Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Ratnim stradalnicima u Hrvatskoj

 
 
Zapjevao sam
Onu staru pjesmu
Toliko staru
Da mi je grebala grlo
Vratne žile iskočile su
http://mojsisak.com/wp-content/uploads/farkasic-spomenik.jpg
Kao da će eksplodirati
Pjevao sam danima
Ni noću nisam prestajao
Onda sam zamukao i
Slušao prazninu u glavi.
 

Robert Tomšić

Milicajac sabadoš ubio Hrvata u Vukovaru. I nikome ništa!

 
 
Kad sam u četvrtak na dalekovidnici vidio emisiju "BUJICA", nisam mogao ne poslati svima vama slikopise teško ranjenog Hrvata, kojega je pri skidanju čirilične ploče zaletjevši se trkom s leđa svom snagom bacio u zid tobožnji policajac, a zapravo milicajac Saša Sabadoš (sin četničkog odmetnika-razbojnika). Tom prigodom bivši maloljetni vukovarski dragovoljac teško je po život opasno ozlijeđen (lom lubanje, natučenje mozga s krvarenjem, lom rebara i nosne kosti kao i uništen kuk), a na slikopisu se vidi njegov izgled nakon kirurške operacije, pri čemu je zbog životne ugroze operacijom odstranjen polomljen dio kosti lubanje.
Na drugoj slici vidi se kako izgleda krvnički raspoložen nasilnik u uniformi tj. djelatni razbojnik-milicajac sabadoš, koji čak nije ni jedan dan odstranjen s dužnosti, nekmoli kažnjen odpustom iz službe ili kazneno gonjen!!!
Zaključak: U gradu Vukovaru i dalje traje VUKOWAR!
Ogorčen i žalostan sudbinom mladog čovjeka, kojem je razbojnik-nečovjek sabadoš (namjerno pišem prezime malim slovom) oteo zdravlje i učinio ga doživotnim teškim invalidom


Ivan Bastjančić, Zagreb

Komunizam je vođen lažima, utjerivanjem straha i sebičnošću

 
 
Govor biskupa zagrebačkoga mons. dr. Ivana Šaška u Karlovcu na svečanoj akademiji u povodu 22. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
http://image.dnevnik.hr/media/images/644x322/Jan2012/60561538.jpg
"Cijenjeni predstavnici građanskih vlasti, predstavnici hrvatske vojske i policije, dragi hrvatski branitelji, braćo i sestre, dame i gospodo! Biti u Karlovcu u vašoj prisutnosti na današnji dan spomena međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, samostalne i suverene hrvatske države, budi posebne osjećaje. Među njih stavljam i pozdrave koje vam donosim od našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.

Svima ponajprije čestitam dvadeset i drugu obljetnicu toga važnog događaja za Hrvatsku, Hrvatice i Hrvate, za sve hrvatske ljude. I danas se lako sjetimo osjećaja kojima smo bili ispunjeni: od nadanja preko razočaranja i strepnje do ushita i ponosa. No, stasali su novi naraštaji. Njima u vremenskome odmaku zacijelo nije lako dohvatiti osjećaje starijih, razumjeti do kraja značenje koje je taj događaj imao u trenutcima s obilježjima rađanja i mučeništva. Zato se važno spominjati, obnavljati istinu, prenositi ju djeci i mladima. Ali, ona nije samo neka vrsta pouke za mlađe; ona je i učvršćivanje vrijednosti, jačanje vlastitoga identiteta i prepoznatljivosti.

Jezici koje zovemo velikima; jezici naroda i država od kojih smo očekivali političko priznanje najčešće koriste istu riječ za 'prepoznavanje' i 'priznavanje' (recognize; reconnaître; riconoscere; (an)erkennen). I jedna i druga u sebi sadrže znanje o nečemu. I sami smo svjesni da nešto priznajemo, nakon što prepoznamo. U teškim vremenima bilo nam je stalo dati do znanja drugima da želimo slobodu, da želimo živjeti mir, da želimo ono na što imaju pravo i ostali slobodni narodi na svijetu. No, ljepota slobode hrvatskomu je narodu bila uskraćena i osporavana. Znali smo da je posrijedi nepravda protiv koje se trebamo boriti i mislili smo da to vide i drugi. Ali, težak je bio put do prepoznavanja, priznavanja i priznanja.

Željeli smo da nas politički priznaju, ali u tome političkom priznanju nalazi se puno više od njega. Danas je razvidno da je u pitanju bio susret i sukob vrijednosnih sustava. Mnogi su taj sukob prikazivali kao sukob neciviliziranih skupina, pristaša prošlih političkih tvorevina, čak i sukob religija. Lako se može utvrditi da ništa od toga ne odgovara stvarnosti. U dnu je bio temeljni sukob dobra i zla, zla koje se artikuliralo u političku ideologiju i želju za vladanjem nad drugima. Željeli smo slobodnu domovinu koja živi u zajedništvu slobodnih europskih naroda, oslonjeni na vrijednosti koje su se jasno prepoznavale u svome kršćanskom nadahnuću.

A što su to drugi prepoznali, da bismo bili priznati? Ono isto što mi ne smijemo zaboraviti i što ne smijemo zanemariti, ako želimo ostati prepoznatljivi kao narod i kao Hrvatska. Prije svega prepoznali su istinu i naše zauzimanje za nju. Njoj nasuprot bila je laž koja se protezala od raznih ugroženosti manjina do najgrubljih optužaba o hrvatskome nasilju. Laž koja je pomno građena i širena svim sredstvima (a nisu bila neznatna), unošena u hrvatski i međunarodni prostor. Drugi su ipak, prepoznali istinu i priznali ju.

Nadalje, prepoznali su hrabrost i odlučnost našega naroda, koja se osobito očitovala u hrvatskim braniteljima. Oni su svjedočili Pavlovu rečenicu: Nemamo ništa, ali imamo sve. (usp. 2Kor 6, 10) Bila je to neobična hrabrost koja je spajala: ljubav prema domovini, vjeru u Božju pomoć i nadu u budućnost onih koji su spremni na žrtvu. Bila je to hrabrost koja se pouzdavala u Boga. Nasuprot toj hrabrosti nalazilo se širenje straha. Moćno je to sredstvo, iskušavano nad hrvatskim narodom desetljećima u komunističkoj diktaturi. Drugi su, ipak, prepoznali hrabrost i priznali ju.

U sukobu vrijednosti prepoznali su nesebičnost koja je niknula u svim porama društva. Obrana Domovine iznjedrila je iznenađujuću snagu velikodušnosti i solidarnosti, sućuti, osjetljivosti prema patnjama bližnjih, duboke osjećaje milosrđa i prema neprijateljima. Nasuprot tim ljudskim i evanđeoskim krjepostima stajala je sebičnost koja je razarala hrvatsko tkivo; želeći materijalnu dobit željelo se raniti i pogubiti dušu, ali je ta ista sebičnost samo unakazila neprijatelje. Drugi su, ipak, prepoznali nesebičnost i priznali ju.

Rat protiv Hrvatske, nakon sloma komunističkoga sustava u Europi, bio je toliko snažan da smo u svojim vapajima često bili u kušnji pomisliti da ono što je izgledalo tako blizu postaje predalekim, pa čak i da je sama održivost na životu gotovo nemoguća. Bili smo svjesni da svijet može zaustaviti krvoproliće i čudili se zašto se to ne događa. Suočeni s otajstvom zla, s nevjerojatnom mržnjom prema Hrvatskoj, san priznanju bivao je sve nestvarnijim. Ipak, dogodilo se čudo, kako je običavao govoriti kardinal Kuharić. A čudo se događa kada se spoje tri stvari koje je prepoznao i svijet: ljubav prema istini, hrabrost oslonjena na pouzdanje u Boga i nesebičnost koja širi nadu.

Prošle su dvadeset i dvije godine. U Hrvatskoj u kojoj sada živimo sve se češće mora postaviti pitanje: Priznajemo li mi ono što smo željeli da drugi prepoznaju i priznaju u nama? Je li naše polazište istina, kada vidimo da se pokušava ponovno zlo tumačiti kao dobro; kada polazište više nije obrana suverene Hrvatske, nego se ponovno pokušavaju prikazati dobrima polazišta komunističkoga režima?

Je li naše polazište hrabrost koja se oslanjala na Boga, kada se u hrvatskoga čovjeka ponovno unosi strah, ucjena, prijetnje koje sežu od gospodarstva i radnih mjesta, preko medija do akademskih krugova? Je li naše polazište nesebičnost, zauzetost za bližnje, kada se s toliko neosjetljivosti postupa prema onima koji su darovali sve što su mogli za slobodu Domovine?

Komunizam je vođen lažima, utjerivanjem straha i sebičnošću. To ga je održavalo na vlasti i hranilo njegovu moć. Želimo li na tome graditi Hrvatsku i izgubiti hrvatsku prepoznatljivost? Pristati uz laž i sramotu? Ili želimo prepoznati u sebi ono što su prepoznali drugi kao istinsku vrijednost od koje može radosno živjeti i naša domovina i cijela Europa?

Drago mi je što ste organizirali ovaj spomen-trenutak, vi, branitelji, koji i dalje ostajete jezgra najljepših hrvatskih plodova. Budite svjesni svoje političke uloge, ne zbog politike, nego zbog proroštva. Oni koji ne vole Hrvatsku i njezinu radost pokušat će vama oduzeti i glas i zajedništvo i jedinstvo. Vi smetate svima koji bi htjeli stvoriti drukčiju prošlost, više hrvatskih prošlosti i dati ih na izbor. Govore da se ne treba zamarati prošlošću. I točno je. Jedina prošlost koja ne zamara jest ona koja je istinita. A sve druge zamaraju. Valja naglasiti i to da narodi koji imaju 'više različitih prošlosti', narodi koji se ne zalažu za istinu o svojoj prošlosti, imaju samo to – prošlosti po izboru, ali sigurno nemaju budućnost.

U Karlovcu se, dragi prijatelji, osjeća da ste jedan od onih hrvatskih gradova u kojima je branjena istina, promicana hrabrost i svjedočena nesebičnost. I kada vas djeca upitaju što su oni još uvijek vidljivi tragovi na pročeljima pojedinih karlovačkih zgrada, zašto vam misli odlutaju kada se zagledate u Kupu ili Koranu, ili kada prođete kroz Turanj, svojim selima i poljima, sjetite se da ste sačuvali to troje: istinu, hrabrost i nesebičnost, i da nam to valja prenijeti novim naraštajima; ne dopustiti se zarobiti neistinama, šutjeti zbog straha ili postati neosjetljivima. Jer, nije samo po sebi razumljivo da su neki ljudi spasili živote drugim ljudima, obranili tuđe živote, imovinu; da su neprospavanim noćima darovali drugima sigurnost; svojim ranama spriječili nanošenje rana drugima.

I kada vama, hrvatski branitelji, ne uzvratimo zahvalnošću, pogledajte djecu i njihov osmijeh. On pripada vama. Bez vas bi ga bilo manje. Zato i sam u Karlovac uvijek dolazim s osjećajem poniznosti i zahvalnosti. Pomognimo jedni drugima vidjeti tu radost i graditi Hrvatsku istine, hrabrosti i nesebičnosti.
Neka vas Gospodin prati svojim blagoslovom, da bismo bili prepoznatljivi po dobru i po istini!"
 

Mons. dr. Ivan Šaško

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Petak, 25/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1317 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević