Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Vice Vukov – najveća hrvatska pjevačka zvijezda

 
 
Svečanost otkrivanja spomenika Predsjedniku Tuđmanu upriličena je s ukusom, doduše uz primjetan nedostatak građana. Pored činjenice da je Predsjednik, konačno, prispio u Zagreb, podjednako je važna i jedna druga koja je promakla većini medijinih i inih kibica i analitičara (skoro sam napisao kanalitičara). U Zagreb, ali i Hrvatsku „službeno“ se vratio Vice Vukov. Ili, ako tko tako voli, konačno je, barem simbolički, dobio zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti. Ovaj hrvatski slavuj i prva prava i najveća pjevačka, estradna zvijezda. Nikad nadmašena, neka mi oproste i one koje su otišle „preko rijeke“ i one još pjevajuće. Njegova pjevačka i životna sudbina sigurno najbolje oslikava stanje u Hrvatskoj od šezdesetih godina do danas. Ne možda što nije bilo sličnih, pa i težih i tužnijih i ružnijih, već stoga što je ona bila vidljiva i postala je simbolična.
https://i.kfs.io/album/global/16903473,0v1/fit/500x500.jpg
Vice je na hrvatsku estradu, koja se tada nije tako smjela nazivati, a i bila je jugoslavenska, stupio naglo i odmah slavodobitno, 1959. svevremenskom pjesmom „Mirno teku rijeke“ (skladatelj Miroslav Biro, tekst Drago Britvić) pobjedom na festivalu u Opatiji. Od tada njegova je zvijezda sve sjajnija da bi najsjajnije sjala od 1969. do 1971. Kad je naglo i brutalno ugašena. Srbijanski „lijevi“, komunistički,  šovinisti (prvi Nin!?) „prepoznali“ su u njemu hrvatskog „nacionalista i šovinista“, dok su se „desni“ samo smješkali. Pritom u niti jednoj Vicinoj pjesmi nije bilo ni trunke nacionalizma, ni „Geigerovim brojačem“ za taj „fenomen“ nije ga se moglo pronaći, tek nepatvoreno domoljublje. Možda bi ga se najbolje moglo ocrtati i kao elegično. Jedna mu pjesma i nosi naslov „Dalmatinska elegija“ (autori Špišić- Benzon). Tu su i „Bodulska balada“ (autori Benzon-Bašić), „Pismo ćali“ (autori Zuppa-Runjić), „Suza za zagorske brege“ (autori Špišić-Bešenić) i druge sličnog ugođaja.
 
„Problemi“ iako su i do tada tinjali možda su nastali 1967. na festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Tamo je pobijedio s pjesmom „Vužgi“ (autori Pajo Kanižaj-Ivica Stamać). Nastupio je u prigorskoj narodnoj nošnji, po prvi puta, iako je to već bio festivalski običaj, a nakon pobjede u izravnom TV prijenosu jugoslavenske mreže rekao je: „Neobično mi je drago što sam mogao obući ovu našu divnu hrvatsku narodnu nošnju“. (Vice Vukov, „Tvoja zemlja, sjećanja na 1971.“, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003., str. 90.). Nakon toga, piše u nastavku: »na mene se „okomila“ simpatija jednih, ali i mržnja drugih“. Anekdotalno, tako ga je „krenulo“. Naredne 1968. godine glede Vicinog „šovinizma“ sve je već bilo dovršeno. Sudjelovao je naime na putujućem jugoslavenskom festivali „Pjesma ljeta 1968.“ i pobijedio s pjesmom „Darovi za svu djecu“ (autori Diana Bulat, supruga i Pajo Kanižaj). Organizatori („Ekspres politika“) tražili su od sudionika da na odjeći nose bedž Pesma leta 1968. na ćirilici. Vice se u ugovoru izborio da se za njega izrade bedževi „na svim jezicima i pismima krajeva kroz koje ćemo prolaziti“. „Tako su nastali bedževi s oznakama: Pesma leta 1968, na ćirilici, Pjesma ljeta, Pesem poletja (slovenski) te Kanga everes, kako se to kaže - na albanskom“ (V.V., str. 92.). Jedini ih je on nosio po Jugoslaviji.
 
Ne zaboravimo to je tek 1968. godina, a toliki udarac, pojednostavljeno, jezičnom unitarizmu. Na jesen iste godine stiže pjesma „Hrvatski kraj (Kanižaj, Bogliuni), pa naredne 1969. „Pjevat će Slavonija“ (autori Slavko Mađer, Branko Mihaljević) te „Suza za zagorske brege“, pa 1970. „Zvona moga grada“ (Britvić-Špišić) koja, čak!, spominje Boga. Iste godine u Krapini pjeva „Dobro mi došel prijatel“ (autori Vili Čaklec, Viki Glovacki) („Opasne“ li veze Glovacki-Vukov!) Festivalskoj večeri je nazočio i „najdražći gost“, pa je Vice morao nastupiti prvi. Navodi kako mu je taj nastup bio stresan, a neki izvori tvrde kako su ga pokušali natjerati da tkanicu okrene - naopako, na što nije pristao.
 
U „Sjećanjima na 1971.“ ne navodi puno detalja (drugom će zgodom, piše) osim kako mu je Anton Marti, režiser prijenosa, rekao da su mu zabranili snimati Titu dok mu plješće „kako televizijska publika ne bi vidjela da „najveći sin naših naroda i narodnosti“ plješće poznatom nacionalisti“ (Isto, str. 98.). I onda stiže jedna „povratnička“ „Svijet je velik“ (autori Britvić-Kabiljo), pa slijedi jedna „mirotvorno-globalistička“ „Neka cijeli svijet…“ (autori Milan Grgić-Alfi Kabiljo), poslije i „finale“ mjuzikla Jalta! Jalta! I kruna, „Tvoja zemlja“ (Britvić- Kabiljo) 1971. „Na neki način, ova je godina postala nenadmašan izraz čistog i jednostavnog domoljublja. Vjerujem da će i ova pjesma, jer participira sa svojim skromnim prilogom u tom velikom simbolu, ostati dugo u sjećanju ljudi. (“V.V., str. 100.). Da, postala je svojevrsnom himnom i točka na sve one koje je Vice pjevao o tadašnjem egzodusu koji nije bio ništa manji i bezopasniji od današnjeg. Stižu i zabrane, s repertoara skida ga prvo RTV Sarajevo (zar Sarajevo nije prvo „skinulo“ i Thompsona?). I od konca 1971. njegove pjesme se ne emitiraju, ploče se ne smiju prodavati, on ne smije nastupati punih sedamnaest godina.
 
Izbrisani Vice se vratio
 
Osmog prosinca 1971. odlazi na davno dogovorenu turneju, tko zna koju, u Australiju i u Hrvatsku se ne vraća do 1976. Za to vrijeme boravi i studira u Parizu. Po povratku se zapošljava u NZ MH (Matica odavno zabranjena). Možda mu je ured pritom samo zid dijelio od - milicije. Ovdje sam se uglavnom, „ovlaš“, dotaknuo njegovih pjesama (svaka čast, zahvala i slava autorima njegovih pjesama). Spomenut ću, kratko njegovu u javnosti slabo poznatu ili zaboravljenu djelatnost u Matici hrvatskoj, i kao člana Upravnog odbora, a i u „Hrvatskom tjedniku“. Sudjelovao je tako i na povijesnom sastanku i u odluci MH  o odricanju, raskidanju Novosadskog dogovora iz 1954. o jeziku. Matica ga od tada smatra bespredmetnim. Svjedoči kako je pri usvajanju te Izjave sjedio do Franje Tuđmana, koji mu je čak i čuvao mjesto do sebe jer je, skoro, zakasnio na sastanak. I što je onda prirodnije do li da se Tuđmanov spomenik otkrije s Vicinim „Tvojom zemljom“ i „Suzom za zagorske brege“.
 
Pri kraju: vrijeme Vicine zabrane, šutnje vrijeme je i hrvatske šutnje. Ponekad sam se pitao zašto je režim toliko progonio ipak pretežito jednoga pjevača. Odgovor je jednostavan - Vice je za Hrvatsko proljeće učinio i značio više i od Savke i od Tripala. Tko meni ne vjeruje neka pita, posluša, pročita i današnje srbijanske povjesničare i analitičare. Prema mom uvidu i osjećaju Vicine pjesme se prerijetko i danas puštaju na HRTV-u, kao da je riječ o nekoj osveti iz davnine. I za pouku, čak i povijesnu iz hrvatske popularne glazbe: srbijanski najveći neprijatelj, kako ga vide je opet jedan pjevač - Marko Perković Thompson. On je i u Hrvatskoj skoro zabranjen, zabranjen na HRTV-u, na ostalim televizijama s nacionalnom frekvencijom, u Puli, a „i šire“. U tiskovinama, ukupnoj mediji, samo mu deru kožu. Da je malo tvrđe vrijeme, da je malo hrabrosti kod njih skinuli bi mu i glavu - s guštom. Pustimo Thompsona, tek, „otpjeva“ li on mogla bi „otpjevati“ i Hrvatska. I zato je prevažno što je, makar i kao pokojni, Vice „pjevao“ pokojnom Predsjedniku. Nazire li se to tračak nade kako će obojica dobiti bolje mjesto u hrvatskoj povijesti?
 

Mato Dretvić Filakov

DA SE NE ZABORAVI - Pokolj u Joševici 16. prosinca 1991.
 

 
U Joševici, selu kod Gline, su 16. prosinca 1991. godine srpske postrojbe ubile 21-g civila hrvatske narodnosti a jednog teško ranile (uspjela je preživjeti Ana Šiftar teško ranjavanja). Nakon akcije Hrvatske vojske („Vihor“) u kojoj su poginula 22 pripadnika agresorskih snaga pripadnici paravojnih pobunjeničkih skupina (izviđačko-diverzantska skupina i dijelovi paravojne skupine „Šiltovi“) u znak odmazde upali su u selo gdje nije bilo vojske niti vojnih djelovanja. Ljude su ubijali gdje su ih zatekli (za stolom, u krevetu, na ulaznim vratima). Ubijeni su iz neposredne blizine iz automatskog vatrenog oružja. Ubijene osobe su bile starije životne dobi te četvero djece u dobi od 10 do 16 godina. Pripadnici paravojne postrojbe „Šiltovi“ su nakon dva tjedna ubili još troje Hrvata.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/12/jo%C5%A1evica-zlo%C4%8Din.jpg
Nakon pogibelji srpskih vojnika u borbama na Kupi (12. i 13. prosinca 1991.) episkop Nikanora i svećenik Srpske pravoslavne crkve na pogrebu održali su huškački govor koji je bio poticaj za osvetu. Ubijeni su civili koji nisu imali nikakve veze s akcijom Hrvatske vojske, koji su bili nenaoružani i u svojim domovima. O zločinu postoji dokumentacija, očevid na mjestu zločina je napravila srpska strana, 17. prosinca 1991. godine. „Uviđaj u Joševici obavili su istražni sudac Nikola Sužnjević, zapisničar Nada Rožić, kriminalistički tehničar Željko Simić, inspektor SJB Glina Dragiša Rebrača, te sudski medicinski vještak dr. Branislav Anđelković“. Srpske vlasti nisu ništa poduzele iako je bilo jasno da se radi o ratnom zločinu protiv civila. DORH je tek nakon 17 godina podigao optužnicu protiv šest osoba koje su nedostupne jer žive u Srbiji.
 
Prije agresije u selu Joševica je živjelo 150 stanovnika, tijekom agresije Srbi su ubili 32 Joševčana. Nakon pokolja Hrvata stanovništvo koje je stanovalo u selima oko grada Gline se iselilo (oko 7000 stanovnika) i prostor je bio etnički očišćen od Hrvata. Za ratni zločin u Joševici kod Gline 16. prosinca 1991. godine nitko nije odgovarao. Počinitelji žive u Srbiji ali nitko ništa nije poduzeo iako postoji istraga srpske strane iz koje je evidentno da se radi o ratnom zločinu nad civilima. Hrvatsko pravosuđe je tek nakon 17 godina (lipanj 2008.) podiglo optužnicu protiv 6 nedostupnih osoba. Sramotno i žalosno!

 

https://www.facebook.com/Hrvatski.Parlamentarni.Izbori.hr/posts/antropolo%C5%A1ka-istra%C5%BEivanja-u-i-oko-jasenovcahttpswwwfacebookcomzlo%C4%8Dini-u-hrvatsko/1084155728303515/

Kakve koristi od ostavke Aleksandra Vučića, ako nema ostavke Milorada Pupovca

 
 
Ako su u pitanju, kako kaže Višnja Starešina igre u laboratoriju Balkan, laboratorij (Balkan) treba uzvratiti. Treba se boriti protiv arhitekata laboratorija - na sudu. Za što postoje materijalni dokazi.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ea/Srpska_akademija_nauke_i_umetnosti_01_%288116577383%29.jpg/330px-Srpska_akademija_nauke_i_umetnosti_01_%288116577383%29.jpg
Nakon gradnje Kamengrada (Andrićgrada) Emira Kusturice, u kojem on planira snimiti igrani film o Jasenovcu, mislim da se može reći da je Jasenovac nit vodilja te igre u tom laboratoriju. Nit vodilja u klaonici Zapada. Kao što je Jakov Sedlar snimio dokumentarni film 100 godina srpskog terora nad Hrvatima, netko bi morao snimiti dokumentarni film o Jasenovcu (zloporabi Jasenovca) od 1945. do danas. Tu zloporabu popratiti autentičnim dokumentima koje imaju Roman Leljak, Blanka Matković, Igor Vukić, Vladimir Horvat, Josip Kljaković-Šantić, Vladimir Mrkoci, Tomislav Vuković, Nikola Banić, Stjepan Razum... Zbog svega toga o Jasenovcu, ja kažem da se zbog zloporabe Jasenovca, Jasenovac može (treba) tretirati kao najteže kazneno djelo. Kao najteži zločin u ratu, kao biološko oružje u miru. Zloporabu Jasenovca bi se moralo tretirati kao Mein Kampf. Jer je lažni Jasenovac bio uzrok rata, uzrok velikog krvoprolića, uzrok velikih razaranja i uzrok povrjede konvencije o miru i čovječnosti.
 
Nakon rata, Srbija u prostorijama UN-a izlaže neki materijal o Jasenovcu, 'autentičan'? Pa smo imali najavu snimanja srpskog igranog filma o Jasenovcu u Hollywoodu. Redatelj je trebao biti Steven Spielberg, a glavni lik glumac Robert de Niro. Pa se odustalo. Baš tu najavu pa odustajanje Hollywooda od suradnje sa Srbijom, Hrvatska bi morala kapitalizirati. Reći kako je u pitanju velika urota protiv Hrvata. U kontekstu toga, vjerojatno su arhitekti tog laboratorija shvatili da bi to ipak bio politički film iz Hollywooda. Pa su ga prebacili na lokalnu, balkansku razinu. A i na toj balkanskoj razini je prisutno ono internacionalno. Kao uloga profesora Gideona Greifa „stručnjaka za Auschwitz“ i portugalskog generala Carlosa Manuela Martinesa Branca - zamjenika šefa misije UNPROFOR-a za Hrvatsku i BiH 1994.-1996. Hrvatska bi zbog toga morala Portugalu poslati oštar diplomatski prosvjed. Hrvatska bi tog portugalskog generala morala pozvati na sud. Tom čovjeku na sudu reći da je Jasenovac bio uzrok rata u kojem je on bio u misiji UNPROFORA-a. Baš onaj Jasenovac koji je kopija igranog filma u kojem on ima namjeru igrati. Pa mu pokazati arhivske dokumente o Jasenovcu, i reći mu, ako voli nek izvoli.
 
Ja mislim da se može reći kako imamo Udruženi zločinački pothvat (UZP) Jasenovac. Na UZP Jasenovac i na presudu Slobodanu Praljku zavjesa o herojstvu Petra Tomića na Pearl Harbouru. Sad je Petar Tomić pravi hrvatski heroj, ne Slobodan Praljak.
 
Dok ovo pišem, razmišljam o prosvjedu protiv Aleksandra Vučića 21. 12. 2018. u Beogradu. Pitam se, je li to repriza prosvjeda Vuka Draškovića Slobodanu Miloševiću, ili prosvjed i protiv Vuka Draškovića i protiv Slobodana Miloševića? Tko zna, možda je u pitanju prirodna, spontana oporba i Draškoviću i Miloševiću. Možda je u pitanju katarza Srba. Ako postoje naznake da je u pitanju prava oporba Aleksandru Vučiću, Hrvatska bi u njoj morala tražiti saveznika. Hrvatska ima i legalno i legitimno pravo tražiti od te oporbe, da ta oporba traži od Beograda, da Beograd odbaci Milorada Pupovca i njegovu politiku u Hrvatskoj. Kakve koristi od ostavke Aleksandra Vučića, ako nema ostavke Milorada Pupovca.
 

Jure Vukić, Tribanj

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Utorak, 22/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1083 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević