Get Adobe Flash player
Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Stanković nijednom nije niti spomenuo Domovinski...

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Početkom 1990. tadašnji oficir JNA nije se nimalo razlikovao od...

Srbin koji voli domovinu!

Srbin koji voli domovinu!

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu,...

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Sramotan odnos Hrvatske prema šestorici Hrvata u Den...

Ljevičarima je sve dozvoljeno

Ljevičarima je sve dozvoljeno

U Hrvatskoj možeš svaki dan pljuvati po Hrvatima iz...

  • Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:05
  • Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:01
  • Srbin koji voli domovinu!

    Srbin koji voli domovinu!

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:25
  • Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:21
  • Ljevičarima je sve dozvoljeno

    Ljevičarima je sve dozvoljeno

    srijeda, 22. studenoga 2017. 23:57

"Zajednička povijest jugoistočne Europe" je relativiziranje i negacija srpske agresije na Hrvatsku i BiH

 
 
Kako je u utorak podsjetio povjesničar Ante Nazor, druga knjiga iz projekta "Zajednička povijest jugoistočne Europe", koji provodi Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, naslova "Ratovi, podjele, integracija" obiluje poluistinama o raspadu Jugoslavije i formiranju postkomunističkih zemalja, a mnoštvo važnih podataka o Domovinskome ratu u toj knjizi nije navedeno. Europska komisija financirala je navedenu knjigu, premda se nije očitovala o sadržaju.
http://upload.informativa.ba/gallery/FNA_43568.jpg
Sporni primjeri brojni su - od nespominjanja pokušaja atentata na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana do razaranja Vukovara, gdje je prešućeno tko je koga napao, dok se za sve negativno prešutno optužuje "nacionalizam" kao takav. Kao najskandalozniji primjer, Nazor je naveo da su autori napisali kako je eskalacija rata u bivšoj Jugoslaviji došla zbog međunarodnog priznavanja Hrvatske i Slovenije. Podaci prezentirani u čitanci na engleskom jeziku za nastavnike povijesti jugoistočne Europe su takvi da ti nastavnici neće znati o ratu u Hrvatskoj ni uzročnika rata ni kronologiju.
 
"Bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu 'neutralni' i da zastupaju načelo 'multiperspektivnosti', treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa.
 
Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata", napisao je Nazor prije nekoliko mjeseci za Vijenac.
 
Pišući o prethodnom udžbeniku iz iste serije, u kojoj je tema "hladni rat", Ivo Banac je u Jutarnjem listu ustvrdio je kako je zanimljivo što su hrvatski sudionici u tom projektu bili povezani i s izradom kurikularne reforme: "Naime, od hrvatskih sudionika u ovim udžbenicima naći ćemo sljedeća imena: Neven Budak (jedan je od urednika udžbenika "Hladni rat"), Snježana Koren (jedna od dviju pedagoških savjetnica) i Hrvoje Klasić (jedan od trinaestoro članova odbora za izvore). Zato možemo biti sigurni da bi udžbenička rješenja kurikularne reforme koja oni zagovaraju nalikovala solunskom modelu".
 
Podsjetimo, hrvatska europarlamentarna zastupnica Ruža Tomašić poslala je upit smatra li Komisija, u svjetlu vrlo osjetljivih pretpristupnih pregovora sa Srbijom, da je njezin  put učinkovitije privesti kraju ako se putem navedenih inicijativa hrvatskim žrtvama oduzme pravo na istinu, pravdu i dostojan počinak te ako se relativizira zadnji pokušaj stvaranja Velike Srbije. Tomašić je europskog povjerenika za pregovore o proširenju Johannesa Hahna upitala i misli li Komisija da se relativiziranje hrvatskih žrtava može i treba moralno i pravno odvojiti od relativiziranja žrtava u Drugom svjetskom ratu i ostalim ratovima u Europi. (mjš, https://direktno.hr/direkt/ovo-je-skandalozna-citanka-na-koju-upozorava-nazor-u-izradi-sudjelovao-i-klasic-104299/)

Antifašizam – istrošeni trik povratka komunističke vlasti

 
 
Dvije stvari o prevarantskom značaju suvremenog „hrvatskog antifašizma“ razmjerno su dobro poznate: prvo, danas u Hrvatskoj nema fašista i onda je potpuno nepotrebno postojanje antifašističkog pokreta i drugo, tradicija hrvatskih komunista i partizana nije antifašistička borba, nego borba za sovjetsku vlast, po ideologiji, tehnologiji i diktatu Sovjetskoga Saveza iz doba Staljina.
https://phillyantifa.noblogs.org/files/2013/09/antifa__by_angerjesse1.jpg
Suvremeni hrvatski „antifašisti“ danas su jedini antifašisti na svijetu; oni su izmislili sami sebe da se ne bi morali predstavljati kao komunisti, a da za svoje komunističke ideje ipak stvore politički prostor u civilizaciji u kojoj komunizam skoro nikome nije prihvatljiv. No, pođimo redom.
 
1. U Hrvatskoj nema fašista pa je antifašističko organiziranje apsurdno
 
U današnjoj hrvatskoj zbilji nema fašista, i oni koji ih vide bezočno lažu naciji u oči. No bezočnost jest ružna, ali manje je važna; važnije je da antifašizam u sljedećem koraku izmišlja fašiste, a zatim traži da ih se progoni. Shema je ista kao ona prema kojoj su nakon II. Svjetskoga rata pobijene stotine tisuća nevinih ljudi. Pobili su ih komunisti „zato što su bili fašisti ili s fašistima povezani“, a ustvari su ubijali stanovnike Hrvatske koji bi bili glasovali protiv njihova dolaska na vlast (v. „višestranačke“ izbore 1946.). Pa su došli na vlast. Pa su izmislili da nisu bili Staljinovi ubojice koji ubojstvima, zastrašivanjima i progonima dolaze na vlast, nego su se proglasili narodnim pokretom, osloboditeljima i prosvjetiteljima. Zatim se komunizam pokazao zločinačkim i u miru, neuspješnim u organizaciji života i nesposobnim da bude na vlasti a da ne silom je zatvara usta onima koji kažu da nešto nije u redu... Međutim, istodobno je napredovao međunarodni sustav obavještavanja preko javnih medija i – nije se više moglo zatvarati i ubijati a da se to ne dozna. Porastao je ugled demokratskoga ustroja društva i sve je više ljudi željelo demokraciju i za sebe; više se nije moglo bez sramote i osude zabranjivati stranke koje nisu bile komunističke; razvila se i proširila koncepcija ljudskih prava, ne samo u teoriji, nego i na osobnoj razini i – ljudi se više nisu dali ni ubijati, ni zatvarati ni ušutkivati, ni lagati; čak su ih i drugi branili (tu svaka čast poštenim civilnim udrugama).
 
Neprirodan u svakom pogledu, komunizam je pao sam od sebe. To zapravo uopće nije bilo političko, nego civilizacijsko pitanje! I – nisu ga srušili njegovi „smrtni“ neprijatelji fašisti (tu „pripada“ i kapitalistički Zapad), nego se srušio sam od sebe, jer je bio suprotan osnovnim prirodnim zakonima. Kad odjednom 2015. – jaki antifašizam u Hrvatskoj! Otkud to? Od tuda, kažu njegovi nositelji poput Josipovića, Pusića i Pupovaca, što Republici Hrvatskoj – prijeti fašizam. Stjeran u kut u dijalogu u izbornoj kampanji, najjači argument fašističke prijetnje naveo je Ivo Josipović, rekavši da se „svašta piše po portalima“, ali nikad nije identificirao te portale, ni autore ni članke na koje je ciljao. S druge strane, komentari na internetu uglavnom su anonimne poruke osoba koje svoje niske motive i nedostatan kućni odgoj iznose zaklonjeni iza internetskih nadimaka. A kad je pak identificirano nekoliko autora takvih prljavština, pokazalo se da se radi o mladeži koja pripada Josipovićevu svjetonazoru.
 
Dakle u odnosu na suvremene hrvatske „antifašističke udruge“ treba stalno raditi barem tri stvari:
a) Treba te osobe ismijavati, jer s njima se ne može voditi dijalog na osnovi argumenata; kad se dođe do argumenata, oni potežu „ustašluk“.
b) Treba ustrajati da govore konkretno, tko, kada, kako i kojim dokumentom se pokazao fašistom.
c) Čim koga optuže da je fašist, taj ih treba ih tužiti za klevetu. Fašizam jest bio neljudska ideja – ubilački, nedemokratski, lažljiv i rasistički; radi se, dakle, o teškoj uvrjedi i to častan čovjek sebi ne smije dopustiti. Tužiti treba uporno, sve do Strasbourga ako treba, jer Strasbourg zna što je fašizam i koliko je to teška uvrjeda.
 
2. Tradicija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast
 
O tome se već skoro sve zna. Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale, a Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939., kad su tjedan dana poslije, Hitler otvoreno a on prikriveno, napali i zauzeli Poljsku, do 22. lipnja 1941., kad je Hitler napao Sovjetski savez. Nezavisna država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Postoji izričit naputak Kominterne hrvatskim komunistima da „iskoriste okupaciju da pokrenu oružanu borbu za preuzimanje vlasti“.
 
3. Što je stvarno bio antifašizam i kako su ga komunisti prisvojili
 
U odnosu na antifašizam uvijek sam imao dvije nedoumice: zašto se to ne zove anti-nacizam, jer je nacizam bio mnogo opasniji i pogubniji od fašizma, i zašto se izvan komunističkih zemalja taj izraz uopće ne spominje!
 
3.1. Fašizam i antifašizam u Italiji
 
I onda sam polako shvatio: antifašizam nema veze s drugim svjetskim ratom, a napose ne s poraćem, nego je to krinka obrane komunizma, nikad ugasle težnje da se osvoji vlast. Potječe iz vremena stvaranja talijanskoga fašizma i svojega vrhunca u španjolskom građanskom ratu 1936.-1939.
Prema Wikipediji (http://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam); Katolička Crkva se vrlo rano sukobila s fašizmom, negdje 1930.! Fašistički totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su suprotni stavovima Katoličke Crkve o rješavanju društvenih pitanja. Na talijanske fašističke proglase je Sveti Otac je reagirao riječima  „u fašističkim organizacijama ne mogu se provoditi vjerske dužnosti istodobno s ostalim vježbama koje se tamo provode“. Zato su već 1931. fašisti proganjali i napadali talijanske katoličke organizacije.
 
3.2. Španjolski građanski rad ključ je slavljenja antifašizma
 
Antifašističke ideje najjasnije su bile izražene u španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. Upravo je u tom ratu leži tajna ideologije i instrumentarija današnjega „antifašizma“.
 
U Španjolskoj su na izborima 1936. pobijedili komunisti i anarhisti (anarhisti su jako važni; sasvim su zatajeni, ali ovdje i sada ne mogu o njima), a onda je skupina generala, koje je vodio Francisco Franco, pokrenula pobunu i nastao je rat koji je uzrokovao oko 600.000 žrtava. Franco, koji je smatran fašistom (ne znam je li sâm o sebi tako mislio), pobijedio je, uveo diktaturu, proglasio pomirenje, podigao zajedničke spomenike žrtvama i vladao do smrti. Taj poraz komunisti nikad nisu prežalili. Oni i danas pjevaju tadašnje revolucionarne pjesme i sanjaju pobjedu svjetske komunističke revolucije.
 
Španjolski se građanski rat, naime, odmah pretvorio u neobjavljeni međunarodni sukob. Franca su pomagale Njemačka (Hitler) i Italija (Mussolini), a komuniste Sovjetski savez i svi komunisti svijeta. Hitler i Mussolini slali su opremu i vojnike, Sovjetski savez oružje a komunisti dragovoljce; oni su činili tzv. internacionalne brigade, kojima se i danas ponose svi komunisti svijeta. U to je vrijeme komunizam plamtio Europom u nastojanju da provede „svjetsku revoluciju“, tj. da preuzme vlast u cijelom svijetu. Zarazio je mnoge ljude, koji su živjeli ili gledali patnje siromašnih i obespravljenih. Brat je bio spreman ubiti brata, a goloruki su mladići jurišali na tenkove. Mnogi su se europski intelektualci pridružili komunističkoj ideji i – svi oni – odjednom su se u Španjolskoj našli na bojištu gdje su na sudbinsku odluku došli svi najvažniji ideali! Sad ili nikad! Komunističkoj je ideji španjolski građanski rat bio prekretnica od koje će pobijediti u cijelom svijetu, izvan Sovjetskoga saveza i teritorija koje je on vojno osvojio. Na osnovi zaključaka Komunističke internacionale (Kominterna, sjedište u Moskvi) iz ranih 1930-ih, komunisti su trebali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma i pritom tu borbu predvoditi tako da im to bude izlika za revolucionarno preuzimanje vlasti.
 
S istom nadom svjetskoga proširenja komunizma, europski lijevi intelektualci dižu bitku za Španjolsku na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, oni se na sve načine uključuju u borbu na strani komunista. Skladaju se pjesme, pišu knjige, slikaju slike, a onda i filmovi, mediji, pamfleti, krilatice... Sve će to ostati naslijeđe komunističke borbe za vlast do današnjih dana. Indikativno je ponašanje najjačih Velike Britanije i Francuske: ono je sasvim drukčije od ponašanja fašističkih i komunističkih zemalja: u španjolskom građanskom ratu ostale su neutralne, a kad je Franco pobijedio nisu ga napale. U II. Svjetskom ratu Francova je Španjolska bila neutralna, ali „Antifašistička koalicija“ (koja je rušila Mussolinija i Hitlera) nije dirala Francov režim. Možda ga je držala branom komunizmu, ali to bi samo dodatno potvrdilo da zapadnoeuropski i sovjetski „antifašizmi“ nemaju apsolutno ništa zajedničkog.
 
3.3. Antifašizam u Europi
 
Dana 14. kolovoza 1941. na jednom brodu u zaljevu Placetia na Newfoudlandu sastali su se američki predsjednik F.D. Roosewelt i britanski premijer W. Churchill i donijeli Atlansku povelju. Njome se oni protive teritorijalnim promjenama bez pristanka stanovništva; narodi imaju pravo izabrati vladavinu kakvu žele; svima se mora omogućiti nabava osnovnih sirovina za gospodarski razvitak; treba organizirati međunarodnu suradnju radi ostvarenja napretka; treba osigurati život slobodan od straha i bijede; mora se omogućiti slobodnu plovidbu morima; narodi se moraju odreći uporabe sile i treba razoružati države opasne za mir.
 
Današnji komunisti zakrinkani u antifašiste povezuju stvaranje Atlanske povelje s nazivom „Antifašistička koalicija“, što je (njihov) naziv za savezničke zemlje i vlade koje su se u II: Svjetskom ratu borile protiv Sila osovine. U enciklopedijama piše da je Antifašistička koalicija „naziv za“ – ali nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije. U toj povelji nema „antifašizma“, nego, u navedenih osam načela, sjeme budućih Ujedinjenih naroda. Čini se da su komunisti, preuzimajući krinku antifašizma – sebi i drugima dali ulogu koju u stvarnosti nikad nisu imali; sebi, jer su s fašistima surađivali kad im je odgovaralo, a s njima ratovali kad im je priječio proširenje „na sve zemlje svijeta“ (Španjolska), odnosno kad ih je napao (Sovjetski savez). U rang prve značajke francuske i britanske borbe s Hitlerom gurnuli su „antifašizam“, a budući da se borbi s nacizmom silom prilika pridružio i Sovjetski savez, njegov su španjolski „antifašizam“ pripisali i Britaniji i Francuskoj. Lijevi intelektualci, glasni u demokratskim državama koje su ratovale s Hitlerom, trik su objeručke prihvatili, jer je prva značajka „lijeve“ orijentacije i onda i danas bilo svjetsko proširenje komunističke vlasti. Churchill o tome nije razbijao glavu, nego je nastojao u borbu protiv Hitlera dobiti što više snaga, bez obzira na njihove poslijeratne planove i opći ideološki stav. Kad je rat završio, ispalo je da su Roosevelt, Churchill i Staljin (a time i Tito i drugi komunistički vođe) jednako zaneseni borci protiv „antifašizma“, a iza kojega je vrebala ideja međunarodne pobjede komunizma. Zato pitanje odnosa između Atlanske povelje i antifašizma kakvim ga prikazuju i kojeg svojataju komunisti, stručnjaci trebaju detaljno provjeriti i razjasniti stvarne motive svake države za borbu protiv Mussolinija i Hitlera. Ispast će da se ni jedna od njih nije primarno vodila idejom „suzbijanja odvratnog fašističkog režima“, nego obranom od Hitlera, s tim da su od toga komunisti napravili ideologiju koju su pripisali i sebi i Zapadu.
 
4. Današnji „antifašisti“ su komunisti
 
U poslijeratnom komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Antifašizam se neraskidivo povezuje s komunističkim učenjem i terorom u praksi i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Nakon posve jasnog odbijanja Zapada da popusti komunizmu ili padne na njegove propagandne trikove, u komunističkim je zemljama naziv „antifašizam“ dodatno zlorabljen na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u zemljama Zapada, a napose svaki oblik domoljublja ili vjere (navlastito katoličke), prikazivalo kao – fašističke. Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv „antifašist„ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitog stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. „antifaschistischer Schutzwall“, http://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam). Budući da Zapad nije popuštao, nacionalne države nisu proglašene glupošću 19. stoljeća, a vjera nije zabranjena, pojam fašizma dobiva značenje demona, a antifašizam status religije.
 
Lijevi u Španjolskoj doživljavaju vojni poraz 1939., a ubrzo izbija i Drugi svjetski rat. Bijedni talijanski fašistički režim gubi sve bitke, i protiv mnogo slabijih (Etiopija, Albanija, Grčka), i nestaje 1943. No, strašni, nacistički njemački ratni stroj zauzima Pariz, bombardira London i dolazi do Moskve i Kavkaza; slobodoljubiva, demokratska Europa usredotočuje se na uklanjanje nacizma i uspijeva. Hvala Bogu. No, kako to da se taj strašni napor odjednom, i samo u komunističkim režimima naziva antifašizmom? Kako to da se pjevaju one pjesme iz Španjolske, tiskaju knjige i snimaju filmovi o stvari manje važnoj od II. Svjetskoga rata i davno prošloj i svršenoj? Kako to da skupina država koju komunisti nazivaju „Antifašističkom koalicijom“ nije obračunala s fašističkim Francovim režimom, koji je u hladu španjolskih slatkih smokava preživio Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam?
 
Eto kako: sve je bila laž! Svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u antifašizm i vješto krivotvorili povijest. I to smo onda desetljećima učili kao povijest, kao istinu ...  A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – komunisti je naprosto nisu prihvatili. To je posebno izraženo u Hrvatskoj. I vrijeme je i nužno da se konačno i zauvijek raskrinka taj zadnji ostatak komunističke podmuklosti, tvrdoglavosti i – nade za svjetskim preuzimanjem vlasti.
 
5. Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj
 
Povijest kaže da se upravo Katolička Crkva prva suprotstavila fašizmu! To su nam komunisti tajili! I sada, u 21. stoljeću, u časnoj, namučenoj, tek osamostaljenoj Hrvatskoj dođu ti i kriptostaljinisti i – Katoličku Crkvu, njezine biskupe, svećenike, redovnike i pastvu – nazivaju – klerofašistima! Kao – Crkva je fašistička, a oni su antifašisti! Doista njihovi su neposredni pretci ubijali svećenike i redovnike i redovnice – da „spriječe fašizam“, ali o tome se ne smije govoriti, to je „revizionizam“. To je „mijenjanje povijesti“ – povijesti koju su oni krivotvorili, napisali, nametnuli i danas hladnokrvno tvrde „ne može se mijenjati povijest“. Može se i mora se! Jer se radi o laži, strašnom izvrtanju činjenica i nametanju neistine brojnim generacijama nevinih učenika u svim komunističkim režimima. Hrvatski su komunisti i danas na tragu komunističke propagande iz španjolskoga građanskoga rata i prevarantske, lažljive vlasti koju su imali nakon II. Svjetskoga rata. Po vlastitoj su ocjeni genijalno, plemenito i humano osnovali ligu protiv fašizma, jer „fašizam je tu, guja ustaška, nacionalisti se bude, a Katolička je Crkva najopasnija“! Treba provjeriti postoje li danas u razvijenim zemljama zapadne demokracije antifašističke udruge poput ove u Hrvatskoj. A ako se koja i nađe, treba dobro pogledati čine li je antifašisti svih svjetonazora, ili je komunistička.
 
Danas, kad samo krajnje iracionalni ljudi ustraju na komunizmu ili fašizmu, hrvatski komunisti, zajedno s četnicima i hrvatomrscima svih boja navlače tu istu antifašističku masku i ciljaju na uništenje nacionalne države, zatiranje religije i nestanak vjere. No mi prepoznajemo da su njihovi ciljevi svjetska komunistička revolucija, osvajanje vlasti. Vrijeme trika s antifašizmom prošlo je prvo nakon poraza komunista u španjolskom građanskom ratu, a potom s padom nezakrinkanih komunističkih režima. Današnji je hrvatski „antifašizam“ primitivna subverzija u cilju oživljavanja komunističkoga ustroja društva, naprosto jadna maska ljudi nedoraslih stvarnome životu i najjednostavnijem razumijevanju povijesnoga trenutka u kojemu živimo.
 

Matko Marušić, Hrvatski tjednik, 9. travnja 2015., broj 550., str. 34.-38., http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20100-m-marusic-nakon-ii-svjetskoga-rata-komunisti-su-pobili-stotine-tisuca-nevinih-ljudi-zato-sto-su-bili-fasisti-ili-s-fasistima-povezani-a-ustvari-su-ubijali-stanovnike-hrvatske-koji-bi-bili-glasovali-protiv-njihova-dolaska-na-vlast-pa-su-dosli-na-vlast-pa-s.html; http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/

Crvena Zvezda i Nogometni savez Srbije prekršili su pravila UEFA-e

 
 
Anzeige wegen Volksverhetzung im Fussbalstadion - Prijava protiv poticanja na mržnju u nogometnom stadionu
http://sport.avaz.ba/media/2017/11/21/416509/thumbs/873x400.jpg
Štovani dame i gospodo,
tijekom nogometne utakmice 1. Srpske lige između klubova „Crvena Zvezda“ i „Rad“ dne 18. 11. 2017. „Delije“, navijači „Crvene Zvezde“, razvili su transparent „18. 11. 1991. ДO HOBOГ OCЛOБOЂEЊA – СЛAВA СВИM ЖPTBAMA ЗA CPПCKИ BУKOBAP (18.11.1991 Do novog oslobođenja – Slava svim žrtvama za srpski Vukovar)“ na stadionu (v. slika dolje). Time se obljetnica 18. 11. 1991. obilježavala kao oslobođenje, kad su srpske vojne snage okupirale hrvatski grad Vukovar te pritom pobile više tisuća ljudi, među njima civili i zarobljenici, mnoge od njih zvjerski mučeći.
 
O zločinima srpskih snaga u međuvremenu su sudili međunarodni sudovi u Den Haagu. Tako su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin u postupku „Mrkšić et al. (IT-95-13/1) Vukovar Hospital" (http://www.icty.org/case/mrksic/4) osuđeni na visoke zatvorske kazne zbog zločina protiv čovječnosti. Stalni međunarodni sud utvrdio je u postupku protiv Srbije (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3), da je Srbija počinila genocidne radnje (v. stavak 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).
Mišljenja sam da su NK Crvena Zvezda i Nogometni savez Srbije prekršili pravila UEFA-e, jer su u najmanju ruku dopustili poticanje na mržnju, te Vas stoga pozivam da pokrenete stegovni postupak protiv NK Crvena Zvezda i Nogometnog saveza Srbije.
Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić
 
Sehr geehrte Damen und Herren,
während des Fussballspiels der Serbischen 1. Liga zwischen den Clubs „Crvena Zvezda“ und „Rad“ am 18.11.2017 wurde von den „Delije“, den Fans von „Crvena Zvezda“, der Schriftzug „18.11.1991. ДO HOBOГ OCЛOБOЂEЊA – СЛAВA СВИM ЖPTBAMA ЗA CPПCKИ BУKOBAP (18.11.1991 Bis zur neuen Befreiung – Ehre sei den Opfern für das serbische Vukovar)“ im Stadion hochgehalten.
Damit wird der Jahrestag von 18.11.1991 als Befreiung gefeiert, als serbische Streitkräfte die kroatische Stadt Vukovar erobert und dabei mehrere Tausend Menschen, darunter Zivilisten und Kriegsgefangenen, mitunter bestialisch ermordet hatten.
 
Über die Verbrechen der serbischen Truppen haben mittlerweile die Internationalen Gerichtshöfe in Den Haag geurteilt. So wurden Mile Mrkšić und Veselin Šljivančanin im Verfahren „Mrkšić et al. (IT-95-13/1) Vukovar Hospital" (http://www.icty.org/case/mrksic/4) zu hohen Freiheitsstrafen wegen Verbrechen gegen Menschlichkeit verurteilt. Der ständige Internationale Gerichtshof stellte hingegen im Verfahren gegen Serbien (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia), Judgment, I.C.J. Reports 2015, p. 3) fest, dass Serbien Handlungen des Völkermordes begangen hatte (s. Absatz 295: „…The Court thus finds that it has been proved by conclusive evidence that killings of members of the protected group, as defined above (see paragraph 205), were committed, and that the actus reus of genocide specified in Article II (a) of the Convention has therefore been established…”).
 
Ich bin Auffassung, dass der Fussballclub Crvena Zvezda and der Serbische Fussballverband gegen die Regeln der UEFA verstossen haben, indem sie diese Volksverhetzung zumindest geduldet haben, und bitte Sie höflichst hiermit, das Disziplinärverfahren gegen den Fussballverband von Serbien sowie den Fussballclub Crvena Zvezda einzuleiten.
Mit freundlichen Grüßen
 

Dr. Josip Stjepandić

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 828 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević