Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Jugokomunnist, koji je uvijek zastupao hrvatsku ideju

 
 
U utorak 4. ožujka 2015. u Zagrebu je u 91. godini života umro akademik Dušan Bilandžić, redoviti član HAZU-a, istaknuti hrvatski povjesničar i političar, nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske. Akademik Dušan Bilandžić rodio se 20. srpnja 1924. u Maljkovu kraj Sinja. U Sinju je pohađao niže razrede franjevačke gimnazije, dok je više razrede pohađao u gimnaziji u Osijeku. Bio je sudionik antifašističke borbe od 1942. do 1945. kao borac i politički komesar čete i bataljuna u slavonskim partizanskim postrojbama. Od 1945. do 1960. bio na službi u JNA kao nastavnik povijesti ratova u visokim vojnim školama. U Beogradu je 1955. završio Pravni fakultet kao izvanredni student na “konspirativan” način jer su vojne vlasti svojim časnicima zabranjivale studiranje na sveučilištima. Kako bi se posvetio istraživanjima društvenih procesa i zbog određenih političkih neslaganja 1960. je napustio JNA i započeo istraživački rad na problemima društvenog razvoja, najprije kao novinar, a zatim kao rukovoditelj grupe Saveza sindikata Jugoslavije za samoupravljanje.
Sredinom 1960-ih sudjeluje u političko-ekspertnim timovima za projektiranje i praćenje privredne i društvene reforme (1964.-1967.) i istodobno pohađa postdiplomski studij kojega završava s doktoratom znanosti iz područja ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu 1965. Iste godine izabran je za člana Predsjedništva Saveza sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Po dogovoru s hrvatskim rukovodstvom dolazi 1967. u Zagreb i preuzima dužnost direktora Instituta za historiju radničkog pokreta kojeg je do tada vodio Franjo Tuđman. Odlukom Predsjedništva SKJ imenovan je 1969. direktorom Centra za društvena istraživanja u Beogradu sa zadaćom okupljanja znanstvenih institucija i pojedinaca iz svih republika na izradi idejnoteorijskih osnova za reformu federacije 1971. i izradu Ustava 1974. Nakon usvajanja Ustava vratio se u Zagreb na Fakultet političkih znanosti gdje je izabran za profesora. Bio je i dekan od 1974. do 1979. Od 1968. do 1982. bio je član CK SKH i zastupnik u tri saziva Sabora SRH. Na te dužnosti nije reizabran budući da se nakon donošenja ustava 1974. jače angažirao u borbi protiv ideološkog dogmatizma, unitarizma i centralizma.
 
Nakon izlaska iz državno-partijske strukture 1982. jače se angažirao u znanstvenom radu. U aktivnu politiku vratio se u prosincu 1989. kada je  na 11. kongresu SKH ponovno izabran za člana Centralnog komiteta kao pripadnik reformske struje, a na prvoj  sjednici višestranačkog i demokratskog Sabora 30. svibnja 1990. izabran je za člana Predsjedništva SRH. Nakon ustavnih amandmana usvojenih 25. srpnja 1990. postao je potpredsjednik Republike Hrvatske i na toj je dužnosti bio do 1. siječnja 1991. Kao domoljub uključio se u proces stvaranja samostalne hrvatske države. Od 1994. do 1996. bio je savjetnik u Uredu Republike Hrvatske u Beogradu.
 
Za člana suradnika Akademije izabran je 1980., za izvanrednog člana 1982., a 1991. postao je redoviti član HAZU-a u kojoj je bio vrlo aktivan. Od 2001. do 2006. bio je tajnik Razreda za društvene znanosti i član Predsjedništva HAZU. Kao povjesničar, akademik Bilandžić najviše se bavio poviješću Jugoslavije i položajem Hrvatske u njoj. Njegova najvažnija djela su Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije (1973.), Historija SFRJ 1918–85 (1985.), Jugoslavija poslije Tita (1985.), Hrvatska moderna povijest (1999.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1999.), Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske (2001.) te Povijest izbliza (2006.).
 

Marijan Lipovac

Dvojba: Predsjednik u mercedesu – ili nositelj Svetog Grala u starom autu?

 
 
Negdje od 2006. zapažen je izvjesni paralelizam u djelovanju i pisanju o Hrvatskoj i Europi između Zdravka Tomca i mene. Bilo je to baš u vrijeme kada nas je obojicu, jednog za drugim, pozvao da nastupimo u Pleternici voditelj tamošnje knjižnice. Isti vodietelj, oduševljen mojim nastupom mi je tada rekao da je to “najbolja prezentacija u povijesti knjižnice”, potom je malko ublažio svoj izraz: “najbolja prezentacijau intelektualnom smislu”- a dan poslije zaključio: “Vi ste suviše iznad nas.” To je značilo: više ne trebate dolaziti.
Uskoro ću napustiti javni život Hrvatske, a vjerojatno nitko drugi bolje od Zdravka Tomca nije objasnio zašto sam napustio “sve to”. I u knjizi Crveni predsjednik Tomac daje potpunu sliku jednog teškog muljanja koje se moglo desiti samo ovdje, u odnosu demokratske vlasti i naroda, ali i unutar crkve – i nigdje drugdje. Tu, u maloj zemlji s najljepšim morem, na raskrižju Istoka i Zapada Europe. Ali da bi se te nutarnje i nevidljive realnosti izrazile Tomčevim, nazovimo ga politološkim jezikom, ili jezikom političke esejistike, trebalo je zreti desetak godina, ili privikavati oči na tamu, privikavati oči na sivilo kako bi rekao adolescent Janka Polića-Kamova. “Postati siv kao svijet”. Ali Tomac između knjige iz 2007. Tuđmanizam i mesićizam (predsjednik protiv predsjednika, kao dva stanja duha) - te ove najnovije Crveni predsjednik – nije želio postati siv kao njegova zemlja, ma koliko dobrano priviknuo svoje oči na sivilo, na demokraciju, na ono što vidi Dante stupajući kroz vrata Pakla nad kojima piše: Vi koji ulazite ostavite svaku nadu.
 
S pravom je sâm Tomac zapazio da između njegovih knjiga i mojih romana postoji paralelnost, jedna evolutivna spoznaja Velike Prevare (koja se zove demokracija), samo ono što je on pokazivao politološki, ja sam pokazivao književno. Tako je: od moja Dva Svjedoka, preko Cvijeta bola do još nenapisanih Vrhova cedara libanonskih – postoji isti odnos kao između njegovog Obračuna s KGB-om, Tuđmanizma i mesićizma do Crvenog predsjednika – dapače naše su se autobiografskepovijesti duša (njegovi Memoari i moja Povijest duše…) pojavile gotovo istovremeno, vapaj duša u sivilu izdane Hrvatske/Crvene Hrvatske.
 
Činjenica da ja u svojim knjigama spominjem njega - a on u svojim knjigama mene – da je konačno u samom Crvenom predsjedniku poglavlje o mojem djelu i ekumenizmu na balkanskim prostorima i glede Europe – nije neka kurtoazija i slučajnost, nego ozbiljno ontološko i gnoseološki iskreno, precizno podudaranje. Srodnost duša u Božjem smislu, mističko prožimanje duša u ponoćnim mislima. Nije Tomac u Crvenom predsjedniku napisao poglavlje o mojem radu, nije ocrtao moj portret – koliko me je stavio u odnos s realnošću, s drugima, s Cjelinom, u kozmičkom smislu, pokazujući da je moj napor, moje micanje, trud, trošenje u čistoj relaciji s onim što me okružuje a što Tomac niže jedno za drugim u nizu sukcesivnih poglavlja, kao spoznaju čistog hrvatskog urušavanja u: nepostojanju, postmodernističkom plutanju koje postaje apokaliptičko utapljanje, u demokraciju koja skida masku i pokazuje sotonski totalitarizam, u bljutavom paradiranju lijepim hrvatskim morem, lijepom sinjskom alkom, ispod čega se pokazuje ružna i pakosna žena koja klepeće eurima, u jednu upotrebu agnostičkog intelekta radi osobne sigurnosti i stvaranja neke “face” ispod koje stoji slabić bez ikakve muževne snage i vrijednosti…
http://kastelanska-panorama.com/wp-content/uploads/2012/12/zdravko-tomac-memoari.jpghttp://www.antikvarijatzz.hr/media/catalog/products/5473/005477.JPG
Sve je raspršeno, prešućeno, masonizirano, ljigavo, ljepljivo, feminizirano u negativnom smislu (nije tožena/ljepota koja spašava svijet), farizejsko… poput sapunice. Dapače, kada već govorimo o nutarnjem duhovnom paralelizmu izemđu Tomca i mene, onda se zapaža interesantna pozadina moje upadljive kritike akademizma (odbio sam doktorat na Filozofskom fakultetu), koja se naslanja na moje osobno iskustvo ali i čitanje Péguya, Pascala godine 1987. – kada sam odbio akademsku karijeru – te Tomčeve analize Josipovićeve osobnosti, koja svoj upadljiv nedostatak nutarnjeg duhovnog čovjeka i odlučne muževnosti s istinskom mudrošću – skriva ispod akademske ljušture nadmoćnog, poniznog i mirnog čovjeka naslonjenog na sve skrivene pozadine svjetske Moći. Tako da se može zaključiti kako sam ja osobno odbio doktorat kao mladić od 27 godina baš stoga – da ne bih postao onakav kakav je po Tomčevom portretu Crveni predsjednik.
 
Istina je, baš se toga najviše bojao. Sve samo ne to. Sve samo ne da me hrvatski narod uvažava, da imam doktorat, dr. sc. – a da nemam jakog pavlijanskog nutarnjeg čovjeka koji se u ime Istine ima petlje (i goleme erudicije) suprotstaviti svim masonskim ložama Zapada i Amerike, da nisam veliki književnik po sebi i u sebi, po djelu, umjesto po nagradama iz žirija ovog svijeta. Sve samo ne to. Sve samo ne to. I baš sam sada u Njemačkoj, u Mannheimu, gotovo viknuo u publiku, osudivši akademizam definitivno i optuživši Hrvate da su kao vjekovni robovi i težaci (schiavoni) vlastitu djecu slali na masonska sveučilišta samo da bi se zaiustavio niz hrvatskoga ropstva. Zar su to katolici?
 
Ima pravo Tomac: katoličanstvo jest oštri mač i takav mač treba Hrvatskoj, kako sám veli. Iz njegove knjige Crveni predsjednik može se iščitati deziluzija glede hrvatskog naroda, primjerice u ovom odlomku: “Josipović je dobro procijenio da naš hrvatski narod cijeni ljude koji su egoisti, koji se brinu prije svega za sebe i svoje interese, cijeni ljude koji se znaju snaći. Vrijedi za mnoge u nas izreka: Onaj tko se zna brinuti za sebe, znat će se brinuti i za nas. Navest ću ovdje kao ilustraciju da Hrvati cijene bogate i snalažljive bez obzira na koji način su postali bogati, nego poštene i siromašne. Jednom uvečer ušao sam u tramvaj relativno kasno. Grupa mladića me je prepoznala, pozdravila i pitala bili bih se htio s njima rukovati. Dok sam se ja rukovao vidio sam grupu starijih ljudi kako se ironički smješkaju. Pitao sam ih što im je smiješno. Odgovorili su mi: Profesore Tomac, da Vi nešto vrijedite ne bi se vozili tramvajem nego u svome mercedesu. To znači da je Ivo Joispović dobro procijenio kako treba postupati s narodom.”
http://www.monsalvat.no/angels.jpg
Ovakva zapažanja nismo imali prilike čitati u prijašnjim Tomčevim knjigama, ali ona su posve točna i pogađaju u srž. Mi tome svjedočimo neprestano u tramvaju, na splitskoj rivi, u zagrebačkom ili varaždinskom dućanu, ili na izlasku iz crkve gdje se nakon samog susreta s Isusom u Euharistiji, ćakula i ogovara ljude bolje od sebe. KGB, Crveni predsjednik i ostali pridruženi članovi po beskrajnom lancu osobnog interesa – nisu jaki u Hrvatskoj jer su po sebi jaki, nego jer je narod potonuo duševno, duhovno, jer narod nije jak, jer je hedonističan, zavidan, bez ontologije, bez Srca Isusova – on prema tome nije katolički i oni koji su ga pastorizirali bolje da priznaju kako nisu stvorili duhovnu vojsku Krista Kralja. Možda je netko bio uvrijeđen izrazom Prvog predsjednika (“stoka sitnog zuba”) pa od tuda sve ovo, no, bolje reći kako je, nego kako nije.
 
“Ne bi se šteli mešati” – rečenica je koju Crveni predsjednik izgovara ali preuzevši je iz naroda, iz Petrice Kerempuha, iz krležijanske otrovne ljevičarske logike. Imati inteligenciju ljevičarsku, imati dramatičare kao Slobodan Šnajder koji jednog Dušana Žanka prikazuje kao fašistu, imati kazališne kritičare koji tome daju dignitet - i imati narod koji se ne bi štel mešati, prema tome narod koji i jest za takav teatar-cirkus – drugim riječima znači izložiti i Zdravka i Bogdana čistim katakombama, gdje se jedino susreće narod Božji kao pod zemljom Starog Rima pred dvije tisuće godina…
 
Jednom se mora shvatiti da Isus Krist nije za upotrebu, pogotovo ne od akademskih ljudi koji su do titula i došli agnosticizmom, kao što za upotrebu nisu velikani kršćanstva koje je Isus odabrao – a ne lože po fakultetima i ministarstvima. Prema tome, možda jesu za upotrebu Radio Marija i Katolički radio – ali ne i velikani kršćanstva danas. Za njih je Golgota i osamljivanje. U svakom slučaju Tomac nije za upotrebu – za njega je Golgota i osama, neka na to bude ponosan. Iza ovog života, postoji jedan drugi, to je jasno već iz ovozemne logike.
I ne sluteći Tomac je preko politološke sudbine Hrvatske odgovorio na pitanje što je politika i što je hrvatstvo.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Bogdan Malešević, Zlatno pero

Od sada je lakše proučavati, razumjeti i tumačiti važne političke događaje u suvremenoj hrvatskoj povijesti

 
 
Govor na predstavljanju šestosvečanoga zbornika TUĐMANOV ARHIV
Poštovane gospođe i gospodo,
Pozdravljam Vas uime Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskoga instituta za povijest, nakladnika koji supotpisuju objavljivanje knjižnog niza – šestoknjižje TUĐMANOV ARHIV: Korespondencija Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 1990. do 1999.
https://pbs.twimg.com/profile_images/1763646790/image.jpg
Anita Šikić
 
Zahvaljujem što ste došli na ovu svečanost jer nje ne bi niti bilo bez Vas kao što bi i ovih šest knjiga bilo mrtva slova na papiru ako ne bi našli svoje čitatelje i ne bi opravdali napore koje su uložili urednici, autori i nakladnici. Pred nama je šest knjiga s ukupno 3.604 stranice na kojima je među ostalim tekstom objavljeno 1.397 pisama Prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana sa 417 korespondenata mahom predsjednika stranih država, Svetom Stolicom, čelnicima i predstavnicima međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije, predstavnicima hrvatskoga i bošnjačkoga naroda u BiH i to u prvih devet godina hrvatske suvremene povijesti od 1990. – 1999.
 
Prikupljanje građe, obrada i priprema za ovo kritičko izdanje trajala je nekoliko godina. Primarno je namijenjeno domaćim ali i inozemnim znanstvenicima. Uvjereni smo da će biti više nego zanimljivo i široj čitateljskoj publici. S obzirom na to kome je namijenjen ovaj književni niz, posebna je pozornost dana organizaciji sadržaja. Osim spomenute prepiske, svaki svezak ima opširan predgovor u kojem istaknuti znanstvenici i suradnici Hrvatskoga instituta za povijest, neki i sudionici tih događaja, na temelju raspoložive građe daju prikaz povijesnih prilika i događaja 90-ih godina. Predgovori imaju funkciju razumijevanja konteksta povijesnih zbivanja. Šesti je svezak sačinjen od prijevoda na engleski sviju predgovora iz pet knjiga književnog niza te pripadajućih dokumenata. U svakoj je knjizi i Kronologija povijesnih i političkih zbivanja u vremenu kada se korespondencija vodila, Kazalo korespondenata, koje nudi osnovne podatke o ulogama i dužnostima autora pisma, te Kazalo imena.
 
Kronologija nudi dakle osnovne podatke o kontekstu i vremenu u kojem su nastali pojedini dokumenti. Književni niz TUĐMANOV ARHIV nudi velik broj do sada nepoznatih dokumenata, dokumenata koji su u vrijeme nastanka oblikovali političke događaje i određivali budućnost Hrvatske, a dosada nisu bili dostupni istraživačima i javnosti.
 
TUĐMANOV ARHIV izvorna je neposredna slika povijesti koja je zbog autentičnosti vrednija i važnija za razumijevanje sadašnjosti, pomoći će u detektiranju različitih krivotvorina i reinterpretaciji službene hrvatske politike 1990-ih koji se nisu temeljili na uvidu u izvorne dokumente. Za našu i stranu znanstvenu zajednicu upravo ovakvo organiziran i osmišljen nakladnički projekt bit će intrigantno povijesno gradivo i štivo jer će ponuditi izvorne dokumente i činjenice te biti podloga za buduća istraživanja. Nema bojazni da je riječ o objavljivanju „tehničke dokumentacije o međunarodnim protokolarnim odnosima“. Iz prepiske dr. Franje Tuđmana moguće je proučavati, razumjeti i tumačiti važne političke događaje u suvremenoj hrvatskoj povijesti, ključne ideje, argumente i odluke na kojima se gradila sudbina i današnje Hrvatske ali i međunarodni odnosi. Pokazat će se da je Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uvijek aktivno participirao u događajima i kreirao politička rješenja koja su u konačnici Hrvatsku dovela do međunarodnoga priznanja, oslobođenja okupiranih teritorija i integracija u sve međunarodne institucije.
 
Objavljivanje prepiske dr. Tuđmana sa stranim državnicima postat će javna i ona „prikrivena“ i javnosti nedostupna strana političkih opcija koje su zagovarale različite nacionalne i međunarodne političke opcije i strane u sukobu, te kako se dolazilo do kompromisa i političkih rješenja. Objavljivanje ove prepiske također je vrijedan doprinos razumijevanju ukupnih političkih promjena u Europi.
Uime nakladnika govorit će i dr. Jasna Turkalj, ravnateljica Hrvatskog instituta za povijest. Akademik Davorin Rudolf je autor predgovora Hrvatska vanjska politika neposredno prije i u vrijeme proglašenja neovisnosti države u Prvoj knjizi Godine stvaranja i obrane 1990-1991. Dr. Miroslav Tuđman glavnu je urednik knjižnoga niza. Profesor Tuđman je napisao predgovor Načela i odrednice nacionalne strategije dr. Franje Tuđmana u drugoj knjizi Godina priznanja 1992. Urednik treće knjige Godina sukoba 1993. dr. Ivo Lučić, povjesničar i znanstvenik s Hrvatskoga instituta za povijest, ujedno je i autor predgovora pod naslovom Povodi i početak hrvatsko-muslimanskoga rata 1993. godine u Bosni i Hercegovini.
 
Šestu knjigu koja sadrži prijevode na engleski predgovor pet knjiga, prepisku predsjednika Tuđmana 1998. i 1999. uz dokumente, pripadajuću kronologiju, Kazalo korespondenata i Kazalo imena, urednički potpisuje Josip Mihaljević, mladi znanstvenik Hrvatskog instituta za povijest. Zahvaljujem svim suradnicima koji su radili na ovoj knjizi: Zlatku Rebernjaku, grafičkom i tehničkom uredniku, lektoru i korektoru Ivanu Božičeviću te Tiskari Stajer-Graf, posebno Stanislavi Jerkić, na iznimnoj susretljivosti i profesionalnosti.
 

Anita Šikić

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Petak, 07/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1460 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević