Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Umirovljenička stranka se bori za svoj stranački i starački prosperitet

 
 
U Konzumu konzumiraju, u Vegeti vegetiraju, na Krku se krkaju, a u Kaknju – jedu burek.
U Sabor idu zastupnici i posjetitelji.
U saborskom parlamentu vlada primjerna demokracija jer se smije konzumirati i pravo i burek,  ali ne i grah.
U opisu poslova zdravstvenog ministra nije presvlačenje sestara.
U velikoj stranci nitko ne zna biti gradonačelnik.
U velikoj stranci su veliki vjernici koji vjeruju jednom, ali krivom bogu.
Umirovljenička stranka se bori za svoj stranački i starački prosperitet.
Uz tolike studente, magistre i ine visoko obrazirane još i devetgodišnja  pučka škola – zaista smo zemlja zemljanog znanja.
https://scontent-lax3-1.cdninstagram.com/vp/ced830ab54a2fa149fbd9ac734d9925f/5C7BBDB1/t51.2885-15/e35/c0.104.836.836/s320x320/14597507_357674837898442_819468249564446720_n.jpg
Važno je biti dobar, a mudro je biti mudar.
Vlastnici, politikari i novinari govore samo o sredstvima: olovkama, lopatama, novcu ili samo o riječima.
Za Titu su glasale žene jer je bio maher za žene, a za Stipu jer je bio maher – za viceve.
Za dobru sarmu najbitniji je najsadržajniji kupus.
Za vrijeme sviranja himne dobri Hrvati ruke drže na prednjici, a veliki  na stražnjici.
 
Zahvaljujući dragoj demokraciji glasačima se mogu podvaliti (s oproštenjem) razni likovi i face: politikari, politikanti, politizeri, lopuže,  urlatore, galamdžije, frajeri, humorni i karakterni glumci, rodoljupc i rodoljubice, razni magistre i drugi naučenjaci, prepoznati rodoljubi i prepoznatljivi domoljubi i njima sl.
„Visoka“ se kultura bolje financira nego „niska“ zbog prostog razloga jer je nema.  
 

Martin Jakšić

Knjiga o stradanjima Hrvata u XX. stoljeću

 
 
U nakladi od samo 200 primjeraka knjiga Antuna Tonka Delića Moje uspomene na Dubrovnik, Križni put i Karlovac, 2016., daje nešto što većina povjesničara ne voli; kolege se više zanimaju za politička pitanja, statistike, egzaktnosti nego za život običnih ljudi iz naroda i teško provjerljivu mrežu detalja razigranu poput Dulčićeve slike. (objavljeno u 93. godini života autora!). Mene svejedno zanima u što su ljudi vjerovali i osjećali,za čim su išli,čemu se radovali i ova knjiga od oko 450 stranica je upravo to! Naglasak je na ratna sjećanja, to je okvir životne drame Antuna Tonka Delića, Gružanina sa brdskoga naselja Nuncijate, od oca iz dalmatinske zagorske Lećevice, i majke čestite Primorke.
https://trend.com.hr/wp-content/uploads/2016/06/delic_stariji.jpg
Antun Tonko Delić
 
Usto ona je i psihološki profil svoga tvorca, iskrena ispovijest jednog dobrog kršćanina čiste duše lišenog oholosti, humanog ali pomalo žovijalnog (društven, otvoren, veseo, prilagodljiv) jer voli i fine dame i dobru hranu i ples i šport i šesnu domobransku uniformu. Odgojen čovjek! Zabavno je kako ga samosvijest, poštenje i dobrota guraju u nevolje da bi se izbavio socijalnom inteligencijom i domišljatošću i karakterom. Dat ću Vam dio toga kaleidoskopa Tonkovoga u obliku dulčićevskih "rezanaca",sa što manje mojih komentara.
 
Preskačem izvanredni poetski opis Nuncijate i djetinjstva (str. 14., 15.). Slijedi priča kako se jednom na Solitudu kupao sa prijateljem, prišao im je u igri  neki dječak koji je imao pratnju, poslije su mu kazali da je to bio mali prijestolonasljednik Petar! U osnovnoj školi ponavlja razred, djeca iz Radničke ulice su prezirala osnovnoškolca koji bar jednom nije pao! Za jednog velikoga nevremena bio je zlurad prema nevolji talijanskoga broda. Majka ga je udarila dlanom (tzv. prdeljuska) i kazala kako i Talijani imaju majke i da ona moli i za svoga sina Iva i za sve mornare svijeta da se živi i zdravi vrate doma. Slijede zanimljivosti o nogometnom klubu GOŠK-u, o engleskim mornarima, o sjećanju bogobojaznog dječaka na  Čehinje i ribolov na ukjate i bukve.
 
Česi su kulturni, uredni, pažljivi da ne zgaze travku ili cvijet, ali ljubav prema suncu i moru plaćaju opeklinama. Divi se Tonko prekooceanskim brodovima, ali i ratnim brodovima velikih sila; majka traži od njega ozbiljnost! "Majko, još jednom te molim ne govori mi da se ostavim tog prokletog fuzbala. Evo prestao sam trenirat sa gosparom Šimom. Ali majko, djeci Dubrovnika moram reći kako smo mi bili sretni bez psovke, alkohola, droge. Moram im reći da smo ulaskom u tramvaj, sve do male mature svakom kondukteru skinuli kapu i rekli "Dobro jutro gosparu". Slijedi kako je izgledala čuvena tombola ispred Sv. Vlaha, đačke i lokalne pričice, oduševljenje građana "HSS je velika rijeka hrvatskoga duha, najplemenitijeg, najljudskijeg što je Hrvatska u tom trenutku mogla dati."
 
Stvaranjem banovine više nema ćirilice i naziva srpskohrvatski jezik. Zgodica u kojoj je pijanome engleskome mornaru pomogao izvući u more upaloga pijetla i od njega dobio 20 dinara, iznos za koji radnik kopa cijeli dan, pokazuje tmurnu ekonomsku stvarnost. Na Lopudu se divi poduzetništvu hotelijera gospara Glavovića, ali i svoga dunda Stijepa, koji drži tri rasne krave koje su davale 16 do 18 litara mlijeka, što se turistima moglo prodati po četiri dinara za litru. (64 do 72 dinara) Isti Stijepo je sa raznim tarifama (jedrenje, veslanje, usluga vlasnika itd.) dizao na dvije barke od turista 110 dinara. Tonku zaljubljenome u Englesku, njene lijepe brodove i vesele mornare s kojima domaći igraju vaterpolo i nogomet otac veli "jesi li vidio onu lipotu, red, čistoću, onu lipu đermanešku mladost? To je vojska, a ne oni tvoji šporki Englezi."
 
U rujnu 1944. Tonko Delić je po domobranskom generalu Tomaševiću bio određen da štiti iskrcavanje saveznika na hrvatsku obalu. To se nije ostvarilo u praksi, ali tada se sjetio riječi Iva Hadžije (+ 1950.) veleposlanika engleskog u Dubrovniku: "Mali, ne boj se. Mi ćemo pobijediti, ti ćeš to sigurno dočekati". Pred rat neki domaći Talijani otvoreno nose fašističke uniforme, što šokira Tonka; vrhunac je dolazak talijanskih trupa i ponašanje nejgovih susjeda koji više ne žele odzdravljati na hrvatskom. "Prokleti, prokleti fašizmu što si u stanju učiniti od jedne radišne, uzorne i čestite obitelji. (Tonkova prijatelja Ruggera, Talijana kojemu je majka Slovenka, op. T.T.).
 
Uz crvenu boju koju sam zamrzio u 13. godini, crnu sam zamrzio u 18.-oj. Stoga se u ovim visokim godinama (92, op. T.T.) obraćam tebi draga moja hrvatska mladeži, nikada više nemojte obući crne uniforme. Crna boja je boja smrti. Crna boja je podijelila moju Hrvatsku na sjever i jug. Crna boja je zajedno sa crvenom prolila puno hrvatske i tuđe krvi. Bit ću sretan ako više nikada na TV ne vidim mladića ili djevojku u crnoj odori sa podignutom desnom rukom u zrak. To je isto kao da se molite Kristu, a u jednoj ruci držite kip sotone." Kamermani će kaže Tonko naći jednog među tisuću i fiksirati ih, ne nasjedajte na provokatore koji su majstori prerušavanja. (cilj je Zapada i masona  bio diskreditirati Hrvatsku kao neonacističku, op. T.T.).
 
Nakon ulaza hrvatske vojske jedan radnik u tvornici boje "Dubravka" kaže Tonku da bi prestao vjerovati u Boga kada bi ovo (NDH, op. T.T.) propalo. Godine 1945. Tonko ga nalazi u Gradu kao petokrakaša i pita vjeruješ li sad u Boga, našto čovjek se ispričava "a što biste Vi učinili da Vam Talijani ubiju oca i mater"? U svibnju 1941. mladić je ogorčen što Židovi moraju nositi znakove na rukavu. Samo Bog smije označiti čovjeka! Nastaje velika glad. Nema kruha, kukuruznoga brašna ni krumpira. Za jednu nadnicu jedva se kupi 3 kg krumpira ili 1 kg kukuruznoga brašna. Ribe nema jer se ne smije na more; najteže je ljudima unutar zidina, jer nemaju ni vrta!
 
Mi u Dubrovniku od Talijana nismo dobivali ništa. Vlakovi hrane koje je slala hrvatska država završavali su rušenjem pruga u provalijama. Glad, i koza hraniteljica je skotna pa nema ni mlijeka. Obiteljski pas (kučak) Zmaj ulovio je zeca i donio ga ukućanima!!!! Golubovi su nestali, mularija ih je pobila praćkama i izjela! Ljudima je dosta (jutarnje, op. T.T.) talijanske glazbe, zastava i marširanja po Stradunu (koji je prazan u to doba). Tonko javno iskazuje gnjev prema Italiji, što zapaža Partija i "obrađuje" ga Đemo (Džemil Šarac, jedan od vodećih komunista u BiH, poslije general JNA, op. T.T.) da zajedno dignu talijanski brod u zrak. Tonko ga spašava, jer mu jedan ustaša povjerava da žele uhapsiti Đema.
 
Brat Ivo Delić stradava na moru u njemačkoj službi od engleske podmornice. Na proslavi diplome pripiti mladić Koporčić polije sodom dvojicu karabinjera, Tonko i dobri talijanski vodnik spašavaju mladića od smrti. Otac i Tonko rade 10 sati kao nosači za 1 kg kukuruznoga brašna. Brat Luka, kazalištarac 1942. sahranjuje dobru suprugu Alinku u Sarajevu uz pravoslavni obred, na križu je ćirilični natpis. Odlazak vlakom u Varaždin, mobilizacija u domobranstvo, prisega vojskovođi Kvaterniku, prijatelji u inženjeriji (tzv. opkopari), boravak na lijepome plavome Dunavu i hrvatskom sjeveru gdje je sve bujno a ljudi dobre ćudi preskačem. Boli ga pad Slavka Kvaternika, koji se zalagao za Židove i protiv odlaska hrvatskih vojnika izvan NDH! (Slavka su partizani sudili i ubili 1947. godine.)
 
Uoči povratka iz Srijema u Karlovac ugošćuje ga obilato pravoslavac Naum Crvenković, prognanik iz Vojvodine. Nakon kapitulacije Italije otac mu svjedoči da su Nijemci otvorili talijanske magazine, i svaka osoba je mogla uzeti vreću brašna od 50 kg. Dok je hrvatski narod gladovao Talijani su namjerno stvarali nestašicu da ljudi zamrze hrvatsku vlast! Spominje Tonko da su partizani kasnije (listopad 1944., op. T.T.) mobilizirali vojno neobučene hrvatske mladiće i poslali ih na njemačke bunkere u Boki gdje je poginuo i njegov najbliži prijatelj Niko Margaretić. Tonko se sprijateljuje sa finim purgerom Maksimilijanom Konradom, kojemu je majka Bečanka. Konrad je poslije radio na Ruđeru Boškoviću i postao članom HAZU-a (tada JAZU) kao štićenik Ivana Supeka!
 
O boravku na vojnoj izobrazbi u Tullnu pored Beča Tonko kaže: "oduševljava me red, rad i disciplina. Nema krađe, nema varanja. Njemački časnik jede istu hranu kao i njemački vojnik... kada bismo u hrvatskom skladištu išli zamijeniti nešto dotrajalo dočekao bi nas smrknuti pogled vodnika ili narednika. Ovdje te mole da dođeš, što više dolaziš više te cijene jer to znači da si uredan i dobar vojnik! A bečki tramvaji? Red, disciplina, poštovanje starijih ljudi. Meni mladiću od 20 godina ustaje starica da ustupi mjesto, i inzistira unatoč mome protivljenju, jer sam branitelj domovine! Nema vikanja, nadglasavanja. Nisam vidio pijanog čovjeka. Velika uslužnost i pristojnost usred ratne strahote.
 
Na liječenju od bronhitisa suvremenim strojevima susreće i pacijente, zarobljenog mladog Rusa, Engleza i Francuza! Tonko u Austriji prodaje švercani duhan hercegovački. Za cigaretu se dobilo 1 njemačku marku, za 1 kg 350 njemačkih maraka. Plaća radnika u Njemačkoj tada je bila 250 maraka. Svaki njemački vojnik dobiva za Božić 1944. ljeta isti paket od 0,25 litara rakije, medenjake, mast, te minijaturni borić. Gradovi uništeni bombardiranjem, milijuni mrtvih i ranjenih - a sve funkcionira. Zrakoplovi u Berlinu lete točno u minutu sve do pada Reicha!
 
Govori o Božu Broketi, kasnije jednom od najboljih igrača Hajduka. U YU reprezentaciji ga više nisu htjeli jer je Božo Dinamu (tadanjem prvaku YU) poslao telegram "Dok je srca bit će i Croatie!" Kao časnik prihvatio je zarobljene partizane iz Dalmacije i jednog Istranina (zahvaćene općom Pavelićevom amnestijom) i lijepo sa njima postupao, kao i sa pravoslavnim domobranima. Kada 1944. traži dobrovoljce za Srijemsku frontu uz napomenu da se vjerojatno ne će živi vratiti javljaju se muslimani iz bihaćkoga kraja. Kada ih pita zašto se baš oni javljaju odgovore mu: "jer smo vidjeli gospodine poručniče da nas volite i poštujete našu vjeru". Tolika odanost zbog jednostavne ljudske topline i širine shvaćanja! Kaže Tonko da to nema nigdje u svijetu da se zapovjedniku određenom za smrtnosnu misiju javljaju dragovoljci druge vjere!
 
Prijatelj Viktor Sariđa se javio da zamijeni Tonka koji je zaručen za Marijanu Vukušić i očekuje bebu. U proljeće 1945. još se drže Karlovac, Bihać i Gospić. Da je rat izgubljen i najveći zanesenjaci su vidjeli makar 1944. Tonko piše: "duboko me zaprepastilo i ogorčilo kada sam ugledao puno karlovačkih mladića obučenih i ustaške uniforme. Pitam se koji luđak je mogao donijeti takvu suludu odredbu da se ti dječaci" mobiliziraju u ustaše? (i time ih osudio na vrlo vjerojatnu smrt nakon zarobljavanja, op. T.T.) Partizani već imaju moderno englesko oružje, tenkove, topove, čak i avione. Povlači se u svibnju prema Austriji, trudna supruga sa roditeljima (oca će joj ubiti nakon rata!) ide sa kolonom civila.
 
Dana 17. 5. 1945. je zarobljen na Dravogradu. Tu sam u koloni sreo crnogorskoga četnika, starijega čovjeka koji mi se obratio: "Domobrani za svoju sudbinu ste i sami krivi. Hranili ste ih, oblačili i duvanili. To njima ništa ne znači. Zapamtite, krvavo ćete to platiti". Preživljava dva pokušaja likvidacije, prvi put zagrize za vart partizana i onesvijesti ga, drugi puta ga spasi partizanski vodnik. Oba puta ga "prepoznaju" ustašom iako ima vojne dokumente domobranstva. Marševi, batinjanja, kamenovanja, gladovanja,l ikvidacije starih, bolesnih, iznemoglih i "prepoznatih" su poznati; znanimljivo je da su im u Sloveniji dali komadić masti koji je u kombinaciji sa ledenom vodom izazvao krvave proljeve. Putem šire glasine da us bačve pune vode koje seljaci ostvaljaju putem zatrovane, nitko se ne usuđuje piti. Kao časnik raspodjeljuje hranu svojim podređenima, partizanski vodnik kaže: "Jeste li vidjeli drugovi, ovaj čeka da mu se vojska nahrani, a naši oficiri i politički komesari prvi sjedaju za stol. Dok smo mi jeli kačamak (vrsta pure, palente) s mlijekom oni su jeli pečenu krmetinu".
 
Tonko tvrdi da ga je na Križnom putu držala i vodila misao o Kristu. Mislim si, o moja draga Hrvatska vojsko, da si imala hrabrog vođu vođena srcem i umom nikada ne bih doživjela takvu sudbinu". Ovo je jedino što o Paveliću (makar indirektno) kaže Delić. Dogovor velikih sila je iznad malih naroda, obrana Zagreba bi samo još povećala broj mrtvih dodajući i civile. Ipak odustajanje Mačeka od vlasti, ili usporedba Pavelića i Horthyja je svakome poštenom porazna. Tužno je gledati gladne ljude kako za jednu cigaretu daju posljednji komadić kruha. (što bi takvi "karakteri" tek učinili za položaj ili život?, op. T.T.) Emil Laškarin, plivački as YU i NDH, trgovac židovske narodnosti je nakon rata pomagao Tonku. Supruga  Marijana mu je rodila sina Dubravka! Nakon rata radi Tonko kao fizički radnik, pa poštar u Dubrovniku, u upravu GOŠK-a (privremeno Jedinstvo se zove) prima ga Ljubo Perić, brat narodnoga heroja Marija Perića, ubijenog 1941. od strane četnika.
 
Godine 1948. u Zaječaru (Srbija, granica sa Bugarskom) kao pripadnik bivše neprijateljske formacije "nadoslužuje" vojni rok u tzv. JNA, stražari da ne bi komunisti bježali preko granice. Staljinisti postaju antistaljinisti, više se toliko ne baljezga politički protiv domobrana, ustaša, četnika - sada je Staljin neprijatelj broj 1. Shizofrena povijest! U Karlovcu se Tonko bavi športom, nakon života u šupi dobiva državni stan, radi u struci, najduže kao bankovni službenik, sa puno skepse gleda 1971. i novi salto mortale politike komunističke. Druži se s dobrim ljudima bez obzira na politiku i naciju, ali ostaje Hrvat i katolik! I u ratu štitio je druge i drugačije, čuvajući se da ljude denuncira i odvede u sigurnu smrt ili logor! "Ti Hrvatska domovino živiš. Da sam imao ne jedan već deset života, sve bih dao za tebe! Vjeruj mi Hrvatska ništa nisam jamio. Jamio sam samo Tebe, sakrio te u svoje srce u kojem te i danas čuvam..." "Treća osoba s petokrakom kojoj sam u životu povjerovao, a nosila je ne baš malu zvijezdu bio je dr Franjo Tuđman". Tuđmanu je ostao vjeran do kraja.
 

Teo Trostmann

Da je gorio MAGNUM CRIMEN, ne bi gorio Vukovar

 
 
Koliko je toga rečeno o svim tim slobodama. Kao dokaz svih tih sloboda je ona Voltaireova "Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš." Pritom se ne spominje ona druga Voltaireova „Spalite bestidnicu“! - Crkvu. Pa svratimo s Voltaireom u Republiku srpsku. U RS-u svatko može izaći na izbore. Ali na izbore izlaze samo Srbi. Jer Hrvata nema. Hrvati su spaljeni, odnosno pobijeni i rastjerani. Tako da ona Voltaireova uRS-u vrijedi samo teoretski. Stoga je moramo odbaciti i prihvatiti onu o nadziranoj krizi.
https://d1k5w7mbrh6vq5.cloudfront.net/images/cache/52/f1/48/52f148b9639fb50b5b94b2479d19bd9b.JPG?584e10f8a
Kad vidimo, mi koji smo toliko stari, kako se Svijet ponašao prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata, svakom je jasno da je upitanju nadzirana kriza. Ne samo u Domovinskom ratu, Domovinski rat je nastavak na 1945. i na 1918. U tojnadziranoj krizi valja obratiti pozornost, na jedan za mene vrlo važan detalj iz Zagreba odmah poslije „oslobođenja Zagreba“. Kao i na dodjeli ovogodišnje Nobelove nagrade za mir pripadnici iračkih Jezida Nadiji Murad, silovanoj od pripadnika tzv. Islamske države. A ti nam slučajevi govore kako je u pitanju jedna dugotrajna represija i diktatura. Jedna internacionalna strahovlada prema prostoru bivše versailleske umjetne tvorevine. Kojoj bi odgovor mogao biti J. J. Strossmayer. Prije negoAnte Starčević. Ne znam u kojim bi granicama bila Starčevićeva Hrvatska. Znam da je J. J. Strossmayer za mnoge Hrvate neprihvatljiv. Ali, nije kršćansko-katolički, apriori, jedan narod odbacivati kao neprijateljski narod. Kao neprijateljskog susjeda. Pogotovo ako je taj narod sumnjivog - nestalnog identiteta. Uostalom, biskup Strossmayer nije doživio Versailles i Bleiburg. Nadalje, u Srbiji je ubijen srpski vladar Miloš Obrenović koji je težio suživotu s Austrijom. Pa koliko je Josip Broz ubio Srba komunista, a ostavio Aleksandra Rankovića i njegove.
 
Još dalje, jedan srpski povjesničar piše, kao i neki hrvatski povjesničari, da su Srbi otpad od Hrvata. Dolje iz Raške. Još jedan Srbin piše da su, ustvari Hrvati… Ratko Mladić, Vojislav Šešelj i još mnogi osramotili Srbe u ovom ratu. Pa smo imali pokajanje Milana Babića čija je majka Hrvatica od Vrlike, pismo sina srpskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje. Imali smo u Prvome svjetskom ratu savjet jednog francuskog generala srpskom ministru obrane Nikoli Pašiću da on ubaci u Vojvodinu nešto srpske vojske, u kojoj do tada nije bilo više od 30 posto Srba. Što sigurno nije jugoslavenstvo biskupa Strossmayera. To što je biskup Strossmayer promijenio stav prema Srbima, to može biti posljedica britanske politike. Nametanje Srbima Karađorđevića.
 
Biskup Strossmayer, koji je Hrvatima gradio katedrale, sigurno nije ni pomišljao da će se netko kao Vesna Pusić predstavljati kao njegov nasljednik. To treba tretirati kao krađu nečije baštine. Kao plagiranje. U tom plagiranju, u toj internacionalnoj strahovladi prema Hrvatima, ima svega i svačega. Kao i dijeljenje Nobelovih nagrada, stvaranje „ugleda“ srpskog predsjednika, suđenje „narodnom neprijatelju“, nagrađivanje hrvatskih filmova itd. U toj strahovladi, „ispod radara prolazi“ jedan vrlo važan detalj, kao nešto banalno. Ali je to okvir i princip nadziranja krizom. Povodom 100. obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata, u Parizu na svečanosti svi svjetski državnici. Svečanost se održava u jednoj dvorani u kojoj uzvanici sjede. Domaćin vodi računa gdje, do koga i iza koga će tko sjediti. Srpskog predsjednika smjesti tamo gdje ga smjesti. A iz Beograda oštre kritike Parizu. Jer zbog „zasluga u Prvome svjetskom ratu“, predsjednik Srbije je zaslužio drugo - bolje  mjesto. Što to znači? Puno to znači. To je važnije od UN-ove rezolucije. To diktira UN-ovu rezoluciju. Srpski ratni zločinac zna da njegova sloboda ovisi od „ugleda“ srpskog predsjednika. A taj ugled ovisi o tome gdje i sa kime sjedi srpski predsjednik na takvoj svečanosti.
 
Dakle, ove je godine Nobelovu nagradu za mir dobila jedna muslimanka koja je silovana od Islamske države. A zašto to nije muslimanka silovana od Srba? E to ne može. Jer su ovakvi Srbi potrebni u nadziranoj krizi kao operativci. Zato se srpska masovna silovanja zataškavaju. Ne samo zataškavaju. Zapovjedniku srpskih silovatelja, srpskom predsjedniku se po europskim metropolama odaju najviše državničke počasti. I zbog „srpskih zasluga u Prvome svjetskom ratu“. Sve to ne može funkcionirati bez Hrvatske. Bez hrvatskih institucija (povijest, pravosuđe, kultura)… Odmah poslije „oslobođenja Zagreba“ u Zagrebu na sudu „državni neprijatelj“, spominje popa Dukljanina. A sudac Vlado Ranogajec: »Koji je to pop? Dovedite tok popa Dukljanina!« Što ne treba gledati kao nepoznavanje hrvatske povijesti, nego kao najavu strahovlade po kojoj hrvatska povijest počinje 1945. Strahovladu u kojoj se u hrvatskim školama ne uči hrvatska povijest srednjeg vijeka, nego laž o NDH. Tu je tada napisan memorandum SANU-a.
 
Sasvim sigurno, jugoslavenstvo biskupa Strossmayera ne bi bilo TITOVO „bratstvo i jedinstvo“. Koje može - možemo gledati kao laboratorij Višnje Starešine u kojem tajne službe pripremaju, izazivaju i realiziraju krvoproliće. Osim rata između Hrvata i Srba, uglavnom posrbica, imamo sukob Zagreba i Splita koji izazivaju nogometni huligani. U domu HND-a, na promociji knjige Ante Nobila, koji brani UDBA-še, su i Josip Manolić i Budimir Lončar koji je uveo embargo na uvoz oružja Hrvatskoj i koji je počasni član udruge „Naš Hajduk“.
 
Na kraju krajeva, i ovaj problem sa nabavom vojnih zrakoplova, ne treba gledati kao sukob velikih sila na našem prostoru, nego kao savez velikih sila protiv Hrvatske. Ovaj problem sa nabavom američkih vojnih zrakoplova od Izraela, treba gledati kao reprizu remonta ruskih MIG-ova. To oboje kao reprizu embarga na uvoz oružja Hrvatskoj. Nabava najvažnijeg vojnog oružja i oruđa svedena je na kupovinu ukradenog automobila. Kad je Hrvatska članica NATO-a, zašto NATO Hrvatskoj ne naredi koje zrakoplove mora imati.
 
Kad čuješ da je hrvatski film dobio neku nagradu, znaj da je taj film u funkciji nadziranja krizom. Za njih je to često komedija. A za mene nije. Meni je to smiješno kao diplomacija Vesne Pusić. U ratu silovanoj Hrvatici Vesna Pusić preporuča da se priključi Gay paradi. Što reći na sve te Pašta šute, Svjedoke, Države, Novine, Ustave, Zvizdane, Minute do dvora, nego: Da je gorio MAGNUM CRIMEN, ne bi gorio Vukovar.
 

Jure Vukić, Tribanj

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Utorak, 22/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1017 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević