Get Adobe Flash player

Poslije 2000. godine podržava se razarajuća politika Republike srpske

 
 
Od 2000. mnogo toga promijenilo se nagore. Ratovi devedesetih nisu mentalno završeni. Sve vrijeme poslije 2000. podržava se razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. Činjenica da baš nitko nije u ime Vlade Srbije otišao na komemoraciju žrtvama u Srebrenici ove godine dio je ukupnog moralnog poraza. Ako nitko ne može iskazati poštovanje prema žrtvama, sućut, žaljenje, kajanje, onda je to jasan pokazatelj društva koje je izgubilo osnovne moralne koordinate, ističe za Danas povjesničarka Dubravka Stojanović o tome što usprkos najavama nijedan dužnosnik Srbije nije bio prošli tjedan u Potočarima.
- Ako se pravite da ne vidite Potočare, oni ne će nestati, nego će vas dodatno gurati preko ruba osnovne humanosti. Zato ne vjerujem ni u kakve izjave pomirenja - ističe Stojanović.
http://www.6yka.com/img/s/724x420/upload/images/Januar%202013/duca.jpg
• Toliko je godina prošlo od ratnih sukoba, zločina, etničkih čišćenja i genocida, a građani Srbije vrlo su se malo pomaknuli u odnosu na znanje i istinu o tome kolika je odgovornost Srbije bila u tim sukobima.
- Problem je u tome što se 90-ih radilo, a što se i danas radi, o širokom društvenom konsenzusu. U stvaranju ratnog programa Srbije sudjelovali su veliki dijelovi elite: političke, intelektualne, gospodarske, financijske, vojnopolicijske... Neki su oblikovali ideologiju "svi Srbi u jednoj državi", neki su radili na njezinoj propagandi, drugi su je opjevali, treći osvješćivali, četvrti osiguravali financije, logistiku, a neki provodili. Takav rat nije bio moguć bez značajne podrške i velike organizacije. Do sada, više od četvrt stoljeća, ništa od svega toga nije dubinski dovedeno u pitanje, čitava ta konstrukcija ostala je netaknuta i u njezinom je egzistencijalnom interesu da tako i ostane. Sigurna sam da se i tzv. društvo "sjeća" svoje odgovornosti - od slavskih crtanja novih granica, pjevanja, proslava prilikom "oslobađanja" raznih teritorija... Ni ti ljudi ne žele se sjetiti sebe u tom vremenu. Ili, još gore - nemaju problem sjetiti se, samo ih tišti što se loše završilo. Zato je to "zavjet šutnje", u kojemu jedni druge pokrivaju.
 
• Mislite li da je usprkos tome moguće očekivati da to znanje ipak postane dostupno i mainstream u nekoj skorijoj budućnosti? Dokle će trajati ova borba s političkom elitom (svakom od 2000. godine) koja prikrivanje uloge Srbije u ratovima devedesetih shvaća kao prioritetnu državnu politiku?
- Mislim da se od 2000, ipak, mnogo toga promijenilo. I to nagore. Usto, nekako se sjećanje i raslojilo, nije isti odnos prema svim ratovima. Rat u Hrvatskoj gotovo se i ne spominje, samo je ostala Oluja. Zbog toga smo sve dalje od razumijevanja tog događaja, jer se i ne govori o tome što je bilo prije toga, od 1991. do 1995. Mislim da je to u najvećoj mjeri zbog toga što je taj rat izgubljen dramatičnim porazom i protjerivanjem Srba, pa se teško može očekivati neki "nastavak". O ratu u Bosni se, imam dojam, najviše zna. I oni koji odbijaju Srebrenicu nazvati genocidom, počevši od predsjednika pa nadalje, ipak priznaju "strašan zločin". To je sve do sredine 2000-ih bilo nezamislivo. Sada je ipak prihvaćeno da je više od 8.000 ljudi ubijeno u svega nekoliko dana i da su kasnije razvoženi u sekundarne, tercijarne grobnice... Zato mislim da je sada stanje gore od prethodnog poricanja. Jer, znači zna se, al nema ni trunke empatije, sućuti, žaljenja, pa samim tim ni preispitivanja, osude. Što to znači? Da mislimo da je to bilo u redu ili da smo potpuno ravnodušni? I jedno i drugo znak je potpunog moralnog sloma i truljenja, koje se vidi u svemu - od toga što se malo tko buni protiv ukidanja sloboda i bahatosti države do sad već masovnih obiteljskih ubojstava... Ne može ni biti drugačije ako ste kao društvo odlučili biti potpuno indiferentni prema ljudskoj patnji. Čini mi se da je najlošiji odnos prema Kosovu. Kao što vidimo, više se ne može održati ni izložba, ni prikazati film o toj temi. Tu se stanje pogoršava, a odnos prema tom ratu okoštava u potpunom "neznanju".
 
• Svakog srpnja već godinama srpska se javnost koncentrira na negiranje genocida u Srebrenici. Zašto je negiranje genocida toliko značajno političkim elitama (svima od 2000. godine)? Što je to što bi uslijedilo njegovim priznanjem, a čega se političari toliko boje?
- Time se oni, naravno, politički štite. Ali mislim da postoji i nešto dublje. Sve analize kulture sjećanja pokazale su da je ključna uloga koju neko društvo sebi dodjeljuje - uloga žrtve. Ili kako se to kaže - za povijest su presudni heroji, a za sjećanje žrtve. Ako se sjetimo propagande iz 80-ih godina, sjetit ćemo se da je ključna riječ bila upravo - genocid. O tome se gotovo svakog dana govorilo u prime time TV-emisijama, otvarale su se jame, organizirale tribine, kazališne predstave. Srpske žrtve u NDH zloupotrijebljene su da bi se stvorio strah i napravio novi srpsko-hrvatski sukob. U toj konstrukciji sjećanja uloge moraju biti kristalno jasne, isključivo crno-bijele, tu nijansi nema. Žrtva, dakle, ne može biti zločinac. Ona ima indulgenciju za sve buduće postupke, ona je nevina i samo takva može zauvijek ostati. Zato je ta zamjena uloga neprihvatljiva, u tom narativu nedopustivo je da žrtva genocida postane njegov počinitelj. To bi zadiralo duboko u konstrukciju nacionalnog identiteta i formiranu povijesnu svijest, i zato je, između ostalog, termin genocid neprihvatljiv. Kad bismo ga prihvatili, izgubili bismo poziciju žrtve i time bi se srušila cijela imaginarna povijesna konstrukcija i sve ono u što vjerujemo o samima sebi.
 
• Kako biste u načelu ocijenili regionalnu politiku Aleksandra Vučića? Vodi li ona pomirenju, normalizaciji odnosa, ili stagnaciji, odnosno regresiji u odnosu na vrijeme prije nego što je njegova stranka preuzela vlast - vrijeme vlasti Borisa Tadića i njegovog DS-a?
- Ono što jasno vidim jest to da se sve vrijeme poslije 2000. godine podržava razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. To mi nedvosmisleno govori da se to vrijeme računa kao neki intermeco u očekivanju povoljnijeg trenutka kad bi se ti zamrznuti konflikti mogli ponovno odmrznuti i lijepo nastaviti tamo gdje se stalo 1995. ili 1999. godine. Zbog toga se tako lako dižu emocije u regiji, zato je dovoljna jedna riječ pa da sve svi tobožnji napori ponište. Tako je na svim stranama, ali nas zanima Srbija, a ona je ta koja drži otvorenim i pitanje BIH i Kosova. Ratovi 90-ih nisu mentalno završeni. To se najbolje vidi iz svih ruševina koje su i dalje svuda po regiji, od Hrvatske do Beograda. To da se te srušene zgrade nisu mogle popraviti više od 20 godina govori o tome da rat i dalje mentalno traje. Traje jer je i dalje potreban elitama.
 
"Rusiji smo još samo mi ostali"
 
• Očekujete li probleme u europskoj perspektivi Srbije zbog utjecaja i uloge Rusije u tom procesu? Je li  ruski utjecaj zaista toliki i koliko su odlučni u provođenju svojih interesa u odnosu na europske integracije i budućnost građana? Koliko je to opasno i može li zaista ugroziti sigurnost, na što se uvelike upućuje?
- Nikad baš nisam vjerovala u europsko opredjeljenje, ni prethodnih, a posebno ne ovih vlasti. Ni iz čega se ne vidi stvarno prihvaćanje bilo čega što simbolizira suvremenu Europu - od pluralizma i slobode izražavanja do vladavine prava ili kritičkog obrazovanja. Sve što ideološki možemo proniknuti upravo je suprotno onome što bi trebalo da je taj ideal Europe. Zato je u ideološkom smislu Rusija daleko privlačnija, upravo kao suprotnost Europi. Usto vjerujem da se od Rusije upravo očekuje podrška za to što se zove srpski nacionalni interes, a odnosi se na te teritorije u Bosni i na Kosovu od kojih se nije odustalo. Rusiji smo još samo mi ostali. Kao što je poznato iz povijesti, Rusiji je Balkan potreban da bi se na tom prostoru dokazivala kao velika sila. A tu je ostala još samo Srbija. Vidjeli smo kakve su bile ruske reakcije na crnogorsko učlanjenje u NATO ili na makedonske izbore. Rusija se ponašala izuzetno agresivno - od organizacije pučeva do zabrane uvoza vina. Zbog toga vjerujem da je situacija potencijalno opasna.
 

Snežana Čongradin, Danas, Beograd

Umjetnost ne smije imati nikakve poruke, ona govori sama za sebe

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Robert Budor, rođen je 1954. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Samostalno i skupno izlagao je na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Istaknuto je ime aktualne umjetničke produkcije. U posljednjih nekoliko godina pored slikarstva aktivno se bavi i kiparstvom.
• Roberte, koliko se dugo bavite skulpturom?
- Četiri, pet godina.
 
• Kako se pojavila skulptura u Vašem slikarskom atelijeru?
- Igrom slučaja. Naime, jednostavno mi je omogućeno da se bavim skulpturom, slobodno, bez ustezanja. Kolega Imrović, koji radi na Školi za primijenjenu umjetnost, me pozvao, dobio sam malo prostora i počeo sam raditi.
 
• U Vašem radnom prostoru, pored slika vidimo i mnoštvo skulptura, vidimo figurativne motive, vidimo portrete, aktove, glave. Je li skulptura proizašla iz Vašeg slikarstva?
- Možda je a možda i nije. Za skulpturu je bitan crtež a ja puno crtam, osobito volim crtež. Crtež je osnova svega, crtež oblikuje skulpturu. Ne možete se baviti skulpturom ako ne znate crtati, bar ne ovu, figurativnu skulpturu. Ja sam još u srednjoj školi pokazao sklonost prema skulpturi i napravio nekoliko stvari. Kako nisam imao pravi prostor, zapostavio sam rad na skulpturi. No taj osjećaj prema modeliranju, nisam nikada zatomio.
 
• Koliko ste realizirali skulptura do danas?
- Negdje oko tristo komada.
 
• Kontinuirano radite pored slikarstva i na skulpturi?
- Da, radim „ribare“ u posljednje vrijeme.
 
• Radite u glini?
- Da, glina, odljev u gipsu, pa bronca. Nekoliko sam bronci odlio i mogu reći da su skulpture u bronci izvrsno ispale, vrlo sam zadovoljan. Spremam se na još nekoliko brončanih odljeva. U bronci, skulptura izgleda sasvim drugačije u usporedbi sa izvornikom u glini.
 
• Što je novo na slikarskom planu?
- Više crtam nego slikam. Radim „prostore“, kako nazivam seriju imaginarnih pejsaža, to su prostori potpuni nedefinirani što se tiče figura, uz prigušeni kolor.
 
• Na čemu trenutno radite?
- Počeo sam na nedavnoj hvarskoj koloniji raditi dalmatinske pejsaže, koloristički jake. Dalmacija me sada najviše inspirira.
 
• Kako vidite i doživljavate suvremena zbivanja u umjetnosti?
- Ljudi su se malo pogubili, previše je tih koncepcija, previše je režiranih situacija. Umjetnost ne smije imati nikakve poruke, ona govori sama za sebe. Ne treba joj reinterpretacija.
 

Miroslav Pelikan

Jednostrane raskide ugovora međunarodno pravo teško prihvaća

 
 
Predstojnica Katedre za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, Vesna Crnić-Grotić, proanalizirala je sadržaj odluke Arbitražnog suda o razgraničenju sa Slovenijom te u razgovoru za Jutarnji list objasnila kako se i zašto Hrvatska našla u pat-poziciji, detektirala trenutke u kojima su hrvatske vlasti zakazale i propustile poduzeti sve što su trebale kako bi se prekinuo kompromitirani arbitražni postupak. Stručno i argumentirano Crnić-Grotić je demantirala “stručnjake” koji ovih dana izlaze u javnost s tvrdnjama kako su dijelovi odluke Arbitražnog suda protivni međunarodnom pravu te objasnila kojim se kriterijima rukovodio Sud kada je određivao granicu na kopnu, a kojima na moru.
http://www.pravri.uniri.hr/files/slike/katedre/Optimized-Crnic.jpg
• Opet se aktualiziralo pitanje kako je Hrvatska pristala na arbitražu o granici sa Slovenijom i je li to trebala učiniti. Kakav je vaš stav o tome?
- Lako je biti general poslije bitke pa sada reći da nije trebalo pristati na vrlo neuvijenu ucjenu Slovenije. U ono je vrijeme većini u Saboru Sporazum o arbitraži bio prihvatljiv, osim Ivi Josipoviću, jer ga je Sabor prihvatio samo s njegovim glasom protiv. Pristupanje EU-u bilo je prioritet. Nakon dugog razdoblja blokade pregovora arbitraža je bila mogućnost da se blokada skine i da se Hrvatska pridruži EU-u, a tada se nije slušalo one koji su upozoravali na moguće probleme. No, nitko nije mogao očekivati probleme koji su nastali već u samom postupku nedopuštenim aktivnostima slovenskog suca i agentice, koji su doveli do izlaska Hrvatske iz parnice.
 
• Prigovor je da u hrvatsko-slovenskom sporu nije odlučivao neki od stalnih sudova koji bi primjenjivao međunarodno pravo, nego ad hoc formirani sud koji odlučuje prema međunarodnom pravu, načelu pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa. Ima li mjesta takvom prigovoru?
- Oni koji bolje pamte, sjećaju se da je Hrvatska uporno predlagala da spor o granici rješava Međunarodni sud UN-a u Haagu koji je svojim Statutom ovlašten primjenjivati samo međunarodno pravo, osim ako ga stranke drukčije ne ovlaste. Bilo je i prijedloga da se obratimo Tribunalu za pravo mora u Hamburgu. No, problem svih međunarodnih sudova, ad hoc ili stalnih, jest u zahtjevu da obje strane u sporu prihvate njegovu nadležnost. Prema tome, ne postoji mogućnost jednostrane tužbe ako druga strana nije prije nastanka spora ili poslije njega prihvatila njegovu nadležnost. Slovenija se uporno protivila takvom rješenju i cijelo vrijeme ustrajavala na blokadi pregovora s EU-om. Konačno, pristala je na arbitražu uz posredovanje nekih država.
 
Treba znati da u ugovoru o arbitraži stranke kažu Sudu i koji je predmet njihova spora i koje pravo, odnosno pravila Sud mora primijeniti. To su Hrvatska i Slovenija učinile u čl. 3. i 4. Sporazuma iz 2009. godine. Tako je predmet spora razgraničenje na kopnu i moru uz primjenu pravila međunarodnog prava te veza (famozni junction) Slovenije s otvorenim morem uz primjenu ‘međunarodnog prava, pravednosti i načela dobrosusjedskih odnosa u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata, uključujući i sve relevantne okolnosti za utvrđivanja navedena u članku 3. (1) (b) i (c)’. Ista su pravila primjenjiva i u odnosu na režim za uporabu relevantnih morskih područja. Prema tome, stranke Hrvatska i Slovenija ovlastile su arbitražu da odredi granicu, junction i režim tih dijelova mora i rekle su mu temeljem kojih propisa to mora učiniti. Konačno, u članku 7. istog sporazuma obvezale su se izvršiti presudu u roku od šest mjeseci.
 
• Postoje li u odluci koju je donio Arbitražni sud, odnosno njezinu sadržaju, dijelovi koji bi bili protivni međunarodnom pravu?
- Čini mi se da ne jer Sud na više od 370 stranica objašnjava svoje razloge i usklađuje ih sa svojim viđenjem pravila međunarodnog prava. Mi, naravno, vidimo samo argumente stranaka kako ih vidi Sud jer je sam postupak bio povjerljiv, bez prisutnosti javnosti. Koliko sam vidjela, na kopnu Sud uglavnom prihvaća stajalište Hrvatske da su mjerodavni katastarski zapisi. Ako su suglasni, Sud u pravilu ne ispituje dalje i smatra da je granica na crti katastarskih čestica. Kako tvrdi Sud, tom su metodom dvije države već utvrdile oko 90 posto granice kroz rad stručne mješovite komisije. Problemi su nastali na područjima gdje se katastarske čestice preklapaju, a bilo je i područja koja nisu bila ni u jednom od katastara. U tom je slučaju Sud koristio povijesne dokaze iz razdoblja Jugoslavije, često i iz XIX. stoljeća, ali i, primjerice, Rapallski ugovor iz 1920. godine i slične izvore te dokaze o vršenju vlasti na nekom području (npr. čija je općina bila nadležna za izdavanje neke dozvole ili za policijske poslove i sl.). To u međunarodnom pravu nazivamo efektivitet ili načelo uti possidetis juris - čija vlast, njegova i zemlja. Na toj je osnovi Sud određivao pripada li neko područje Hrvatskoj ili Sloveniji bez neke vidljive preferencije. Često je problem bio nedostatak pisanih dokaza iz razdoblja zajedničke države.
 
• A što je s razgraničenjem na moru?
- Našu je javnost najviše pogodilo razgraničenje u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali. Sud je prihvatio tvrdnju Slovenije da su vode zaljeva bile unutarnje morske vode u vrijeme stjecanja neovisnosti te se na razgraničenje opet primjenjuje načelo uti possidetis. Iz toga je Sud zaključio da niti jedna država ne može dokazati da je vršila vlast na cijelom području zaljeva, što je zapravo bio stav Slovenije, ali ne i Hrvatske. Nakon toga je pristupio razgraničenju sada teritorijalnog mora i pozvao se na članak 15. UN-ove Konvencije o pravu mora, koji predviđa crtu sredine, osim ako ne bi postojale ‘posebne okolnosti’ koje bi dovele do ‘neopravdane razlike’. Te posebne okolnosti Sud je našao u obalnoj konfiguraciji zaljeva. Riječima Suda, hrvatska obala ima uglavnom jugozapadni smjer i samo bi u zaljevu ona tekla prema sjeveru te bi crta sredine rezultirala pretjeranim zatvaranjem slovenskog mora. S druge strane, odbacio je slovenski zahtjev kojim bi im pripao cijeli zaljev i dio teritorijalnog mora Hrvatske od rta Savudrija prema granici s Italijom. Polazna točka za crtu razgraničenja je ista ona koja je prihvaćena i na kopnu: tok rijeke Dragonje kroz kanal Sv. Odorika. Zanimljivo je primijetiti kako Sud tvrdi da je tu granicu prihvatila i Hrvatska tijekom rasprave (str. 234. presude).
 
Famozni junction nije ispunio slovenska očekivanja da to bude teritorijalni dodir s otvorenim morem. U tom su pogledu dobili gotovo isto što već i imaju, znači pravo prolaska brodova, osim što se sada tim koridorom mogu služiti i zrakoplovi i podmornice. I dalje ne smiju ribariti u tom području, a osobito im to ne omogućava proširenje vlasti na epikontinentalni pojas, dakle na morsko dno, niti smiju proglasiti gospodarski pojas u Jadranu. Drugim riječima, njihovi maksimalistički zahtjevi u cijelosti su odbijeni.
 
• Uzmemo li sadržaj odluke, je li ona loša po Hrvatsku i zašto?
- Možemo se ne slagati sa Sudom glede postojanja posebnih okolnosti u zaljevu jer Sud nije uzeo u obzir i potrebe hrvatskog stanovništva u zaljevu. Mogao je uzeti u obzir tradicionalni ribolov koji je važan izvor prihoda lokalnih ribara i možda razmotriti mogućnost kondominija, odnosno zajedničke vlasti u zaljevu. Primjer za takvo rješenje imamo u praksi Međunarodnog suda u zaljevu Fonseca u Srednjoj Americi. Općenito, Sud je malo ili nimalo pažnje pridavao interesima stanovništva, čak je na nekim mjestima izričito utvrdio da njihove želje nisu relevantne. No, to je, za mene, odgovornost onih koji nisu bili u stanju 20 godina pregovorima postići kompromisno rješenje koje bi vodilo računa o potrebama stanovništva i njihovim željama. Sad slušamo da se mnogi Slovenci osjećaju odsječeni od svoje domovine, a sličnih žalbi ima i na hrvatskoj strani. Ispada da je primarni interes politike bio teritorij, a ne boljitak stanovništva.
 
• Nakon što je arbitraža kompromitirana, Sabor je 2015. godine jednoglasno odlučio da izlazimo iz nje. Slovenija, s druge strane, i dalje inzistira da je rad Suda, koji je nastavljen u promijenjenom sastavu, valjan. Tko je i zašto u pravu?
- I mene osobno žalosti što je Hrvatska dovedena u ovakvu nezahvalnu poziciju - sama je inzistirala na rješenju utemeljenom na međunarodnom pravu, a sad je prozivaju kao kršiteljicu toga prava. Slovenija je već nakon sklapanja Sporazuma o arbitraži donijela odluku da neće poštivati odluku Suda ako im ne dosude teritorijalni stik s otvorenim morem. I sad ga nisu dobili, ali svoj raniji stav više ne ističu. Cerar kaže da inzistiraju na implementaciji presude, ali da sa Svete Gere ne idu! Nepoštenim radnjama doveli su do gubitka povjerenja u rad Suda zbog čega je Hrvatska izašla iz Sporazuma. Ali, jednostrane raskide ugovora međunarodno pravo teško prihvaća. Sud je prošle godine odlučio da je Slovenija prekršila pravila, ali ne toliko da bi dovela u pitanje cijeli postupak. Smatram da Hrvatska nije dovoljno iskoristila trenutak kada je slovenskog suca uhvatila ‘u grijehu’ te da je sva hrvatska diplomacija trebala krenuti u ofenzivu, odnosno svima uporno objašnjavati što se to dogodilo i zašto je napustila postupak. Taj je trenutak bio onda kad je i predsjednik Međunarodnog suda pobjegao i nije htio biti novi arbitar u tako kontaminiranom postupku. No, trenutak je prošao, mi smo se zabavljali promjenama vlada i ministara i neuspjelom blokadom Srbije, a Slovenija je očito puno bolje odradila svoj posao. I sad ćemo se naći u situaciji da smo bez potpore važnih država i EU-A, dok Slovenija uvijek može blokirati odluke EU-A za koje se traži konsenzus, a nama su važne. A i blokade na granicama mogu nam nanijeti velike štete.
 
• Je li Hrvatska nakon izlaska iz arbitraže poduzela sve potrebne korake koje je prema međunarodnom pravu trebala?
- Hrvatska je počela postupak raskida prema Bečkoj konvenciji o pravu ugovora, ali nije mi poznato koje je korake poduzela istekom roka od godine dana. No, i tu postoje ograničenja - bez pristanka druge strane ne može se voditi postupak mirnog rješenja spora. Nije mi poznato je li Hrvatska obavijestila glavnog tajnika UN-a o mirenju prema Aneksu Bečke konvencije.
 
• U granični spor između Hrvatske i Slovenije na određeni su se način uplele države EU (konkretno Njemačka), pozivajući Vladu da prizna odluku Arbitražnog suda, a onda i Europska komisija. Imaju li države i institucije EU na to pravo?
- Politički pritisak ne zahtijeva posebne dozvole i pravne osnove. Državama je u interesu poštivanje međunarodnog prava i odluka međunarodnih sudskih tijela. Istina je da ne postoje pravni mehanizmi koji će natjerati državu da poštuje odluku arbitraže, ali Hrvatska će se teško oduprijeti političkim i drugim pritiscima. U ovom času postoji odluka arbitraže između Filipina i Kine o Južnom kineskom moru, koju Kina ne priznaje. Ali, Hrvatska nije Kina.
 
• Kako bi, prema vašem mišljenju, sada trebala postupati odgovorna Vlada i koje bi korake valjalo poduzeti?
- Teško je naći izlaz iz ove pat-pozicije. Mogu li pregovori na osnovi presude biti rješenje, sumnjam, osim ako se Sloveniji ne ponude određeni ustupci i kompromisna rješenja, primjerice Svetu Geru za više zaljeva. Jasno je da maksimalizam ni s jedne strane ne može uspjeti.
 
• Kako iščitavate poruke premijera Andreja Plenkovića upućene Europskoj komisiji u kojima im otvoreno govori da nisu nadležni za bilateralna pitanja dviju zemalja i spočitava što je Hrvatska izgubila dvije godine na putu u EU jer je trpjela ucjene Slovenije te na kraju de facto morala pristati na arbitražu?
- Pitam se nisu li to poruke našoj javnosti. S Komisijom se komunicira na druge načine, a ne medijima.
 
• Može li se reći da je međunarodno pravo u velikoj mjeri politika i ako ta teza stoji, što bi ona značila za konkretni slučaj?
- Međunarodno je pravo - pravo, a u svakom pravu ima udjela i politika. Pravo donosi pravila, a zbog kršenja slijede sankcije. Možda se u međunarodnom pravu politika više vidi zato što se radi o važnim državnim interesima, ali mi živimo u zemlji gdje se zakoni donose ad hominem, pa imamo lex Perković, lex Vlahušić, lex Agrokor... Kud ćeš više politike u pravu od toga.
 

Ivanka Toma, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/strucnjakinja-za-medunarodno-pravo-analizirala-je-arbitraznu-presudu-o-granici-tko-je-zapravo-dobio-a-tko-izgubio-gdje-su-hrvatske-vlasti-zakazale/6344311/

Anketa

Tko će biti sljedeći gost Ace Stankovića u protuhrvatskoj emisiji "Nedjeljom u 2"?

Petak, 28/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1139 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević