Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Svi smo bili u laboratoriju da se vidi koliko možemo izdržati

 
 
Pravi razlog zašto su hrvatski političari i njihova politika bez okusa boje i mirisa je što oni ne vole Hrvatsku. Kada čovjek istinski osjeća ljubav za svoju domovinu, za svoj narod, za svoju kulturu, svoj jezik i za ono što jest i što hoće i želi sačuvati za naraštaje koji dolaze spreman je učiniti sve da to sačuva od svake ugroze izvana i iznutra. Za onoga koji osjeća istinsku ljubav, a to znači i odgovornost za domovinu, narod i državu koja mu je legalnim izborima povjerena na čuvanje ne može izostati obrambena reakcija na svaki pokušaj posezanja, na sustavno vrijeđanje i širenje neistina o bližoj i daljnjoj povijesti od strane države koja je hrvatskom narodu prouzročila najveće nesreće i patnje nakon povijesne turske ugroze.
http://motivational-speakers.co.uk/assets/user/images/directory/1305886585_1299685428_1292940147_col-bob-stewart.jpg
Bob Stewart
 
Mi koji srcem i dušom stojimo uz svoj narod borili smo se u ratu i nakon njega na svoj način i prema svojim sposobnostima za Hrvatsku.Nisam bila jedina ali mislim da sam dosta doprinijela širenju istine o zbivanjima u Hrvatskoj. Izostajanje žestokih reakcija diplomatski sročenih na ugroze, uvrede i teritorijalno posezanje koje se iskazuje prema našoj državi i narodu govori dokazuje da naši političari ne vole svoju državu ni njezin narod i da ne osjećaju ni odgovornost  ni sramotu za loše rezultate koje iskazuju tijekom svog mandata. Oni ne osjećaju da su u politici na obrambenom položaju kao što su bili branitelji na bojištu i da moraju osluškivati, istraživati, predviđati i sprječavati svako moguće zlo i opasnost koja bi se mogla dogoditi državi i narodu. Oni su predobro hranjeni loši psi čuvari koji loše čuvaju dobro koje im je povjereno.
 
Ovaj tekst optužnice protiv tzv. "međunarodne zajednice" u dužoj i oštrijoj verziji na engleskom jeziku uručila sam osobno američkom veleposlaniku u Hrvatskoj Peteru Galbraithu malo prije Washingtonskih pregovora. To je jednostavna istina kao što prava istina i jest jednostavna i razumljiva.
 
»Kornelija Pejčinović: OPTUŽUJEM – J’ ACCUSE
 
Optužujem u ime svih žrtava rata na prostoru bivše SFRJ i nepravedno
zatočenih, optuženih i osuđenih Hrvata u Haagu, Europsku uniju,
Ujedinjene narode - Vijeće sigurnosti, OSCE, NATO, Kontaktnu skupinu, takozvanu Međunarodnu zajednicu i sve druge međunarodne organizacije i pojedince aktivne sudionike koji su u ime svojih vlada suučesnica i navedenih i drugih organizacija i njihovih političkih tijela vršili političke, savjetodavne, vojne i kvazi humanitarne instrukcije i djelatnosti u napadnutim državama slijednicama SFRJ, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu u suprotnosti sa zaključcima neovisne Badinterove komisije. Optužujem ih za neprovođenje zaključaka ove komisije, za izazivanje i podržavanje dugogodišnjeg ratnog sukoba, za izazivanje patnji ogromnog broja stanovnika i uvođenje protektorata nad narodima koje su doveli u
sukob.
 
Rat u bivšoj Jugoslaviji je izazvala Jugoslavenska narodna armija –  JNA koja je prvotno bila savezna vojska, a koja ja 1987. nakon pojave Memoranduma – srpskog nacionalnog programa - koji je izradila Srpska akademija znanosti i umjetnosti reorganizirana kao srpska vojska i pripremana je da provede u djelo zacrtani program Memoranduma, velikosrpsku državu, na štetu svih drugih naroda federacije. U tu svrhu je kao najprikladniji izvođač bio izabran Slobodan Milošević za predsjednika Srbije koji je imao vlast i komandu nad oružanim snagama i koji je započeo rat i armiju poveo u napad na ostale federalne republike. To se dogodilo nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora 1991. na kojima je u Sloveniji i Hrvatskoj komunistička partija izgubila izbore, dok je u Srbiji i u drugim republikama još uvijek bila na vlasti. Armija je bila jednopartijska i strogo ideološki orijentirana.
 
Gubitak komunista na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj bio je znak za discipliniranje odmetnutih republika. Za ovo pripremano povijesno preoblikovanje prostora bivše SFRJ u jednopartijsku, komunističku, velikosrpsku, nedemokratsku državu, i to u vrijeme nadolazeće globalne propasti komunizma, znale su sve obavještajne službe vodećih svjetskih sila i unatoč zaklinjanju u antikomunizam, demokraciju, ljudska prava, prava naroda i nacionalnih manjina, pružile su aktivnu i pasivnu političku, vojnu, pravnu, obavještajnu i svaku drugu podršku Slobodanu Miloševiću i vojnom vrhu u Beogradu, i podsticale su razvoj prilika koje su vodile direktno u krvavi međunacionalni sukob i genocid na prostoru bivše Jugoslavije. Činjenica je da Međunarodni sud za ratne zločine… u Haagu u ovom trenutku sudi samo Hrvatima iz Viteza u BiH, i to poglavito za zločin u selu Ahmići za 100 mrtvih, i time se bavi od svog osnutka već pune četiri godine, za čitavo to vrijeme kleveće Hrvate i hrvatskim tobožnjim zločinima puni stranice svjetskog tiska i arhiva međunarodnih organizacija.
 
Taj zločin su izvršili britanski vojnici iz sastava UNPROFOR-a a pod zapovjedništvom pukovnika Boba Stewarta u organizaciji britanske tajne službe, a u tradiciji i prema običajima britanske kolonijalne politike. Pukovnik Bob Stewart, zapovjednik britanskog bataljona UNPROFOR-a stacioniranog u Vitezu, je neposredno nakon pokolja u Ahmićima, na još svježim zgarištima i toplim leševima, pozirao ekipi BBC-a i uzvikivao bez dokaza i istrage pred kamerama: Bloody Croats, Bloody Croats – Prokleti Hrvati ili krvavi Hrvati. Snimka je bila namijenjena čitavom svijetu, a Sky News ju je objavljivao svaki puni sat širom SAD-a, Velike Britanije i engleskog govornog područja.
 
ZAŠTO?
 
Cilj ove akcije je bio sprječavanje potencijalnih saveznika Hrvata i Muslimana da se ujedine u obrani, izazivanje sukoba Hrvata i Muslimana kao pomoć Srbima koji su počeli gubiti na bojištu, i pretvaranje srpske agresije u građanski rat što puno više odgovara režiserima ovog rata, nego obrambeni rat. Da su se udružili potencijalni saveznici Hrvati i Muslimani Srbi su mogli biti poraženi, a stanje na terenu se vratiti u vrijeme prije Sarajevskog atentata 1914 i Versailleskog sporazuma. Nije li čudno da je upravo Bob Stewart glavni tužitelj Hrvata iz Bosne i Hercegovine na Sudu u Haagu i da su njegovi vojnici iz Chichesterske i Yorkshirske pukovnije bili nevjerojatno neprijateljskog držanja prema hrvatskom stanovništvu Lašvanske doline. Tajni napuci britanskim vojnicima u BiH su bili: Srbi su saveznici, a Hrvati su katolici poput Iraca. Gospoda iz Narančaste lige koja već tri stoljeća pustoše Sjevernom Irskom su Hrvate, potičući i naoružavajući Muslimane, držali 14 mjeseci u potpunom okruženju i izgladnjivanju u nadi da će kapitulirati. Proboj blokade je načinio dr. Slobodan Lang organizacijom konvoja “Bijeli put za Novu Bilu”.
 
Nelogično i nedobronamjerno je nakon zlodjela srpskog okupatora od Vukovara, Zadra, Gospića, Okučana, Novske, Županje, Dubrovnika, do četverogodišnje opsade Sarajeva, Žepe, Srebrenice, Goražda, Bihaća i drugih srpskih opsada i zlodjela, suditi pune četiri godine malobrojne Hrvate iz Bosne za zločin u malom selu Ahmići, a namjere su da se nastavi suditi Hrvatima iz Hrvatske koju su sudjelovali u oslobađanju vlastite države u nemogućim uvjetima nametnutog embarga, pod kvalifikacijom međunarodnog sukoba i kršenja međunarodnog prava. Mogu s pouzdanjem reći da osim srpsko-crnogorske inicijalne dugo i pomno pripremane i izvršene agresije na svim prostorima bivše Jugoslavije nikakve druge agresije nije bilo, niti bilo drugog međunarodnog sukoba. Stoga sve kvalifikacije sukoba koje donose pod pritiskom svjetskih centara moći “pravni mudraci” haaškog Tribunala su zlonamjerne, neistinite, lažne i pravno nedolične.
 
U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, potom i na Kosovu je Europska unija i tzv. “Međunarodna zajednica” ta koja je naručila od Badinterove pravne komisije analizu Ustava SFRJ iz 1974, a neizvršavanjem odluka te komisije isplanirala je i započela rat protiv svih njenih naroda. Obvezujući zaključci Badinterove komisije iz siječnja 1992 godine su glasili: SFRJ je prestala postojati, bivše republike – federativne jedinice – novonastale države su punopravne slijednice SFRJ s pravom na međunarodno priznanje i sukcesiju zajedničke imovine prema udjelu. Europska unija i “Međunarodna zajednica” nisu postupile prema pravorijeku zaključaka neovisne Badinterove komisije koji su je obvezivali kao naručiteljicu, a koji bi osigurali trajan mir na prostoru bivše SFRJ. One su nakon napada na Sloveniju, užasnih razaranje, genocida i progona koje je srbizirana federalna vojska JNA pod komandom Slobodan Miloševića i generalštaba u Beogradu počinila u Hrvatskoj 1991., tu i takvu vojsku – JNA-, koja je raspadom federalne države SFRJ i nastankom novopriznatih država, prema zaključcima Badinterove komisije izgubila državu čija je vojska bila, one su tu i takvu vojsku morale razoružati, raspustiti, uhititi one koji su već počinili ratne zločine, suditi im, teško naoružanje uništiti i izvrstiti demilitarizaciju prostora bivše SFRJ. Zatim su morale organizirati mirovnu konferenciju novonastalih država koja bi utvrdila buduće međusobne odnose i međusobne obveze država slijednica i sukcesiju.
 
To bi bilo istinsko i trajno mirovno rješenje sukoba na prostoru bivše Jugoslavije prema ustaljenim pravnim normama i u skladu s takozvanom politikom demokratiziranja ostatka svijeta, ljudskih prava, prava manjina itd. Sve je to u to vrijeme bilo lako izvodljivo jer je nestalo SSSR-a i Varšavskog pakta. Evropska unija i ostatak “Međunarodne zajednice” nisu učinili ništa od toga na što su bile obvezne. Suprotno zaključcima Badinterove komisije one su toj i takvoj vojsci, koja se pokazala kao zločinačka i spremna na sve u Sloveniji i Hrvatskoj, naredile da se s kompletnim teškim naoružanjem i s komandnim kadrom povuče pod pratnjom njenih vojnih promatrača u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj se nalazilo 70 % svih vojnoindustrijskih pogona bivše države. Tamo su se nalazile već do zuba naoružane stacionirane trupe JNA i naoružane paravojne srpske jedinice i jedinice Srba iz Srbije.
 
Međunarodna je zajednica ovo sve znala. Donijevši ovakvu odluku namjeravala je drugačiji rasplet događaja, a ne ostvarenje trajnog mirnog rješenja. Očekivanja su vjerojatno bila da će snage JNA u uvjetima općeg embarga na uvoz oružja žrtvama agresije brzo pokoriti tamošnje Hrvate i Muslimane i da će reorganizirana i osnažena tamošnjim JNA trupama i paravojnim srpskim jedinicama ponovo izaći na granice bivše SFRJ. Jedan od razloga što do sada stoji zastava bivše države pred zgradom UN-a je ovaj, da do danas stanje još nije definirano, pa zakulisni režiseri događanja na ovim prostorima drže one nedemokratsku, tiransku, tom zastavom simboliziranu Jugoslaviju još uvijek mogućom. Protiv nje se u čitavoj njenoj povijesti od 45 godina oni nisu nikada pobunili, nisu u njoj kontrolirali stanje ljudskih prava i sloboda, slobode medija, niti su slali svoje promatrače i kritizirali politiku Titove diktature „s ljudskim likom”. Tu su državu primali u sve međunarodne organizacije sve do 1990. bez ikakvih uvjeta unatoč masovnim ubojstvima, teroru, zatvorima, logorima, Golom otoku i punoj cenzuri u medijima, Bijeloj knjizi, verbalnom deliktu i sličnom. Oni su branili i još uvijek brane ovdje “socijalizam s ljudskim likom”, istim onim ljudskim likom kakva je bila i njihova politika na prostoru bivše Jugoslavije u proteklih 10 godina. To je njihov model budućeg društva za treće tisućljeće.
 
Ja tužim Europsku uniju, UN, OSCE, Kontaktnu skupinu i čitavu takozvanu “Međunarodnu zajednicu” zbog neprovođenja zaključaka Badinterove komisije. Posljedice neprimjenjivanja tih zaključaka su gotovo 300.000 mrtvih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tome treba pribrojiti i žrtve na Kosovu. Vjerojatno je da je ranjeno između 70 – 100.000 tisuća ljudi, silovano je od 50.000 tisuća muškaraca i žena. Milijuni su protjerani, a broj duševno i tjelesno osakaćenih je ogroman i nedovoljno poznat. Razaranje su ogromna, a treba spomenuti i nepregledna minska polja kao ostavštinu rata za budućnost.
 
Tužim Europsku uniju, UN, OSCE, Kontaktnu skupinu, NATO i takozvanu “Međunarodnu zajednicu” i sve njihove aktivne političke i vojne posrednike za propuštene radnje u sprijecavanju zločina, za planiranje i aktivno dugogodišnje sudjelovanje u zločinu. Posebno tužim Europsku uniju zbog naredbe o povlačenju kompletno naoružane vojske bez države - JNA, s kompletnim zločinačkim vojnim komandnim kadrom u Bosnu i Hercegovinu, kada se već vidjelo i znalo sve o namjerama i ponašanju te vojske i njenim ciljevima. Tužim ih za neprekidno podržavanje zločinačkog režima Slobodana Miloševića i vojnog vrha u Beogradu i Radovana Karađića na Palama.
 
Tužim Europsku uniju, UN, “Međunarodnu zajednicu” i sve aktivne tvorce i izvršitelje takozvanih mirovnih rješenja na prostoru bivše SFRJ zbog uvođenja EMBARGA na uvoz oružja žrtvama agresije i režiranju i produljavanju njihove patnje do dana današnjeg.
 
U prigodi mnogih nastupa članova Europske unije, UN, OSCE, Kontaktne skupine i drugih predstavnika “Međunarodne zajednice” u Bosni i Hercegovini, a to se danas više nego ikad vidi u Hrvatskoj i na Kosovu, vrlo se često govori da je prostor bivše SFRJ laboratorij u kojem se provodi eksperiment organiziranja multietničkih i multikulturalnih zajednica u uvjetima Novog svjetskog poretka i globalizacije.
 
Tužim Europsku uniju, UN, OSCE, Kontaktnu skupinu, NATO i “Međunarodnu zajednicu”, vladine i nevladine organizacije i sve ostale aktivne organizatore rješavanja politice budućnosti naroda na prostru bivše SFRJ zbog provođenja eksperimenta nad živim ljudima.
 
Prema zakonima svih civiliziranih država svijeta zabranjuje se provođenje bioloških, političkih, društvenih i drugih eksperimenata nad živim i sa živim ljudima. Takvi kriminalni politički eksperimenti su bili nacizam, fašizam i komunizam, a možemo reći da je i globalizacija jedan monstruozni eksperiment sa svim živim stanovništvom svijeta čiji ishod mnogi narodi neće preživjeti. Najbolji dokaz za to je upravo eksperiment “Međunarodne zajednice” u zemljama bivše Jugoslavije i hladnokrvno i pasivno laboratorijsko promatranje izdržljivosti lokalnog “urođeničkog” stanovništva u uvjetima opsade, ranjavanja, smrti najbližih, i lišavanja svake vrste koje se pri opsadi Vukovara, Zadra, Dubrovnika, Gospića, Sarajeva, Srebrenice, Žepe, Jajca, Bihaća i drugih mjesta odvijalo pred očima njihovih promatrača i oružanih snaga UN-a i Snaga za brzo djelovanje Velike Britanije i Francuske. Čak su razvili i monstruozni turizam pri čemu su najviši predstavnici vlasti tih zemalja i međunarodnih organizacija obilazili i proučavali živi materijal na terenu pružajući mu minimalnu i neadekvatnu pomoć. / Primjer je bacanje paketa iz aviona, često u minska polja, s nepriličnim sadržajem: igračkama za djecu, aspirinima, otpadnim sanitetskim materijalom i lijekovima s isteklim rokom trajanja, serumom protiv malarije u uvjetima zime u Bosni od -20° C, i slično).
 
Ako se zabranjuje po zakonima svih civiliziranih zemalja eksperiment na živom čovjeku pojedincu bez njegovog pristanka, koji to zakon bilo koje zemlje svijeta dopušta eksperiment s čitavim narodom. Toga nema u povelji UN-a i protivno je svim pozitivnim zakonima svijeta.
 
Tužim Europsku uniju, UN, OSCE, Kontaktnu skupinu, NATO i “Međunarodnu zajednicu” i sve druge aktivne sudionike tragedije u zemljama bivše SFRJ za neprekidno dugogodišnje klevetanje žrtava agresije i zbog nehumanih mjera dugogodišnjeg provođenja eksperimenta.
 
Ovu tužbu treba podnijeti Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i bilo kojoj drugoj kompetentnoj nadležnoj instituciji za takve vrste zločina i prijestupa. Politika koja se već 10 godina provodi nad svim narodima s prostora bivše Jugoslavije, osim Slovenije, može se po monstruoznosti usporediti s eksperimentima protiv naroda u Trećem Reichu ili u SSSR-u u vrijeme Staljina. Obadva su ova režima osuđena kao monstruozna po opsegu i veličini zločina. Apeliram na sve ljude željne i žedne pravde da se pridruže i podrže ovu tužbu, jer ovo je jedini način da se oslobode žrtve zločina zatočene u zatvoru Međunarodnog suda za Ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande u Haagu, koji prijeti da će progutati poput Minotaura sve one koji su prekršili odredbe Embarga na kupnju oružja i usudili se spašavati i privremeno se osloboditi od planiranog globalizacijskog istrjebljujućeg eksperimenta. Haaški Tribunal nije utemeljen za kažnjavanje zločina protiv čovječanstva, nego je utemeljen da bude prijetnja svim pokušajima budućih oslobodilačkih pokreta protiv neokolonijalizma u budućim uvjetima Novog svjetskog poretka i globalizacije koju planiraju svjetska financijska i vojna oligarhija zemalja G–7.
 
Pozivanjem na pravdu za sve možemo se tako ujediniti da nam se ne može prebacivati nacionalizam, fašistoidnost ili bilo koja druga etiketa kojom nas se neprekidno tjera sa svjetske političke scene kao nedorasle, nepouzdane i nesposobne za demokraciju i slobodu. Ovo je jedini način da sve žrtve prokažu svoje mučitelje i zlostavljače i da skinu sa sebe prijetnju i stvarnost protektorata. Ovo bi bio presedan i dobar znak i za druge narode svijeta koji pate od istoga zla. U nadi da će ovaj apel i pravni projekt podržati većina onih koji ga budu pročitali i pojedinci svih naroda žrtava, mogla bi se otvoriti nova budućnost za sve pogođene narode Hrvate, Muslimane, Albance, pa čak i Srbe koje podrška Međunarodne zajednice u njihovim zločinima i nepravdama lišava mogućnosti katarze i preuzimanja odgovornosti za zločine i počinjene nepravde drugim narodima. Na taj im se način oduzima normalna budućnost i čuva ih se za vječitu instrumentalizaciju u nanošenju nepravdi i zla drugima. Ono što dobivaju zauzvrat u stvari je kazna, a ne zalog budućnosti.
U Zagrebu, 3. 3. 2000.«
 

Kornelija Pejčinović

Nasljednici zločinačke KPJ u savezu s Radićevom strankom!?

 
 
Ne čudi malog zbunjenog hrvatskog čovjeka koji plaća grijehe svih promašaja i lutanja hrvatskih političara „ko guske u maglu“, zašto Hrvatska sve više izostaje iza svih članica obitelji u koju je primila Europska unija. Jer, svakim novim danom otkrivaju se, i pored toliko stari za koje se znalo i zna, novi kočničari njenog napretka i hoda u zajedništvu s drugim članicama. Stoga su Lijepu Našu pretekle čak i one članice koje su desetlječima u vrijeme komunističkog totalitarizma bile daleko iza nje.
https://image.slidesharecdn.com/politikestrankeividovdanskiustav-130411044627-phpapp01/95/politike-stranke-i-vidovdanski-ustav-2-638.jpg?cb=1365655631
Nije stoga pretjerano reći da je Hrvatska na jednako žestokom unutarnjem udaru kao i u vrijeme vanjske velikosrpske okupacijske agresije. Sa čime uporediti današnju agresiju na Hrvatsku koja dolazi iz samozvanih "desni" centara, za lijeve se znalo i  zna da Hrvatsku nikada nisu ni željeli, osim sa velikosrpskom okupacijskom agresijom koja je genocidom crtala granice velike Srbije na okupiranom hrvatskom teritoriju. Zbog toga, a i zbog stalne destrukcije svakog hrvatskog pokušaja da izađe iz četvrt stoljeća duge tranzicije, zemlja se grči i preznojava, dijelom i krvari poput onih majki, sestri, očeva, supruga koji traže svoje nestale u velikosrpskom genocidnom pohodu hirošimskog rušenja Hrvatske. Samo što Hrvatska vlada teško nađe političke suradnike i suputnike zajedničkog hoda u nadajuću i u Domovinsko-oslobodilačkom ratu izborenu i zacrtanu budućnost, jave se protivnici i udare, ne samo žestoko, već i primitivno ispod pojasa, uprežući sve svoje snage da je zaustave i čak vrate nazad. Naime, nakon dva uzaludna pokušaja koaliranja s političkim Mostom koji nema ni temelj, ni nosače, ni luk, za koji se ne zna što spaja, ali se zato zna šta razdvaja i šta hoće da razdvoji, zbog čega bi se moglo reći, a on je to svojom destrukcijom i potvrdio, da je to provalija, jedina državotvorna politička stranka našla druge političke suradnike i suputnike, udariše iz svih centara, udruga i partija, stranaka i organizacija na to koaliranje.
 
Iako to koaliranje ima elemenata Tuđmanove svehrvatske pomirbe, ipak ne prihvatiše ga, i to oni koji bi iz svojih poziva, svojih nazora pogleda svijeta trebali biti zagovornici zajedništva u razlikama. A upravo iz tih krugova dolaze najveće kritike na postignuto političko zajedništvo za dobro Lijepe Naše. I to zbunjuje već duboko zbunjeni hrvatski narod čineći ga "stadom bez pastira". Sve to nameće pitanje zašto to treba tim "desnim" centrima, i koji su to njihovi politički motivi i ciljevi. Nije valjda, što gore to bolje. Zašto tim "desnim" krugovima koji se skrivaju iza 86 posto hrvatskih katoličkih vjernika smeta koalicija Hrvatske Demokratske Zajednice i Hrvatske Narodne Stranke, a ne smeta im, nikada se nisu čuli protiv, daleko neprirodnije, i baš ni u čemu dodirljive političke koalicije Socijalno Demokratske Partije naslijednice zloglasne Komunističke Partije i najstarije hrvatske stranke Hrvatske Seljačke Stranke, upravo one čiji je osnivač žrtva predaka sa čijim sinovima njegova stranka sada koalira.
 
I nikada iz tih krugova koji danas primitivnim, za njih nedostojnim, jezikom napadaju vladajuću koaliciju nije se čuo glas osude suradnje, pa zašto ne reći protiv Hrvatske te stranke i partije. Iako je nemoguća bilo kakva suradnja HDZ-a s Mostom, tom političkom građevinom ni u kakvom redu posloženog kamena zbog čega je više provalija negoli most, dva propala pokušaja to potvrđuju, kako onda one koji tu koaliciju i dalje zagovaraju a napadaju postojeću, ne brine barem bacanje 120 milijuna kuna u zrak za nove izbore.
 
Zar je teško izračunati šta znači taj novac za osiromašeni narod, a izbori bi bili, pa gotovo istog rezultata kao i prethodni. Sto i dvadeset milijuna kuna je možda i sto dvadeset dječjih vrtića, ili petogodišnja pomoč majkama s troje i više djece dok ne rade. Ili, ili... Ili velika pomoć u demografskoj obnovi umiruće i nestajuće Lijepe Naše. Njih to ne interesira, važno je da Hrvatska ne ide naprijed, da je u društvu najsiromašnijih članica EU-a, važno je da je naprosto nestaje, jer Most je naš i moramo ga braniti pod svaku cijenu, makar sam sebe rušio, kao što već od svoje pojave, nikad dovršene građevine ruši Hrvatsku.
 
Čak protivnicima sadašnje vladajuće koalicije, koja je uštedjela 120 milijuna neodržavanjem novih neizvjesnih izbora i nastavila pozitivne ekonomsko političke trendove hrvatskog rasta ne smeta ni europska činjenica uspješne duge koalicije u Njemačkoj takvih političkih stranaka. Njemački liberali i demokršćani su svojom politikom ne samo uspjeli ujediniti podijeljenu Njemačku, već je učiniti i ekonomskim divom, a našim "borcima za čovjeka" takva suradnja smeta do granica trajne podjele zemlje.
 
Takva njihova politika isključivosti tim više čudi što narod od njih očekuje čin oproštenja i onima koji "ne znaju šta čine". Hrvatskom narodu je već dugo poznata politika one haenesovce koja je izdala Hrvatsku za 30 Soroševih srebrenjaka, i nju je povijest osudila. Ali HDZ nije sklopio koaliciju s njom, niti bi je bilo kad napravio. Koalicija je sklopljena sa onim HNS-ovim članovima koji Hrvatsku doživljavaju svojom domovinom, i koji su spremni dati svoj ljudski i politički doprinos njenom boljitku. Njihov ulazak u koaliciju s najjačom, Tuđmanovom državotvornom strankom, uz to što su pokazali da je moguća suradnja liberala i demokršćana je i osuda i distanciranje od izdajničke politike koju je vodila i vodi Soroševa plaćenica, koja bi zbog izdaje zemlje morala završiti pred sudom. Nadati se je da će i završiti. I zbog toga bi trebalo podržati tu, za neke političke galamdžije, neprirodnu koaliciju.
 
Je li, međutim, prirodno za te agresivne napadače na vladajuću koaliciju u Hrvatskoj to da hrvatskom narodu koji se u velikom broju izjasnio vjerničkim katoličkim narodom, da mu fra propali i fra pobjegli na rušilačkom mostu pišu i nameću neke nove Božje zapovjedi. Sve do njihove pobjede bilo je bezvjerničko, bezbožno, nemoralno, neljudsko, bez ikakvih normi, zapovijedi i pravila. Gotovo se počeli predstavljati i predstavljaju Mojsijama hrvatskog naroda. Žalosno. Toliku moralnu i vjerničku poniženost hrvatski vjernik katolik nije doživljavao ni od najortodoksnijih ateista iz vremena komunističkog totalitarizma. Njihovo takvo ponašanje je više protiv vjere negoli u njenu obranu i ono je neki oblik pojave nove političko vjerske sekte u vjerničkom hrvatskom narodu.
 
Nadati se i vjerovati je da za to nisu i oni koji iz vjerničkih krugova napadaju vladajuću koaliciju nazivajući je isto onako kako je nazivaju fra odmetnuti u Hrvatskom saboru. I sve dok je takvih koalicija, koje su zaista neprirodne, HDZ-Most, kakvih i nema u slobodnim i demokratskim zemljama suvremenog svijeta Hrvatska bi bila i ostala  na samom začelju svekolikog europskog i svjetskog napretka. Čini se da to njima i jest jedini cilj.
 

Vinko Đotlo

Zapisi Milana Stojadinovića o razgovorima s Mussolinijem i Hitlerom

 
 
»Njemački interesi na Balkanu jedino su ekonomske prirode, a nikako političke. Odnosno, oni su političke prirode samo utoliko što Njemačka želi konsolidaciju Balkana iz vlastitih, čisto ekonomskih interesa«, rekao je Adolf Hitler u razgovoru s Milanom M. Stojadinovićem, vođeno za Stojadinovićeva posjeta Njemačkoj u siječnju 1938. (Milan M. Stojadinović, Ni rat ni pakt, Otokar Keršovani, Rijeka, 1970., str. 454., reprint originalnog izdanja El Economista, Buenos Aires, 1963., inače Stojadinovićeve izdavačke kuće). Prilikom posjeta Njemačkoj Stojadinović je bio sjajno primljen. Posebne časti mu je ukazao maršal Reicha Hermann Göring kojega Stojadinović drži velikim „jugoslavenskim prijateljem“, pa tako navodi, osim ostaloga, kako je za svadbeno putovanje odabrao Dalmaciju. U nastavku Stojadinović o rezultatima razgovora s Hitlerom piše:
http://www.nedeljnik.rs/media/portalnews/2016/May/28/m/Milan_Stojadinovic.jpg
»On mi je dao punu satisfakciju u glavnih pet točaka, koje su me naročito zanimale:
1. njemačka suglasnost o talijansko-jugoslavenskom sporazumu na Jadranu;
2. odlučnost da se pod svaku cijenu spriječi povratak Habsburgovaca na bečko prijestolje;
3. garancija jugoslavenskih granica prema mađarskim teritorijalnim pretenzijama;
4. nepovredivost jugoslavenskih granica u slučaju Anschlussa;
5. ekonomska suradnja kako bi se Jugoslavija ojačala i učvrstila. „Moglo bi se reći kako je on s Hitlerom, prethodno s Mussolinijem, sklopio 'pakt' prije onoga kasnijega, formalnoga pristupanja Trojnom paktu vlade Cvetković-Maček. Tzv. hrvatsko pitanje Stojadinović kao predmet razgovora ne spominje, pa ako se o njemu i razgovaralo, a teško je pretpostaviti da se o njemu nije ni zucnulo, onda se zaključilo nešto što ni 1963. nije bilo za javnost. Hitler je pak značajnim tonom spomenuo njemačku nacionalnu manjinu. „Uostalom, za Jugoslaviju je, u odnosu na Njemačku, najbolja zaštita dobro tretiranje njemačke manjine, koja tamo živi i za koju znam da je lojalna prema jugoslavenskoj državi« (isto, str. 456.).
 
Nepostojeće tzv. hrvatsko pitanje
 
Ne treba čuditi što Stojadinović ne spominje Hrvate, njegov glavni politički slogan tijekom političke karijere je „jedan narod, jedna država, jedan kralj“ - oni za njega u toj državi ni ne postoje. Ako su i postojali njihovo pitanje je riješio vanjskopolitički, prethodnim „Paktom“ (Stojadinović ga tako naziva, još i „Beogradski pakt“ o.a.) s Mussolinijem (gore citirana točka prva) 1937. godine. Jedna od točaka „Pakta“ bila je internacija i zatvor za ustaše („ustaši“, Stojadinović). Pavelić u kućni pritvor, ostali u Abesiniju, Libiju, Somaliju, a jedan policijski službenik je dobio pravo kontrole ove točke sporazuma u Rimu, odnosno Italiji. Ovo je Stojadinoviću bilo važno naročito zbog propagandnih razloga, ali zbog slobodnih ruku za pritisak na hrvatske nacionaliste u zemlji, dakako ne samo na „ustaši“, već i na svaki oblik iskazivanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Politika „jednog naroda i jedne države“ mogla se neometano, i od Mussolinija, iako su njemu drugi ciljevi na pameti, nastaviti. Prva točka “Beogradskog pakta“ je bila utvrđivanje granica na moru i na kopnu, ne treba ni spominjati koliko je ona  bila suprotna hrvatskim interesima. Jedna govori o „nenapadanju“. Druga opet o povećanju opsega trgovine (Jugoslavija je „držala“ Italiju pod sankcijama Društva naroda zbog napada na Abesiniju). Zanimljivo je kako se Stojadinović Anschlussu, priključenju Austrije Trećem Reichu nije protivio: neodrživa zemlja Austrija, konačna „smrt“ dinastije Habsburg, unutarnjemačko pitanje…
 
Ne bih u ovom člančiću nastavljao gornju temu, već ću iskoristiti prigodu pa podsjetiti, a nekima bi to mogao biti „prvi glas“, kako je Stojadinović potpuno ignorirao tzv. hrvatsko pitanje - do granice skoro nepostojećega, skoro da nisu ni „pleme“. Bio je čvrsto na pozicijama „jugoslavenstva“, naravno, premazanog srpstvom. Recimo potpuno kao i ondašnji masoni iz Srbije i Hrvatske, da ovoga puta spomenem samo njih. Za njega nije jasno je li bio član neke lože, ali da je bio u predvorju masonstva, bio je. Bio je predsjednik jugoslavenskog Rotary kluba. Hrvatski politički prvaci, najprije Stjepan Radić, a zatim Vladko Maček, za kojega je znao da nema „ni kapi hrvatske krvi“, osim politički i ljudski su mu se jednostavno gadili. Radić i fizički, u istoj delegaciji s njim čak nije želio ići u Pariz na zasjedanje Međunarodne parlamentarne unije a Maček još kao neznalica i „seljačina“.
 
Milan Stojadinović i Puniša Račić
 
U vezi Stjepana Radića i njegove sudbine postoji i zanimljiva poveznica sa Stojadinovićem. Uvjeren sam kako je malo poznata pa ću ju zericu „osvijetliti“. Naime, na Stojadinovićevoj izbornoj listi, u crnogorskoj izbornoj jedinici („izborni okrug“) u parlament je izabran i - Puniša Račić! (izbori 1927.) I ne samo da je izabran već mu je u predizbornoj kampanji bio jedan od najvažnijih suradnika, pa i tjelohranitelj. „Za srez andrijevački poslanički kandidat na mojoj listi bio je Puniša Račić. Rodom iz tog kraja, mlad, pun snage, bujan i borben do krajnosti, četnik i industrijalac u isto vreme“ (Isto, str. 242.). Kako ga je lijepo narisao, pravi četnički heroj.
 
Za vrijeme masakra u beogradskoj skupštini Stojadinović je bio u Parizu, na zasjedanju Međunarodne parlamentarne unije. U delegaciji je trebao biti i Stjepan Radić, ali se Stojadinović njegovom članstvu usprotivio, ucijenio vladu, pa kad je ona pristala uz Stojadinovićevo, mrziteljsko stajalište, HSS na to zasjedanje, iz protesta, nije poslao nikoga. Slučajnost, Radić u parlamentu, Stojadinović daleko, al' tamo je njegov zastupnik Puniša Račić?! Vijest o masakru pročitao je 21. lipnja u novinama u Parizu za jutarnje „kafe“. „Pucao je Puniša Račić, pet ispaljenih metaka, pet pogodaka, od kojih tri smrtonosna“. Trebao je toga dana na zasjedanju Međunarodne parlamentarne unije biti glavni govornik. Govor je i održao, a tek kad se „nekoliko dana docnije“ vratio u Beograd, doznao je detalje masakra. Nema ga skupštini za masakra, a stiže „nekoliko dana docnije“, kad se dim od pucnjave već davno razišao, ali dobro je informiran o događaju, pa čak i o ovome detalju, beznačajnom detalju. „Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, promatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr. Ante Pavelić. On je još iste večeri uzeo voz za Zagreb, a odatle, malo docnije, pravo šefu bugarske terorističke organizacije Vanči Mihajlovu, negde duboko u neprolazne planine bugarske Makedonije“. Vidovito, vidovito.
 
Stojadinović je poslije organizirao obranu Puniše Račića, a za glavnog u odvjetničkom timu angažirao dr. Vinka Zorca, Slovenca, vlasnika odvjetničkog ureda u Beogradu, sa čim se ovaj složio nakon političkog, a možda i vjerskog blagoslova popa Antona Korošca. Glavni pravac obrane: Puniša Račić je verbalno isprovociran, a Radić i HSS-ovci su inače verbalno „pregrijavali“ političku atmosferu, pa je on branio „srpsku čast“, „nacionalne svetinje“, itd. (Naknadno sam doznao kako je sudski balistički vještak ustanovio kako je Puniša Račić pucao po zidovima parlamenta, pa su žrtve pogođene u „rikošetu“, „odbijancu“, neka vrsta „vatrenog“ bilijara - htio ih je valjda samo zastrašiti, to ne tvrdi Stojadinović.) „Sud je usvojio odbranu okrivljenoga i njegovih pravozastupnika. Odgovornost Puniše Račića svedena je na svoju pravu meru. Osuđen je na 20 godina robije“ (isto, str. 257.). Za takav zločin je inače tadašnjim zakonom „prava mjera“ bila smrtna kazna. O tome kako je Puniša Račić u zatvoru najmanje „robijao“, druga je priča, kao i ona zašto su ga partizani likvidirali čim su ušli u Beograd, najvjerojatnije da „šuti“.
 
Prokleta je stvar ta kriptopovijest, prikrivena, nepoznata. Evo rekapitulacije ovog slučaja:
1. Na izbornoj listi Milana Stojadinovića, 1927., izabran je i herojski četnik Puniša Račić (Srpska radikalna stranka);
2. Na zasjedanje Međunarodne parlamentarne unije u Pariz, ljeto, lipanj 1928., trebala je ići višestranačka parlamentarna delegacija na čelu s Milanom Stojadinovićem;
3. HSS predlaže i Stjepana Radića kao člana (inače pariškog diplomanta, prvog hrvatskog, uvjetno rečeno politologa);
4. Stojadinović odbija i „vidjeti“ Radića u delegaciji, sa čime se usuglašava vlada (nejasno kako vlada uopće odlučuje o običnoj parlamentarnoj delegaciji?!);
5. Radiću je tako članstvo u delegaciji onemogućeno, pa HSS odbija u njoj uopće sudjelovati:
 
6. Istodobno traje zasjedanje beogradske skupštine („narodne“), svi su poznatiji HSS-ovci na zasjedanju;
7. Sudjeluje i Puniša Račić i ubija hrvatske zastupnike - nečuveni događaj u suvremenoj europskoj povijesti, zapravo još od Srednjeg vijeka, kad se „parlamentarno“ plemstvo na sličnim zasjedanjima obračunavalo mačevima;
8. Stojadinović je u Parizu, tek sutradan, za jutarnje kavice, iz novina doznaje za događaj;
9. Ne napušta zasjedanje, inače vjerojatno onodobno „mlaćenje prazne slame“, ne žuri u Beograd, već u Parizu ostaje još „nekoliko dana“ (koliko?);
10. Po povratku među glavnim je organizatorima obrane Puniše Račića - smatra kako je Puniša Račić „izazvan“ i masakr je učinio u nekoj vrsti emocionalnog šoka, verbalno uzrokovanog, skoro da ga opravdava, u podtekstu: sami su si, pobijeni, krivi;
11. Zadovoljan je Puniši, „četniku i industrijalcu“ presuđenom „robijom“, iako je za to jedina „mjera“ bila smrtna kazna. A ni ona političke Srbe, pa ni pod egidom „Jugoslavena“ nije više mogla oprati.
Meni je ovdje i više nego previše raznih „slučajnosti“. Dakako, ne tovarim Stojadinoviću zapravo ništa - sam si je on u odnosu na Hrvate toga i previše natovario, ali političku odgovornost svakako. Ključno je pak pitanje: kako je on uopće, nakon što je Puniša bio njegov pulen, igrao u njegovu „timu“, mogao imati političku karijeru u usponu, do premijerskih visina, do Mussolinija, do Hitlera…? A sve preko leđa Hrvata. 
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1155 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević