Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Svečano obilježena 440. obljetnica od velejunačke bitke

 
 
Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju, HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača. U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 
https://www.hkv.hr/images/stories/gv1.jpg-m.jpg
Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje na Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozdanskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom.
 
Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck - „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: 'Pie Jesu' iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz 'žive' opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić - izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice 'kapitana' čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.
Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog - „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
........
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 

Rodjena Marija Kuhar

U spomen na velejunaštvo branitelja hrvatske Masade prije 440 godina

 
 
Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti. Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III. Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.
https://www.hkv.hr/images/stories/Slike05/GVOZDAN_KASTEL/1-Sv_Filip_i_Jakov_Gvozdansko.jpg
U samo 6 godina (od 1571. do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada. Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine). Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.
 
Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj. Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.
 
Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti. U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=t8w1bFm1N1o) Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.
 
No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet. Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti. U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep). Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.
 
Gvozdansko
Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941.
(http://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/5653-gvozdansko-svetite-hrvatskog-junatva-2-dio.html)
 
Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva. Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.
 
Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja. Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu. „Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.
 

Zlatko Pinter

Da je Slovenija izgubila arbitražu, priznao je odmah po objavi konačne odluke Janez Janša

 
 
Ako je hrvatska diplomacija u pravu, Slovenija je počela od Hrvatske zahtijevati područja mora i primorja tek 1993. Hrvatska je tad bila duboko u ratu sa srpskim snagama koje su zaposjele trećinu hrvatskoga državnog područja, a kraj rata i oslobođenje zaposjednutih područja nisu bili u obzoru. Iako je u diplomatskim odnosima prešućivan, to je vjerojatno najvažniji - i politički opravdan - razlog protiv hrvatskog priznanja i provedbe konačne odluke Arbitražnog tribunala o hrvatsko-slovenskome teritorijalnom sporu od 25. lipnja 2017. Je li politički dovoljan? Možda, ako je pravno opravdan. Ako jest, je li najbolji? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, treba odgovoriti na ona koja slijede.
http://www.hkz-kkv.ch/images/savudrijska_vala.jpg
Hrvatska dobila spor? Procjena ovisi, među ostalim, o uspješnosti izraženoj u postotcima. Protivno većini komentatora, po kojima se spor vodio o nekoliko kapi mora, vodio se o potpunim ili djelomičnim međunarodnim pravima na 42.000 četvornih kilometara mora i oko 150 četvornih kilometara podmorja. Slovenija je od traženih dobila samo nekih pet četvornih kilometara mora koje joj Hrvatska nije bila spremna priznati bez arbitraže. Da je Slovenija izgubila arbitražu, priznao je odmah po objavi konačne odluke Janez Janša, dvostruki slovenski premijer, a sada vođa oporbe u slovenskom parlamentu. Doista, Slovenija konačnom odlukom nije dobila gotovo nijedno od potpunih ili djelomičnih prava koje je zahtijevala arbitražom o graničnom sporu na moru i u primorju s Hrvatskom: nije dobila granicu na kopnu južno od Kanala sv. Odorika i po samom rubu hrvatske obale Piranskog zaljeva; nije dobila cijeli Piranski zaljev; nije dobila teritorijalno more, nekoliko puta veće od onoga koje ima, na račun hrvatskoga sve do otvorenog mora na sjevernom Jadranu; nije dobila epikontinentalni pojas na račun hrvatskoga; nije dobila priznanje navodno historijskih prava slovenskih ribara da love u hrvatskome teritorijalnom moru; nije ishodila zabranu Hrvatskoj da iskoristi svoje pravo da promijeni dio otvorenog mora u Jadranu u svoju isključivu gospodarsku zonu; nije dobila koridor za slobodnu plovidbu i drugo u otvorenom moru u Jadranu od Slovenije do Crne Gore ili Albanije ili Grčke i Italije.
 
Konačnom odlukom Slovenija je stekla samo jedan važan dobitak koji joj Hrvatska ne bi dala bez arbitraže, a to je navedenih 5 četvornih kilometara teritorijalnog mora. Oko 1 četvorni kilometar stekla je time što je konačnom odlukom Slovenija dobila 3/4 Piranskog zaljeva, a Hrvatska bila joj je spremna priznati samo 2/3. Slobodu plovidbe, preleta i drugoga u hrvatskome teritorijalnom moru između slovenskoga i otvorenog mora Hrvatska je bila spremna dati Sloveniji još 1994. (Iblerovim non-paperom). Slovenija je stekla oko 3-4 četvorna kilometra time što je konačna odluka prilagodila granicu slovenskoga teritorijalnog mora smanjivši hrvatsko.
 
Da je Slovenija prihvatila da joj granica s Hrvatskom na moru i u primorju bude utemeljena isključivo na međunarodnom pravu, a ne na pravičnosti protiv zakona, Slovenija bi teško dobila čak ono malo što je dobila konačnom odlukom. A možda ni to malo da se Hrvatska nije 2015. povukla iz arbitraže, ocijenivši time da je pravno iznad Tribunala.
 
Sutkinja u vlastitoj stvari?
 
Hrvatska se, čim je saznala da je Slovenija povrijedila povjerljivost arbitraže time što je Simona Drenik, slovenska zastupnica pred Tribunalom, razgovarala o arbitraži s Jernejem Sekolcem, slovenskim članom Tribunala u ljeto 2015., proglasila arbitražu nepopravljivo kompromitiranom te se iz nje povukla i proglasila da možebitnom odlukom arbitražnog tribunala o graničnom sporu sa Slovenijom ne će biti vezana. Arbitražni tribunal istražio je i ocijenio sporno djelovanje slovenskih dužnosnika te zaključio, prethodnom odlukom iz 2015., da je Slovenija putem svojih dužnosnika povrijedila arbitražu, ali da povreda nije tako teška da Tribunal ne bi mogao nepristrano i ispravno donijeti svoju konačnu odluku. Pritom je ocijenio, pozivom na nesporno pravilo međunarodnog prava, da je samo međunarodni sud, iako je utemeljen međunarodnim ugovorom država i/ili drugih subjekata međunarodnog prava da presudi njihov spor, nadležan da odlučuje o svojoj nadležnosti pa tako i u slučaju povrede ugovora kojim je sud utemeljen.
 
Usprkos prethodnoj odluci, Hrvatska se nije vratila u arbitražu te protivno međunarodnom pravu ne priznaje ni Tribunal niti njegove odluke. Time se ogriješila i o opće načelo prava da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari. Zamisao niza hrvatskih političara i analitičara da se problem riješi tako da Hrvatska i Slovenija zaključe ugovor koji će sadržavati konačnu odluku, dijelom ili čak u cijelosti, toliko je smislena koliko je to i zamisao da 2 i 2 jednako je 4 ako se onaj tko je čita slaže da 2+2=4.
 
Cijena protupravnosti?
 
Europska unija, a još prije nje Vijeće Europe, utemeljeni su na pravu koje države članice dobrovoljno provode. Tako provode i odluke suda EU-a u Luxemburgu i Europskog suda za čovjekova prava u Strasbourgu. Ta praksa nije iznimka. Dobrovoljno se provodi i međunarodno pravo i velik dio trgovačkog prava. Nije ni novost. U Njemačkoj prije ujedinjenja 1848. stranka koja je izgubila spor pred najvišim sudom jedne od stotinjak država imala je pravo na žalbu jednome od njemačkih pravnih fakulteta. Njegovu odluku provela bi njemačka država čiju odluku je fakultet ukinuo. Ta praksa temelji se opet na provedbi rimskog prava u Europi stoljećima nakon propasti Rimskog Carstva. Hrvatska je odbijanjem da provede odluke arbitražnog tribunala već postala ozbiljan problem EU-a jer narušava njene temelje i povlači se iz EU-a.
 
Oni koji vjeruju da je pravo samo sredstvo kojim jači tlače slabije korisno je da uoče da je pravo također, a nerijetko prvenstveno, sredstvo kojim se slabi štite od jačih. Upravo zbog toga se u pravilu onaj tko je politički i ekonomski slabiji poziva na pravo i poštuje ga. To objašnjava činjenicu da su neposredno nakon objave konačne odluke i hrvatskoga ponovnog odbijanja da je prizna, države Beneluxa odmah iskazale očekivanje da će odluka biti poštovana. Onaj tko je slab, poput Hrvatske, a ne priznaje ili čak krši pravo, mora za to platiti cijenu. Upravo to objašnjava da je SAD proglasio provedbu konačne odluke bilateralnim pitanjem. SAD je tako potvrdio svoju zaštitu Hrvatskoj koju će ona plaćati još i više nego što ju je dosad plaćala - sve dok SAD ne nađe nekoga važnijeg saveznika od Hrvatske, primjerice, ponovno Srbiju.
 
Rijeka protiv Kopra?
 
Hrvatska može imati samo jedan valjani interes da ne prizna i ne provede konačnu odluku arbitražnog tribunala, a to je razvoj riječkoga prometnog pravca i u istu svrhu zatiranje koparskoga svim pravno dopustivim sredstvima. Hrvatska ima taj interes samo ako je završila sve pripreme dogradnje riječke luke i izgradnje nizinske pruge Rijeka - Zagreb - Botovo/ Kotoriba - Budimpešta/ Bratislava/ Brno/ Krakov/ Beč. Kopar i Trst ne mogu se mjeriti s riječkom lukom koja je uz Genovu najdublja na europskom Sredozemlju. Proširenje operativne obale u Rijeci, s mogućom dogradnjom na Škrljevu ili Krku te nizinska pruga, mogu učiniti korištenje željezničke pruge preko Semmeringa (880 m) i Slovenije toliko skupima da Kopar i Trst postanu suvišnima kao luke i za one robe koje bi u njih dovozili manji brodovi. Pripreme sadržavaju studije izvodivosti, građevinske nacrte, otkup zemljišta, prikupljanje dozvola i slaganje internacionalnog konzorcija. Uključuje Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Češku, Austriju te snažne strane investitore i bankare, primjerice indijske i malezijske, uz političku i financijsku podršku Europske unije te političko dopuštenje vlada u Berlinu, Parizu i Rimu. Konzorcij je nužan jer samo izgradnja pruge između Rijeke i Botova stoji blizu 5 milijardi eura koje Hrvatska ne može sama prikupiti jer je prezadužena. Dijelom zbog toga što je izgradila 900 km autocesta koje se ne mogu isplatiti. Bit će još više zbog toga što Agrokorovi gubici od, po nekima 5,5 milijardi eura, terete i Hrvatsku.
 
Propust ili taktika?
 
Ako je Hrvatska izvršila sve pripreme, opravdana su i dva propusta hrvatske diplomacije. Prvi je da Hrvatska ne pristaje ni na to što je sama nudila Sloveniji, a konačna odluka Arbitražnog tribunala propisala, a to je da Slovenija ima pravo slobode plovidbe, preleta, polaganja kabela i drugog u hrvatskome teritorijalnom moru između slovenskoga teritorijalnog mora i otvorenog mora. Hrvatska ima razloga da povuče svoj pristanak samo ako će svim pravnim sredstvima, naročito onima za zaštitu okoline, otežavati neškodljivi prolazak brodova u Kopar i iz Kopra kroz hrvatsko teritorijalno more, zato da bude što manja konkurencija Rijeci.
 
Drugi je taj da Hrvatska nije nikada od Slovenije tražila ništa za uzvrat za slobodu plovidbe, preleta i drugog kroz hrvatsko teritorijalno more. Očito je da je Hrvatska mogla i trebala tražiti služnost puta od Plovanije do Trsta i/ili Rupe i Trsta i/ili Macelja i Spielfelda i/ili sl., barem zato da strani turisti lakše putuju preko Slovenije u Hrvatsku i natrag. Propust da traži opravdan je samo ako Hrvatska obnovom riječke luke i izgradnjom nizinske pruge namjerava Kopar i čitavu Sloveniju prometno izolirati od srednje Europe. Na uznapredovalost priprema koje su zamišljene još 1906. upućuje činjenica da su riječka luka i nizinska pruga na predsjedničin prijedlog uvrštena u strategiju Inicijative triju mora u Varšavi 2017. Sve ostalo upućuje na to da od priprema gotovo ništa nije napravljeno.
 
BiH država?
 
Zašto Hrvatska kojoj konačna odluka od 25. lipnja 2015. ide u prilog mnogo više nego Sloveniji, ne prihvati poziv Slovenije da provede odluku i traži savezništvo Slovenije u rješavanju problema Bosne i Hercegovine? Slovenija koja je jedina članica EU-a što je drugu državu - Hrvatsku - više godina onemogućavala da uđe u EU, i to bez pravnih razloga, dužna je sada iz načela po kojemu je to radila, ali sada s pravnim razlozima, takvu politiku nastaviti prema Srbiji i BiH zato da onemogući njihov ulazak u EU prije nego što se BiH ustanovi kao država. Za Sloveniju državnost BiH nije samo načelno nego i sigurnosno pitanje. Za Hrvatsku može biti pitanje opstanka a mogućnost da ga riješi, najavljivanim Daytonom II., prilika stoljeća.
 
Rješenje uključuje nalaženje odgovarajućeg položaja Hrvata u BiH. Pokušavaju se održati statusom konstitutivnog naroda. To je izvedenica iz velikosrpskog razlikovanja naroda koji su konstitutivni, tj. državotvorni, i narodnosti, kao što su to Hrvati i Slovenci u prvoj Jugoslaviji i Albanci u drugoj koji to nisu. Za SFRJ je na talijanski prevođena kao popoli i popolini (topolino = mišić = Mika Miš = Fiat 500). Zahvaljujući poglavito prvome hrvatskom predsjedniku koji je dugo živio u Beogradu, ta izvedenica upisana je u Ustav Republike Hrvatske i razvijali su je istaknuti hrvatski znanstvenici. U Daytonu II. koji zahtijevaju Bošnjaci nitko sa Zapada ne će je prihvatiti jer je nespojiva s modernom državom. No izgledno je da će prihvatiti da je BiH građanska država, kao što to predlažu bošnjački političari. Ne će.
 

Ivan Padjen, profesor prava u.m. i znanstveni savjetnik u polju politologije Sveučilišta u Rijeci i u Zagrebu, Nacional

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 696 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević