Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Govor Jadranke Ostojić na pokopu patra Vilima Cecelje

 
 
Pri susretima s gospodinom Vinkom Ostojićem može se vidjeti mnoštvo njegovih životnih uspomena na slikama, sa stotinama istaknutih Hrvata po cijelome svijetu. Među njima ima hrvatskih političara, ratnika, svećenika, biskupa i kardinala. Nema znamenitijeg hrvatskog hodočašća i svetišta na koje Vinko Ostojić nije hodočastio. I to je sve sačuvano dobrim dijelom na brojnim slikama za uspomenu, od kojih bi se mogla upriličiti velika izložba. Sjetno je sve to promatrati iz života jednoga hrvatskog domoljuba i prisjećati se svih ovih brojnih imena mladića i djevojaka, muškaraca i žena svih dobi, iz svih krajeva Hrvatske i svijeta gdje Hrvata ima, od Bleiburškog polja do svih grobova i spomenika hrvatskih, kojih ima na pretek po cijelome svijetu. Među inima, Vinka se može vidjeti s legendarnim hrvatskim prvakom Branimirom Jelićem s kojim je nastupao i na njemačkoj televiziji govoreći o borbi Hrvata za svoju državu i svoju slobodu.
Vice Ostojić (treći s lijeva) i p. Vilim Cecelja (četvrti s desena) na grobu generala Tomislava Rolfa 1968. godine, koji je poginuo 22. svibnja 1945. 
 
Od brojnih svećenika ističu se slike s hrvatskim legendarnim velečasnim patrom Vilimom Ceceljem koji je živio za Boga i hrvatski narod cijeli svoj život. To je onaj svećenik pred kojim je položila svoju prisegu Vlada NDH na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I Vilim Cecelja ostao je cijelo vrijeme dušebrižnikom Poglavara sve dok je postojala NDH. A malo je bilo Hrvata u emigraciji za vrijeme jugokomunističke tvorevine, a da im Vilim Cecelja nije pomagao u tuđini diljem svijeta. Tako se je i Vinko Ostojić nakon bijega u Njemačku upoznao s ovim hrvatskim dušebrižnikom s kojim je održavao vezu cijelo vrijeme sve do kraja njegova života.
 
I upravo je zanimljiv jedan dio Vinkova oproštajnog govora na pokopu velečasnog Vilima Cecelje koji je pročitala Vinkova kći Jadranka, a uzet je iz ondašnje „Nove Hrvatske“: „Za mene je Krist život, a smrt dobitak“, ove riječi jednog izuzetnog svećenika pročitah na sličici koju su nam dijelili na groblju u Salzburgu. Te riječi bile su riječi vodilje pokojnog Vilima Cecelje, proslavljenoga hrvatskog svećenika i prognanika, čovjeka koji je svoju vječnost gradio neizmjernom dobrotom. Stojim kod groba i promatram naš hrvatski svijet, tolike svećenike i časne sestre, biskupa hrvatskoga i austrijskog, hrvatske radnike, hrvatske izbjeglice, mlađe i starije generacije. Pozdravljam se s Antom Jakšićem. „Gospodine, tko zna tvoje tajne puta i gdje nas tvoja pravda najzad čeka. Misli su nam tek isprazna jeka onoga što nam slijepe oči slute.“
 
Svi govornici od znanog msgr. Stankovića, naddušobrižnika, pa do riječkoga nadbiskupa Josipa Pavlišića, izrazili su jedinstvenu misao: „Velečasni Vilim Cecelja bio je Kristov svećenik izvanrednog stila, bio je Hrvat, patnik i borac za pravdu, red i jedinstvo u ovoj tuđini i ostavio je duboke tragove u biću hrvatskoga iseljeništva. Meni mlađem nazočniku uvlačio se u dušu osjećaj praznine koji me ne napušta odlaskom patra Cecelje. Bio nam je svima otac i savjetnik do posljednjega dana svoga života. Sve svoje snage duha, pameti, znanja i humanosti ulagao je da bi nas zbližio u jedno narodno biće!“
Ove riječi je na pokopu Vilima Cecelje pročitala Jadranka Ostojić, mlada kći Vinka Vice Ostojića.
 

Hrvoje Hrvatin

Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima...

 
 
Na putu smo za Rogoznicu. Vozi nas jedan naš prijatelj. U autu su još sa mnom moja Anuška, stara i bolesna svekrva moje Vesne, njeno dvoje male djece a moje unučadi. Starija curica od četiri godine i mlađi dečko od 14 mjeseci. Djeca zaspala. A mi odrasli uvukli se u sebe. I šutnju. Svatko sa svojom brigom i svojim bremenom. Nezainteresirani za sve što se događa oko nas. I imuni čak i na ljepotu pored koje prolazimo. Na  plavetnilo i  bistrinu neba. Na miris mora i na let galebova.
        ─Blago njima! Bar lete slobodno ─ mislim u sebi gledajući  s gorčinom u jato galebova. Mislim pritom na ovo troje naše nejači.  Nemir mi se uvukao i u dušu i u srce. Ne znam ni što nas čeka ni gdje ćemo biti smješteni. Ni kako ćemo živjeti i preživjeti. Ne registriram, potpuno otupjela, čak ni zvukove koji dopiru iz zgrada i hotela pokraj kojih prolazimo. Nije mi ni do čega. Osim mira i tišine.  Da mi je bar malo sklopiti oči i zaspati!
       ─Lucija, nemoj se brinuti. Sve će biti u redu ─ obraća mi se Dragan, naš obiteljski prijatelj koji nam je i našao smještaj. Valjda je i on primijetio moj nemir i strah.
 
http://www.hercegovina.info/img/repository/2012/04/medium/28302.jpg
Mostar - spomenik podignut ubijenim Hrvatima od strane susjeda Muslimana
 
Uskoro i kratka stanka za nešto pojesti, popiti kavu i osvježiti se. U kavani hotela kraj kojega smo stali, trešti glazba. Sve dupke puno. I zadimilo. Žagor, dovikivanje i… sevdah.
       ─Ajde bolan Mujica, na jednu ljutu!
       ─Fatima, kako su tvoji? Javlja ti se javio Ibro sa fronte? Jesi li se čula sa Emirom? Kako mu je noga? Kažu da je na liječenju u splitskoj bolnici.
       ─Daj, pusti još koju našu, da me želja mine! ─ dobacuje netko iz gomile ljudi koji se, igrajući remija, zabavljaju u jednom kutku kavane. 
        ─Kao da se cijela Bosna preselila  u Dalmaciju? ─ obraćam se  s čuđenjem Draganu.
       ─Pa zar nisi čula da je pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smješteno u hotelima duž cijele obale. A za djecu je organizirana  i škola na bosanskom jeziku. I svi ranjenici… njih deset tisuća, liječeni su ovdje kod nas. Još su se ovdje i obučavali njihovi policajci, pa piloti, pa su i obučavane  i opremljene čitave postrojbe, pa im se stalno šalje naoružanje… da se mogu boriti protiv  četnika. Pa se otvaraju logistički centri u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru. Ma, uvjerit ćeš se i sama u sve to kada dođeš u Rogoznicu. Tamo su stalni prekrcaji oružja, s brodova na brodove, koje dolazi najprije u Hrvatsku, a nakon toga i otprema dalje za ratišta u B-H.
 
─Neka, neka! Bože ti podrži!!!Samo da ih pobijedimo. I sve dok smo zajedno, nitko nam ništa ne može.
        ─Pa i sada, za oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključive zasluge imaju baš Hrvati… HVO, HV i HOS ─ objašnjava Dragan. Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a: „29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane. I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.
http://www.christopherlong.co.uk/pub/mostartitobridge.gif
   ─Vidi, molim te, ništa ti mi od toga nismo niti čuli niti znali!!!
     ─Najprije su ti, draga moja, 11. lipnja hrvatske snage započele oslobađanje desne obale Neretve, a onda su 12. i 13. lipnja oslobodili područje Stoca. Oslobađanje istočnog Mostara počinje 14. lipnja. Onda 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna. 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a  21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada.
26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja, s releja na Veležu, prema Nevesinju.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala.  Ali odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice, iako njihov dolazak u Mostar nije više imao svrhe, jer je cijeli taj prostor bio oslobođen.
***
        ─Jest, sve je  to divno i krasno. Ali što je s Ahmićima, s logorima po Hercegovini, sa Starim mostom…
        ─ Hm! Znači, vi želite nakon svega što je učinjeno za B-H, a najviše za Muslimane, razgovarati na ovaj način? Pa ako ćemo komunicirati baš na ovaj način, što je onda, možete li mi reći, s pokoljem u Trusini, u Uzdolu,  u Grabovici,u Doljanima, u Miletićima, u Maljinama, u Buhinim Kućamaiu Križančevu Selu?
Ne ćemo valjda uvijek počinjati i završavati, i razgovore i pregovore, s tim i takvim argumentima? Ali me to suviše ni ne čudi, kada sve učinjeno za B-H i Muslimane,Sarajevo i dan danas prešućuje. Šuti o tome tko je oslobodio Mostar i kako ga je oslobodio.
A  razlog za to  je vrlo jednostavan. Ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na B-H i grijesima Hrvata i njihovom navodnom planu o Velikoj Hrvatskoj! A da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih problema učiniti već u lipnju 1992. I nitko ih ne bi u tome mogao spriječiti! O tome zorno  govori i kronologija svih događanja. I gomila dokumenata…
A za sve vaše suprotne  tvrdnje, trebaju i čvrsti dokazi, zar ne!? Ne  izmišljene priče …kako kome koje odgovaraju. No, ako želite, može i tako. Iako već neko vrijeme, na svjetlo dana,  izlazi prava istina. O pravim krivcima, o pravim kreatorima i realizatorima… I masakra u Ahmićima, i rušenja Starog mosta i o …
Ali pitam ja vas… gdje sve ovo vodi?  Ljudi moji dragi, istjerajmo konačno istinu na čistac! I mirna Bosna. Konačno… A onda ćemo lijepo sjesti za stol i sve zajednički riješiti. Da se opet ne ponovi Srebrenica!!!
“ Evo nas , 11. jula u srpskoj Srebrenici.Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo i na ovom prostoru“, tako je govorio Ratko Mladić, uoči masakra nad 8 ooo Muslimana.
***
         Prošao rat. Prošlo i izbjeglištvo. Došla i Oluja. Oslobođen Bihać.  Spriječen još jedan novi genocid i još jedna nova Srebrenica. Došao i mir.
        Ali nakon toliko prohujalih godina, nakon toliko prolivene krvi i izgubljenih života, što nam je danas stvarno ostalo? Ništa. Ni mira, ni blagostanja, ni normalnog života. Ni zajedništva. Pokidale se sve veze…  Svatko na drugoj strani. Svoje barikade.
http://img59.imageshack.us/img59/9057/prijedor01b.jpg
 I neki drugi ljudi došli. Koji mute vodu. Tko zna na čiji mlin tjeraju vodu!?  Tko zna čiji su i odakle su? Ali drugačiji su. Ljudi koji nisu ovdje rođeni, a ostali su ovdje i postali su nam susjedi. Ili su to neki drugi ljudi koji uskaču kao nekadašnji „vikendaši“ i postaju mitingaši. Ljudi koji nisu naučili živjeti i raditi zajedno. Ljudi koji ne znaju praštati niti voljeti. Ljudi koji siju mržnju…i od nje profitiraju. I pune svoje džepove. I služe svoje naredbodavce… I ove ovdje i one iz bijeloga svijeta. Prodaju se za Judine škude.
A mi onda žanjemo i njihovu mržnju, i bijedu, i jad.
Zar misle ove došle iliti “vikend bukači” daćemose mi, daćuse ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara? Moga Mostara. I moje Hercegovine. Našeg Mostara i naše Hercegovine. Ako tako misle, onda se ljuto varaju. Jer, Mostar je uvijek bio samo svoj, iako je uvijek primao otvorena srca sve dobre ljudi. I ljude dobre volje. I svi oni koji govore drugačija ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Lažu i izmišljaju zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa. Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.
MOSTAR JE MOSTAR!!!
 
Istina, grad nam je podijeljen. Ljudi su podijeljeni. Jedni na lijevoj, a drugi na desnoj strani. Kao da smo svi zaboravili biti LJUDI. Jer ljudi  koji  se ne vole, ljudi kojima je sve onih prijeko, mrsko i kojima je, kako ovi bukači kažu, sve ustaško, ljudi  koji navijaju za svakoga drugog  osim za tebe, ljudi koji ti oduzimaju čak i povijesno pravo na jezik, kulturu i vjeru, ljudi koji ti nasilno uništavaju i otimaju tvoje, ljudi koji ti ne daju ni onaj minimum koji u drugim, normalnim državama, imaju čak i manjine, takvim ljudima ne možeš pružiti ruku. Sve dok ne shvate da potirući tvoja prava, uništavaju i sami sebe. I navode vodu na mlin onih trećih. Ali  ja,opet, ne mogu u sve ovo povjerovati! I sigurna sam da ovo ne čine oni moji Mostarci!!! Oni Mostarci koje ja poznajem. Oni koje sam voljela. I koji su mi bili kao rod rođeni. Ovo čine, sigurna sam, neki drugi ljudi. Ovo neki tuđi ljudi kidaju i pale hrvatske barjake, skrnave
katolička groblja i crkve. Urliču Mostarom. Viču „ovo je Bosna“!
Ne i ne!!!To nisu moji Mostarci. To nisu oni ljudi koje ja poznajem. Jer ni jedan jedini Mostarac, beskrajno ponosan na svoj zavičaj i svoju Hercegovinu, to ne bi ni prozborio. Nizašto na svijetu. Nikada. Čak ni oni nekadašnji.
 
„Iz nejasnih ga misli trgnuše zvukovi glazbe, koji su se razlijegali kroz granje raznolika bujna rašća. To je bila jedna od javnih bašća, na kraj Pere, jedno od liepih i ugodnih zabavišta carigradskih. Bašća puna otmjena svieta, većim dielom zapadnoga, a na ulazu sve vrvi i vrvi. I Muhamed htjede da unidje.
─Natrag, hodža! ─ reče mu onaj na ulazu, omahnu na nj rukom i pogleda na drugu stranu. ─ Za takove ovdje nema mjesta! ─uhvati ga stražar za ruku i gurnu natrag.
Svi koji su bili u blizini, počeše mu se smijati.
─Zašto mi se smiju? ─ zagrija se krv u Muhamedu i iznova opetova hrvatski. ─Zašto mi se smiju?
─Efendija ide s nama! ─začuje turski govor za sobom i okrenu se, ne iz radoznalosti, već da pokuša prvu promjenu u tom neugodnom položaju. ─Nije on, što vi mislite!
Uza nj su stajala dva mlada čovjeka, liepe vanjštine inteligentnih izraza. Jedan je bio, u liepoj odori turskoga častnika, a drugi bi rekao pravi parižlija, samo što mu je nad visokim čelom crnu kosu pokrivao duboki, elegantni stambolski fes.
─Ti si stranac? ─uhvate ga dva mlada čovjeka medju se.
─ Iz Hercegovine sam.
─Opazismo po govoru, da nisi turčin“.
 
OSMAN  AZIZ  „NA PRAGU NOVOGA DOBA“, pripoviesti: Na Neretvi, Sve se zaboravlja, Medju dva svieta, Molitva (San mladića)
U Zagrebu, NAKLADA „MATICE HRVATSKE“, 1896.
***
Zar misle ovi današnji, ove došle iliti “vikend bukači” da ćemo se mi, da ću se sada ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara. Moga Mostara. Našeg Mostara. Jer, Mostar je uvijek bio, i nekada i sada, samo svoj. Hercegovački. I uvijek je disao Hercegovački. I sve dobre ljudi primao otvorena srca. A svi oni koji govore drugačija, ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Ili žele da je tako kako govore. Zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa.
Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.
      Nekadašnji i nisu mislili drugačije. Ali sam sigurna da ne će ni ovi današnji. Kada progledaju i shvate što rade sami sebi i cijeloj Bosni i Hercegovini. Jer ako se ne otrijezne, ako ne sjednu sa Hrvatima za stol, otvorena srca i s poštenim namjerama, a maknu sve te „lovce u mutnome“, od B-H ne će ostati ni „B“. Hrvata ne će biti, Bosne i Hercegovine ne će biti. Jer će se silom uspostaviti neka nova „Balkanija“, u kojoj će se opet stradavati i liti rijeke krvi, i u kojoj će Bošnjaci  postati ono što je Karadžić i obećao…
 
ILI ĆETE BITI SRBI ILI VAS NE ĆE BITI.
 
»Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći.
Ali zato znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo.
Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu«.
 
(Svršetak)
 

Vera Primorac

Masoni su uglavnom bili protiv Hrvata i hrvatstva

 
 
Zanimljiva je bila sudbina svih troje čudovišnih splitskih Hrvata, hrvatskih masonskih „velikana“, Tartaglije, Bartulovića i Čerine. S Oskarom Tartaglijom sudbina se gorko poigrala. Taj srboljubac, ili bolje rečeno klonirani Srbin, umro je pod represijama svoje toliko ljubljene države, ali one Titine komunističke Velikosrbije. Niko Bartulović, koji je Dražu Mihailovića opisivao kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943. godine. Vladimiru Čerini je Bog namijenio znakovitu smrt. Duševno rastrojen u nemiru mezafizičkog glavinjanja i kaosu južnoslavenskih tlapnji, napokon je, u dubokom razočarenju u novu južnoslavensku državu zbog kojeg se javno ispričao za sva zlodjela koje je učinio hrvatskom narodu, umro u umobolnici u Šibeniku 1932. godine.
http://www.novosti.rs/upload/images/2014//04/14n/kul-pisci-u-tekst.jpg
Niko Bartulović
 
Zagreb je također imao svoga slavnog pjesnika koji je slijedio iluzije Napredne omladine. Bio je to Vladimir Vidrić, rođen u imućnoj građanskoj obitelji slovenskog podrijetla. Prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je spalila mađarsku zastavu. Međutim, taj Vidrićev čin nikako nije bio hrvatsko domoljublje, već radikalna južnoslavenština. Vidrić je u svojim pjesmama izraziti impresionist s naglašenim likovnim segmentom, u kojima se isprepliću slike poganskoga, klasičnog i mitološkog svijeta. Taj zamagljeni svijet jasno razotkriva Vidrićevo lutalaštvo po onostranom. U uronjenoj umjetničkoj dubini jasno se nazire masonski duh, poglavito u pjesmama Dva levita i Gonzaga koje su uperene protiv isusovaca. Slobodni zidari su prepoznali neslućeni Vidrićev „talent“ (recitirajući svoje stihove privlačio je impresionirano mnoštvo idealističkih obezglavljenika), te je primljen 1909. godine u masonsko bratstvo. Masonstvo je od Vidrića mnogo očekivalo, imalo je za njega velike planove, ali Vidrić u svom halucinogenom mističnom rastrojstvu umire iste godine u duševnoj bolnici u Vrapču.
 
Napredna omladina odgajana u masonskom duhu i jugoslavensko-unitarističkom radikalizmu uništavala je hrvatsko nacionalno biće. Dobar dio tih vodećih mladih ljudi su postali masoni. Spomenimo još neke: Antu Tresića-Pavičića, Ljubu Leonića, Ivu Andrića, Antuna Barca, Krešimira Kovačića, Ivu Tartagliju, Jurja Demetrovića, Mirka Deanovića, itd. U političkom smislu naprednjaci su bili golema poluga stvaranja budućih srpskih država u hrvatskim zemljama. U duhovnom smislu oni su masonizirali hrvatsku inteligenciju i dobar dio radništva. Većina njih su u svojoj mladosti bili idealisti, a svoju su religioznu potrebu za savršenošću postupno nadomjestili vjerom u znanost, okultizam i južnoslavensku mistiku, kojoj je Vidovdanski hram gradio Ivan Meštrović. (Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001. str. 88. i 92. i 95.).  
http://www.rijeka.hr/lgs.axd?t=16&id=39904&sp=150x226http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/ce/Vladimir_Vidric.jpg
Vladimir Čerina i Vladimir Vidrić
 
Zanimljivo je da je pod velikim utjecajem Napredne omladine bio i najpoznatiji hrvatski kipar Ivan Meštrović koji je još u mladosti bio sklon južnoslavenstvu. Svjetsku slavu je stekao već 1911. godine kada je na Međunarodnoj izložbi u Rimu izložio u Srpskom paviljonu fragmente svojih epohalnih zamisli, monumentalni Vidovdanski hram i Kosovski ciklus koji razvidno simboliziraju integralistički južnoslavenski romantizam.Danas se njegovi uradci čuvaju u Narodnom muzeju u Beogradu: Miloš Obilić,Srđa Zlopoglava, Kraljević Marko,Kosovska djevojka i Udovica. Očito se po nadahnuću i u njegovim kasnijim djelima može jasno vidjeti Meštrovićev politički i masonski svjetonazor. Među najpoznatijim velebnim ostvarenjima treba istaknuti spomenik neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu, Grguru Ninskom u Splitu, Nikoli Tesli u Zagrebu i dr. Kao svjetski priznati umjetnik, djelatni mason te član Jugoslavenskog odbora nedvojbeno je Meštrović imao znatan doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS.
 
Za razliku od okorjelih masonskih okultista i radikalnih južnoslavenskih unitarista, Meštrović je uvidio svoju mladenačku zabludu o utopiji jednorodnog južnoslavenskog naroda u zajedničkoj pravednoj državi. Svoje potpuno otrežnjenje doživio je stvaranjem Titove Jugoslavije. Na Meštrovićev prigovor Josipu Brozu Titi zbog stravičnih zločina komunističkih kohorti i masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila diljem Jugoslavije,Tito je sa zapanjujućom iskrenošću bez imalo stida odgovorio: „Moralo se pustiti Srbima da se izdovolje“. Na to je Milovan Đilas taj kompleks vlastitih zločina Meštroviću malo načelnije i suptilnije pojasnio: „Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela“. (Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina,P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 90.). (Korišteni dijelovi iz knjige Masoni protiv Hrvatske)
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Mladen Lojkić

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1315 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević