Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Dragiša Cvetković je 25. ožujka 1941. uveo u Jugoslaviju rasne zakone

 
 
U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima
U cijelosti potpisujem svaku riječ Nikole Štedula osim onog dijela koji se odnosi na rasne zakone. Želim podsjetiti na neke činjenice:
https://i.pinimg.com/564x/e6/42/c3/e642c32848b8157dd7054812aaaaf6a5--history-photos-wwii.jpg
Beograd 1941. godine
 
1. Rasni zakoni su svjetska, a osobito europska civilizacijska sramota i moralni pad i ne mogu se pripisati ni jednoj Hitlerovoj vazalnoj državi, pa tako ni NDH. Kao što znamo, njezin je autor Adolf Hitler sa suradnicima koji je tada dominirao cijelom Europom.
2. Već predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije Milan Stojadinović zbližio se je s Hitlerom i poveo u Srbiji kampanju protiv “Jevreja” koje su nazivali “đavoljim plemenom”.
3.Predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković potpisao je 25. ožujka 1941. godine s Hitlerom ugovor o pristupanju Jugoslavije Hitlerovom Trojnom paktu. Time je de facto uveo u Jugoslaviju rasne zakone.
4. Ante Pavelić koji je preuzeo novoosnovanu NDH bio je praktično u vazalnom odnosu prema Hitleru (kao i gotovo cijela tadašnja Europa) i u toj situaciji nije mogao (jer to nitko nije mogao) Hitleru odbiti uvođenje rasnih zakona. To se dakle ne može nazivati njegovim “moralnim padom”, nego iznuđenim pristankom. Rasne zakone nitko u Europi nije mogao izbjeći u području Hitlerove sfere utjecaja. Da ih je Pavelić ukinuo, Hitler bi uklonio njega, a možda čak i Hrvatsku uopće, a rasni zakoni ipak bi se uveli i to pod mnogo težim okolnostima.
5. Vlasti NDH su izbjegavale provođenje rasnih zakona gdje su god mogle. Ugledni Židovi bili su uklopljeni u tadašnju administraciju. Brojni generali i članovi vlade bili su Židovi, a isto vrijedi i za pravoslavce. Državne vlasti su brojnim Židovima dodjeljivali status tzv. “počasnih arijevaca” kako bi ih zaštitile od progona. Državna vlast je također tolerirala izuzetno jak pokret spašavanja Židova koji su proveli Hrvati, obični ljudi, ali uz sudjelovanje pojedinih visokih državnih dužnosnika bez čijeg potpisa ne bi vrijedio ni jedan “Ausweis” pomoću kojih su Židovi odlazili iz Hrvatske. O masovnosti i snazi tog pokreta najbolje svjedoči američka Židovka i znanstvenica Esther Gittman koja najbolje poznaje i istaknutu ulogu kardinala (tada još nadbiskupa) Alojzija Stepinca u spašavanju svih ugroženih ljudi tog vremena.
 
Želim dodati još neke činjenice koje Štedul nije spomenuo.
 
1. Slobodna država Hrvatska proglašena je 08. travnja 1941. godine u Bjelovaru nakon pobune tri pukovnije jugoslavenske vojske, bez ustaša, Pavelića i Hitlera.
2. Ante Pavelić nikada nije imao titulu “vođa”, niti “Führer“, „duce“ ili „caudillo“, nego poglavnik, što znači državni poglavar.
3. Hrvati nikada nisu upotrebljavali “Hackenkreutz” (kukasti križ ili svastiku), nego slovo “U” kao kraticu od “ustaša”.
4. Ustaški pokret bio je pretežno politički i njegovi članovi većinom (polovica su bile žene) nikada nisu obukli odoru niti uzeli u ruke oružje
5.  Vojno krilo ustaškog pokreta zvalo se je Ustaško oružništvo (žandarmerija) i Ustaška vojnica (vojska). Te formacije imale su unutar sebe strogu stegu. Bilo je strogo zabranjeno ubijanje civila ili drugih oblika zločinačkog djelovanja. Svaki ustaša prilikom pristupanja ustaškom pokretu za kršenje stege je samom sebi kroz prisegu (svečani zavjet) dosudio smrtnu kaznu. Taj se je princip poštovao. Dokaz tome je strijeljanje 10 ustaških stražara u logoru Jasenovac koji su uhvaćeni u švercu imovinom zatvorenika.
 
Reći danas da se o logoru Jasenovac “nema što diskutirati jer je sve jasno” doslovno je idiotski. To se vidi iz sljedećih činjenica:
 
1. Sami srbijanski “istoričari” su odustali od priče o 700.000 žrtava Jasenovca.
2. Patrijarh SPC Irinej govori o “nekoliko stotina hiljada žrtava”.
3. Sama uprava spomen parka Jasenovac na svom spisku ima nešto više od 84.000 žrtava, od kojih je većina lažno pripisana Jasenovcu.
4. Britanska procjena iz 1945. godine glasi oko 20.000 žrtava.
5. Logor Jasenovac u svom trajanju od oko 3,5 godine nikada nije imao više od 4.000 zatvorenika. Njihov ukupan broj bio je manji od 20.000.
6. Većina zatvorenika je iz logora puštena živa i zdrava. Zatvorenici su se puštali nakon odsluženja kazne koju je odredio sud, ali su redovita bila i izvanredna puštanja na Božić, na 10. travnja i na 14. srpnja (Pavelićev rođendan).
7. Iskopavanja u Jasenovcu u 60-im godinama došla su do oko 400 ljudskih ostataka od kojih su većina bili Hrvati, pretežno domobrani koje su pobili partizani.
 
Iz svega toga vidljivo je da glede Jasenovca baš ništa nije jasno. U Šaranovoj jami pokraj sela Jadovno na Velebitu nema ni jedne kosti, čak ni životinjske. A službeni podatak je bio da su u nju ustaše bacili 40.000 svojih žrtava. U tu malu jamu duboku 35 metara i široku između 2 i 4 metra nitko ne bi kad bi i htio mogao baciti više od 500 ljudskih tijela.
 Tito je na svim rang-listama najgorih masovnih ubojica između 10. i 14. mjesta. Krivi ga se za smrt 600.000 – 1.000.000 ljudi. Na posljednjemu mjestu te mračne tablice britanskog lista “Daily Mail” je čileanski diktator Augusto Pinochet. Njemu se pripisuje 3.000 žrtava. Ni na jednoj od tih jezivih ljestvica Ante Pavelića – nema. O svemu što sam napisao postoje knjige, feljtoni i članci koji su javno objavljeni i promovirani. Nitko ih nije javno osporio. O tome treba razgovarati dok se ne dođe do istine.
 
Iz svega ovog je vidljivo u kakvoj kaljuži bolesnih laži živimo. Dok se sve ne istraži i ne sazna puna istina ne smiju se dopnositi nikakvi konačni zaključci, a kamo li zabrane. Donese li se izhitreno zabrana pozdrava Za dom spremni”, hrvatski domoljubi će pružiti otpor. Osobno ću se pridružiti Štedulu i javno tako pozdravljati. Imati ću vrlo ugledno društvo u Lepoglavi. Trebamo se ipak nadati da će u konačnici prevladati razum i da se ništa ne će zabranjivati, a povijesna osuda ići će na teret zločinaca u skladu s njihovim zločinima.
 

Mario Filipi

Rusi su nam 1991. bili - prijatelji

 
 
Za vrijeme embarga na uvoz oružja, Hrvatska je tajno posredništvom Zvonka Zubaka uvezla velike količine oružja iz Rusije. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin odobrio je 150 letova transportera punih naoružanja, koji su dovezli oružje u Hrvatsku. Iz vojne baze dvjestotinjak kilometara istočno od Moskve redovno su polijetati veliki ruski transporteri. Od 1992. pa sve do 1997. iz Rusije je za Hrvatsku organizirano 150 do 160 letova, a u prosjeku je prevoženo stotinu tona oružja po letu.
https://i.ytimg.com/vi/xo9Fp-l78MA/hqdefault.jpg
Ruski novinari, dopisnici ruske državne televizije iz Beograda, Viktor Nogin i Genadij Kurinoj poginuli su u mjestu Panjani na cesti Hrvatska Kostajnica - Petrinja 1. rujna 1991. godine. Ubili su ih pripadnici srpske paravojske. U snagama UNPROFOR-a razmještenima u Hrvatskoj bili su i pripadnici ruske vojske i raspoređeni su na području Vukovara. Bilo je ruskih dobrovoljaca na srpskoj strani u borbama u istočnoj Slavoniji i Lici.(t.t.)

Istarski protuhrvatski (anti)fašizam

 
 
Povijest je često isprepletena nizom nevidljivih niti koje se znaju toliko zamrsiti da ih je počesto nemoguće i stoljećima razmrsiti. No, da ne ponavljam onu maksimu o „učiteljici života“, ili tko ne izvuče pouke opet će se zamrsiti, evo se baš u listopadu, na samom početku, Europa opet malo zaplela u svoje niti, a onda logično i sama Hrvatska, iako neki povijesni datumu, kao 8. listopada i dan – pogodite: NEOVISNOSTI ili Nezavisnosti??? – ukazuju da su ovo pogodna vremena za katarze. Naime, referendum u Kataloniji o samostalnosti i s novim odnosima u Španjolskoj bio je povod da se i sami prisjetimo svojih muka pred četvrt stoljeća kada smo slične zahtjeve upućivali – i na kraju proveli – o samostalnosti Hrvatske (ali i Slovenije) od Jugoslavije. Evo, čak i ove usporedbe nisu dovoljno jasne i svima razumljive da bi se ih moglo mjeriti istim aršinom. Naime, Hrvatska je 1945. iz rata izašla kao Federalna država koja se ujedinjuje u novu Federativnu Jugoslaviju, a taj put nije bio nimalo lak, prekrvav i s dalekosežnim posljedicama za budućnost.
https://www.welt-atlas.de/datenbank/karten/karte-1-133.gif
Dovoljno je samo podsjetiti se na čistku mnogih hrvatskih prevažnih osoba koje su iznjedrile tu konačnu pobjedu na strani antifašističke koalicije i osigurali Hrvatskoj, kao sredini koja je dala najveći i najbrojniji antifapokret na ovim prostorima, a bratoubilačkom ratu su mnoge strane tražile svoj put do konačnog cilja. No, poznato je da onaj tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se razbijaju, što su itekako osjetili i zaslužili poklonici NDH-azije, ali i ni ZAVNOH-ovci nisu manje stradali; od Hebranga kao simbola te linije, istinske hrvatske ljevice koja ni do dana-današnjeg nije oporavljena (dovoljno je vidjeti današnje nasljednike na čelu s mladim i neiskusnim Bernardićem kako se koprcaju u nemoći i okovima prošlosti koje ih stalno vuče nazad), a koja je ugušena smrću Adžije, Keršovanija, Cesarca i ostalih, pa sve do još uvijek nedovoljno poznatih reperkusija na Istru i njene predvodnik u NOP-u, koji su također lišo prošli a i dalje se tako prema njima odnosi.
 
Katalonsko nedvosmisleno pravo na nezavisnost
 
No, vratimo se na užareni listopad. Katalonije je na referendumu i uz batine rekla DA samostalnosti, ili NE unitarnoj Španjolskoj, odnosno odgodila do daljnjega svoju sudbinu, pa se Europa podsjetila istog scenarija u Škotskoj, koji je doduše „ugušen“ u kraljevskim obećanjima svega i svačega – baš kao što povijest bilježi još ranije, a što je Mel Gibson u svom Oscarima nagrađenom filmu „Hrabro srce“ pokazao i podsjetio. Dakle, ovdje još nije sve rečeno, jer je nakon tzv. Brexita, Škotska ponovno izvukla na svjetlo dana svoje pravo. Ovdje ću podsjetiti samo na ono što mediji ne ponavljaju, ne znaju ili se prave da to nije važno. Kao što je Hrvatska svojim povijesnim, ustavnim i mnogim drugim pravima imala pravo na samostalnost, tako se Katalonci pozivaju na svoju državnost, tri stoljeća dugu želju za samostalnošću, jezičnu i svaki drugu različitost od ostatka Španjolske (Nakon sjedinjenja Aragona i Kastilje (1479.) u španjolsku državu, u koju je ušla s Aragonom, Katalonija je zadržala stanovitu samostalnost (vlastiti stališi, posebno pravo). U sjedinjenoj Španjolskoj Katalonci su bili u oporbi prema vladajućim Kastiljcima (ustanak 1640.–59.). U Ratu za španjolsku baštinu stali su na stranu Habsburgovaca, pa je dolaskom Burbonaca na vlast (1714.), Katalonija izgubila svoj posebni položaj. Godine 1808.–13. bila je žarište otpora protiv Napoleonovih osvajanja. U XIX. st. usporedno s razvojem industrije postala je središtem socijalističkih i anarhističkih pokreta u Španjolskoj. Težnje za autonomijom ojačale su u prvim desetljećima XX. st., no Katalonija je djelomičnu autonomiju stekla tek 1932., nakon proglašenja republike (1931.). 
 
Škotsko nedvosmisleno pravo na nezavisnost
 
Premda treba uvažavati i ustavnost koja traži i predviđa drugačije, tako i Škotska kao dio Ujedinjenog kraljevstva ističe iste te prerogative, a obje su već postigle dobar dio autonomnosti i parlamentarnosti (vlasti i Vlade) u kojima žive i postoje na karti svijeta. Zar nas Škotska nije umalo stajala nekog nogometnog prvenstva? Ova i slična priča mogla bi se preslikavati i na još neke regije i zahtjeve, ali svakako se ne smije gledati i objašnjavati to bogatstvom koje se hoće izdvojiti na račun ostale manje bogate zajednice. Podsjećam na sindrom Padanije i Julijske krajine (Sjeverna liga), o čemu će kasnije biti više riječi i usporedbi. Dobro je u ovom kontekstu podsjetiti na reakciju srbijanskog predsjednika Vučića koji je „zarobljen“ europskim integracijama i ruskim bratstvom o neNATO-u katalonski sindrom uspoređivao s Kosovom. Kao, oni mogu a mi ne možemo, što bi u prijevodu bilo od referenduma do države, odnosno odmah države – gdje Europa nekima daje za pravo (Kosovu) a drugima osporava to isto pravo. No, istina je negdje drugdje, ponajviše u zagarantiranoj i osporenoj-ukinutoj autonomiji, narodonosnom, jezičnom i svakoj ostaloj specifičnosti a k tome i ustavnopravnom definicijom iz 1974. Da se ne spominju otpor, štrajkovi, oduzimanje prava, gušenje sloboda od 1980. pa sve do brutalnog rata koji je krenuo s Gazimestana s neviđenom nacionalističkom retorikom koja je do kraja razorila Jugoslaviju, a poratna slika je bila prilika za novi globalni preustroj.
 
Zanimljivo je to da se istovremeno s ovim Vučićevim riječima, pojačanom nacionalnom retorikom, kao i negiranjem stanja i istine u Hrvatskoj oko karaktera Domovinskog rata, kojega srbijanski ministar obrane Vulin (prije koju godinu u sličnom posjetu Hrvatskoj oko vjerskih događanja, ali tada kao ministar socijale, isto je tvrdio i ponavljao) naziva građanskim ratom i novom „kosovskom tragedijom za Srbe“, odgađa do daljnjega već dogovoren susret na predsjedničkoj razini Grabar-Kitarović-Vučić, ali i da na poziv Amerike Kosovo povlači svoj zahtjev za primanje u UNESCO, što je tražila i sprječavala Srbija, a Rusija po običaju podržavala svojim vetom i snagom. Eto, u cjeloj ovoj zavrzlami, koji dan prije ili poslije, opet se Istra naša u mlincu tih gibanja i opasnih silnica koje nikako nisu slučajne. Naime, najprije je u Pazinu održan Dan Županije istarske, 25. i 26. rujna – koji se vezuje za važne rujanske odluke Istre i Istrana o sjedinjenju s hrvatskom braćom – u novoj Jugoslaviji. Namjerno razdvajam ova da pojma – odluke.
 
Fašističko zviždanje mons. Boži Milanoviću
 
Ove godine ta obljetnica pada na 70. godišnjicu Pariške konferencije na kojoj je Istra konačno za zelenim stolom priključena matici zemlji. Samim time i dolazak predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović na svečanost u pazinski Spomen dom ima posebnu važnost i značaj, pogotovo jer se malo ranije, 13. rujna slavio i obilježavao datum donošenja Proglasa o sjedinjenu Istre s hrvatskom braćom – autentičnog dokumenta istarskih narodnjaka i prvaka predvođenih svećenstvom o sudbini naroda u tom burnom vremenu sveopćeg rata i neizvjesnog mira, ali lišen svake ideološke matrice i ucjene koja bi danas-sutra mogla doći pod povećalo baštinika istih tih ideologija. No, kao što je poznato, predsjednica je izviždana i osramoćena na svaki spomen doprinosa mons. Bože Milanovića i istarskog svećenstva u doprinosu tim događajima, koje nitko, pa ni jedan ideološki suprotstavljen sudionik, partijski ili komunistički akter ne poriče, štoviše ističu kao ključne momente i doprinos zajedničkoj stvari; od Joakima Rakovca, Ivana Motike, Ljube Drndića, Dušana Diminića, braće Črnja, dr. Save Zlatića, do Mate Kršula, Danila Ribarića, Antuna Benazića, Šime Balena, Eme Derossi…
 
Zviždali su joj antifašisti, kako se vole hvastati, čuvari revolucije i isti oni dogmati (kako ih odavna proziva Dušan Diminić) koji su svo ovo vrijeme prvake istarske novije povijesti i najzaslužnije za njenu ratnu i poslijeratnu sudbinu, kao i samo svećenstvo, držali daleko od očiju javnosti, stajali im pred zatvorima – kako je to nakon pola stoljeća prisilne šutnje rekao Mate Kršul – slali ih na Goli otok, zatvarali i prijetili im dodvoravajući se tako unitarističkim pravovjernicima na jedini mogući način, jer drugoga i nisu imali; bili su i ostali mali apartčici na rubu NOP-a, ili doušnici u borbi za mrvice privilegija s partijskog stola, urezujući si sve dublje i dublje u čelo titovku kako bi dokazali svoju odanost velikom vođi. Baš se i na njega i pozivaju, opravdavajući svoje zvižduke – ali se ne ispričavaju za svoj neuljuđen nastup da se gostu kojega se pozove zviždi i pljuje u tanjur, dok se istovremeno kite najdemokratičnijom i najtolerantnijom regijom u Hrvatskoj – zbog micanje Titova biste s Pantovčaka. Zaboravljajući pritom da je tinjanski svećenik Bruminić na Ćićariji u jeku rata istarskim omladincima povratnicima iz emigracije da se bore za sjedinjenje blagoslovio hrvatsku trobojnicu i dao ima blagoslov u toj svetoj misiji.
 
Istarski jugokomunisti u sprezi sa četnikom Vulinom
 
Nisu se oglasili niti par dana potom kada ministar obrane Vulin kaže da je '90-ih u Hrvatskoj bio građanski rat, ali se stalno čuju i pronalaze po Hrvatskoj ustaše i fašiste protiv kojih se bore svim onim poznatim doušničkim dodvoravanjima, iako Istra i Istrani i ne znaju tko su i što su ustaše, niti su ih imali priliku osjetiti na svom putu do slobode i priključenja, osim one „velikodušne“ Pavelićeve podaničke odanosti fašističkoj Mussolinijevoj Italiji. Koju je htio ispraviti u trenutku kapitulacije Italije '43. ali i na već napuklim ruševinama nacističko-fašističkog carstva, tražeći povrat teritorija NDH-aziji još 10. rujna, dan nakon kapitulacije. No, bio je to čin očajnika i možda osobni podsjetnik na dane svog boravka, života, odrastanja i rada u Puli odakle je otišao na studij u Zagreb. O tome dijelu njegove zločinačke biografije pisao je i knjigu objavio još 1988. CK SKH-a na čelu s Račanom.
 
Doduše, oglasili su se prvaci lokalne političke nomenklature IDS-a, predsjednik Boris Miletić i župan Valter Flego, ali su odmah lopticu prebacili na drugu stranu Učke, na Markov trg u Sabor, tražeći da se zakonom kažnjavaju fašistički ispadi, tipa Za dom spremni i sličnih izjava ili dobacivanja u svekolikom ustaštvu koji se, po njima, valja po Hrvatskoj. Ta njihova dvoličnost nije novijeg datuma, kao i njihovih mentora dogmata koji u tuđem dvorištu vide sva a u svome ništa, ili samo ono što žele vidjeti. No, sve su to vidjele i na to reagirale gotovo sve kulturne i društveno relevantne ustanove i udruge u Istri oštro osuđujući takvo ponašanje i robovanje ideološkom rovu iz kojega nikako da izađu čuvari te(n)kovina revolucije, iz čijih se redova i onih prijelomnih ratnih '90-tih moglo čuti da će njihova slavna JNA pregaziti te Tuđmanove separatiste koji hoće rasturiti Jugoslaviju.
 
Nikada prežaljen talijanski žal za Istrom
 
Uvaženi akademik i povjesničar dr. Petar Strčić na Znanstvenom skupu u Pazinu, 29. rujna, posvećenom 70. obljetnici Pariške konferencije (koji je okupio 15. referenata) dijelom se osvrnuo i na te okolnosti, te kao bivši čelnik i osnivač Čakavskog sabora i Pazinskog memorijala podsjetio na nikada prežaljen talijanski žal za Istrom, a čemu svjedoče i dan-danas gradonačelnici Fiume (Rijeke) u Italiji (dodajem i Zara-Zadra i Pole-Pule)1 što nikako nije slučajnost. No, tom prigodom je bez komentara prošla činjenica da puljski gradonačelnik Boris Miletić svog dvojnika u Italiji prima u srdačan posjet uz svu silu tolerancije, koja ne smeta čak ni zadrtim antifašistima na kratkoj uzici IDS-a, već brzo traže na nekome crnu košulju da bi pokazali svoju humanost. Istovremeno godinama stoje u ladici zahtjevi pulskih književnika da se na Krešimirovom trgu postave biste četvorici velikana: Laginji, Mandiću, Spinčiću i Nazoru na upražnjena kamena postolja (ranije su tu bili Pijade, Kidrič i društvo), iako su osigurali gotovo sve, od bista do procedure.
 
Taj prešutni dio svoje povijesti, ili još uvijek za istinu ne(spremni) mogao se osjetiti i vidjeti i na primjeru jedne izuzetne osobe, Istrana i zaslužnika koji je zapravo paradigma svega onoga što je dolaskom fašista na vlast u Istru '20-ih godina prošlog stoljeće iznjedrilo progonom i izgonom dvadesetak tisuća Hrvata preko Sušaka u neizvjesnost. No, mnogi od tih, a dr. Savo Vjerko Zlatić, o komu je ovdje riječ, je jedan dobar primjer da se shvati narav zviždača, ili šutnja politike koja je došla pred zid svojih ideoloških tlapnji zaogrnutih u toleranciju i demokraciju jednosmjerne ulice Pula-Zagreb. Naime, riječ je o čovjeku čija biografija izazva divljenje i strahopoštovanje, ali i nakon ovog 29. rujna 2017. ostaje i dalje nepoznata i skrivena od istarske javnosti koja bi se prva trebala pitati: a zašto?
 
Pola stoljeća dr. Savo Zlatić bio persona non grata
 
Najbolje je ovdje bez suvišnog komentara priložiti biografiju i tek potom se pitati kome ona smeta: Istarski emigrant u Zagrebu iz rodnog sela Lanišće na Ćićariji - kako mu piše u krsnom listu - komesar na Kordunu, prvi partizanski liječnik Hrvatske i utemeljitelj bolnice na Petrovoj gori, pripadnik X. zagrebačkog korpusa, poznatog po tome što je bio jedan od prvih organiziranih antifašističkih pokreta otpora u Europi, prvi Istranin na ZAVNOH-u, član najužeg rukovodstva Politbiroa CK KPH-a, član Prezidiuma FNRJ-ota, član delegacije Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske i Istre na konferenciji ministara vanjskih poslova četiriju velikih sila na pregovorima u Parizu 1946./47., republički i savezni ministar industrije, narodni zastupnik za Pazin kojega su u Istri očekivali i vjerovali mu kao malo komu (dok je bio ambasador u Tirani Istrani mu u znak zahvalnosti poslali bačvu vina), poznati i priznati stručnjak za lijekove, majstor, reprezentativac i međunarodni sudac FIDE za problemski šah, golootočki zatvorenik...
 
Tim riječima Glas Istre je 14. rujna 1993., u prigodi 50. obljetnice sjedinjenja Istre s maticom zemljom, predstavio javnosti ovog iznimnog svjedoka povijesti i svojevrsnu savjest Istre nakon skoro pola stoljeća šutnje kao nepodobna osoba. Naime, gotovo pola stoljeća dr. Savo Zlatić je bio persona non grata, usprkos svim javnim funkcijama koje je živio i radio, trpeći nepravdu sistema kojega je iz temelja podizao i gradio, da bi kao jedan od mnogih „ljudi iz sjene“ nosio križ golootočke tragedije koju nisu, sve do početka devedesetih i demokratskog okruženja, mogle opravdati sve one na početku navedene funkcije bez kojih je danas nemoguće iščitavati noviju istarsku povijest. U svom prvom intervjuu novinaru Mati Ćuriću rekao je: „Ja sam sa sedamnaest godina bio majstor u šahu, pa onda „usavršavanje“ u svim režimima po zatvorima. Bio sam tri godine u Mitrovici zatvoren od ondašnje SHS Jugoslavije. Kada je Maček došao na vlast pet mjeseci me internirao u Lepoglavu, a kada je došlo oslobođenje Tito me je poslao na Goli otok godinu i pol. Dok sam bio u zatvoru Staljin me je u drugoj svojoj rezoluciji proglasio špijunom i agentom, zajedno s Titom, Kardeljom, Đilasom, kao imperijalističkim agentima…“
 
Umro je uspravan i ponosan u 95.-oj godini života u Zagrebu, 8. prosinca na dan kada je Glas Istre objavio svoj prilog o prvim istarskim saborskim zastupnicima nakon 1945., među kojima je i sam bio izabran s najviše glasova u Kotaru Pazin I., a kojega su se dvojica sugovornika toga priloga, Vlado Juričić i Tomažo Dobrić, prisjetili kao „vrlo visoko moralnu ličnost“. Baš dr. Savo Vjerko Zlatić bio taj koji je „glavom garantirao“ u trenucima konačne odluke u Parizu da vjeruje da su njegovi Istrani itekako nacionalno svjesni i da će se pred savezničkom komisijom jasno izjasniti tko su, što su i gdje žele živjeti - sa svojom hrvatskom braćom. „Zapadne sile su predlagale referendum u užem području, gdje je bila talijanska većina. Ja sam s mons. Milanovićem surađivao. Uspio je da međunarodnoj komisiji podnese zahtjev hrvatskog svećenstva u Istri da se Istra prisajedini Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji, jer onda nije bilo druge državno-pravne strane. Upravo to, kada smo bili ugroženi, kada se nije znalo što će biti s Istrom, a bile su četiri linije koje su se predlagale na sjednici ministara vanjskih poslova u Parizu, državno-pravno značenje Jugoslavije imalo je važnu težinu.
 
Mons. Milanović najzaslužniji
 
Mons. Milanović je znao značaj svih faktora u povezivanju do konačnog cilja. Zbog toga je bio u nemilosti tršćanskog nadbiskupa, zbog kojega nikada i nije postao biskupom. Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a, nas je tu večer sazvao i pitao: "Kako vi ocjenjujete ako bi išli na referendum u Istri, Trstu i Slovenskom primorju i bi li taj referendum dobili?" Kardelj me pogleda i upita: "Što ti misliš da li bi dobili. Ti si iz tih krajeva?" Nije mi bilo lako jer sam znao što to znači, a imao sam na umu da je tamo i 30 tisuća Talijana koji su bili u NOB-u. No, prije dolaska u Pariz bio sam u Istri i osjetio sam kako Istrani dišu. Ja sam odgovorio da mislim da bi. Na to će Kardelj: "Daješ glavu za to?" Rekao sam: "Dajem glavu!"
 
„Amerika je predlagala liniju koja je išla sve do Labina, uključujući i njega, i to davala Italiji. Ona se slagala, što je interesantno s povijesnih pozicija s prijedlogom Wilsona iz 1919. na Mirovnoj konferenciji, također u Parizu, kada je on napustio konferenciju i predložio sličnu granicu s Italijom, ne slažući se s Londonskim paktom kojim je Italija dobila teritorije naseljene Hrvatima i Slovencima ako pristupi silama Antante. To su Amerikanci ponovo izvukli. Englezi su predložili liniju po pola. S time da Pula ostane Italiji, a Francuzi su predložili da granica ide tako da Bujština pripadne Italiji, a sve ostalo Jugoslaviji. Tu se vidi francuska sklonost Jugoslaviji. Četvrta linija je bila ruska. Oni su i za čitavu Furlaniju, koja ima poseban jezik i dijalekt, tražili da pripadne Jugoslaviji. Naravno, to je bio blef za kartaškim stolom. Te linije Zapadnih sila stalno egzistiraju i ne znamo tko će ih jednog dana ponovo povući na svjetlo dana. Zato Istra itekako treba biti oprezna…“ - u tom intervjuu govori Zlatić.
 
„Nije bilo lako, ali sam snažno osjećao da su šanse na našoj strani. Bilo je samo pitanje kako će to u konačnici izgledati. Šahovski rečeno imali smo pozicijsku prednost u partiji s Talijanima. Mi smo postigli stvarno maksimum: Slovenija je dobila Slovensko primorje a Hrvatska Bujštinu i gotovo cijelu hrvatsku Istru, otočje i Zadar. Dakle, partija je naša, ali ide se dalje. Odlučivali su ministri vanjskih poslova: SAD je predstavljao Bevan (?), SSSR Molotov, V. Britaniju Ernest Bevin i Francusku Bideaut (?) a dolazi u pogledu Istre do značajnih razmimoilaženja. Italiju je zastupao demokršćanin de Gasperi, predsjednik Vlade, Tito nije htio ići pa je na čelu jugoslavenske delegacije bio Kardelj, koji je znao pokoju riječ engleskog, a ostali članovi; Savica Kosanović, Ljubo Leontić i ja smo znali tako-tako pokoju riječ, ja sam dobro govorio njemački i ruski. U delegaciji je bilo i mnogo stručnjaka, kao prof. Roglić, Mijo Mirković je bio ekspert i savjetnik za ekonomiju i poljoprivredu i još neki... Oni su se bavili općim pitanjima, jer je to ipak bilo prije svega političko pitanje. Bilo je vruće za pregovaračkim stolom. Ja sam bio odabran prije svega jer sam bio Istranin, ali i kao član Politbiroa i Prezidijuma.
 
"Mi smo Hrvati i hoćemo Jugoslaviju!"
 
Prvi put u životu doživio sam kako izgleda jedinstvo naroda i to u Istri kada je međunarodna komisija četiriju velikih sila došla u obilazak, a ja sam bio određen u ime CKH i KPJ da organiziram prijem i budem domaćin. Čitavu stvar u Istri postavili smo na potpuno nacionalnoj osnovi. Još sada piše u Prapoću, odakle potječu inače Zlatići: "Mi smo Hrvati i hoćemo Jugoslaviju!" – zaključuje on. Istrani su mu to uzvratili već 30. studenoga 1947. izabravši ga u Sabor da ih predstavlja i zastupa s punim povjerenjem.
 
Referirajući se na ove činjenice, a usprkos tome što sam o dr. Vjerku Zlatiću pisao i 1997. i 2006., ostao sam zaprepašten da nakon svega ostaje velika rupa i praznina između njega i njegova djela i suboraca u Istri i danas kada s toliko strasti brane Tita i njegov režim i ostatke ostataka bivše države, a s nimalo interesa ne reagiraju na ono što je dr. Zlatić još 1993. najavio oko Osimskog sporazuma koji je 1975. potpisan (tu daje svako priznanje Titu) ali i podsjeća da nikada u talijanskom parlamentu nije ratificiran i da je to opasnost za Istru koja bi se opet mogla naći na nečijem zelenom stolu, kao što su to '90. ponudili Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević, a evo i u Saboru 5. listopada 2017. i Nenad Stazić iz SDP-ove klupe koja je ostala nijema na ovu ponudu „istarskog – katalonskog odcjepljenja“ - kao i istarskih antifašista i čuvara revolucije. Dr. Zlatić je tada upozorio i da je Sloveniji konačan cilj Savudrija, očito vođen iskustvima pregovarača i unutar partijskim odnosima Tita - Kardelja – Hebranga - Đilasa.
 
Skandalozno EU-ovo traženje "poštivanja španjolskog ustava"
 
Konačno smo opet na početku, referendum da ili ne, kada, kako i zašto. Mnogi će se sjetiti da se on itekako spominjao u IDS-ovoj ideološkoj borbi za autonomiju, posebnost pa decentralizaciju, a nisu se pak ni previše ograđivali ni od onih zadrtih autonomaša koji bi šeko (domaći izraz za ODMAH) Učku zatvorili pod parolom: Istra može sama! (Dovoljno se sjetiti Rovinjske deklaracije, ili Paulettine Istra zemlja, Loredane Bogliun i njenog Histrianitatisa sve do Venecije). Apsurd je da u trenutku kada slavimo (ako se ne lažemo), obilježavamo, podsjećamo se na žrtve i uloge o sjedinjenju, dolaze istovremeno i ponude o odcjepljenju. I to iz najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela Sabora, dok iz španjolskog parlamenta dolaze prijetnje Kataloniji pa čak i vojnom silom što im Ustav omogućuje. Ima li reakcija? Nema, naravno, osim IDS-ove interpelacije i lova na vještice o ustaškoj ikonografiji koja potpiruje fašizaciju. Nema čak ni od potpredsjednika Sabora Furija Radina, Istrana, manjinca, a borcima i antifašistima se i dalje fućka. Tek zatečen stav bosa i gazde Ivana Jakovčića iz Bruxellesa, kojemu Stazićev glas iz Sabora stiže u trenutku kada komentira katalonsko pitanje u kojemu podržava stav EU-a o poštivanju španjolskog ustava. Dakle, kaže on - nema odvajanja ali može biti razgovora o labavoj suradnji. Pritom misli na Kataloniju.
 
Najstariji hrvatski spomenici, groblja i kosti čuvaju se na tlu Istre
 
Ipak je Stazićevu ponudu ocijenio nesmotrenom, ali i kao dobar povod za decentralizaciju države - što je nota bene i sama predsjednica Grabar-Kitarović pod onim zvižducima spomenula kao nužnost u budućnosti Hrvatske – ali se od zvižduka nije čulo. Osim što je geografski Istra poluotok i time sam po sebi zadan prostor, ukoliko se držimo samo ovog hrvatskog i najveće njenog dijela, pitanje je po čemu je ona posebna i polaže pravo na svoju samostalnost? Ne postoji ni jedan argument. Ona je kolijevka hrvatske pismenosti, kulture, književnosti, a zapravo – kako je to u prigodi 50. obljetnice sjedinjenja 1993. tada predsjednik Matice hrvatske i liberal Vlado Gotovac rekao – bez nje nema ni potpune hrvatske istine ni i povijesti. Najstariji hrvatski spomenici, starohrvatska groblje i kosti čuvaju se na tlu Istre još od 6. i 7. stoljeća (Žminj, Buzet…), hrvatski živalj je najbrojniji kroz sva mijena koja su Istrom prolazila i baš ta činjenica bila je presudna i one '47. kada velike sile nisu mogle pred time zatvoriti oči.
 
Jezik Istre je hrvatski, uz talijanski i istroromanski i venetski koji još žive na poluotoku, ali u daleko manjoj uporabi, pa je čak i onaj malagman čakavsko-talijansko-romanskog prevladavajuće čakavski, a svakako možda i hrvatski najizvornije sačuvan na Marulićevoj ostavštini. Dakle, gdje su Stazić, kao i prije njega njegovi uzori Ćosić i Milošević još na početku „jogurt revolucije“ u Novom Sadu s kraja '80-ih (kada su nudili Hrvatskoj dvije autonomije – Istru i SAO Krajinu s balvanima, a Italiji čak povrat Istre), vidjeli tu klicu neovisnosti, pa čak i pod cijenu nekadašnjeg jugoslavenskog nadzora i nad slovenskim dijelom Istre. Samo u jednoj mogućnosti, koju su već pokušali isprobati Bossi i Sjeverna liga u Julijskoj krajini u tzv. Padaniji. Treba se opet podsjetiti na dr. Savu Zlatića i njegovo pregovaračko iskustvo iz Pariza kada je SSSR (Molotov) upravo zatražio (više kao blef nego ozbiljno) Julijsku krajinu Jugoslaviji, jer su partizani prvi ušli u Trst, a taj dio i tako ima povijesno svoju specifičnost, poseban jezik i zapravo je produžetak Poluotoka.
 
Autonomaška "velika Istra"
 
Tu obnovu „velike Istre“ i danas mnogi „tvrdi IDS-ovci“ kao kartu drže na svojim zidovima kao san kojega bi trebalo ostvariti. No, za Hrvate to je opet ono utapljanje u „nadmoćnu kulturu i jezik“, većinu u kojoj mogu opet biti samo Slavi iliti Šćavi, bez obzira na europsko jedinstvo bez granica - dok prvi migranti s Istoka ne nagrnu na staru kurvu Europu koja nikada nije bila sposobna brinuti o sebi, napuštajući svoje kršćanske korijene i identitet a zamagljujući se svim i svačime - po onome mi smo veći katolici od pape i još veći humanisti od Majke Tereze (i komunisti do Tite).
 
Stazićev referendum za Istru i svojevrsno izdvajanje – bogati su i mogu sami – potezanje je vraga za rep i priziva ono Zlatićevo upozorenje da nitko u 21. stoljeću ne će ići tenkovima da to ostvari, ali će pumpati kapital (talijanske penzije, radna snaga, prodaja zemljišta i nekretnina…) i podržavati politički žar preko Padanije ili neke druge euroregije – ta mantra se stalno ponavlja i njome se prijeti političkom Zagrebu i nudi Rimu – kako bi onda na stol stavili referendum za novo sjedinjenje, ali sada s nekim drugim – konfederativno ili federativno.
 
Još je jedan apsurd ovdje važan i to pomalo smiješan. Za Hrvatsku na tom i takvom mogućem putu istarskog odcjepljenja osigurač igla u toj bombi je Slovenija i njena politika borbe za svaku metar i tako malog državnog teritorija. Istra kakvu neki sanjaju i priželjkuju (tre quori) bez slovenskog dijela nije ni moguća ni izvediva niti bi bila cjelovita. To u Deželi ne prolazi. A kako bi sadašnjih 200.000 žitelja u ovom hrvatskom dijelu živjelo na golom turizmu vidjelo se u ratnim '90-ima kada je zavladalo zatišje, prazni hoteli i plaže a ljudi bez posla i prihoda. Zar je u današnjoj globalnoj i teroriziranoj stvarnosti potrebno i da jedna jača petarda pukne na Poluotoku pa da od sada bahate Istre – koja može sama – ponovo postane sirotica. Čak ni to se ne mora dogoditi, dovoljno je da najveći turistički (privatni) koncerni svoja sjedišta premjeste u neke druge sredine (kao banke u Kataloniji), ili kao što je TDR dobio engleskog vlasnika, što bi to Istru držalo predvodnicom Hrvatske koja joj je jedini garant očuvanja svega ovoga s čime danas raspolaže i što su generacije svojim trudom, dalekovidnošću, borbom i ne šuteći postigli sjedinjujući se s ostalom hrvatskom braćom.
 
Problem je samo što su ti odgovorni i vidoviti oci platili cijenu svoje nepokolebljivosti, zbog koje su i tako dugo opstali na ovim prostorima, a istarsko svećenstvo očito i nakon svega ima posla da i dalje bude taj lučonoša i pastir koji će bdjeti nad svojim stadom da ne zaluta u bespućima povijesti koja traje. Od 15 uvaženih znanstvenika, od akademika Strčića, do dr. Tvrtka Jakovine, kao uvodničara, nitko ni riječju nije spomenuo dr. Zlatića a svi su govorili o značaju, ulozi i sudionicima Pariške konferencije!!!? Slučajno ili namjerno? Odgovor se može naslutiti ili potražiti u Parku velikana u Pazinu, uz Spomen dom u kojemu su mnoga spomen-obilježja, a čak i neke apsurdne, ali apomen-obilježja, ulice, trga dr. Savi Vjerku Zlatiću ni traga. Sve ovo su čuli opetovano i predsjednik boraca Istre Tomo Ravnić, kao i predsjednik antifašista Pazina – ma što to značilo - IDS-ov čelnik za poljoprivredu Milan Antolović. Hoće li poduzeti nešto da isprave ovu nepravdu? Sumnjam.
 
Bilješka:
 
1. Hrvatski: Pulj
 

Mate Ćurić

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1150 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević