Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Nit' se Hajduk pljuje, ni Dinamo blati

 
 
Ni pogana usta koju mržnja sije,
ni bodež u ruci, zatvorena vrata,
lažan susjed koj' se podlo smije,
oduzeti ne će… vjeru od Hrvata.
http://www.ezadar.hr/repository/image_raw/96415/large/
Čak ni kora kruha poklonjena nije,
kamen, gruda zemlje po kojoj se hoda,
ispisana krvlju stečena sloboda,
ponosno se čuva… i na stijegu vije.
 
Po šumi je nekad zavijao vuk,
zagorske su pune bile ploda kleti
pa je čak u pjesmi zavladao muk
a istine prave… nit' povijest se sjeti.
 
Još ih malo ima što govore smjelo,
što disati mogu domoljubno, čisto,
zato stih nek' bude zapisano djelo
da bi bar u njemu… razmišljati isto.
 
Nit' se Hajduk pljuje,
ni Dinamo blati
sve se SVOJE štuje
ako smo Hrvati!          
 
Razvila se pjesma, ne pjeva o moru,
ne spominje Dunav s ranjene strane,
zatomili Istru, ravnicu i goru,
domovino draga… najljepša si za me.
 

Franka Fani Kohn Dedović

Ne može se biti jedno, a osjećati drugo

 
 
Dobro ljudi kažu da je šutnja zlato. Jedna druga uzrečica sa sličnom porukom veli kako je bolje šutjeti, tako da ljudi samo sumnjaju da si budala, nego progovoriti, pa ih onda uvjeriti da to zaista jesi. Ove su narodne mudrosti pale na pamet potpisniku ovih redaka dok je čitao intervju s Goranom Babićem koji je pred mjesec dana izašao u Jutarnjem listu, a prenijeli su ga i neki naši portali.
http://www.pravda.rs/wp-content/uploads/2013/09/Stevan-Tontic-smislja-odbranu-a-Goran-Babic-kibicuje-sahovsku-poziciju..._resize-650x487.jpg
Goran Babić (u sredini)
 
Uistinu, sasvim je izgledno kako bi se lik ovoga neobičnog aktera (post)jugoslavenske književne scene, barem kod onih slabije upućenih (u koje bi se može ubrojiti i ovaj potpisnik), da nije bilo besmislenog medijskog istupa o kojemu je riječ, ipak doimao malo manje sumornim. Možda bi Babić još uvijek ostao ovijen svojevrsnom aureolom, koja ga je u našim očima na određeni način činila prilično osebujnim zanesenjakom, usijanom glavom koja je ostala dosljedna svojim uvjerenjima usprkos svemu, nekom domaćom varijantom Bobbyja Fischera koja u ognjici svoje genijalnosti nije "ukapirala" cijelu tu priču s Miloševićem, nego je istrajavala i još uvijek istrajava na "generalnoj liniji" - dakle u svojoj vjeri u socijalističko samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, te u ideale jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde uopće. Možda bismo ga čak još uvijek smatrali i jednom specifičnom vrstom mučenika za neku stvar, kakvim ga je recimo pokušao prikazati Miljenko Jergović u nekoliko svojih tekstova.
 
Međutim, Babićev je istup u hrvatskim medijima razrušio sve ovakve iluzije. Nije tome dakako razlog njegov "ljevičarski diskurs", njegov neprijateljski stav prema državi Hrvatskoj, pa ni njegovo sljepilo koje se tiče događanja na području bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina prošlog stoljeća (iz njegove bi se priče primjerice moglo zaključiti da su glavna zbivanja toga doba bila preuzimanje vlasti od strane Franje Tuđmana i njegove (pro)ustaške klike na samom početku desetljeća, te (bezrazložni) napad na Srbiju tj. SRJ od strane NATO saveza (točnije Amerikanaca) na samom njegovom kraju) - slijep je u tom smislu bio i rečeni (danas pokojni) Fischer kojemu se genijalnost, barem u određenom smislu, nikako ne može osporiti.
 
Krivo bi, po našem mišljenju, bilo da poput mnogih komentatora s desnice optužujemo Babića za izdaju domovine, odnosno same ideje hrvatske državnosti, ne samo stoga što o takvim stvarima nije jednostavno, a možda ni potrebno govoriti, već mnogo više zbog okolnosti da u njegovom slučaju to predstavlja tek sekundarni problem. Jer ovdje se radi o "izdaji" znatno širih razmjera i s mnogo dalekosežnijim posljedicama. Naš je pjesnik uostalom u dotičnim stvarima barem iskren, njemu i tako ova zemlja nikad nije bila prirasla k srcu, pa o nekakvoj "izdaji" vjerojatno niti ne može biti govora. Problem naime ovdje predstavlja ne Babićeva iskrenost koja se tiče njegovog odnosa prema ideji hrvatske državnosti, nego njegova laž vezana uz njegov odnos prema ideji komunizma, socijalne i svake druge pravde, jednakosti i bratstva, pa na koncu, a možda i prije svega, laž vezana uz njegov odnos prema ideji pjesništva koju naizgled tako gorljivo zastupa.
 
Da bismo argumentirali ovu posljednju tvrdnju, izdvojit ćemo za početak neke detalje iz Babićevog intervjua koji se tiču njegovog odnosa prema žrtvama rata na području bivše Jugoslavije. On tako na jednom mjestu navodi ime civila srpske nacionalnosti iz Gospića kojega su brutalno likvidirali neki hrvatski "dobrovoljci", izražavajući pritom zgražanje nad okolnostima njegovog pogubljenja. Možda je naš pjesnik na ovaj način htio predočiti kako na svojoj vlastitoj koži osjeća sav užas toga bezumnog ratnog stradanja, te kako ga već i samo taj slučaj veoma pogađa. Za svakog hrvatskog pjesnika ovakav bi govor bio sasvim na mjestu; jedna takva žrtva leži na savjesti hrvatskog naroda i normalno bi bilo da je naš pjesnik osjeća kao svoju (žrtvu), da o njoj razmišlja i piše, pa i da se sukobljava s onima koji bi recimo postojanje takvih žrtava htjeli zataškati ili potpuno zanijekati. Nešto je u ovom smislu natuknuo i sam Babić objašnjavajući kako (vezano uz problem žrtava rata) "svako mete ispred svoje kuće".
Bobby Fischer
 
Međutim, kako je to njegova kuća Hrvatska ili "dična Dalmacija", kad živi u Beogradu? Kako je on to hrvatski pjesnik, kad se na kraju svoga intervjua izjasnio kao "srpski pisac"? Dobro, možda je on istovremeno i hrvatski pjesnik i srpski pisac, odnosno možda je jednostavno srpskohrvatski pjesnik/pisac, no ne bi li već s obzirom na činjenicu da mu je kuća (ipak) u Beogradu trebao pokazivati barem jednaku senzibilnost i za žrtve Vukovara ili recimo za djecu poginulu pri bombardiranju Slavonskog Broda? Nema sumnje da je cijeli problem jednostavno u tome što za iskazivanje senzibilnosti za ove druge žrtve, ako živiš u Srbiji, treba imati petlje, a Babić je očito nema. Ne treba ga osuđivati zbog toga što je nema, ali treba reći kako već i taj detalj predstavlja jasnu indikaciju o njegovoj izdaji pjesničkog poziva, jer pravi će pjesnik (odnosno čovjek) radije izabrati da bude progonjen zbog toga što plače nad žrtvama o kojima se ne smije ni pisnuti, nego da izvlači određenu (vjerojatno i materijalnu) korist od plakanja nad žrtvama koje treba razglašavati i reklamirati na sve moguće načine.
 
No možda i nije toliki problem ta "petlja koje nema", koliki je problem to što se u Babićevom govoru veoma slabo primjećuju naznake njegove pjesničke senzibilnosti, osjećaja za bića i stvari koje egzistiraju u svemiru koji ga okružuje, o nekoj dubljoj duhovnosti da i ne govorimo. Ono što dominira u intervjuu o kojemu je ovdje riječ jest pjesnikova koncentracija na svoje "Ja" koja ne popušta ni kad se bavi nekim vrlo općenitim stvarima koje pripadaju "vanjskom svijetu". A treba primjetiti da i jezik kojim se pjesnik služi gotovo nimalo ne odudara od kolokvijalnog jezika koji redovno susrećemo u medijima. Da je Babić u svom intervjuu izgovorio barem jednu lucidnu i/ili lijepu rečenicu, da je duhovito ironizirao, makar i na tuđi račun, kamoli na svoj vlastiti, da je pokazao kako bar povremeno primjećuje taj svijet oko tj. izvan sebe i da naslućuje kakav on uistinu jest, mnogo bi mu se toga moglo oprostiti.
 
No ovako, njegov intervju ostaje samo kao još jedna demonstracija te strahotne, sveprožimajuće banalnosti, duhovne bijede i praznine koja se sama u sebe urušava, kakve i inače haraju našim javnim prostorom. Uistinu, uza sve ostalo, čitanje toga uratka tjera nas da postavimo i pitanje - Zašto bi ikome u Hrvatskoj taj "čovjek bez petlje i mnogočega drugog", kakvi su uostalom i gotovo svi ostali akteri naše medijske scene, uopće bio važan? Zašto umjesto intervjua s Babićem, uredništvo "Jutarnjeg lista" nije objavilo intervju s blagajnicom Superkonzuma u Španskom ili s vozačem ZET-ovog autobusa na liniji Črnomerec-Dugave? Zato što nemaju ništa za reći? Pa zar je Babić imao nešto za reći? Ili, da budemo precizniji, zar je htio reći ono što je trebao?
 
No ako malo dublje razmislimo, doći ćemo do zaključka da od ovoga intervjua ipak može biti neke koristi. Mlade bi generacije, kako nam se čini, recimo već kroz njegovo pažljivije iščitavanje mogle naslutiti prave razmjere niskosti i represivnosti tzv. "dogovorne kulture" kakva je ovdje u Hrvatskoj vladala u eri "samoupravnog socijalizma", dakle tokom većeg dijela druge polovice 20. stoljeća, a koja je u velikoj mjeri doprinijela ovom duhovnom košmaru kakvoga u Hrvatskoj svjedočimo već jako dugo. Vjerojatno bi nešto mogle naslutiti i o kakvim se to egotripovima i egomanijacima tu radilo, s tim da bi im svakako valjalo malo detaljnije i slikovitije rastumačiti povezanost tadašnjih kulturnih djelatnika babićevskog tipa s partijskim i represivnim aparatom, koju su rado i obilato iskorištavali tokom svoga predanog (uglavnom obavještajnog) rada u svim segmentima kulturnog prostora, posebice u književnosti. Inače, zanimljivo je da se Babić u intervjuu spominje svoga ideološkog nasrtaja na HKD Svetog Jeronima (u to doba Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda) s početka godine 1980., citirajući pritom čak i neke vlastite rečenice, koje jako lijepo oslikavaju o kakvom se divljanju na našoj kulturnoj sceni tada radilo. Što na to reći, osim navesti još jednu narodnu mudrost - Čega se pametan stidi, tim se ...
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990928/images/dp3.jpghttp://www.matica.hr/slike/vijenac/vijenac396/STG09877.gifhttp://www.schoeffling.de/img/autoren/jergovic-miljenko.jpg
KONTINUITET - Stanko Stojčević, Goran Babić i Miljenko Jergović
 
Ima još jedna stvar zbog koje se Babićev intervju u Jutarnjem listu može smatrati korisnim. Naime, njegov "slučaj" pokazuje se ne samo jako zanimljivim pri proučavanju hrvatske kulturne povijesti, nego i vrlo instruktivnim pri razmatranju njezine sadašnjosti i budućnosti. Jer i danas se bez mnogo okolišanja možemo zapitati - Ne vladaju li našom kulturnom scenom slični takvi prazni, bezlični i bezidejni egomanijaci čiji jedini argument u borbama za vlast nad "duhovnom sferom" hrvatskog društva predstavlja uklopljenost u "umrežene sustave moći", koji u novije vrijeme uz politiku uključuju i biznis, i medije, i estradu i još štošta drugo? Zar se i danas ljudi lišeni svakog senzibiliteta, čija duhovnost ne prelazi bitno razinu prosjeka cijele hrvatske populacije, ne promoviraju u pjesničke bardove, odnosno literarne veličine, na sličan način kao što se ljudi bez mudrosti, znanja, životnog iskustva, elementarnog morala dovode na čelna mjesta u našoj politici? I neće li to dovesti, s jedne strane do našeg uljudbenog i uopće civilizacijskog rasapa, a s druge do urušavanja i sloma kompletne društvene strukture suvremene hrvatske države?
 
Na koncu, mogli bismo postaviti i jedno nešto konkretnije pitanje - Ako hrvatska književnost služi samo kao poligon za ego-tripove ovakvih ego-tipova o kakvima upravo govorimo, ne bi li je onda zbilja trebalo ukinuti, kako je to nedavno predložio naš poznati književnik i književni teoretičar Pavao Pavličić.
 
I sad bismo se mogli vratiti na onu priču o Babićevoj "izdaji" o kojoj je bilo riječi na početku. Naime, iz svega ovoga što smo do sada konstatirali nije teško izvući zaključak kako Babića ne treba smatrati toliko izdajnikom "hrvatske ideje" koliko ga treba smatrati izdajnikom one "jugoslavenske" (u svim njezinim značenjima), jer su upravo ljudi njegovog kova, trpajući se na položaje kojima nisu bili dorasli, te proizvodeći tu, svojim stalnim intrigama i sumnjičenjima onih koji su im bili podčinjeni, zabunu i nezadovoljstvo, atmosferu straha, nesigurnosti, nepovjerenja, zbog čega je funkcioniranje institucija (kulturnih i inih) bilo znatno otežano, upropaštavali i ono malo dobroga što je bivši "sistem" uspio izroditi i tako u značajnoj mjeri pridonijeli njegovoj neslavnoj propasti.
 
Da sad ne govorimo o izdaji ideje komunizma, jednakosti i pravde koju je sam lijepo ilustrirao već na primjeru traženja posla za sebe i svoju suprugu u drugoj polovici osamdesetih, koji se u intervjuu spominje. Pa zar Babić misli da su se svi nezaposleni u ondašnjoj Hrvatskoj, a sjećamo se koliko ih je bilo i tada (premda znatno manje nego danas), mogli obratiti drugu Stanku Stojčeviću, predsjedniku Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske sa zamolbom da im on preko svojih veza osigura primjereno uposlenje? A što se pak tiče njegove izdaje pjesničke ideje, o njoj jako dobro svjedoči upravo ovaj njegov intervju ako ga promatramo u cjelini. Pravi je pjesnik, naime, najviše zaokupljen svojom poezijom, pa o njoj najrađe i govori. No Babić u svom intervju o ovoj temi praktički nije izrekao niti slovca.
 
Neki komentatori već su ranije ukazali na Babićevu izvanrednu upućenost u prilike Katoličke Crkve u Hrvata. Autor ovoga teksta nije u mogućnosti procijeniti je li to zaista tako ili ne, no siguran je da je Babić vrlo slabo upućen u pitanja vjere, kao i inače u teološke probleme, ne samo one teorijske nego i one čisto praktične. Jer da je upućen, tada bi znao da njegov paničan strah od Crkve, svećenika, hostije i sl. predstavlja jasan simptom opsjednuća, a u prilog ovoj pretpostavci ide i govor mržnje takav kakav se čuje iz njegovih usta već četrdeset i više godina. Stoga mu preporučamo da potraži nekog dobrog (kvalificiranog) egzorcista, pa da onda uz njegovu pomoć riješi svoje probleme sa Crkvom, Bogom, biskupima, svećenicima i Hrvatima.
 
Pritom mu treba jasno dati do znanja da za obraćenje, pa prema tome i za spasenje vlastite duše, nikada nije kasno i da ma koliko duboko bili zabrazdili u grijeh, svaki od nas ima mogućnost da se, barem za svoga ovozemaljskog života, vrati s krivog puta i sretno doputuje do obećanoga cilja - sjetimo se samo Isusove prispodobe o radnicima u vinogradu u kojoj se naglašava kako će oni koji su radili samo sat vremena, u sutonu dana, primiti istu nagradu (vječno blaženstvo) kao i oni koji su radili od jutra i podnijeli dnevnu žegu. A ako ne vjeruje u te popovske bajke, onda bi mu trebalo poručiti kako istrajavanje u vlastitim zabludama ne predstavlja nikakvo junaštvo, a još manje moralni čin, nego glupost kojom se obesmišljava vlastita egzistencija, i kako se tek kroz stalnu težnju za bivanjem u istini postaje i dobar pjesnik i čovjek dostojan poštovanja.
 

Zdenko Kremer

Stožer niže pobjede i nastavlja uspješno braniti Vukovar

 
 
Kampanja SVI MI – za Hrvatsku svih nas, Documenta, Nansen dijalog centar i Europski dom Vukovar, u sklopu Dana interkulturalnosti u Vukovaru, organizirali su u petak 21. ožujka 2014., okrugli stol na temu "Europsko bogatsvo višejezičnosti - kamo ideš, Hrvatska?"Uz predstavnike tijela državne uprave, lokalne zajednice i organizacija civilnog društva, a prema odabiru Platforme 112, na okruglom stolu sudjelovali su i veleposlanici europskih zemalja; Švedske, Mađarske, Finske, Velike Britanije i Italije. 
 
Platforma 112 nije pozvala najaktivniju organizaciju civilnog društva u Hrvatskoj, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Nisu pozvali ni predstavnike Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, ni predstavnike vukovarskog zavoda HAZU-a.Kako bi se okrugli stol ipak održao u duhu demokratičnosti, Stožer je, kao i uvijek, demokraciju i ljubav pokazao na djelu došašavši sudjelovati u raspravi.
 
O manjinskim iskustvima u susjednoj Srbiji govorio je i tamošnji predstavnik hrvatske manjine. Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Tomislav Žigmanov naglasio je kako ni prijašnje, ni sadašnje vlasti u Srbiji nisu imale niti imaju razumijevanja za hrvatsku nacionalnu zajednicu koja tamo živi, te kako niti izbliza nemaju prava kakva ima srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj."U mjestima gdje je za službeni jezik proglašen hrvatski postoje problemi poput vođenja sporova pred pravosudnim organima kao i kod izdavanja dokumenta na hrvatskom jeziku te ostvarivanja prava na službenu komunikaciju sa predstavnicima srbijanskih državnih tijela", naveo je Žigmanov dodajući kako se i u Srbiji oštećuju dvojezične ploče, ali se, za razliku od situacije u Vukovaru, ne zamjenjuju novima.
 
Dražen Hoffmann iz GONG-a prezentirao je europsku politiku jezične raznolikosti. Na kraju izlaganja iznio je neistinu kako će provođenjem referenduma za približavanje hrvatskog zakonodavstva europskom, navodno biti uskraćena sva prava svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, izuzev srpske nacionalne manjine u nekim dijelovima Hrvatske.
 
Vlado Iljkić iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara detaljno je obrazložio o kakvom je referendumu riječ te je iznio dokaze kako se referendumom ne smanjuju prava manjina. Izlaganje i argumentacija g. Iljkića prihvaćeni su od skupa, pokušaj manipulacije predstavnika GONG-a odbačen je.
 
Prof. Dragutin Glasnović iz Stožera osvrnuo se na manjinsku stvarnost u domicilnim zemljama veleposlanika. Potom je izlagao o današnjoj situaciji u Vukovaru, o kršenju ustavnog zakona i Ustava od strane same vlasti RH, te o gaženju prava većine u ime lažne manjinske politike, koju čak ni pripadnici srpske manjine ne podupiru. Zdenko Cikoja, Ivica Banožić i Marjan Živković, te pripadnik rusinske nacionalne manjine Eugen Nađ, također članovi Stožera, izlagali su na istu temu. Članovi Stožera na rukama su nosili bijele vrpce,način obilježavanja nesrpskog stanovništva na okupiranim područjima. I njihova su izlaganja u potpunosti prihvaćena, a suočavanje sa zbiljom, u koju veleposlanici nisu imali uvida do samog dolaska u Vukovar, izazvale su duboke emotivne reakcije, posebice jedne veleposlanice koja je i zaplakala.
 

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Petak, 17/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 967 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević