Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Ustaški pokret je nastao kao reakcija na velikosrpska ubijanja Hrvata

 
 
Teror nad Hrvatima uzrok je i posljedica provođenja velikosrpske politike po kojoj Hrvatska i Hrvati kao narod ne postoje! Nakon uspostave Kraljevine SHS započinje srpski teror na području cijele države, posebno u Hrvatskoj jer su Hrvati pružali otpor zbog kršenja dogovora o ujedinjenju. O teroru je izvješće napisao Stjepan Radić 1921. godine: batinanje i zatvaranje 30.000 seljaka u vremenu od dvije godine (prosinac 1918. – veljača 1921.) zbog podržavanja republikanskog mišljenja i uvjerenja.
Vidi izvornu sliku
Srpski teror protiv Hrvata započeo je još u Odesi 1916. i 1917. godine. Srbi su zajedno s Kozacima prisiljavali Hrvate da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti su maltretirali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobove i bacali u more. Rusi su u ratu zarobili oko 10.000 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici se nisu htjeli priključiti takozvanoj jugoslavenskoj legiji i ići na Solunsku frontu pa su ih Srbi ubili. Prema stručnjacima za vojnu povijest, dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim Kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.
 
Prosinačke žrtve
 
Prema službenom izvješću 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 9 vojnika i 4 civila, 17 ranjeno (10 vojnika i 7 civila). Istog dana uhićeni su stranačke vođe Stranke prava. Krajem prosinca (27. 12. 1918.) na sud su izvedena 23 vojnika i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
 
Stajničke žrtve
 
Žandari su 8. veljača 1925. godine ubili tri osobe a četiri teže ranili. Od ranjavanja je kasnije preminula još jedna osoba.
 
Atentat u beogradskoj skupštini
 
Znači već  u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve, a past će još i u samoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8. kolovoza 1928. Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Godine 1944 godine otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i strijeljali.
 
Sibinjske žrtve
 
Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatskog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice. Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata. U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili.
 
Senjske žrtve
 
Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima. Dana 9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara. Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.
 
Ubijanja po Zagrebu i okolici
 
U Zagrebu je 18. veljače 1931. godine ubijen Milan Šufflay, znanstvenik svjetskog glasa. Povodom ubojstva prosvjedovali su Albert Einstein i Thomas Mann (travanj 1931.).
Pokušaj ubojstva hrvatskog književnika i odvjetnika Mile Budaka, u središtu Zagreba, nije uspio iako su rane bile opasne po život. Zbog nesigurnosti Mile Budak je otišao u inozemstvo, kasnije je bio ministar u Pavelićevoj vladi. Komunisti (četnici) su ga mučki ubili 1945. godine. Također su ubili i njegovu kćer Grozdanu koja je bila srednjoškolka te joj izvadili srce i odnijeli ocu prije smaknuća. To ni  zvijeri ne mogu napraviti.
Godine 1933. ubijen je povjesničar Ivo Pilar u Zagrebu, a u Dugom Selu je ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, otac 6-ero djece.
 
Velebitski ustanak 1932.
 
Zbog srbijanskog terora izbio je 1932. godine Velebitski ustanak koji je ugušen. Napadnuta je žandarmerijska postaja u Brušanima 7. rujna 1932. godine. Ustanak je propao, nakon neuspjelog ustanka srpska žandarmerija je provodila teror nad stanovnicima Like (zlostavljala, premlaćivala, pljačkala i palila hrvatske  domove).
 
Žitničke i udbinske žrtve
 
Za vrijeme izbora 6. svibnja 1935. godine su gospićki četnici ubili 2 osobe i ranili 9 osoba.
Na pravoslavni Badnjak,6. siječnja 1936. godine, četnici su na Udbini ubili mladoga Hrvata Iliju Žaju. Dana 9. travnja 1936. godine iz zasjede je ubijen ondašnji najpopularniji hrvatski pučki političar Karlo Brkljačić Kacan.
Bilo je još ubojstava, ali se malo njih sjeća!
 
Četnički pokret
 
Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takav direktno podržavan od njega. Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim , nacionalističkim i šovinističkim ciljem. Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastao je u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji. Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924. godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić (atentator na Stjepana Radića). Listopada 1924. u Osijeku pokrenut je “Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije. Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša. Godine 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Da bi ti isti četnici masovno mijenjali kokarde za kape partizanke 1944. i 1945. godine!
 
Ustaški pokret kao reakcija na velikosrpska ubijanja Hrvata
 
Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini, te na daljnji teror i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra. Ustaški pokret osnovan je 7. siječnja 1929. pod nazivom Hrvatska revolucionarna organizacija, a bio je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitaristički pokret koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji. Cilj pokreta je bio uspostaviti nezavisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i primjenom terora i nasilja.
 

Lili Benčik

Nalazimo se na prekretnici gdje nadzor nije samo ograničen na to što radimo, već i kako se osjećamo

 
Prije svega, širi se posvuda sa bolešću. Zatim, vidimo promjenu u prirodi nadzora sa tzv. nazdora preko kože do potkožnog nadzora. Nadzor preko kože obuhvaća stvari koje radimo, mjesta na koja idemo, ljude koje srećemo i programe koje gledamo na televiziji. Znamo da već godinama, korporacije i vlade razvijaju sposobnosti, tehničke alate da prate što mi radimo. I to im daje mnogo uvida u naše političke poglede, naše preferencije, čak i naše ličnosti. Ali sada se događa da se nadzor počinje uvlačiti pod kožu, otkrivajući ne samo što radimo, već kako se osjećamo. Naravno, to je, u ovom trenutku, fokusirano na samu bolest. Kako bi znali jesmo li bolesni, sistemi za nadzor trebaju podatke o tomu što se dešava unutar naših tijela – našu temperaturu, možda krvni pritisak, možda puls. Svi ovi podaci mogu biti iskorišteni da se ustanovi naše zdravstveno stanje.
Rezultat slike za Yuval Noah Harari
Yuval Noah Harari
 
Ali kada nam nadzor uđe pod kožu, može biti upotrijebljen za mnoge druge svrhe. Na primjer, ako čitate ovaj članak ili gledate popratni video, to bi moglo dati neke naznake o vašim političkim pogledima ili o vašoj osobi. Ali što ako vam se nadzorni ustavi mogu zapravo zavući pod kožu dok ih čitate ili gledate? Možda vas TV promatra, a biometrijska narukvica na vašem zglobu mjeri vam temperaturu, krvni pritisak, puls. Mogu znati ne samo što čitate ili gledate već i kako se zbog tog osjećate – što vas ljuti, što vas nasmijava, slažete li se sa mnom ili mislite „da sam lud“. Implikacije ovoga su ekstremne. Mogu ići sve do uspostavljanja novih totalitarnih režima, gorih od svih koje smo ranije vidjeli. Mogu rezultirati ogromnim revolucijama na tržištu rada, u ekonomiji, u osobnim odnosima.
 
Ja nisam protiv samog nadzora. Mislim da u ovoj pandemiji trebamo iskoristiti sve dostupne tehnologije da se protiv nje borimo i da ublažimo popratnu ekonomsku krizu. Nadzor nam može u tom pomoći. Može, na primjer, ublažiti izolaciju i omogućiti ljudima da se puno prije vrate na posao, u školu ili na fakultet nego da nemamo ovu tehnologiju. Ali treba ga provoditi pažljivo. Postoje dvije glavne smjernice koje bi trebalo slijediti. Prije svega, trebamo pratiti ljude jesu li bolesni, ali to ne bi trebala raditi policija ili sigurnosne službe koje bi potencijalno mogle upotrijebiti ove podatke za druge svrhe. Trebala bi biti uspostavljena nezavisna zdravstvena tijela ili agencije s jedinim zadatkom da zaustave pandemiju. Podatke koje prikupljaju ne bi trebali dijeliti ni s kim drugim – ni s policijom, ni s našim šefovima ni s našim osiguravajućim kompanijama.
 
Mnogo ljudi, uključujući političare, opisuju borbu protiv ove pandemije kao rat. A u ratu moramo uključiti sigurnosne službe. Ali ovo nije rat. Ovo je zdravstvena kriza. Ovdje nije riječ o vojnicima koji se kreću okolo s puškama. Ovdje je riječ o medicinskim sestrama koje u bolnicama mijenjaju posteljinu. Ne trebaju nam stručnjaci u ubijanju ljudi. Trebaju nam stručnjaci u brizi o ljudima. Ako želite nekoga staviti na čelo, stavite medicinsku sestru, a ne vojnika ili generala. Ali još bolje, postoje načini da se nitko ne postavi na čelo, načini na koje se informacije mogu dijeliti od osobe do osobe bez središnjeg autoriteta koji ih sve sakuplja. Tako, na primjer, postoje tehnologije koje omogućavaju vašem pametnom telefonu da direktno komunicira s pametnim telefonima u blizini. Recimo da ste bili u kontaktu s nekim tko je kasnije bio pozitivan na testu za Covid-19, pametni telefon te osobe upozorit će vaš pametni telefon i telefone drugih ljudi koji su bili u blizini. Zatim, ako povećamo nadzor nad građanima, moramo to uvijek izbalansirati povećanjem nadzora nad vladama i korporacijama.
 
Vlade sada donose iznimno važne odluke. Oni dijele novac kao vodu – stotine milijardi dolara, ili u slučaju SAD-a, tisuće milijardi. Ovo bi trebalo pratiti. Tko donosi odluke o tomu gdje ovaj novac ide? Je li pomaže velike korporacije čiji su direktori prijatelji s ministrima ili pomaže malim biznisima? Vlade mogu pokušati reći kako je prekomplicirano pratiti sve ove odluke i uplate, ali to je ista tehnologija. Dakle, ako nije previše komplicirano pratiti nas, onda nije previše komplicirano pratiti njih. Građani trebaju zahtijevati dvije stvari – prvo da njihova privatnost bude zaštićena koliko god je moguće, i drugo da svako povećanje u praćenju njih bude popraćeno povećanjem u praćenju vlada. Ljudi mogu pomisliti, „OK, uvest ćemo ovu izvanrednu mjeru sada, a kada ova izvanredna situacija prođe, kada više ne bude korona virusa, možemo razmontirati ovaj nadzorni sustav.“ Ali mjere uvedene u izvanrednom stanju imaju gadnu tendenciju da nadžive izvanrednu situaciju. Lako je izgraditi sustav za nadzor, ali veoma je teško razmontirati ga kasnije. Uvijek postoji nova izvanredna situacija na vidiku. Sve i ako broj pacijenata oboljelih od korona virusa bude sveden na nulu, vlade će reći „ali mogao bi biti još jedan val ili mogla bi uslijediti epidemija ebole, pa trebamo zadržati ove mjere.“
 
Koji god sustavi budu sada uspostavljeni, koje god mjere budu usvojene, mislite o njima kao o dugoročnim. I nemojte misliti samo o vašoj trenutačnoj vladi. Možda vjerujete trenutačnoj vladi s ovim nadzornim sustavom, ali sjetite se političara koji vas najviše plaši. Onda se zapitajte „Što će se dogoditi ako ovaj političar bude premijer ili predsjednik za četiri ili osam godina?“ S kojim se sustavom za nadzor osjećate ugodno kada je on na vlasti?
 
Propitivati političke odluke
 
Ali najvažnija stvar koju treba shvatiti u vezi svih ovih tehnoloških izuma je da tehnologija nikada nije deterministička. Uvijek u određenoj mjeri ovisi o politici i o našim odlukama. Možemo odlučiti koristiti istu tehnologiju kako bismo izgradili veoma različita društva. Vidjeli smo to u XX. stoljeću kada je ista tehnologija upotrijebljena da se izgrade komunističke diktature, fašistički režimi i liberalne demokracije. Ako danas pogledate Sjevernu Koreju i Južnu Koreju, one imaju pristup istoj tehnologiji, samo biraju da je drugačije koriste. Bit će isto s novim tehnologijama kao sustavima za nadzor. Moramo propitivati političke odluke koje donosimo oko tog kako ih koristimo. Jer s ovom pandemijom osim motivacije da se poveća praćenje, postoji i slaganje javnosti. „OK, uvucite mi se pod kožu, dozvoljavam to.“ To je mali korak jer će sada te informacije prikupljati da saznaju jeste li bolesni. Ali to je ipak korak u opasnom smjeru na značajnom putu pa moramo biti oprezni dok ga poduzimamo.
 

Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba, TBT, Al Jazeera, https://thebosniatimes.ba/46458/korona-virus-prekretnica-za-nadzor-ljudi-harrari-implikacije-ovoga-mogu-ici-sve-do-uspostavljanja-novih-totalitarnih-rezima-gorih-od-svih-koje-smo-ranije-vidjeli/

Rođen u Mostaru, umro u Zagrebu gdje je najviše i stvarao
 
U Bosni i Hercegovini, u godinama između dva svjetska rata, gotovo da nije bilo ikoga tko jednom za svoga života nije čuo ime Abdurezaka Hifzi Bjelevca ili naizust znao izgovoriti naslov barem jednog njegovog djela. To se, međutim, naglo i, gotovo preko noći, promijenilo i krajem trećeg desetljeća 20. stoljeća literarni opus ovog bosanskohercegovačkog književnika kao da je iščezao, ne samo iz povijesnog prostora u kojem se porađala jedna nova generacija ljudi i svijet novih ideala, nego iz svijesti našeg čovjeka i kolektivnog pamćenja naroda kojem je pisac pripadao.
Rođen je u Mostaru, 25. srpnja 1886. godine, osam godina nakon što je njegova domovina činom okupacije stavljena pod upravu Austro-Ugarske Monarhije. U gradu na Neretvi okupljala se inteligencija, i ona što se pomirljivo priklonila novim vlastima, i ona koja je zazirala od iste. Na jednom mjestu odijelile se od jedne cjeline dvije potpuno oprečne vizije budućnosti zemlje. Jedna, koja je u narodu, što kroz politiku što kroz kulturu, donosila duh Zapada, i druga, koja je još uvijek čvrstim pogledom upirala u Istok. Bjelevac je, čini se, kao mladić vrlo rano tražio put između dvije krajnosti. Volio je istočnjačku kulturu, tradiciju njenih naroda, ali mu nije mrska bila ni civilizacija zapada. Vjerovao je da su obje potrebne Bosni i njenom narodu.
Vidi izvornu sliku
Ta ga je potraga odvela daleko od zavičaja, u Istanbul, osmansku prijestolnicu na Bosporu, gdje mu se kroz knjige razotkrivao potpuno novi svijet. Na Galatasarajskom liceju upisao se kao student francuskog jezika, ali je pokazivao veliko zanimanje za osmansku povijest i književnost. Zbližavanje sa gostoprimljivim i uvijek susretljivim narodom Turske u njemu je pobudila ljubav prema toj zemlji, jednaku onoj koju je osjećao prema svojoj domovini. Na obalama inspirativno lijepog Bospora piše svoje prve literarne retke, u njima spaja Bosnu i Tursku i čezne za pisanjem svog prvog romana.
U vrijeme studija zatekla ga je vijest o očevoj smrti. Najednom, Bjelevac više nije bio samo student. On je postao glava kuće. U njega su sve svoje nade polagale majka i njegov mlađi brat, o kojima je na sebe preuzeo brigu i činio sve što je bilo u njegovoj moći da im olakša život. Njegovim radnim navikama u mnogome je pomogla činjenica da je u Mostaru kao dječak završio trgovačku školu, pa mu nijedan posao nije bio stran. Po povratku u Bosnu radio je kao činovnik u poreskoj službi, zatim fabrikant papirnih vreća i revizor u jednoj nabavljačkoj zadruzi. Njegovo ime nalazimo 1920. godine u uredništvu časopisa "Novi vijek" i 1921. časopisa "Behar", zatim, među dopisnicima "Večernje pošte", a pored svog aktivnog prevoditeljskog rada izborio se i za mjesto direktora Islamske štamparije u Sarajevu. Vrlo dobro poznavanje turskog i francuskog jezika omogućilo mu je da kao ataše za kulturu i štampu radi u Ankari.
Plodonosan rad
Za razliku od mnogih bosanskih književnika, koji su iza sebe ostavili cjeloživotnu karijeru, Abdurezak Hifzi Bjelevac je imao mnogo kraći spisateljski vijek. U samo nekoliko desetljeća on je u tisak predao veliki broj svojih radova, prije svega romana i pripovijedaka, koji su imali vrlo snažan utjecaj na budući razvoj bosanskohercegovačke književnosti. Pred Prvi svjetski rat, 1914. godine, u rodnom Mostaru, u izdavaštvu štamparije Mehmeda Bekira Kalajdžića, objavljuje svoj prvi roman "Pod drugim suncem", a za njim, redom, 1917. godine u Sarajevu roman "Minka", u Zagrebu 1920. "Ana Zolotti", iste godine ponovno u Sarajevu "Rene Logotetides", zatim "Melika" u Zagrebu 1927. godine, te "Zidanje srećnog doma" u Beogradu, 1934. Ali, i nakon kraće pauze, Bjelevcu je za rukom pošlo da u razmaku od samo dvije godine, 1942. i 1944., objavi nova dva djela, nešto drugačije forme i sadržaja, najprije rad pod naslovom "Muhamed (A.S)", a potom i "Istanbul", oba tiskana i publicirana u Zagrebu.
Roman "Pod drugim suncem", autorov prvi, koji mu je osigurao veliku popularnost široke čitalačke publike, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i izvan njenih granica, najprije je predao na povjerenje redakciji časopisa "Biser" koja ga je u nastavcima objavljivala u periodu od 1912. do 1914. godine. Već su prvi utisci, kritike, te komentari unutar književnih krugova, govorili o romanu kao modernom djelu "s novim odnosom prema tradiciji, prošlosti i suvremenosti", što je za Bjelevca predstavljalo najbolje moguće priznanje koje jedan pisac može zavrijediti. Roman, u kojem se prate sudbine dvojice braće, intelektualaca iškolovanih na različitim stranama svijeta, Beču i Istanbulu, predstavlja najbolju sintezu pogleda, dubokih promišljanja autora o fenomenu gubljenja identiteta glavnih likova i njihovih kulturnih, tradicijskih i duhovnih veza sa Bosnom.
Abdurezak Fifzi Bjelevac umro je u Zagrebu 25. veljače 1972. godine. Duboka starost. Osamdeset i šest godina. Djela mu, tko li će znati zašto, nisu objavljivana preko trideset godina i kao da su se čuvala u strogoj tajnosti. "To može biti", zapisao je Alija Isaković 1969. godine poslije razgovora u Bjelevčevom stanu, "stvar slabog poznavanja ili loših namjera, ovo pogotovu kad je u pitanju biblioteka koja se zove 'Kulturno naslijeđe BiH'". Danas, ako o Bjelevčevom liku i djelu, a posebno o njegovom životu, pitate naše mlađe naraštaje, umjesto žive riječi njihovo neznanje će vam se iskazati u bunovnom izrazu lica i nekoj površnoj, neiskrenoj postiđenosti. Ali, nije to, i ne može biti, samo i isključivo njihova krivica, jer, to je, čini se, urod jedne imanentne stoljetne otuđenosti, navike potiranja iz pamćenja svih naših vrijednosti, i neobjašnjive nemarnosti prema svima onima zaslužnim što su rođeni među nama, o kojima danas zna cijeli svijet, a malo, ili nikako, narod iz kojeg su potekli.

Alen Zečević, Al Jazeera, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/abdurezak-hifzi-bjelevac-zatocenik-zaborava

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 6437 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević