Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Imamo zabranjeni i neobjavljeni rukopis komunističke povjesničarke koja se pokajala zbog laži o spašavanju djece

 
 
Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka koja se pokajala zbog laži o komunističkome spašavanju djece. Zabranili su joj tiskanje knjige jer je priznala da su zbrinjavanje djece zapovjedili Pavelić i Kvaternik, da su presudnu ulogu imali Caritas i Stepinac, a da je uloga Diane Budisavljević bila sporedna. Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić izjavio je kako bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka.
https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2020/08/NARCISA-LENGEL-KRIZMAN.jpg
Narcisa Lengel Krizman
 
Narcisa Lengel Krizman posebno je negativno ocijenila knjigu Pere Stanivukovića i Jurice Körblera iz 1986. godine o spašavanju djece, koji su to nazvali zločinom ne koristeći se pri tom ni jednim izvorom. NDH je početkom 1943. i službeno pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala. Postoji komunistička povjesničarka koja se pokajala što je u svojim knjigama prenaglasila ulogu Komunističke partije u „spašavanju djece“ u Drugome svjetskom ratu. Kad je u samostalnoj Hrvatskoj htjela objaviti knjigu u kojoj je htjela opisati kako je neke događaje interpretirala jednostrano, komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje te knjige!
 
Slučaj je nedavno u propovijedi spomenuo monsinjor Juraj Batelja, postulator kauze blaženoga Alojzija Stepinca, naglašavajući kako je „važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti“. Govoreći na misnome slavlju u svetištu Gospe Maslinske u zadarskoj četvrti Belafuža, dan uoči Velike Gospe, msgr. Batelja ustvrdio je da „komunistički sljedbenici zlorabe i Dnevnik Diane Budisavljević te ponavljanjem laži pokušavaju oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke crkve i blaženoga Stepinca“. Msgr. Batelja naveo je i ime komunističke povjesničarke. Riječ je o dr. Narcisi Lengel Krizman, i rukopisu njezine knjige pod naslovom „Spašavanje djece“, koji je nastao 90-ih godina. Knjiga je trebala imati stotinjak stranica uvodnoga teksta, a zatim bi slijedili zapisi o sudbinama pojedine djece, kako ih je autorica mukotrpnim istraživanjima uspjela odgonetnuti iz dostupnog arhiva.
 
Narcisa Lengel Krizman preminula je 2008. godine, u 74. godini života. U mirovinu je otišla 1991. kao zaposlenica Hrvatskoga instituta za povijest u kojemu je radila od 1961. godine. Reklo bi se, tipična povjesničarka iz socijalističkoga razdoblja, koja je do 1990. konformistički slijedila pravac što su ga trasirale ideološko-povijesne komisije Saveza komunista Hrvatske. Godine 1979. doktorirala je s temom „Zagreb u NOB-u i socijalističkoj revoluciji“. Bila je supruga komunističkoga povjesničara Bogdana Krizmana (koji je u svojim knjigama barem donosio brojne prijepise dokumenata pa i onih manje poznatih, često iz beogradskih arhiva). Teme poput „revolucionarnoga Zagreba“ i „Zagreb u NOB-u“ obrađivala je u različitim formama i oblicima (kronologije, članci, pregledi), no bavila se i sudbinom žena i djece koji su se zatekli u sabirnim logorima u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Danas možemo samo pretpostavljati što ju je potaknulo da istodobno s procesom hrvatskoga osamostaljivanja i demokratizacije društva ponovo krene pregledavati arhive i izvorne dokumente te ih uspoređivati s objavljenom građom.
 
Kao rezultat nastao je rukopis koji je trebao biti objavljen u zajedničkom izdavačkom pothvatu Spomen-područja Jasenovac i jedne privatne izdavačke kuće. Urednik serije bio je pokojni Slavko Goldstein. Prema nekim, teško provjerljivim informacijama, rukopis je već bio u visokoj fazi pripreme za tisak, kad je stigao nečiji veto. Institucije i osobe koje su bile uključene u ovaj izdavački proces nisu bile voljne dati rukopis na uvid. Time su još više pojačale znatiželju onih koji su ga htjeli pročitati.
 
Kartoteka Diane B. predana Arhivu 1987., a Mileta ju nije pronašao ni u deset godina
 
Iz primjerka rukopisa koji imamo na raspolaganju možemo zamisliti što je užasnulo njezine cenzore. Uz kritički osvrt na dotadašnje historiografsko-publicističke radove koji se tiču djece u ratu, vjerojatno je cenzorski užas izazvao i pozitivni prikaz djelovanja nadbiskupa Stepinca i katoličkih institucija (Caritasa i crkvenih redova) u zbrinjavanju i pomaganju ratom pogođene djece. I to u većini djece pravoslavnih roditelja. Narcisa Lengel Krizman tako u uvodu svoje monografije piše: „Svjesna sam da će izazvati moguće prigovore i polemike, jer se prezentiranom faktografijom, istraženošću i načinom izlaganja dijametralno razlikuje od svih dosad objavljenih radova o toj temi“. Diani Budisavljević dodjeljuje važnu, ali ipak sporednu ulogu: „Neprocjenjiva je zasluga D. Budisavljević što je od prolaska prvog transporta kroz Zagreb započela s izradom sveobuhvatne kartoteke.“
 
Usput, autorica objašnjava kako je kartoteka Diane Budisavljević oduzeta 1945. da bi zatim bila u Savjetu za narodno zdravlje SR Hrvatske do 1987. kad je, kako kaže – konačno! – predana Arhivu Hrvatske (današnjem Hrvatskom državnom arhivu). Silvestar Mileta tragao je u tom arhivu za kartotekom punih deset godina i – nije ju našao. Autorica se iskreno osvrće i na svoje objavljene radove o sabirnim logorima i dječjim sabiralištima: „Daljnjim istraživanjima utvrdila sam da su mnogi podatci netočni i manjkavi, neke sam događaje interpretirala jednostrano i donosila ocjene koje danas moram revidirati: prenaglasila sam ulogu Komunističke partije uopće, a osobito kad je riječ o njenom utjecaju u organizaciji Crvenog križa; u cijelosti sam zapostavila prikaz rada Caritasa.“
 
Slijede kritike radova Nikole Nikolića, Drage Kastratovića, Uroša Šoškića, Dušana Samardžije, Dragoja Lukića i drugih, u kojima Narcisa Lengel Krizman uočava brojne faktografske netočnosti, uobičajena preuveličavanja broja stradalih, tendenciozne, politikantske i propagandne zaključke. Te knjige, međutim, i dan-danas brojnim autorima služe kao znanstvena podloga za pisanje o ovim događajima. Po negativnim komentarima ističe se knjiga Pere Stanivukovića i Jurice Körblera iz 1986. godine. Ova dvojica autora, od kojih je jedan sve do nedavno pisao u hrvatskim novinama, usporedila su „kolonizaciju djece“, dakle udomljavanje u obiteljima, s Hitlerovim nacističkim projektom „Lebensborn“. Postupanje crkvenih institucija ocrtali su očekivano najtamnijim bojama. „Tako nam ova dva dugogodišnja, iskusna novinara akciju spašavanja djece proglašavaju – zločinom!“, piše Narcisa Lengel Krizman uočavajući još jednu zanimljivost. Stanivuković i Körbler, naime, u knjizi navode da postoji opširna dokumentacija o zbrinjavanju djece, pa i o umrloj djeci, u bolnicama, u zdravstvenim zavodima, domovima, na groblju Mirogoj, itd. „Onda i ja postavljam logično pitanje, ako su svi ti izvori bili dostupni, zašto ih autori nisu koristili kod pisanja svoje knjige?“, napisala je Narcisa Lengel Krizman.
 
Podsjećamo da je u to vrijeme u Srbiji trajala medijska priprema za rat protiv Hrvatske pa je iste 1986. godine, godine objavljena i trotomna publikacija „Koncentracioni logor Jasenovac, dokumenti“ Antuna Miletića, te niz drugih knjiga i članaka što su trebali srpsko javno mnijenje preparirati za predstojeće akcije. U rijetke pozitivne primjere historiografsko-publicističkoga pristupa tog vremena, Narcisa Lengel Krizman s pravom uvrštava knjigu Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, 1939.-1947., izašlu u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1990. godine. Pohvaljuje ga za nastojanje da prvi put napiše „kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja“. Uočava autorovo nastojanje da nasuprot dotadašnjoj bjesomučnoj propagandi o navodnome nasilju nad djecom, pokaže da Jastrebarsko nije bilo „logor u onom lošem smislu“, već prihvatilište za djecu u sklopu dječjega doma.
U nastavku autorica daje pregled sabirnih logora i prihvatnih centara iz kojih su djeca poslije protupartizanskih vojnih djelovanja, dolazila u dječja prihvatilišta (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te kasnije uz pomoć Caritasa bila udomljavana u brojnim obiteljima. Pri tome se koristi dostupnim dokumentima i prilično realno opisuje stanje u prihvatilištima i mjere koje su njihovi voditelji uz podršku državnih i zdravstvenih vlasti poduzimali za prehranu i ozdravljenje velikoga broja pristigle djece.
 
Premda i dalje robuje starim natruhama, napisala je da su spašavanje organizirali Pavelić i Kvaternik
 
Rukopis Narcise Lengel Krizman svakako je bitan pomak u odnosu na veliki broj radova, knjiga i članaka koji su ove događaje opisivali do 1990. godine. Velik iskorak je, također, i u odnosu na pristup kakav još uvijek prevladava u Srbiji, a neki njegovi tragovi mogu se pronaći i u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Ipak, ni njezin rukopis još nije oslobođen starih ideoloških natruha. Počevši već od naslova: „Spašavanje djece“. Iz cijeloga njezina teksta vidi se da bi umjesto riječi „spašavanje“, koja implicira da je djeci prijetila neposredna opasnost da budu ubijena, bilo bolje upotrijebiti „pomaganje, udomljavanje, zbrinjavanje, postupanje s djecom u prihvatilištima, liječenje i prehrana, itd.“ Zatim, prvo poglavlje joj počinje rečenicom: „Neosporna je činjenica da su najrazličitiji oblici terora bili osnovno obilježje cjelokupne ustaške vladavine, ali se ustaški teror, međutim, mora promatrati kao sastavni i nerazdvojni dio terora fašističke politike i njegove sveukupne politike na području Nezavisne Države Hrvatske.“
 
Nakon ove rečenice koja znači „sve i ništa“, dolazi sljedeća: „Ustaše se nisu obazirali na bilo kakve međunarodne konvencije i obveze…“, što je već faktografska pogrješka: ustaška je vlada te 1942. godine već pregovarala, a početkom 1943. i službeno je pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala.
 
Ali to su, vjerojatno, natruhe kojih se nije lako osloboditi nakon desetljeća života u jednoumnome društvenom sustavu. Daleko je važnije pohvaliti što se Narcisa Lengel Krizman usudila navesti da su dozvole i zapovijedi za preuzimanje djece na skrb u prihvatilištima koje organizira država dali poglavnik Ante Pavelić ili zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. Uvrstila je u tekst i izvješće njemačkoga predstavnika za prikupljanje radnika, koji je posjetio logor Staru Gradišku 12. lipnja te u izvješću piše da je obaviješten kako će odrasli pritvorenici iz tog logora biti upućeni u Njemačku, dok djeca „ostaju na brizi hrvatskoj državi“. U to vrijeme još praktično nije ni započeo protupartizanski pothvat na Kozari i izbjeglica s Kozare, pa ni kozaračke djece, još nije bilo u logoru. I to pokazuje da je odluka o zbrinjavanju djece donesena ranije, vjerojatno u dogovoru njemačkih i hrvatskih vlasti. Nijemcima je trebala radna snaga, dok je hrvatskoj vladi odgovaralo da se smire područja pobune.
 
Zbrinjavanje izbjeglica i velikoga broja djece do 14 godina operativno je vodilo Ministarstvo udružbe, uz pomoć Crvenoga križa, Caritasa, časnih sestara, zatim predstavnica Ženske loze ustaškoga pokreta, i dragovoljaca među kojima je važno mjesto imala skupina oko Diane Budisavljević. Svatko je imao određenu ulogu, a Narcisa Lengel Krizman ih opisuje – Diana Budisavljević veoma vrijednu oko vođenja kartoteke, organiziranja nabave novca, raznih potrepština i odjeće. Caritas je, piše Narcisa Lengel Krizman, imao „veliku i presudnu ulogu“ u zbrinjavanju djece i udomljavanju u obiteljima. To nije teško saznati iz obilja dostupne dokumentacije, ali – kako kaže autorica – ulogu Caritasa trebalo je promatrati „bez ideoloških predrasuda“.
 
A to, čini se, nije lako ni nekim sadašnjim autorima. Vjerojatno ih, kao i Narcisu Lengel Krizman, straši mogućnost da ih se proglasi „revizionistima“, onima koji prikazuju Nezavisnu Državu Hrvatsku u ljepšem svjetlu, zamalo da ju – „veličaju“. Zbog toga se ustručavaju i napisati jasnu kritiku djela kao što je film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Nedavno je dr. Mario Kevo, profesor povijesti s Katoličkoga sveučilišta, napisao članak o nedostatcima filma i razlozima zbog kojih bi trebalo povući odobrenje za njegovo prikazivanje u školama. Kao dobar poznavatelj ove teme, napisao je da se radi o „jednostranom djelu“, „rezultatu osobnih impresija redateljice filma, koja u njegovoj pripremi nije otišla dalje od samog Dnevnika“. „Pri tome se dnevničkim zapisima pristupilo iznimno selektivno. Film svakako ne predstavlja potpunu i kvalitetnu sliku o radu Diane Budisavljević za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, zaključio je Kevo. I dodao: „Pišući ovako nešto svakako se izlažete već uobičajenom etiketiranju da ste revizionist ili pak da koketirate s desnicom.“
 
Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić u sličnoj je autorefleksiji izjavio da bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka. Autorevizija Narcise Lengel Krizman nije tako radikalna kako to sugerira Bilandžić, ali jasno ukazuje na goruću potrebu da se hrvatska povijest iznova opisuje i to sa što manje predrasuda i straha.
 

Igor Vukić, Hrvatski tjednik

Naš problem nije gripa već demografija, gospodarstvo, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral

 
 
Malo ljudi se uopće zapita odakle jugoslavenstvo kod Hrvata, i koje su sile taj pokret i ideju podržavale i iz kojih razloga. Sklavinije su za Bizantince niz nestabilnih državnih tvorevina, više plemenskoga tipa koje oni uzimaju sa paušalno i sa omalovažavanjem, i često puta u tekstovima miješajući i brkajući etnose. (Ana Komnena, Zonara, Porfirogenet, Skilica, Kekaumen...). Talijani (koje mi podrugljivo nazivamo Puljizi po regiji Puglia, Apulija) sve uopćavaju imenom Slavi, Schiavoni, dok Crkva koja voli statičnost i nepromjenjivost pojmova inzistira na povijesnom Iliriku. U vrijeme pape Siksta V. postoji (katolički jasno) Ilirski zavod sv. Jeronima, kojemu Slovenci ne pripadaju. Istaknuti pojedinci iz hrvatskoga okružja sebe nazivaju na osmanskom dvoru narodnim imenom Hrvat, Bošnjak.
https://i.pinimg.com/originals/b0/21/9d/b0219d07b16743b8ef3507f609f0418a.jpg
Svećenik renesansni na Hvaru Pribojević u Zgodama i podrijetlu Slavena fantazira i mitologizira, dok benediktinac Mavro Orbini u "Kraljevstvu Slavena" koja je jako utjecala svojim sveslavenstvom na to kako doživljavaju Slaveni sami sebe naspram Osmanlijama, Veneciji, Beču opisuje (često sa grješkama) povijest južnih Slavena.
To djelo je preveo na ruskoslavenski učeni Teofan Prokopievič, grkokatolik iz Kijeva (ukr. Kyiv). Svoj jezik Orbini naziva dubrovačkim(!). Niz jezikoslovaca djeluje od isusovca Marina Temperice, koji je bosanski govor smatrao idealnim za zajednički jezik (misleći po svemu sudeći na istočnohercegovački), pa do isusovca Bartola Kašića koji tu stvar sretno privodi kraju početkom XVII. stoljeća. Tu su i Mikalja, Vrančić, te naravno zanesenjak svećenik Križanić koji želi pounijatiti ruskoga cara i stvoriti miks hrvatskoruski kao esperanto za Slavene. Tada Crkva osjeća slabljenje Osmanskoga carstva i želi iskoračiti na istok, podižući hrvatski jezik na sveučilišni rang (vidjeti radove isusovca Vladimira Horvata, dominikanca Stjepana Krasića, te svećenika Ivana Goluba, pjesnika). I Gundulić želi da se Slaveni ujedine pod žezlom poljskoga kralja. Francuskom revolucijom postaje opet aktualno nacionalno pitanje, mađarski visoki činovnik Sava Tekelija krajem XVIII. stoljeća tiska kartu Velike Srbije, a Jovan Raič piše historiju Hrvata, Bugara i Srba.
 
Razgovor ugodni naroda slovinskoga piše Kačić nakon što je Venecija fra Filipa Grabovca utamničila zbog hrvatovanja, Kačiću je jasno koji su krajevi hrvatski za razliku od Tekelije koji bi Srbiju dodao Dalmaciju, BiH, Slavoniju. On (Tekelija) piše 1802. austrijskome caru Franji I., ali njegove ideje prihvaća Napoleon stvarajući Ilirske provincije od Slovenije i južne Hrvatske. Na masonsku shemu su se uhvatili i Toma Bassegli koji bi stvorio državu južnih Slavena bez Slovenije (kasnije nadodaje Kranjsku), Istre, Vojvodine, Makedonije, Bugarske, te sa Hrvatskom, BiH, Srbijom do Prištine i Niša. Francuskim masonima se ta ideja svidjela kao mogućnost prodora na Balkan, dočim su Englezi (Palmerstone) nastojali da se Mađarska odcijepi od Austrije, te pridruži Rumunjima i južnim Slavenima u novu uniju. Tada u Dubrovniku srbofil Medo Orsat Pucić (Pozza) zagovara približavanje Mađarskoj.
 
Postojali su i planovi da se talijanska flota iskrca na hrvatskoj obali, te da se izvrši ustanak u Vojnoj krajini, taj plan je morao biti poznat Kvaterniku koji je napravio donkihotovski pokušaj ustanka u Plaško, među hrvatskim Srbima. Naši ilirci su ilirskim imenom jako pogriješili; Srbe i Slovence nisu pridobili, a Hrvati su se osjećajući se preslabim, rascjepkanim i malenim prema Mađarima, Austrijancima, Turcima i silno se bojeći talijanske, pa i njemačke moći postali mnogi rusofilima (kratko vrijeme Kvaternik, Strossmayer, Kukuljević, pa i donekle Radić i hrvatski komunisti).
 
Milan Marjanović, istaknuti mason vukao je konce Hrvatsko-srpske koalicije, koju je zatekao na vlasti u banskoj Hrvatskoj Prvi svjetski rat sa Pribićevićem na čelu Sabora. Hrvatski Srbi su djelovanjem SPC-a očuvali narodnu svijest, malo ih se osjećalo Hrvatima, ali dosta ih je bilo (posebno među visokim časnicima) lojalno Austriji. To što su Hrvati palamudili sa hrvatsko-srpskim jezikom, pravili dogovore o zajedničkom jeziku (bečki književni dogovor 1850.), veličali masona Vuka Karadžića (iako je Stulli već početkom XIX. stoljeća zgotovio rječnik i pravila našega sadašnjega jezika, da ne računamo Kašića i ekipu svećenika prije njega), uvrštavali srbijanske pisce u lektiru, zanosili se Beogradom - to je naš problem i naš somnabulizam, za to Srbi ne snose krivice.
 
Srodnost jezika (ili stvaranje zajedničkoga standarda) ne mogu popraviti različite geopolitičke interese niti promijeniti stoljećima formirane mentalitete zbog pripadnosti različitim civilizacijskim matricama. Jasno, Hrvatska nije imala razvijene ekonomije ni građanstva, i njene zanose slavenstvom možemo usporediti sa stoljetnom fiksacijom (snovi i obožavanje) Crne Gore na Rusiju, tipa nas i Rusa 200 milijuna! Nažalost opet  kod nas vlada jugoslavustvujušča ekipa. Ne želim kazati da Jugoslavija kao neka Noina arka nije donekle zaštitila od posezanja Italije, Njemačke, Turske. Iako je jasno da je velikosrpski režim bio korumpiran, brutalan i socijalno neosjetljiv ipak ni Španjolska, Italija, Rusija, Njemačka i dr. sile onoga vremena nisu djelovale pitomo ni kultivirano. Jugoslavija je rezultat Hladnog rata, kad je Sovjetski Savez nestao nestala je i ona. Neke solidne stvari jesu tada urađene i svakako jest bila korak prema hrvatskoj državnosti, ali ona se održavala na zapadnim kreditima, gastarbajterima i turizmu.
 
Mi danas moramo se osloboditi bilo koje magle, i jugoslavenske i europske i druge, jer gubeći industrijsku proizvodnju, poljoprivredu, obrtništvo,demografiju (iseljavanje i nizak natalitet), naftnu kompaniju (bravo Mađari!), banke i hotele mi postajemo samo jedan pijun Mitteleurope kojega ona može i odbaciti bude li joj to u interesu. Mi još uvijek moramo dokazivati ukupan broj žrtava rata i poraća i sramiti se za Jasenovac, dočim jednako krvava Srbija ne osjeća nikakvu krivicu za Nedićeve logore i četničke zločine. U svemu tome najsimpatičniji su braća Bošnjaci, oni se ponašaju kao da u NDH nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Dakle, država traži državotvorstvo, traži planove, programe, saveznike u ostvarivanju interesa, traži strategiju, traži mozgove a ne snove i bajke! Naš problem nije gripa već demografija, ekonomija, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral.
 

Teo Trostmann

Naš vrli lider je okružen poltronima, a od države nam je napravio malu srbiju

 
 
Tolerancija je izuzetno za..bana riječ. Jer se može tumačiti na više načina. A nekada je definicija bila vrlo jednostavna: “Živi i pusti druge da žive”. Pošteno i pravedno. Ali ako ćeš me vrijeđati samo zato što se ne slažem sa tvojim izopačenim stavovima i načinom života, onda nemamo što pričati.
https://interactblogs.files.wordpress.com/2013/01/poster-v2-cropped-e1358958843806.jpg
Nikada nisam ni razmišljao o pederima, dok mi nisu počeli gologuzi paradirati pod prozorom i glumiti mater i ćaću. I njima bi trebalo dat’ dijete na usvajanje? Nema teorije. Dragi Bog je lijepo definirao tko je muško a tko žensko. A svi znamo kako djeca dolaze na svijet. Ako vam fali jedan od dva reproduktivna organa, znači da to nije za vas. Nabavite: ticu, kenjca, kokoš, mravojeda ili čudnovatog kljunaša i odgajajte ih kao dijete. Više od toga NE MOŽE! Zašto? Jer nije PRIRODNO. Nikada me nije interesirala ni boja kože. Sve dok mi mediji nisu počeli sugerirati da bi se nekome trebao ispričavati jer sam bijelac?! Jeste li ikako normalni? Ne samo da sam ponosan što sam bijel, nego se osjećam počašćen. Zašto? Da se p*zde čude. Nije mi smetala ni drugačija vjera. Dok mi niste na silu počeli propovijedati svoju, i govoriti kako moja ne valja. Nikoga nisam pitao ni za podrijetlo, a vi ste počeli kriviti moje pretke za vaše jadne i mizerne živote.
 
Sad je dosta. Od mene ste napravili rasista i homofoba (po vašoj terminologiji). A to nisam. Samo želim svoj mir. A natrag ne mogu i ne ću. Jer sve ima svoje granice. Više nemam ni najmanju želju živjeti s vama. Multikulturalizam je mrtav. Prošlost i utopija, koja skoro nigdje na svijetu više ne funkcionira. U SAD-u si nekada mogao ostvariti “američki san” i od siromašnog migranta postati uspješan. Dok se nisu pojavili crni kriminalci i antife, i raz..bali sve što je vrijedilo. A sve to pod dirigentskom palicom globalista, koji se kao zalažu za “jednakost”. Poanta? Od..bite od mene i vratite se u svoje “ormare”, jer nemamo apsolutno ništa zajedničko. Pretjerujem? Ne. Samo spaljujem iluzije.
 
Obratna psihologija zna biti izuzetno korisna. Ako se pravilno koristi, štedi i vrijeme i živce. Primjer? Ako su IMBex i YUtarnji za, ja sam protiv. Uopće ne moram pročitati tekst, jer u startu znam da lažu. Dovoljno je samo pogledati naslov. Ako Večernjak kaže da je Karolina napravila “skandal” u Saboru, to znači da im ga je “zavukla” iz kornera. Ali ovi to još nisu skontali. Stvarno nema smisla čitati jugo smeće, da bi “znali što neprijatelj misli”. To već odavno ne pije vode. Shvatimo već jednom da svakim klikom na njihove portale, direktno financiramo NEPRIJATELJA.
 
Pojasnio bih još jednu stvar. U zadnjem tekstu sam spomenuo Generala Drinjanina u pozitivnom kontekstu. I iza toga stojim. Čvrsto. Nakon toga sam u inboxu našao par poruka, u stilu: “Što ti to treba, vidiš da nam stalno govore da smo Ustaše?” PO 116. PUT PONAVLJAM: “Za njih ćemo biti i ostati Ustaše, dok god dišemo!” Bez obzira kako se ponašali. Druga stvar. Po čemu su to: Luburić, Boban, Francetić i ostali Hrvatski bojovnici, negativci i zlikovci? Po onome što su nas učili u titinim školama na “časovima istorije”? Ili po iskazima “verodostojnih svedoka”? Ispričavam se, ali ja partizančinama i četnicima ništa ne vjerujem. Na primjeru Domovinskog rata, najbolje vidimo kako se lažira povijest. Još par godina propagande, i ispast će kako su naši tenkovi ušli u Kragujevac. Ovo je moj stav, a kome se ne sviđa neka ne čita.
 
Slična je stvar i s ovom PLANdemijom. Masku još stavio nisam, a sa poznanicima se rukujem. Izuzetak su stariji susjedi. Oni su skroz isprepadani i s njima nema smisla polemizirati. Treba li uopće spominjati da redovito gledaju pressice stožera, a “Dnevnik” im dođe kao Nedjeljna misa. Ako osjetim da sam prehlađen, izmjerit ću sam sebi temperaturu. I eventualno razmutiti Bayer C. Ali nikakvo cjepivo ne dolazi u obzir. Doktoru sam rekao da zapiše par stvari u moj karton. Citiram: “Ne odgovaram za svoje postupke u slučaju prisilnog “vakcinisanja”. Neka stoji, za svaki slučaj. Ne pita jest’.
 
Održavam higijenu i perem ruke kao i dosad, tako da uopće ne vidim problem? Kažu: “Ne možeš glavom kroz zid”. Mogu, kume. I kroz armirani beton ako treba. Zdrav sam i LOGIČNO JE da ne mogu nikoga zaraziti. Ali nisam mačka, pa da imam 9 života. Imam samo jedan, i proživit ću ga onako kako ja smatram da je ispravno. Nikome ne smetam, niti ga dovodim u opasnost.
 
Normalno da se sa ovakvim stavom plaćenici ne slažu. Jer nas treba konstantno držati u strahu. Uzmimo za primjer “naučnike” Lauca i Đikića. Njih dvojica su najbolji primjer, da diploma ne garantira visok IQ. Pogotovo ako je ista financirana od strane “Otvorenog društva” barba Soroša. Genetika kume, samo genetika. Sad fino idite doma, pa materi prodajite muda pod bubrege. Vrijeme i alternativni (slobodni) izvori informacija ipak daju plod. Ljudi su sve više svjesni da je corona i sve vezano uz nju, jedan veliki igrokaz NWO (novog svjetskog poredka). Sa ciljem manipuliranja masama. I sotonjarama je to jasno, pa očajnički pokušavaju spasiti što se spasiti da. NU sad ovaj naslov: “Najugledniji njemački patolozi tvrde: “Pacijenti umiru od bolesti COVID-19, a ne s njom.” Čim vidim riječ “ugledan”, ne da mi se riga, nego mi se povraća. Ta je riječ odavno postala sinonim za laž i prijevaru. Nažalost, još uvijek ima onih koji se boje. Lijek? Ugasi par dana TV i internet, i svi će simptomi nestati. Kao rukom odneseni. Jer šansa da ćeš pokupiti virus, ravna je onoj da ćeš pronaći domoljuba u vrhu HDZ-a. Pa ti sad misli.
 
Nema dana a da neko od poznatih “spontano” ne prizna da je prebolio coronu. I onda naciji priča svoja tragična iskustva. Javio se i mali mudžahedin Emir Hadži… (svašta-nešto). Onaj što snima reklame po Hrvatskoj, a u slobodno vrijeme pljuje po njoj. Pa veli efendija: “I kosa me je čak bolila!?” Žalosni mu i nana i dedo, i obadvojica daidža. Drugarice i drugovi, pripadnici manjina. Nisam slavan, ali vam teškog srca moram priopćiti kako sam i ja prebolio coronu. Imao sam samo jedan simptom. Bolila me neka stvar! Molim gospon Capka da mi objasni, je li to atipično za ovu vrstu virusa? Sreća moja pa je u blizini bio uvijek perspektivni Gordan Dudlaček. Drevnim indijanskim metodom “duvanja”, uspio je riješiti problem. Još samo da se sjetio oprat zube…
 
Prije nekoliko dana vidim naslov: “Dragi vođa na Golom otoku.” I vrijeme je bilo, mislim u sebi. Kad sutra, novi naslov: “Vratija se Šime”. E jebaji ga… Zašto je uopće išao? Reklo mu. Tko? Oni kod kojih ide po mišljenje.
Naš vrli lider je okružen poltronima, a od države nam je napravio malusrbiju. I kao takav, nema NIKAKAV legitimitet odavati počast žrtvama bravarovog režima. Ali trebalo je i to odraditi. Reda radi. Za koju godinu će djeca u školi učiti, kako je znameniti Premijer oštro osudio zločine nad ‘Rvatima. Zajebajem se. Nema više ni škole, ni učenja. Zajebi sinko sve znanje ovoga svijeta, i samo budi politički korektan. Bjanko diploma te čeka i sva su ti vrata otvorena. Tako piše u manifestu, pod nazivom: “Novo blentavo – nema više povratka na staro”. Za to vrijeme, MAHNITI je stvarno umislio da je reinkarnacija tite. Onoga pravog, s jednom nogom. Pa je jamio i brod i helikopter. I pri tome potrošio stotinjak tisuća kuna. Ima se – može se. Ipak nije zaboravio otići u Grubore, i prigodnom pjesmicom odati počast žrtvama corone. Alal ti bre vera, junače!
 
Ovo sad nema veze sa mnom. Odnosi se na sve one, koji su bez ikakvog razloga izbačeni iz “domoljubnih” FB grupa. A očito je da netko iz pozadine, njima upravlja. Pojedini admini su se toliko uživili u tu ulogu, da su za..bali i “ugledne” Gongove, Documente i Faktografe. Tako to obično biva, kad papku daš vlast. Pa se tako bez problema objavljuju tekstovi s IMBexa, intervjui sa Furijom Radinom, Glavatim Bojanom itd. A za ljude koje godinama pratim i čitam njihove DOMOLJUBNE komentare, više nema mjesta. Prava slika današnje Hrvatske. Postali smo manjina i online, i offline. Pa ne popizdi?
 
Da ni malo ne zaostajemo za “belosvetskim dangubama”, potvrđuje činjenica da i mi imamo svog Soroša. Emil mu je ime, a Tedeschi prezime. Dobar je drugar sa Zorangutanom, a ni Andrea mu nije mrska. Svojim mukotrpnim radom i odricanjem, uspio je u Sabor ugurati nekoliko ultra-kretenoida. Od milja nazvanih “Možemo” (što?). Kao i u vascjelom progresivnom svijetu, postavlja se pitanje kako je zaradio prvi “meleon”? Uz malu pomoć “prijatelja”, crvene orijentacije. A sad je trebalo vratiti uslugu. Za sve one koji misle da se drug Emil bavio kojekakvim malverzacijama, decidirano tvrdim da griješe. To je jako pošten momak. Sama činjenica da mu je zgrada pošte odmah preko puta stana, govori sve. A inače je i jako fin. Jer su ga iz fine obitelji izbacili… Je.ena su vremena nastupila. Čim ne ideš za stadom, automatski si teoretičar urote. Ali to je već ofucana i prozirna fraza. Tko je koristi? Samo oni, koji tobom ne mogu manipulirati. Mislim da je bilo dosta iživljavanja nad tipkovnicom. Jer cijeli ovaj tekst bi mogao stati u jednu rečenicu: “Tko drugome jamu kopa, ne čini proljeće.” (Winston Churchill) Ili tako nešto….
“ZA DOMOVINU SPREMNI”
 

Ivica Ursić, https://www.facebook.com/uvijek.nedjeljom

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Ponedjeljak, 28/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1555 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević