Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Pad broja rođenih u svijetu, Europi i Hrvatskoj u tijeku Drugoga svjetskog rata

 
 
Svuda po svijetu, a osobito u zemljama zapadne Europe, stručnjaci i javni radnici se sve više bave pi­tanjima brojnog napredovanja i nazadovanja stanov­ništva. Javna briga za brojno napredovanje stanovništva zove se politikom o populaciji. Nakon prvog svjetskoga rata u pojedinim zemljama ustanovljeni su naročiti odbori sa zadaćom, da se bave pitanjima populacije. Ova se politika dijeli u dvije grane: u kvantitativnu politiku o populaciji, koja se brine za brojno napredovanje stanovništva, i u kvalitativnu po­litiku o populaciji, koja ide za tim, da spriječi ne­zdrav porod i unaprijedi kvalitet populacije. U zapadnoeuropskim zemljama, pa i u nekojim centralnoeuropskim, stručnjaci i javni radnici poka­zuju veliku zabrinutost zbog stalnog opadanja poro­da, koje se pojavilo osobito zadnjih 20 godina u ve­ćini država. Mnogi ne će ni razumjeti tu veliku brigu i zabrinutost, jer podaci o broju stanovništva po cijelom svijetu i u pojedinim državama pokazuju, da ono brojno ipak napreduje. To se vidi iz ovih podataka:
https://www.havc.hr/img/filmMedia/image/large/2yyxlro1yd2k71wkvclg6ny9knc.jpg
Andrija Štampar
 
Po ovom se vidi, da se je stanovništvo cijeloga svijeta u roku od nešto manje od 100 godina skoro podvostručilo. U Europi je 1800. godine bilo 187 mi­lijuna ljudi, a god. 1937. — 510,000.000 ljudi. Za to vrijeme iselilo se iz Europe 40,000.000 ljudi. U zem­ljama Dalekog Istoka stanovništvo je brojno jako na­predovalo; u Japanu od 31,000.000 god. 1870. Na 64,500.000 god. 1930.; u Indiji od 206,000.000 god. 1872. na 300,000.000 god. 1930.; u Africi od 90,000.000 god. 1800. na 150,000 000 god. 1930.; stanovništvo Amerike poraslo je od 24,000.000 god, 1800. na 240 milijuna god. 1930., dakle podeseterostručilo se; na­ ročito u Sjev. Americi ono je zbog iseljavanja iz dru­gih krajeva brojno osobito napredovalo; u tom dijelu Amerike ono je 1650. god. iznosilo 7,000.000, a 1929. god. 162,000.000.
 
Kad se vide ti brojevi, onda bismo se mogli pi­tati, zašto su stručni ljudi i javni radnici toliko zabri­nuti za stanovništvo i njegovo brojno napredovanje. I u prijašnja vremena bavili su se ljudi sličnim pitanjima; tako je prije 140 godina Malthus obja­vio jednu raspravu o principima populacije i izazvao javno raspravljanje. Po njemu pučanstvo se mnogo brže umnaža, nego li se stvaraju mogućnosti za njegovo održanje. U tome je on vidio jednu opasnost i smatrao je, da stanovništvo brojno uvijek poraste, kad se sredstva za život umnože, a da taj snažni porast mogu spriječiti samo gladi, ratovi, zarazne bolesti i moralna suzdržljivost; no njegova rasprava nije iza­zvala onako dubok dojam, kao što se očekivalo, jer su u ono doba nastupile velike promjene u životu evuropskih naroda. Osobito u XIX. vijeku počela se raz­vijati industrija i to najprije u Engleskoj, a poslije i u drugim zemljama europskim, a naročito u Njemač­koj, tako da su pitanja populacije bila postala čisto teoretična.
 
No kad je nastupila velika privredna depresija god. 1930., stručnjaci su se ponovno počeli baviti kvantitativnom politikom o populaciji; oni su se po­sebno počeli baviti tendencijom brojnog napredova­nja stanovništva i više mislili o budućnosti nego o sa­dašnjosti. Nije naime dovoljno znati, koliko se ljudi rodi i umre svake godine, nego je daleko važnije zna­ti, u kojoj mjeri se nadomješta onaj dio stanovništva, koji rađa, a to su žene u dobi kad mogu da ra­đaju, i koja se obično računa od 15 do 49 godine ži­vota.
 
S toga gledišta vidi se, da je već u drugoj polo­vini XIX. vijeka u jednom broju država zapadne Europe nastupila tendencija opadanja stanovništva. Is­tina, ne postoje točni podatci o stanovništvu za prijaš­nja razdoblja. No u Engleskoj mogu se točni podatci pratiti od polovine XIX. vijeka. Po njima se vidi, da je plodnost žena u dobi, kad mogu da rode, bila jednaka od 1851. do 1871.: u tom razdoblju otpalo je na 1 že­nu u razdoblju sposobnom da rodi od 4.19 do 478 djece. No od god. 1870. opaža se, da broj djece, koja otpadaju na 1 ženu u dobi plodnosti, stalno opada. Tako je još 1881. godine otpalo na 1 ženu 4.64 djece, a god. 1921. samo 2.72 djece, što znači za razdoblje od 1871, do 1921. opadanje za preko 43 %. No da se ispravno prosudi, u kojoj mjeri postoji tendencija broj­nog napredovanja ili opadanja stanovništva, treba znati, koliko se ženske djece rodi, kako je to uveo Kuczynski.
 
Po podatcima iz Engleske vidi se, da je god. 1851. na 1 ženu u dobi sposobnoj za rađanje ot­padalo 2.20 ženske djece, a god. 1934. samo 0.87. Ti brojevi pokazuju, da je u god. 1934., plodnost žena tako jako opala, da i u slučaju, kad bi sva ženska djeca ostala na životu, ne bi stanovništvo brojno mo­glo više napredovati. Po Kuczynskom zove se to ratom reprodukcije, koju on dijeli u bruto i neto ratu. Pod bruto ratom razumije se broj ženske djece, koje rode svake godine žene u dobi sposobnoj za ra­đanje; neto rata je opet broj, koji kazuje broj ženske djece, koji ostane kad se od ukupnog broja odbije onaj broj ženske djece, koja prema iščekivanjima i prema računu pomora u određenom razdoblju umiru.
 
Kad s toga gledišta promotrimo brojno napredova­nje stanovništva u ostalim zemljama, onda vidimo, da je u priličnom broju država neto rata reprodukcije pala ispod 1, što znači, da stanovništvo u tim država­ma pokazuje tendenciju stalnog opadanja. Po podat­cima Društva naroda vidi se, da u države sa neto ra­tom reprodukcije ispod 1 spadaju: Belgija, Engleska, Estonija, Finska, Danska, Francuska, Mađarska, Nje­mačka, Norveška, Letonska, Luxemburg, sjev. Irska, Škotska, Švedska, Švicarska, a da se broj država, koje se nalaze na granici, i koje će uskoro imati neto ratu reprodukcije ispod 1, sve više umnaža.
 
Francuska
 
Prije 150 godina govorili su u Francuskoj, da je ona prenapučena, iako je god. 1778. imala samo 27 milijuna stanovnika. Sada je stanovništvo Francuske od prilike 42,000.000, ali se sve više ističe, kako je ona u velikoj opasnosti i, ako se opadanje stanovniš­tva ne sustavi, kako je osuđena na propast. God. 1850. stanovništvo je Francuske iznosilo 36,000.000, a od današnjeg stanovništva otpada 2,500.000 na stran­ce. Dok se je stanovništvo u Italiji, Engleskoj i Nje­mačkoj u istom razdoblju podvostručilo, u Francus­koj je ono poraslo samo za 10 %. U Skandinavskim zemljama neto rata reprodukcije je daleko ispod 1 i stanovništvo tih zemalja pokazuje tendenciju opada­ nja plodnosti već zadnjih 60 godina. Naročito je bilo izazvano javno mišljenje tih zemalja, kad su Alva i Gunnar Myrdal objavili 1934. god. knjigu »Kriza u populaciji«, u kojoj su istakli, da se u Šved­skoj rodi samo 90.000 djece svake gcdine, a za brojno održanje stanovništva trebalo bi da se rodi najmanje 120.000.
 
Njemačka
 
U Njemačkoj je porod naročito naglo opadao; broj rođenih na 1.000 stanovnika pao je od 34.3 u god. 1901.— 1905. na 14.7, god. 1933. Izvjesno vrijeme ovo opadanje nije zabrinulo javne radnike. Neki su što­više i pozdravili tu pojavu i navodili, da je i pomor opao i da se još god. 1933. rodilo 226.000 ljudi više nego je umrlo. No s takovim shvaćanjem nije se sla­ gao poznati njemački statističar dr. Burgdörfer. On je god. 1930. izradio dva proračuna stanovništva Njemačke u budućnosti. Po prvcm proračunu on je uzeo, da će porod ostati na istoj visini kao i god. 1927, a po drugom proračunu, da će porod za svake gene­racije opasti za 25 % sve do 1955. godine i onda os­tati jednak. Po ovim proračunima uzelo se u obzir, da će pomor ostati isti, i da će iseljavanje biti izjed­načeno s useljavanjem. Po prvom proračunu, stanov­ništvo Njemačke (prije 1938. god.) dostiglo bi 70 mi­lijuna god. 1960. i onda opalo na 60,000.000 godine 2.000. Po drugom proračunu stanovništvo bi brojno napredovalo do 1945. a god. 2.000 ne bi iznosilo više od 47,000.000. Tri godine iza ovog proračuna vidjelo se, da je drugi način proračunavan ja mnogo točniji nego prvi; porod nije ostao na istoj visini kao 1927. god., nego je god. 1932. pao na 978.200 i prema tome bio za 30 % ispod broja, koji je bio potreban za broj­no napredovanje stanovništva. Njemački stručnjaci su osobito isticali razlike između evropskog Istoka i Za­pada i govorili su, da je Istok mlad a Zapad star, a njemu da se pridružuje sve veći broj država srednje Europe. Po Burgdörferu god. 1913. porod je u Rusiji iznosio 30 na 1.000, a u Njemačkoj nešto preko 25.
 
God. 1932. porod u Njemačkoj pao je na 15 na 1.000, a u Rusiji je bio dva puta tako velik; god. 1810. Slaveni su predstavljali trećinu europskog sta­novništva; po računu njemačkih statističara Slaveni bi 1960. god. imali predstavljati polovicu europskog stanovništva Italija se smatrala obično prenapučenom zem­ljom i milijuni iseljenika ostavljah su Italiju. No da­nas Italija nije zadovoljna s brojnim stanjem svojeg stanovništva, jer porod postepeno opada. Tako je u razdoblju od 1885.— 1887. porod iznosio 38 na 1000, a god. 1926. pao je na 28, a god. 1936. na 22.4. U istoj mjeri nije opadao pomor.
 
SAD
 
U Sjeveroameričkim Ujed. Državama isto su se tako mnogo bavili pitanjima populacije. Tako se u jednom izvještaju, koji je izradio naročiti odbor stručnjaka, navodi, da je god. 1900. otpadalo na svakih 100 osoba u starosti od 20 do 60 godina 90 osoba u dobi ispod 20 godina, a da je ovaj broj mla­doga svijeta 1935. godine iznosio samo 68, dok će po proračunu god. 1975. iznositi otprilike 48.
 
SSSR
 
U zemljama Sovjetskog Saveza po popisu od 1939. god. pučanstvo je iznosilo 170,467.186; u uspo­ redbi s brojnim stanjem prije 12 godina ono se povećalo za skoro 16 %; u zemljama ostale Europe to je povećanje iznosilo samo 8.7 %.
 
Prva Jugoslavija
 
U Jugoslaviji, osobito u zapadnim krajevima opaža se tendencija opadanja poroda. Najviši broj poroda dolazi na banovine Vrbasku, Drinsku, Vardarsku, a najmanji na Hrvatsku, osobito užu Hrvat­sku, Dunavsku banovinu pa na Dravsku. Osobito je jasna tendencija opadanja poroda u Sloveniji tako da slovenski stručnjaci sve više ističu značaj te po­jave. U Hrvatskoj je još uvijek visok porod u Dalmaciji, a u Slavoniji se javlja jasna tendencija opa­danja poroda, koja je nastupila još u prošlom vijeku. Na ovo opadanje stanovništva u pojedinim zemljama javni su radnici gledali s raznih gledišta. Jedni su isticali naročito utjecaj opadanja stanovni­štva na društveni i privredni život. Ako broj starijih grupa bude stalno rastao, a broj mladih grupa, spo­sobnih za privređivanje, stalno opadao, onda će dru­štveni i privredni život biti izmijenjen, jer će trebati naći sredstava za uzdržavanje starih grupa, koje same ne će moći privređivati. Engleski stručnjaci isti­ču. da je potrebno izmijeniti društveni i privredni poredak i pravednije raspodijeliti dobra. Drugi se stručnjaci bave pitanjima populacije s politič­koga gledišta, jer po njihovom mišljenju narod, koji ne rađa dovoljno i u kojemu je grupa mladoga svijeta brojno manja od grupe starijega ili pokazuje ten­denciju da brojno stalno opada, ne će biti u stanju da se među drugim, mlađim narodima održi. Oni su pokazivali, kako na 1.000 stanovnika dolazi mlado­ga svijeta ispod 20 godina života: U Francuskoj 304; u Njemačkoj 308; u Vel. Britaniji 324; u Italiji 395; u Sovj. Savezu 448. Oni su navodili, da se iz ovih brojeva jasno vidi, koji su narodi u prednosti pred drugima.
 
Italija
 
Zadnjih 20 godina počela se provoditi kvantita­tivna politika o populaciji. Velik broj država počeo je da poduzima mjere, kojimia bi se spriječilo stalno brojno opadanje stanovništva i stvorili uvjeti, u kojima bi se pojavila želja za rađanjem. Tako je Italija god. 1926. najavila novu politiku populacije. Musso­lini je 26. svibnja 1927. rekao: »Demografska snaga jednog naroda zapravo je njezina ekonomska i mo­ralna snaga. Govorimo otvoreno: što je 40,000.000 Talijana spram tolikih milijuna drugih naroda. Ako Italija hoće da nešto predstavlja, ona mora imati početkom druge polovine ovoga vijeka 60,000.000 stanovnika.« Provodeći svoju politiku populacije Italija je ograničila emigraciju i uvela niz mjera za povećanje poroda. Ona je pokušala da ljude odvrati od celibata i brakova bez djece i da omogući rađa­nje što većeg broja djece i oporezovala je neženje i brakove bez djece; oslobodila od poreza radnike sa više od osmero djece; odlikovala medaljama majke s mnogo djece; daje pomoći za novo sklopljene bra­kove i za porođaje; daje prednosti ii namještenju u javnoj i privatnoj službi roditeljima s više djece. Osim toga Italija je organizirala jako rasprostranje­nu zaštitu materinstva i djece povjerivši ju naročitoj organizaciji. Uvedene su i stroige mjere protiv preki­danja trudnoće i protiv propagande sredstava za sprje­čavanje trudnoće. Uspjeh nije bio onakav, kako se očekivalo. Broj porođaja u razdoblju od 1922. do 1925. opao je za nekoliko hiljada. Višak poroda nad pomorom opao je od pola milijuna u razdoblju od 1922.-1923. na 391.000 u razdoblju od 1935.-1938. Stanovništvo je bilo polovicom 1939. god. 44,105.000, a ako plodnost ne poraste, jedva da će preći 50,000.000 početkom druge polovice ovoga vijeka.
 
Stimuliranje rađanja
 
Njemačka je išla naročito za tim, da jača volju za rađanje. God. 1939, uveden je počasni križ ma­terinstva; još prije uvedena je pomoć porodicama sa petero ili više djece, ako prihod roditelja nije veći od 8.000 maraka godišnje, a imetak nije veći od 50.000  maraka kod petero djece. Ova pomoć iznosi za svako dijete poslije petoga 10 maraka mjesečno, a kod osiguranih po zakonu o socijalnom osiguranju za svako treće i daljnje dijete po 10 maraka mje­sečno, a za peto i više po 20 maraka. Ovu pomoć primalo je oko 2,500.000 djece. Od 1933. uvedeni su zajmovi za brak; do kraja 1938. odobreno je preko 1,000.000 zajmova. Od 1938. god. provedene su mjere protiv bježanja sa sela i odobrene pomoći za one, koji sklapaju brak, a živjeli su dulje vremena na selu i žele da i dalje ostanu u seoskim krajevima. Odobravaju se zajmovi za uređenje seoskog gospo­darstva, a izvjestan se dio zajmova otpisuje, ako oba bračna druga ostanu na selu više godina. Ove su mjere imale uspjeha, jer se vidi, da je od 1933. god. broj rođenih na 1.000 stalno rastao, od 14.7 god. 1933. na 20 god. 1940. No njemački stručnjaci i javni radnici još nisu zadovoljni sa postignutim uspjehom, jer bi broj poroda morao biti šoš veći, pa da se osigura stalno brojno napredovanje.
 
Skandinavija
 
U skandinavskim zemljama bili su imenovani naročiti odbori, koji su imali da prouče pitanje po­pulacije, Tako su ti odbori u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj podnijeli vrlo korisne prijedloge, ali se mjere koje su oni predložili razlikuju od onih, koje se provode u Italiji i Njemačkoj, pa i u Francuskoj i Belgiji u najnovije vrijeme. Švedski stručnjaci su naročito isticali, da polovica obitelji ili nema djece ili ih nema više od dvoje, a 15 % da imaju više nego 7. Po njihovom shvaćanju materinstvo treba da je dobrovoljno, a osobna sloboda i javni interes da se izmire. Dobrovoljno materinstvo i očinstvo treba da se svim obiteljima osigura obavještavanjem o sprječa­vanju trudnoće. Samo onu djecu, koju roditelji žele, da želi i narod. Materijalna vrela zajednice treba tako iskoristiti i društvene prilike preurediti, da roditelji žele što više djece. Treba da postoji har­monija među kvalitativnom i kvantitativnom politi­kom o populaciji. U Švedskoj ,se radi najviše na to­me, da se materijalni standard života obitelji sa djecom i onih koji stupaju u brak, popravi. Tako se daju zajmovi za uređenje kućanstva u iznosu od 1.000 kruna s tim, da se otplate u roku od 5 godina. Pomoći za porođaje iznose 75 kruna, a uživa ih 92 % svih matera. Osim ove pomoći siromašni roditelji obivaju još i 300 kruna za porođaj svakoga djeteta. Određeno je, da manju stanarinu plaćaju obitelji s djecom, a razlika da se plati iz javnih sredstava. U Norveškoj se posvetila osobita briga ishrani male djece i školske djece. Tako dobar zajutrak u grado­vima Norveške dobiva badava 46 % školske djece.
 
Francuska – razni oblici stimuliranja rađanja
 
Francuska je svoje razne odredbe, koje je do­ nijela zadnjih 20 godina s namjerom, da pomogne obitelji s mnogo djece i tako stanovništvo brojno una­prijedi, sredila i upotpunila u Code de la famille, koji je proglašen 29. srpnja 1939. U Francuskoj, kako je poznato, bile su ustanovljene kompenzacijske blagajne, u koje su radnici i poduzetnici uplaćivali određene doprinose; iz sredstava tih blagajna do­bivali su radnici s većim brojem djece naročite po­moći, za koje je i država iz svojih sredstava davala oko 300 milijuna franaka godišnje. Nove odredbe predviđaju pomoć u slučaju prvog porođaja u iznosu od 2.000 do 3.000 franaka, od koje se polovica plaća pri porođaju, a druga pola godine iza porođaja. Pred­viđene su i pomoći za diecu ispod 14 godina, a ako se školuju, ispod 17 godina i to za svako drugo di­jete pa dalje. Ove pomoći iznose kod drugog dje­teta 10% prosječne plaće, kod trećeg 20%, a kod če­tvrtog pa nadalje isto tako 20%. Poljoprivrednici i poljoprivredni radnici, ako je katastralni prihod ma­nji od 40 franaka dobivaju pomoć od 2.000 franaka godišnje, ako imaju četvero djece ispod 14 godina; u slučaju napoličara, polovicu ove pomoći plaća vlasnik zemljišta. Isto su tako predviđene i pomoći, koje bi imale spriječiti bijeg sa sela, koji je nastupio u vrlo velikoj mjeri zadnjih nekoliko godina. Tako se mogu dobiti zajmovi u iznosu od 20.000 franaka za osnivanje seoskog gospodarstva i koji se imadu otpla­titi u roku od 10 godina; zajmovi se diijelom opraštaju pri porođaju svakog djeteta, a sasvim se opraštaju, kad se rodi peto dijete. Isto se tako odobravaju i zaj­movi za uređenje seoskog gospodarstva, a u iznosu od 5.000 do 20.000 franaka, ako su obitelji boravile na selu 5 godina. Kamati za zajam smanjuju se pri po­ rođaju djece, a potpuno se opraštaju, kada se rodi peto dijete. Obitelji bez stalne zarade ili siromašne obitelji dobivaju pomoći od 28 do 50 franaka mje­sečno po svakom djetetu. Code predviđa i mjere za ograničenje prekidanja trudnoće; nadzor nad rodilištima; osnivanie novih rodilišta; borbu protiv dječje smrtnosti; zaštitu nezakonite djece; zaštitu javnog morala; sprečavanje trgovine bijelim robljem; borbu protiv alkoholizma; novi način odgoja u ško­lama, koji bi isticao vrijednost obitelji.
 
Liberalan pogled u "prvoj zemlji komunizma"!
 
U Sovjetskom Savezu, odmah nakon revolucije 1917. god., gledali su na situaciju populacije druk­čije; prekidanje trudnoće dozvoljavalo se u bolni­cama u slučaju da žena nije prvi puta trudna i da nije dulje od 3 mjeseca u drugom stanju: istina, li­ječnici su bili dužni, da žene odvraćaju od prekida­nja trudnoće, ali je broj izvedenih operacija u bolni­cama bio vrlo velik. God. 1935. proglašuju se nove odredbe, jer se vjerovalo, da su društvene i privred­ne prilike u tolikoj mjeri poboljšane, da treba sprječavati prekidanje trudnoće: ono je zakonom od 1936. god. osim u slučaju medicinske indikacije za­ branjeno; obitelji sa više od 5 djece dobivaju pomo­ći u iznosu od 5000 rubalja godišnje za svako dijete iza tog broja. Izrađen je i plan za osnivanje velikog broja rodilišta i mjesta u obdaništima za dojenčad i malu djecu, u industrijskim i seoskim krajevima. Taj se plan po utvrđenom programu od god. 1936. i izvodio. U Sovjetskom Savezu prihvaćeno, je načelo, po kojem je najbolje sredstvo za brojno napredova­nje stanovništva zapravo stvaranje boljih uvjeta života. U drugim opet zemljama uvedene su pomoći iz javnih sredstava obiteljima s većim brojem djece, kao što je slučaj u Novoj Zelandu i u nekim kra­jevima Australije.
 
Pitanjem opadanja porođaja u našim krajevima bavili su se pojedini stručnjaci. No do sada nisu provedene neke naročite mjere, po kojima bi na­ročitu zaštitu i pomoć uživale obitelji s brojnom djecom. Porez na neženje, oprost od poreza obitelji sa devetero i više djece, dodatci na žene i djecu jav­nih i drugih namještenika, neznatne su mjere. U pojedinim našim krajevima opaža se jaka tendencija nazadovanja stanovništva i tome pitanju moralo se posvetiti više pažnje, nego što se zapravo posve­ćuje. Nada Sremec, u svojem osobito poučnom prikazu, iznijela je svoja iskustva i poglede ma to pitanje, a u vezi s brojnim opadanjem domaćeg sta­novništva u nekim krajevima Slavonije. Ona s pu­nim pravom ističe privredne prilike, koje su utje­cale na to i nalazi rješenje toga pitanja u zajednič­kom radu cijeloga naroda i u rješavanju privrednih pitanja.
 

Prof. dr. Andrija Štampar, Liječnički vjesnik, god. LXII., Zagreb, studeni 1940., br. 11, https://library.foi.hr/m8/S01101/1940/1940_00011.pdf

Pismo Franje Tuđmana lordu Owenu i Stoltenbergu iz 1993.!

 
 
Federacija Bosne i Hercegovine pokušava Hrvatskoj zabraniti gradnju Pelješkog mosta i to na hrvatskom teritoriju. Slovenci prijete izvršenjem odluke kompromitirane međunarodne arbitraže iz koje se Hrvatska povukla. Iz Srbije nam stalno stižu poruke kako ne postoje hrvatski ili bosanski Srbi, već samo Srbi kao jedinstvena nacija, valjda, ako im prilike to dopuste i na jedinstvenom teritoriju neke nove Velike Srbije. Kako smo se našli u ovakvoj situaciji stalne defenzive u odnosu na agresivno susjedstvo? Zar Hrvatska nije pobijedila u ratu, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini?
http://www.croatia-in-english.com/images/maps/1848.jpg
Miroslav Tuđman je u knjizi „Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije“ objavio korespondenciju predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i dokumente o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990.-1995. Ovom prilikom objavljujemo pismo koje je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman poslao supredsjedateljima „mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji“ lordu Davidu Owenu i gospodinu Thorvaldu Stoltenbergu. Pismo je dobar pokazatelj Tuđmanovih razmišljanja o prostornim i povijesnim granicama hrvatskog naroda. Danas ga neki novopečeni desničari optužuju da je bio komunist, pa i izdajnik, ali Tuđman je kao lider nacije čitavo vrijeme imao u vidu granice Banovine Hrvatske iz 1939. Da se nije radilo samo o teoretskim idejama, svjedoči i ovo pismo u kojem dr. Franjo Tuđman sasvim otvoreno iznosi prijedloge mogućih zamjena teritorija.
 
Naravno, i te prijedloge treba promatrati u kontekstu odgovora na planove Owena i Stoltenberga koji su i sami predlagali različite teritorijalne trampe. U nastavku pročitajte pismo predsjednika Franje Tuđmana supredsjedateljima „MKBJ“ Owenu i Stoltenbergu:
 
»Štovani,
Potpuno razumijem Vašu brigu (izraženu u pismu koje sam primio jučer 25. lipnja) da u Bosni i Hercegovini treba postići pravedno razgraničenje prihvatljivo za Muslimane i međunarodnu zajednicu. Nadam se da Vas ne moram uvjeravati da ću sa svoje strane učiniti sve da se postigne najpravednije pa i svako moguće rješenje za postizanje mira. Međutim, prijedloge o kojima je riječ u Vašem pismu ne bih mogao podržati. Što se tiče pristupa Muslimanske većinske republike Jadranskom moru mislim da je potpuno zadovoljavajuće ono što sam ponudio sa slobodnom zonom u hrvatskoj luci Ploče. Traženje nekog razgraničenja u području istočno od Mostara (kroz Šipovac i Blagaj) i južno od puta Rečica-Stolac (uključujući Opličići i Poplat) ne dolazi u obzir jer siječe cjelinu područja i glavne prometnice.
 
Molim Vas imajte na umu razgraničenja iz 1939. Ono se u sadašnjim okolnostima ne može smanjivati na hrvatsku štetu. To nije prihvatljivo ni za pučanstvo Herceg-Bosne, a ni za Hrvatsku iz strateških razloga.
O ustupanju područja sjeverno od Save kod Brčkog u zamjenu za područje oko Dubrovnika ne možemo uopće raspravljati. U Hrvatskoj je veliko i opće nezadovoljstvo što je Hrvatska ostala bez teritorija do Zemuna, a pogotovo kotara Šid koji je 1939. hrvatsko-srpskim sporazumom bio uključen u Banovinu Hrvatsku. O tom uskom području za prometnicu moglo bi se jedino raspravljati u zamjenu za područje Subotica-Sombor, u kojemu hrvatsko i mađarsko stanovništvo čini većinu u odnosu na srpsko, a eventualno i za spomenuti kotar Šid.
Osim toga područje oko Dubrovnika srpsko-crnogorski predstavnici nude u zamjenu za Prevlaku. Načelno o tome hrvatska strana iz strateških razloga zaštite Dubrovnika može prihvatiti razgovore. Dijelim Vaše mišljenje da je problem u pronalaženju realističnog prijedloga razgraničenja. Pritom, međutim valja imati na umu ne samo veličinu teritorija nego i prometne, gospodarske i kulturne odrednice.
Sve tri strane u BiH a i međunarodna zajednica, morati će se na kraju suglasiti ako ne s najboljim a ono s jedinom mogućim rješenjem da bi došli do mira. U očekivanju da će nas dosadašnje spoznaje i idući susreti približiti tom cilju, upućujem Vam izraze svoje zahvalnosti za dosadašnje napore i najbolje želje za konačni uspjeh.
 
S poštovanjem,                                 Predsjednik Republike Hrvatske
Zagreb, 26. lipnja 1993.                           Dr. Franjo Tuđman«
 

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/pismo-franje-tudmana-lordu-owenu-i-stoltenbergu-iz-1993-1086106/

Čudesna i opasna odluka Ustavnoga suda

 
 
U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima
U ovoj raščlambi polazim od pretpostavke da su se članovi ovoga Vijeća već u početku sami diskredidirali i učinili nepouzdanima da bi svoju zadaću odraditi na profesionalan, nepristran i znanstven način. Tomu je doprinijela i izjava predsjednika Vlade gosp. Andreja Plenkovića, koji je u smislu naputka Vijeću izjavio da nije potrebno raspravljati o razdoblju iz Drugoga svjetskoga rata i fašističkoj naravi NDH te pozdravu Za dom spremni, jer da je o tim stvarima svima već sve dobro poznato. U skladu s takvim stavom predsjednika Vlade većina članova Vijeća su također davali svoja mišljenja, tako da je Hrvatski narod već nebrojeno puta imao priliku čuti kao općeprihvaćenu činjenicu da je NDH fašistička tvorevina i da Za Dom Spremni nema izvorište u našoj ranijoj povijesti nego da je nastao za vrijeme NDH te da je stoga nedvojbeno fašistički.
https://i.pinimg.com/736x/40/06/67/400667acb06b7aea5650b1888b019c2d--jewish-history-persecution.jpg
Uhićeni Židovi u Beogradu travnja 1941.
 
Uz rijetke iznimke, takve i slične izjave davali su i stalno ponavljali političari  lijevih i desnih opredjeljenja,  prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesničari. Sada je taj stav “blagoslovio” i hrvatski Ustavni sud čudesnom odlukom o promjeni imena ulice 10. travnja u jednom slavonskom selu i na taj način velikim dijelom učinio potpuno suvišnim daljnji rad i postojanje Vijeća za suočavsnje s prošlošću nedemokratskih režima. Jer svaki drugi zaključak Vijeća, osim onoga što je Ustavni sud rekao o “dobro poznatoj povjesnoj istini“ o NDH ili ZDS, po logici stvari moralo bi biti tumačeno kao protuustavno. Međutim, ovakva stajališta (uključujuć i ona Ustavnog suda) ne temelje se na istini niti na znanstvenom pristupu, već na ekstremnom konformizmu, gdje se obično samo ponavlja ono što se čuje od drugih “autoriteta”, što je inače u totalitarnom sustavu uvriježeno kao poželjan i prihvaćen način ponašanja u borbi za egzistenciju pod poznatom krilaticom - snađi se druže.
 
Budući da je poznato kako je znatan broj ljudi sklon konformizmu i u normalnim okolnostima, onda nije teško pretpostaviti kako je on još daleko veća pojava među onima koji su odrasli i obrazovani su u totalitarnim sustavima. Još početkom pedesetih godina prošloga stoljeća svjetski poznati poljsko-američki znanstvenik psiho-sociologije Solomon Asch (1906.-1997.) rekao je: “Sklonost konformizmu u našem društvu je tako snažna da su prosječno inteligentni i dobronamjerni mladi ljudi voljni bijelo nazvati crnim”.
 
On je do toga zaključka došao na temelju brojnih ispitivanja, koja su postala paradigmom za daljnja kasnija proučavanja društvene problematike u obrazovnim ustanovama širom svijeta. U takvom jednom pokusu (eksperimentu) i osobno sam sudjelovao na fakultetu u Škotskoj, po točno zadanoj metodologiji kako ju je prof. Asch davno propisao. Bio sam u kontrolnoj grupi od desetak studenata koji smo u prethodnom tajnom dogovoru s voditeljem pokusa kasnije davali netočne odnosno lažne izjave u nazočnosti druge grupe studenata koji su bili stvarni subjekti pokusa. Na kraju pokusa ustanovljeno je da se oko 35 % studenata ciljane grupe identificiralo s lažnim izjavama glede prepoznavanja određenih stvari u skladu s onim što je izjavljivala i kontrolna grupa - premda bi svaka prosječno inteligentna osoba morala prepoznati da se radilo o netočnim podatcima odnosno o lažnim izjavama kontrolne grupe.Slične rezultate je uvijek u nizu svojih pokusa dobivao prof. Asch kao i mnogi drugi sociolozi godinama poslije njega.
 
Drugi slučaj, isto tako relevantan za ovu raspravu, su ispitivanja provedena na Stanford sveučilištu u Kaliforniji sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Studenti koji su o nekim temama imali izrazito snažna i radikalna stajališta, odabrani su da sudjeluju u pokusima, u kojima bi oni bili plaćeni da javno održe govore ili daju izjave sasvim suprotno njihovim osobnim stajalištima. Pokazalo se na kraju da bi njih između 65 - 70 % kasnije promijenili svoja izvorna stajališta i prihvatili nova o kojima su se javno pred drugima izjašnjavali. Primjerice, jedan je student imao ekstremno rasistička uvjerenja, uvijek je isticao superiornost bijele rase, a crnu rasu je smatrao ne samo manje inteligentnom nego i u svakom smislu manje vrijednom. Nakon što je pristao održati javni govor u kojem je tvrdio, suprotno svojim uvjerenjima, da je crna rasa po svim ljudskim i biološkim karakteristikama bolja i nadmoćnija od bijele rase, kasnije je ostao kod onoga što je tada javno izjavio, jer nakon što se javno deklarirao kao onaj koji vjeruje u superiornost crne rase, više se nije vraćao svojim prijašnjem stajalištima i uvjerenjima o superiornosti bijele rase. Također, studenti izrazito liberalnih uvjerenja, nakon takvih pokusa u kojima bi javno zagovarali konzervativna stajališta, kasnije bi među drugim studentima zauzimali stajališa u korist konzervativnih političkih uvjerenja. Slično je bilo i u obrnutim slučajevima.
 
Zašto su rezultati ovih ispitivanja važni za ovu raspravu? Odgovor se nameće sam po sebi. Možda griješim, ali koliko je meni poznato, niti jedan član Vijeća za suočavanje s prošlošću nije za vrijeme totalitarnoga režima u Jugoslaviji bio proganjan ili kažnjavan zbog suprostavljanja tadašnjem režimu. Stoga bi se moglo razumno zaključiti da pripadaju onoj vrsti ljudi – njih 65-70 % - koji su skloni ekstremnom konformizmu. A budući da su većina njih stvarali svoje karijere u totalitarnom sustavu, sigurno su smatrali korisnim ponekad davati izjave u pohvalnom smislu za taj sustav čak možda i protiv svojih vlastitih uvjerenja. To je, naime, u totalitarnom sustavu bio jedan od preduvjeta za uspješan napredak na društvenoj ljestvici uspona. Dakle postotak konformizma u takvim okolnostima bio je sigurno i puno veći od onih u gore navedenim ispitivanjima. Za umirivanje vlastite savjesti takva se stajališta nazivalo - razumnim pragmatizmom.
 
Kako dakle vjerovati da će članovi ovoga Vijeće na znanstven i nepristran način pristupiti raspravi o posljedicama totalitarnih (nedemokratskih) režima i objektivno preporučiti Vladi koji se to simboli i pozdravi ne bi smjeli tolerirati niti u javnosti pojavljivati. Već i sama činjenica da su pristali vijećati i propisivati koji su simboli iz naše povijesti s moralnog i političkog stanovišta javno prihvatljivi a koji nisua, a da se po svemu sudeći prethodno nisu dovoljno potrudili ovladadi najosnovnijom materijom povijesnih činjenica, niti se barem empatijom približiti duhovnom raspoloženju naroda u ime kojega smatraju da mogu arbitrirati (kao što su to, osim jedne časne iznimke učinili sudci  Ustavnoga suda), samo po sebi ih diskvalificira.      
 
Nastojat ću u ovoj raspravi ne ići u širinu pa ću se zadržati samo na spornom pozdravu Za Dom Spremni, kao i na čudesnom fenomenu odluke Ustavnoga suda o zabrani imena ulice 10. travnja. Mnogi govore da uopće nije potrebno trošiti vrijeme na stvari kao što je ZDS, da to nije bitno, da je puno važnije usmjeriti svoju pažnju na stvari poput fenomena AGROKOR. Ne slažem se, jer i u jednom i drugom slučaju, u svakom na svoj način, radi se na podrivaju temelja hrvatske države kao i  nacionalnog identiteta. Nije sam pozdrav kao takav bit problema nego način i razlozi radi kojih ga se osporava. Unatoč brojnim dokazima da je to pozdrav koji je usidren u duhu i povijesti našega naroda, razni “stručnjaci” stalno ponavljaju očite neistine da ZDS nema uporište u našoj ranijoj tradiciji, nego da je nastao za vrijeme NDH i da je stoga isključivo fašistički. Kao što rekoh, tvrde to i stalno uporno ponavljaju političari lijevih i desnih opredjeljenja,  prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesničari, koji bi se kao znanstvenici u toj disciplini trebali strogo držati zadanih načela znanosti, a ne tvrditi nešto samo zato što je to u određenom trenutku politički oportuno, popularno, ili zato što mainstream mediji to nekritički prikazuju kao neupitnu istinu. No, činjenica da toliki broj njih stoji iza takvoga tumačenja, to još uvijek nipošto ne znači da su njihova stajališta utvrđena na istini. Možda se radi o njihovom pretjeranom konformizmu, te da su, kao što to ističe prof. Asch, spremni tumačiti da je bijelo crno, dakle da se radi o fenomenu do kojeg je svojim istraživanjima taj proslavljeni znanstvenik dugogodišnjim istraživanjima došao. Možda se radi o neznanju, a možda i o potpunoj indoktrinaciji tumačenja povijesti kakva je odgovarala totalitarnom režimu, kojem je takva povijest bila potrebna u namjeri da pred narodom opravda prisilno uvođenje svoje nove marksističke ideologije.
 
U doba kad je marksizam polovicom prošloga stoljeća prolazio kroz svoje krizno razdoblje, nobelovac Albert Camus bio je upitan, misli li da je još uvijek moguće vezati uzroke istine s Partijom, državom ili bilo kojom organizacijom te imati potpuno pouzdanje u nju, da jednostavno ne može pogriješiti u svojoj misiji? Camus je u tadašnjem ozračju svih lijevih pokreta u prisvajanju monopola na istinu odgovorio:
 
“Ako apsolutna istina pripada bilo komu na ovom svijetu, ona sasvim sigurno ne pripada čovjeku ili stranci koja tvrdi da ju posjeduje. Kad se radi o povijesnoj istini, što više netko tvrdi da ju posjeduje to više laže. Na kraju svega, on postaje ubojica istine. Mađarski ustanak (1956.) u svom izvornom smislu bio je usmjeren protiv sveopće laži. Dakle, bilo je nužno izvršiti atentat protiv ljudi koji su se borili protiv laži a onda ih nastojati obesčastiti  dodatnom laži prozivajući ih fašistima.”Toliko o boljševičkoj istini.
 
Većina članova Vijeća izrazila je mišljenje da se o Jasenovcu više nema što raspravljati, a predsjednik Vijeća je odbio podržati inicijativu potpisanu od velikog broja ljudi, u kojoj ugledni akademici i intelektualci traže od HAZU-a da podrži i zaštiti organizirani znanstveni pristup u istraživanju naše povijesti. Po shvaćanju predsjednika HAZU-a tako nešto je nepotrebno i suvišno. Na temelju čega bi onda narod imao povjerenja u takvo Vijeće kojem on predsjeda?
 
No, kad već osporavam u ovom konkretnom predmetu stajalište intelektualne elite, školovane u jugo-komunističkom sustavu, koja jednostavno zastupa mišljenje da je ZDS nastao u NDH i da je stoga fašistički te da mu nema mjesta u javnosti, onda je red da dokažem zašto su njihova tumačenja u potpunosti kriva, da ne kažem lažna. Poslužit ću se samo s provjerljivim činjenicama, koje će opovrgnuti gore spomenute površne i lakoumne tvrdnje.
 
A što su u ovom slučaju činjenice?
 
1) Pozdrav Za dom spremni pojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima i korespondenciji između pripadnika pokreta
“USTAŠA – hrvatska revolucionarna organizacija”.
 
2) Ta je organizacija nastala ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan Granđa i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica.Dakle ustaški pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj Skupštini, izvršenog nad legitimnim i na demokratski način izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na teror fašističkoga i terorističkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji.
 
3) Može se iz postojećih i svima dostupnih dokumenata vidjeti da se već 1932. u korespondenciji pripadnika ustaške organizacije koristi pozdrav Za dom spremni. Stoga, ako se želi povijest tumačiti na objektivan i cjelovit način onda se mora prihvatiti činjenicu da ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj šestosječanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom fašizmu i terorizmu.
 
4) Tadašnji ustaški otpor velikosrpskom fašističkom teroru pozdravilo je čak i onodobno vodstvo komunističke partije. Sve je to zabilježeno i dokumentirano. Evo samo jedan primjer: Proleter br. 28. iz prosinca 1932. glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u izvještaju pod naslovom „Ustaški pokret u hrvatskim krajevima“ među ostalim piše: „Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.“
 
5) U to je vrijeme ZDS već bio u uporabi službene korespondencije Ustaškoga pokreta. Dakle, očito je da komunisti tada nisu ZDS smatrali fašističkim pozdravom, niti ustaše fašistima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i opravdanim ustaški otpor protiv fašističke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma – pa i uz izjave nedvojbene podrške CK-KPJ takvoj borbi. 
 
6) U svim tadašnjim komunističkim glasilima, od Proletera, Našeg puta pa do partizanskog Vijesnika iz ratnih dana, vodstvo komunističke partije stalno je pisalo o neviđenom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obično terminom „vojno-fašistička diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju Ustaše su se čitavo desetljeće borili protiv Fašizma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.
 
7) Ogromna većina Ustaša su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono što su bili i kad su se borili protiv krvave fašističke diktature kralja Aleksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduše, kasnije modificiranim u NDH za određene prigode u - Za Poglavnika i Dom Spremni.
 
Kada su i zašto komunisti počeli ustaše nazivati fašistima?
 
8) Komunisti su se stavili na čelo partizana i NOP-a, s tada glavnim ciljem da tek uspostavljenu NDH unište. To je pravi uzrok i začetak tadašnjega GRAĐANSKOGA RATA. Treba istaknuti da velik dio partizana možda nije bio ni svjestan o čemu se zapravo radilo. Ali u ovom osvrtu nije mjesto ulaziti u taj dio povijesti. Dakle to su činjenice, to je prava i provjerljiva istina, koja je svima dostupna. Da nije bilo tako onda bi se komunisti i partizani borili protiv Paveličevoga režima, a ne protiv države. I tu leži pravi razlog zašto su komunisti odjednom morali ustaše proglasiti fašistima, izdajicama i tuđim slugama a njihov pozdrav ZDS fašističkim,. Paradoksalno, boriti se u obrani svoje domovine i biti izdajicom!? Ali kako bi komunisti inače mogli opravdati svoju borbu protiv ustaša i domobrana, koji se nisu borili za bilo koju ideologiju, nego su se borili protiv - kako su je komunisti zvali - vojno-fašističke velikosrpske monarhije u obrani svoje domovine i svoje tek uspostavljene države -NDH. Komunisti su pak, zajedno s partizanima i po nalogu Kominterne, nakon raskida sporazuma između Hitlera i Staljina, morali promijeniti svoju politiku i boriti se za uspostavu nove Jugoslavije, a to je bilo nespojivo s postojanjem samostalne hrvatske države, pa je i NDH trebalo proglasiti fašističkom, da bi bilo opravdano rušiti ju i boriti se protiv svih onih koji su ju branili, pa i proglasiti ih izdajicama i fašistima, po boljševičkom običaju kako to nobelovac Camus lijepo objašnjava.
 
Prije tih promjena, komunističko glasilo Proleter piše o zaključcima s Prvoga kongresa Kominterne gdje se među ostalim ističe da je prva „jugoslavenska država stvorena primjenom sile“ i da je ona u biti „vazalna država Antante“. Kominterna u to doba smatra da uspostava Kraljevine SHS u biti znači „ogromno teritorijalno povećanje Srbije“. Na Petom kongresu Kominterne održanom od 17. lipnja do 8. srpnja 1924., zaključeno je da se „opća parola o pravu naroda na samoodređenje koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastva Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika“.
 
Takvo stajalište KPJ bilo je tada i službena politika Kominterne. U svim bitnim pitanjima bilo je to tada i u skladu s političkim smjernicama i ciljevima Ustaškog pokreta u borbi protiv vojno-fašističke diktature Kraljevine Jugoslavije.Takvi su odnosi, pa i suradnja, trajali sve dok 1933. u Njemačkoj na vlast nije došao Hitler. Tada, zbog nacističke opasnosti, Kominterna radikalno mijenja svoj stav prema Jugoslaviji i zagovara njenu opstojnost, pa je u skladu s tom promjenom odmah osudila i atentat na kralja Aleksandra, prozvavši ga da se radi o „napadu fašizma na demokraciju“. Dakle opet u skladu sa zapažanjem Alberta Camusa o boljševičkom tumačenju povijesne istine.  Hrvatski komunisti teško doživljavaju te promjene te im se i opiru. To se vidi i iz njihova glasila Hrvatski put koji je izlazio do 1936., gdje su nastavili, suprotno službenoj politici Kominterne i Moskve, zagovarati politiku hrvatske borbe protiv velikosrpske hegemonije. Ali s vremenom se sve promijenilo i Komunistička partije Hrvatske je pod raznim pritiscima prihvatila politiku borbe za novu Jugoslaviju, napuštajući pod vodstvom Josipa Broza u potpunosti ideju o samostalnoj hrvatskoj državi, a slijedom toga pokrenuli i komunističku odnosno partizansku borbu protiv NDH. To je pravi razlog za komunističku propagandu o ustaškom fašizmu, nacizmu, izdajstvu itd., a činjenica da je ustaški režim prihvatio „savezništvo“ sa silama osovine, takva je propaganda dobila i svoj konkretni oslonac. Iako treba reći i to, da jugoslavenskim komunistima nimalo nije smetao sporazum između fašističke odnosno nacističke Njemačke i komunističkoga SSSR-a sve dok Hitler nije prekinuo sporazum sa Staljinom i napao Rusiju odnosno SSSR.
 
U našoj javnosti se strašno zamjera Paveliću zato što je pristao na „savezništvo“ s Hitlerom, ali nitko ne pita je li on imao stvarnoga izbora i kakve bi posljedice bile da nije pristao. Na kraju konca Pavelić nije bio prvi Hitlerov izbor. Prije njega su Nijemci tražili da vlast u Hrvatskoj uz njihovu pomoć preuzme Vladko Maček, koji je to odbio pod izgovorom da ne može jer da je on demokrat, iako je bio prije toga  spreman, kao član beogradske Vlade, potpisati sporazum s nacističko-fašističkom Osovinom. Što nam to govori o Mčeku? Nijemci su tražili i druge moguće kandidate za tu ulogu, ali su ovi odbijali uz primjedbu da oni u narodu nisu imali potporu kao što ju je to imao Pavelić. Opravdano je stoga upitati, što bi se dogodilo da je odbio i Pavelić? Na vrhuncu moći u to doba, Nijemcima sigurno ne bi predstavljalo neki poseban problem da zajedno s Talijanima pregaze hrvatsku u vrlo kratkom roku, kao što su to napravili i sa Srbijom. A ne bi im predstavljalo problem naći ni nekoga poput velikosrbina Milana Stojadinovića, bivšeg predsjednika Vlade u Srbiji, kojeg je nedugo prije toga beogradski režim smijenio zato što je potajno dogovarao s Mussolinijem podjelu Jadrana i hrvatskoga priobalja. Možemo lako pretpostaviti što bi se s Hrvatskom i hrvatskim narodom u takvim okolnostima događalo.
 
Dakle, Pavelićevo pristupanje „savezništvu“ s Hitlerom bilo je pitanje opstanka hrvatskoga naroda. Osobito kad se zna da je Hitler prije uzimanja u obzir Pavelića, u vrijeme vojnoga puča u Beogradu i odluke da napadne Srbiju, Mađarima nudio da Hrvatsku pripoje Mađarskoj u smislu nekakve autonomije. Mađari su, srećom, tu ponudu odbili, ali ona im je i dalje stajala na stolu zbog toga što je Hitler želio da mu se Mađarska pridruži u napadu na Jugoslaviju. Hitler je Pavelića prihvatio kao alternativu tek nakon Mačekovog nepristajanja i nakon što Mađari nisu pristali na priključivanje Hrvatske Mađarskoj pod nekim vidom autonomije, i tek nakon što su ga Talijani uvjerili da će Pavelić u Hrvatskoj imati u narodu široku potporu. Dakle nije Pavelić bio Hitlerov izbor zbog  ideoloških razloga nego zbog toga što u tom trenutku za sebe nije našao bolje rješenje. A naravno, u tadašnjoj konstelaciji globalnih snaga i u već sasvim neizbježnom ratnom ludilu, sigurno ni Pavelić nigdje na obzoru nije vidio bolju ili manje pogubnu alternativu.   
 
Kad su 1989. Mihaila Gorbačova pitali što misli o sporazumu između Hitlera i Staljina neposredno prije Drugog svjetskog rata, on je odgovorio da je to bila opravdana odluka jer se radilo o spašavanju SSSR-a i tamošnjih naroda. Zašto bi taj slučaj bio politički i moralno opravdaniji od onoga što je napravio Pavelić? Hrvatski narod u to doba sasvim sigurno nije bio izložen manjoj pogibelji od Rusa i drugih naroda u SSSR-u. Napokon, zašto bi bilo s moralnog stanovišta opravdanije za zapadne sile, zbog ugroze od Hitlera, ući u savezništvo sa Staljinom, koji je imao radikalno drukčija ideološka stajališta i svjetonazorska uvjerenja. Zapadni saveznici su ipak imali veći izbor jer nije im prijetila onakva pogibelj s kakvom je bio suočen Pavelić i hrvatski narod, koji i nije imao stvarnoga izbora.
 
Ja sasvim sigurno nisam jedan od onih koji bih tražio opravdanja za Pavelićeve ozbiljne promašaje i krive korake u NDH. O njemu kao relativno dobrom revolucionaru i izuzetno lošem državniku pisao sam još u emigraciji, gdje takva kritika na njegov račun nimalo nije bila dobro primana. Ali vrijedi biti objektivan pa realno ocijeniti u kakvim je okolnostima radio. Njegov je najveći grijeh bio što je potpisao rasne zakone. Ostajem kod stajališta da ih nikad, bez obzira na sve, nije smio potpisati, a još manje primjenjivati. Međutim, vjerujem da ih nije potpisao zato što bi to bilo u skladu s njegovim ideološkim uvjerenjem, jer kako onda objasniti da je u njegovoj vojsci bilo nekih tridesetak generala i visokih časnika židovskoga podrijetla? Zato vjerujem da je iz nekih samo njemu znanih razloga svjesno pristao na ulogu marionete kad je pristao na rasne zakone. ali bez obzira na njegove razloge, to je bio duboko neljudski i nemoralan  čin i baš s ničim ga se ne može opravdati. U svakom slučaju, unatoč takvom moralnom posrnuću Pavelića i ustaškoga režima te njihove marionetske uloge, to još uvijek ne znači da se NDH jednostavno može prozivati fašističkom državom. Osobito ne u trenutku stvaranja.
 
Za vrijeme njezinoga nastanka pozdravio ju je jednodušno cijeli hrvatski narod. Nitko se tada nije izjašnjevao za fašističku ili nacističku ideologiju, već jedino za svoju nezavisnu državu. Po čemu je onda za Ustavni sud HR‘dobro poznata povijesna istina’ da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji.“ Na temelju kakvih saznanja je Ustavni sud HR došao do tako smjelog zaključka? Jer u trenutku stvaranja NDH ta težnja je bila i legitimna i opravdana. A kako i tko je zlorabio te povijesne težnje to bi u najmanju ruku trebalo prepustiti znanstvenom istraživanju.U NDH nije bilo Ustava, ili bilo kakvog drugoga temeljnog državnog dokumenta  u kojem bi pisalo da je NDH Fašistička ili Nacistička. Pa niti u Ustavu Hrvatske Revolucionarne Organizacije USTAŠA iz 1929., ili u Načelima Ustaškog Pokreta iz 1932. godine nigdje ne stoji da se ta organizacija temeljila na fašističkim ili nacističkim ideološkim zasadama. Tadašnja povijesna zbivanja nedvojbeno pokazuju da u trenutku proglašenja NDH i plebiscitarnog oduševljenja hrvatskoga naroda nije bilo ni govora o izjašnjavanju naroda za fašističku ili nacističku NDH. Nije to zabilježeno niti u bilo kakvim službenim dokumentima.
 
U kojem trenutku se je  onda došlo do „dobro poznate povijesne istine“, da je „NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji“? Je li to možda bilo 11. travnja, 22. svibnja, ili 29. studenoga 1943.? Od kud danas Ustavnom sudu RH takvo tumačenje, osim ako nije u stanju prepoznati razliku između države i režima. Temelji li se shvaćanje Ustavnoga suda na interpretaciji povijesti komunističkoga totalitarnoga režima i velikosrpskih mitova po receptu kako ga objašnjava nobelovac Camus. Sve to upućuje na činjenicu da je revizija tumačenja povijesti na znanstvenim osnovama nasušno nužna prije bilo kakvih službenih zadiranja u proklamiranje u ono što je dopušteno a što nije. Osobno mislim da su bilo kakve zabrane oko tih pitanja najgore rješenje, jer se s tim baš ništa ne će riješiti nego će samo još pojačati podjele. Polazi se od pogrješne pretpostavke da se primarno radi o ideološkim razlikama, kad su u biti razlike najprije u drukčijim interpretacijama povijesti.
 
Naš Ustavni sud sklepao je nekakvu usporedbu između presude u Strasbourgu o „negiranju holokausta“ s imenovanjem ulice 10. travnja u nekom slavonskom selu. Ni s najboljom voljom ne mogu dokučiti kako imenovanje ulice „10. travnja“ predstavlja negaciju holokausta ili njegovu reviziju, a još manje mi je shvatljivo po kojoj logici je to zlouporaba prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Niti boljševičko revolucionarno pravosuđe iz 1945. ne bi se dovinulo ovakvim akrobatskim vještinama i ovako perverznoj logici. Po kojoj logici se uspostavu NDH uspoređuje s holokaustom? No, nema smisla dalje na tu temu raspravljati, jer časni sudac Miroslav Šumanović je u svojem Izdvojenom mišljenju sve  savršeno dobro objasnio i argumentirao.
 
Ovdje mi se čini potrebnim samo postaviti Ustavnom sudu nekoliko pitanja:
Smatra li Ustavni sud da je totalitarni sustav Trećeg Reicha istovjetan s onim što je postojalo četiri ratne godine u NDH? Postoji li opća međunarodna suglasnost definicije totalitarnoga sustava? A to je nužno ako se pravosuđe s tim pitanjima želi baviti i donositi odluke.
Predsjednik Truman, bivši predsjednik SAD-a, izjavio je 1948. godine: „Meni je rečeno da je Tito poubijao više od 400.000 svojih oponenata u Jugoslaviji prije nego što se napokon mogao učvrstiti kao diktator.“ Pitanje je koliko ih je još morao poubijati i utamničiti prije nego što je učvrstio totalitarni sustav? Jer biti diktator još uvijek ne znači imati totalnu kontrolu i vlast.
 
Dakle, može li se onda uopće NDH smatrati totalitarnom? Može li se u četiri ratne godine postojanja NDH uopće uspostaviti totalitarni sustav kad se zna da je već od prvih dana svoga postanka NDH bila suočena s pobunjeničkim otporom i kad je poznato da cijelo vrijeme svoga postojanja nije imala kontrolu nad velikim dijelom svoga državnoga teritorija. Osobito kad se zna da je dobrim dijelom svoga postojanja djelovala pod de facto marionetskim uvjetima? Po kojim kriterijia bi se onda NDH moglo uopće definirati kao „totalitarnu tvorevinu“? 
 
Budući da su sve to provjerljive povijesne činjenice, kako se onda NDH uopće može uspoređivati s totalitarnom fašističko-nacističkom Njemačkom? Slijedom toga, kako se uopće „U“, koji je predstavljao simbol borbe u obrani od velikosrpskog fašizma, može uspoređivati sa svastikom ili kukastim križem, koji je simboliziralo nazi-fašističko osvajanje i porobljavanje drugih naroda? Kako se pozdrav ZDS može uspoređivati sa Zig Hail? Kako se Ustaše kao branitelje svoje domovine može uspoređivati s agresorskom vojskom Trećeg Reicha, čiji je cilj bio u ime nazi-fašističke ideologije osvajati i pokoravati svijet.?
 
Gospodo, od vas hrvatski narod očekuje da iziđete iz te komunističko-velikosrpske propagandne žabokrečine te da ga oslobodite od daljnje stigmatizacije po obrascu beogradske mitomanije i laži. Ali da bi oslobodili narod najprije morate osloboditi sebe. Jer vi ste se s ovim obrazloženjem o zabrani imena ulice na najzlokobniji način upregnuli u kola velikosrpske propagande pa ste im još dali i službenu potvrdu jedne od naših najviših institucija, blagoslivljajući njihove laži s otrovnim dugoročnim posljedicama kako na međunarodnoj razini tako i doma. Nije njima potrebna peta kolona kad vi za njih odrađujete njihov posao daleko bolje i ubitačnije od njih samih. Shvaćate li da ste s ovom svojom odlukom teško naštetili dignitetu RH te osobito instituciji Ustavnoga suda RH ali, što je i još opasnije, ozbiljno ste narušili povjerenje naroda u ustanovu koja bi trebala  kao jedna od četiri stupa naše vrhovne vlasti predstavljati stabilnost države i vjeru u njen pravni i pravedan poredak. Lomljenje vjere građana u najviše institucije državnoga poretka i sustava vlasti predstavlja najveću moguću opasnost i destabilizaciju države.
 
Najlakše bi vašu djelatnost bilo okarektizirati kao djelo namjerne izdaje, ali ja se ne želim služiti takvim preteškim terminima, jer želim vjerovati da vam nije namjera potkopavati temelje države, budući da i sami predstavljate jedan od četiriju stupova tih temelja. Radije vjerujem da se radi o neznanju, nemaru, ispranim mozgovima, indoktrinaciji i općenito o činjenici da se radi o ljudima koji nisu u stanju samostalno i slobodno razmišljati. Radi se o osobama koje pate od onoga što bi se u ovom slučaju moglo nazvati KPSP (kroničnim psihološkim stresnim poremećajem). Odgojeni i obrazovani u totalitarnom sustavu ne snalazite se. Teško vam je i nesigurni ste bez nekoga iznad vas s apsolutnim autoritetom. Naravno, ne radi se samo o vama. Izvrgnut dugim razdobljima preživljavanju pod raznim despocijama i totalitarnim sustavima, većina našega naroda je pod utjecajem toga kroničnoga psihološkog stresnog aporemećaja. Razlika je samo u tomu što ste vi na položajima gdje možete napraviti puno više štete. Većina naroda ozbiljniju štetu može napraviti samo za vrijeme izbora, kada uzastopno bira one koji su najodgovorniji za mizerno stanje u kojem se nalaze.
 
Sukob između poslušnosti autoritetima i osobne savjesti
 
Svjetski poznati psiholog na Yale sveučilištu, Stanley Milgram, koji se kao socijalni psiholog osobito proslavio svojim pokusima usredotočenim na sukob između poslušnosti autoritetima i osobne savjesti, došao je do nevjerojatnih rezultata. Naime, glasoviti ‘Milgramov ekperiment’ bavi se ispitivanjem, do koje granice je pojedina osoba spremna nanijeti bol i patnju drugoj osobi samo zato što joj je to zapovijedila neka treća osoba iz pozicije autoriteta. Prije Milgramovoga ekperimenta stručnjaci su smatrali da otprilike jedan do tri posto subjekata na autoritarnu zapovijed ne bi prestali nanositi bol električnim šokovima čak ni onda kad bi to drugoj osobi predstavljalo smrtnu opasnost. Naravno, takve se smatralo da su patološkog ili psihopatskog karaktera. Međutim, Milgramovi pokusi utvrdili su da čak 63 % osoba podvrgnutih takvim ispitivanjima nisu prestajali davati elektro šokove čak ni nakon što bi bili moljeni i  preklinjani od osobe kojoj su zadavali bolove da su slaboga zdravlja i da će svaki daljnji šok za njih predstavljati sigurnu smrt.
 
Zapitajte se, spadate li i vi u tih 63 %. Iz vašeg ponašanja nameće se upravo takav zaključak. Možete li pretpostaviti kakvu bol nanosite hrvatskom narodu kad ga stigmatizirate i namećete mu osjećaj trajne krivnje na temelju nametnutih povijesnih laži? Pozivate se na autoritete stranih sudišta iako nemaju logičkih poveznica s onim o čemu bi vi sami i bez stranih autoriteta trebali odlučivati.
 
Naš narod je previše dugo živio pod tuđim despotijama, to se je neizbježno odrazilo i na njegovo kolektivno mentalno stanje. Zato se nama događa paradoksalna situacija, da i sada na slobodnim izborima prečesto biramo one koji su nam u totalitarnom sustavu zagorčavali život. Dakle, posvuda oko nas su znakovi da su ubijanja i mučenja, genocid i kulturocid, ostavili duboki trag na naše ukupno mentalno zdravlje. Zbog toga je većina još uvijek sklona hodati pognute glave, ispričavati se svima i svakome za navodne grijehe naših djedova i pradjedova. Program ispiranja mozga trajao je previše dugo, pa ni oporavak ne može biti brz. Nataloženog osjećaja krivnje, nametnutog grijeha prošlosti, straha, prijetnje nesigurnosti i neizvjesnosti nije se lako osloboditi. Većina hrvatskoga naroda zbog svega toga pati u manjoj ili većoj mjeri od psihološko-patološkog strasnog poremećaja. To trebamo najprije priznati, da bismo se mogli izliječiti. Dodatna je tragedija da velik broj naše intelektualne elite već tradicionalno i dugi niz godina pati od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na autoritete u međunarodnom okruženju, a na domaćem terenu obrnuto, pati od kompleksa superiornosti u odnosu na svoj narod. To je samo „raja“ ili boljševičkom terminologijom „masa“.
 
Postalo je uobičajeno da sve veći broj ljudi prigovara kako im je već dosta prijepirke oko ustaša i partizana, međutim te prijepirke ne mogu prestati dok se ozbiljno ne pristupi tumačenju povijesti na objektivan i znanstven način. Na primjer, velikosrpska i komunistička propaganda uzdignula je „ustaštvo“ na razinu apsolutnoga zla. A taj pojam sotonizacije svojih najboljih sinova i kćeri već je i među narodom u velikoj mjeri zbog nametnutog  straha prihvaćen, iako u dubini duše osjeća da se ogromnoj većini ustaša kao dragovoljcima u tadašnjem ratu čini neizmjerna nepravda. Ali zbog kroničnoga stresa psihološkoga poremećaja ljudi su odustali od pokušaja ispravljanja takvih neviđenih grijeha i do neba vapijućih nepravdi. I sve dok bude tako, podjele u narodu neće prestati. Dakle problem je grubo krivotvorenje povijesti, a povijest se ne može ispravljati na temelju pogrešnih premisa. Kopernik nikad nije uspijevao napraviti točne matematičke formule i izračune o gibanju planeta i drugih nebeskih tijela sve dok je to radio na pretpostavci Ptolemijeve teorije o geocentričnosti svijeta – dakle da je zemlje središte svijeta i da planeta, uključujuć i Sunce, kruže oko Zemlje. Ali kad je krenuo od premise o heliocentričnom sustavu, iako ni taj ne odražava činjenično stanje poretka stvari u svemiru, ipak mu je bilo odmah moguće izračunati barem gibanje planeta u solarnom sustavu.
 
Tako je i s interpretacijom povijesti. Budemo li se služili premisom da su ustaše bili pobornici fašističke ili nacističke ideologije, ne će biti moguće znanstveno i istinito objasniti što se i zašto u jednom dijelu naše povijesti događalo. Ne možemo poistovjećivati tadašnju cjelokupnu hrvatsku vojsku s političkim promašajima i moralnim posrnućem Pavelićevoga režima.  Nije potrebno niti se smije nijekati zločine koji su se za vrijeme tadašnjeg građanskoga rata s jedne i druge strane događali, ali nasušna je potreba da se obavi temeljita i objektivna revizija povijesti koja je 40 godina stvarana i prekrajana po potrebama komunističkoga i velikosrpskoga totalitarizma. A ovih dana imamo priliku vidjeti kako se na očigled istinu krivotvori i tumači kao da smo svi odjednom oboljeli od neke kolektivne amnezije, pa se Domovinski obrambeni rat naziva građanskim, branitelje se proziva fašistima, Tuđmana i sve koji su ga slijedili ustašama. Možemo lako zamisliti kakva bi novija povijest bila da smo rat izgubili, da su tu povijest kao pobjednici tumačili i pisali naši susjedi i domaća peta kolona. Bilo je dosta pokušaja da se i branitelje iz Domovinskog rata stigmatizira kao apsolutno zlo. Da je rat izgubljen lako je zamisliti kakva bi sudbina branitelja bila. Ne treba se zavaravati, bili bi sotonizirani isto kao i ustaše. Progon HOS-a i njihovog vojnoga pozdrava samo je predigra za ono što bi uslijedilo ako se svi skupa ne bismo tomu ozbiljno suprotstavili.
 
Dakle pričekajmo da se provede temeljita revizija povijesnih zbivanja, pa ćemo doći bliže istini o tome tko je što radio i zašto. Put do istine ne vodi preko zataškavanja dijelova naše povijesti, makar se to kratkoročno možda činilo u određenim okolnostima iz pragmatičkih i političkih razloga isplativije. Revizje povijesti boje se oni koji ne žele da narod sazna istinu. Zato zlonamjerno tumače da reviziju traže oni koji žele povratak na staro. Znaju oni jako dobro da nitko ne traži povratak na vremena iz NDH-a još manje na ideologije fašizma ili nacizam koje hrvatski narod nije izmislio niti ih je ikada prihvatio.
 
Za vrijeme mojih 35 godina političkog života u emigraciji osobno se nisam služio pozdravom ZDS, niti sam ga uvodio kao službeni pozdrav u političkim organizacijama koje sam predvodio, jer sam smatrao da je to pozdrav koji je primjeraniji u nekakvim vojnim strukturama. Dakle nisam s tim pozdravom bio opsjednut zbog nekakvih ideoloških razloga, iako sam uvijek smatrao da je estetski privlačan i da je kulturološki i povijesno savršeno u skladu s našim duhovnim poimanjem i narodnim običajima. Ali, ukoliko Vijeće za suočavanje s prošlošću bude savjetovalo Vladi i Saboru zabranu toga pozdrava, a hrvatsko pravosuđe donese odluku zabrane, osobno ću se početi služiti s tim pozdravom u svakoj mogućoj prigodi. Jer takva odluka bi predstavljala tešku i nepodnošljivu uvrjedu svim braniteljima koji su umirali za Domovinu s tim pozdravom na ustima. Hrvatska pak nimalo ne bi sličila onakvoj Domovini za kakvu su oni najbolji dali svoje živote. Odsluživanje zatvorske kazne za nepoštivanje takvoga zakona smatrao bih samo nastavkom časne borbe za Hrvatsku kakvu još nismo uspjeli uspostaviti.  
 
I na kraju, oni koji misle da se pretjerano bavimo našom prošlošću, evo što o tomu kaže George Orwell, poznati autor knjige „Životinjska farma“ i „1984“: „Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ Razmislite dobro zašto nam je sadašnjost ovakva kakva jest. Hrvatski narod već stotinama godina nije kontrolirao svoju prošlost, pa prema tome ni svoju budućnost. A oni koji su iz staroga sustava nakon pobjede u Domovinskom ratu preuzeli kontrolu sadašnjosti, upiru se svim snagama zadržrati i kontrolu prošlosti.
 

Nikola Štedul, Hrvatsko nebo

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1154 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević