Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Srbi se nikada ne će osloboditi kompleksa manje vrijednosti

 
 
Spaljivanje hrvatske zastave u Beogradu (nekada hrvatskom gradu Biogradu) od strane Vojislava Šešelja je samo pokazatelj ostrašćenog mentaliteta srpskog naroda, koji je nastao u jednoj čudnoj mješavini Morovlaha, Cincara i kasnije Turaka, pa se ne mogu drugačije identificirati kao narod nego neizlječivom mržnjom prema Hrvatima, kao stožernom narodu srednje i jugoistočne Europe. Taj manjak nacionalne identifikacije sadašnje Srbe uvelike označuje, a kao posljedica toga je prijetvornost, spremnost na laž i lišenost pozitivnih karakternih osobina kod Srba.
http://cdn.tf.rs/2015/04/01/Vojislav-Seselj-pali-hrvatsku-zastavu.jpg
Šešelj je u još većem problemu od morovlaško-cincarsko-turskih Srba, on je hrvatskih korijena, pa mora biti još veći Srbin, od ovih mješano-čistokrvnih Srba. Njihove dinastije s kojima se diče, Obrenovići i Karađorđevići su Morovlasi. Sve ovo što se tiče genetike Srba je lako provjerljivo, samo treba pročitati djelo fra. Dominika Mandića „Srbi i Hrvati“. Da se razumijemo, mi ne zamjeramo Srbima što su takvi, oni iz te kože ne mogu i još dugo ili nikad ne će moći, ali što je s onima koji žive u blizini takvih. Hrvati su u obadvije Jugoslavije na najgori mogući način spoznali te nacionalne anomalije i komplekse kod toga umjetnog naroda. Pobijedili smo ih i 1941. i 1991., a oni kao i do sada, žele postići u miru što ratovima nikada nisu mogli. Svijet i Europa su im do sada izlazili u susret te im udovoljavali zbog mira i perfidne politike prema Hrvatima, ali s time je gotovo. Da bi se Srbe prizemljilo, žurno se mora ukinuti Republika srpska, a Vojvodinu proglasiti nezavisnom državom kao i Kosovo.
 
Postavljamo ovdje pitanje, što je s Hrvatima u Srbiji i Vojvodini, kako se oni osjećaju nakon ovakvih divljanja Vojislava Šešelja. Hrvati tamo nemaju nikakva prava, nemaju svoga zastupnika u Skupštini Srbije, a mi njima ovdje dajemo najmanje tri zastupnika. Valjda zato što su pucali po Hrvatskoj. To je ono na što su Srbi navikli, da unatoč ratovima, zločinima i porazima, bivaju nagrađeni za svoje zločine. Nema mira dok Srbija ne bude trajno smještema u pašaluk. U Hrvatskoj postoje politički naivci, kao i uvijek, te tvrde kako će Srbiji tobože otežati pristup u Europsku uniju. To je tragikomična, i tipična nagodbenjačka hrvatska politika s kojom treba za sva vremena završiti. Srbija ne smije nikada ući u Europsku uniju i to je sada strateški interes Hrvatske. Naš strateški interes je ulazak Bosne i Hercegovine u EU, kao i Vojvodine kada se ona uskoro otcijepi od sve manje matice Srbije.
 

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

      Kako pravednom nepravedni sude.

                                              
       
        Ljudi šute. A čovjek već mrije.
        Čeka na sud jedinoga Boga.
        Ni pjesniku – pravice vjesniku
        Do čovjeka više stalo nije.
 
        Ljudi šute. Svak svoj život živi.
        Bespomoćni jedan drugog krivi
        Za njemoću i nepravde hude
        Što pravednom nepravedni sude.
http://i16.tinypic.com/4tsue1l.jpg
       
O, pjesnici, zar se šutjet smije?
        I zar vama više stalo nije
        Svjedočim biti od istine?
        Gdje su sada oštra pera vaša?
        I zar na smrt čeka Lijepa naša
        Generala Branimir Glavaša?
 
        On umire. Na osudu čeka
        Tek od dragog Boga jedinoga,
        Jer je ljudska pravda predaleka!
 
        Zar Hrvatu patnje nije dosta?
        I zar krivac pravednom da sudi?
        O, Hrvati, dragi, dobri ljudi,
        Zar nam nije dosta bola žrtve?
        Pravednima zar daju oprosta       
        Istom kad ih ugledaju mrtve?
 
        Ljudi šute. Tek poneki zbore
        Da iz groba – kada dođe doba,
        Žrtve glasom živih – progovore!
 

Malkica Dugeč, 30. 3. 2015.

U vječno sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale

 
 
Pred titovcem Ivo stoji, uzdignuo gordo čelo;
Niti trepće, nit se boji, u dušmana gleda smjelo.
Zašto bi se ikog boj’o? Štitio ga znak presveti -
Na lančiću križić stoj’o, Sinak Božji razapeti.
Stoji momak, čvrsta stijena, krasnoga li mladog bića!
Okom blista crna zjena, dična loza Baotića.
http://www.posavina.org/images/stories/orasje/Donja_Mahala/donja_mahala.jpg
”Taj na križu, reci tko je?” Pita momka Đavo crni.
- Ne poznaješ blago moje? Ma de bolje pogled svrni.
To je onaj sveti Čovjek što umrje za grijehe ljudi,
Isus dragi, Bog moj dovijek, Njemu čast i hvala budi.
”Ti ga voliš?” Đavo riknu i opsova moćnog Boga.
- Oj, volim ga! Ivo kliknu – Umrijet ću rad Krista svoga.
”E, kad ti je tako mio, kunem ti se, ovog dana
Nagradu si zaslužio – pet njegovih bolnih rana.”
 
Sveta zora Uskrs rodi, Mahala se Donja budi,
U podruma led’noj vodi, nesretnici drhte ljudi.
Muž i žena, dobra bića, od prastare loze pleme,
Dvoje mirnih Baotića; sva im djeca zdravo sjeme.
Što zgriješiše duše dvije, kom su krivi, netko reci?
Da pri njima grijeha nije, znade selo, Bog i sveci.
Al’ krivi su. Sin je bio hrabar vojnik Poglavnika,
Prag hrvatski svoj branio, rodnog kraja ponos, dika.
Eto grijeha, dušman veli – Ustaše su svi Hrvati.
Jugozakon kaznu dijeli, nek ustaša glavom plati.
 
Uskrs bio, dvije duše u podrumu hladnom mole.
Suzama se gorkim guše, Božju milost da izmole
Ne za sebe, već za sina, za svog Ivu, za junaka,
Neka sreća materina čuva ime od predaka.
Kroz mrak mrkli ječi mati: ”O moj Ivo, lijepi cvate,
Hoću l’ više ugledati oči tvoje umiljate?
Hoćeš li mi cjelov dati i zagrlit staru maju?
Hoće l’ svati zapjevati po Mahale Donje, kraju?
Hoće l’ ikad ruke moje milovati unučića,
Sina slavne loze tvoje, loze Ive Baotića?
Ivo, rano srca moga, tko ti strašnu kaznu dao,
Ne vidio roda svoga, žedan, gladan, umirao.”
 
Uskrs bio, mladost hrli, srdašcu je igrat, želja.
”Sretan blagdan!” svak’ se grli, bit će pjesme i veselja.
Al’ de slušaj čudnu buku, razliježe se vriska, dreka.
Kog li vuku, koga tuku, životinju il’ čovjeka?
Ajme, ljudi, gleđ’te veće, Srbi gone momka mlada.
U tren oka kolo kreće, partizanka u njem, Rada.
Juri kolo, mladost bježi, četnik pjeva, pjesma vrijeđa.
Usred kola Ivo leži, zatvorenih modrih vijeđa.
Ne miču se uda mrtva, šuti janje sred vukova.
Reć bi, Vel’kog petka Žrtva, bolna slika Isusova.
Oj Mahale Donje, svijetu, tužno ti je Uskrsnuće,
De pogledaj žalost kletu, je li pamtiš jade ljuće?
Hoćeš li kad smetnut s uma usne, što no plaču, mole,
Jauk žene iz podruma – O moj sine, moj sokole?
Leti kolo desno, lijevo, ubojica slavu slavi.
Pobjede si pjesmu spjev’o, na duši mu znak krvavi;
Pa se diči sramnim djelom, na ubogog Ivu pljuje,
Po majčinom cvijeću svelom, vražju mržnju rida, bljuje.
No gle čuda! Iz pepela što j’ plamičak žari skriv’o,
Buknu, bljesnu vatra cijela, živnu, skoči momak Ivo.
Poput ljutog lava ruši srbođavle sve to jače,
Bila cika i jurnjava – junak Ivo ne umače.
Zalud borba… Snage nesta, savladaše sirotana,
Prsnu krvca iz pet mjesta, iz krvavih bolnih rana.
Kroz urlike srbočete, zakliktalo momče mlado:
”Zbog slobode braćo, svete, i zbog Krista, ginem rado!”
Čekić diže srpska ruka – sin Mahale Donje, mrijo,
A seoskih sred jauka, Krist na Uskrs suze lio.
 
Opet bilo pjesme dosti, pjana rulja vrišti, reži.
Gleđ, u kolu, Bože prosti, cvijet hrvatski zgažen, leži.
U krvi mu roba cijela, dva mu oka zatvorena,
Košulja, još jučer bijela – toplom krvlju natopljena.
Igra kolo kozaračko, druga Titu pjesmom slavi;
Puca srce djevojačko… Bio Uskrs, dan krvavi.
Divlja kolo… Svaka noga mrtvom momku glavu lupi,
Sestra Ive pokojnoga milog brata mozak, kupi.
- O moj braco, golubiću, seki tužnoj progovori,
O junački Baotiću, mila usta de otvori
Pa zapjevaj ko i prije dičnu pjesmu svojem rodu:
Pravi Hrvat rado mrije za Krst časni i slobodu.
---
Kažu – vrijeme rane liječi… Rane majke vječno bole.
U podrumu glas još ječi: ”O moj sine, moj sokole!”
 

Marija Dubravac, Brisbane

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1946 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević