Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Zašto slovensko Delo prešućuje i zataškava ključnu točku dogovora Milana Kučana i Slobodana Miloševića

 
 
U prošlom broju Globusa objavljen je članak Mirjane Kasapović pod naslovom „Sto godina rata slovenskih nacionalista protiv Hrvatske: Ima li kraja?“ Uz mnoge druge, reagirao je i novinar ljubljanskog Dela Borut Šuklje tekstom „Obtožba proti državi Sloveniji“. Iznio je glavne teze prof. Kasapović uz komentar kako one „po svojoj grubosti predstavljaju potpunu novost“. Ocijenio je i da je tekst tek djelomično upućen hrvatskoj i slovenskoj javnosti, a još više međunarodnoj diplomaciji i medijima koji prate hrvatsko-slovenske političke i sudske prijepore. Ako su teze i ocjene iznesene u navedenom članku novost za slovenske novinare, one zasigurno nisu novost, a posebno ne „gruba novost“ za hrvatsku historiografiju.
https://direktno.hr/upload/images/thumb/cms-image-000007631_970xr.jpg
Podsjetimo se na spomenuti razgovor Milana Kučana i Slobodana Miloševića u Beogradu 24. siječnja 1991., na kojem je rečeno da slovenska strana „uvažava interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi“ jer „priznanje Slovencima prava na samoopredjeljenje podrazumijeva priznavanje prava Srbima da žive u jednoj državi“. U ovom kontekstu važno je podsjetiti i da je Delo prešutjelo i zataškalo to ključno pitanje u razrješenju jugoslavenske krize. Tu se nije radilo o nespretno formuliranoj izjavi ili nerazumijevanju, nego o visokom stupnju suglasnosti Kučana i Miloševića što se vidi iz kasnijih Kučanovih izjava. On je na sastanku s austrijskim kancelarom Franzom Vranitzkym održanim u Beču 14. ožujka 1991. izjavio „da hrvatska država mora uzeti u obzir osobiti položaj Srba na svojoj teritoriji, koji možda ide do priznavanja političke autonomije“. Kučan se uz to načelno založio za prava svih manjina, pa je i od Austrijanaca zatražio dvojezičnost za tamošnje Slovence.
 
Slovenski član Predsjedništvu SFRJ Janez Drnovšek podržao je 18. srpnja 1991. srpski blok u izglasavanju odluke o povlačenju JNA iz Slovenije. Tom je odlukom JNA pretvorena u srpsku vojsku, a glavnina njezinih postrojbi razmještena je po Hrvatskoj i BiH na „srpske zapadne granice“. Hrvatsko vodstvo na sreću nije nasjelo na zahtjeve da vojno „pomogne“ Sloveniji kada su manje snage JNA pokušale zaposjesti granične prijelaze prema Austriji i Italiji.
 
Dogovor Kučana i Miloševića potvrđen je 14. kolovoza 1991. i formalnim sporazumom predsjednika Slovenskog državnog zbora Franca Bučara i slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela s Miloševićem povjerenikom Dobricom Ćosićem. Utoliko je krajnje licemjerna izjava Milana Kučana sarajevskim medijima u travnju 2012., da je rat u BiH „zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH“. Istina je da je taj rat puno više zasnovan na ostvarenom dogovoru Miloševića i Kučana o izlasku Slovenije iz Jugoslavije i priznanju „prava srpskog naroda da živi u jednoj državi“.
 
Kada je Milošević dao signal, odnosno pristanak za izlazak Slovenije iz Jugoslavije, ubrzao je proces raspada i učinio sve kasnije pregovore bespredmetnim. Kada je pak Kučan podržao srpsko načelo „prava naroda“, odnosno „pravo svih Srba da žive u jednoj državi“, doveo je hrvatsku politiku u situaciju da - šahovskim rječnikom rečeno - vuče „iznuđene poteze“. Hrvatska nije htjela niti je mogla ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i morala je slijediti tempo izdvajanja koji je Slovenija postavljala. Morala je uzeti u obzir i slovensko-srpsku opciju „prava naroda“, a ne republika, što je uključivalo i promjenu granica - a to je u tadašnjim okolnostima Hrvatskoj značilo gubitak dijela teritorija.
 
Tuđman je do tada zagovarao nepromjenjivost republičkih (avnojskih) granica, a kao odgovor na tezu o „pravu naroda“ isticao je i da će u tom slučaju i Hrvatska tražiti teritorije na kojima žive Hrvati. To se odnosilo najprije na BiH gdje su Hrvati bili konstitutivan narod, ali su spominjani i Vojvodina, odnosno Crna Gora. Nakon dogovora između Miloševića i Kučana „savez zapadnih republika“ prestao je postojati, a Hrvatska se našla sama nasuprot tzv. Srpskog bloka. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović odbijao se izjasniti, a njegove ponude trostupanjske federacije u kojoj će BiH biti bliža Srbiji, a koje je podržavao makedonski predsjednik Kiro Gligorov, dodatno su otežavale hrvatsku poziciju.
 
Upravo su slovensko-srpski dogovor i Izetbegović-Gligorovljeva kolebljivost, primorali Tuđmana da odustane od politike „saveza suverenih država“ i načela nepovredivosti republičkih granica za koje se on do tada zalagao, pa i na proširenoj 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., dakle i nakon što se Kučan dogovorio s Miloševićem. Naime, Tuđman je na toj sjednici upozorio na zamisli po kojima bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti davanjem dozvole Slovencima za izlazak iz Jugoslavije, čak im se preporučuje da odu. Na to je Tuđman rekao: „Međutim, neka vam bude jasno - u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije - nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan.“
 
Takvo Tuđmanovo stajalište dodatno je radikaliziralo jugoslavenski politički i vojni vrh. Na sjednici Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ održanoj 12. ožujka 1991. Veljko Kadijević ustvrdio je da je zemlja pred građanskim ratom jer su blokirani razgovori o političkoj budućnost te je zatražio uvođenje izvanrednog stanja i suspenziju svih zakona koji su u suprotnosti s Ustavom SFRJ. Taj zahtjev nije dobio dovoljan broj glasova u Predsjedništvu te nije prihvaćen. Kadijevića je u pripremi vojnog udara podržao Borisav Jović, koji je nakon neusvajanja odluke dao ostavku na funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, a s njim i članovi Predsjedništva iz Vojvodine i Crne Gore: Nenad Bućin i Branko Kostić. Na taj način htjeli su stvoriti situaciju bezvlašća i osigurati uvjete koji će omogućili vojsci preuzimanje vlasti. Milošević je 16. ožujka 1991. izjavio da Srbija više ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i više neće sudjelovati u njegovu radu. Bio je to trenutak kada je Milošević odustao od Jugoslavije i krenuo putem rješavanja srpskog nacionalnog pitanja na drugi način, što je podrazumijevalo više varijanti.
 
U situaciji kada je vojska preuzimala inicijativu i nametala se kao presudan politički faktor, Kučan se morao zapitati nije li njegov dogovor s Miloševićem po kojem je on uvažavao interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi, a Milošević uvažavao interes Slovenije za samostalnošću, doveden u pitanje. Bio je prisiljen na razgovor s Tuđmanom te su 19. ožujka 1991. poslali poziv predsjednicima republika za „sastanak najviših predstavnika vlasti suverenih republika radi dogovora o demokratskom izlazu iz političke i državne krize“. Mediji su sutradan izvijestili da su njihov poziv prihvatili Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, a idućih dana i svi ostali predsjednici republika.
 
U takvim okolnostima kada je zemlja bila na rubu vojne intervencije i građanskog rata, 25. ožujka 1991. sastali su se u Karađorđevu Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Isti dan Tanjug je objavio priopćenje sa sastanka koje su sutradan, uglavnom na naslovnicama, prenijele gotovo sve novine u Jugoslaviji. Usprkos tome sastanak je proglašen „tajnim“, dobio je mitske razmjere i nevjerojatne interpretacije. Simbolično, ali i stvarno, do Karađorđeva je jugoslavensko pitanje bilo pitanje odnosa Beograda i Ljubljane, a od tada je to postalo pitanje odnosa Beograda i Zagreba. Slovenija je ostala po strani, što je njezino političko vodstvo i htjelo, ali se bojalo ishoda i nastojalo utjecati na daljnje događaje u raspadajućoj federaciji.
 
Utjecaj na političke procese stječe se i interpretacijom povijesnih događaja pri čemu akteri slovenske politike opet nisu birali sredstva niti su imali skrupula. Tako j e slovenski komunistički dužnosnik i ustavno-pravni stručnjak Ciril Ribičič za tužiteljstvo u Haagu izradio svojevrsnu ekspertizu i pojavio se kao svjedok koji će objasniti ustavnopravnu prirodu Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i njezin odnos s Republikom Hrvatskom. Ta je ekspertiza tijekom 2000. godine u sklopu tek započetog procesa „detuđmanizacije“ objavljena u Zagrebu pod naslovom „Geneza jedne zablude“. Autori predgovora bili su Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Svjedok Ribičič tendenciozno je istakao odgovornost hrvatske politike za ratna zbivanja u BiH, zanemarujući da su ona bila tek posljedica rata u Hrvatskoj, dok je slovensku ulogu i odgovornost slovenske politike u raspletu jugoslavenske krize i ratu potpuno isključio.
 
Takvo antihrvatsko ponašanje dijela slovenskih političkih struktura ima dugu tradiciju, o čemu je u spomenutom članku pisala i Mirjana Kasapović. Valja dodati i ulogu slovenskih komunista u gušenju hrvatskog reformskog pokreta odnosno Hrvatskog proljeća. Tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i bivši dužnosnik slovenske Ozne Mitja Ribičič (otac Cirila Ribičiča) bio je umiješan u pokušaj kompromitacije komunističkog hrvatskog političkog vodstva od strane jugoslavenske savezne vanjske obavještajne službe (SID), koja je plasirala informaciju o tobožnjoj vezi čelništva SKH s „ustaškom grupacijom“ dr. Branka Jelića. Nakon što je cijela priča javno demantirana. Ribičič je zaustavio istragu prijeteći ostavkom. Savka Dabčević-Kučar pisala je o optužbama koje su iznosili Edvard Kardelj i France Popit, o navodnoj opasnosti srpsko-hrvatske nagodbe na račun drugih, posebno Bosne i Hercegovine. One su posebno učestale nakon što se razvila suradnja hrvatskog vodstva sa srbijanskim „liberalima“. Edvard Kardelj još je tijekom Drugog svjetskog rata optuživao Andriju Hebranga za nacionalizam te obziran odnos prema civilnom stanovništvu i HSS-u. Početkom sedamdesetih više puta se obraćao hrvatskom vodstvu prijetnjama: „Bolje i ruski tenkovi na našim ulicama nego vaša dubčekovština“. O činjenicama i političkoj tradiciji svakako treba voditi računa, pa i kada su hrvatsko-slovenski odnosi u pitanju.
 

Ivo Lučić, Globus

Sto godina rata slovenskih nacionalista protiv Hrvatske: Ima li kraja?

 
 
Obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. ne bude samo ugodne uspomene nego podsjećaju i na mučne rane devedesete godine kada su se zapadne države uplele u jugoslavensku državnu krizu. U glavnim ulogama pojavili su se visoki zapadni diplomati i političari koji su dobili mogućnost da kroje sudbine milijuna pojedinaca i cijelih naroda. Njihova bi se politika mogla sažeti u zloglasnu izreku „dajmo šansu ratu“ koji će „prirodno“ završiti vojnom pobjedom jače strane. To je značilo da treba pustiti „balkanskog krvnika“ Slobodana Miloševića da obavi posao - da silom pacificira secesionističke republike, poglavito Hrvatsku kao ključ opstanka Jugoslavije, i zavede red u zemlji po svojoj mjeri.
http://www.mladina.si/media/www/slike/2013/42/__610/tema-velika-milo_evi.jpg
Kakvih je sve likova bilo u toj kamarili koja je odlučivala o našim životima! Recimo, Gianni de Michelis, talijanski ministar vanjskih poslova, koji je u protukorupcijskoj akciji „Mani Pulite“ optužen za podmićivanje i ilegalno financiranje te osuđen na zatvorsku kaznu, ali je pred pravdom pobjegao u inozemstvo. Pa nadmeni Hans van den Broek, ministar vanjskih poslova Nizozemske, čija je politika doživjela sramotan vrhunac u srpskom pokolju Bošnjaka u Srebrenici 1995. pred očima nizozemskih vojnika koji su poslani onamo da čuvaju tu „sigurnu zonu“ UN-a. Pa James Baker, američki ministar vanjskih poslova, koji je pilatovski prao ruke od krvave jugoslavenske drame uz tipičnu američku izreku da „mi u tome nemamo svoga psa“.
 
Pa Jacques Poos i Jacques Santer iz malog Luksemburga koji se pretvorio u političku velesilu Europske unije. Poos je predsjedao Vijećem Europske unije, a Santer je najprije bio luksemburški premijer, a potom predsjednik Europske komisije. Pa tobože neutralni britanski lord Peter Carrington, politički pristrani i moralno bezobzirni američki diplomati Cyrus Vance, Lawrence Eagleburger, Warren Zimmermann podli Francuzi Roland Dumas i Jacques Delors, a da se ne govori o njihovim šefovima: britanskom premijeru Johnu Majoru, američkom predsjedniku Georgeu Bushu st. te, vjerojatno najgoremu od svih, francuskom predsjedniku Francoisu Mitterrandu. Kakva je to bila galerija likova svih političkih boja - socijalista, demokršćana, katoličkih pučana, konzervativaca, liberala, republikanaca - koji su nam radili o glavi.
 
A onda im se pridružio Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, najmoćniji i najomiljeniji slovenski političar u doba kasnoga jugoslavenskog socijalizma, koji je imao mnogo simpatizera i u Hrvatskoj. Slovensko političko vodstvo, koje je predvodio Kučan, i srpsko političko vodstvo, koje je predvodio Milošević, sastali su se 24. siječnja 1991. u Beogradu i sklopili pakt: Srbija će pustiti Sloveniju da slobodno „ode“ iz Jugoslavije, a Slovenija je zauzvrat izrazila razumijevanje za interes srpskog naroda da živi u jednoj državi. To je značilo priznati pravo Miloševiću da silom mijenja republičke granice te dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su živjeli Srbi, bilo kao većina bilo kao manjina, pripoji Velikoj Srbiji. To je de facto značilo priznati Miloševiću pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela.
 
Još se dobro sjećam zaprepaštenja što ga je ta vijest izazvala u Hrvatskoj. Neopravdano, uostalom, jer se pakt Kučan-Milošević uklapao u tradiciju protuhrvatske slovenske politike u objema jugoslavenskim državama: od „popa Korošca“, vođe Slovenske ljudske stranke, koja je sudjelovala u velikosrpskim vladama Kraljevine Jugoslavije i onda kada se pucalo na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini koji su se zauzimali za federalizam, do glavnog ideologa jugoslavenskog socijalizma Edvarda Kardelja, koji se vrlo žustro angažirao u gušenju Hrvatskog proljeća 1971. u kojemu se glavna struja zauzimala za određeno konfederaliziranje federacije.
 
Milan Kučan pridružio se toj tradiciji kao svojevrsna inkarnacija Chamberlaina i Daladiera u jednoj osobi. Kao što su britanski i francuski premijeri potpisali Minhenski sporazum 1938. kojim su dali pravo Hitlerovu Trećem Reichu da pripoji Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj naseljenu većinom Nijemcima, tako je Kučan dao pravo Miloševiću da Velikoj Srbiji pripoji dijelove Hrvatske koje su okupirali i koje će okupirati Srbi. Kao što su Chamberlain i Daladier htjeli prodajom Čehoslovačke kupiti mir Britaniji i Francuskoj, tako je Kučan prodajom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, htio kupiti mir Sloveniji. Britanija i Francuska skupo su platile kolaboraciju svojih čelnika s Hitlerom, a ni Slovenija nije izbjegla plaćanje danka Kučanovu paktiranju s Miloševićem. Neusporediva su, dakako, ratna stradanja ljudi i materijalne štete Britanije i Francuske u Drugome svjetskom ratu sa stradanjima i štetama Slovenije u desetodnevnom sukobu s JNA, koji Slovenci nazivaju „osamosvojitvenom vojnom“, premda ni po kakvoj znanstvenoj definiciji to nije bio rat. U tom sukobu poginulo je osam ljudi na slovenskoj i pedesetak na strani JNA. Surovi general JNA Blagoje Adžić kazao je da „toliko pogine u sudaru dvaju autobusa“.
 
Tako je slovensko-hrvatsko strateško savezništvo u presudnim razdobljima suvremene povijesti obiju zemalja završilo prije nego što je počelo. Kada su novinari upitali Stipu Šuvara kakvi će biti odnosi Slovenije i Hrvatske kao samostalnih država, odgovorio je: „Bit će to hladno susjedstvo.“ Šuvar je dobro poznavao unutarnje odnose u Savezu komunista Jugoslavije, pa tako i odnose među slovenskim i hrvatskim komunistima. I doista, kako je vrijeme protjecalo, odnosi su sve više hladnjeli. Tome su bitno pridonijeli Kučanovi nasljednici iz slovenskoga socijalističkog tabora koji se poslije 1990. razdvojio na dvije glavne grane: jedna je ostala u Slovenskoj socijaldemokraciji (SD), formalnoj stranci-sljednici Saveza komunista Slovenije, a druga je stvorila nekoć jak liberalni blok koji se u međuvremenu sasuo u prah zato što u Sloveniji nema ni tradicijskih ni suvremenih pretpostavki za trajniju dominaciju liberalnih stranaka: u zemlji s velikim udjelom državnog vlasništva u privredi, prevlašću tradicionalne kulture i nacionalističke politike nema uvjeta za dugoročan opstanak ni ekonomskoga ni političkog liberalizma. Premijer Miro Cerar, formalno vodeći slovenski liberal iz Stranke modernog centra (SMC), koja se izvorno diskretno nazivala Strankom Mira Cerara, upravo se svim silama bori protiv privatizacije Ljubljanske banke, odnosno njezine prodaje prema tržišnim uvjetima.
 
Ako je Kardelj bio Kučanov ideološki preteča u protuhrvatskoj i kroatofobnoj politici na ljevici, onda je Dejan Židan njegov nasljednik. Sadašnji predsjednik SD-a i ministar poljoprivrede u aktualnoj koalicijskoj vladi u proteklom se mandatu istaknuo vođenjem trgovinsko-političkih ratova s Hrvatskom: rata za teran, rata za slavonski kulen, rata za varaždinsko zelje... Najvažniji je bio teranski rat u kojemu ga je dobro upoznao i hrvatski europarlamentarac lvan Jakovčić (IDS), čovjek nesklon svakom nacionalizmu i jedini istaknuti hrvatski političar koji se otvoreno zauzima za primjenu arbitražnog sporazuma, te ga je na temelju tog iskustva nazvao „demagogom i lažljivcem“. Sve svoje poraze Židan je slovenskoj javnosti prikazivao kao pobjede, a mnogi su nasjeli na njegove laži. Židanovi su glavni pobočnici Matjaž Nemec i Tanja Fajon, potpredsjednici SD-a. Nemec je višekratno briljirao u šovinističkim istupima na Televiziji Slovenije, a ni Fajonova se nije mogla othrvati nacionalističkim ispadima u sklopu tumačenja arbitražnog postupka.
 
Stranački ili politički bliski su im jugoslavenski i slovenski diplomati Ivo Vajgl, Danilo Turk, Dimitrij Rupel, Jelko Kacin, Vojko Volk i dr. Agresivni bivši veleposlanik Slovenije u Zagrebu Vojko Volk zauzimao se za to da slovenski parlament ne ratificira hrvatski pristupni sporazum Europskoj uniji dok Hrvatska ne odustane od tužbe Ljubljanske banke. U povodu afere Agrokor Volk je sve hrvatske velike tvrtke proglasio kontaminiranima, što je jednako tvrdnji da je sav bankarski sustav Slovenije kriminalan zato što je Ljubljanska banka otela novac hrvatskih i bosanskohercegovačkih štediša te, u zataškavanoj aferi, oprala oko milijardu eura iranskog podrijetla dok je Iran bio podvrgnut sankcijama međunarodne zajednice.
 
Arbitražni sporazum o granici glavno je političko bojište slovenskih nacionalista. Kakvi se sve argumenti u tom boju koriste! Slovensko kompromitiranje arbitražnog postupka naziva se „malim incidentom“ koji nimalo nije utjecao na rezultat sudskog spora. Hrvatska se naziva problematičnom državom zato što ima granične sporove sa svim susjednim državama, premda je jasno da su ti sporovi proistekli iz neprecizno utvrđenih unutarnjih granica među bivšim republikama. Slovenija je imala samo unutarnju granicu s Hrvatskom i o njoj vodi granični spor. Nijedna država nema problema s međunarodnim granicama bivše Jugoslavije s Austrijom, Italijom i Mađarskom. Tvrdi se kako Hrvatsku nije trebalo pustiti u Europsku uniju dok ne bude riješen granični spor sa Slovenijom. A tko je pustio Sloveniju u Uniju prije nego što je riješila granični spor s Hrvatskom? I tko je prva država koja je ušla u Uniju s neriješenim graničnim sporom: Hrvatska 2013. ili Slovenija 2004.? A opet, nije dobro što Juncker traži da države Zapadnog Balkana prije ulaska u Uniju riješe svoje granične sporove jer to ide na ruku Hrvatskoj koja ih može ucjenjivati. Ucjena je očito legitimno sredstvo ostvarenja interesa samo kada je riječ o Sloveniji.
 
U slovenskoj politici mnogo je mediokriteta
 
U slovenskoj politici mnogo je mediokriteta kojima sav politički svjetonazor stane u uzak i priprost nacionalistički ram. Samo se u takvu okruženju Karl Erjavec mogao prometnuti u najsvestraniju figuru postkomunističke Slovenije: bio je ministar za okoliš i prostorno planiranje, ministar obrane, ministar vanjskih poslova, tajnik ministarstva pravosuđa i što sve ne. Zaslužan je za to što se Slovenija uvelike pretvorila u državu koja nema vanjsku, nego samo hrvatsku politiku i što Ministarstvo vanjskih poslova praktično djeluje kao Odjel za Hrvatsku.
 
Televizija Slovenija = RTS
 
Posebnu dimenziju cijelom sporu daju glavnostrujaški slovenski mediji, posebice Televizija Slovenija. Ta medijska kuća godinama vodi nacionalističku protuhrvatsku političku kampanju mimo svih standarda novinarske profesije. Ilustrirat ću to novijim primjerom. U jednoj od bezbrojnih emisija o arbitražnom sporazumu, koje se obično desetak puta repriziraju na trećem kanalu, voditeljica Eva Furlan ugostila je predstavnike četiriju stranaka, među njima i predstavnika Slovenske demokratske stranke Anžea Logara. Logar je oprezno nastojao upozoriti na neke slabosti u postupanju slovenske vlasti i tumačenju arbitražnog sporazuma, što nije naišlo na dobar prijam ostalih sudionika. A onda je stvar u svoje ruke uzela voditeljica. „Gospodine Logar“, kazala je Furlanova, „hrvatski mediji koriste izjavu predsjednika vaše stranke Janeza Janše da Slovenija nije vjerodostojna država jer se ne pridržava dogovora s Europskom komisijom o rokovima prodaje Ljubljanske banke“. „Zar to nije istina?“ uzvratio je Logar. No, nastavila je Furlanova, je li to konstruktivno ponašanje u luči slovensko-hrvatskoga arbitražnog spora?
 
Dok svuda u svijetu političari žele disciplinirati novinare kako bi pisali i govorili onako kako oni misle da koristi „nacionalnoj stvari“, u Sloveniji novinari nastoje disciplinirati političare kako ne bi naštetili „nacionalnoj stvari“. Dok svuda u svijetu političari nastoje prikriti, a novinari otkriti istinu, u Sloveniji su novinari predaniji prikrivanju istine i od političara. O, da, istina zna biti vrlo „nekonstruktivna“.
 
Hrvati ne razumiju slovenski jezik, ne prate tamošnje medije i ne poznaju politiku pa ih stoga premijer Andrej Plenković i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić mogu zavaravati tvrdnjama da je dogovor na domah ruke. Dogovor može biti na domah ruke samo ako hrvatska Vlada pristane na primjenu arbitražnog sporazuma. Ako misli da je to dobro ili nužno, neka od Sabora zatraži da poništi svoju odluku o istupanju iz arbitražnog postupka. Na koncu konca, možemo se pretvarati da ništa nije ni bilo. I slovenski je parlament prije nekoliko godina donio odluku da ne će prihvatiti nijednu presudu koja Sloveniji ne jamči izravan dodir s otvorenim morem. Prihvaćena je arbitražna presuda kojom Slovenija nije dobila izravan dodir s otvorenim morem, premda prethodna odluka nije suspendirana. Ako je to vjerodostojna europska politika u Sloveniji, zašto ne bi bila i u Hrvatskoj.
 

Mirjana Kasapović, Globus

Militarizacija Koparskoga zaljeva se nastavlja

 
 
Umjetni otok od 40.000 četvornih metara sa plažama i botaničkim vrtom napravljenim od odbačenog građevinskog materijala. Ljubljana je dala svoje prvo zeleno svijetlo projektu. 
http://www.delo.si/assets/media/picture/iman/2005_12/delo_foto-20051206140121-36043900_lowres.jpg?rev=1
Slovenija će uskoro imati svoj prvi otok. Bit će to naravno, umjetni otok. Otok će biti izgrađen između Kopra i Izole, blizu poznatog morskog grebena. Na otoku, čije ime se još ne zna, neće biti izgrađene kuće za stanovanje niti hoteli nego samo plaže, parkovi i omanje odmaralište za okrjepu. Projekt gradnje otoka se uklapa u širu sliku valorizacije 46 kilometra slovenske obale i širenje turističke ponude i sadržaja. Ideja gradnje otoka se već polako pretvara u projekt nakon što je općina Izola dobila zeleno svijetlo od strane vlade u Ljubljani. S obzirom na sektorsku nadležnost, za projekt su posebno i konkretno zainteresirani ministarstvo okoliša i infrastrukture. Izola se nada da bi projekt mogao konačno  biti odobren kroz dvije godine. Sredinom veljače će se u Izoli održati sastanak između predstavnika općine Izola i predstavnika ministarstva infrastrukture, na kojem će projekt biti detaljno predstavljen. Predstavnici općine Izola se nadaju da bi tom prilikom, na istom sastanku mogli biti nazočni i predstavnici tvrtke 2TDK, koju je osnovala slovenska vlada s ciljem realizacije drugog perona željezničke pruge Kopar Divače. Umjetni otok bi zapravo trebao biti izgrađen od iskopane zemlje i građevinskog materijala koji preostanu tijekom gradnje važne trase gore navedene željezničke pruge.
 
Otok bi trebao „izroniti“ na 80 metara od obale, blizu mjesta gdje je svojevremeno potopljen prekooceanski brod Rex i gdje najveća dubina mora nije viša od sedam metara. Otok bi isto tako imao funkciju zaštite tog dijela obale od bure i tramuntane i da bi ga se izgradilo, prema izračunima stručnjaka, bilo bi dovoljno pola milijuna kubičnih metara materijala da bi se dobila površina od  željenih 40.000 četvornih metara otoka. Iz ministarstva zašite okoliša još nisu zauzeli nikakav službeni stav o projektu posebno u onim dijelu koji se odnosi na materijal koji bi se koristio u izgradnji otoka i koji bi naravno završio u moru. Ono što je isto tako bitno je i potreba da se zaštiti more od mogućeg zagađenja.
 
Građani Izole već sanjaju o mogućnosti izgradnje plaže, sadnji zelenih površina i uređenju botaničkog vrta s malim odmorištem za okrjepu. Projekt je dobio potporu i turističkih zajednica Izole i Portoroža, koji u realizaciji istog, vide mogućnost širenja kapaciteta turističke ponude i privlačenja novih gostiju. Međutim ima i onih koji su skeptični prema cijelom projektu, posebno u onim dijelu koji se odnosi na zaštitu okoliša. Jedan od njih je i Robert Turk, pročelnik za okoliš općine Piran koji smatra da projekt treba vrlo detaljno istražiti  u svim segmentima te da je potrebno da projekt uz sebe ima i pripadajući plan zaštite okoliša. Turk naglašava da nije a priori protiv projekta, ali da u njegovu realizaciju treba krenuti oprezno, poštujući sve potrebne, stroge i jasne kriterije zaštite okoliša.  
 

Mauro Manzin, Il Piccolo, Trst

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 694 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević