz suorganizatore vrlo uspješno i drago mi je da je tako, jer dobro znam koliko je truda, volje i vremena bilo potrebno da se sve odvije, onako prema planovima koje zacrtavamo već na jesen, zimu, kad i moramo predati sve „vizije i planove“ na razno-razne natječaje institucijama koje kasnije, nakon festivala, gledaju izvještaje i sude. „Nije lako biti prorok u svom selu“ ha, ha, ha …..
 
• Koliko su danas, u svakodnevnom životu prisutna stara vjerovanja? Naime, riječ je o nematerijalnoj hrvatskoj baštini.
= Pa, iznenadili bi se, ali mogao bih reći da  su stara vjerovanja kao, priče ili predaje još uvijek i te kako zastupljene u kućanstvima i zajednici, pogotovo u ruralnim sredinama. Naše društvo je izuzetno bogato nematerijalnom baštinom. Ipak smo mi dio Europe koji je na neki način bio umješan u civilizacijske ratove sa tri religije, na obrani same Europe. Puno je raznih naroda, vojski, trgovaca... prošlo ovim prostorima, i ostavilo traga. To je veliki adut koji još uvijek slabo koristimo u promociji, pružanju programa, kulturno-umjetničkih projekata i na kraju krajeva boljeg standarda života. Kad posjetim neka od naših bisera na Jadranu ili unutrašnjosti čak i usred sezone, i vidim da nema uličnih događanja, nema sadržaja, nema ponude osim kupanja i sladoleda, svaki se put rastužim. No, moram priznati da se krivulja ipak pomiče prema gore i naprijed. Nama je valjda draža ona stara „polako ali sigurno“. Baš se radujem mirovini, ha, ha, ha.
 
• Nedavno je završen u organizaciji Vašeg Vala kulture, Street art festival u Vukovaru.
= Vukovart je nastao u želji i namjeri da se izmjeni vizualni identitet grada, kako bi se skrenula sva pažnja sa ratnih stradanja na kulturu, kreativnost i umjetnost. Želimo da novonastala djela svjetskih umjetnika na zadanim lokacijama ostanu trajno, te time postanu nove turističke atrakcije.Nakon uspješnog prošlogodišnjeg festivala čija tema je bila 3D slikarstvo (anamorfoza), Grad Vukovar je odlučio nastaviti održavanje festivala. Tako smo ove godine od 28. svibnja do 10. lipnja u „Luku umjetnosti“ uplovili neka od najvećih imena svjetskih muralista koji su na pet lokacija u Borovu naselju oslikali nova djela na površinama zgrada u veličinama cca 10x10 m2.  
 
• Vi ste naš najpoznatiji i svakako najučinkovitiji promotor kulture, koje su dobre a koje su loše strane takvog posla?
= Sad sam pocrvenio. Hvala vam. Rijetko ljudi prepoznaju ovakav posao, poziv, znanje, zanimanje i vrlo često ne znaju što sve promotor ili manager u kulturi i umjetnosti treba znati, moći, poznavati, raditi. U našem društvu se ovakva zanimanja još uvijek podcjenjuju i smatraju čistim viškom ili izgubljenim vremenom. Tako je slično bilo i sa marketingom unatrag 20-30 godina. Ne bih pretjerivao i proglašavao sebe najučinkovitijim promotorom kulture, jer poznajem i znam za još odličnih agenata, menadžera i promotora koji se zaista trude i vode bitke svakodnevno pokušavajući promovirati, sačuvati, njegovati i brinuti se o baštini, kulturi, umjetnosti itd. Svaka medalja ima dvije strane pa tako i ova. Dobre strane su što je posao vrlo dinamičan i raznolik. Ostvarujete puno kontakata, prijateljstava, novih mišljena, pristupa, ideja, mogućnosti, te morate biti na neki način uključeni u manje-više sve tijekove politike, kulture, društva i života općenito. Stalno širite poznanstva, znanja, obrazovanja... O lošim stranama ne valja trošiti papir. Čitatelji su zasigurno upoznati sa političkom i društvenom situacijom u našoj prelijepoj Hrvatskoj. Mogu samo reći da se borim svakodnevno pa i vikendima, a odmori su sve kraći.
 
• Često imamo negativan stav prema mnogim aspektima domaće kulture, također često ne poznajemo je dovoljno, a istodobno preuzimamo svašta izvana. Tko je kriv za to?
= Apsolutno se slažem s vama. Upravo dolazim sa jedne zanimljive tribine o Kravati a prije mjesec dana sam se vratio s jednog puta na drugi kontinent gdje su mi svi čestitali na dugom mjestu na svjetskom nogometnom prvenstvu. Zamislite kad bi se još jače potrudili oko Padobrana, Penkale, Torpeda, Dalmatinera itd. Da ne govorim posebno o UNESCO-voj listi i što bi sve moglo našeg biti na tom popisu. A o preuzimanju i globalizaciji bi mogli dugo lamentirati. Ona je na žalost ili na sreću (zavisi tko, kad i kako gleda) prisutna po svuda. Razvoj komunikacijskih tehnikalija, interneta i ostalih globalnih mreža, donijelo je mnogo dobra ali i negativnih posljedica. Pa tko će više slušati priče bake ili djeda uz sve moguće virtualne poslastice … tko ima vremena za čitanje knjiga … slušanje tekstova pjesama i maštanje. No, vratimo se domaćoj kulturi kao vrlo vrijednom izvoru mnogih dobara. Rad i djelovanje Udruge Val kulture na kulturnoj baštini Hrvatske doprinosi demokratizaciji i razvoju civilnog društva, te djeluje u skladu s Okvirnom konvencijom Vijeća Evrope o vrijednosti kulturne baštine za društvo.
 
Kulturna baština je skupina dobara naslijeđenih iz prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izraz svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje su u stalnom procesu evoluiranja. Ona uključuje sve aspekte okoliša koji proizlaze iz međusobnog djelovanja ljudi i mjesta u vremenu. Zajednica povezana baštinom sastoji se od pojedinaca koji specifična obilježja kulturne baštine drže vrijednim i žele ih, u okviru javnih akcija, očuvati i prenijeti budućim naraštajima.
 
Zajednička europska baština sastoji se od svih oblika kulturne baštine u Europi koji zajedno tvore zajednički izvor sjećanja, razumijevanja, identiteta, kohezije i stvaralaštva, te od ideala, načela i vrijednosti koje proizlaze iz iskustava stečenih tokom napretka i sukoba iz prošlosti a koje podstiču razvitak miroljubivog i stabilnog društva utemeljenog na poštivanju ljudskih prava, demokraciji i vladavini prava. Jedan od ciljeva Vijeća Europe jest ostvarivanje višeg nivoa jedinstva između članica u cilju očuvanja i njegovanja ideala i načela utemeljenih na poštivanju ljudskih prava, demokraciji i vladavini prava kao njihove zajedničke baštine, svjesne potrebe da ljudi i ljudske vrijednosti budu središnji činilac proširene i među-disciplinarne koncepcije kulturne baštine, naglašavajući vrijednost i potencijal razboritog korištenja kulturne baštine kao resursa održivog razvoja i kvaliteta života u društvu koje se neprekidno mijenja.
 
• Koliko LegendFest može biti zanimljiv inozemstvu?
= Mogu dodati još na prethodni odgovor i ovaj dio. LegendFest je svojim djelovanjem doveo i Europski fond Interreg u Općinu Pićan te smo sad već godinu dana zajednički partneri na projektu „Živa Štrigarija“ koji se bavi baštinom Pohorja i Središnje Istre. Radi se o prekograničnom Interreg fondu SLO-HR. U slijedećoj godini u planu je zajednički festival „Štrigarija uživo“ u Hrvatskoj i u Sloveniji. Predali smo dokumentaciju za Interreg sa Srbijom pokušavajući povezati Srijem i Srem kroz mjesta Ilok i Irig a sve kroz baštinu. Prava vezana uz kulturnu baštinu sastavni su dio prava na učešće u kulturnom životu u skladu s definicijom iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Očuvanje kulturne baštine i njezino održivo korištenje imaju za cilj ljudski razvoj i kvalitetu života. Uloga kulturne baštine predstavlja vrlo važnu okosnicu u izgradnji miroljubivog i demokratskog društva te u procesima održivog razvoja i unapređenja kulturne raznolikosti. Teži se ka višem stupnju sinergije u nadležnostima između svih zainteresiranih javnih, institucionalnih i privatnih subjekata.
 
• Vratimo se slikarstvu, Šebalj i Friščić idu i dalje.
= Pa, zapravo, ne znam ni sam. Imam neke upite i potencijalne dogovore. Sve i dalje humanitarnog karaktera, pa ne znam kako ću poredati prioritete. Imam i ja obitelj, psa itd. ha, ha, ha …. Obišao sam sa ovim izložbama oko 12 hrvatskih gradova. Mislim da je došlo vrijeme da se Šebalj situira negdje u Zagrebu kao stalni postav. Na žalost za sad sluha u Gradu nema, pa tako nema ni spomen ploču ili ulicu.
 
• Promovirate i mlade, nepoznate autore.
= To je jedna od aktivnosti koja je jako nezahvalna. Mnogi glazbenici kao i likovni umjetnici su me pitali ukoliko bih se prihvatio njihove promocije. Mnoge od njih sam već više puta negdje promovirao i radio projekte na kojima su oni pokazali svoj talent. NA žalost ne mogu se obvezivati nekim ugovorima i čvršćim vezama za pojedince jer imam toliko puno projekata koje bih onda morao zanemarit, a to su moja djeca i teško mi je to raditi tako. Dakle, svakom od njih kažem da ću spremiti sve podatke i bitno je da ih imam sa sobom u glavi ili u kompjuteru, pa kako sam često u nekim sastancima i dogovorima, lako se dogodi da spajamo jedni druge na zajedničko zadovoljstvo. A ima toliko mladih i novih talentiranih autora. Na žalost svi vape za dobrim managementom ili promotorom. Ali kako sam i prije spomenuo, ova struka i dalje nije prepoznata od zajednice i smatra se još uvijek nepotrebnom, na žalost.
 
Ne mogu se ne osvrnuti na jedan nemili događaj prije par dana. Preminuo je jedan vrlo zanimljiv umjetnik i čovjek kojeg su mnogi ljudi znali po nečemu. Bio je i moj dragi prijatelj i već mi na neki način nedostaje. Riječ je o Vladimiru Dodigu Trokutu. Malo je takvih svestranih umjetnika koje bi ova država trebala posebno njegovati. Ali tome nije tako. Proglašen je maltene državnim neprijateljem, anarhistom, crnim magom i svakakvim zlokobnim pojmovnikom. No, vidjet ćete kad organiziram izložbu njegovih radova koje su mojem vlasništvu, koliko je on bio produhovljena, dobra i intelektualna osoba.
 
• Što je u planu?
= Strateški ciljevi rada Udruge Val kulture jesu : promocija vrijednosti demokracije i multikulturalnosti kroz organizaciju projekata kao što su festival LegendFest, projekti LegendArt, LegendExpo i LegendIn u više hrvatskih županija. Rad i djelovanje na jačanju svijesti ljudi, djece, učenika osnovnih i srednjih škola o važnosti multikulturalnih i demokratskih vrijednosti te rad napromociji kulture i umjetnosti u Hrvatskoj na svim nivoima ili područjima – glazba, likovna... i ostale umjetnosti. Val kulture će omogućiti organizacijama civilnog društva koje djeluju u području kulture, sudjelovanje i prezentaciju svojih aktivnosti kroz sudjelovanje na festivalima i projektima kao mjestima susreta i suradnje. Pozitivan doprinos razvitku civilnog društva u cjelini u RH će biti otvaranje mjesta ili projekata za dijalog, suradnju, razmjenu multikulturnog sadržaja, a kroz medijski prostor na nacionalni razini, ostvarit će pozitivan doprinos jačanju svijesti o važnosti njegovanja multikulturnog nasljeđa i baštine u RH. Konkretno, pripremamo nove izložbe, koncerte, festivale, predavanja, tribine i sve pozitivne pomake, i iskreno se nadam da ne ćemo biti primorani organizirati prosvjede.
 

Miroslav Pelikan

Vizualna se kultura razvila kao priznato interdisciplinarno polje rada

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Danko Merin, istaknuti je autor aktualne umjetničke scene, voditelj je ambiciozne galerije Kraluš u Zelini.
https://direktno.hr/upload/publish/131804/22384096-1841553549490389-1003523640897457667-o-36_5b83e2b014259.jpg
• Gospodine Merin, Galerija Kraluš, dio je Pučkog otvorenog učilišta sv. Ivan Zelina. Što je ključno u Vašem vođenju galerije?
= Galerija Kraluš djeluje u okviru Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina, a ja sam već godinu i pol dana uključen u vođenju likovnih programa galerije. Prije svega strast prema umjetnosti je ključan u bavljenju ovim poslom, zatim iskustvo, iz prve ruke, kao likovni umjetnik i pedagog, i kao treće, razmišljanje da ne trebate biti na središnjoj gradskoj lokaciji da bi privukli ljude da uđu kroz vrata galerije ako nudite nešto drugo i uzbudljivo. Umjetnici su u središtu Galerije Kraluš i naravno su najvažnija komponenta i moj glavni izazov je prezentirati umjetnike i njihova djela što je više moguće široj publici. Želja  da ljudi stvarno uživaju u našim izložbama jednako je važna kao i obrazovni aspekt.Znamo da umjetnost  potiče našu vizualnu maštu, umjetnost pomaže u stvaranju mentalnih veza između prostora i materijala, posjet galeriji inspirira nove ideje a, među ostalim, možete čak i upoznati umjetnike.
 
• Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatima?
= U godinu i pol dana u novom prostoru Galerije Kraluš ostvarili smo petnaest izložbi koje su bile popraćene medijski i na našim web stranicama. Svaku izložbu prati plakat, deplijan i likovni osvrt. Mislima da se sve više čuje za našu galeriju što je preporuke za nove autore i nove izložbe. No na ovome ne želimo stati, važno je povezivanje s publikom i upoznavanje javnosti s relevantnim slikarskim i umjetničkom događanjima.
 
• Organizirate izložbe, kolonije.
= Uz pomoć Grada Sv. Ivan Zelina, PO učilišta Zelina kao i Turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina, po prvi put organizirana je likovna kolonija Zelinski Vinoreli 2018., na kojoj su poznati  hrvatski likovni umjetnici slikali vinom. Ovaj likovni susret organiziran je u sklopu 50. Izložbe vina kontinentalne Hrvatske u Sv. Ivanu Zelini. U Galeriji Kraluš je ova izložba privukla značajnu pozornost. Bio je to lijep primjer povezivanja lokalne zajednice, privrede i turističke ponude gdje je galerija ostala vjerna svom osnovnom zadatku educiranja posjetitelja i približavanja likovnoj umjetnosti.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/37707/galerija_kralus_zelina.jpg
• Kakav je danas odnos umjetnosti i njezinih konzumenata?
= Umjetnost postaje sve popularnija diljem svijeta. To više nije samo elitistički način zabave. U 21. stoljeću vizualna se kultura razvila kao priznato interdisciplinarno polje rada, uzimajući u obzir raznovrstan pristupumjetničkih praksi. Tako sada slike svih vrsta komuniciraju i sudjeluju u izgradnji identiteta, spola, klasa, odnosa moći i drugih društvenih i političkih značenja i vrijednosti. Medicina, znanost, politika, potrošačka kultura, religija i duhovnost su neke od arena koje vizualne kulture istražuju zajedno s umjetnošću.Pored utvrđenih umjetničkih likovnih medija kao što je slikarstvo ili kiparstvo, vizualna umjetnost koristi film, televiziju, dizajn i druge oblike popularne kulture. Izražena tendencija je da umjetnost postaje participativna, gdje društvene interakcije potaknute umjetničkim djelovanjem postaju njezin sadržaj.
 
• Kako odabirete autore za izlaganje?
= Budući da je umjetnost vrlo subjektivna, velik dio mog odabira temelji se na osobnom ukusu i intuiciji. Neke galerije odabrale su svoje umjetnike po lokaciji, temi, stiluili trendu. Na primjer, neke galerije prikazivat će samo pejzažne slike ili izložiti umjetnike koji žive u istom gradu. Danas javna izložbena praksa postaje mjesto gdje se pojavljuju zanimljiva pitanja vezana uz odnos umjetnosti i novca. 
Čuje se više puta da je umjetničko tržište, iskrivljeno privatnim okusom bogatih kolekcionara i trendovskim ukusom likovnih kritičara, pokvarilo javnu izložbenu praksu.Sve što je bitno u umjetnosti je način. Isto kao u obrazovanju i odgoju.
Moje razmišljanje o izboru „načina“ je nešto tradicionalnije. 
 
• Što planirate? Koga bi od najvećih imena voljeli videti u Galeriji Kraluš?
= Planova je dosta. Nažalost, neki planovi će biti limitirani financijskim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju. Naša dosadašnja praksa je bila da osiguravamo tiskanje plakata, deplijana i likovni predgovor za svaku izložbu kao i mala zakuska uz umjetnički program pri otvaranju. Pokušavamo riješiti i prijevoz slika i kraći boravak umjetnika koji dolaze iz drugih gradova. Planiramo i neke dodatne radove oko rasvjete i galerijskog inventara. Osnivanje umjetničkog savjeta galerije je također u planu. Planova i entuzijazma ne manjka tako da do kraja godine očekujemo samostalne izložbe Željka Bubala, Olene Sokolovski, Duška Šibla i Hrvoja Marka Peruzovića. Za slijedeću godinu su već ugovorene izložbe istaknutih hrvatskih umjetnika ali o tome drugom prilikom.   
 
• Može li galerija izvan središta biti mjesto okupljanja i življenja kulturnog života?
= Pokazalo se da može. Galerija bi trebala biti mjesto za druženje s prijateljima i razmjena ideja i izgradnja zajednice. Sretna okolnost sa Galerijom Kraluš je ta što se nalazi neposredno pri ulazu u kino dvoranu Pučkog otvorenog učilišta Zelina. Tako da osim likovne publike izložbe razgledaju posjetioci mnogih drugih kulturnih i društvenih događanja u Zelini. Galerija Kraluš postaje mjesto za izgradnju zajednice, prave društvene mreže, našeg umjetničkog i kulturnog ekosustava, a to je važno.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2018/08/web_image/galerija_kralus_2.jpg
• Galerijska djelatnost u današnjem svijetu, u globalnom selu.
= Možete sa uzbuđenjem doći u galeriju, upoznati umjetnika i na licu mjesta uživati u njegovoj umjetnosti. Danas, gotovo svaka slika koju umjetnik stvara je  na internetu, više ljudi može pogledati rad na mreži i odlučiti hoće li im se svidjeti dovoljno da napuste svoju kuću kako bi posjetili galeriju ili prisustvovali otvaranju izložbe. Doživljaj umjetnosti u zajednici je postala manje realna i površnija zbog stvari poput društvenih medija i web mjesta poput facebooka. Ukoliko se neko nije odlučio da nas prati na licu mjesta u Galeriji Kraluš, može se informirati i na ovaj način: https://www.facebook.com/galerijakralus/
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Srijeda, 26/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 987 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević