Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Krešo Beljak - izučeni provalnik u automobile

 
 
„Svaka zemlja ima korupciju. Samo kod nas ona ima svoju državu i domovinu. Otac te korupcije zvao se Franjo Tuđman. Kum te korupcije je Vladimir Šeks. Djeca te korupcije su Ivo Sanader i Andrej Plenković, kći je Kolinda Grabar-Kitarović, a ovo što se danas događa je kulminacija tridesetogodišnjeg upropaštavanja Hrvatske“, ne trepnuvši okom izvalio je to registrirani/osuđeni autoprovalnik Krešo Beljak na inauguraciji novopečene antikorupcijske alijanse. Takvu bestidnu uvrjedu pokojnom Predsjedniku - najzaslužnijem za slobodu naše domovine, i aktualnoj predsjednici države kao 'djetetu korupcije', može izreći samo moralna protuha koja u svom bijednom kurikulumu ima i kriminalni dosje.
https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2019/06/beljak-livada-.jpg
Osuđivati političke suparnike za nečasno djelovanje pri čemu sami krše zakone i društvene norme, mogu samo politički idioti Beljakove kategorije! Naime, Krešo Beljak, taj goropadni prostak u obračunu s korupcijom, koruptivni čistunac, živi u, ali isključivo po njemu,  nedovršenoj kućerini, koja nema ni uporabnu dozvolu jer, eto, nije dovršena niti je registrirana u katastru. Ilegalni stanar, Krešo Beljak, će je vjerojatno registrirati tek onda kad se to 'seljačkom diktatoru' prohtije odnosno kad fasadu oboji u svoje omiljeno komunističko crvenilo; sve do tada on je ilegalac u objektu koji de facto i ne postoji. Naime, poveća obiteljska kuća u Vinogradskoj ulici, u naselju Kladje kod Samobora u kojoj živi čelnik HSS-a i samoborski gradonačelnik Krešo Beljak, nije upisana u katastar ni u zemljišne knjige. U izvodima, dostupnim putem interneta, istodobno se na toj adresi navodi samo – livada, veličine 786 kvadrata čiji su vlasnici Krešo Beljak i njegova supruga; a na livadi čak ni četveronožne stoke nema!? „Istina je da živimo u njoj tri, četiri godine, ali nema uporabnu dozvolu i nije sve na njoj odrađeno. Nisam imao novca, živim od svoje i suprugine plaće. Ja nisam zaradio na prodaji gaća“, sprdajući se kaže Beljak.
 
Možda je ipak nešto i zaradio ali ne na prodaji svojih us*anih gaća nego prodajući one pokradene kazetofone iz desetak obijenih automobila; iz doba svoje nestašne mladosti od punih 28 godina. Jednako kao što je punašna Anka Mrak-'Sataraš' na bizarnim zahodskim četkama zaradila čak 600.000 eura vrijednu vilu u Malinskoj na otoku Krku; majka korupcije i buduća prva dama antikorupcijske 'Antante'!?
 
Nego, Krešo Beljak se i u emisiji 'Otvoreno' hvalio svojim malo poznatim ratnim putem ali ga 29. listopada ove godine nije bilo na 'Trokutu' kod Novske kako bi odao dužnu počast poginulim, mladim Samoborcima; vjerojatno je bio zauzet radovima na dovršenju svoje nikad dovršene vile!? Ukratko o krvavom 'Trokutu'. Ispred razrušenog motela na pola puta između Novske i Lipika, čuvenog 'Trokuta', 29. listopada i ove godine održana je komemoracija poginulim braniteljima Domovinskog rata, koji su upravo na ovom mjestu prije 28 godina branili Hrvatsku u jednoj od prvih i najkrvavijih bitaka, nazvanoj Operacija Orkan '91. Na Trokutu je tog dana poginulo i 5 mladih Samoboraca – Davor Kelemen, Krešo Purić, Rajko Turk, Zlatko Šabarić i nasmrt ranjeni Vlado Ivčić, kojima su počast došli odati članovi obitelji, prijatelji i suborci, predvođeni delegacijama Grada Samobora i braniteljskim udrugama koje su položile vijence i zapalile svijeće kod spomenika na 'Trokutu'. Gradonačelnik Samobora nije nazočio komemoraciji 'svojih' suboraca, poslao je svog delegata! SRAMOTA!
 
Stranku HSS, Hrvatsku seljačku stranku, njezin čelnik Krešo Beljak je iz konzervativne, desne, izrazito nacionalističke strane temeljene na nauku Stjepana Radića, transformirao u lijevu stranku koja se slobodno može nazvati satelitom nekadašnjih ljutih neprijatelja - odnosno njihovih komunističkih sljedbenika, Berinog ili Zokijeva SDP-a! Biti predsjednikom 'seljačke' stranke zahtijeva i poznavanje 'seljačke' problematike, ratarstva i stočarstva, makar i površno, pa se pitamo kakva mogu biti  saznanja o toj važnoj privrednoj grani jednog profesora geografije odnosno izučenog provalnika u automobile!? Pa, što se tiče stočarstva Beljakovu stručnost po tom pitanju mogli bi opisati jednom pučkom rugalicom:
Pošo Krešo kozu musti, naleti na jarca;
pa se čudom čudi:
Kakva li je ovo koza koja ima JAJCA!?
I za kraj jedan 'koruptivni' podatak: U svojoj imovinskoj kartici Krešo Beljak navodi i vrijednost svoje, eto, neizgrađene vile, građevine impozantnih gabarita mizernih 500.000 kunića što po prilici odgovara vrijednosti jedne skromne garsonijere na zagrebačkom Jarunu; sliku te vile na Kladju možete vidjeti na googleu ako upišete 'Beljakova kuća'!
 

Damir Kalafatić

Podobni izgurali djecu, mlade, njihove roditelje, stručnjake…

 
 
U svakom sustavu (režimu), svjetovnom i duhovnom društvu, od pamtivijeka da bi  bez većih poteškoća i problema napredovao u životu, jeo kruh bez motike, postao netko ili nešto, penjao se po ljestvici uspjeha, obogatio se i stekao nekakvu moć, moraš biti podoban, što znači. Biti s onima koji su na vlasti, imati nekoga na vlasti, pri vlasti, na bilo kojoj razini, biti  sin ili kći podobnog i “zaslužnog” oca (matere), brat, sestra, rodijak, stric,  nećak, kum, ljubavnik(ca)... Tako je bilo, tako je sad i tako će biti, dokle god ovdje “caruje” naš balkanski, socijalistički, bizantijski, osmanlijski, rodijački, kumski, ortački, makronski, prostitucijski, megalomanski, provincijski, klijentelistički, konzumeristički, jalnuški… mentalitet, uz manjak elementarnih znanja, odgoja svih vrsta, naročito građanskog i vjerskog, uz nezajažljivu pohlepu, gomilanje materijalnog bogatstva, na račun države, naroda ili nekog trećeg koji nije podoban.
https://www.chicagocatholic.com/documents/290621/1164211/SacredHeart04_RS.jpg/d38afc58-60d1-40c1-bc7a-f40f1b8fc6ac?t=1525280180691
Postoje vječno podobne osobe, bez obzira na promjenu sustava, režima, politike, svjetonazora, filozofije, smjernica, prioriteta… Takve se osobe preko noći formiraju, preokrenu kaput, promijene mišljenje, ponašanje, djelovanje i stil života. Poznata je ona priča iz jednog sela, koja se može sasvim slobodno smjestiti u bilo koji kutak Lijepe naše. Ranih devedesetih su nekadašni praktični katolički vjernici koji su stalno bili u crkvi, imali svoje “klecalo” (mjesto), malo pomalo prestali ići redovito u crkvu, a s vremenom i za stalno. “Strina čujem da više nejdeš k meši“, upitala je nećakinja, došavši na vikend iz grada, vremešnu seosku ženu.
- Nejdem.
• A za kaj nejdeš?
- Bogu se svukud može moliti, ne samo u crkvi, odgovorila joj je rođakinja, izvadivši krunicu iz džepa.
• To se moglo i prije, pa si stalno išla v crkvu, kapelicu, na proštenja po celoj fari i dalje, na Mariju Bistricu, k Majki Božjoj Gorskoj, v Preseku,  v Gradec, v Ludbreg…
- Kad baš hoćeš, bum ti rekla, makar me zaprli. Nejdem v crkvu, niti i k meši, jer tam sad sede partizani.
• Kakvi partizani? Nema više partizana.
- Nek kaj su? Nemaju uniforme, al’ ih ja dobre poznam. Onaj kaj sedi na mojem mestu v klecalu, nam je svu šenicu s tavan odvezel, nam je krave s dvorišta zvlačil, kad smo kesnili s porezom, nam je kral v polju i v goricami.
• Strina i predsjednik Tuđman je bil partizan.
- To je nekaj sasvim druge. Nemoj ti mene tu navlačiti da nekaj velim kaj se nesmi.
• Sad se sve sme reći, jer je demokracija.
- Aha, reci ti to nekom drugom. Nikad se ni smele sve reći i nikad ne bu.
Ja bum ipak rekla velečasnome one kaj ga ide.
Više takvih partizana nema u crkvama. Sad su njihovi potomci, koji su krstili ranih devedesetih, koji ne izmještaju bakice iz njihovih “klecala”, koji imaju u prvim redovima crkava svoja mjesta, naročito katedralama, kojima se klanjanju mnogi svećenici i uvažava ih visoki kler. To su ti pravi uvijek podobni. Svaka čast pravim vjernicima. Takvih ima i među ovim pokondirenim tikvama, “domoljubima”, velikim Hrvatima, ali oni ne dolaze do izražaja, jer su ih podobni izgurali.
 
Tako su podobni izgurali djecu, mlade, njihove roditelje, stručnjake, znanstvenike, u svemu i svuda, kako u prošlom sistemu, tako i u ovom. Badava su neki očevi “krvavo” i krvavo radili  za vrijeme Tita, kao i danas, njihova djeca, s najboljim mogućim ocjenama znanja, sposobnosti i vještina, nisu mogla ići na školovanje izvan Juge, ako nisu nekog imali pri vrhu vlasti, najbolje strica pukovnika ili generala. Postoje valjda negdje nekakvi podaci o tome tko se sve natjecao za neko mjesto, školu, funkciju. Nije prošao, jer nije bio podoban po rođenju i opredjeljenju predaka. Po istom kriteriju su se dodjeljivale i stipendije. U tom smislu se ipak mnogo toga promijenilo, ali podobnost je parametar broj jedan u jednadžbi osobnog napredovanja. U mnogim ministarstvima sjede tajnici, službenici i dužnosnici s boljim referencijama od aktualnih ministara, ali po nečemu, najviše po stranačkoj pripadnosti nisu podobni.
 
Smiješno je gledati kako se aktualni “gobradi” ministar snalazi u pregovorima s “brkatim” sindikalistom, koji ima na tisuće pregovora, dogovora, znanja, sposobnosti, vještina, prakse  u glavi, rukama i nogama.
 
Plašenje crvenima i komunizmom još uvijek pali. Međutim, tu je sad doktor Miroslav Škoro, koji je daleko od crvenih i komunizma. On mnogima ne paše, jer je obrazovan, sposoban, sa čvrstim stavovima, dokazani domoljub. želi se žrtvovati za narod i državu Hrvatsku, odnosno za ono što je od naroda i države ostalo. I na drugoj strani političkog dipola (ako to još uvijek postoji) je respektabilan kandidat, što god tko o njemu mislio. Izgleda da podobnost, naročito ona umjetana nije više dovoljna, a nema niti gospodina Karamarka i njegove ekipe, da natjeraju poslušno stado na izbore. Niti Crkva još nije sasvim opredijeljena, kao zadnji put. Oni dobro znaju razliku između vjernika i “vjernika, “domoljuba” i domoljuba kao i od naravnog i fabriciranog (umjetnog). Podobnog doktora Škoru sad treba napraviti nepodobnim, kako ne bi došao u drugi krug. Škoro nije kukavica, niti prodana duša. Dobro je on znao u što se upušta i što će mu raditi. Međutim, nije niti sanjao da bi ga jedna najfrizerka mogla ugrožavati ženom Srpkinjom, što njegova supruga nije, ni po čemu. Da i je, što onda? Zar samo zato što si Hrvat(ica) vrijediš?
 
Ne će ići, pogotovo ne s pljuvanjem, difamiranjem i izmišljanjem. Predsjednička kampanja bi trebala biti proaktivna, maksimalno pozitivna, utemeljena na dosadašnjem radu, ishodima rada i djelovanja, državničkim predispozicijama, nužno potrebnim kompetencijama, širokom znanju, svestranim sposobnostima, vještinama upravljanja, komunikacije, dijaloga, na povezivanju svih, toleranciji drugih i drugačijih, poštovanju svakog čovjeka, poštivanju i uvažavanju povijesnih činjenica,  na istini, poštenju, pravnoj jednakosti i pravednosti. Ne govorite što ćete napraviti. Pokažite što ste napravili, da biste nas mogli zastupati i predstavljati doma i vani. Dosta je bilo cirkusa, vodvilja, farsi, operetta, dramoleta, glumatanja, manekenstva, estrade, estradizacije predsjedničke funkcije, prisvajanja nezakonitih ovlasti, neznanja, nesposobnosti, obmana, laži, neprimjerenog i sramotnog ponašanja, u smislu slobode, demokracije, sveznanja, svemoći i mesijanstva.
 
Mislim da smo nadrasli tračeve, niskosti svake vrsti, tko je čiji, tko je što, gdje je bio kada, s puškom, bez puške, u rovu, diplomaciji, logistici, lobiranju, usavršavanju (bilo kakvom), stručnom, političkom, špijunskom, ala mata Hari, vojnom, svjetovnom, duhovnom… tko je kako zarađivao i probijao se, makar to bilo i na duplericama magazina, bivšeg predsjednika vlade. Bitno i važno je tko koliko vrijedi, tko je dobar, tko je najbolji, tko je pošten i iskren, a tko želi biti predsjednik sebe radi, svoje osobne koristi, po preporuci, nalogu ili naredbi naših gazda izvana ili nekog Gazde iznutra. Bitno je i važno komu je Hrvatska prava domovina, a ne nekakva rezerva, tko se za Hrvatsku želi žrtvovati, a ne mjesto gdje će odraditi dobivene zadaće.
 
Bilo je što je bilo. Podvucimo crtu. Idemo dalje bez laži, sijanja mržnje, dijeljenja društva, plašenja naroda bilo čime, bez dokazivanja domoljublja i hrvatsva mržnjom prema Srbima, izazivanjem netrpeljivosti, soljenja još nezacijeljenih rana, proročanstvom o crvenoj opasnosti koja dolazi, o komunistima koji dižu glavu? Gdje su ti komunisti? Gdje su ustaše? Nema ih. Koji su desni, lijevi, ultra s jedne i druge strane. Nema ih. Svi se guraju u centar, koji zapravo ne postoji. Manite se ćorava posla i primite se pravog posla. Svatko  na svom radnom mjestu, u školi, na fakultetu, obitelji, svakom području i dijelu rada i djelovanja, naročito u gospodarstvu i politici. Dajmo maksimum od sebe, za sebe, svoju djecu i unučad, za Domovinu. Prokažimo lažljivce, lopove, nesposobne, nekompetentne, kukavičja jaja, prodane duše, korumpirane dužnosnike, one koji ne znaju popuniti imovinsku karticu, one koji nam se rugaju i smiju, a mi ih plaćamo. Borimo se za sposobnost. Podobnost je glavna hrana korupciji. Od podobnosti korupcija raste, buja, impementira se i petrificira.
 

Ankica Benček

Cijelo vrijeme borio se za prava Hrvata u Istri

 
 
Milan Rakovac (1939.) pisac, pjesnik, novinar, urednik "Glasa Istre" (1973.-1975.), promicatelj pohvalne kulturne suradnje s našim susjedima Talijanima, poliglot, te autor romana "Riva i druži" gdje pripovijeda kaotičnu stvarnost Pule nakon Drugoga svjetskog rata. Osobu don Bože Milanovića opisuje Rakovac u članku "Na zalasku sjećanja" u knjizi "Priko Učke" iz 1980. godine, naravno polazeći od ljevičarskoga rakursa. Sjetimo se Istranina Ante Cilige koji je početkom dvadesetih godina XX. stoljeća kao dio hrvatske struje u KPJ tražio osnivanje KPH i dokidanje centralizacije i unitarizma; tad je JBT još bio tvrdolinijaš sa Pijadeom i Đilasom.
https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/fotografije/razno/milanovic.jpg
Milanov otac Joakim bio je jedan od vođa istarskoga partizanskoga pokreta, stradao u siječnju 1945. u okolnostima koje se različito tumače, ali bez povijesnih dokaza o tome da su ga drugovi izdali. Sudbinom istarskih narodnih vođa se ne ću baviti u ovom tekstu. Prema Rakovcu postoje dvije Istre, građanska i seljačka, mahom hrvatska i slovenska, dakle glagoljaška i šćavunska koja je cvjetala autohtonom kulturom misala, brevijara, uklesanih ploča - tzv. razvoda, fresaka, pletera i buntovnih čakavskih grafita. Je li građanska Istra preko mjere eksploatirala, prezirala i asimilirala seosko pitanje je za povjesničare, kao i pitanje odnosa bogatih prema gradskoj sirotinji i seljaku Talijanu.
 
Nakon hvaljenja istarskih "reformatora" i Flaciusa Rakovac konstatira da je svećenstvo seosko očuvalo bliskost s narodom, a u 19. st. iz istoga naroda rodilo svećenike preporoditelje i prosvjetitelje, kada ovdje građanskoga sloja niti druge inteligencije hrvatske bilo nije. Ističe ogroman lik biskupa Jurja Dobrile, suvremenika i istomišljenika (?) Strossmayerovog. Pod talijanskom okupacijom iza Prvoga svjetskoga rata hrvatski svećenici ostaju jedini čuvari narodne svijesti i Crkva jedina organizirana snaga hrvatskoga naroda u Istri.
 
Božo Milanović rodio se 8. X 1890. u Kringi, pored Pazina u kojem završava gimnaziju potpomognut Dobrilinom stipendijom. Zanesen matematikom i fizikom izrađuje električni komutator (vrši u elektromotoru pretvorbu izmjenične struje u istosmjernu i obrnuto) uveden u Beču kao patent br. 56623, pobuđujući čak zanimanje belgijskih i njemačkih poduzeća. Tada se gimnazijalci dijele na liberale i katolike narodnjake.
 
Don Milanović je zaređen u Trstu 7. 7. 1914., službuje u okolici Pazina. Pritvoren je nakratko od austrijskih vlasti radi panslavenstva s bratom Srećkom (austrijskim vojnikom) i ocem Jakovom. S Jakovom Cecinovićem autor je prvog hrvatskog molitvenika u Istri nakon Dobrile. Doktorira na bečkom Augustineumu 1. lipnja 1918., u radu piše da je prema sv. Tomi Akvinskom dopuštena pobuna u svrhu promjene državne vlasti! U rodnom mjestu obolijeva od gripe španjolice i prebolijeva je uspješno. U rodnoj Kringi stavlja na zvonik veliku hrvatsku zastavu koju talijanski vojnici skidaju, otvara narodnu čitaonicu, kada je 1919. demolirana tiskara u Pazinu radi na izdanju "Pučkog prijatelja" u Trstu.
 
Kada su Talijani proslavljali pripojenje Istre Italiji u znak sarkazma preko noći postavlja s mještanima crne zastave od sv. Petra u Šumi i Lovreča do mora. Fizički ugroženog od fašista Milanovića biskup Santin ga premješta u okolici Trsta 1922. godine. Biva kapelan u Trstu, 1922. mu fašisti pale župni dvor i premlaćuju ga. Od 1923. je predsjednik istarskoga književnoga društva Ćirila i Metoda (tada se zove društvo sv. Mohora), s bogatim izdavaštvom. U Trstu vodi zajedničko slovensko-hrvatsko društvo Jedinstvo (Edinost). Interniran je zbog tiskanja hrvatske početnice i dogovora sa župnicima o otvaranju hrvatskih škola.
 
Godine 1925. napada ga zagrebački "Obzor" da je protunarodni čovjek na što ih tuži radi klevete i dobiva zadovoljštinu na sudu. Nedugo potom 1926. ga fašisti optužuju da priprema hrvatsko svećenstvo za ilegalni rad, što mu nije dokazano. Zauzeo se u jugoslavenskoj vladi za Vladimira Gortana i druge istarske antifašiste. Tridesetih godina deseci jakih poduzetnika i intelektualaca Slavena napuštaju Trst, od poznatijih ostaje samo Hrvat don Božo Milanović. U travnju 1941. interniran je u Bergamo, sve do 1943. kada se samovoljno vraća u Trst. Nijemci mu ubijaju brata Šimu, također svećenika. Iza rata don Milanović radi na sjedinjenju Istre s Hrvatskom koja je u sastavu DFJ, tj. FNRJ, tj. SFRJ., boravi u Parizu u sklopu jugoslavenske delegacije, osniva sjemenišnu gimnaziju i sjemenište u Pazinu kojoj je ravnateljem. Iako mu je biskup Santin zabranio dogovore s partizanima don Milanović je smatrao kako se važna pitanja ne mogu riješiti bez novih vlasti. Milanović se sastaje s Vladimirom Bakarićem, komunistom podrijetlom iz Hercegovine.
 
U proljeće 1946. autor je potpisnice kojom 55 istarskih svećenika savezničkoj komisiji podastire podatke o hrvatstvu Istre, što je dobro nedavno podsjetila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Podaci o stanovništvu talijanskih fašista su "frizirani", tako da crkveni župni popisi imaju diplomatsku težinu. Papa Pio XII. daje mu 1957. titulu prelata, a 1964. postaje apostolski protonotar, koji može služiti misu sa mitrom poput biskupa. Lijepo je što je lijevi istarski Hrvat Rakovac o don Milanoviću 1980. napravio vrlo lijepi tekst, uspoređujući našega svećenika i drugoga časnoga starca Talijana biskupa Antonija Santina duhovito završavajući tekst "Božo Milanović bez ustezanja priopćava javnosti i ono što mu uvijek ne će ići u prilog, dok Antonio Santin gleda uljepšati historiju, ali tko to ne čini..." Lijepo je što je Rakovac otvoreno iznio mišljenje Santinija o partizanima kao o šumskim banditima, iako je Santini prijatelj hrvatskog i slovenskog puka. Don Božo Milanović dobitnik je tri visoka odličja SFRJ (od 1973. do 1980. ih je dobio). Napisao je niz zanimljivih djela koje navodim:
*      Istra u osvitu narodnog preporoda: 1797.-1860., knjiga, Pazin, 1960.
*      Kozmologija, knjiga, Pazin, 1967.
*      Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. 1: 1797. - 1882., Pazin, 1967.; knj. 2: 1883. - 1947., Pazin, 1973. (2. izd. knj. 1: (1797. – 1882.), Pazin, 1991.)
*      Metafizička psihologija, knjiga, Pazin, 1968.
*      Etika, knjiga (3. izd. Pazin, 1968.)
*      Ontologija, knjiga, Pazin, 1969.
*      Povijest filozofije, knjiga, Pazin, 1970.
*      Teodiceja, knjiga, Pazin, 1970.
*      Preporoditelj Istre biskup dr. Juraj Dobrila, Pazin, 1970.
*      Eksperimentalna psihologija, knjiga (3. izd. Pazin, 1964., 4. izd. Pazin, 1971.)
*      Oče naš, molitvenik, Pazin, 1974.
*      Moje uspomene: (1900.-1976.), knjiga, Pazin, 1976.
*      Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu, knj. 1: Pod Austrijom i Italijom, Pazin, 1992.; knj. 2: Rat i oslobođenje, Pazin, 1996.
*      Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri, članak, Nova Istra 18 (2013.), 1/2(47); str. 284.-286.
 

Teo Trostmann

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Subota, 07/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1217 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević