Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Prije bih se ubio nego počinio ratni zločin

 
 
Predrag Mišić - Peđa, branitelj i bivši zatočenik srpskih logora kojeg su mediji prepoznali zbog izrazito domoljubnih stavova i humanitarnih akcija u kojima često sudjeluje, ostao je neugodno iznenađen kad su mu na vrata došla, kako je kazao, „dva naočita policajca sa značkama u rukama”:
http://konzervativci.hr/wp-content/uploads/2016/11/predrag-mii-pea.jpg
Predrag Peđa Mišić
 
„Zanimale su ih moje spoznaje o ratnom zločinu počinjenom na Čvorkovcu gdje je u ratnim sukobima ubijen i spaljen vojnik JNA”, kazao je Peđa za naš portal, a usput je izrazio svu razočaranost i ogorčenost zbog iznenadnog i neugodnog ispitivanja. „Da se razumijemo, policajci su bili korektni i uljudni, međutim, teško mi je opisati do koje mjere sam se uznemirio jer ja na to nisam navikao, nemam kaznu niti za prometni prekršaj. Ali zato imam sjećanje na ispitivanja i torture koje sam prošao u logoru pa me ovo sad „vratilo” u najneugodnije dane mog života koje je svake sekunde graničilo sa smrću”, doznajemo od uznemirenog branitelja. Na pitanja zašto je policija došla na njegova vrata, kako je povezan s ubojstvom vojnika na Čvorkovcu te ima li uistinu ikakva saznanja o tome, Mišić ni sam nema prave odgovore: “Netko mi ‘pakira'”
 
„Uistinu ne znam zašto smatraju da sam tome nazočio jer sam, smatram, ispitan u svojstvu svjedoka. Jedino što mi pada na pamet jest da sam prije možda godinu dana objavio članak sa tom pričom u kojem je pisalo da je za taj zločin višegodišnjim zatvorom kažnjen Zlatko Borić, no taj je članak javnosti dostupan već 20 godina pa mi nije jasno da policija ide ovim putem”, kazuje Peđa koji sada, dan nakon ispitivanja, malo jasnije rasuđuje pa na pitanje zašto je policija došla baš njemu, kroz poluosmijeh odgovara: „Ne znam, vjerojatno mi netko ‘pakira’…
 
Samo ispitivanje Predrag Mišić je doživio vrlo emotivno, a što se moglo iščitati iz njegove potresne i pomalo konfuzne objave: „Moja čast nije na prodaju. Dva naočita gospodina izvadiše značku, uredno se predstavili MUP-RH. Ok izvolite, kava može, može. Mi smo došli. Motam po glavi, gdje, što, kad sam bio. Ratni put, Mitnica, optužbe. Molim? Nakon 25 godina, čeprkate po ranama, tko što, gdje kad. E zemljo dembelijo. Nije se Peđa bojao pendreka, palice, letve, što sad mislite, ostario pa ga savjest peče. Moj ratni put čist ko dječja suza. Ne upirite prst u to. Nisu mene slomile ni veće oluje. Zašto si zemljo toliko okrutna. Pa samo sam te branio. Reci ako ti jedan istinski domoljub smeta, otići ću u Švedsku teška srca. Ako ti smeta što te volim. Protjeraj me
 
Ma ne šalji policiju na mene. Pa dali smo do toga došli. Meni da sudiš, mene da ispituješ o ratnom zločinu. Ma prije bih se ubio nego zlo počinio. Hvala ti zemljo dembelijo. Mene isljednici sprovode. Eh moj narode. E tugo moja. Što ne poginuh. Da mi svijeću palite. Kad sam ja tebe domovino zanijekao. Plakat ćemo noćas ja i ti. Onako muški-
 

Snježana Vučković, http://www.dnevno.hr/domovina/dorh-na-pedinim-vratima-netko-mi-pakira-prije-bih-se-ubio-nego-pocinio-ratni-zlocin-1118133/

Romanu Leljaku dodijeliti najviše odličje Republike Hrvatske

 
 
Časni, pošteni čovjek, hrabri istraživač i beskompromisni borac za istinu Hrvat Roman Leljak (Đurmanec, 1. VIII. 1964.) - koji od malih nogu živi u Sloveniji - na polju istraživanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava i djelovanja zločinačkog komunističkog režima i njegovih tajnih službi (od 1945. godine do danas), napravio je pomak kakav nisu bile u stanju sve naše institucije zajedno, uključujući i Hrvatski institut za povijest i HAZU. Da se mene pita, koliko sutra, gospodin Leljak bi dobio najviše odličje Republike Hrvatske, a iza njega bi financijski i logistički stala država, jer (među ostalim) odrađuje ono što bi morala ona.
http://secure.mega-media.hr/wp-content/uploads/leljak-640x360.jpg
Roman Leljak
 
O razlozima naše neshvatljive indiferentnosti kad je u pitanju istraživanje prošlosti (i to onih segmenata koji su od vitalnog značaja za našu sadašnjost i budućnost), može se pričati naširoko. Tu svakako poprilično veliku ulogu igra činjenica da su deseci tisuća građana SR Hrvatske (od 1945. do 1990. godine) bili aktivno uključeni u rad tajnih komunističkih vojnih i civilnih službi (OZNA-e/UDB-e/SDB-a/ ili KOS-a), a neki od njih i danas nastavljaju slično djelovanje kroz ljevičarske i anarhističke stranke, „antifašističke“ organizacije i udruge civilnog društva. Njihov zajednički cilj jeste destrukcija Republike Hrvatske i njezino utapanje u neku od budućih balkanskih ili jugoslavenskih tvorevina, što uostalom mnogi od intelektualaca iz tog miljea (poput Dejana Jovića) i ne kriju.
 
Uzimajući sve to u obzir, ne čudi da je prema nekim istraživanjima oko 40 posto građana današnje Republike Hrvatske protiv otvaranja arhiva i utvrđivanja istine o prošlosti, posebice kad je riječ o razdoblju 1941.-1990. I to je ona snaga koja želi zacementirati svoje mitove, laži i krivotvorine i pretvoriti ih u vječne i nepromjenljive istine, u dogme kojima bi se mi morali klanjati. Zar će nam oni diktirati što smijemo istraživati, pisati i govoriti a što ne? Sinovi i unuci zločinaca i komunističkih uhoda koji su se poput pijavica nakačili na tijelo ovog naroda i sišu mu krv! Oni koji žive u otetim stanovima i kućama i iz naraštaja u naraštaj ostavljaju jedni drugima pozicije i privilegije, dok nas proglašavaju „ustašama“ i „ekstremistima“! Taj će ljudski talog, ološ i šljam biti mjera naše slobode!? Oni će nam krojiti povijest i određivati sadržaje udžbenika!? Oni će nam odgajati djecu!?
Dok bitku s njima ne dobijemo, vrtjet ćemo se u krugu. I do tada ne možemo reći da imamo Hrvatsku. Mi se za našu Hrvatsku još uvijek borimo.
 
No, rekao bih da nam čak nisu glavni problem niti apatridi i destruktivci iz lijevih, liberalnih i anarhističkih krugova, jer ipak su u manjini (mada jako glasni i medijski eksponirani). S njima bi nekako izašli na kraj, ali nismo u stanju sami među sobom raščistiti neke stvari.
 
Nije li najblaže rečeno SRAMOTNO da udruge koje se bave povijesnim istraživanjima svoje aktivnosti nisu u stanju objediniti i koordinirati, nego svatko udara u svoju tamburu? Imamo „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, „Hrvatsku družbu povjesničara 'dr Rudolf Horvat'“ i još nekoliko organizacija, udruga i pojedinaca koje rade na istim ili sličnim projektima, ali paralelno, bez ikakve međusobne komunikacije. Najmanje 20-ak (možda i više) doktora znanosti i još veći broj magistara i fakultetski obrazovanih ljudi mlati praznu slamu i želi dokazati kako su upravo oni i samo oni, jedino oni, bogomdani i pozvani da kao „pioniri“ otkriju nešto što će ih upisati u povijest ovog naroda!
 
Je li to normalno? Bave li se oni tim istraživanjima ZBOG SEBE I SVOJE PROMOCIJE, stjecanja materijalne koristi, ili iz razloga postizanja općeg cilja koji je od izuzetne važnosti za sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda, za naraštaje koji dolaze poslije nas? Mogu li intelektualci koji sjede u tim udrugama i organizacijama u svojim glavama napraviti pomak i izdići se iznad vlastitoga ega, pa sjesti i dogovoriti suradnju, ili će se u nedogled trzati za mrvice neke buduće imaginarne „slave“ koju vjerojatno (tako nesložni i sujetni kakvi jesu) nikad ne će dočekati?
 
Hrvatska nesloga i sklonost da jedni drugima bacamo klipove pod noge je općepoznata i u tomu smo svjetski prvaci. Isto tako, olako, poput kljukanih gusaka gutamo sve ono što nam podmeću oni koji nas žele zavaditi, tako da na kraju ispada da većina nas radi u korist vlastite štete. Potraga za „udbašima“ i njihovo „otkrivanje“ naš je omiljeni šport, a koliko je to produktivno i je li nam svima skupa u korist, pokazuje to što u ovih 27 godina samostalnosti na planu raščišćavanja prošlosti nismo napravili gotovo ništa.
 
Do prije koji mjesec, čak su i našeg časnog viteza, junaka Domovinskog rata i mučenika, generala Slobodana Praljka neki proglašavali „udbašem“!? Zamislite, čovjeka koji zbog Hrvatske robija i iz petnih žila dokazuje istinu na sudu, oni koji tu istinu iskrivljuju i zataškavaju, proglašavaju „udbašem“!? I dio naše „domoljubne“ javnosti to prihvaća kao činjenicu!?
 
Ma tko smo mi, za Boga miloga!? Koja je to desnica u Hrvatskoj ako poput bijesnih pasa laje na generala Slobodana Praljka, na dr Franju Tuđmana, ako radi isto ono što nam rade četnici iz Srbije i što nam je do jučer radio perverzni haaški sud? Kakva je to desnica ako optužuje dr Tuđmana za podjelu BiH i na istoj je liniji s Mesićem? Mi ćemo knjigu naših apsurda na desnici morati otvoriti kad-tad i utvrditi tko je tu tko, jer ovako dalje ne ide! I tako, dok naša država ne poduzima ništa na planu utvrđivanja povijesne istine, a mi „domoljubi“ se glođemo oko gole kosti, našao se častan čovjek, Slovenac, hrvatski prijatelj koji zna što radi. I hvala Bogu da je tako.
 
Roman Leljak, jedan je od rijetkih ljudi među istraživačima koji se umjesto ispraznih naklapanja i teoretiziranja uhvatio sasvim konkretnog rada na traganju za dokumentima i slaganju tog mozaika beščašća koji u svojim konturama već jasno ocrtava svu monstruoznost komunističkog režima i zločinačku narav njegove vrhuške predvođene Josipom Brozom Titom. Njegova istraživanja poratnih žrtava – u većini Hrvata pobijenih na području Slovenije – epohalna su otkrića, a masovne grobnice poput Hude jame dokaz da Staljinovi šegrti s područja Hrvatske koje s pravom možemo nazvati crvenim fašistima ni u čemu nisu zaostajali za svojim učiteljem i uzorom. Ono što je megazločinac Staljin bio u europskim razmjerima, to su Tito i njegova vrhuška bili u regionalnom smislu.
 
Hrvatski slugani i poslušni izvršitelji partijskih naloga ubijali su, osuđivali, uhodili, ucjenjivali i bavili se svim drugim nečasnim radnjama kako bi u korist i za račun Partije (i sinekure što su ih time sebi osiguravali). I dakako, bili su uvezani preko partijskog aparata u cjelokupni sustav koji je u bivšoj SFRJ izrastao u pravog monstruma. Ostaci tog čudovišta, njegovi krakovi koji su preživjeli još uvijek su aktivni. I to je jedna od stvari koje dokazuje Roman Leljak. Zato mnogima smeta i rado bi ga uklonili i onemogućili u radu. Stoga je svojedobno i dignuta halabuka oko toga kako čovjek „udbaš“. Sva sreća pa se otkrilo kako je akcija njegove diskreditacije krenula iz Slovenije – od Cirila Ribičiča (sina slovenskog komunističkog krvnika Mitje Ribičiča) i potom kanalizirana na području Hrvatske.
 
Najnoviji rezultati istraživanja do kojih je došao Leljak, jasno govore kako na ovim prostorima još uvijek postoje prilično homogene grupacije ostataka bivšeg partijskog aparata koje nastoje iz sjene upravljati procesima i to su stvari koje će se rasplitati dugi niz godina. Ono što je, međutim, za nas Hrvate (uvjeren sam), od neprocjenjive važnosti, jesu EPOHALNI POMACI što ih je gospodin Roman Leljak napravio na planu otkrivanja broja poratnih komunističkih žrtava, ali i mnogih do sada skrivanih istina o događajima u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.
 
Najnoviji podaci do kojih je došao u beogradskim arhivima, govore kako je broj žrtava što su ih jugoslavenske komunističke (partizanske) vlasti pobile u poraću mnogo veći nego se to do sada smatralo i u cjelosti se poklapaju s tvrdnjama iznošenim od strane mnogih naših istraživača iz emigracije koji su o tomu pisali desetljećima a što je od komunista bilo proskribirano kao „ustaška propaganda“. Originalni komunistički arhiv („Knjige depeša“, djelovodnici i popisi žrtava, dnevnici divizija i brigada, dnevnici likvidatorskih bataljuna, prepiska vodećih političkih i vojnih dužnosnika), daju detaljne podatke na temelju kojih je moguće rekonstruirati veliki zločin što su ga počinili nakon okončanja Drugoga svjetskog rata. Titini su partizani od 9. svibnja 1945. godine zarobili ili primili od Engleza i Bugara već 444.426 zarobljenika. Doda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima do 15. svibnja 1945. godine, dobivamo broj od 536.833 žrtve. Dosadašnja istraživanja na području Slovenije i Hrvatske pokazuju da Križni put nije preživjelo niti 10 posto od ukupnog broja zarobljenika, a da je ogromna većina ubijenih bila hrvatske nacionalnosti.
 
Generali Arso Jovanović i Kosta Nađ bili su na čelu zločinačkog partijskog sustava koji je planski i organizirano provodio deportacije u masovna smaknuća hrvatskih zarobljenika i civila. Maribor je bio jedno od najvećih stratišta Hrvata i tamo ih je pobijeno najmanje 30 tisuća. Kakav je bio tretman ustaša a kakav četnika, govori sam sudionik događanja, jedan od egzekutora: „Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a za samo 3 dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša '45 godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi izašli iz zatvora“– kaže Vladimir Dapčević (brat narodnog heroja i partizanskog generala Peke Dapčevića) u svojoj izjavi koju u svome prilogu objavljuje TV emisija „Bujica“ od 5. siječnja 2018. godine, a sadržan je u dokumentarnom filmu Romana Leljaka „Maribor najveće stratište Hrvata“ – koji je rađen isključivo na temelju originalne arhivske građe Jugoslavenske vojske.
 
U dokumentima se nalaze i dokazi o formiranju logora u kojima su žrtve provele zadnje dane i sate. General lajtnant Terzić 3. je svibnja 1945. godine napisao uputstvo o formiranju logora za zarobljenike u svim armijama, određen je naziv logora, njihovi brojevi, način rukovođenja njima (za one od preko tisuću zatočenika odrđene je „komandant“) itd., ali se nigdje ne govori TKO SU zatočenici (mada je sasvim pouzdano dokazano da su velika većina Hrvati). Zanimljivo je međutim, da u dokumentu NDH iz srpnja 1941. godine decidirano stoji koga se zatvara u logore: „Pozivamo da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i Srba – pravoslavaca, ali samo onih koji su bili poznati komunisti. Iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke i muslimanske vjeroispovijedi.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7TK5zaNjWYY)
 
NDH je, dakle imala logore ZA KOMUNISTE, ali u proteklih 72 godine iz ovakvih su se dokumenata selektivno izvlačili podaci, pa je, primjerice, iz gore navedenog citiran samo dio prve rečenice, kako bi se dokazalo da su u ustaškim logorima (pa i u Jasenovcu) zatvarani gotovo isključivo Židovi i Srbi. Leljak je u beogradskom arhivu došao i do dokumenta koji jasno govori kako je u ustaški logor Jasenovac od 1941. do ožujka 1945. godine dovedeno ukupno 18.644 zatočenika (postoji poimenični popis, tako da su podaci provjerljivi). Naravno, to je još uvijek vrh ledenog brijega, ali u smislu utvrđivanja istine EPOHALNI POMAK kojega danas još uvijek možda nismo ni svjesni. Nervoza koju danas pokazuju čuvari komunističkih mitova, potpuno je opravdana i ona se može razumjeti. Ali, ako misle da će galamom i halabukom spriječiti da istina izađe na svjetlo dana, ljuti se varaju. Ne će. Dok je takvih istraživača kao što je gospodin Roman Leljak koji zaslužuje svaku potporu i najdublje poštovanje svih onih kojima je Hrvatska na srcu.
 

Zlatko Pinter

Grandioznost je veličanje sebe, vjerovanje da si po mnogo čemu, čak u svemu bolji od drugih

 
 
Bahatost je neprijatelj pobjede.
(Xiao He, kineski političar, 193. pr. Kr.)
 
Svakim danom, svuda oko nas ima sve više bahatosti, na mnogim mjestima, u mnogih pojedinaca, bez obzita tko su i što su. Naročito se u tome ističu političari. Bahatost ili arogancija je stav (pojava), gdje se precjenjuje osobna vrijednost, znanje, sposobnosti, vještine, kompetencije, djelovanje, uloga, funkcija, stručnost…, a zapravo se time skriva nesigurnost, strah, sram, nesposobnost, nedjelotvornost, ispraznost i narcizam.
http://hr.n1info.com/Picture/131364/png/fgj.png
Opća bahatost u kojoj ima svega pomalo, ima svoje specifičnosti: grandioznost i prijezir. Grandioznost je veličanje sebe, vjerovanje da si po mnogo čemu, čak u svemu bolji od drugih. To je lažni ponos, neprimjerena, neprihvatljiva i neutemeljena uznositost, čime se kompenziraju mane, nesposobnost i nekompetencija na radnom mjestu, odnosno funkciji, kojoj pojedinac nije dorastao, a došao je na nju, po podobnosti, bilo stranačkoj, rodovskoj, staleškoj, zbog viših domaćih ili stranih interesa i uskogrudnih ciljeva moćnih pojedinaca ili interesnih skupina, koje su negdje u vrhu odlučivanja i vladanja svijetom. Prijezir je omalovažavanje drugih, u funkciji uzdizanja sebe. To je potrebno slabićima i frustriranim pojedincima, koji imaju neku vrstu društvene ili političke moći, a ne  znaju i mogu se time nositi.
 
Istraživanja pokazuju veliku bahatost političkih elita diljem svijeta.Ta bahatost postaje prijetnja mentalnom stanju pojedinih nacija. Neprimjereni i degutantni nastupi nekih političara doprinose nesigurnosti, nevjerodostojnosti, beznadnosti i određenom strahu za budućnost, globalno, regionalno i lokalno. Njihova lažna superiornost je na staklenim nogama, koje svakog trena mogu puknuti. Ti napuhani baloni traju i trajat će tako dugo dok ne naiđu na iglu koja će ih probušiti. Pitanje je gdje je ta igla, tko je ta igla, kakva bi ta igla trebala biti i u čijim rukama bi trebala biti. Ne može biti u rukama onih koji su bahati. Nitko takv neće, ne može i ne zna sam sebe ispuhati,  kad bi I imao iglu. Činjenica da je nemaju, jer bi to bila velika opasnost za njih. Oni se takve igle čuvaju. To je borba za opstanak.
 
Za opstanak se naročito bore razni i različiti uhljebi, na svim razinama i funkcija. Tu se ubrajaju činovnici,dužnosnici, savjetnici, predsjednici, ministri, zamjenici, tajnici, agencije, komore, povjerenstva, vijeća, upravni i nadzorni odbori,razne bezbrojne institucije, udruge…, prema čijem ukupnom broju i izdvajanju za njih spadamo u jako bogate ili najbogatije države. Netko je neki dan konstatirao da smo “šampion jalove birokracije”. U ministarstvima se traži 326 novih uhljeba, što resorni ministar opravdava poslovima za projekte EU-a, koji će se financirati europskim novcem(?). Podaci govore da imamo preko 2000 parazita u državnim službama, što i nije puno u masi 237.000 birokrata. Poseban je i izričito iritantan javno objavljen podatak da će 65 milijuna kuna biti potrošeno za nove mobitele dužnosnika. Ne mogu jednostavno u to vjerovati. Takvo orgijanje vlasti i suludo bacanje naših novaca je neoprostivo, u državi gdje su broj umirovljenika i broj zaposlenih gotovo 1:1, gdje vlada “bijela kuga”, gdje je svako peto dijete gladno, gdje je masovni bijeg aktivno radnog građanstva sve veći, kao i odljev mozgova.
 
Nužno su potrebne mnoge promjene, naročito promjena političkog djelovanja. “Smisao političkog djelovanjaje u mijenjanju zemlje na bolje, a ne samo puko zadržavanje na vlasti.” Mi smo društvo koje treba jakog lidera. Može li se to dogoditi u kojoj je po anketama društvenog mijenja, najpozitivnij političar Nitko. Može li taj Nitko postati Netko? Netko tko je svestrano obrazovan, sposoban, tko ima iskustva u običnom (normalnom) životu, tko poznaje život prosječnih ljudi, kao i ljudi s društvenog ruba, zapostavljenih i marginaliziranih. Takva bi se osoba trebala angažirati za opće dobro. Trebali bi služiti svojem narodu, ponekad i na svoju štetu, ako je za opće dobro i boljitak društva i svakog  pojedinca. To se ne može bez rada na sebi, poznavanja sebe i svojih realnih mogućnosti, podnošenja žrtve i posjedovanja mnogostrukih sposobnosti, naročito sposobnosti prepoznavanja bitnih potreba i pronalaziti mogućnosti rješavanja  problema. Uz sve to takva osoba mora biti hrabra, znati i moći u pravo vrijeme napraviti pravu stvar, bez kalkulacija u svoju korist. Takva osoba od sebe može napraviti  modernog lidera, koji je ovoj državi nužno potreban. “Lider se ne rađa, lider se postaje” – to proizlazi iz mnogih istraživanja s više aspekata i o tome govore tisuće napisanih i objavljenih knjiga.
 
Uz sve to bi bilo dobro imati karizmu. Ta urođena karakteristika čovjeka doprinosi kvaliteti liderstva i njegov je bitan sastojak. Na tome se dobiva potpora javnosti, simpatije birača, sklonost medija, prepoznatljivost i prihvaćenost kao nekog svojeg, a ne strano tijelo, ubačeno od svjetskih moćnika, oligarha ili vladara. Odlike takvog lidera bi trebale biti jednostavnost, odgovornost, iskrenost, požrtvornost i dosljednost. Svjesni smo da nemamo i ne možemo za sada imati, jednog Justina Trudeaua, Emanuella Macrona, Angelu Merkel, ali niti Putina, makar bi nam on jednokratno ponekad dobro došao.
 
Trebamo lidera koji će se suprotstaviti pasivnosti sustava i otporu pojedinaca, koji misle da imaju veće zasluge i prava od ostalih, koji će poticati na opću obnovu, promjenu u svim područjima i segmentima, koji zna upravljati ljudima i procesima, koji je spreman ući u sukob s interesnim lobijima i “svetim kravama”, koji ima sposobnost vizije budućnosti, koji ne prekraju povijest, koji nema suspektnu prošlost i iza koga se ne vuku repovi. Nije to nikakva utopija, niti željeni san. Takvih ljudi u nas ima, samo im treba dati priliku, da se pokažu. Po normalnom ponašanju, bez bahatosti, ispraznosti, oholosti, patvorenosti, humanosti, empatiji, domoljublju, pravnoj jednakosti prema svima, brigom za pojedinca, prioritetima za državu, ponašanju, komunikaciju i dijalogu ćemo ih prepoznati i sve moguće napraviti da takvi postanu naši, bez obzira tko su, čiji su, odakle su i kojoj političkoj opciji pripadaju.
 

Ankica Benček

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 679 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević