Get Adobe Flash player
Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Erdoğan zaprijetio Europi vojskom migranata, Izetbegović ih prosljeđuje...

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad...

Veliki političari nisu veliki za života

Veliki političari nisu veliki za života

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek...

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Mlada "lavica" sa selektivnim...

Svi krivi za loše, a

Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

Još ćemo svi biti krivi za nenormalnu PUKY-PLENKY...

  • Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    četvrtak, 17. listopada 2019. 14:24
  • Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:25
  • Veliki političari nisu veliki za života

    Veliki političari nisu veliki za života

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:17
  • Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:11
  • Svi krivi za loše, a

    Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:02

Kako je ponižen i ubijen slikar Branko Popović?

 
 
Branko Popović (Užice, 1882. – Beograd1944.) bio je srbijanski slikarlikovni kritičar, profesor i dekan Tehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je Užicu od oca Stojana, osnivača tvornice fabrike čohe i deka u Užicu, i majke Femke. Završio je 1905. Tehnički fakultet u Beogradu. Poslije toga je učio slikarstvo u Münchenu u crtačkoj školi H. Knira (1905.-1906.), zatim na Umjetničkoj akademiji kod Ludwiga Hertericha (1906.-1909.) i u Parizu (1909.-1912.). Objavio je veći broj kritika, ogleda i studija o umjetnosti. Naslikao je oko 100 djela, od kojih je 80 sačuvano. Bio je jedan od osnivača Umjetničke grupe „Oblik“. Izlagao je na zajedničkim izložbama u Parizu (1919.), Philadelphiji (1926.), Londonu (1930.), Rimu (1937.) i na 22. Bijenalu u Veneciji (1940.).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/93/BrankoPopovic_autoportret.jpg
Sudjelovao je u Balkanskim ratovima, ranjen je kod Kumanova, a također je bojovao i u Prvom svjetskom ratu. Kao oficir VII. pješačkog puka dobio je čin potpukovnka. Dobitnik je ordena za hrabrost u Prvom i Drugom balkanskom ratu i francuskog križa Legije časti sa palmama u Prvom svjetskom ratu.
 
Izabran je 1914. za docenta na Tehničkom fakultetu. Bio je arhitekt i između dva rata jedan od najpoznatijih srbijanskih slikara. Uoči Drugog svjetskog rata bio je dekan Tehničkog fakulteta u Beogradu. Bio je član Demokratske stranke. Poslije sloma Jugoslavije, biva zatvoren u logoru na Banjici. Nijemci ga vraćaju na funkciju dekana Tehničkog fakulteta. Dionik je u izradi tzv. Srpskog civilnog plana s ostalim srpskim intelektualcima (ČajkanovićemS. Stefanovićem itd.). Imao je prilike pobjeći s obitelji, ali je odabrao ostati sa svojim narodom. Odbio je prije rata mu ponuđeno mjesto gradonačelnika Beograda. Tijekom rata je nastojao spasiti i skloniti  slike i drugo nacionalno blago od okupatora.
 
Nakon ulaska partizana je pritvoren. Nekoliko dana poslije pritvaranja Popovića obitelj je posjetio njegov prijatelj, poznati komunistički slikar Đorđe Andrejević Kun. Pri kraju večere Kun, stojeći u uniformi, priupita gospođu Popović da mu preda Brankov atelje, na što se ona zaprepastila i kazala da joj je muž živ. Kun se zbunio i problijedio. Nakon mjesec dana partizani su ih iselili a u njihov stan se uselio drug obiteljski "prijatelj" - Đorđe Andrejević Kun. Slikar Mihailo Petrov svjedoči da je bio u velikoj skupini slikara pozvanih na gozbu u Kunovo "vlasništvo". Društvance je blagovalo za velikim stolom od mahagonija (koji je naravno pripadao nekada Popovićima) kada je Kun podigao pehar i nazdravio: "Ovo je servis Branka Popovića. A ovo su njegove čaše. Pijte iz čaša Branka Popovića!" Prema jednoj verziji slikareve smrti Popović je ne želeći trpjeti klevete i uvrjede ošamario udbaša iz šume nakon čega ga je ovaj ustrijelio.
 

Teo Trostmann

Piše ćirilicom, ali kancelarija, a ne ured!

 
 
Ni Suverenisti nisu isti. Samo je jedan premijer suverenist i suvremenist.
Očito je previše imigranata i novinara koji iskrivljuju lijepi nam hrvatski.
Očekujemo da će ministrica poljoprivrede ozakoniti zanemarenu roštiljadu
Osjećamo velik napredak otkako nema šegrta, šustera i bolničarki.
Otkud u mladićima tolika mržnja.
Paoraši su bili bolji seljaci od seljačina.
https://i2.wp.com/blog.bookyourhunt.com/wp-content/uploads/2017/10/ramsfighting.jpg?fit=900%2C600&ssl=1
Prava mačka može leći gdje hoće i kada hoće.
Prave li si Vukovarci problem zbog latiničnog ili ćiriličnog pisma ili radi hrvatskih ili srpskih riječi na obavijesnim pločama?
Razni su motivi ratovanja, a neki latin reče da se borio protiv ćirilice.
Siromašne cure nose kratke hlačice, a dečki duže.
Skrbnik i staratelj misle isto, samo obrnuto.
 
Strančice bi rušile vlast, a vlast njih. Tko je jači – taj kvači.
Suverenisti obećavaju, ako slučajno zavladaju, suverenu vlast poput pokojnog samoupravljanja.
Terrorizmom se bave samo seljaci.
TV bi reporterke trebao opremiti – špangama.
U Vrapču nema mjesta za tolike šokirane.
Vući za nos nije lijepo, a vući za rep je opasno.
Vukovarska dvojezičnost: Vukovar je, a ne Vukovar, stari hrvatski grad.
 
Piše ćirilicom, ali kancelarija, a ne ured!
Zabrinjavajućih izjava ima u izjavama i obećanjima predsjedničkih kandidata.
Za naprasni raskol perspektivne desno-lijeve stranke hrvatski se kaže – rasprd.
Zahvaljujući tv komentatoru Jeli nogomet se počeo igrati „prema naprijed“.
Zašto o vukovarskim ćiriličnim i dvojezičnim pločama mudruju polupismeni političari, a ne učeni jezičari?
Ženske se udruge ne bore za ravnopravnost spolova propagiraju grudnjake, a taje podkurnjake.
Život je zelje: slatko i kiselo.
 
TJEDNE IZJAVE
 
Milanović: Rat u Afganistanu nije naš rat.
Mesić: Branitelji su samo obranili ono što su partizani oslobodili.
 

Martin Jakšić

Sramno suđenje vukovarskom branitelju Marijanu Živkoviću

 
 
„Kad u šumi gorostasa,
padaju najsnažniji hrastovi i borovi,
šikara se u nju naseljava.“
 
U prošli četvrtak, 19. rujna, započelo je na Općinskom sudu u Vukovaru, ponovljeno suđenje vukovarskom branitelju Marijanu Živkoviću, zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi Policijske postaje, u rujnu 2013. godine. Potporu branitelju Marijanu Živkoviću, pred zgradom suda, dali su skupina branitelja i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava.
https://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2019/07/marijan-zivkovic.jpg?fit=860%2C545&ssl=1
Vukovarski Općinski sud u prvostupanjskoj presudi 2016. godine oslobodio je gospodina  Živkovića, ali je slučaj nakon žalbe Državnog odvjetništva prebačen na sud u Pulu, na kojem je sutkinja odbacila psihijatrijski nalaz sudskog vještaka koji je korišten u prvostupanjskom postupku i slučaj vratila na ponovni postupak u Vukovar.
"Već šest godina čovjeka rastežu po sudovima, žrtva ponovno postaje žrtva i ne znam kamo ovo vodi i kome koristi", rekao je predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara Franjo Šoljić.
A sAli, sutkinja Općinskog suda u Vukovaru Mira Rajš, na početku ponovljenog suđenja, zatražila je novo psihijatrijsko vještačenje, nakon kojega će biti zakazano i novo ročište.
"Ne slažem se sa svim ovim. Ne dolazi u obzir nikakva abolicija, niti oslobađanje ako nije pravno. Idemo na treće vještačenje pa ćemo vidjeti što će biti. Ne kažem da je Vlada kriva za ovo, ali netko je kriv zašto su ploče postavljene. Ja nisam mogao prijeći preko toga", kazao je novinarima Živković nakon izlaska iz sudnice.
"Već šest godina čovjeka rastežu po sudovima, žrtva ponovno postaje žrtva i ne znam kamo ovo vodi i kome koristi".
 
Sudnica. Malen, skučen prostor. Za stolom sjedi sutkinja. Sva nekako siva i ispijena. Strogoga izraza lica i namrgođena. I sva u nekom grču.
Prebire nervozno po spisima i sokolovim okom evidentira nazočne promatrače i slušatelje u sobičku.
A tamo, negdje u zadnjem redu, okružen prijateljima, sjedi Marijan Živković, hrvatski branitelj i otac dvojice poginulih sinova u Domovinskom obrambenom ratu.
Naizgled miran, staložen, čvrst. Na licu nikakva grča, nikakve mržnje. Čak ni prezira. Samo mir. I tuga u očima koja traje….  traje i ne prestaje.
„Časna“ sutkinja otvara suđenje.No, u jednom trenutku,  gospodin Marijan Živković se diže na noge i moli za riječ: 
“Izgubio sam dva sina u Domovinskome ratu. Pitam, zašto su ćirilične ploče postavljali po noći, netko je kriv za to, a ista takva ćirilica pisala je i na bombama koje su padale na Vukovar. Ubili su mi dva sina, jednoga četnici, a drugoga JNA”, rekao je Marijan Živković.
 
A sutkinja, onako bešćutno, strogim glasom, prekida ga i počinje mu držati prodiku. Autoritativno i s visine:
 „Ja sam dobila predmet koji moram riješiti“, kaže sutkinja.
̶  Sutkinjo, mogu li ja nešto reći?  ̶  pita gospodin Živković.
̶  Da-a-a-aa!  ̶  dubokim, oštrim glasom i pomalo otegnuto, odgovara sutkinja.
̶  Ja se ne slažem s nikakvim umanjenjem moje odgovornosti. I ne slažem se da se završi s ovim. Da se ide opet na vještačenje.
Meni je 8o godina pa neka bude…
̶  Gospodine Marijan Živković, Vi ste bili tamo gdje ste bili. Sami ste se stavili u situaciju da sad budete ovdje. I molim Vas, nemojte patetično nastupati i poštujte prava postupka i prava ove javnosti!
̶  Poštuju li se moja prava i moja dva sina?  ̶   dodaje gospodin Živković. Ići ćemo ako treba do sto godina. Nikakva olakšanja ne tražim.
̶  Gospodine Živkoviću, meni je duboko žao zbog Vaših sinova, duboko. I svih sinova ove Hrvatske zemlje. Svih sinova! Ali, molim vas, sinovi se žale u tišini, nemojte mahati njihovim imenima, ovdje po sudnici. Sinovi se žale u tišini, u srcu. I ja osobno žalim, mnogo toga, i mnoge sinove. Ali, u srcu. Ne ću s njima mahati po sudnici. I po javnosti, i po ulici. Molim Vas, gospodine Marijane Živkoviću, to Vam neko mora reći. I žao mi je da Vam to, baš ja, moram reći. Koja isto tako nosim tugu, veliku tugu u srcu. Zbog svega što sam prošla. Kao i Vi. Prema tome, molim Vas, žalićemo svoje gubitke, tu u srcu, tu u tišini. I nemojte s njima mahati! Nemojte, molim Vas!
 “Stav svakoga suca u postupku u kojem sudi, bez obzira na njegovo ime i prezime, trebao bi biti službeni stav hrvatskog pravosuđa i Republike Hrvatske. Ovom prigodom nam poručuju da im je duboko žao i da nam to netko mora reći: “Svoju tugu držite u sebi”.
“Očito da iskazivanjem svojih osjećaja i tuge narušavamo nečiji mir”.
•Nemojte s njima mahati ovdje u sudnici;
•Nemojte s njima mahati u javnosti;
•Nemojte s njima mahati na ulici, nemojte!
Kaže „časna“ hrvatska sutkinja.
“Očito da iskazivanjem svojih osjećaja i tuge narušavamo nečiji mir”.
•Nemojte s njima mahati jer ćete poremetiti i mir  naših „časnih vlastodržaca i njihovih, još „časnijih“ koalicijskih partnera.
•Nemojte s njima mahati jer možete probuditi našu uspavanu tzv. elitu;
•Nemojte s njima mahati jer ćete im pokvariti dan ili, ne daj Bože, upropastiti neku feštu, uz neku bogatu trpezu;
•Nemojte s njima mahati jer se ovima mogu gazde naljutiti i odbaciti ih;
•Nemojte s njima mahati jer bi ih onda nešto takvo, bacilo u ropotarnicu povijesti;
•Nemojte s njima mahati jer bi se tako saznala prava istina;
•Nemojte s njima mahati jer bi se tada saznalo tko je bio agresor a tko se branio, tko je klao, rušio, palio, silovao, ubijao… I tko punio jame Hrvatima;
•Nemojte s njima mahati jer bi se razotkrilo i pravo lice svih vladajućih od 2000-te do dana- današnjeg. 
NEMOJTE, NEMOJTE, MOLIM VAS!
Nemoj-t-t-t-tttteeee!Jer,“ sinovi se žale u tišini”,  
̶  Izgleda, moja Lucija, kako se jednima sudi jer su se branili od agresora, a agresorima se oprašta i ne sudi, iako su nas napadali, rušili, palili, silovali i klali…
“U Hrvatskoj nikada nije postojao problem ćirilice, sve do 1991., kada su došli na tenkovima i kada su na pročeljima vukovarskih kuća na ćirilici pisali “ovo je Srbija”. A ćirilice u Vukovaru, nije bilo ni u „Titinoj Jugoslaviji“.
̶  Pa,, moja Lucija, nepravda bi se trebala pravdom ispravljati.
 ̶  A što, ako je pravda postala slijepa? Što ako se vaga pravde iskrivila i prevagnula, po nečijem naputku, na neku drugu stranu?
  ̶  Pa to bi bio, vjeruj ti meni, i njihov konačni kraj. Iako oni toga još nisu svjesni. Ali, i kraj svega onoga, što nam znači pravo, pravda i pravednost. 
  ̶ Ta, ne će, valjda, pravda, opet, postati nepravda? 
 ̶   E, moja Lucija!  Ne bi nam to bilo prvi put. A, znaš li ti koliko je do sada, za skidanje ćiriličnih ploča, osuđeno naših branitelja?
“Sramim se institucija ove države i osoba koje ih vode na ovaj način!”, rekao je Ivan Penava.
 
U USTAVU REPUBLIKE HRVATSKE PIŠE:
Članak 58.
(3) Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja.
“Sramim se institucija ove države i osoba koje ih vode na ovaj način”.
…Iritira činjenica da je oko 35 branitelja, dragovoljaca, časnika, dočasnika presuđeno za razbijanje dvojezičnih ploča, a Marijan Živković je zadnji u tome nizu, da je sin poginuloga hrvatskoga branitelja u službi policajca nakon razbijanja dvojezičnih ploča promptno dobio otkaz, da je naše pravosuđe jako ažurno i fokusirano kad treba postupati prema hrvatskim braniteljima, a s druge strane kad govorimo o Saši Sabadošu koji je razbio glavu hrvatskome branitelju, mislim da ćemo se svi složiti da su višestruki prijelomi kostiju lubanje fatalniji od razbijanja plastičnih ploča. Taj isti čovjek nije niti jedan dan bio suspendiran s  dužnosti, već je uredno otišao u mirovinu. To govori o klimi u kojoj živimo i tome koliko, zapravo, hrvatske institucije i ljudi koji u njima rade, dišu i promišljaju hrvatski, a koliko su zabili glavu u pijesak”; rekao je Penava.
Hvala dragom Bogu!!! Konačno je netko javno izrekao istinu o stavu kojeg hrvatska država ima prema Vukovaru i stradalnicima Domovinskog rata posljednjih 28 godina.  
 
     Iščekujem na snimci početak suđenja. Ali, čini mi se kako  sutkinja još nije spremna. Sjedi u „časnoj“ sudačkoj fotelji“, sa strogim izrazom na licu. Namrgođena, ledena i bezizražajnoga pogleda. Sva nekakva izobličena. Nema čak na licu ni nataknutu onu, uobičajenu, sudačku masku pravednosti.
 ̶  Pa gdje je nađoše, mili moj Bože!? 
 ̶  Nije važno, moja Lucija, nije važno! Važno je i najvažnija da će izvršiti sve naredbe Velikih gazda.  
 ̶  Ali, gospodina Živkovića ne puštaju nikako na miru. Opet su ga pozvali na ročište. I, opet, kao okrivljenika.
“Prijatelju dragi koji ovo čitaš, reci mi: Imamo li političare, premijera, predsjednicu, kandidate, zastupnike i ministre, ili imamo moralne nakaze, ljušture i olupine?
Gdje su premijer, ministri, saborski zastupnici, predsjednica, kandidati, galamdžije, zvijezde, zvjezdice?
…Sinovi Marijana Živkovića branili su Vukovar i obranili Hrvatsku od srpskih, crnogorskih i agresora JNA koji su, ne čekićem, nego mecima, uništavali naše ploče, ubijali djecu jer su bila hrvatska djeca, silovali žene jer nisu bile Srpkinje.
    Marijane, uzmi križ i nosi ga. Ja sam uz tebe i ostat ću dovijeka”, napisala je Karolina Vidović Krišto.
“Nije sutkinja pozvana držati nekakve moralne prodike nego da provodi zakon“, ističe u razgovoru  ugledni zagrebački odvjetnik Željko Olujić i dodaje: “A najvažnije je pitanje za mene u odnosu na taj predmet (premda ga ne znam do u tančine), je li uopće g. Živković počinio kazneno djelo. Po meni ga nije počinio jer – ovo valja naglasiti – da je Ustavni sud RH odlučio da će o opravdanosti postojanja (važno je  i najvažnije)  dvojezičnih ploča u Vukovaru, prosuditi… lokalna samouprava. Ali, tek onda, kada ona procjeni da tako treba učiniti, dakle, tek onda, kada te ploče više ne budu izazov žrtvama velikosrpske agresije“.
„Pitali su me bi li ponovio ono što sam učinio. Ako bude trebalo opet bih napravio isto. I to usred dana. Ploče su postavljene tijekom noći. Ćirilica je uvedena protustavno i protuzakonito. A ako me i zatvore, toga se ne bojim. Kako god bilo pokrenuti ćemo referendum o pločama u Vukovaru, tijekom listopada.
Pitate, kakvi su moji odnosi sa susjedima, Srbima?
Sa susjedima Srbima nemam nikakvih problema. Ne osjećam nikakve tenzije s njihove strane. Ja vjerujem da bi mnogi od njih rekli da im ne treba ćirilica, ali ne smiju se javno izjasniti. Običan narod inače normalno radi i surađuje. Da bi se ovo razumjelo trebalo je biti ovdje 1991. godine.
No, grad je ipak podjeljen. Osobito škole. Što će biti za 20 godina, kada danas srpska djeca uče paralelnu povijest? Djeca su potpuno podijeljena, još od vrtića.
Mora se znati istinu o Domovinskom ratu, mora. Vukovar je bio Hirošima. Mora se znati tko je to učinio. Tko je napravio sve te stvari. Nije se radilo o građanskom ratu, nego o agresiji na Hrvatsku. Ja to stalno ponavljam, iako neke nevladine udruge tvrde drugačije.
Pa i  Srbi su sudjelovali u obrani Vukovara?
I  mi ih prihvaćamo kao i sve ostale branitelje. Predrag Mišić je Srbin i moj  je susjed. Predrag Mišić je Srbin, a razbio je ćirilićnu ploču.
I njemu, kao i meni, zbog toga sude.
GLAS NARODA
...Marijane, ima još Hrvata koji cijene tvoju žrtvu. Na žalost, i ja se često upitam je li je vrijedilo riskirat život za ovo. Nije mi jasno otkud obraz političarima doći na mimohod u Vukovar, i pogledati ovom čovjeku u oči.
…Tužno ali istinito! E, moj narode!
 …Stanimirović u vlasti, a otac poginulih branitelja na sudu. Sramota za Hrvatsku, ali ne zauvijek. Stvari se mijenjaju.
Podrška gospodinu Marijanu Živkoviću.
...Način i vrijeme postavljanja ploča nije bilo primjereno mjestu i političkom trenutku u kojem smo se nalazili. Svakako je to bio odraz političke i svake druge nedosljednosti, tada, aktualne vladajuće garniture, počevši od premijera Zorana Milanovića, ministra uprave Arsena Bauka, pa do njihove marionete gradonačelnika Vukovara Željka Sabe.
…Najavom o postavljanju navedenih ploča, zapitao sam se javno pred medijima, ispred zgrade Državne uprave u Vukovaru, na koji će način te ploče biti postavljene, te konstatirao da mogu biti postavljene jedino kriomice pod okriljem mraka. Istog dana moju izjavu je demantirao aktualni ministar uprave Arsen Bauk najavljujući da će postavljanje prve ploče u gradu heroju Vukovaru biti praznik demokracije, te da će iste biti postavljene javno i svečano.
Građani neka procjene sami, žele li da i u njihovo mjesto stigne „praznik demokracije“ u režiji Milanovića, Bauka i Sabe, tijekom kojeg se grubo krše prava hrvatskih branitelja, građana Vukovara i invalida Domovinskog rata na slobodu kretanja po gradu kojeg su branili.
A danas!???
…Dvojezičnim pločama bave se danas uglavnom samo korifeji velikosrpske poliitke, Vučić, Dačić, Pupovac i njihovi hrvatski uguzi, i ovisnici političkih trgovačkih koalicija u RH.
Vučić, Dačić i Pupovac smatraju da bi dvojeznične ploče transtarentno dokazale da je Vukovar "srpski grad"! To, uostalom, svakodnevno čujemo iz "prijateljske" nam Srbije. I samo je to razlog. Nikakva uvećana prava srpske manjine njih ne zanimaju niti te ploče to znače, ali u simboličkom smislu velikosrbima znače pobjedu. A “jadni” Srbi i ne čitaju latinicu i ne pišu latinicom pa kada dođu pred neki ured državne uprave, ne znaju gdje su. Baš!
 
“Tko će sada spriječiti i suzbiti kaos? 
Mi!!! Mi!!!
Mi moramo pisati, govoriti, međusobno surađivati i svaku i najmanju priliku iskoristiti za istražiti i širiti istinu. Moramo sprječavati i suzbijati kaos i svoju energiju, s izlijeva frustracija, preusmjeriti na aktivno uključivanje u svojoj okolini, u društvu u cjelini – kako bismo istražili i širili istinu i kako bismo spriječili i suzbili kaos.
Mirni, sabrani, ujedinjeni, britki, budni, spremni – takvi moramo biti.
Mirni, sabrani, ujedinjeni, britki, budni, spremni – takvi moramo biti. Nikada neću zaboraviti riječi jednog od istaknutih članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, kada se na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara osjetila prijetnja u zraku, kada su snajperisti bili na objektima kojima je prilazila Kolona sjećanja, kada je Milanovićeva vlada sijala kaos. Rekao je: “Kakvu god provokaciju doživjeli, ako vam netko opsuje i najgoru psovku, ma – ako vam netko i šamar opali   ̶   morate ostati mirni! Ne smijete reagirati, ne smijete dopustiti kaos!“
Stožer je tada pobijedio, i na ovaj način, obranio Vukovar od kaosa.
Prijatelji – mirni, sabrani, ujedinjeni, britki, budni, spremni – takvi moramo biti.
Govorite i širite istinu, i sprječavajte kaos gdje god možete”, napisala je Karolina Vidović Krišto.
P.S.
Od 2013. do 2015. Milanovićeva vlast je sijala kaos u Vukovaru, time i u cijeloj Hrvatskoj. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara tada je sebi zadao primarnu, glavnu zadaću da spriječi i suzbije kaos u Vukovaru koju je sijala Milanovićeva Vlada, prije svega protuzakonitim i protuustavnim postavljanjem ćiriličnih ploča i time povezanim, nikada procesuiranim ubojstvom Darka Pajčića.
I, eto, danas opet, taj isti Milanović, kandidat je SDP-a za predsjednika Republike Hrvatske.
PROBUDIMO SE, KONAČNO, LJUDI MOJI DRAGI!!!
 

Vera Primorac

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1266 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević