Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Srpske Novosti promiču rasizam i šovinizam najgore vrste

 
 
Budala je uvijek bilo. I bit će ih. U svakom gradu, selu, u svakom narodu i u svakoj zemlji. Ni jedno društvo nije imuno na budale. Ima i velikih budala - koje ponekad nazivaju "idiotima". Postoje i takvi, nažalost. Sasvim mi je svejedno kako će ih tko zvati, ali Bogu dragom hvala da su u manjini i da ih je tako rasporedio da se ne mogu lako grupirati i okupiti u većem broju. Osim preko društvenih mreža. Tu je sve moguće. Dokazuje to i slučaj koji je "zapalio" Hrvatsku. Đakić - junior napravio je nešto što nitko normalan i zdrave pameti ne bi. Koliko vidim u tomu se slaže cijela zemlja. Tako i treba. Najoštrija moralna osuda i primjerena sudska kazna jedini su lijek za takve. Primitivizam je primitivizam, mržnja je mržnja, šovinizam je šovinizam, rasizam je rasizam… no, je li baš tako? Mislim, jesmo li uvijek i u svakom slučaju spremni reagirati ovako kao u slučaju Đakića - juniora? Ima li primjera, možda, da se potpuno prešutjelo pojave ekstremnog šovinizma od strane pojedinaca i grupacije koje pripadaju srpskom nacionalnom korpusu? Ima li?
https://narod.hr/wp-content/uploads/2014/06/thompsnovosti.jpg
Jesu li u nebrojenim slučajevima do sada oskvrnuti spomenici Domovinskog rata na koje su čak ispisivana i četnička znakovlja? Jesu li mladi Srbi na utakmicama u Borovu i Vukovaru uzvikivali "Ovčara!", "Ovčara!", "Nož, žica, Srebrenica!", "Vukovar je Srbija", "Ubi, ubi, ustašu" i sl. Našim vrlim „antifašistima“ i Srbima u Hrvatskoj ne smeta mauzolej koji je četničkom krvniku i ubojici, „komandantu odbrane Borova Sela“ Vukašinu Šoškoćaninu podignut nedaleko od mjesta gnjusnog zločina što ga je izvršio sa svojim koljačima!? Podigli su spomenik zlikovcu i koljaču koji je pred kamerama TV Novi Sad i TV Beograd (6. svibnja 1991. godine – u emisiji uživo „Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991.), samo 4 dana poslije krvavog pokolja i bestijalnog masakra nad 12 naših redarstvenika (podmuklo uvučenih u zasjedu i unakaženih do neprepoznatljivosti), izjavio kako je „ubio 6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još 606“. Na njegovom mauzoleju „sportsko društvo ‘Beli orlovi’“ postavilo je spomen ploču s natpisom:
„OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin
Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. – komandant odbrane Borova Sela
ZA NARODNOG JUNAKA proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991.
I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“
 
Sličan je spomenik podignut i četniku Vojislavu Miliću pripadniku odreda "Dušan Silni" koji je došao boriti se za "Veliku Srbiju" iz Valjeva - uža Srbija (i bio jedina žrtva na srpskoj strani u oružanom sukobu u Borovu Selu 2. 5. 1991. godine), a takvih slučajeva u Hrvatskoj ima još. Nisu samo u pitanju spomenici. Četnici se danas okupljaju u Hrvatskoj gotovo kad god im se prohtije, pa čak i u odorama zločinačke, terorističke paravojske bivše „sao krajine“.
 
Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji, kojemu su u listopadu 2012. godine srpski vijećnici promijenili ime u Vrginmost), upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.
 
Što reći za pisanje 'Novosti' koje podupiru SNV, SDSS i Milorad Pupovac? Zar ono što oni u brojnim tekstovima iznose nije rasizam i šovinizam najgore vrste? Znate li i jednu zemlju u svijetu u kojoj medij koji ona financira iz državnog budžeta većinski narod naziva "šupcima", "govnima", piše kako je "jeben u glavu", da su narod "bez identiteta" i "ne znaju čemu im služi samostalnost" i sl.!? Pojavljuju se slike na naslovnicama ovog tjednika na kojemu pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu stoji srp pod vratom, a iznad glave čekić, čime se jasno aludira na odsijecanje glave. Slikom i riječima se prave aluzije na to kako je trebalo objesiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Od vojske, preko Katoličke Crkve, do generala, branitelja i državnih dužnosnika koji im nisu po volji, sve je to izvrgnuto ruglu i grubom vrijeđanju, ne rijetko uz primitivni kočijaški rječnik.
 
Smije li još tko javno u medijima iznijeti da je Porfirije Perić (koji danas stoluje u Zagrebu kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski) sa svojim prijateljima srpskim popovima i episkopima SPC ne tako davno pjevao u slavu četničkog koljača Momčila Đujića? Popa i četničkog vojvode Momčila Đujića koji je istrjebljenjem Hrvata planirao na području Hrvatske stvoriti "Veliku Srbiju". Popa Đujića čija je Dinarska četnička divizija ostala upamćena i sjevernoj Dalmaciji i Lici po masovnim klanjima i zločinima!? I koji je 1989. godine u četničkog vojvodu proizveo ratnog zločinca iz 90-ih Vojislava Šešelja. Smije li tko podsjetiti na tu epizodu Porfirija Perića koji nam danas usred Zagreba drži lekcije o miru i kršćanskom milosrđu, a nikad nije objasnio svoj ekstremizam i slavljenje koljača u čiju je slavu pjevao!?
 
Zaslužuje li i sve ovo spomenuto (a samo je djelić onoga što se događalo zadnjih mjeseci i godina) osudu i kazneni progon!? Ili ćemo za Hrvate primjenjivati jedne kriterije, a za ostale - i naročito Srbe - druge? Jesu li ovdje navedeni slučajevi izljevi ljubavi ili mržnje i šovinizma i pozivanje na nacionalnu mržnju prema hrvatskome narodu koji je svoju samostalnost krvavo izborio 90-ih godina XX. stoljeća u ratu nametnutom upravo od onih koji mu i danas pljuju u lice? Može li se na temelju facebook objave, koliko god ona gnjusna bila, sve nas Hrvate proglasiti ekstremistima i dizati oko svega toliku graju, a da se pri tomu zanemari sve ono što se događa na drugoj strani, vezano za velikosrpsku ideologiju i slavljenje četništva kao njezinog najradikalnijeg oblika?
 
Nije Ivan Đakić Hrvatska i nije on mjerilo naših vrijednosti. Ali, mnogi se mediji zadnja dva-tri dana ponašaju kao da jest. I to nije nikakvo iznenađenje. Toj priči svjedočimo već više od 20 godina. Za Hrvate su rezervirani "šovinizam", "ksenofobija", "rasizam", "fašizam", "ustaštvo", a za Srbe "demokracija", "humanizam", "antifašizam" i naravno, "ugroženost". Oni su kronično "ugroženi", svi i svugdje. Samo da im opet zbog te "ugroženosti" i "straha" ne padne napamet obarati balvane i pucati po nama. Nadajmo se da je to vrijeme iza nas. Nadajmo se. I dobro bi bilo da je tako. Ovo je, kako kockari kažu, društvu okupljenom u SNV-u, SDSS-u i oko srpskih 'Novosti' došlo kao kec na desetku. Ne bi bolje ni da su naručili. Uvijek se nađe poneki naš idiot koji im priušti to zadovoljstvo. A oni to onda majstorski dižu na n-tu potenciju i od toga prave svjetski problem.
 
Da imaju minimum savjesti, Srbi koji slijede Pupovca okrenuli bi se malo i sebi i upitali se koliko i sami doprinose tomu da se javljaju ovako ekscesne situacije? Jesu li uvrjede na račun hrvatskoga naroda i obrana ratnih zločinaca - pri čemu se spremno skače na stražnje noge kod svake optužnice ili privođenja - pravi put za suživot? Razumni ljudi osuđuju svaki ekstremizam i svaki poziv na mržnju i nasilje i tu ne smije biti nikakvih izuzetaka niti selekcije. Polovična istina nije istina, niti je selektivna pravda pravda. Bilo bi vrijeme da oni koji prakticiraju dvostruka mjerila to već jednom shvate. Ovo je vrijeme elektronskih medija koji (i pored svih negativnih posljedica što ih ta vrsta progresa sobom nosi) bilježe što tko govori, piše, radi i kako se ponaša. Sakriti se ništa ne može i to je dobro - naročito za one koji nemaju što kriti.
 

Zlatko Pinter

Sjećanja robijaša na stradanja u sovjetskim i jugoslavenskim gulazima

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.- 1999.) I DESNIČARA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
Osuđeni na glad - Osuđeni na glad - Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh. Umiješala se straža - dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku Za doručak dobivali smo vruću vodu, umjesto čaja, s komadićem šećera [sladora] i po 200 grama kruha. Ali i to su nam kriminalci oduzimali. Ako se tako produži nećemo dugo živjeti. U logorima sam više puta dolazio u dodir s kriminalcima i često se uspijevao s njima dogovoriti. Ali se s ovim ljudima nije moglo ništa postići. Bili su osuđeni na glad. Odgađali su svoje umiranje na račun drugih. Sve se to radilo uz blagonaklonost straže i zatvorske administracije. Živjeti s takvim ljudima u istoj prostoriji bilo je nešto najgore što se uopće može zamisliti. Četiri dana je naša grupa živjela samo na vodi. […]
https://www.aukcije.hr/pics/359/3595750/20180310002412660759.jpg.768x0px.jpg
U Aleksejevki je sve, prema njegovim [majstorovim] riječima, postavljeno tako da se zatočenicima što više otežaju uvjeti rada i života. Straža i nadzornici odabrani su s cijelog kompleksa Kargopolskog logora. Tko je bio bezdušniji imao je više vrlina za Aleksejevku. Majstor nam je rekao da nadzornici i straža tuku i prebijaju ljude i za najmanji prekršaj, a neposlušne odmah šalju u izolator koji su nazivali izolator zračne smrti. Bila je to neka vrst kaveza, podignutog 3 metra od zemlje. […] Čovjek u njemu nije mogao stajati uspravno već samo sjediti ili ležati. Ako bi hodao, morao se sagnuti. Nitko u takvom izolatoru nije mogao izdržati duže od 5 do 6 dana. Ljudi bi od hladnoće i vjetra umirali. Ali na to se nitko nije ni obazirao. Nije bilo dana da u aleksejevskom logoru nije poginulo desetak ljudi i to uglavnom političkih osuđenika […] Takvi neljudski uvjeti utjecali su i na promjenu svijesti i karaktera nekih logoraša. Ljudi su se borili za goli opstanak ne birajući sredstva. Ali bilo je ljudi koji su i u takvim uvjetima ostali čvrsti boreći se da vlastitim radom osiguraju bolju ishranu. Drugi su u borbi za život pljačkali kruh od svojih drugova. Neki bi se, kad ugledaju kod svog druga komadić kruha, bacali na njega kao životinje, otimali mu ga i odmah trpali u usta. Ljudi su se branili, tukli, pokušavajući vratiti oteto. Ali čovjek, ili ono što je još ostalo od njega, trpi i da ga tuku, ne obraća tome pažnju, samo gleda što prije pojesti ono što je oteo. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam jednom po izlasku iz izolatora promatrao u logorskom dvorištu. Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh.
 
Umiješala se straža - dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku. […] Logorska je administracija od načelnika do posljednjeg službenika bila čvrsto povezana u metodama iscrpljivanja i uništavanja logoraša. Za sve vrijeme koje sam proveo u Aleksejevki nije bilo nikoga kome bi se čovjek mogao i smio požaliti. Bezbrojni su bili primjeri pljačke, sve u skladu s propisima. Svaki osuđenik je npr. imao pravo na dobivanje paketa jedanput u tri mjeseca. Kada paket dođe, stražari pozivaju zatočenika da ga u njegovom prisustvu otvore i provjere do najmanjih sitnica. Svu bi hranu razdrobili da im slučajno ne promakne nešto. Odjeću ili obuću bi također do detalja pregledali. Sastavili bi zatim popis primljenih stvari. Ako bi osuđenik odvojio nešto vrjednije, onda bi i on dobio nešto za pojesti na licu mjesta. U suprotnom, sve te stvari išle bi u skladište zajedno s popisom. Ako čovjek želi što dobiti, mora uputiti zahtjev načelniku logora, ali preko nadzornika svoje barake. Da bi taj zahtjev stvarno stigao do načelnika logora, trebalo je podmititi nadzornika i druge posrednike. A posrednika je bilo toliko da samom primatelju paketa ne bi ništa vrjednije ni ostalo. Došlo je do toga da su ljudi bili zadovoljniji da im nitko ništa ne šalje. Jednog dijela muka oslobodili smo se kad je naša grupa, uz pomoć ljudi iz proizvodnog odjela, preseljena iz ćelije br. 4 u ćeliju br. 17. Za nas dvanaestoricu bila je to velika prednost, jer smo sada bar mogli pojesti hranu koja nam je pripadala. Veličina naše nove jazbine bila je 4,5 x 2,5 metara, a visina 2 metra. Prozora uopće nije imala.
 
Unutra je bio samo dvokatni ležaj izrađen od oblica. Slaba električna sijalica danju je i noću samo škiljila. U blizini vrata nalazila se kibla. Ležali smo po šestorica na svakom ležaju. Smrad je bio neizdržljiv, jer je u blizini bio i zahod. Sve smo to morali šutke podnositi, lišeni svakoga prava žalbe u toku godine dana. Jedina svijetla točka našeg tadašnjeg života bilo je pravo ići na posao. […] Kad bi netko viknuo da se treba sklanjati jer pada stablo, neki ne bi bili sposobni ni da se izmaknu. U našoj su brigadi na taj način pored ognjišta poginula tri zatočenika. […] Jednom prilikom je našu brigadu zapalo saditi krumpir. To je bio pravi praznik. Bilo je, istina, strogo zabranjeno da se krumpir jede, ali nismo marili za posljedice. Pregladnjeli čovjek je kadar dati i život za jedan jedini zalogaj. Jeli smo krumpir onako nečist, često sa zemljom i začudo nikome se ništa nije dogodilo. Kasnije smo se Kitvojtenko i ja mnogo puta prisjećali tog dana i uspoređivali okus jabuka i sirovog krumpira koji smo tada jeli u Aleksejevki. Sirovi je krumpir bio nenadmašan. […] Zahvaljujući tim radionicama [u Jercovu], svi su službenici, slobodni radnici, stražari, a pogotovo organi NKVD-a, dolazili po vrlo povoljnim cijenama do raznovrsnog namještaja, suhomesnate robe, odjeće i obuće, što je u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza bilo nezamislivo. […] Rukovoditelji straže, organi NKVD-a i drugi rukovodeći radnici napravili su sebi i po desetak pari cipela, valjenki [čizmi od valjane tkanine za gaženje snijega], odijela; cijele garniture sobnog i kuhinjskog namještaja.
 
Opskrbljivali su se u izobilju suhomesnatim proizvodima, po vrlo niskoj cijeni. […] Zatočenici su među sobom ironično govorili da žena pukovnika Korobicina, poslije carice Katarine II. koja je bila glasovita zbog svojih 15.000 haljina, dolazi po broju haljina na drugo mjesto svih vremena u Rusiji. […] Za izradu skupocjenog namješta npr. trebalo je pisati kao da je vrijeme i materijal utrošen na neke sitne popravke, tako da se ti proizvodi poslije mogu naplatiti ispod svakog minimuma stvarne vrijednosti. A kad se nešto radilo za rukovoditelje logora, onda se sav utrošak materijala i radnog vremena morao otpisivati na račun tobožnje izrade nekog grubog namještaja za zatočenike. Ljudi su mjesecima radili raznovrstan namještaj, a ja sam morao njihov rad upisivati i prikazivati kao da je utrošen na izradu putova i drugih radova u šumi. […] Kada sam se upoznao sa svim tim kriminalom organiziranim po nalogu onih koji su bili dužni striktno paziti na čuvanje zakonitosti, koji su sudili ljude i za najmanju sitnicu na deset i više godina robije, onih koji su prije osuđivali obične seljake kolhoznike samo zato što su pabirčili klasje žita u polju da bi se nekako prehranili i za to ih slali u ovakve logore, silno sam se zabrinuo ne znajući što (u)činiti. […] Prijavio sam se tehničkom rukovoditelju tih radionica, inženjeru Hausmanu, koji je kao zatočenik odradio svoj petogodišnji rok u ovom logoru i u njemu ostao kao slobodan službenik nakon izdržane kazne i otvoreno ga pitao kada će se završiti ta bestidna pljačka državne imovine i odmah mu rekao da ja više ne mogu dalje u tome sudjelovati. Hausman je bio najprije zaprepašten.
 
Nije mogao vjerovati da mi je tako nešto palo na pamet. Zatim mi se nasmijao u lice. Nije, kaže, bar od mene očekivao da mu postavljam takva naivna pitanja. Najzad, taj čovjek mi je otvoreno rekao da sam, kako vidi, i nakon svega ostao velika naivčina i budala. - Slušaj, Baranovski, i upamti: svi mi vidimo i znamo da postupamo nezakonito. Mi to radimo svjesno, bez ikakve grižnje savjesti, jer to radimo po naredbi naših pretpostavljenih o čijoj volji ovisi i naš život. Treba biti potpuni idiot i luđak, pa istupiti protiv toga. […] U našoj radionici pljačkali smo samo državu. U drugim radionicama pljačkali su i državu i zatočenike. […] Dok su zatočenici hodali poderani i bosi, od materijala koji je dolazio za njih izrađivana su odijela, bunde, čizme i cipele za rukovoditelje logora. Dok su ljudi izgladnjivani i umirali od gladi ili se pretvarali u neizlječive bolesnike od pelagre, dotle je meso za njihovu ishranu prerađivano u kobasice i salame namijenjene isključivo neljudima u čijim smo se rukama nalazili. Ti su paraziti ne samo živjeli na račun zatočenika, njihovog sljedovanja i njihovog rada, već su, osim toga, izmišljali raznovrsne urote i disciplinske prekršaje kako bi nas prikazali što većim i opasnijim prijestupnicima koje treba budno paziti i čuvati, samo da bi sebi i na taj način osigurali položaj i spašavali se od odlaska na frontu. Mnogi su od njih za vrijeme svoga službovanja stekli bogatstvo upravo u vrijeme kada su sovjetski narodi živjeli u strašnoj oskudici i bijedi uslijed ratnog pustošenja. […]
 
Za sva ta svoja nedjela još su dobivali redovita unaprjeđenja u više činove i raznovrsne druge nagrade i odlikovanja. […] ta je praksa ukorijenjena u svim logorima, a i u drugim privrednim i društvenim organizacijama. […] Nakon naredbe da se žene izdvoje u poseban logor i da samostalno rade na sječi šumske građe, žene su došle u težak položaj. Primoravati te većinom mlade, pa i nedorasle djevojke na takve teške poslove bilo je bezdušno. […] Naročito je teških scena bilo među kriminalcima. Njima je u početku bilo dopušteno živjeti zajednički sa ženama, a poslije nekoliko godina došlo je naređenje da se izdvoje. Neki su imali i djecu. […] To su bila najnesretnija stvorenja na svijetu. Bez ikakve krivice, osuđena živjeti u logoru, lišena najelementarnije ljubavi i brige svojih roditelja. Ta su djeca ostajala u logoru sve dok ne bi dorasla za školu, a onda bi ih otpremali u specijalne dječje domove. […]
 
Za načelnika odjela NKVD-a Mehrinškog logorskog punkta bio je određen poručnik iz Jercova koji je za vrijeme rata ne samo rukovodio strijeljanjem, već i sam ubijao ljude osuđene na smrt. Za taj svoj posao bio je nagrađen ordenom i dobio čin majora. Međutim, da bi ga maknuli s očiju onih koji su ga poznavali u okolici Jercova, gdje je obavljao taj krvnički posao, poslali su ga u Mehringu na dužnost načelnika odjela NKVD-a. […] Krasnojarsk! Kad smo čuli tu riječ, svima je srce zamrlo. […] Tek pred večer smjestili su nas, najzad, u prijemne prostorije krasnojarskog zatvora u koje su obično privremeno zatvarali pristigle robijaše. […] Dospio sam u neku veliku ćeliju br. 9, u koju su nagurali gotovo stotinu ljudi tako da se nije moglo spavati. […] Iako su među političkim zatočenicima mnogi bili intelektualci, učenjaci, inženjeri, tehničari i slično, ipak su gotovo svi određeni samo za fizičke poslove. […] Većinu su slali u rudnike ili na sječu i eksploataciju šuma, na teške fizičke radove. […]
 

Đivo Bašić

Hrvatska je i u ratu bila bez ratnih zrakoplova i naftnih derivata

 
 
Koja (čija) je ovo država? I ja se to pitam. Ali se ja to ne pitam kao neki komedijaš, nego kao ozbiljan čovjek. Štoviše, stvaranje neke komedije u toj (o toj) državi je za mene kazneno djelo. O čemu ću poslije. Bit će tu satire i karikature.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/08/Clipboard02.jpg
Protjerivanje Hrvata iz Dalja 1. kolovoza 1991.
 
Ovo vrijeme nabave ratnih zrakoplova, poklopilo se sa prebjezima saborskih zastupnika Milanu Bandiću. Pa možemo reći kako je Hrvatska žrtva fantoma. Američkih i Bandićevih. Što se mora povezati sa Jasenovcem i sa NDH. Kao i sa „najvećim“ zagrebačkim gradonačelnicima - Većeslavom Holjevcem i Milanom Bandićem. Većeslav Holjevac je u Drugom svjetskom ratu oblačio ustašku odoru, pa išao u akciju. A Milan Bandić pod franjevačkim habitom izgrađuje Zagreb. Pod tim habitom on od SPC-a uzima (jede) koljivo i od Katoličke Crkve hostiju. Pače, uzima li Milan Bandić hostiju? To nikad na televiziji nisam vidio, kada je on na svetoj misi. Kao da gradonačelnik grada ulaže svoj novac za izgradnju grada. Kao da je Holjevac arhitekt Novog Zagreba. Jasno da nije. Jasno da je on samo marioneta u rukama onih koji ga toliko dugo drže (su držali) na vlasti zbog ideologije i oblikovanja svijesti. Da bi se moglo reći kako su Zagreb izgradili komunisti (Jugoslaveni), a ne Hrvati.
 
Opet kažem da je ova igra s nabavom američkih fantoma nastavak igre s embargom na uvoz oružja Hrvatskoj u Domovinskom ratu i s „prodajom“ INA-e. Ovu američko-izraelsku igru s prodajom američkih ratnih zrakoplova Hrvatskoj je nužno povezati s obrazloženjem embarga na uvoz oružja Hrvatskoj. A ono je bilo da se taj embargo odnosi i na Srbiju. Tu je važno napomenuti i onu nabavu onog sustava S 300. Za čije kompletiranje, kažu, SAD nije dao dozvolu.
 
Ne manje važno je napomenuti i izjavu Predraga Sekulića iz Siska. Koji je za mene pouzdan svjedok rada Sisačke rafinerije i političkih igara oko nje. Čini mi se da on nedavno reče kako je u pitanju igra oko oduzimanja naftnih derivata Hrvatskoj. Dakle, Hrvatska (u ratu) bez ratnih zrakoplova i bez naftnih derivata!? Zbog fantoma. Stoga bi sud koji je osudio Ivu Sanadera za primanje mita od 10 milijuna eura morao imati dokaze tko, gdje, kada i kako je Sanaderu dao taj novac. Je li to bilo ono pružanje ruku preko stola? Ako nije, Sud bi morao imat (pokazati) bankarske transakcije novca, odnosno uplatnicu i isplatnicu.
 
Opet kažem da je to sve zbog Jasenovca. Opet kažem da se Jasenovac koristi kao moves operandi u jednoj nadziranoj krizi, na jednom od najvažnijih kriznih područja na Zemlji. I opet kažem da SAD vodi glavnu riječ u tome. Prema kojoj SAD uvijek vodi dvostruku (paralelnu) politiku. Sadase SAD Hrvatskoj nameće kao saveznik zbog Triju mora, Višegradske skupine i LNG terminala. A američku politiku prema Hrvatskoj treba gledati kroz njezin odnos prema NDH, odnosno prema Jasenovcu. Ja to ne govorim napamet. Ja za to iznosim materijalne činjenice. Da „Svjetski policajac“, ni nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, ni nakon „američke pomoći u Oluji “nije ni za malo promijenio svoj stav prema Hrvatsskoj, govori to što američki veleposlanik u Hrvatskoj (danas) W. Robert Kohorst negoduje zbog REVIZIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA u Hrvatskoj. Na što mu Vlado Glavaš šalje prosvjedno pismo. Kao kruna (dokaz) velike urote protiv Hrvata imamo laž švicarskog NZZ-a, objavljena na portalu Hrvatski fokus. 14. 12. 2018. Gdje još? Za švicarske novine na njemačkom jeziku komentator Simon Geissbühler kaže: Holokaust nije samo njemački (NZZ, 12. 12. 2018.), te da je Hrvatska iz vlastitih poriva organizirala ubojstva Židova. I tu se genocidni (croatocidni) krug zatvara. Normalno, Nijemci odgovornost za Holokaust nastoje podijeliti s drugma. „Hrvatska ljevica“, ne samo da prihvaća tu podjelu odgovornosti, ona Hrvatskoj nameće najveću odgovornost za Holokaust, dok saveznik Hrvatske - Svjetski policajac negoduje zbog REVIZIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA u Hrvatskoj. I gradi (kažu da će graditi) LNG na Krku.
 
Vrijeme „komedije“ Kako je počeo rat na mome otoku, poklapa se s vremenom kada Hrvati iz Dalja bježe na tegljaču preko Dunava. Tegljač je pun. Na njemu puno mladih majki u svom naručju drži rasplakano dijete. U dan moje najveće tuge i žalosti, dan ukopa mog najmilijeg. Dan kada i bodul sa tog otoka, i Istranin i Zagorec izražava duboku sućut, u moje dvorište dolazi komedijaš sa svojom družinom pričati viceve. Na moje negodovanje, komedijaš kaže da je to samo satira na koju on ima pravo, po zakonu. Ali on zna da i ja imam pravo njega izbaciti iz mog dvorišta. Ali ne mogu. Jer je on jači. On puno vremena provodi u teretani, i on ima bejzbol palicu, pa i kalašnjikov može imati. Pa da vidimo kako bi ovo izgledalo kao satira… Na tegljaču, na Dunavu, uplakana djevojčica u naručju uplakane majke bježi od Veljka Kadijevića, Bate Živojinovića, Miljenka Smoje..., bježi od KPJ i CK, na drugoj strani obale je nasmijani komedijaš. On je krupan i mišićav. On s bjezbol palicom zamahuje na uplakanu djevojčicu, govoreći joj da i ona mora doći u njegovu družinu pričati viceve, jer ako ne dođe, on će je proglasiti malim fašistom.
 
Kao potvrda ovoga što ja pišem o uroti protiv Hrvata dolazi i ova čestitka Srbima za njihov Božić od Ivana Đakića, kao i osude toga. Za što ja tvrdim da je poseban specijalni rat protiv Hrvatske. Jedan perfidan i sofisticirani rat. Rat u kojem se crtaju svastike i slova U u Hrvatskoj. Normalno, Milorad Pupovac diže uzbunu, traži intervenciju svih državnih tijela u Hrvatskoj. Što i dobiva. Sva državna tijela u Hrvatskoj osuđuju taj čin kao ustaštvo. Što je trijumf Beograda (SANU-a).
 

Jure Vukić, Tribanj

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Utorak, 22/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 987 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević