Get Adobe Flash player
Gafovima do pobjede za predsjednika

Gafovima do pobjede za predsjednika

Milanovićevu marketinškom vraču Borisu Maleševiću...

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Birači HDZ-a nisu birali koaliciju sa SDSS-om i...

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Nakon što je eutanazirao članstvo HDZ-a, provodi diktaturu sličnu...

Plenković mora otići...

Plenković mora otići...

Plenković je katastrofa za Hrvatsku kao predsjednik Vlade i predsjednik...

Mrziteljima smeta i istarska himna

Mrziteljima smeta i istarska himna

Pa zar im i smeta i Krasna zemljo Istro...

  • Gafovima do pobjede za predsjednika

    Gafovima do pobjede za predsjednika

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:07
  • Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:02
  • Plenković: ITAS ne smije opstati!

    Plenković: ITAS ne smije opstati!

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:52
  • Plenković mora otići...

    Plenković mora otići...

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:42
  • Mrziteljima smeta i istarska himna

    Mrziteljima smeta i istarska himna

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:33

Vulkan zvan Vukovar

 

Kako odživjeti život
kad ga više nema,
kao stijena 
u komade razbijena.
Tijelo bez duše
život bez života.
Kako odživjeti život
kad ga više nema.
Zlo je htjelo
vulkan ugasiti.
Razapetog, svojim
htjeli da me zovu.
U inat, iz inata,
i opet zbog inata,
probudi se vulkan
sada teče lava.
Ja u cijelom svijetu, 
a cijeli je svijet u meni.
Od gorega ništa 
nema gore,
u životu tuga,
kad otvara vrata.
Al evo me opet,
na isti onaj dan
od zgarišta tuge
ja sam sazidan.
Po cijelome svijetu
vulkani stoje,
samo ovaj vulkan
VUKOVAR se zove.
 

Irena Jajaš, 29. 9. 2014

Demonsko uplitanje nužno je spoznati kod moderne glazbe

 
 
Kako se čovjek može sačuvati da ne sluša razarajuće zvukove moderne „šamanske“ glazbe – glazbe nezaustavljive opijenosti i oduševljenja, ali jasno ne dobrim duhovima jer se oni ne daju „uhvatiti“ šamanskim metodama? Gotovo nikako! Nije više nužno otići u opernu ili koncertnu dvoranu da se čuje šamanska glazba i vidi popratni šamanski ples. Tu glazbu je čovjek prisiljen slušati i mimo svoje volje jer dovoljno je uključiti radio-prijemnik ili TV-ekran i s tom glazbom će se biti „bombardiran“. Može netko reći, zašto ih onda uopće uključivati, ili pozornije birajte medijsku postaju. Ni tada nije moguć bijeg od glazbe koja izaziva masovnu psihozu, kolektivni trans koji ljude odvodi „od zdrave pameti“, a to znači pod utjecaj demona. Zašto? Jer nas tisuće i tisuće zvučnika svakodnevno prati po gradu, robnim kućama, na radnom mjestu, u tramvaju, autobusu, zrakoplovu, čak i u otvorenoj prirodi dopirati će do nas zvuci šamanizma.
http://images6.fanpop.com/image/photos/32100000/the-Born-This-Way-Ball-in-Manchester-lady-gaga-32152446-612-612.jpg
Ritam šamanskog bubnja nezaobilazni je zvuk u svakojakim holističkim, antropozofskim, pseudomedicinskim i pseudoneurološkim seansama. „Iscjeliteljska snaga bubnja“ zvonko se uvukla i u škole, zdravstvene ustanove, među djecu u vrtićima, pa čak i u crkve. Udarački učinci bubnjeva ciljano se reklamiraju u svim medijima: u liječenju pojedinih bolesti, nestanku traumatskog stresa, unapređenju zdravlja korporacijskih „hiper-budnih“ menadžera, otpuštanju potisnutog bijesa i negativnih emocija i sl. Zanimljiv je način zova pojedinih šamanskih terapeuta u pridobivanju što više „pacijenata“. Budući da se ljudi pri bubnjanju zabavljaju, oni  prema njima istodobno ne mogu biti pod stresom, već će postupno ulaziti u stanje radosti, igre, i na kraju u stanje laganog „blaženog“ transa. Osim toga bubanj povećava ljudske tzv. alfa moždane valove te omogućuje čovjeku sposobnost doživljaja „lucidnih snova“. Na taj način bubanj postaje „prijevozno sredstvo“ preko svih granica, put prema iskustvu cjelovitosti… Razborit kršćanin mora znati da je taj put cjelovitosti put demonske opijenosti.
 
Zasigurno se ne može reći da sve rock grupe djeluju uznemirujuće, shizoidno, psihopatološki i demonski na slušatelje. Isto se ne smije tvrditi da je rock glazba presudno pridonijela masovnoj uporabi droga, kao što i hedonizam i nihilizam nije izum rock 'n' roll generacije. No neke stvari su izvjesne. Rock glazba stvorena je u ložama „Velikog oka“ s Instituta Travistock (kasnije se u sustavnom „pranju mozgova“ pridružila i Frankfurtska škola, Rockefellerova fondacija i dr.) kao najrazorniji medij kojemu je bio cilj mladog čovjeka otrgnuti od Boga i pretvori ga u reptilijansku rasu kiborga. Najvjerniju dijagnozu izrekao je dugogodišnji izdavač magazina Rolling Stone Ralph J. Gleason: „Nova generacija ne mari ni za Boga, ni za zastavu, ni za domovinu. Jedino joj za glazbu nije svejedno.
 
Demonsko uplitanje nužno je spoznati kod moderne glazbe jer gotovo da je nestalo mirne sjetilne glazbe, čiji skladni i ugodni zvuci smiruju i opuštaju te čovjeka čine plemenitijim. Nadomjestila ju je lupajuća, magična glazba neartikuliranih tonova, koja ne samo da je patološki izazivač raznih bolesti, već je i mnogo više. Ta glazba udaračkih i limenih instrumenata je svojim mračnim ritmom i taktom kod šamanskih čarobnjaka i vračeva poganskih misterija izazivala izvansebnost i opsjednutost. U transu opijenosti kročili su u svijet demona.
 
Zar to nije u potpunosti identičan slučaj s današnjom modernom razaračkom glazbom (rock, hard rock, heavy metal, rap, jazz itd.)? Današnja zombizirana mladež opijena od alkohola i droga uz šamansku glazbu i šamanski ples upada u svojevrsnu masovnu psihozu, kolektivni trans, gdje vrlo lako može biti izložena utjecaju demona. Još nešto treba imati na umu kod rock glazbe, a također i kod svekolike pop moderne glazbe. Bez obzira i na „dobar“ tekst pjesama, nužno je razlučiti zvuk glazbe, je li on spiritualni, romantični, sjetilni ili magijski, te prepoznati granicu između anđeoske i demonske inspiracije. Zato i kod tzv. kršćanske moderne glazbe jako oprezno!
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQCLgFyrqKTXxWlpB1v9vfr913AButtG1cSBCd0FlK3h4U-kkj6
Današnja moderna glazba i ona iz šezdesetih u mnogim stvarima se razlikuju. Negdašnji izvođači gledali su na publiku kao na svoje suputnike u oživotvorenju svojih stavova. Danas izvođači gledaju na publiku više kao na potencijalne kupce njihovih ploča jer reklamu njihovih stavova radi „Veliko oko“ preko svoje zastrašujuće prateće mašinerije show-businessa. Glazbenici su i sami postali nova kasta bogataša te su se u potpunosti prepustili marketingu i reklami masonske nad-rase. Oni se više izravno ne moraju obraćati svojoj publici, to će učiniti glazbena industrija. Bolji brend će postati onaj tko bolje zadovolji kvalitete mitološkog boga Dionizija i njegove nagonsko - životinjske osjećaje opijenosti. Tko bolje potiče hedonizam, seksualni promiskuitet, nihilizam i okultizam, taj će postati celebrity, od toga će industrija učiniti pseudo - efekt „kulta ličnosti“
 
Ranije se na glazbenoj sceni uzimala droga kako bi se prodrlo u misticizam, u „proširenje svijesti“, danas je uzimanje droge najnormalnija pojava „terapeutske“ funkcije. Šok je također nestao. Ništa više ne može šokirati, ništa više nije rigidno, blasfemično, mučno, sotonsko. Danas su i okultne scene postale in kod onih koji su već potonuli u sotonskoj močvari,ili smiješne za bezbožnike koji vjeruju parapsihologiji. Čak i djeci u vrtiću idol je Lady Gaga. Prestrašno! Zar je kontrola uma i transhumanizacija ljudske svijesti pri kraju?
 
Nužno je izdvojiti dvije današnje pop ikone: Madonnu i Lady Gagu. Zapanjuje njihova popularnost u katoličkim zemljama, njihovi spektakularni, razvratni, sadomazohistički, bogohulni i okultni koncerti koji su, čini se,  baš u tim zemljama najposjećeniji. Većina te publike nije svjesna da obožavati ove dvije planetarno popularne pjevačice, koje su sasvim izvjesno prodale dušu vragu, doslovno znači obožavati samog sotonu. Nije slučajno što se baš u katoličkim zemljama najviše ulaže u organizaciju njihovih nastupa, jer Krist još „živi“ u srcima jednog djela toga puka.
 
Madonna 1989. videospotom za pjesmu Like a Prayer zavodi crnog Isusa, a u spotu se pojavljuju stigme i gore križevi. Njeni nastupi su prepuni erotskih i religijskih simbola. Na jednom nastupu tijekom pjesme Like a Virgin, Madonna manstrubira, pojavljuje se u sadomazohističkoj odjeći s bičem i okružena golim plesačima, na Confessions Touru 2006. godine bila je razapeta na velikom staklenom križu i s trnovom krunom, itd. Madoninni  blasfemijski koncerti nisu izolirani slučajevi već kontrolirani i dobro osmišljeni. Degutantno je kako ona na trivijalan ali perfidan način izokreće kršćansku simboliku kršćanske Svete obitelji. Na omotnici knjige Cathy Crimmins Madonna and Child, Madona se pojavljuje kao bogorodica s djetetom, sklopljenih ruku, kako majčinski gleda svoju kćer. Kraj nje je njezin muž, a u pozadini crni košarkaš Denis Rodmann, kao replika njenog prijašnjeg crnog Isusa. Cijela omotnica nedvojbeno asocira na ljubavni trokut. Ako slutimo da toj štovateljici židovske mistične kabale nije slučajno otac njenog djeteta katolik, a da je njenoj djevojčici ime Maria - Lurdes, onda nam je potpuno jasno da je „Madoninno poslanje“ demonsko izrugivanje svih kršćanskih vrjednota.
 
Stefani Germanotta, koja si je odabrala naziv Lady Gaga prema glasanju „ga-ga“ – stanju potpune ljudske odsutnosti „ispraznog mozga“, riječju kojom se glasuju male bebe koje još ne znaju govoriti. Cijela osobnost Lady Gage je doprinos kontroli uma gdje trivijalnost, nesuvislost, bogohulnost i degutantnost postaju modni hit. Zadaća koju je dobila od svojih gospodara koji su je i postavili na svjetski tron, na broj jedan svjetske glazbene industrije, je da stvori od najmlađih uzrasta (djece) novu Sodomu i Gomoru, novi razvratni Babilon. Jednom prigodom na sceni u Manchesteru Lady Gaga je inscenirala vlastito ubojstvo i kanibalizam. Jedan muškarac u crnom zaklao ju je na sceni te ju počeo jesti, dok je krv špricala na sve strane.
 
Osim rituala nastranosti, izopačenosti i nasilja ona ne skrivajući koketira s okultizmom i sotonizmom. Osim standardnih masonsko - iluminatnih simbola koje Lady Gaga upotrebljava na pozornici, ona među ostalim guta krunicu, oblači se u časnu sestru, nosi križ naopačke, orgija, u hitu Born This Way nagovještava dolazak neke izvanzemaljske rase, na publiku pušta krv iz kipa egipatskog boga Ambusa, promovira homoseksualizam, koristi svjetonazor sotonista A. Crowleya Do what thou wilt (Radi što hoćeš), itd. Dva se simbola konstantno ponavljaju u njenim predstavama ili na albumima. Lik Baphometa (đavla s jarčevom glavom) i pokriveno jedno oko (bog Iluminata – Veliki arhitekt svemira, odnosno Lucifer).
http://ecx.images-amazon.com/images/I/51X6%2BuhOjKL._SY344_BO1,204,203,200_.jpg
Za onaj dio kršćanskog puka koji je ostao vjeran Bogu „glazbena industrija“ je osmislila sofisticiranije opsjene, pod krinkom kršćanske pjesme podmeće se sotonistička glazba. Zoran primjer je Frank Peterson i njegova grupa Gregorian, koja je u više navrata pohodila mnoge gradove u Hrvatskoj, obično prigodno uoči najvećih katoličkih blagdana. Prema nazivu grupe lakovjerni i neupućeni kršćanin će pomisliti kako će na koncertima te grupe čuti gregorijanski koral i glazbu benediktinaca. Međutim, grupaGregorian je izrazito sotonistička grupa kojoj je zadaća da obezvrjeđuje kršćansku vjeru, kulturnu baštinu te nauk Katoličke crkve. Jedan od njihovih albuma nosi „znameniti“ naziv Dark Side of the Chant (Mračna strana gregorijanskog pjevanja). Kostimografija članova grupe je monaška što nedvojbeno govori o izrugivanju i podvali, a na svojim plakatima jasno kažiprstom i malim prstom pokazuju sotonističke znakove. Svoje albume snimaju u jednoj londonskoj napuštenoj crkvi gdje su pjevači osvijetljeni svjetlošću svijeća kako bi izvedbe zvučale što sugestivnije i podsjećale na okultizam (poznato je iz okultizma da svijetlo „utječe“ na zvuk).
 
Budući Hrvatska nije endem, šamansku glazbu i moderno plesno bjesnilo se ne može izbjeći“ što potvrđuju mnogi bogohulni hrvatski glazbenici koji su se upregnuli u službu „glazbene industrije“, u općesvjetsku misiju duhovnog zagađenja mladeži. Izdvojimo jednog glazbenog miljenika, heroinskog ovisnika Gorana Baru. Nedvojbeno da je taj glazbeni idol, svjesni ili nesvjesno, ogrezao u sotonizmu. Nije baš slučajno toliko mrtvih oko njega, bivše supruge, prijatelji… Dovoljno da se podsjetimo njegovog TV-spota u kojem on obliven krvlju visi na križu. Oko njega crni gavrani, a u pozadini tamnoputi anđeo…
 
S gnušanjem se moramo prisjetiti koliko dirigirani mediji truda potroše kako bi koncerti kontroverznog Hladnog piva, kao navodnog najboljeg hrvatskog rock benda (valjda zbog trivijalnih i bogohulnih tekstova), bili posjećeniji od Thompsonovih koncerata punih domoljublja i bogoljublja, a koje je zabranjeno reklamirati. No, sve ostaje na tlapnjama i snoviđenjima gospodara hrvatskog glazbenog kaosa. Dok Thompson „kao od šale“ okupi četrdesetak tisuća štovatelja, frontmen Hladnog piva Mile Kekin „počupao si je svu kosu“ jer uz svu medijsku pompu ne može skupiti više od 10 000 pivskih teenagera. Što nam to govori? Za Hrvatsku ima još nade. Još ju nije sasvim zasmradio glazbeni zadah sotone. A, Bare, Kekin, članovi grupe Let 3 i njima slični pacijenti…, pa njima teško da i egzorcist može pomoći.
 
Ipak ostaje jedna nedoumica na što je mislio jedan sveučilišni profesor, skladatelj, tih „simpatičan“ agnostik, a uz sve to, i predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović kada je skladao svoje „remek – djelo“ Ars diabolo (Đavolji odvjetnik)? Ima li ta skladba veze s njegovom vizijom dolaska „svijetla“ u Hrvatsku prigodom svoje prve kandidature za predsjednika Republike Hrvatske? Ne zaboravimo i Lucifer je Svjetlonoša po imenu, ali koji zavarava, zasljepljuje te se upravo i kao anđeo svijetla nudi ljudskoj krhkosti. Tko je onda taj đavolji odvjetnik? (Korišteni dijelovi iz knjige Magija umjetnosti)
 

Mladen Lojkić

Titoistički antifašizam i buduća vladajuća koalicija

 
 
Može li vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji, i buduć vladajuća koalicija na državnoj razini – HDZ, HSS, HSLS, HSP AS I BUZ slaviti s onima koji svoje pobjede slave na hrvatskim grobovima? Kad se pročita vijest da su „predstavnici Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije (UABA), Grada Virovitice i Virovitičko-podravske županije“, (1) prvi put nakon 1990. godine obnovili tradiciju proslave tragičnog pada Virovitice 5. listopada 1944. godine kao tobožnjeg „Dana oslobođenja“, onda je gore postavljeno pitanje posve opravdano.      
 
Proslava u Virovitici
 
U Virovitici je ponovno zaigralo političko kozaračko kolo. Ovo političko kolo je na Gradskom groblju 5. listopada proslavilo 70. obljetnicu pada Grada u ruke Titine Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Virovitičko-podravsku županiju su predstavljali zamjenik župana Igor Pavoković i tajnik Županijske skupštine Ivo Horvat. Na vijencu koji je položen u ime Županije piše: „Borcima NOR-a poginulim za oslobođenje Virovitice – VPŽ“.
Vijenac borcima NOR-a za "oslobođenje" Virovitice
 
Vlado Jurić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije je govorio o značaju ponovnog obilježavanja datuma iz tzv. „Narodnooslobodilačke borbe“ i tom kontekstu istaknuo zanos „generacija“ - valjda je mislio na komunističko-partizanske generacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, njihove simpatizere i suradnike - koje su tobože gradile „pravednije, dostojanstvenije i demokratskije društvo od svega do tada poznatog  … društvo ravnopravnih naroda i punih građanskih sloboda“. (2) To društvo je bila komunistička Jugoslavija u kojoj su komunisti proveli nedemokratsko i nepravedno gospodarsko razvlaštenje gospodarske elite: nasilno oduzimanje privatnog vlasništva ljudima koji su ga znali sticati i upravljati njime. Nije prošlo ni pedeset godina došlo je do nagle privatizacije. Ovo bi se moglo nazvati dvostrukim gospodarskim, moralnim i političkim stresom čije posljedice osjećamo i danas.  
 
Vlado Jurić očito ne razlikuje ili ne želi razlikovati komunističku strahovladu i političku slobodu, diktaturu i demokraciju; ne zna ili ne želi znati za sva stradanja hrvatskog i drugih naroda prouzročenih komunističkom strahovladom, stalnom „permanentnom revolucijom“, kako su jugoslavensko-komunistički „revolucionari“ sami nazivali svoje djelovanje i način vladavine. Nije im bilo dosta revolucijom doći na vlast, nego su stalno djelovali na revolucionaran način „permanentna revolucija“ profesionalnih revolucionara. Komunisti su i teoretski zastupali diktaturu proleterijata, dakle, diktaturu. Oni su se smatrali predstavnicima proleterijata, tj. radničke klase, koji imaju pravo na diktaturu. To je za njih bila demokracija. To što su svoju diktaturu nazivali demokracijom bilo je obmanjivanje i samoobmanjivanje iza kojeg je stajao argument sile, „permanentna revolucija“ i „zaštita revolucinarnih tekovina“ do kojih se došlo puškom i sličnim sredstvima.
 
Vlado Jurić je u tako malo riječi uspio oživjeti obmanjivački titoistički jugoslavensko-komunistički duh. Najžalosnije u svemu tome je činjenica da su legitimitet i ohrabrenje ovom skupu dali predstavnici vladajuće koalicije u Virovitičko-podravskoj županiji. Igor Pavoković, zamjenik župana Virovitičko-podravske županije je istaknuo da je „ova država stvorena na temeljima antifašizma pa ponosno možemo dolaziti na ovakva mjesta i ovakve događaje“ (3). Kako su Hrvati devedesetih „ovu državu“ RH gradili na temeljima titoističkog antifašizma Pavoković nam kaže u sljedećoj rečenici: „U Hrvatskoj je srušeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika.“ 
 
Dožupan Pavoković ističe da je u tom rušilačkom otklonu od titoističkog antifašizma Virovitica nešto posebno, nekakav izuzetak: „Virovitica je jedan od rijetkih gradova u kojima je središnji spomenik antifašizmu sačuvan i iz Gradskog parka preseljen na Partizansko groblje.“ Nije odmah iz gradskog parka preseljen na Gradsko groblje, postojala je jedna duža međufaza. Kad je spomenuti spomenik bio uklonjen iz gradskog parka, graditelji RH na temeljima titoističkog antifašizma nisu  znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim itd. Momčad na vlasti se promijenila pa opet nisu znali kamo s njim, pa se momčad opet promijenila i…
 
Da je titoistički antifašizam tako dobar temelj za državu kao što su mislili titoisti, Jugoslavija se nikad ne bi srušila i raspala. Svatko tko voli RH treba ga držati daleko od njenih temelja. Neovisna Republika Hrvatska nije stvorena na temeljima titoističkog antifašizma, nego usprkos njemu i protiv njega. Titoističkim antifašistima ni danas ne treba vjerovati, oni bi je i danas strpali u neku novu titoističku Jugoslaviju. Sve titoističko-antifašističke obmane, pa makar im vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji i buduća na državnoj razini davala legitimitet, samo su ružne uspomene iz prošlosti koje su politički štetne i opasne u sadašnjosti. 

 

Zašto ova koalicija daje poticaj i snagu mišljenjima, naslovima i tekstovima kao što je ovaj objavljeni na internet portalu virovitica.info: „Prvi put nakon 1990. obilježen Dan oslobođenja Virovitice od nacista“? (4) Kakvih nesretnih nacista? Virovitica je oslobođena od virovitičkih građana koji su branili svoj grad i o hrvatske vojske, od gradonačelnika Tome Kolara, kojeg su nakon montiranog procesa komunisti strijeljali i zapovjednika posade Virovitica pukovnika hrvatske vojske Zdenka Begića  koji se nekoliko dana nakon  dolaska u Viroviticu  18. rujna 1944. godina kao zapovjednik u ime Zapovjedništva posade Virovitica građanstvu obratio proglasom u kojem među ostalim stoji: „U političkom pogledu imaju se razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih, koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja. Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina…“  (5)
 
Virovitica je okružena masovnim grobnicama
 
Šesti korpus Titove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije je nakon pada Virovitice svojim ubojstvima hrvatskih vojnika i civila ovaj grad okružio masovnim grobnicama. Mnogi su odvedeni u zarobljeničke i kažnjeničke logore u Bilogoru. Došlo je do protjerivanja obitelji s „mađarskim i njemačkim“ prezimenima. Organizirano je pred Višim Vojnim sudom javno, namješteno, suđenje virovitičkom gradonačelniku Tomi Kolaru i Bijeloj gardi koju su prema pisanju Glasa Slavonije od 7. prosinca 1944. godine pod Mačekovim vodstvom organizirali istaknuti članovi HSS-a. Može se zaključiti da je to bilo suđenje Mačeku i HSS-u. Bilo je jasno da ustaše gube s Nijemcima, još je trebalo ukloniti Mačeka i njegovu stranku: „Ne. Nema većeg zločinca od Mačeka i njegove klike“, pisao je Stjepan Humel u spomenutom broju Glasa Slavonije pod naslovom Suđenje Bijeloj gardi. Komunisti su svoje protivnike jednostavno proglašavali velikim zločincima i tako rješavali svoj problem s njima.
Nakon pada Virovitice komunističko-partizanski huškači su se sami hvalili ubijanjem i strijeljanima i tako poticali na nova: „Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.“ (6) Ovako su se hvalile komunističko-partizanske „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine br. 130
 
Prema podatcima 6. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Virovitici je „ubijeno 790 i zarobljeno 220 nepr. oficira i vojnika“ Podatci o broju stradalih branitelja u Vijestima su približni onima koje navodi 6. korpus. Ni jedni ni drugi ne navode ranjene branitelje. Šesti korpus ne razlikuje ubijene i strijeljane. Prema izvješću 12. divizije 6. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije gubitci napadača „u ljudstvu: 36 mrtvih, 189 ranjenih i 5 nestalih“. Broj poginulih branitelja u borbi sigurno nije niti polovicu od petsto. Većina ubijenih je ubijena izvan borbe.
 
Gledajući ove podatke o poginulim i ranjenim, nameću se pitanja: Kako to da su napadači na 36 mrtvih imali 189 ranjenih, a branitelji na 790 ubijenih nemaju niti jednog ranjenog? Budući da se glavnina branitelja organizirano i uspješno, pod Begićevim vodstvom probila iz grada, postavljaju  se i pitanja: Tko su ubijeni? Odakle tako velik broj ubijenih? Odakle tako velika razlika u broju ubijenih branitelja i napadača? Da li se u Virovitici  dogodio ratni zločin velikih razmjera? Može li se sve to i danas sakrivati i opravdavati promidžbeno-ideološkim frazama? Budući da ratni zločin ne zastarijeva, ono što se dogodilo u Virovitici je posao za državnog odvjetnika, a ne za odavanje počasti počiniteljima.        
 
Ironičan podsmijeh hrvatske politike
 
Ukidanja pokroviteljstva Sabora nad Spomenom na bleiburške žrtve je politički potez današnjeg titoističkog antifašizma iza kojeg stoji Vlada, Sabor i Predsjednik RH, institucije hrvatske države kojima su uspjeli ovladati. Na štetu istine i pravednosti dosadašnja politika RH imala je više srca i više je suosjećala s komunističkim zločincima nego sa žrtvama komunističkog režima.
Komunistička totalitaristička zvijezda na spomeniku
 
Osuda masovnih kršenja ljudskih prava „od strane totalitarnih komunističkih režima“ te „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“ koju je izrazila Rezolucija 1481 Vijeća Parlamentarne skupštine Europe kao i Deklaracija Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka pretvorili su se u ironičan podsmijeh hrvatske vladajuće politike, jer se komunističke zločince poput Josipa Broza slavi i veliča, žive komunističke zločince štiti bojkotom sudskih postupaka, a žrtve potiskuje u zaborav.
 
Zašto vladajuća koalicija u Županiji i buduća vladajuća na državnoj razini nema snage da se potpuno ogradi od obmanjivačke ideologije titoističkog antifašizma već joj daje legitimitet, podršku i svoju političku snagu? Zašto ova koalicija svojim sudjelovanjem na ovakvim slavljima ušutkava protivnike titoističkog antifašizma i dovode ih do malodušnosti, jer, ako ova koalicija svojom političkom snagom stoji iza ovakvih slavlja, borba mnogima izgleda uzaludna. Zašto ova koalicija svojom političkom snagom ušutkava glasove suprotne prikrivenom slavljenju Titova komunizma te time daje zamah i snagu crnim legendama koje ova obmanjivačka ideologija ne prestaje širiti o Hrvatima? Zašto se ova koalicija hvata u političko kolo s onima koji na hrvatskoj tragediji i grobovima grade svoju slavu i slave svoje pobjede?
 
Bilješke:
 
1. Internetski portal virovitica.info, 7. listopada 2014.
2. Internetski portal virovitica.net, 8. listopada 2014.
3. Isto.
4. www.virovitica.info
5. Historia domus conventus viroviticiensis - Povijest župe i samostana Svetog Roka u Virovitici koju vode virovitički franjevci (Ova knjiga nije objavljena, bivši župnik i gvardijan Marko Malović mi je dozvolio uvid i u ovu knjigu i prijepis). Neki nepotpisani fratar je na str. 97.-98.-99. prepisao proglas kojim se Begić obratio građanstvu. On za Begićev proglas kaže da je  „značajan“ U istoj knjizi je i prijepis iz komunističko-partizanskih „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine br. 130 kojeg koristim u ovom članku. Fratar nije napisao tko je pisac članka, a niti tko je izdavač spomenutih Vijesti.
6. Isto.
 

Proglas

 
Zapovjedništvo posade Virovitica
Broj 258. – dne 18. rujna 1944.
 
Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uzkoj suradnji s gradjanstvom uzpostaviti i očuvati red i poredak u gradu na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa:
1. U političkom pogledu imaju se samo razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih , koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja.
2. Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina.
3. Svaka oblast ima svoj djelokrug i nema se pravo miešati u djelokrug drugih oblasti.
4. Nitko nema pravo vršiti ma kakve rekvizicije ili mimo volje vlasnika koristiti se njegovom imovinom ili ga upotriebiti prisilno na bilo kakav rad. Pravo na prednje, uz opravdane razloge, ima Kotarska oblast ili ovo zapovjedništvo.
5. Bez prisutnosti predstavnika župskog redarstva ili oružništva nitko ne smije vršiti uhićenja ili premetačine, osim ako se uhiti zločinac na djelu. O svakom uhićenju bilo gradjanskih ili vojnih osoba imade se u roku od jednog sata podnieti izvješće ovom zapojvedničtvu.
6.  Gradjanske osobe, koje odgovaraju za krivično djelo, moraju biti samo u uzama župskog redarstva, a vojne samo u posadnom zatvoru, te ni na kom drugom mjestu.
7. Pripadnicima oružanih snaga u njihovim opravdanim i zakonitim potrebama svatko je dužan izići u susret u svrhu zajedničke suradnje u jačanju sigurnosti grad.
8. Svaka osoba dužna je prijaviti odmah svaki prestup ili ma kakvo nasilje učinjeno ma od koga, dostavljajući istodobno i ime počinitelja.
9. U slučaju ma kakvih napadaja sa zemlje ili zraka, svatko, koji tom prilikom vrši pljačke i nasilje, bit će strijeljan na mjestu zločina.
10. Na nošenje i posjedovanje vojnog oružja imaju pravo samo osobe postrojene u odjelima za obranu grada. Sve pronadjeno oružje ima se predati ovom zapovjedništvu do 20. rujna 1944. Tko protivno radi, bit će lišen slobode i stavljen pred ratni sud.
11. Upozorava se svatko da će uhodarstvo širenje lažnih glasina i dijela sabotaže ma koje vrste biti kažnjeno po ratnom zakonu, - Ovo zapovjedničtvo prvi i posljednji put poziva svakog gradjanina na zdušnu, složnu i svestanu suradnju oko očuvanja mira i reda u ovom gradu.
Za Poglavnika i Dom spremni!
Zapovjednik-pukovnik
Begić v.r.
 

Vlatko Ljubičić

Anketa

Projekt »Rijeka europska prijestolnica kulture« je:

Ponedjeljak, 17/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1400 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević