Get Adobe Flash player

U kulturi je ponajviše nelustriranih

 
 
Umjesto da riječki HNK »doista bude mjesto potvrde i uzdizanja ljudskoga dostojanstva i pristojnosti, ono se privatiziralo i pretvorilo u uličarsko obračunavanje s neistomišljenicima«, rekao je nedavno ugledni hrvatski javni djelatnik, a riječki je nadbiskup uputio poziv upravi HNK-a Ivana pl. Zajca da se prestane vrijeđati vjernike predstavom u kojoj se »kršćanski simboli i sveti predmeti koriste kao perverzni rekviziti«. Marširanje takve umjetničke »slobode«, kojom se nemilosrdno i beskrupulozno gazi dostojanstvo katoličkih vjernika, njezine granice i odnos prema tuđem dostojanstvu te zlorabljenje umjetničke slobode bili su povod za razgovor s Andrijom Tunjićem, autorom niza tekstova o toj temi, glumcem i kazališnim kritičarom, urednikom, piscem i novinarom.
Za one koji ne znaju, Tunjić je rođen u »Bosni da prostiš«, kako sam voli reći citirajući Maka Dizdara, u Dubravicama Donjim u današnjem distriktu Brčko. U Zagrebu je prvo studirao i apsolvirao ekonomiju, a onda na Akademiji za kazalište, film i televiziju, današnjoj Akademiji dramskih umjetnosti, diplomirao glumu kojoj je bio posvećen do Domovinskoga rata. Bio je dragovoljac u Umjetničkoj satniji, a onda od jeseni 1992. ratni reporter s ratišta u Hrvatskoj i BiH.
Nakon rata zaposlio se kao novinar u »Vjesniku«, u kojemu je radio do 2008., kada je prešao u »Vijenac«, na mjesto zamjenika i glavnoga urednika do smjene u listopadu 2009. I dalje radi u »Vijencu« kao novinar i kazališni kritičar te uređuje sisački književni časopis »Riječi«. Objavio je dvije knjige, autor je brojnih reportaža, putopisa, razgovora. Objavljivao je poeziju, prozu, eseje, književne i kazališne kritike itd.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/08/Andrija_Tunjic.jpg
• Gospodine Tunjiću, počnimo od vaše smjene s mjesta glavnoga urednika »Vijenca«. Zašto ste smijenjeni?
- Na dan moje smjene 23. listopada 2009. na prvom Dnevniku HTV-a moja smjena objavljena je među važnim vijestima. Vidjevši to, nazvao me dr. Ivo Banac, tadašnji predsjednik HHO-a, i sa strahom u glasu pitao trebam li pomoć jer je vijest, kako je rekao, pročitana kao da sam srušio državu. Prije toga veliki Hrvati i Hrvatice mjesecima su me napadali, vrijeđali, etiketirali, na komunistički način pripremali egzekuciju.
 
• Tko je vukao konce?
- Jedan od pomoćnika tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića rekao mi je dvije godine poslije da je svakodnevno u Ministarstvo kulture stizao zahtjev s Pantovčaka, iz ureda tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića. A i nekolicina Mesićevih poslušnika upozoravala me da u »Vijencu« ne pišem što pišem i objavljujem što objavljujem, jer je tada Mesić temeljito radio na detuđmanizaciji, a Ivo Sanader na dekroatizaciji Hrvatske. Dugo nakon smjene Mesić se pohvalio u televizijskom nastupu kako je osobno utjecao na moju smjenu.
 
• Smijenili su Vas, dakle, Mesić i Sanader?
- Odluku su donijele njihove politike, a realizirao ju je Predsjedništvo Matice hrvatske na čelu s tadašnjim predsjednikom Igorom Zidićem. Neki članovi Glavnoga odbora Matice hrvatske rekli su mi da je to tražio Zidić, a Vlaho Bogišić je pripremio medijski linč. Međutim, s nekih drugih strana čuo sam da me je Zidić štitio dok je mogao i smio. Vjerujem da jest i ne osuđujem ga. Uradio je što Hrvati uvijek rade, žrtvovao je mene i principe kako bi očuvao sebe.
Kad bolje promislim, mene je zapravo smijenilo, kako mi je tih dana pri slučajnom susretu rekao Slobodan Novak, to što sam »Vijenac« učinio hrvatskim više nego što su to cenzori hrvatstva željeli. Uznemirio sam javnost, tako su tada govorili ne samo politički pragmatičari nego čak i neki akademici. Ja sam bio žrtva drukčijega mišljenja i neprovedene lustracije!
 
• Možete biti malo konkretniji?
- Nikomu ne moram posebno dokazivati da danas u Hrvatskoj imamo itekako moćne ostatke Udbe, Kosa, jugoslavenstva, orjunaštva, boljševizma, kojekakvih nevladinih špijunskih udruga i utjecaja kojima je »kost u grlu« svako hrvatstvo i Hrvatska. Za razliku od mađarskoga, rumunjskoga, slovenskoga ili srpskoga boljševizma, hrvatski je opasniji jer nije samo antidemokratski, nego i antihrvatski.
 
• Vi ste među prvim intelektualcima koji su u tekstovima i razgovorima postavljali pitanja o potrebi lustracije i u kulturi. Zašto?
- U kulturi bi bilo najviše lustriranih. Totalitarni titoizam imao je svoje doušnike svugdje, pa tako i u kulturi i Crkvi. Bez znanja Udbe ništa se nije moglo ni slučajno dogoditi, a odluke su donosili Centralni komitet, ideološke komisije i ljudi koji i danas imaju svoje ulice i trgove. Na suđenju udbašima u Njemačkoj spominju se njihova imena, koja se u izvještajima prešućuju. Prvog dana čitanja optužnice na radiovijestima u devet sati spomenuti su Mika Špiljak, Ivica Račan, Stane Dolanc, Jure Bilić, a već u vijestima u deset sati nisu spomenuti. A prije toga godinu dana u bunkeru HTV-a čekala je serija o komunističkim zločinima sve dok predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću nije zajamčeno da ne će biti spomenuto ime njegova otca Ante Josipovića, koji je »sjekao« glave nakon rušenja hrvatskoga proljeća. Mnogi tvrde da je prije i ubijao.
 
Matoš nije robovao mazokizmu
 
• Ima li s tim veze i »lex Perković«?
- Naravno. I političkim diletantima jasno je da je sadašnja hrvatska vlast skrivanjem povijesnih činjenica htjela zakonom »lex Perković« »preveslati« Nijemce i EU. Htjela je zaštititi svoje uzore i inspiratore čak i od svjedočenja na suđenju Perkoviću i Mustaču za komunistička ubojstva diljem svijeta.
 
• Mnogi će se zbog Vaše izravnosti sjetiti Antuna Gustava Matoša. Je li vam on bolji od Krleže?
- Ja sam matoševac, volim njegov stil, njegovu izravnost i jasnoću misli, za razliku od Krležinih fraza i viška rječetina koje malo kažu. Matoševa misao je neustrašiva. On se ne boji pisati istinu ni o Hrvatima ni o Srbima, čega se i danas rijetki ne boje. Mnogi su Hrvati iskompleksirani srpstvom. Čim takvima netko kaže da su Srbe spomenuli u kakvom negativnom kontekstu, istoga trena traže negativnost kod Hrvata. Ne smije Srbin biti kriv a da nije i Hrvat. Matoš nije robovao toj nakaradnosti i tom mazokizmu. Osim što je ponajbolji stilist hrvatske književnosti, on je i moderan. Čitajte ga pa ćete se uvjeriti. Matoš je i primjer Hrvata koji je bio europejac prije Europske unije, iako većina naših ljevičara misli da je bio samo veliki hrvatski nacionalist.
 
• A Miroslav Krleža?
- Volim ja i Krležu hrvatskoga književnika. Ali Krležu kao komunista i ideologa jugoslavenstva smatram zanesenjakom i naivcem, koji unatoč širini obrazovanja nije prepoznavao nespojivost kultura koje su utemeljene na različitim tradicijama, iskustvima i vjerama. O toj neprirodnosti podrobno piše slikar Jozo Kljaković u knjizi »U suvremenom kaosu«. Jer je bio beskrajno tašt u suočenju s tim činjenicama, Krleža se služio frazama i dosjetkama kao što su: sve je to balkanska krčma i svi smo u drugom koljenu seljaci.
 
• Često u tekstovima i razgovorima apostrofirate hrvatsku šutnju i hrvatski strah. Zašto?
- Nesretan sam zbog straha koji dominira Hrvatskom i hrvatstvom. Zaprepastio me istup premijera Milanovića nakon prvoga izbornoga kruga za predsjednika Hrvatske u kojem je rekao: »Ili mi ili oni.« To je potvrdilo da je proizvodnja straha jedina uspješna proizvodnja njegove Vlade i komunističkoga mentaliteta. Strah je prisutan svugdje. Razgovarao sam s brojnim akademicima, književnicima, redateljima, glumcima, političarima i kad god sam tražio da kažu nešto o nekim »nezgodnim« temama, bojali su se. Prije pet godina jedna mi je vrsna dramska umjetnica dala pa povukla intervju iz straha za egzistenciju svojega djeteta, koje je već imalo zavidnu karijeru.
 
• Jeste li zbog toga bili iznenađeni?
- Ne. Strah stoljećima pritišće hrvatstvo. U Hrvatskoj su proizvođači straha uvijek bili na cijeni. Valja se prisjetiti kako su medijski protuhrvatski ljevičarski »batinaši« napadali čak i književne veličine kao što su Ranko Marinković i Slobodan Novak, a pogotovo kako su se iživljavali nad Ivanom Aralicom. Čovjek instinktivno postane oprezan, u njega se uvuče strah.
 
Politika podržava sukreatore totalitarizma!    
 
• Znači li to da danas u Hrvatskoj politika i dalje dozira slobodu, pa i u kulturi?
- Apsolutno, ona je danas čak i moćnija nego neposredno poslije Titove smrti, kada se točno znalo što se smije, a što ne smije. Tada se znalo npr. da se samo s ushićenjem i blaženim osmijehom smije pogledati Titova slika.
 
• Mi stariji znamo da se s podjednakim strahopoštovanjem štovala i majka partija.
- Točno. Ali, za razliku od danas, unutar tih okvira za Staljinovu sliku, ipak se moglo tražiti zrnce i zraka slobode. Danas je taj prostor puno manji jer je strogo doziran od sadašnje vladajuće politike, koja je kriterij za sve. Kao financijer kulture ona slobodu daje onima koji slijede njezinu ideološku matricu i afirmiraju njezin ukus. Podržava kulturu koja svojim »znanjem« i idejama sukreira povratak u komunističku prošlost.
Današnja takozvana moderna hrvatska kultura restituira balkanski, projugoslavenski, komunistički, čak i boljševički kulturni ukus, kakva nije bilo ni u Titovoj Jugoslaviji. Zato se sve ono što je naslijeđe titoizma proglašava nekakvom vrijednošću, a sve ono što ga kritički promišlja je natražnjačko, ognjištarsko, nacionalističko, antieuropsko...
 
• Ne želim ih braniti, ali oni ipak ističu da im je demokracija vrhovno mjerilo.
- Ne budite naivni! Oni zagovaraju tobožnju demokraciju, koje se u podsvijesti boje jer demokracija uključuje odgovornost za slobodu, odgovornost prema drugome, uvažavanje drugoga i njegova dostojanstva. Oni priznaju samo svoje argumente, svoj svjetonazor, idole i simbole, svoj komunistički »demokratski centralizam«. Sjetimo se ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, koji je školskim odgojem htio nametnuti njihov svjetonazor, koji je inače poražen od Vladivostoka do Havane.
 
• Što mislite o medijima koji nude teme i serviraju teze potpuno istovjetne vremenima Jugoslavije?
- To samo govori da te osobe u svojim jednosobnim glavama nisu provjetrile ustajali zadah davno umrle lešine. Svojedobno mi je pokojni general i pisac Ivan Šibl rekao da je komunizam armirani beton koji je teško, gotovo nemoguće razbiti. Mnogi ga i ne žele razbiti.
 
Tito satrap, diktator, zločinac, autoritarac
 
• Nad Vašim odgovorima stalno »lebdi« zloduh Tita i titoizma. Zašto?
- Zato što se to zaboravlja. I zato što to jako smeta mnogima koji bi htjeli da se zaboravi što sve nisu činili i ne čine da se Tita stavi na mjesto koje mu pripada, a to je tron među zločincima. Tito nije bio nikakav demokrat, humanist, vizionar ili bilo što drugo čime njegovi sljedbenici uljepšavaju njegov »lik i djelo«. On je bio satrap, diktator, zločinac, koji je vidio samo svoju vlast.
Nikada ne ću zaboraviti kada je nakon pada Aleksandra Rankovića u svojem traženju podrške došao u Brčko, gdje su i nas klince istjerali iz škola da ga dočekamo kao »velikoga sina naših naroda i narodnosti«. Prolazili su sati, a mi smo se smrzavali od hladnoće i čekali da se pojavi. Umjesto u osam sati, kako su nam obećali, pojavio se tek nešto prije jedanaest. Zavaljen kao sultan u otvorenom mercedesu boje bijele kave, u odijelu iste boje, mahao nam je takvim rukavicama. Tada mi je zauvijek bilo dosta Tita iz pjesme Vladimira Nazora »Titov 'Naprijed'«.
 
Pamfletist nije u stanju kompleksno promišljati
 
• Sjećate li se plakata za predstavu »Fine mrtve djevojke« u Gavelli kada je u ime umjetničke slobode Gospa - za sve kršćane simbol majčinstva, nježnosti, požrtvovnosti, plemenitosti - prikazana u lezbijskom kontekstu?
- Kako se ne bih sjećao. To nije bila uvrjeda samo Gospe, nego i »napad na kulturu i kultivirani um«, kako je to rekao filozof Jure Zovko.
 
• Bi li zagovornici plakata to odobrili da je na plakatu umjesto Gospe bila njima bliska osoba: baka, majka, kći?
- Naravno da ne bi. Taj je plakat u startu bio smišljen kao provokacija. Jedna glumica je tada u novinama izjavila da jedva čeka predstavu da se s kolegicom »pofata«. Već to govori o namjeri toga uratka. Autor kojega u predstavi koja se temelji na recentnoj stvarnosti, koji nije u stanju kompleksno promišljati prostor i vrijeme takva djela, slab je umjetnik. Takvi su obično politikanti i pamfletisti. Ne može kultura biti kultura ako živi isključivo od društvenih ekstremnosti.
 
Baštinici komunizma misle da su jednakiji
 
• Što je umjetnost u 21. stoljeću? Naslov na portalu, konferencija za novinare, plakat-poruka s kazališnih balkona, vijest o skandalu na predstavljanju knjige, broj »likeova« na društvenim mrežama...?
- Danas je sve to umjetnost, ali ne će dugo biti.
 
• Ima li kraja društvu u kojem se knjige poznaju samo po sažetcima, predstave po fotografiji, izložbe po visokom pokroviteljstvu, glazba po toaletama...?
- Ima. Doći će kraj toj površnosti suvremenog čovjekova duha. Sjetite se filma Francoisa Truffauta »Farenheit 451« - nastaloga po romanu Raya Bradburyja o distopijskom društvu - u kojem vlasti čitanje knjiga proglašavaju teškim zločinom i u kojem je propisano gledanje televizije jer televizijska slika stvara odvraća koncentraciju na misao. Čak ako suvremeni totalitaristi i uspiju uništiti volju za čitanjem i obrazovanjem, ostat će ljudi koji će to preživjeti. Preživjet će Bog u čovjeku. Čovjek ne može opstati bez propitivanja sebe, svojih potreba, strahova, znatiželje, vjere, ljubavi, savjesti.
 
• Mislite da će čovjek uvijek imati potrebu za svojom slobodom?
- Apsolutno. Najgore je ograničiti slobodu mišljenja jer tada će akumulacija straha, a i totalitaristi ga imaju, u njima stvoriti želju za apsolutnom moći i vladanjem, a time i međusobno suparništvo. Kad god mislim o tome, sjetim se znanstveno-fantastičnoga filma »2001.: Odiseja u svemiru« Stanleyja Kubricka i majmuna koji prvi udari susjednoga i shvati da je otkrio oružje kojim će ga nadjačati. Sjetite se i Orwelove »Životinjske farme«, kada se među jednakim svinjama pojavi Major koji misli da je jednakiji. Tako je i s našim baštinicima komunističkoga totalitarizma, i među njima ima onih koji misle da su sposobniji i jednakiji od drugih.
 
• Samo se, dakle, kako ste rekli, ne treba bojati?
- Kada se ljudi ne boje, tada su najjači. Toga su sve svjesniji i svjetski moćnici. Čovjek je rođen bez straha, a vjernik u Boga bez straha i umire. Svijet može napredovati samo na ljubavi prema bližnjemu, na istini i pravdi, na solidarnosti, a ne na ideologiji razvaline, kako je to rekao kardinal Bozanić, i na gušenju čovjekove slobode, čega je cilj korektni govor. Ideologija tzv. korektnoga govora nije ništa drugo do eufemizam za ograničavanje slobode mišljenja.
 
»Totalitarizmi se boje jedino osoba koje se ne boje!«
 
• Može li se opravdati kazališno »umjetničko djelo« u kojemu se pljuju i ismijavaju sadržaji duboko utkani u nečiju intimu, koji čine čovjekovu esenciju, rečenicom: »Kazalište nije logor, svatko može slobodno ući i izići«?
- To mogu izjaviti samo istomišljenici Olivera Frljića, kojemu je Hrvatska logor. Takvi »demokrati« svoje djelovanje posvetili su dokazivanju da u današnjoj Hrvatskoj u većini žive ustaše ili ustaške guje, koje treba ako ne pobiti, onda barem ulogoriti. Grozim se slobode ljudi kojima je demokratsko i istinito samo ono što oni misle, što je isključivo, bilo lijevo, desno ili centar. Ne vjerujem umjetnicima koji mrze. Njihovo djelo nije umjetnost, nego najčešće pamflet. To nije nikakva umjetnička sloboda, to je uskraćivanje umjetničke slobode, vrijeđanje te slobode.
 
• Možete li zamisliti što bi vam se dogodilo da ste nekomu rekli da se ubije, kao što je to Miljenko Jergović poručio Draženu Katunariću?
- Onemogućili bi mi bilo kakav javni rad, a Jergović je dobio prostor da još više »ubija« neistomišljenike. S tim "strijeljanjima" prije Jergovića počeo je Titov vojni pitomac Ante Tomić. Javna likvidacija neistomišljenika, etiketiranje i laž su medij koji ostatci liberalnoga komunizma znaju maksimalno iskoristiti. Ti liberalni fašisti mogu što hoće. Zato se uvijek sjetim pape Ivana Pavla II. kada je rekao: »Ne bojte se!« Totalitarizmi se boje jedino osoba koje se ne boje!
 
Oliver Frljić je igračka u rukama jugonostalgičarske ideologije
 
• Može li se govoriti i o patologiji isfrustriranih osoba koje, zahvaljujući statusu i funkciji, tako liječe svoje komplekse?
- Prije tri godine u kritici »Gospođe ministarke« u kazalištu Kerempuh napisao sam da je Oliver Frljić najsretniji kada se svi sjate oko njegovih frustracija. Tada su se mnogi zgrozili nad tim zaključkom, a danas mi čestitaju na tekstu predstavi "Hrvatsko glumište" u kojem sam ponovio što sam tada prepoznao kao njegovu poetiku narcizma.
I otkad je zasjeo na mjesto intendanta riječkog HNK-a nije se promijenio. Samo sada još misli da bi njegove frustracije morale postati kriterij za sveukupno hrvatsko kazalište i uopće hrvatsku umjetnost, kulturu, politiku, religiju, Crkvu, obrazovanje, život, općenito pogled na svijet. On ima problem sa svojim identitetom, ne samo nacionalnim, nego i ljudskim. Htio bi da ga se smatra genijem, a nije genij.
Frljić je igračka u rukama jugonostalgičarske ideologije. Pati za Jugoslavijom i htio bi da za njom pate i oni koji su iskusili tu totalitarnu satrapiju. U održavanju te iluzije pomažu mu slični jugofili, ali i zagovornici incidenta kao kazališnoga umjetničkoga kriterija, oni koji su kazalište sveli na mjeru svoje nedarovitosti. Koji izvrsno žive od »poetike šoka«, o čemu piše njemački filozof Peter Sloterdijk, kojega vole citirati, ali ne i razumjeti. Frljić ne shvaća da u tome ne može biti prvi jer su rodočelnici te vrste kazališta Mani Gotovac i sartrovac Vjeran Zuppa, koji ne ide u kazalište, ali zna kakvo jest i kakvo bi trebalo biti.
 

Tomislav Vuković, 16. siječnja 2015., Glas Koncila, http://www.hkv.hr/vijesti/razgovori/19408-a-tunjic-kada-se-ljudi-ne-boje-tada-su-najjaci.html

Auden se vratio kršćanstvu nakon što je spoznao da su liberalni humanizam i prosvjetiteljstvo nemoćni da zaustave zlo totalitarizma

 
 
Tomislav Sabljak (Zagreb, 15. II. 1934.) autor je knjiga poezije: Krvavo prijestolje, Boljima od nas, Nemiri tijela, Situacije; pripovijedaka i kratkih priča: Jesen našeg nezadovoljstva, Pas ispod kože, Njihovi osamljeni gospodari / 15 horora iz 1945.; eseja: Pisac u kavezu, Blasfemija čitanja: ironijska upotreba teksta, Zavođenje čitatelja, Angloamerička kritika; feljtona Fantom tiranije, Rječnika hrvatskog žargona, scenarija Usporeno kretanje i Ujed anđela, knjige Mumije, groteske i melodrame za radio i televiziju; zbornika: Nova drama, Teatar XX stoljeća, Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941.-1945., Krleža danas, K. und K. afera – Krleža protiv Kolara; antologija: Hrvatska kratka priča, Suvremena hrvatska novela, Svaka priča na svoj način: hrvatska ženska kratka priča, 50 godina 50 priča. Prevodio je: W. H. Audena, Stephena Spendera, Eliota... Bio je član uredništva časopisa i novina: Literatura 1958./59., Telegram 1964./65., Mogućnosti 1977.–1980. Član je DHK-a od 1959., PEN-a od 1965., od 1979. Međunarodnog društva književnih kritičara sa sjedištem u Parizu, od 1994. član suradnik HAZU-a. Ustanovio je natječaj za domaću kratku priču u Večernjem listu, sveučilišni je predavač, dobitnik nagrade Marko Fotez za knjigu Kazalište Janka Polića Kamova. Djela su mu prevođena na strane jezike, a radiodrame izvođene na radiostanicama u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Poljskoj. Preveo je stotinjak teorijskih djela iz područja kazališta i književnosti iz angloameričke književnosti. Knjiga Svjetionik na Otoku, koja će uskoro biti objavljena, povod je ovom razgovoru.
https://www.matica.hr/media/uploads/vijenac/688/04_sabljak_tomislav_pxl_121216_15026011.jpg
• Gospodine Sabljak, odavna planiran razgovor odgodio nam je potres i vaše preseljenje...
- Nažalost, potres je uništio moj stan i morao sam istog časa otići s taškom i osnovnim dokumentima. Do četiri ujutro radio sam lekturu rukopisa svoje nove knjige Svjetionik na Otoku, koji sam u panici ostavio u ruševinama stana. Nisam čuo potres, supruga me probudila, bio sam sav zatrpan žbukom.
 
• Je li vam to prvo prisilno preseljenje?
- To mi je drugo – prvi put morao sam s majkom 1945. napustiti stan i našli smo se na ulici.
 
• Bibliografija vam je vrlo opsežna i raznolika, pa recite što vam je od svega najdraže?
- Ne znam. Sve je to dio mene, sve sam to ja.
 
• Mora li suvremeni pisac biti sve što ste vi?
- Hahahaha... Jasno da ne mora. Može imati briljantnu knjigu pjesama kao Dobriša Cesarić i to je dovoljno da bude nazočan u svim generacijama, da ispuni dio povijesti hrvatskog stiha. S druge pak strane, imate T. S. Eliota, sjajnog američko-engleskog esejista i kritičara, kojeg mnogi smatraju rodonačelnikom Nove kritike, koji je napisao Pustu zemlju, pjesmu koja je obilježila 20. stoljeće.
Imate u nas A. B. Šimića, velikog pjesnika i kritičara, Tina Ujevića isto tako, pa sve do Ivana Slamniga, ili Pavla Pavličića, koji su sjajni znanstvenici kada pišu o hrvatskom stihu, ali i veliki umjetnici kad pišu priče ili romane.
 
• Što vam je u pisanju primarno: tema, sadržaj, književni karakteri...?
- W. H. Auden, kojeg sam prevodio, jednom je napisao: „Svi oni kojima uspjeh u životu ne ovisi o poslu koji zadovoljava neke posebne i nepromjenjive društvene potrebe – bilo da je farmer ili liječnik, ili se pak bavi poslom koji se može naučiti od drugih i praksom dalje usavršiti – već njihov uspjeh ovisi o ‘inspiraciji’, sretnoj igri ideja, to su ljudi koji žive od svog duha.“
 
• S obzirom na to, koliko pisac znači današnjem dobu? Uzima li se ozbiljno?
- Mnogo sam naučio od sjajnog Stephena Spendera, koji je jednom čak postavio pitanje: što je danas suvremen, a što moderan pisac?
 
• I koja je razlika među njima?
- On misli da suvremeni pisac vjeruje u napredak, dok su moderni pisci zaokupljeni idejom života u jednoj modernoj situaciji koja je drukčija od svake prošle situacije. Smatra da na njegovu senzibilnost utječu moderne prilike i da je ta njegova situacija rezultat tih prilika. On se osjeća kao odsječen od prošlosti zbog toga što je produkt modernih prilika. Inače, osobno mislim da mi pisci danas nikomu nismo potrebni.
 
• A onima koji su potrebni, je li u nas važnije pripadanje njih nekoj grupi, pokretu ili njihova osobnost?
- Povijest književnosti puna je manifesta, pokreta, klanova, grupa, krugova. Nakon razdoblja socrealizma, partijske diktature, u hrvatsku književnost ulaze – krugovi, koji okupljaju mlade naraštaje u strahu od jednopartijskog diktata, ali i u strahu od pretvaranja grupe u zatvoreni klan, pa dolaze časopisi: Međutim, Prisutnosti, Termin, Razlog i konačno Telegram, koji pod vodstvom demokratičnog Mirka Božića pruža mnogima šansu da ostvaruju svoje književne ambicije.
 
Naša literatura uglavnom se s uspjehom bori protiv političkog primitivizma
 
• Je li suvremeni hrvatski pisac primarno angažirani promatrač i kroničar ili osoba koju zanimaju ljudske sudbine?
- Vrijeme Sartreove angažirane literature je prošlo, slabost današnje literature jest u njezinu nedostatku zanimanja za život izvan književnosti, jer stvarnost u knjigama nije fotografska nego sintetička i sve umijeće je u traženju i nalaženju važnih elemenata za tu sintezu. To je zapravo bit vještine pripovijedanja.
 
• Često su društvene polarizacije inspirativne za književnost, osim, čini se, u Hrvatskoj, gdje je ona sputana ideologijom. Dokle će to trajati?
- Naša literatura uglavnom se s uspjehom bori protiv političkog primitivizma – toga nepreglednog minskog polja koje ponekad pogoduje onima koji se žele dočepati vlasti i zavladati ljudskim dušama.
 
• Takav nije bio Krleža. Koja je razlika između angažmana naših suvremenih pisaca i Krležina angažmana?
- Krleža je pripadao jednom pokretu i bio u stalnom sukobu s tim pokretom. Njemu je čelnik KPJ Josip Kraš na Kanalu 1941. – kada se Krleža panično bojao za svoj i Belin život – na Krležino pitanje: Što će biti sa mnom? – pljunuo u lice i rekao: „Beži, nemoj da me kompromituješ!“ Isti Krleža je u Šestinama, 1939. pod brajdama krčme Titu direktno postavio pitanje Staljinovih likvidacija hrvatskih visokih partijskih rukovodilaca. Krleža je na liniji francuskih enciklopedista bio za trajno čuvanje nacionalne baštine i zato je Leksikografski zavod bio i ostao u Zagrebu; zato je on javno potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967. godine. Što je umjesto toga trebao – otići u šumu i da ga tamo ucmeka Milovan Đilas ili pobjeći s Pavelićem u Argentinu?
 
• Kada ste 1973. radili izložbu o Krleži za Muzej Petöfi u Budimpešti, na neki način ste se s njim zbližili i razgovarali o mnoštvu toga o čemu se baš i nije smjelo razgovarati. Je li Krleža htio govoriti o svemu?
- Krleža je bio nevjerojatna snaga inteligencije, goleme memorije, kao da je imao ugrađen disk s memorijom. Imao je nježne, sitne ruke, bio je empatičan, posebno kad sam mu ispričao priču o sudbini oca u Drugom svjetskom ratu. Jednom mi je od tri popodne do sedam uvečer u hotelu Palace, koji je također stradao u nedavnom potresu, ispričao cijelu povijest domobranstva. Da sam to zabilježio, imao bih danas sjajnu knjižicu. Nažalost, malo sam bilježio od onog što bi on izgovorio u dugim monolozima. Znao je biti rezolutan. Jednom sam mu spomenuo povjesničara koji je pohađao školu Kominterne u Moskvi, kojega je Krleža nazvao svinjom, jer je „ta svinja došla s nekom tajnom aparaturom u unutarnjem džepu sakoa da me snima što govorim“, ali mu se tijekom razgovora aparat pokvario i počeo zvečati. Tada ga je njegov vozač Josip morao izgurati iz kuće. Pritom je taj Josipa molio da mu sačuva smeće što ga Krleža baca u koš, na što mu je Josip rekao; Kad bi ja to delal, ja ne bi bil kod Krleže.
 
• Bela je bila drukčija?
- Od prvog dana nisam s Belom uspostavio nikakav kontakt. Moja majka, koja je pohađala školu u Korenici, čula je da je Bela htjela učiti balet u Zagrebu. Kad sam radio Krležinu izložbu u Budimpešti, zamolio me da ne izlažem Belu kao Castellicu iz 1929., jer da na toj slici izgleda kao sluškinja. Bela je mislila da ta dva neuspjeha treba skrivati i na fini me način izbjegavala. Ona je imala svoje stalno žensko društvo i kod kuće dominirala je kao prava control freak.
 
• A društvo žena oko Krleže, kakvo je ono bilo?
- Nisam se time posebno bavio niti me to zanimalo, iako sam poznavao Inu Jun Broda, Mariju Krukowsku, Boženu Novak, Nadu Marinković, Irinu Aleksander, zvanu Iročka.
 
• Irina je bila fatalna!?
- Može se reći. Sa Željkom Senečićem radio sam film o Irini u Ženevi 1988. Bila je vrlo živahna, poletna, optimistična, recitirala nam je na ruskom Ljermontova. Sasvim različita raspoloženja bila je kada bih je sretao u hotelu Esplanade. Čekala je Krležu, ali on nije dolazio. Sitna kao djevojčica sjedila bi sa žutom ružom ljubomore.
 
• Upoznali ste T. S. Eliota – u novoj knjizi Svjetionik na Otoku pišete o njemu – prevodili ste njegove pjesme i eseje, jeste li ga pitali zašto je objavljivao nepotpisane tekstove?
- Nisam ga pitao, jer sam to znao. On je često surađivao u Times Literary Supplementu, u kojem je bilo pravilo redakcije da se kritike ne potpisuju, kako bi autori kritika imali slobodne ruke od raznih napada sa strane. To je neko vrijeme bio uveo i zagrebački Večernji list, gdje sam kritike potpisivao kao selektor, i to je trajalo sve dok se netko nije dokopao blagajničkog izvještaja o honorarima.
 
• I, kakvo je stanje s rukopisom knjige Svjetionik na Otoku, koji ste lektorirali i redigirali kada se dogodio potres?
- Drugi dan nakon potresa ušao sam u stan i bio zaprepašten. Nakon šoka počeo sam tražiti rukopis zatrpan žbukom, komadima zida, ciglom. Sjetio sam se u tom trenutku Branimira Donata i njegova užasa kad mu je računalo progutalo kompletnu knjigu. S tim svojim računalom odlazio je raznim majstorima, čak i u Ljubljanu, ali rukopis je zauvijek nestao. Ja sam imao sreću u nesreći jer sam rukopis pohranjivao na nekoliko stickova i memory-diskova istodobno. Na disku od jednog terabajta, na koji se srušila brončana skulptura Milene Lah i uništila ga, pronašao sam na svakoj stranici dva prsta praznina, dakle uništen tekst. Očaj je u taj čas iz druge sobe ublažio pianino. Moja kći Ivana sjedila je u zimskom kaputu za pianinom i svirala Schumannovu etidu Trällerliedschen (Pjesmica). Slušam, ne vjerujem da slušam, ali svijet i život mi se u taj čas čine fantastičnima.
 
• Zašto je naslov knjige Svjetionik na Otoku?
- To je na neki način hommage T. S. Eliotu i oksfordskoj grupi engleskih pjesnika W. H. Audenu, Stephen Spenderu, Louius Mac­Neiceu i Cecilu Dayu Lewisu. Knjiga ima dva dijela, u prvom je moj uvod o engleskim pjesnicima na 323 stranice, a u drugom izbor iz poezije T. S. Eliota, W. H. Audena, Stephena Spendera, Louisa Mac­Neicea, Cecila Daya Lewisa, Ezre Pounda, Teda Hughesa, Josepha Brodskog i Karla Shapira. U knjizi je i korespondencije s pjesnicima, intervjui, fotografije, manuskripti.
 
• Od spomenutih pjesnika, koji je na vas ostavio najjači dojam?
- Svakako W. H. Auden. Njegov odlazak bio mi je vrlo težak. Bio sam u Opatiji, gdje sam pripremao spomenutu izložbu Krleže za Budimpeštu. Vijest mi je stigla ujutro telefonom, da je u hotelskoj sobi u Beču umro pjesnik Auden. Ima jedna zgoda oko toga. Tada sam se s Krležom sastajao prijepodne na kavi tadašnjeg hotela Jadran. Pitao me što to nosim u taški. Rekoh mu, nacrte za vašu izložbu, neke prijevode, svašta. Koga ili čega prevodiš? Daj, pokaži, rekao je. Otvorio sam tašku punu papira. Tražio je da mu čitam Audena, ali je prešutio Ezru Pounda. Rekao je samo da je Pound faktički lud. Čitao sam mu pjesme o tiraninu i pjesmu koju mi je Auden poslao o upadu sovjetskih trupa u Prag 1968. Kimnuo je na kraju glavom i rekao nešto što me jako ohrabrilo. To ti je muzički jako dobro – šta sviraš – pitao je. Harmoniku, kažem mu i on pukne u smijeh.
 
• Kada ste se prvi put sreli s W. H. Audenom?
- Bilo je to u Zagrebu, u hotelu Palace, 1. kolovoza 1964. u četiri popodne. Imao sam strašnu tremu kada sam ulazio u hotel. Osjećao sam se kao da idem na ispit velike mature. Znoje mi se dlanovi, brišem ih o hlače. Bojao sam se hoću li krivo izgovoriti koju riječ, hoće li mi ponestati riječi. Hoću li ga razumjeti? Hoću li kiksati gramatički? S njim u društvu sjedio je Chester Kallman. Auden je govorio vrlo brzo, poslije mi je Brodsky priznao da ga je ta Audenova brzina u govoru izluđivala, ali Auden bi sugovornika mirno slušao. Kada bi i zapazio da sam nešto u izgovoru pogriješio, nikada nikakvom gestom ne bi registrirao pogrešku, osim što bi se ponekad nasmiješio i upleo se u razgovor kako bi mi pomogao da se izvučem iz neke komplicirane rečenice.
 
• Auden je jako utjecao na vas?
- Joseph Brodsky jednom je rekao da je Auden najveći um našeg stoljeća. I zaista, bio je savršen u svemu – pisao je sjajno u svim formama, kao mlad student na Oxfordu skladao je neku mocartovsku glazbu, koji je mladi poslužitelj na Oxfordu kasnije stalno zviždukao na hodnicima, pisao je libreta za najveće skladatelje – Stravinskog, Brittena, Henzea, pritom je i sam pisao dijelove partiture, napisao je jedan od najljepših eseja o Mozartu – pisao je književnu kritiku, predavao studentima poeziju.
 
• Bio je i kršćanski obraćenik?
- U eseju Kršćanstvo i umjetnost tvrdio je da ne može biti kršćanske umjetnosti baš kao ni kršćanske znanosti ili kršćanske djece. Postoji samo kršćanski duh u kojem neki umjetnik, neki znanstvenik djeluje, odnosno ne djeluje. Auden se vratio kršćanstvu nakon što je spoznao da su liberalni humanizam i prosvjetiteljstvo nemoćni da zaustave zlo totalitarizma.
 
• Koliko znam, kada je Auden 1964. bio u Zagrebu, zajedno s paterom Bonaventurom Dudom otišli ste najprije u crkvu sv. Martina, gdje ste pjevali u đačkom zboru, a zatim i u kapelicu sv. Dizme kod Kaptolske škole?
- Da. Patera Dudu često sam konzultirao prevodeći Audenovu poeziju, posebno None (Nones) iz Horae Canonicae ili Duhovnu nedjelju u Kirchstettenu (Witsunday in Kirchstetten). Zaželio je da ga upoznam s Audenom. Inače, pater Duda dolazio je k meni na večere. Bio je živi svetac. Jednom je zamolio moju kćerku da ga malo autom provoza po gradu, jer se jako volio voziti autom.
 
• Napisali ste da je za vas prevođenje poezije utjeha.
Da.
 
• Zašto utjeha?
- Parafrazirao sam razgovor s Danilom Kišom. U vrijeme kad sam poslije gimnazije počeo češće prevoditi i kada bi se okupilo neko društvo, najčešće smo razgovarali o prevođenju. Tada su prevodili Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Josip Tabak, Brodnjak, Brusar, Cvitan, Donat, a svima nam je autoritet bio Radoslav Katičić, koji je poslije postao lingvist svjetskoga glasa. Katičićeva poštapalica je bila: ima li prevođenje smisla ako nije upotrebljivo i koliko je ono uopće upotrebljivo? Taj Katičićev crv sumnje tjerao nas je da radimo još više i još bolje. Stvorio je u nama natjecateljski duh.
 
Djelo svakog istinskog pjesnika može čak i u prijevodu nadživjeti vrijeme
 
• I s Audenom ste razgovarali o prevođenju?
- Da, vrlo često.
 
• I što je govorio?
- On je tvrdio da se tobožnja definicija pjesništva kao neprevodljivog elementa jezika čini na prvi pogled prihvatljivom, ali istraživanja ne vode do pozitivnog rezultata. Prvo, u najprofinjenijem pjesništvu postoje neki elementi koji su prevodljivi. Zvuk riječi, njihov ritmički odnos, sva značenja i asocijacije značenja koje ovise o zvuku, kao rime i igre riječima, naravno da su neprevodljivi, ali pjesništvo nije kao glazba čisti zvuk. Svi elementi u pjesmi koji nisu temeljeni na verbalnom iskustvu do određene su granice prevodljivi na drugi jezik: na primjer, slike, poredbe i metafore koje su izvedene iz čuvstvenih iskustava. Štoviše, budući da je karakteristika svih ljudi, bilo kakva da je njihova kultura, zajednička jedinstvenost – djelo svakog istinskog pjesnika može čak i u prijevodu nadživjeti vrijeme.
 
Izvještaji Evelyna Waugha bili su vrlo kritični prema partizanskoj vlasti
 
• Jeste li kada s Audenom razgovarali o političkim temama?
- Ne znam točno kada, ali jednom smo uz Audenovo omiljeno vino valpolicella razgovarali o njegovu prijatelju Evelynu Waughu, koji mu je bio konkurent za izbor profesora poezije u Oxfordu. Auden ga je smatrao sjajnim satiričnim piscem, ali još većim diplomatom. Waugh je bio marinac, padobranac, komandos, član kraljevskog konjaništva, obavještajni oficir, prijatelj Sir Randolpha, Churchillova sina, s kojim odlazi u vojnu misiju Titovim partizanima, u Hrvatsku. Auden mi je tada rekao: S Waughom ste imali što pričati.
 
• I što je rekao za partizane i Tita?
- Izvještaji Evelyna Waugha bili su vrlo kritični prema partizanskoj vlasti, a za šefa britanske vojne misije Sir Fitzroya Macleana piše u izvještaju da je „bez principa“. O Titu piše da je u svojoj nacifranoj uniformi sav nakićen, napudran i namazan kremama za samotamnjenje. Spominje i 700 civila Židova, staraca i djece, koji bezuspješno čekaju evakuaciju koju bojkotiraju partizani. Waugh predviđa da će, čim se Nijemci maknu, komunisti početi istrebljivati svoje ideološke protivnike. Tito je zaprijetio Foreign Officeu Zakonom o službenim tajnama, ako Waughov izvještaj dođe u vladu, ali je ipak izvještaj završio u Whitehallu, gdje se nalazi i ministarstvo obrane.
 
• Kada se sjećate i govorite o Krleži, govorite često o svojim ceduljama, papirićima, istrgnutim listićima iz blokova... Spomenuli ste u davnom novinskom razgovoru mali notes na kojem piše Skizzenbuch; to su vaše bilješke koje ste pisali neposredno nakon važnih razgovora s vama važnim i više nego važnim, dragim osobama. Možete li otkriti neka od imena i kakva sudbina čeka taj notes?
- Mogu vam izdiktirati ovako napamet neka imena, bez ikakva reda. Nasumce ću vam spomenuti Karla Štajnera, Danila Kiša, Miloša Crnjanskog, Agathu Christie, Jaru Ribnikar, ambasadora Ljubu Drndića, klasika našeg novinarstva Ivu Mihovilovića, Gustava Krkleca, Branka Ćopića, pjesnika Vinka Nikolića, Alfreda Pala… Uostalom, taj notes je dosta kriptiran.
 
• Poznajete kriptografiju?
- Da, kad me Stevan Dedijer, koji je bio obožavatelj pjesnika W. H. Audena i Zagreba, pozvao u Lund, slušao sam tamo i kriptografiju.
 
• Stevan Dedijer često je posjećivao Zagreb?
- Da. U Zagrebu mu je kćerka Danica završila Filozofski fakultet i Likovnu akademiju, i postala sjajna kostimografkinja. Kad je dolazio u Zagreb, bio je stalni gost Kluba književnika. Nakon pada komunizma pričao mi je na terasi hotela Dubrovnik kako čeka prijem kod predsjednika Tuđmana da mu ispriča kako je proučio gotovo svu arhivsku građu obavještajne službe Dubrovačke Republike i da bi Tuđman trebao hrvatsku obavještajnu službu organizirati po uzoru na stare dubrovačke službe, a ne na osnovama CIA-e ili KGB-a. Bio je veseo da nešto može pridonijeti novoj hrvatskoj državi.
 
• I, je li ga Tuđman saslušao?
- Nakon dva, tri mjeseca opet smo se našli kod hotela Dubrovnik; on je stajao na izlazu, rominjala je kiša i odlučivao je hoće li krenuti nekamo ili se vratiti u hotel. Pozdravio sam ga, kao i uvijek, s „profesore Dedijer“ i pitao, kako je bilo kod Tuđmana. Šutio je, lica pokisla, i samo mi je odgovorio: Ne, nisam dobio kontakt, čekao sam mjesec dana i sutra putujem u Dubrovnik i posvetit ću se padobranstvu. To je bilo sve. Netko mu je, kako mi u zagrebačkom žargonu kažemo „zabio kajlu“.
 
• Od 1964. uređujete kratku priču u Večernjem listu. Natječaj za kratku priču Večernjeg lista stariji je od natječaja za kratku priču The Sunday Timesa i BBC-ja. Koliko znam, poslali ste Ministarstvu kulture zamolbu da se natječaju, koji nosi ime velikog pisca Ranka Marinkovića, dodijeli status nacionalne nagrade. Je li dobila taj status?
- Nothing!

 

• Spomenite još neki incident iz vašeg notesa.
- Ne!
 
• Sada kada je knjiga Svjetionik na Otoku u tisku, a u njoj će biti i škakljivih tema, kako se osjećate?
- Odlično. Radeći na knjizi i prijevodima doživio sam takve trenutke sreće i zadovoljstva da se to ne može ni sa čim usporediti.
 
• Što namjeravate raditi poslije te knjige?
- San mi je napisati prozu i dosegnuti, ne po vrijednosti, jer je to gotovo nemoguće, opseg Camusova Stranca. Čeka me golema kutija prikupljena materijala još zatrpana žbukom, prašinom i strašnim slikama užasa, tuge i nemoći. Radnja počinje nakon 9. listopada 1934. u Marseilleu, nakon atentata na kralja Aleksandra, pa se odvija po kolodvorima gdje se dočekuje kraljevski vlak; žene koje klecaju, na koljenima se mole kralju, spisateljica koja piše pismo ucviljenoj kraljici; dijete, narator od osam mjeseci, dere se u kinderbetu zbog cijeloga toga rusvaja u kući – jedni plaču, a drugi pjevaju, urliču i plešu ruski kazačok – pijana oktobarska noć traje do u beskraj, nikad joj kraja i hoće li uopće biti kraja. Ne znam kamo sve to vodi…
 

Andrija Tunjić, Vijenac, br. 688.-690., 16. VII. 2020., https://www.matica.hr/vijenac/688%20-%20690/danas-pisci-nikomu-nisu-potrebni-30601/

Novonastali oblik sa sobom povlači pridodanu mu simboliku

 
 
Dvadeset devetog rujna, suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Anđela Zanki predstavlja se s novom samostalnom izložbom.

Anđela Zanki (Zadar, 1992.) diplomirala je slikarstvo na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Dobitnica je Rektorove nagrade 2017. godine za projekt Bojom do zdravlja u Kliničkom bolničkom centru Rebro. Izlagala je na nekoliko samostalnih izložbi od kojih valja istaknuti: 2019. – Stanja Plave II., Galerija Zilik, Karlovac, 2018. Vibracije, Galerija Greta, Zagreb, 2017. Apsurdom protiv otuđenja (Nikolina Kuzmić, Martin Šatović, Anđela Zanki), Academia Moderna, Zagreb, 2015. – Mali formati (Marta Tuta, Anđela Zanki), Studio galerije Poola, Pula. Sudjelovala je na četrdesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (2018. Zagrebška akademija – Best Forehand, Galerija Equrna Ljubljana, Slovenia). U svojem radu koristi se minimalnim izrazom. Surađuje na međunarodnim projektima (2019. – stručna suradnica na projektu The Leipzig connection, 2017. – 2018. asistentica Rezidencijalnog programa u Leipzigu, Njemačka, u okviru projekta De/konstrukcija slike, u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Hafenkombinati; 2015. asistirala je u Centru za kulturu Trešnjevka, u organizaciji izložbe Zagreb Ex tempore/međunarodna izložba keramike) i likovnim kolonijama. U sklopu projekta Humanizacija javnih prostora putem likovnih intervencija autorica je javnog rada koji se nalazi u KBC-u Rebro. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 2017. godine. Živi i radi u Zagrebu
 
• Zašto engleski u naslovu, THERE IS NOTHING INSIDE, izložbe?
- Razlog tomu zapravo je vrlo jednostavan. Za vrijeme lockdowna promišljajući o predstojećoj izložbi odlučila sam promijeniti njezin naziv. „THERE IS NOTHING INSIDE“, činio se veoma prikladnim i pomalo grotesknim. Sam naziv rada insinuira besmislenost novog normalnog.
 
• Praznina u središtu pozornosti?    
- Ovo Vaše pitanje me odmah asociralo na pojam negativnog prostora. Gledajući s te pozicije možemo reći kako uz pomoć negativnog prostora stvaramo asocijacije. Uzmimo za primjer dvije jednostavne, odvojene konstrukcije koje tako postavljene u prostoru u očima promatraća stvaraju zamišljeni geometrijski oblik. Taj isti, novonastali oblik sa sobom povlači pridodanu mu simboliku. U ovom slučaju te konstrukcije naglašavaju „razlomljeni“ kvadrat.
U predgovoru, autorica teksta je to pomalo poetično naglasila: „ (...)  „razlomljeni“ kvadrat – simbol zemlje, temelja, doma, sigurnosti, četiriju strana svijeta i četiri temeljna elementa. Njegova razlomljenost upućuje na nesigurnost s kojom smo suočeni, na praznine izvan i unutar nas, s kojima se borimo, ali i priliku za izgradnju „novog svijeta“ na boljim i zrelijim temeljima. (...)“
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/Web%20baner%20vertikalni.jpg
• Iznimna simbolika krugova?
- Simbolika kruga je univerzalna. Krug nema početak ni kraj. Sugestivnost i jednostavnost prikazanog odgovor su na nimalo jednostavnu situaciju u kojoj se svijet trenutno nalazi.Živimo u nečemu što smo do jučer smatrali apsurdnom situacijom, nemogućim scenarijem, a sada već pomalo umorni, iscrpljeni u bujici egzistencijalnih pitanja počinjemo težiti sigurnosti i grčevito se držati poznatog. Geometrijski oblici sa svojom jednostavnošću i simbolikom mogu stvoriti balans koji je čovjeku prijeko potreban i podsjeća ga na stvarno. Pomno postavljeni kružni objekti posjetitelju skreću pozornost k jednostavnosti u sjedinjenju jedinstva i beskraja.
 
• Istodobno, u predgovoru se osobito ističe značaj geometrije?
-Autorica u predgovoru ističe važnost i sveobuhvatnost geometrije citirajući Keplera. Neovisno o mediju, geometrija se provlači kroz moje dosadašnje stvaralaštvo te pridonosi realizaciji ideje rada. Teško je zaobići pojam geometrije kada pričamo o objektu koji je sastavljen od oblika i njihovih međusobnih odnosa unutar nekog prostora. Udio geometrije u ovoj izložbi iščitava se putem obrisa geometrijskih likova koji stvaraju prostor unutar prostora.Svojom suptilnošću i čistoćom izraza naglašavaju mogućnost bezbrojnih nijansi geometrijskih oblika. U ovom kontekstu, geometrijski oblici senzibiliziraju osjetilo vida i otvaraju prostor univerzalnom.
 
• Što je ključ za razumijevanje ove izložbe?
- Mišljenja sam da suština umjetničkog djela naglašava tajanstveno i ostavlja prostora zagonetnome. Konstantna potreba propitkivanja nametnutog provlači se kroz moj rad. Tajna umjetničkog je u načinu izražavanja. Uz pomoć konstrukcija koje su postavljene u odnosu jedna naspram druge razvijam jednu apokrifnu realnost, oprostorenu u neutralnom ambijentu. Pomalo pretenciozno bi bilo reći kako se polazna točka ovog rada očituje kroz pronalazak smisla u besmislu. U istom kontekstu polazim od razmatranja čovjekove subjektivne strane u kojoj se preslikavaju doživljaji objektivnoga svijeta koji su nerijetko međusobno suprotni.
 
• Što je novo u atelijeru?
- Svakodnevno, koliko mi to trenutne obveze dozvoljavaju nastojim raditi, proširivati te spajati ideje. Zbog nedavnog potresa koji je pogodio Zagreb, prostor u kojem sam imala atelje je pretrpio oštećenja te je postao nesigurnim mjestom za boraviti. Svoj radni prostor preselila sam unutar prostora u kojem živim kako bih stvorila vlastitisafe space u kojem mogu stvarati i naravno, koliko mi to prostor omogućava, izrealizirati ideje. Trenutačno se bavim tehničkim djelom rada  koji će biti izložen na 35. SALONU MLADIH „Millennial“ u listopadu ove godine.
 
• Planovi...?
- Pomalo mi je smiješno pričati o toj temi. Ove godine planirala sam otići na dvije umjetničke rezidencije, u Leipzig i Pariz. Zbog izvanredne situacije ti planovi su se promijenili. Planovi i dalje postoje u tom smislu ali su se prioriteti izmijenili, prilagodila sam ih trenutnom.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Ponedjeljak, 26/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1681 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević