Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Bolje je nogometaše gledati, nego političare slušati

 
 
Ako se korona ne prenosi samo kapljičnom infekcijom nego i zrakom, treba li zabraniti disanje?
Anki bi se konačno moglo posrećiti da konačno, makar i zabunom, postane Bandić jer žudi usrećiti svoj Zagreb i iza sebe ostaviti nešto veliko.
Bolja i južina od Jugovine.
Bolje i abnormalni nego nenormalni.
https://emergencemagazine.org/app/uploads/2020/03/Olaf_Hajek_Ecology_of_Diseasse_WEB-800x676.jpg
Bolje je nogometaše gledati, nego političare slušati, makar bili ženskog roda i naroda.
Blago tvrdoglavcima koji su otporni na virus.
Bog kao i čovjek odlučuje hoće li vam i zašto uslišiti molbu.
Djeca se vesele školi radi društva, ali ne učenja.
Dobro je imati kakvo dobro.
 
Hrvatski ne bi bio tako lijep da ga ne sređuju lektorice i kozmetičarke.
Ima i takvih koji se natječu za predsjenika SDP-a.
Imamo dobre zakone, koji ne važe za nepismene.
Infekciji virusom jedino se raduju lijenčine.
I u Podgorici (Titogradu) protestirali neki socijalistički patrioti.
Ja ju đabe ljubim kad ona kaže da joj to ne pomaže.
Jedino je sigurno to što je.
Je li poštenje isplativo?
 
NOGOMETNE PITALICE
 
Ako je u nogometaša međunožje nezgodno mjesto, je li u nogometašica zgodno?
Blago nogometašima jer imaju neki posjed, a neki reposjed.
Da nije Hajduka ne bi bilo ni torcide.
Hajduku bi dobrodošao makar i Rijekin - Mamić.
Ima li više Torcidaša u Zagrebu ili BBB u Splitu?
 
Jedni dobra djela propovijedaju, a drugi čine.
Je li hajdukaštvo herojstvo ili junaštvo?
Je li Jela nogometni komentator ili inovator hrvatskoga jezika?
Je li nogometašica koja ne može zabiti jalovica?
Jesu li BBB i Torcidaši, HDZ i SDP protivnici ili nam se samo čini?
Jesu li tzv navijači ljudi ili nabijači?
Je li bolje Zdravku u krevetu ili Zoranu na klupi?
Jesu li za naš poznati sportski mentalitet krivi novinari ili žurnalisti?
 
Kada bi se nogometašica ponudila Maminju, bi li i to bila nemoralna ponuda?
Kada ćemo konačno dočekati davno najavljenu prijateljsku utakmicu Hajduk- Dinamo?
Kakvo je muško nogometaš kojemu je najveća ljubav nogomet?
Kakav je bio derbi između Dinama i Rudeša kada dođe oko 19,5 gledatelja?
Kako se zove Kopićeva bolja polovica?
 
Kakve su to novine u kojima se ni ne spominje Dinamo?
Kamogod se okreneš – svuda taj Dinamo.
Koja je utakmica tvrda, a koja prava?
Koliko je Ćiru koštao psovački nastup na TV?
Koliko godina mora imati „superiskusni“ igrač?
 
Koliko je Maminjo kumu morao platit da ga više ne blati?
Lako je navijati za Dinamo kad je kronično prvi.
Lokomotiva će barem Europi pokazati svoj unajmljen stadion.
Mamići i Tatići su roditelji i skrbnici.
Mogu bi i braniči kome zabijati?
Mora li biti tako?
 

Martin Jakšić

Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. lažno optužio Hrvate

 
 
Nakon pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941., Jugoslavija se svrstala uz Njemačku. Dana 27. ožujka 1941. izvršen je vojni udar u Beogradu, a 6. travnja 1941. Njemačka napada Jugoslaviju, njemačka vojska ulazi u Zagreb, a general Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1941. godine. U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941. marionetska i profašistička srpska država pod vodstvom Milana Nedića, koja je bila u savezu s Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „židovsko pitanje“ u kolovozu 1942. godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20.000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/6a/Zastava%2C_%C4%8Detnik_i_Italijan.jpg/440px-Zastava%2C_%C4%8Detnik_i_Italijan.jpg
Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim.
 
Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana. https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/
 
Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti. Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Nijemcima. Ovo navodim kao usporedbu s Katoličkom Crkvom i bl. kardinalom Alojzijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova. Stoga u usporedbi ponašanja SPC-a i Katoličke Crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno katoličkih svećenika, a koliko pravoslavnih.
 
Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, tzv. svetac SPC-a, a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog. Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane velikosrpske politike i njenog prirepka SPC-a.
 
Je li ijedan patrijarh SPC-a osuđen kao što je to bl. kardinal Alojzije Stepinac bio od strane komunističkih vlasti?Nije, jer su pravoslavni popovi  napredovali  u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnički pokret je rehabilitiran, a kako i ne će kada je to ustvari bila Srboslavija! SPC je bio glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Zločin u Bjelovaru, travanj 1941., Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga podrijetla, napisao je, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. 4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 6. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”. Nedaleko Gospića četnici su nakon proglašenja NDH poklali bezbroj katoličkih obitelji i zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.
 
SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Zločin četnika 27. srpnja 1941. u selu Brotnja. Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19 i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Početkom kolovoza (1. i 2. kolovoza) 1941. četnici su u Boričevcu ubili 11 staraca i 44 žena i djece, a selo opljačkali i spalili. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Dana 27. srpnja 1941. srpski ustanici su izvršili strašan pokolj Hrvata u Drvaru i Grahovu.Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan s katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak s hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara. Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Komunističko-četnička propaganda je te žrtve nakon 1945. godine proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima. Time se je želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin Srba.
Dana 27. srpnja 1941. srpski pobunjenici su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Župnika Jurja Gospodnetića su nabili na ražanj te ga živog ispekli pred njegovom majkom.Jugoslavenska i srpska historiografija ustašama je uvijek pripisivala primat u početku zločina 1941. zanemarujući prethodne uzroke. Tako je NDH umjesto posljedice pretvorena u uzrok.
 
Ipak,slijed je tragičnih zbivanja drukčiji te je moguće razotkriti model primarnosti srpskoga zločina, koji se nastavlja na represivno velikosrpstvo u Kraljevini Jugoslaviji. O tome, na primjer, svjedoče zbivanja kod Bjelovara. Naime, malo je poznato da je 8. travnja 1941. u tom gradu (dakle prije Zagreba) proglašena NDH. Tada je konjanički puk jugoslavenske vojske Dušan Silni pokušao spriječiti stvaranje nove države, a u Donjim Mostima ubijeno je jedanaest Hrvata (prve civilne žrtve). Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskog kotara Srbi i četnici ubili su 99 osoba, među kojima je bilo devetnaest žena i sedamnaestero djece. Osim toga paljene su hrvatske kuće. Kao očit odgovor 27. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno je 184 ili više srpskih seljaka. Takva slijeda nema u komunističkoj, posebno srpskoj, historiografiji. Osim toga događaji prije 27. travnja predstavljeni su kao „neki incident“.Hrvati su, dakle, kao žrtve manje vrijedni.
 

Lili Benčik

HDZ i SDP u korijenu imaju isti kod – vezanost za državu i otpor prema liberalizmu

 
 
Od kraja Prvog svjetskog rata do danas kod dijela stanovništva zadržala se averzija prema liberalnom kapitalizmu. Upravo takve glasače privlače gospodarske politike i HDZ-a i SDP-a
https://magarticles.magzter.com/articles/241/449471/5eb505b881b23/Liberal-capitalism-is-bust-But-what-next.jpg
I posljednji parlamentarni izbori, unatoč ponekim iznenađenjima, još su jednom potvrdili dominaciju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Socijaldemokratske partije (SDP) u hrvatskom političkom životu, uz, nikako ne zaboravimo, apstinenciju znatnog dijela biračkog tijela u zemlji i inozemstvu. Politički analitičari i razni drugi stručnjaci manje-više ponavljaju razloge za takav trend, a pri njegovu objašnjavanju prvenstveno se pozivaju na procese i događaje od nastanka samostalne Republike Hrvatske (RH). Neki traže korijene togaduopola u razdoblju s kraja 1980-ih i urušavanja komunizma i Jugoslavije ili pak kraja 1960-ih i početka 1970-ih, odnosno Hrvatskog proljeća, za vrijeme kojega je dio hrvatskih komunista došao u sukob sa službenom politikom Beograda. Među njima bio je i Franjo Tuđman.
 
Neki idu još dalje u prošlost, pa oštru podjelu hrvatske političke arene na HDZ i SDP uspoređuju s podjelom na pristaše režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Nema sumnje da se iskustva svih nabrojenih povijesnih razdoblja, procesa i događaja odražavaju u spomenutoj podjeli i dominaciji tih dviju stranaka. Međutim, svi koji se upuštaju u ovakve analize čine pogrešku što razloge za opisanu situaciju traže samo u podjelama, u elementima koji dijele hrvatsko biračko tijelo. Tu se u prvom redu radi o već spomenutim refleksijama povijesnih procesa i događaja iz relativno nedavne hrvatske povijesti, kao i o ideološkim pitanjima vezanim uz odnos prema nacionalnom identitetu, religiji, vrijednosnim stavovima, biranju vanjskopolitičkih saveznika (recimo „regija“ naspram Inicijative tri mora) i slično. No, razloge za dominaciju HDZ-a i SDP-a treba tražiti i u elementima koji su zajednički tim dvjema strankama. Dio birača negira takvo stanje, stavljajući u prvi plan njihove razlike. Argumenti onih koji pak ukazuju na sličnosti često sadrže elemente koji podsjećaju na teorije zavjere.
 
Uz to su snažno prožeti emocijama, subjektivnošću i osebujnim rječnikom. Stoga ih dobar dio birača odbacuje kao neosnovane, iako su u biti točne. Onaj tko zaista želi dokučiti podlogu povijesnog razvitka u Hrvatskoj koji je među ostalim rezultirao dominacijom HDZ-a i SDP-a, a na temelju njihove sličnosti, tada se mora vratiti ne u početak 1990-ih, ne u kraj 1980-ih, ne u vrijeme Hrvatskog proljeća ni Drugog svjetskog rata i sukoba ustaša i partizana, nego na početak suvremenog razdoblja u hrvatskoj povijesti, odnosno na završetak Prvog svjetskog rata.
 
Discipliniranje represijom
 
Hrvatska politička scena nakon završetka Prvog svjetskog rata, propasti Austro-Ugarske Monarhije i ukidanja cenzusa prilikom izbora, doživjela je radikalne izmjene. Glavna politička opcija u hrvatskim zemljama nekadašnje Trojedne Kraljevine postala je Hrvatska seljačka stranka (HSS) Stjepana Radića koja je do propasti prve Jugoslavije samo jačala svoj utjecaj u hrvatskom narodu, pretvorivši se u drugoj polovici 1930-ih u narodni pokret za izmjenu položaja hrvatskog naroda u Jugoslaviji kao i promjenu postojećih društvenih odnosa. Takvu je situaciju HSS dugovao dobrim dijelom činjenici da je većinu stanovništva u hrvatskim zemljama činilo seljaštvo koje je bilo u izrazito teškom položaju.
 
Neki od problema koji su opterećivali većinu tadašnjih seljaka bili su nerentabilnost proizvodnje, zbog malih i rascjepkanih posjeda te iznimno niskog stupnja upotrebe strojeva u proizvodnji, nedostatak kapitala za ulaganje, agrarna prenapučenost, ograničenost domaćeg tržišta i ograničene mogućnosti za prodor na strano tržište, nerazvijena transportna mreža i mnogi drugi. Država nije bila zainteresirana da radikalnim zahvatima mijenja stanje, osim kada se radilo o intervencijama koje su išle na ruku beogradskoj vladajućoj eliti. HSS, izuzmemo li kratko razdoblje iz sredine 1920-ih te Banovinu Hrvatsku 1939.-1941., nije sudjelovao u vlasti i nije iz te pozicije mogao mijenjati situaciju. Tako je velik broj Hrvata, prvenstveno seljaka, doživljavao državu i njezine institucije neprijateljima.
 
Da je takav stav umnogome bio opravdan, pokazuje trend osnivanja raznih HSS-ovih organizacija koje su trebale na određenim poljima obavljati posao koji država nije radila ili joj se čak suprotstavljati. Tako je Seljačka sloga bila organizacija koja je među hrvatskim seljaštvom djelovala na kulturnom, prosvjetnom i dijelom gospodarskom polju, dok su Seljačka i Građanska zaštita, među ostalim, trebale braniti hrvatske seljake od žandarskog nasilja. Osim toga, zbog takvog stanja, liberalni je kapitalizam također shvaćan kao neprijateljska ideologija, koja uništava hrvatske seljake, pa time i hrvatski narod, dijelom i zbog toga što je dio kapitalista bio stranog porijekla. Zbog toliko problema i, po shvaćanju seljaka, nepravde bila je potrebna radikalna intervencija kako bi se promijenilo postojeće stanje. Jedini faktor koji je mogao provesti tako opsežne promjene bila je država.
 
Takvo je shvaćanje osnaženo zbog Velike gospodarske krize koja je trajala od 1929. do sredine 1930-ih godina, zbog čega je politika državnog intervencionizma bila doživljavana kao izlaz iz krize i poluga za sprečavanje sličnih kriza u budućnosti. Također, kao oblik organiziranja društvenih i gospodarskih odnosa promoviralo se i zadrugarstvo kao dobrovoljan savez sitnih proizvođača, potrošača, trgovaca i drugih sudionika gospodarskog života, među ostalim i zbog stoljetne tradicije seljačkih kućnih zadruga. Također, dio Hrvata vidio je i u korporativizmu, gospodarskom modelu fašističkog sustava, mogući uzor za društveni i gospodarski ustroj. Ta je ideologija predviđala suradnju i dogovor različitih slojeva društva, umjesto njihova konstantnog sukoba kao u liberalnom kapitalizmu ili pak diktature jedne klase – proletarijata, što su nudili komunisti.
 
Treba reći da liberalni kapitalizam i komunizam u očima HSS-ovaca i hrvatskih nacionalista nisu bili pogubni samo na gospodarskom polju, nego su doživljavani i kao ugroza za moral te hrvatski nacionalni identitet. Iako su socijalističke ideje koje su također išle za temeljitom izmjenom trenutačnog stanja u prvoj Jugoslaviji više pristaša nalazile među radnicima, prihvatili su ih i poneki seljaci. U tom kontekstu treba istaknuti ključnu stvar – dominaciju ideologija u hrvatskom narodu koje su predviđale snažnu ulogu države u gospodarskom životu kao izlaz iz postojećih društvenih i gospodarskih teškoća. Uspostava komunističkog režima u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata snažno je antagonizirala široke slojeve u Hrvatskoj, pa tako i brojne seljake, teško pogođene eksproprijacijom zemljišta te prisilnom kolektivizacijom.
 
No, režim se uspio učvrstiti i s vremenom pacificirati stanovništvo, s jedne strane brutalnom represijom koja je bila usmjerena na iskaz bilo kakvog oblika nezadovoljstva, a s druge strane uključivanjem dijelova stanovništva u sustav vladanja, od kojega su uključeni imali stanovite beneficije. Pri tome treba naglasiti da se „uključivanje“ u vladajući sustav obavljalo prvenstveno na temelju podobnosti, poslušnosti i ideološke prikladnosti, a ne obrazovanja, sposobnosti i rada. To je rezultiralo teškim poremećajima u jugoslavenskom komunističkom sustavu koji je bio obilježen korupcijom i nepotizmom te neobrazovanim i nesposobnim dužnosnicima na vodećim mjestima.
 
Takvi trendovi bili su posebno jaki i zbog tzv. jugoslavenskog samoupravnog socijalizma u kojem su radnici tobože upravljali poduzećima. Naravno, gospodarstvo je, unatoč uvođenju nekih elemenata kapitalističkog sustava, i dalje kontrolirala država odnosno Savez komunista (SK), no i to malo slobode, „samoupravljanja“, koje je prepušteno nižim razinama vlasti, često se zlorabilo. To „društveno“ vlasništvo mnogi nisu doživljavali svojim, misleći da će netko drugi „pokriti“ to što su oni neredovito dolazili na posao, obavljali ga neodgovorno, činili pronevjere novca poduzeća, krali raznovrsni materijal, u privatne svrhe koristili „društvene“ strojeve, dodjeljivali si povoljne kredite i slično. Što je više ljudi tako razmišljalo i djelovalo, sustav je klizio sve dublje u probleme.
 
Podobnost i poslušnost
 
Takav način razmišljanja bio je blisko povezan s još jednim stavom koji se može nazvati predmodernim. Riječ je o mišljenju da su interesi obitelji, roda ili još šire zajednice važniji od interesa nacije i/ili države. Stoga se sve radnje poduzimaju kako bi prosperirala uža ili šira krvna zajednica, bez obzira na to je li se pri tome radilo na štetu nacije i/ili države. Rastući broj ljudi koji je tako djelovao pridonosio je ukupnoj degradaciji hrvatskog društva. Unatoč značajnom broju Hrvata koji je sudjelovao u svim razinama vlasti komunističke Jugoslavije, kod dijela tih ljudi i dalje to nije bila njihova država, kao i za one koje je režim kao neprijatelje odgurnuo na margine društva ili direktno ili indirektno otjerao u inozemstvo. Tako je kao i u međuraću država ponovno doživljavana kao neprijatelj, kojega treba iskorištavati. Jugoslavenski komunistički režim tijekom cijelog svog postojanja susretao se s oblicima hrvatskog državotvornog otpora i opozicije. Znakovito je za primijetiti da neki neistomišljenici režima koji su se zauzimali za stvaranje samostalne hrvatske države, iako su bili pristalice demokratskog ustroja države, ujedno nisu smatrali da je zapadni tip kapitalizma idealno uređenje za buduću samostalnu hrvatsku državu.
 
Niz takvih držao je da bi uređenje koje bi najbolje odgovaralo budućoj samostalnoj Hrvatskoj bilo ono što su nazivali kršćanski socijalizam. Nadalje, iako je nemoguće potpuno rekonstruirati stavove hrvatskih komunista koji su za vrijeme Hrvatskog proljeća odbacili jugoslavensku državnu ideju i stali razmišljati u smjeru hrvatske neovisnosti, opravdano se može pretpostaviti da su u budućoj hrvatskoj državi upravo državu vidjeli kao ključnoga gospodarskog aktera. Tako su mnoge hrvatske državotvorne alternative u razdoblju od 1945. do 1990. godine željele promjenu državnog okvira (Hrvatska umjesto Jugoslavije) te političkog sustava (demokracija umjesto komunizma), no kada je riječ o društvenim i gospodarskim odnosima i dalje su priželjkivale snažnu ulogu države. I upravo se taj scenarij ostvario tijekom 1990-ih. Hrvatska je postala samostalna i demokratska država sa snažnim utjecajem države na društvene i gospodarske odnose.
 
Konačno je nestalo i Austrijanaca i Mađara i Talijana i Srba; nije bilo više ni Habsburgovaca ni Karađorđevića ni Tita ni jugoslavenskih komunista iz ostalih republika bivše države. Međutim, svi opisani trendovi odnosa prema državi i naciji i njihovim interesima zadržali su se kod znatnog dijela stanovništva koje ga je do tada prakticiralo. Štoviše, u to su se uključili i neki od onih koji su do 1990. godine bili označeni kao neprijatelji jugoslavenskog komunističkog režima. Država je konačno bila „naša“ i umjesto da postane instrument koji se koristi za opće dobro, država je od neprijatelja postala plijen koji se dijelio između onih koji su njome vladali do sloma komunizma i novih dionika vlasti. Stoga je sustav koji je stvoren tijekom 1990-ih i koji najvećim dijelom postoji i danas u personalnom smislu kombinacija komunističkog razdoblja i onoga s početka 1990-ih, dok je u pitanju načina upravljanja državom, odnosa prema državi i naciji te vrijednosnom sustavu kombinacija predmodernih načina razmišljanja, stremljenja seljačkog stanovništva iz međuraća, potom socijalističkog sustava izjedenog brojnim slabostima te divljeg kapitalizma iz 1990-ih.
 
Zbog brojnih i dubokih problema koji su tištili većinu stanovnika hrvatskih zemalja na početku suvremenog razdoblja te njihova nerješavanja, kod većine su potporu zadobile ideologije koje su promovirale snažnu ulogu države i zadrugarstva, nasuprot liberalnom kapitalizmu te širokim osobnim slobodama u gospodarskom životu. Nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je instaliran komunistički sustav koji je, kao i na ostalim područjima života, težio potpunoj kontroli države nad gospodarstvom. S vremenom je režim uspio steći podršku dijela stanovništva, među ostalim i zbog toga što ga je u određenoj mjeri uključio u upravljanje državom i podijelio niz beneficija. To je otvorilo vrata brojnim negativnim pojavama koje su slabile sustav koji je i bez tih teškoća bio pogođen nizom problema koje je sam generirao. Promjene u razdoblju ranih 1990-ih odnosile su se prvenstveno na državni okvir i politički sustav, ali ne i na način upravljanja državom i gospodarstvom.
 
Također, dobrim dijelom nije došlo ni do personalnih promjena. Takav razvoj situacije rezultirao je unošenjem niza elemenata jugoslavenskog komunističkog sustava u onaj novi (?) samostalne Republike Hrvatske. Hrvatsko se društvo danas nalazi u sličnom stanju kao hrvatsko društvo na početku suvremenog razdoblja. Ono je tada rješenje svojih problema tražilo u snažnoj državnoj intervenciji, koja se nije dogodila. No, „snažna“ država došla je u obliku komunizma, pa onda i sustava koji i do danas opstaje u samostalnoj Republici Hrvatskoj. No, u tih stotinu godina i dalje se kod dijela stanovništva zadržala snažna averzija prema liberalizmu, pa tako i u gospodarskom životu, bez obzira na iskustva od 1945. godine do danas. S obzirom na gospodarske politike i HDZ-a i SDP-a te dvije stranke privlače upravo takve glasače.
 
Također, od 1945. godine do danas izgrađivao se i opstao sustav na temelju kojega stanovit broj ljudi ostvarujezaradu, beneficije i moć, koju u drukčijim, liberalnijim uvjetima dobrim dijelom ne bi mogao ostvariti, budući da se njihov društveni položaj temelji na podobnosti i poslušnosti, a ne obrazovanju, sposobnosti i trudu. Uz to, mnogi takvi prakticiraju opisane obrasce ponašanja, odnosno državu i dalje doživljavaju kao neprijatelja odnosno plijen te u prvom planu imaju interese uže ili šire krvne zajednice, a ne nacije i države. Jedini način da i dalje nastave s takvim životom jest „velika“ država, država s velikim utjecajem na društveni i gospodarski život, budući da takav model otvara mogućnost akumulacije moći i kapitala, koje onda mogu zlorabiti. Kako HDZ i SDP zagovaraju opstanak „velike“ države, jasno je da ljudi koji funkcioniraju na opisani način glasaju za njih, odnosno za daljnji opstanak svoje egzistencije na način koji je škodljiv za većinu društva.
 
Nužno ‘smanjenje’ države
 
Takve osobe čine manjinu u hrvatskom društvu, no zbog nekvalitetne i razjedinjene oporbe, izbornog sustava koji odgovara „velikim“ strankama, masovnom iseljavanju nezadovoljnika vlašću u posljednjih nekoliko godina, općom apatijom te još nekim sličnim čimbenicima, i dalje u demokratskom sustavu uspijeva dominirati nad većinom. Izbjegavajući spuštanje na razinu dnevne politike, ono što se može kazati o mogućem poželjnom razvoju trenutačne situacije, a uzimajući u obzir opisanu povijesnu perspektivu, jest to da se kao društvo moramo osloboditi zazora i neprijateljstva prema višem stupnju slobode pojedinca u odnosu na državu. Samo „smanjenjem“ države možemo oduzeti, marksističkim rječnikom rečeno, “sredstva za proizvodnju“, odnosno moć, utjecaj i kapital onima koji ga zlorabe.
 
Nacionalna integracija
 
Isto tako, moramo težiti tome da barem dio one manjine čiji trenutačni način života sve ubrzanije razara hrvatsko društvo i državu shvati da osiguravanjem svoje budućnosti na taj način, uništavaju budućnost velike većine svojih sunarodnjaka i općenito hrvatskih državljana, a na kraju i hrvatske države. Iako kao neprijeporna istina egzistira tvrdnja da je hrvatska nacionalna integracija započela i dovršena još u 19. stoljeću (za dijelove hrvatskog nacionalnog korpusa početkom 20. stoljeća), to bi se zapravo moglo tvrditi tek nakon što velika većina pripadnika hrvatske nacije počne svoje interese usklađivati s interesima nacije, društva i države.
 

Wollfy Krašić, https://www.vecernji.hr/vijesti/hdz-i-sdp-u-korijenu-imaju-isti-kod-vezanost-za-drzavu-i-otpor-prema-liberalizmu-1426288

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Ponedjeljak, 28/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1619 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević