Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Branko Mamula je 1987. pokrenuo preustroj vojnih oblasti bivše Jugoslavije u kojemu je Hrvatska rascijepljena

 
 
Pred nama je nova knjiga vrsne novinarke, publicistice, scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova Višnje Starešine. Do ove knjige koju predstavljamo, Hrvati pod  KOS-ovim krilom - Završni račun Haaškog suda, Avid media - Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb., 2017.) Starešina je objavila sljedeće knjige: Vježbe u laboratoriju Balkan, Haaška formula iEU u 100 koraka. Scenaristica je i redateljica dokumentarnih filmova: Treći pohod (o infiltraciji Al Qa'ide i radikalnog islama u ratnim zbivanjima BiH od 1992. do 1995), Zaustavljeni glas (o posljednjima danima Vukovara i stradanjima ranjenika i civila iz vukovarske bolnice) te Neprijatelj naroda (o žrtvama komunističkih vlasti poslije Drugoga rata). Brojni su njeni tekstovi objavljeni u dnevnim i tjednim novinama (kolumne), na portalima…
https://shop.skolskaknjiga.hr/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/1/7/172588.jpg
Sudjeluje na simpozijima, tribinama, radijskim i televizijskim emisijama. Tematski opus Starešine pretežito je vezan uz političke teme iz hrvatske prošlosti, napose 20. stoljeća te uz aktualna svakodnevna događanja u hrvatskoj stvarnosti u domovini te bližem i daljnjem okruženju. Čitajući njene knjige, tekstove, gledajući dokumentarne filmove, treba reći da se radi o našoj najznačajnijoj osobi koja na znanstveno-analitički način istražuje teme, i to na vjerodostojan i istinit način, ništa ne skrivajući/ prikrivajući/ zanemarujući - već uvijek s nakanom pružiti javnosti istinu i samo istinu. No, Starešina dobro znade uzroke i posljedice hrvatskih tragedija u obje Jugoslavije te strahote koje su zapale hrvatski narod, njegovu državu i njene građane uzrokovane starim i novim (trajnim) velikosrpskim ciljevima, od Garašninovog Načertanija, do Memoraduma SANU-a i velikosrpskih pohoda na Hrvatsku, BiH i Kosovo, pa sve do novoga Načertanija, kojemu danas opetovano kumuju SANU-u, srbijansko rukovodstvo na čelu s Vučićem i ono iz Bosne s Miloradom Dodikom. Uz zorne osobne karte tih zbivanja Starešina nikada ne ostaje samo na sadržaju i analitici, već ukazuje, upozorava, savjetuje; drži sve dobronamjerne, a napose hrvatske vlasti i dužnosnike, u situaciji nužnog opreza kod donošenja odluka i postupaka. Ne zanemaruje kategoriju vremena, geopolitičke okolnosti, lažne ili iskrene prijatelje, zakulisne igre, prevrtljivost država, političara, udruga, medija, obavještajnih službi… Višnja Starešina je doista istinski svjedok vremena, svjedok i kreator objašnjavanja pojava - kojoj treba vjerovati, zato što svojim istinitim i vrijednim štivom ostavlja duboke tragove.
 
Knjigu koju predstavljamo Starešina je podijelila u 11 poglavlja: Haaška pravda: lice i naličje; Sud i službe; Vukovar: Slučaj koji se nije smio riješiti; Istragom protiv istrage – Lašvanska dolina i sjeverna Hercegovina; Kako je odgovornost za srpske logore skrenuta u slijepu ulicu; Posljednja uloga Slobodana Miloševića: Preko Haaga u mit; Vukovarska travestija, Srebrenički genocid na KOS-ovoj adresi; Učitelji i učenici – čuvari tekovina revolucije; Hrvati pred sudom; Hrvatska šestorka u Haagu; Epilog. Autorica je priložila veoma vrijedne izvore podataka (knjiga na hrvatskom i stranim jezicima, dokumente sudskih i inih tijela, izjave pojedinaca – sudionika događaja, itd.) te Kazalo imena. Knjiga ima 320 stranica.
 
Kako siješ (ili ne siješ) tako ćeš i žeti
 
Već iz uvodnih napomena vidljivo je zašto je autorica upravo ovako naslovila svoju knjigu, a mi bi dodali i dopunjenu staru poslovicu koju stavljamo na mjesto uvodnika ovoga poglavlja. Naime, veoma jasno ukazuje na zadaću hrvatske države, kao i svake druge u međunarodnim procesima u kojima, na izravan ili neizravan način, sudjeluje. „Jer dužnost je države i njenih institucija zaštiti sebe i one koji su je stvarali od politički upravljanih procesa, osigurati da procesima za ratne zločine nad Hrvatima te procesima za ratne zločine koji se vode protiv Hrvata ne upravljaju baš najizravniji ratni protivnici i njihove obavještajne službe. A univerzalna je dužnost bila: zaštititi temeljne pravne standarde kaznene odgovornosti kakvi se primjenjuju u civiliziranom svijetu. To se nije dogodilo. Hrvatska država u tom procesu nije sudjelovala“, str. 11.
 
I dalje: „Kako povjerovati da će pet godina poslije, nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana hrvatska država posve kapitulirati, nestati pred trećerazrednim  činovnicima, skupljenim zbrda-zdola u ad hoc Sudu u Haagu? Da će Oluja biti jedina vojna operacija optužena pred  Haaškim sudom? Da će završnicu rada Haaškog suda, kao krunski proces, obilježiti pravomoćna presuda tzv. hrvatskoj šestorki, čija optužnica inkriminira cijelu hrvatsku državu i gotovo sve Hrvate u BiH za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu progona Muslimana/Bošnjaka u BiH? Da hrvatska država trinaest godina neće učiniti ništa kako bi zaustavila takvo političko upravljanje procesom? Dugo nisam mogla povjerovati da država može tako nestati iznutra“ (str. 12.).
 
Tko je bio zainteresiran za ovakvo dijeljenje pravde u Haagu?
 
U svih 11 poglavlja Starešina pokazuje tko je sve kumovao, kako kaže u nestajanju države iznutra? Za provođenje pravde na Haaškom sudištu nisu odviše bili zainteresirani ni Francuzi, ni Nijemci, Amerikanci su imali druge vanjskopolitičke i geostrateške probleme… Jedini su istinski interes imali Britanci koji su se djelatno trudili zaštiti interese agresorske Srbije za buduću ulogu regionalnog okupljanja država Balkana pod njenim vodstvom. To su napose činili preko sudskog tužiteljstva, napose njihova pouzdanika Australca Grahama Blewitta, glavnog operativca Ureda tužiteljstva i Richarda Goldstona s nakanom stvaranja političke klime o tzv. podjeli krivnje sudionika u ratu! I ne daj Bože da se govori o genocidnim postupcima srpskih vlasti, ni u Hrvatskoj, BiH, ili bilo gdje drugdje, npr. Kosovo. Znalo se što se smije a što ne rješavati s time da optužbe ne dostignu vrhove zločinačkog srbijanskog vojnog i političkog stroja. U toj niski bila je brojna ekipa, s manje ili više podudarnog slaganja, od Carle del Ponte, Louise Arbour i drugih. Srpske obavještajne službe, (KOS i srpska služba bezbednosti) imale su važnu ulogu u davanju lažnih informacija sudištu u Haagu, a u tome su sudjelovali njeni članovi proistekli i iz njihovih operacija u Hrvatskoj (Labrador, Opera, Proboj I. i II. Starešina spominje generala Aleksandra Vasiljevića, Ljubišu Bearu, Sefera Halilovića i druge, npr. Savu Štrpca, ali za, najznačajnijeg  glede strateškog velikosrpskog planiranja ističe admirala Branka Mamulu. Za njega kaže da je doista bio učitelj svim velikosrpskim obavještajcima.
 
Starešina navodi kako je Mamula 1987. pokrenuo preustroj vojnih oblasti bivše Jugoslavije u kojemu je Hrvatska rascijepljena. Time su zapravo počele vojne pripreme na već iscrtanu granicu Velike Srbije: Karlobag – Karlovac – Virovitica. Starešina nam daje i podatke o rasprostranjenosti Udbe i KOS-a diljem države, od kojih su mnogi njeni članovi ostali na stalnoj vezi sa Aleksandrom Vasiljevićem, a dio njih zauzimao je istaknute pozicije u novoformiranim državama, i to u svim područjima društvenog življenja.  No, ratno djelovanje KOS-a haaško tužilaštvo nije ni pokušalo istražiti, a ni Hrvatska nije izrazila protest zbog toga! Jedan od ciljeva haaškog sudstva i njegovih istaknutih protagonista (pod bitnim britanskim utjecajem) bio je difamirati hrvatsku državu, Hrvate u BiH, osvetiti im se i kazniti ih za razbijanje stare i onemogućavanje stvaranja neke nove Jugoslavije (str. 270.) te skinuti i spustiti odgovornost s ključnih ljudi u Jugoslaviji i JNA, na pojedince što nižega ranga. Na veoma plastični način Starešina to pokazuje na primjerima pokolja u Vukovaru i Srebrenici.
 
Dakle, mogu odgovarati izvršitelji – teritorijalci, paravojne postrojbe, pijani rezervisti, pa i zapovjednici zločina, ali ne viši rang političke i vojne vlasti, koji je pripremao operacije, a da tobože s njima nema nikakve veze. I glede djelovanja KOS-a i ostalih obavještajnih službi prema haaškom sudištu, kao i srpskih metoda prikrivanja odgovornih za zločine, Hrvatska je uglavnom šutjela. Ili je preko državnog tužitelja Mladena Bajića dala Srbiji jurisdikciju za sankcioniranje zločina nad vukovarskim braniteljima i civilima. Sramotno.
 
O neodgovornosti hrvatskih vlasti govori i neovlaštena predaja haaškom  tribunalu hrvatskih dokumenata od tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, na opće njihovo čuđenje. Ni Bajić ni Mesić (miljenici Carle del Ponte) za taj čin, koji bi se u civiliziranim zemljama zvao čin  veleizdaje, nisu ni pozvani objasniti ga, a kamoli da budu pozvani na odgovornost. Evo što o tome piše bivši agent CIA-e John Cencich u svojoj knjizi The Devil's Garden, str. 38.): Operacija „Sivi soko“ uključivala je hrvatske predsjedničke arhive, arhive HVO-a, i dosjee hrvatske obavještajne službe HIS-a. Kao UN-ovi istražitelji imali smo pristup bez presedana, koji je dogovoren na najvišoj razini, između hrvatskog predsjednika (S. Mesića, op. a.) i glavne tužiteljice UN-ovog tribunala. To nam je omogućilo vrlo dubok ulazak u materiju koja se izravno tiče suvereniteta jedne neovisne države“.
 
Starešina spominje kako Hrvatska u vrijeme vladavine dvojca Mesić – Račan nije reagirala ni na srbijansko donošenje zakona o procesuiranju ratnih zločina, što pokazuje novu neodgovornost ondašnjih vlasti: „Donošenje zakona kojim si je Srbija prisvojila nadležnosti Haaškog suda, ulogu univerzalnog tužitelja i suca za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije prošlo je bez riječi prigovora, a kamoli prosvjeda službenih hrvatskih institucija, prije svega Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa. Istinski dometi i namjere tog zakona prepoznati su u Hrvatskoj tek desetak godina kasnije, kada su se srpski sudovi počeli koristiti nadležnostima zakona iz 2003. godine, postavljajući se kao univerzalni sudac za ratne zločine na tlu Jugoslavije“. (str. 155). Kako to da su hrvatske institucije procesuiranje zločina na Ovčari prepustile Beogradu i Haagu? Rezultate danas znamo. Znamo i odgovorne.
 
Koje su zadaće Bošnjakovićeve radne skupine i Ministarstva?
 
Vraćajući se na pitanja s početka knjige Starešina upozorava da su cijelo vrijeme hrvatska država i institucije bile u najboljem slučaju promatrači  zbivanja - tuđih poteza i operacija, a u najgorem kao ekspoziture stare KOS-ovske mreže. Ono što nisu uspjeli Savo Štrbac  i srpske obavještajne službe, učinile su tzv. hrvatske vlasti na čelu sa Stipom Mesićem i Ivicom  Račanom u velikim čistkama hrvatskih vojnih zapovjednika 2000. godine. Kako kaže autorica pometeni su  gotovo svi zapovjednici stasali u ratu, na zapadnoj ratnoj doktrini, a u zapovjedni vrh HV-a vraćeni su doktrina, duh i personal bivše JNA, dok su oni gurnuti na marginu društva nad kojima je visio mač progona za ratne zločine. Zamislite taj popis: Ante Gotovina, Damir Krstičević, Rahim Ademi, Miljenko Filipović, Stanko Sopta, Zlatan Mijo Jelić, Željko Glasnović, Mladen Markač, Janko Bobetko i brojni drugi.
 
Zar je onda čudno kako je na kraju djelovanja Haaškog tribunala završila presuda i sudbina generala Slobodana Praljka i njegovih kolega. Ništa nije slučajno. Kako se cijelo vrijeme u nas nije ništa sijalo, osim korova, nije se moglo ni ništa žeti. Ostaje korov koji bi trebalo raščistiti kako bi se moglo sijati. Naposljetku, ministar pravosuđa Bošnjaković i njegovo Ministarstvo preuzeli su obvezu  utvrditi uzroke presude hrvatskim domoljubima iz BiH i eventualnu odgovornost institucija i pojedinaca za neadekvatno djelovanje, propuste ili nešto treće?! O njihovu radu ništa ne znamo, a pitanje je hoćemo li i kada nešto saznati! No, ako nešto rade na toj zadaći, svakako bi trebali uzeti u obzir istinitu povijest sramne uloge hrvatskih institucija i pojedinaca, i drugih spomenutih - kao izravnih krivaca, koju nam na dokumentaran i argumentiran način u svojoj knjizi prikazuje Višnja Starešina.
 

Mr. sc. Mijo Ivurek

Pogubni protokol o privremenom režimu na Prevlaci

 
 
Vanjski zaljev Boke kotorske i akvatorij između Republike Hrvatske i Republike Crne Gore omeđen je na sjeveru spojnicom rt Kobila – rt Kabala, a na jugu najlogičnije spojnicom rt Oštra – otok Mamula – rt Mirišta, pri čemu je moguća i izravna međa između rta Oštra i rta Mirišta po kojoj otok Mamula ostaje unutar zaljeva, što je posve prihvatljivo. Ova južna međa nije tek bezazlena prirodoslovna crta koja omeđuje zaljev, nego je iznimno važna i međunarodno-pravno i geopolitički, jer ima bitno značenje za razgraničenje Hrvatske i Crne Gore izvan samog zaljeva. Protokol je Hrvatska sklopila sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, ali budući da se praktički sve tiče samo Crne Gore, koja je danas jedna od sljednica SRJ, to se ona u tekstu tretira kao jedna od strana.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/ac/Jug_Konavala_i_Boka-OSM-cycle_map.01.PNG
Ovo je dio Protokola na adresi: https://pdfs.semanticscholar.org/146d/4dfa82bebc8cd072927243b42c0e4e1235ed.pdf Tu bi se na više mjesta moglo zaključiti da je nekakva granica na rtu Kobili. Ttreba više raditi na tome i moj bi prijedlog bio  da se na bazi ovdje napisanom a što korespondira s onim plovnim putem koji sam danas opisao i nacrtao, ide odmah na poticaj pregovora u tim gabaritima a granica na kopnu  neće sigurno preći    prema nazad.
 
Sada topografski treba odrediti gdje pada teren s Konfina, pa možda padne i na Kobilu ili blizu nje, a Kobila je prema ovom protokolu u jednom trokutiću gdje nije riješena jurisdikcija, nego je rješenje privremeno - vidi se na kartama na kraju ovog protokola.
 

Teo Trostmann

Hrvati su od 1918. bili proganjani i obespravljeni

 
 
Novija povijest Hrvata koja se uči u našem obrazovnom sustavu osmišljena je konstrukcija koja ne polazi od 1918. godine kad je nastala pva Jugoslavija nego od 1941. godine pojavom fašizma kako bi se eliminirao monarho-fašizam Aleksandra Karađorđevića kojim je Hrvatska europski orijentiranu monarhiju Austro-ugarske  zamijenila balkanskom monarhijom dinastije Karađorđevića. 
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/7/72/Cetnici_sprovode_narod_na_streljanje.jpg
Ljotićevci dovode zatočene Cigane/Rome na strijeljanje u Šapcu, rujan 1941.
 
Razdoblje od završetka Prvoga svjetskog rata (1918.) nakon kojeg je Versailleskim ugovorom stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postalo je presudno za političku sudbinu Hrvatske u kojoj je socijalistička povijest zamračila razdoblje Kraljevine SHS; ona je neovisno o parlamentarnoj skupštini Kraljevine SHS nastavila administrativno, gospodarski i politički djelovati kao da Hrvatska i Slovenija ne postoje. Ministarstvo vanjskih poslova, policija sa žandarmerijom i administrativnom upravom nastavila je djelovati srpskom dominacijom u kojoj je Hrvatska tretirana kao gubitnica rata koju je patronski prisvojila Srbija kao svoj posjed. Prvi dokaz toj činjenici svjedoči, već 5. prosinca 1918. godine odmazdom prosvjedu domobranskih časnika koje je vatrenim oružjem pobio i ranio (15 poginulih i oko 20 ranjenih) naredbom Budislav Grga Angjelinović. Tim je činom, na svoj način, određen položaj i sudbina Hrvatske u novoj državi[1].
 
Taj se dio povijesti ne spominje izvan konteksta samog događaja kao što se u povijesti ne spominje mjesto i parlamentarna uloga Hrvatske seljačke stranke na čelu sa Stjepanom Radićem u Skupštini Srba Hrvata i Slovenaca koju je Kralj ukinuo nakon što je Puniša Račić (20. lipnja 1928.) ispraznio pištolj na hrvatsku delegaciju i ubio Pavla Radića, Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića uz ranjavanje Ivana Pernara i Ivana Grandu.
 
Ubojstvo stranačkog prvaka Stjepana Radića Kralj nije tražio u razlozima nezadovoljstva i traženju odgovornosti nego  je iskoristio kao povod kojim je 6. siječnja 1929. godine ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio okupljanje političkih skupova uvođenjem stroge cenzure uz politički teror u ime „jugoslovenske ideologije“ kojom je prestala postojati država Srba, Hrvata i Slovenaca. Država SHS ili trojedna kraljevina postala je Kraljevina Jugoslavija ili dinastička monarhija Karađorđevićevih koja je apsolutno imala obilježja fašizma pod dominantnom ulogom srpskog radikalizma.
 
Ne ulazeći u pojedinosti u koje spada atentat (1934.) na kralja Aleksandra u Marseilleu kao i mjesto i ulogu koju je imao princ Pavle kao skrbnik maloljetnom kralju Petru sve do 1941. godine uz suradnju Vlade s Njemačkom i činjenica da predstavnici Hrvatske nisu sudjelovali u pregovorima s fašistčkom Njemačkom, valja postaviti pitanje: kako je Hrvatska postala fašistički obilježena država, a ne i Srbija?
 
Uzdizanjem glava antifašista nad zločinima fašizma (1941.-1945.) najgrublji je pokušaj izbjegavanja odgovornosti počinjenih zločina nad Hrvatima (1918.-1941.) nasiljem monarho-fašizma kralja Aleksandra i njegova nasljeđa vođenog, u ime maloljetnog kralja Petra čiji je namjesnik bio princ Pavle i premijer Dragiša Cvetkovića (1939.-1941.) koji se 13. veljače 1941. sastao s Von Ribbentropom i Hitlerom odbijajući pristup Trojnom paktu (27. ožujka 1941.) koji je ipak u Beču potpisao Aleksandar Cincar-Marković dokaz je više da Hrvatska nije imala nikakve veze s tadašnjom politikom Kraljevine Jugoslavije, a još i manje s fašizmom.
 
Službena povijest izbjegla je odgovornost za suradnju Kraljevine Jugoslavije s fašističkom Njemačkom kao i činjenicom da su kapitulacijom Jugoslavije  nakon bombardiranja Beograda (6. travnja 1941.) stvorene dvije kvislinške države. U Beogradu Srbija pod Milanom Nedićem i fašistički orijentiranim Dimitrijem Ljotićem, a u Hrvatskoj pod poglavnikom Ante Pavelićem i ustašama. Građani ni jedne od spomenutih država nisu vođe izabrale voljom naroda, a jednako su obje države provodile rasne zakone progonom Židova i Roma. Štoviše! Milan Nedić je prvi najavio da je Srbija „Juden frei“ ili da su Židovi likvidirani. Obje su države prihvatile rasne zakone progonom Židova i Roma, a u Hrvatskoj i onog dijela politički i četnički raspoloženih Srba koji ni onda kao što ni danas ne žele priznati Hrvatsku kao svoju državu.
 
Ante Pavelić se u političkoj borbi nije javio kao fašist nego protivnik monarho-fašizma Aleksandra Karađorđevića. Fašizam je prihvatio kao i Nedić. Srbi su imali ljotićevce, a Hrvati ustaše kao dobrovoljce i obje države svoje regularne vojske koje su u Hrvatskoj činili domobrani, a u Srbiji Nedićevci. Spomenuti dio povijesti je apsolutno zamračen kao činjenica od strane ideološki orijentiranih povjesničara koji uporno žele prikazati Hrvatsku kao fašističku tvorevinu, ali bez činjenica koje bi to potvrdile kao što ni o srpskom antifašizmu, grosso modo, ne postoje bilo kakvi materijalni dokazi kojim bi Srbi imali bilo kakvo pravo sebe nazivati antifašistima  prozivanjem Hrvata fašistima.
 
Optuživanje suvremene Hrvatske za ustašiju ili, što je još gnjusnije, prozivati ili okrivljavati Hrvatsku za žrtve Drugog svjetskog rata nije ništa drugo do revizionizam revizije prošlosti u kojoj je izostavljen razlog hrvatskog nezadovoljstva zbog kojeg  se srpska politika s Pravoslavnom crkvom drznula Hrvate kao narod prikazati fašistoidnim, a njegovo postojanje namjerom progona srpskog življa.
 
U dugoj povijesti hrvatskog naroda nisu bili Srbi proganjani i obespravljivani nego Hrvati. Zbog toga uzimati 1941. godinu kao političko i kao povijesno polazište za osuđivanje hrvatskog nacionalizma je najgrublje zadiranje u posljedice koje nemaju nikakve veze s uzrocima nacionalnih, a uz to naravno, i političkih nesporazuma u kojima Hrvati nikad nisu imali mogućnost dokazati da su žrtve domaće, ali sudbonosno i međunarodne politike koja je već nakon kapitualcije Italije (1943. godine) kad je bilo izvjesno da sile osovine gube rat, Srbe usmjerila na zamjenu kokarde zvijezdom petokrakom na svojim šajkačama kako bi dokrajčili progon Hrvata započet u dinastičkoj monrhiji kojoj je petokraka dala legitimitet antifašizma a ne i srpskog nacionalizma koji je posebno likovao 1971. godine kad su Savka Kućan i Miko Tripalo označeni nacionalistima.[2] Njemačka se nakon srijemske fronte sama povukla tako da su „oslobodioci“ samo slijedili povlačenje ratne sile trošeći municiju na izbjeglice sve do Bleiburga, a ne na vojnu silu poraženog neprijatelja.
 
Veliko je pitanje mogu li se povjesničari ideologije, nakon sad već i više od 75 godina, vratiti razdoblju  između dva rata i osvjetliti zamračenu povijest ili povijest koju su tumačili u školama i na fakultetima? To nije samo pitanje želje ili mogućnosti; ono je prvorazredno geostrateško pitanje teritorija kojim raspolaže Hrvatska država uz svoja prirodna bogatstva koja nisu o(p)stala zbog pameti nego zbog istog onog siromaštva zbog kojeg su propali dvorci koje je sumanuto obnavljati baš kao što je sumanuto od prirodnih ljepota umjesto ponude tržištu  činiti smetlište. Više je nego očito da je hrvatski gospodarski, politički, svjetonazorski i lijevo-desni sudar interes anonimnog kreatora koji umjesto rješenja nudi dramu što je započela suspektnom privatizacijom i pravosuđem, a završava INOM, AGRKOROM, CJELOVITOM KURIKALNOM REFORMOM I ISTANBULSKOM KONVENCIJOM.
 
Pred hrvatskim nacionalnim korpusom nalazi se golemi broj pitanja koji umjesto odgovora nude interpretacije u kojima su mediji remetilački faktor. Zato mi se čini da bi od svih reformi bila najkorisnija demokratizacija medija s lustracijom novinara, a ne političara; oni su ti koji umjesto formiranja javnog mijenja obmanjuju ga. Baš me zanima žive li oni od svojeg pisanja ili od, neka mi Bog oprosti, financijera kaosa u kojem dominiraju izrazito nasilni pisci nad osiromašenim pukom čiji protesti ne dotiću vlast, a saborske procedure čine farsom petorazrednih političkih zgubidana što se zavaravaju da odlučuju o politici. Mislim da građani Hrvatske već dugo, dugo vremena ne odlučuju o svojoj političkoj, a samim tim i gospodarskoj sudbini; ona sasvim sigurno nije zastupljena u Saboru kojeg predstavljaju postkomunisti i oni koji liberalnim predstavljanjem maskiraju svoju iskrenost prema državi u kojoj žive.
 
Bilješke:
 
[1] Francuski povijesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako piše: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom.Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje„.
[2] U Srbiji je to 1971. doživljeno kao pobjeda srpskog nad hrvatskim nacionalizmom.
 

Željko Mataja

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1762 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević