Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

"Prelako svaljujemo krivicu na druge… previše smo dali moći i odgovornosti političarima..."

 
 
Knjiga Paula O'Gradyja Moj brod je Hrvatska započinje riječima „Volim Hrvatsku“. Zašto se često kaže da je ljepota u očima promatrača? Čitajući njenih 250 stranica (Alfa, Zagreb, 2018.), sjećam se čarobne monografije Norvežanina Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“, tako i Irac iz Dublina O'Grady gleda Hrvatsku očima ljubavi.
http://paulogrady.hr/wp-content/uploads/2016/01/In-office.jpg
Autor pripada također malenom katoličkom narodu, koji u drugom podneblju vodi tešku borbu sa okupatorom, doduše kultiviranim te je u stanju razumjeti naš geopolitički križ. Slojevitost djela proizlazi iz činjenice da se Paul O'Grady nije ograničio na duhovita zapažananja našeg društva tijekom svog pohrvaćivanja, što je najsvježiji i najneposredniji dio gradiva, već se prihvatio i pedagoškoga pokušaja da pomiri tradiciju i tehnologiju, ljudskost i poslovnost uz poljoprivredu i kreativnost, dušu uz nužnost promjena, žačinivši sve zaraznim optimizmom.
 
Namijenjeno je Paulovo djelo svima, ali naglasak je na mladima koji na povijesnoj prekretnici bivaju gurnuti u nerazumni odabir imati ili biti, te bez odgovarajućeg iskustva mogu biti slomljeni, razočarani te gurnuti u besmisleni materijalizam koji je samome sebi svrha. Dok u nas prevladava medijsko crnilo i političko kameleonstvo i sluganstvo za sitni interes, te narodna inercija i čak malodušnost, Irac vidi Hrvatsku kao savršeno mjesto za život i pritom se poziva na parametre srbijanskog znanstvenika Mladena Adamovića koji radi objektivne tablice sigurnosti, kupovne moći, zdravstvene zaštite i drugih bitnih životnih činitelja po državama svijeta. Hrvatska je među više od 200 država svijeta 33. po kakvoći života, ali kada se uračuna podneblje dolazi na visoko 16. mjesto.
 
Oduševljen je kao arhitekt našom kulturnom baštinom, gastronomijom  koje su odraz miješanja utjecaja Srednje Europe, Mediterana i Turske, raznolikošću podneblja i tala, prirodnim šumama koje čine 50 posto površine naše zemlje (u Irskoj je bilo šume 1 posto, pogrješnom sadnjom smreka povećali su na 10 posto), ali najviše toplinom i neposrednošću naših ljudi što ga sjeća na staru pretkapitalističku Irsku koja je živjela kao zajednica! Oduševljavaju ga i hrvatske vode i splitska riva na kojoj pijenje kave izgleda posve drugačije nego u staroj domovini uz kišu 300 dana u godini,10 stupnjeva u plusu i neugodni vjetar sa Atlantika.
 
Adut o kojem i ne razmišljamo jest sigurnost i opuštenost, dolazeći u Zagreb mislio je da su Hrvati bogati ljudi, jer za radnog vremena mnogi piju kavu na Jelačić placu. O Irskoj kaže „izgubili smo toliko autentične ljepote u svojoj opsesiji da postanemo veliki, da postanemo brzi, da imamo sve – da postanemo Amerika. Čini se kako je sve na prodaju…“ Paul je živio u SAD-u, Australiji (radeći kao student) tako da može objektivno procijeniti stvari. U knjizi je odao počast profesoru matematike Paidraggu (irski oblik imena Patrik) koji mu je umjesto kazne zbog njegove primjedbe na satu dao težak kreativni zadatak i uverio ga da je sposoban isti riješiti. Kasnije je O'Grady bio među 1 posto najboljih maturanata, a dva predmeta na maturi su baš vezana uz matematiku, uz fiziku i tehničko crtanje. U Osijeku na razmjeni studenata 2000. se zaljubio u Hrvatsku, godine 2002. dolazi u Zagreb, gdje upoznaje suprugu sa kojom danas živi u slikovitom istarskom mjestu Vodnjanu gdje uzgajaju masline i dvojicu sinova. O roditeljstvu je napisao dobru knjigu koju je promovirao stari TV lisac Đelo Hadžiselimović koji ima nepogrješivi „njuh“ za dobro i zanimljivo.
 
E, sad nakon pozitive dolazi gorki lijek. „Dobro se osjećam u Hrvatskoj bez obzira što je po drugim kriterijima kao što su zarada, poštivanje zakona, korupcija, javne službe… stvar stajala slabo.“ Autorova priča o Hrvatskoj je intimna, za njega je Hrvatska i 97 godina „mlada“ none Ane i osam godina star Marko koji je dobar i valjan dječak, i jazz klub glazbenog velikana Boška Petrovića u Zagrebu i dobri napaćeni ljudi iz slavonske ravnice… Hrvatska je za njega poput starog maslinika koji ima potencijal kada se očisti od korova malodušnoti i birokracije, maslinik velike ljepote i vitalnosti.
 
Slažem se sa Paulom da je vrijednost međuljudskih odnosa neprocjenjiva i da više vrijedi pjesma  R. Kiplinga „Ako“ od svih današnjih i sutrašnjih kurikula i kukurikala. A to kukanje i kukurikanje ide O'Gradyju na živce, “prelako svaljujemo krivicu na druge… previše smo dali moći i odgovornosti političarima i olako se odrekli vlastite odgovornosti. Stoljeća hajduštva i kmetstva, stoljeća ratova, bijede i iseljavanja su to Irče. Naše elite uglavnom ne rade za narod i državu hrvatski Irče! O'Grady zapaža „Hrvatska krvari, njeni mladi odlaze u svijet. Dajte najprije sve od sebe u svom mjestu, pa onda tek otiđite. Uspjeh je stvar ponajprije truda.“ Vidi on i sjajne stvari od Tesle do Rimčevog elektromobila, u hrvatskoj obitelji, kulturi, ljudskosti, humoru, sarmi, Samoboru, vinu, Oliveru Dragojeviću…
 
Veseli me njegova aktivnost sa djecom koja imaju posebne potrebe, on ih vodi u Lourdes; iz svog pedagoškoga iskustva znam da dobrota, karakter, zrelost, suosjećanje i pamet mogu biti jako solidni i u nekoga Foresta Gumpa, a da hitar um može često završiti kao u basni o kornjači i zecu. Nema pravila. Stranica 188. i 189. su zanimljive (ali ne ću ih otkriti!), a na str. 201. tumači se ekonomija keltskog tigra pomoću Riverdancea i Garryjevog frižidera. Vjera je kao voda od koje stvari rastu, a trava nije zelenija i voće ukusnije negdje drugdje – već tamo gdje se njeguju! Zanimljivo je da je Irac doživio zimu u Zagrebu kao vrlo hladnu!
 
Njegova završna riječ u kojoj Hrvate doživljava kao Rockyja, maloga napoleonskoga šakača velikoga srca i jakog osjećaja časti. I stvarno imali smo šampione najgrubljih športova od starih Beneša, Parlova, opjevanog od Veselka Tenžere i pjesnika Ratka Zvrka do danas! Hvala ti Paule, i neka ova knjiga nađe put do mladih kojima treba dobar putokaz za ispravan život!
 

Teo Trostmann

Može li netko politiku laži vratiti u ležište oružja iz kojih se puca na Hrvate?

 
 
Repetitorij u 10 točaka
Od srpske politike, kad je u pitanju odnos s Hrvatskom, nikad se ništa nije promijenilo. U diplomatskoj, povijesnoj i pragmatičnoj situaciji  Hrvatska  nije uspjela dokazati:
http://2.bp.blogspot.com/-kbZF2cl1RQY/VU7nJmB5IOI/AAAAAAAAhzo/BhRdovQZu1g/s1600/prince_paul_yugoslavia.bmp
Princ Pavle Karađirđević i Adolf Hitler
 
Da su Hrvati u odnosima sa Srbima bili žrtve srpske politike u kojoj pojava NDH koju hrvatski narod i politika, za razliku od Nedićeve Srbije, osuđuju ne može biti povod za traženje odgovornosti izvan zločinaca koji su ih počinili između dva svjetska rata i poraća Drugog svjetskog rata s bilo koje strane. Hrvati, povijesno gledano, nikad nisu imali mogućnost i želju ugroziti bilo koji narod što nije slučaj s našim susjedima.
 
Pružanje ruke Hrvatskoj od strane srpske politike nije bilo zbog prijateljstva nego zbog  posezanja za Hrvatskom. Hrvati nisu imali aspiracija prema Srbiji. Granica sa Srbijom,  sve do 1918. godine,  bila je posljedica okolnosti da je Hrvatska bila dio Austro-ugarske monarhije do Zemuna ili podrućja s kojeg su Hrvati doslovce izgubili nacionalni identitet politikom Srbije od 1918. godine.
 
Od stvaranja trojedne Kraljevine SHS, pod nazivom Jugoslavije, Srbija (Kralj i srpska vlada) nisu željeli da država funkcionira na parlamentarnoj osnovi. Hrvatska je u monarhiji tretirana kao gubitnica Prvog svjetskog rata i već 05. Prosinca 1918. Grga Budislav Angjelinović oružanom silom onemogućio je protest domobranskih časnika koji su osujetili srpske političke namjere i ubio 15 demonstranata a oko 20 ranio i tako je Srbija najavila, ne samo političku, nego i svaku drugu moć. Sve je kulminiralo kad je Puniša Račić 1928. godine isprznio pištolj na parlamentarnu delegaciju SHS u kojoj je smrtno ranjen predsjednik stranke Stjepan Radić. Taj čin nije Kralju dao povod da istraži zločin i da kazni uzrok nego je to nazvao parlamentarnom krizom i već 06. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav (donesen 1921.) proglasivši trojednu kraljevinu Jugoslaviju dinastičkom monarhijom u kojoj su smanjivana nacionalna i politička prava neupitnom hegemonističkom vladavinom Srba na području Jugoslavije.
Atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. dovodi na prijestolje malodobnog Petra kojemu postaje namjesnik princ Pavle, s premijerom Milanom Stojadinovićem(1935.-1939.)[1] koji je s ministrom vanjskih poslova Cincar Markovićem pregovarao sa fašističkom Njemačkom, za  pristup trojnom paktu s kojim nacionalna i politička Hrvatska nema nikakve veze.
 
Kapitulacijom  dinastička monarhija Jugoslavija je pretvorena u fašističku Srbiju Milana Nedića s Ljotićem i njegovim dragovoljcima provodeći u Srbiji rasne zakone, koje je u Hrvatskoj provodio Ante Pavelić s ustašama. U obje države otpor su pružili partizani vođeni Titom i  djelomično četnici pod vodstvom Draže Mihajlovića tipičnom prevarantskom i podlom misijom koja je dokazana činjenicom da su se četnici povukli sve do Bleiburga zajedno sa gubitnicima rata i izbjeglicama koje nisu bježale kao fašisti nego antikomunisti, što naša povijest nije zabilježila. Na izbjegličkom putu danima su prolazile seljačke kočije, ali vojska je imala svoj redoslijed s početka travnja 1945. Kraj izbjegličke kolone označilo je povlačenje Čerkeza iza koih je slijedila Nedićeva regularna vojska i na kraju izbjegličke kolone bili su četnici. Ustaša nije bilo i dugo, dugo, poslije četnika skupina od oko 20 njemačkih vojnika napustila je tako zvani srijemski front oko podneva, da bi u večernjim satima 14. travnja 1945. Vukovar bio naseljen partizanima koji su bez otpora ušli u Vukovar. Ta, nazovimo je pobjednička, kolona po mojem dojmu nije svoju municiju trošila na njemački otpor; ona je samo slijedila povlačenje Nijemaca.
 
Ante Pavelić, neupitno se može dokazati, nije se odmetnuo kao fašist nego terorist. Na vlast s ustašama nije došao  voljom naroda nego kao ustoličeni poglavnik države kakve su nastajale na putu osvajanja Trećeg Reicha od Berlina do Moskve baš kao što su porazom stvarane socijalističke države od Moskve do Berlina ruskom okupacijom. Uostalom, na isti način je u Srbiji na vlast došao Milan Nedić s Ljotićevim dobrovoljcima za progon Židova i Cigana (tada nije bilo Roma).
 
Okolnosti su uvjetovale da država SHS i dinastička Jugoslavija nije nastala voljom naroda kao što to nije postala ni NDH, ali ni Titova Jugoslavija nije nastala voljom naroda. Narod je doslovce privoljen ratnim okolnostima u kojima je izvedena i socijalistička revolucija tako što je svaki vlasnika posjeda označen kapitalistom, a vlasnik zemlje kulakom. Neistomišljenici su postali prema potrebi klasni ili narodni neprijatelji.
 
Nitko nema prava osporiti pijetet žrtvama Jasenovca,[2] ali je upitno zašto se ne spominju žrtve Židova i Cigana koje su jednako, navodno oko 80.000, izgubile život u logoru na Banjici i Sajmištu o kojima je Nedić raportirao  okupatorima: „Juden frei“ ili pobili smo Židove i Cigane. Zar su Hrvati postali genocidni fašisti samo zato što su provedbom rasnih zakona Židovima i Romima dodali radikalno orijentirane Srbe?[3]
 
Nitko nije imao mogućnost osporiti izmišljotine o Hrvatima kao koljačima Srba i srpske djece, te o nekom Vukašinu jasenovačkom ili o niskama dječjih očiju koje su darovane ustaškim vođama. Te i slične monstruozne priče mogao je smisliti samo psihopat a lansirati ih propagandist izmišljotina ciljem prokazivanja Hrvata kao mrzitelja svega srpskog da bi nasilje nad Hrvatima bilo oblik gerile koja je u ime naroda uzele pravdu u svoje ruke i jednako činila brojna moralna i ljudska posrnuća s kojima je Hrvatska živjela kao da je mutava punih pedeset godina u Titovoj Jugoslaviji.
 
Hrvati su u onoj mjeri mrzitelji Srba koliko to srpska propaganda prikazuje ili pak na pojedinačnim primjerima stvara opće zaključke. Danas o tome svjedoči srpska politika koja svoj agresorski neuspjeh vojnog, političkog, nacionalnog i ideološkog poraza opravdava optužbama tražeći uzroke u državi NDH i Paveliću s ustašama bez spominjanja iste takve države u Srbiji Milana Nedića s Ljotićem.
 
Nedić-Ljotić fašistička tvorevina Srbije za razliku od Pavelićeve NDH s ustašama uspjela je nakon kapitulacije Italije i povlačenja Nijemaca kokarde sa šajkača zamijeniti petokrakama i općom mobilizacijom, otvaranjem srijemskog fronta, dala im je legitimitet antifašista. Perfidnom politikom u ime antifašizma nastavili su kontrolom od Vardara pa do Triglava i Istre im mile administrativno i politički dominirati Titovom Jugoslavijom. Drugim riječima, nastavili su lukavo na monarhističkoj  politici koja je 1941. zaustavljena Drugim svjetskim ratom a svoj svoj nacionalizam, grosso modo, nazvali su antifašizmom kojeg smo doživjeli kao pokušaj ostvarenja famoznog Memorandum SANU-a kojeg se, po svemu sudeći, ne odriču.[4]
 
Bilješke:
 
[1] Milan Stojadinović umro je u Argentini 1961. godine što je zanimljivo i s aspekta utočišta izbjeglicama Drugog svjetskog rata kojih se ta činjenica ne doživljava onako kako se doživljava s ustašama.
[2] Neovisno o manipuliranju stvarnim i osmišljenim podvalama  žrtava Jasenovca žrtve logora zaslužuju pijetet umjesto poilitičke tribine koj se nemilosrdno i bez mjere koristi.
[3] U Vukovaru sam (1941.-1945.) završio pućku školu i ne pamtim ni jednog Srbina koji je završio u Jasenovcu zato što je Srbin. Nažalost sa židovima i Romima bila je tragična okolnost kao i činjenica da je djelovao prijeki sud koji bi likvidirao sto Srba i Cigana ako je hrvatski  ili njemački vojnik bio ubijen!
[4] ZDS osuđuju i s njim se groze pojedinci koji ne shvaćaju da to nije pozdrav nego apel kojim se čuva svoj dom, a oni koji su potiv najviše je onih koji su se useljavali tuđe domove.
 

Željko Mataja

Sama pomisao o komisiji glede Jasenovca je - promašaj

 
 
U hrvatskom političkom poimanju mnogo je apsurdnosti,  što je protivno razumu, i nije čudo da je narod toliko skeptičan, jer je stoljećima bio varan od većine vlada:  okupatorskih režima, zajedničkih vlada sa susjedima i domaćih vlada i vladara - sve do predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića. O vladama poglavnika NDH dr. Ante Pavelića i predsjednika RH dr. Franje Tuđmana ne može se govoriti isključivo o vladama i vladarima, jer su ratovali (1941. i 1991.) protiv istog neprijatelja: srpskog imperijalizma, srpskog  fašizma, srpskog domaćeg četništva, srpskog komunizma i  srboslavlja, s kojima smo jedno stoljeće u ratu. 
https://i.ytimg.com/vi/q5kfQWNgrmU/hqdefault.jpg
Dr. Ćosić i dr. Dabić: Mi umemo da lažemo
 
''Prije 116 godina, u Zagrebu je glasilo 'Srbobran' prenio članak 'Srbi i Hrvati' iz Srpskog književnog glasnika u kojem se Hrvatima najavljuje rat „do istrage naše ili vaše'' (hrv. do istrjebljenja). Iste te godiine u Beogradu su osnovani četnici... U vremenu 1916. i 1917. godine izvršen je prvi veliki pokolj hrvatskih domobrana, ratnih zarobljenika (njih nekoliko tisuća) u Odesi od strane srpske vojske i Kozaka, 5. prosinca 1918. izvršen je pokolj hrvatskih domobrana i građana, 13 ubijenih i 17 ranjenih u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, na mirnom prosvjedu protiv prijvarenog  pripojenja Države SHS Kraljevini Srbiji, sa sjedištem moći u Beogradu (Damir Borovčak, viktomologija.com.hr), Dakle, već 100 godina četnici vrše pokolj hrvatskog naroda - u  Hrvatskoj. Latini su rekli: Canis a corio nunquam absterrebitur unicat. (Pas se ne će nikad dati otjerati od krvlju natopljene kože.) Od toga vremena u Srbiji se mijenjaju vođe (kočijaši), a tedencije su ostale - iste.
 
Nakon fijaska s dolaskom predsjednika Srbije četnika Aleksandra Vučića u posjet  Hrvatskoj (12. 2. 2018.) ostale su posljedice velikih razmjera na štetu hrvatskog naroda. Njegov dolazak je  bio uvjetovan iz središnjice EU-a, odnosno odlukom  Jean-Claudea Junckera, a ne voljom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, u što smo bili uvjereni. ''Dva mjeseca kasnije, ti isti, koji 'nad nama vladaju', poslali su saborsku delegaciju koju su sačinjavali oni koje ja ne bi poslao ni na Sjeverni pol da predstavljaju Republiku Hrvtasku. I tu i takvu ekipu, sklopljenu i sačinjenu od svaga i svačega, a ponajviše od ničega, omalovažavali su tomošnji četnici, ratni zločinci i mrzitelji svega hrvatskoga u ulozi - domaćina. Da, u ulozi domaćina, jer su četnici, ne samo Šešelj, nego i Maja Gojković i Aleksandar Vučić, što znači kako nije trebalo ni ići u Srbiju dok je ovakva i dok ju vode četnici, ratni zločinci i nacional-fašisti. (Marijan Majstorović, Hrvatski-fokus.hr). 
 
Predsjednik vlade Andrej Plenković poslao je saborsku delegaciju u Srbiju, da što bolje udovolji i da se dodvori Bruxellesu, jer Hrvatska preuzima presjedanje Vijeća Europe u svibnju ove godine. Europska je zajednica dala zadatak europejcu Plenkoviću, poznatom po poslušnosti, da pod svaku cijenu namami Srbiju u EU, odnosno da je otme od Rusije, jer Vučić je u Bruxellesu  ostavio dojam ''demokrate i europejaca'' na Balkanu. Međutim, Šešelj je brutalno napao delegaciju i obeščastio hrvatsku zastavu (iz mržnje i osvete često pali hrvatsku zastavu na javnim skupovima, što je diglo cijenu trobojnici: crven-bijeli-plavi u Srbiji!) s čime je pokvario planove Junckera i Plenkovića. Delegaciju koju je predvodio predsjednik Sabor Gordan Jandroković i Milorad Pupovac, koji obavlja dužnost predsjednika Vlade, pobjegli su iz Beograda od straha bojeći se aveti Puniše Račića.
 
Vučić se konačno oglasio o skandalu, ne zbog Šešeljevog napada na saborsku delegaciju i gaženje zastave suverene Hrvatske Države (Vučić, Šešelj i Vulin su potvrdili činjenicu, da se zvijeri  međusobno ne ugrožavaju), nego iz dva druga razloga: ''Prvo, u Hrvatskoj i danas živi 186.000  Srba, oni će se večeras loše osjećati i o njima nema tko brinuti poslje ovoga (Dakle, Srbi u RH, njih 4,6 %, nisu nacionalna manjina,  a nisu ni državljani u svojoj domovini, nego Srbi o kojima čak ''ne brine'' ni četnik Pupovac!, o.p.). S druge strane , oni najavljuju da će za koji dan u Zrinu u općini Dvor na Uni dignuti spomenik Alojziju Stepincu. I taj spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine  osuđene protiv Srba dižu u mjestu gdje su bili najstrašniji ustaški zločini. Dakle, to će zbog naših gluposti sada proći nezapaženo'', kaže Vučić.
 
Blaženi Alozije Stepinac nije ubijao Srbe, nego su četnici poklali sve Hrvate u Zrinu. Ako je blaženi Alojzije Stepinac ''zločinac'' onda su puna nebesa hrvatskih ''zločinaca''. U hrvatskoj tradiciji i katoličkoj vjeri samo mučenici mogu biti sveci, dočim u srpskoj mitologiji i srboslavlju zločinci postaju „sveci“ i njima se podižu spomenici. Vjerojatno će Šešelja, Miloševića, Mladića, Karadžića, Vučića, Vulina i druge zločince vremenom  će patrijarh SPC Irinej progalsiti svecima i njima će se podignuti spomenici u aleji ''velikana'' Save, Draže i družine.
 
Tko vidi ustaše u Hrvatskoj?
 
Zaključci i preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemkratskih režima, prihvatila je Vlada RH, deklarirajući se za petokraku a osudiviši pozdrav ZDS. (vidi: Vlada RH je (spremna) za petokraku, Hazu.hr) Udruženim neprijateljima hrvatske države i naroda smeta pozdrav - Za dom spremni, jer u tom pozdravu vide otrovnu ''ustašku guju''. Idiotima, veleizdajnicima i (anti)fašistima u Hrvatskoj smeta i domoljubna pjesma Marka Perkovića Thompsona ''Lijepa li si...''!!! Nekadašnji veleposlanik RH u Francuskoj Ivo Goldstein, koji je  držao sliku krvnika Tite  u uredu, optužio je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović zbog ''nesposobnosti državnika'', pogotovo loših odnosa sa Srbijom:
 
''Na vojnom hodočašću u francuskom Lourdesu pjevala je 'Lijepa li si' koja otvoreno podilazi secesionističkim težnjama  Hrvata stihom 'Herceg-Bosno, srce ponosno'... Hrvataskoj ne treba predsjednica koja hopa na sredini terena nakon pobjede rukometne reprezentacije i koja pjevajući dovodi u pitanje integritet susjedne države'', oglasio se zabrinuti Goldstein. (direktno.hr) Glodsteinu i Krausu, posrbljenim Židovima u Zagrebu, bolje bi odgovara pjesma ''Jugoslavijo, Jugoslavio...'' Židovska nacionalna manjina, u školskim, vjerskim i političkim institucijama u Hrvtaskoj odgajaju svoju djecu da mrze svoju domovinu - Hrvatsku, isto kao što čini srpska nacinalna manjina koja otvoreno vodi veleizdajničku politiku. Međutim, židovska vlada u Izraelu ima dobre, prijateljske i poslovne odnose s Hrvatskom. Dakle, Židovi u Hrvatskoj ne moraju biti patuljci, ako nisu gorostasi! Srpski šovinisti indoktrirali su Židovsku 'opštinu' s antihrvatstvom, antikatoličanstvom i idiotizmom. 
 
Nakon bezbrojnih napisanih osvrta o zločinačkoj Istanbulskoj konvenciji, kao osmrtnici za Hrvatsku;  nakon velebnih prosvjeda u Zagrebu i u Splitu, Plenković se oglušio na žestoke osvrte i stotinama tisuća revoltiranih prosvjednika, kao usprkos - ratificirao je IK u Saboru ''...nesretnog crnog petka 13. datuma mjeseca travnja 2018., kad se svuda budi proljetni život nastupio je moralni slom, moralna smrt Hrvatskog sabora.'' (Mile Prpa, hrvatskonebo.com).
 
Milijun Hrvata žrtvovali su svoje živote na oltaru Domovine u borbi za integralnu slobodu hrvatskog naroda. Zastupnici u Hrvatskom (državnom) saboru nisu bili u stanju dignuti ruku i vratiti IK u Instanbul ili Bruxelles!; nisu se udostojili odati dužno poštovanje hrvatskim braniteljima koji  su golim rukama branili svoja i njihova ognjišta! Zastupnici, koji ste dali svoj glas Plenkovića i Pupovca za ratifikaciju IK - sram vas bilo! Ako to nije veleizdaja, onda ni Juda nije bio izdajica. Sokrat je bio u pravu: A kada moćni propalice i zločinci konačno demokratski preuzmu vlast, nastat će bezakonje, a zločinci će postati zakon.   
 
Pupovčeva dinastija u Hrvatskoj
 
Milorad Pupovac oponaša Stefana Nemanju, mudrog vladara koji je brinuo o narodu. Pupovčeva dinastija poklopci su srpskim političkim loncima na hrvatskim sveučilištima u Zagrebu i Rijeci; u hrvatskoj Vladi i Saboru; u medijima u Hrvatskoj; u srpskim strankama i organizacijama u Hrvatskoj. Nije potrebno nabrajati sve dužnosti koje Milorad Pupovac (br. 1) obnaša u Hrvataskoj, jer njega se može vidjeti i čuti svaki dan na malim ekranima, u tiskovnim medijima, na portalima, na pozornicama, na presicima za domaće i strane medije, uvijek se nađe na pravom (prvom) mjestu kada treba dati lažne izjave o Hrvatima i Hrvatskoj. Nakon bijega s delegacijom iz Beograda, Pupovac je rekao: ''Treba ostati hladne glave i učiniti sve da  ne budemo taoci ljudi koji gaze simbole države.'' Drugim riječima, pustimo Šešelja neka ''kenja'', ja, Milorad ukrotit ću vojvodu. Radoznalosti radi, navest ćemo samo neke od naslovnice iz Pupovčevih ''Novosti'':
 
Pupovac: Položaj Srba u Hrvatskoj pogoršao se s oslobađajućom presudom dvojici generala - Gotovini i Markaču; Lijepa naša lijepo gori; Vlada treba da ukine znamenja koja vrijeđaju žrtve; Hrvatska se nedovoljno susprostavlja temama, negiranje građanskih prava i slobode te klerikalno i nacionalističko razumijevanje društva; U Hrvatskoj je pokršteno 11.00 srpske nejači; Hrvatski konzervativci i katolički aktivisti su rod luđaka; Ne idem na državnu komemoraciju (a član je Vlade i Sabora!) zbog politike zaborava u Hrvatskoj; U Jasenovcu komemoraciju organizirali antifašisti i SNV - Borba se nastavlje (juriš, bre!, o.p.) ''Preplavljeni smo lažima, falsifikatima, poluistinama, predrasudama i nacionalno obojenim stereotipima'' Habulin/Pupovc nisu pročitali  o ''Deobama'' Dobrice Ćosića: ''Lažemo stvaralački, maštovno i inventivno...''    
 
Ozren Pupovac (br. 2), sin saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodanog vijeća Milorada Pupovca, zaposlen je u Rijeci na Filozofskom fakultetu. Došao je (bez natječaja) kao znanstvenik na Odsjek za kulturu gdje će se bavidi dijasporom. U njegovim znanstvenim istraživanjima vjerojatno težina studija biti srpska dijaspora u Hrvatskoj, čije će vrijeme i radove plaćati ministarstva kulture i obrazovanja u RH. Sveučilišta u Hrvatskoj postala su srpska učilišta (ne)hrvatske povijesti pa hrvatske studenti odgoju Pupovci, Jovići (Dejan Jović, i sin generala JNA koji je razarao Vukovar, predaju na Hrvatskoj vojnoj akademiji!!!?), Jokić i mnoštvo profesora srpsko-četničkog mentaliteta, odgajaju hrvatske mladež. U prenosnom značenju, srpski su vukovi čobani hrvatskog stada. Nismo valjda zaboravili kako su Turci otetu hrvatsku djecu obučavali u janjičarima i odgajani za krvnike vlastitog naroda.
 
Tihana Pupovac (br. 3) odazvala se na poziv Srpskog narodnog vijeća (ćaće Milorada) da istraži tko je rušio, skrnavio ili zanemario spomenike NOB-a. - Monografiju o šteti koja je učinjena na spomeničkom nasljeđu NOB-a, u kojoj je evidentirano TRI tisuće od ukupno SEDAM tisuća spomenika u Drugome svjetskom ratu)... kako bi se aktualiziralo taj problem te se pokušao adekvatno kontekstualizirati, je progovaranje o tome što se nalazi u pozadini politike koja je dovela do rušenja.'' Pupovčeva kći iznosi broj oštećenih spomenika, vrijeme uništavanja te nagađa o razlozima i mogućim počiniteljima. Usput, govoreći neistinu, vrijeđa hrvatske vlasti nakon 90-ih godina.

 

''Primijetila sam razlike u odnosu Jugoslavije i Hrvatske prema vlastitoj povijesti'', kaže Pupovčeva kći. ''U Jugoslaviji koja je u smislu modernističkog projekta bila okrenuta pitanju budućnosti i socijalističk izgradnje, trauma velikih ljudskih žrtva Drugog svjetskog rata razriješena  je  narativom o  herojskoj borbi za tvorbu nove socijalističke budućnosti. Danas se, pak,  nalazimo u  momentu koji je  opsjednut vlastitom prošlošću i njezinom revizijom i u tom smislu ideološki kontekst koji živimo je onaj idologije žrtve, a to je vidljivo u načinu na koji se obilježavaju logor'', govori Tihana Pupovac. (maxportal.hr). Narodna poslovica kaže: Ne će kruška pasti dalje od stabla!
 
Slavica Lukić (br. 4), druga Pupovčeva supruga, poznata po napadima na hrvatske branitelje i proglašava ih ustašama. Slavica Lukić bila je prva osoba koja je osuđena zbog javnog sramoćenja u Hrvatskoj. Srpsko-jugoslavenski novinari u Hrvatskoj izabrali su Sašu Lekovića (neki tvrde da ima samo srednju školu) za predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i Pupovčevu suprugu Slavicu za potpredsjednicu HND-a, koja brani Pupovca u četničkm ''Novostima'' i srpskojugoslavenskim listovima u Hrvatskoj: Jutarnjem, Slobodnoj i Globusu, a čvrsto stoji uz  srpske (anti)fašiste.
 
Pupovčeva dinastija odgojila je srpsku ''nejač'', kao što je Damir Kristinić, SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije, profesor na Fakultetu strojarsta i brodogradnje, koji se je nakon Šešeljevog ''podviga'' oglasio na facebooku: ''Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu pa onda organizirajte bicikle, rukometna prvenstva, balune i ostale pizdariej za gubljenje vremena, slikovanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu,'' poručio je hrvatskom narodu profesor Krstinić. Kad su ovako intiligentni srpski profesori, što reći za raju? Gdje je sada ''domoljubna'' Torcida, kad treba braniti Hrvatsku u Splitu od četnika Damira, a ne razbijati glave navijačima hrvatskih klubova koji dolaze u Split na utakmice s Hajdukom?
 
Neka Srbi nešto nauče od Pribićevića
 
Poznato je da je Srbin Svetozar Pribićević bio tvorac Hrvatsko-srpske koalicije, koja je izvela prisajedinjenje Države SHS Kraljevini Srbiji. Za tu zaslugu bio je ministar u kraljevskim beogradskim vladama i progonio hrvatsku oporbu. U tu svrhu stvorio je i terorističku organizaciju ORJUNU, čiji su potomci Krstinić i slični njemu. Kad ga je beogradski dvor odbacio, jer ga više nisu trebali, a kao prečanina nisu mu nikad posve ni vjerovali, prešao je u oporbu  te s Radićem stvorio Seljačko-demokratsku koaliciju. Dvije godine prije smrti (1934.) Pribićević je uvidio i shvatio: ''...da Srbi trebaju uviditi i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historiskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajdnici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštivati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost...'' Pupovc bi trebao mnogo toga naučiti od Pribićevića, u protivnom i njega će stići Svetozareva sudbina - smrt u tuđini. Prije 84. godine Pribićević je, kao obraćenik od velikosrbina i mrzitelja Hrvata, postao čovjek slobodnog duha i demokrat, te uvažio priznati drugima sve ono što je on želio sebi i Srbiji. Vjerojatno srpski političari nisu pročitali Pribićevićevu knjigu ''Diktatura kralja Aleksandra'', ili ako su i pročitali nisu razumili (kao ni Dobričine ''Deobe''). Šteta! Srbija se mora urazumiti, da su s Hrvatskom samo istočni susjedi, a od Srbije će ovisiti, nakon 100 godina agresije, hoće li biti dobri li zlobni susjedi. 
 
Hrvatski je narod došao do spoznaje, da sa susjedima treba imati čiste račune, čvrste granice i eventualno poslovne ugovore, i druge suradnje. Srbi se ne mogu niti smiju bahato ponašati (kao da su u svojoj 'otadžbini'') kada dolaze kao gosti na odmor ili poslovno u Hrvtasku, jer nekima će, u protivnom, biti uskraćen ponovni ulazak, a drugima možda i zatvorska kazna, pa neki bi mogi dobiti i po nosu zbog lošeg ponašanja. Srbi bi, kada dolaze u Hrvatsku, trebali imati na umu sljedeće: ''Srbija je počinila najveći zločin nad Hrvatima u povijesti. I to u kratkom - povijesno gledanom - razdoblju. Na štetu Hrvatske bili su: Londonski tajni ugovori 26. travnja 1915.; Krfska deklaracija 20. srpnja 1917.; Rapallski ugovor 12. studenog 1920.; Sanmargeritska konvencija 23. liistopada 1922.; Rimski ugovori 27. listopada 1924.; Nettunska konvencija 20. siječnja 1925.;
 
Nakon Drugoga svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska proglašena je genocidnom a od hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine stvorena je zasebna država; cijeli istočni Srijem sa Zemunom, Adom Ciganlijom i Petrovaradinom, bez ikakvog pravnog akta pripojen je Srbiji; Boka Kotorska i primorje istočno od ''zaljeva svetaca'' pripalo je Crnoj Gori; Hrvatski Neum sa zaleđem nije vraćen Hrvatskoj; Hrvatski zaljev Sutorina pripojen je Boki Kotorskoj, odnosno kasnije Crnoj Gori bez ikakva pravnog akta. (Pavao Blažević, dragovoljac.com) Ovo su pogubne posljedice ''bratstva i jedinstva'' u koje još i danas, nakon sto godina krvarenja i mrcvarenja, zagovaraju jugofili, (anti)fašisti i petokolonaši.
 
Poruka hrvatskom narodu
 
Slobodni svijet se divio hrvatskom narodu u Domovinskom obrambenom ratu, jer su hrvatski branitelji imali malu šansu pobijediti JNA, treću vojnu silu u Europi, koja je imala svoje vojarne u središtima hrvatskih gradova. Srbija je bila spremna, samo je čekala smrt krvnika Tite, da Jugoslaviju preimenuje u Veliku Srbiju. U isto vrijeme Ivica Račan pokupio  je oružje od hrvatske Teritorijalne obrane i predao ga JNA, a Budimir Lončar osmislio embargo na uvoz oružja u Hrvatsku, u samom početku Domovinskog obrambenom rata. Okanimo se pomisli o stvaranju međunarodne komisije za istraživanje logora Jasenovca, jer Hrvatska je Vlada na osnovi „istraživanja“ ustanovila da je u Jasenovcu oko 80.000 osoba izgubilo svoje živote. Dokumenti pokazuju da je i taj broj prema stvarnosti daleko niži. Ali, Dodik, Vučić, Vulin, Dačić, Goldstein, te jugočetnici i (anti)fašisti u Srbiji i Hrvatskoj tvrde da je bilo 700.000 ubijenih u kaznenom logoru. Da je toliko ubijeno zečeva u logoru Jasenovc bi morao biti nekoliko puta veći u površini, dubini i u oblacima.
 
Zašto dati nadležnost Srbiji nad Jasenovcem, pita se hrvatski povjesničar Ivo Lučić. Nisu im Hrvati dali, nago su Srbi uzeli.  ''Gledajući situaciju u Srbiji, i političku i u znanstvenoj zajednici, uzimajući u obzir i komisiju o Alojziju Stepincu, od povjerenstva koje predlaže predsjednica ne bi bilo ništa. Ono možda dobro zvuči, ali ne bi ostvarilo baš ništa... Pitanje Jasenovca u Srbiji nije pitanje znanosti, nego političkih pozicija koje prikupljaju poene na toj temi i zaoštravaju odnose s Hrvatskom - smatra Lučić. On smatra da Srbiju uopće ne zanima ulazak u Europsku uniju, nego političke elite u Srbiji na antagonizacijiodnosa s hrvatskom grade svoju popularnost u srpskoj javnosti. (Večernji.hr)
 
Mogli bismo reći da i referendum u Hrvatskoj ne bi polučio željeni cilj, jer to je opcija koju ne smijemo često koristiti. Naime, kada je 1991. godine održan referendum o neovisnosti na kojem su se građani s 94,17 posto glasova izjasnili za odvajanje od Jugoslavije. Odluku o  referendumu o samostalnosti Hrvatske je donio tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman. Referendum o izmjenama Ustava i zakona u RH, koji je, kako kaže prof. Ivan Biondić ''konstitucionijski kaos, proizlazi iz naroda i pripada narodu (Ustav RH, članak 1.).'' U nastavku Biondić se pita: 1. Kojem narodu?, 2 Koji to narod odlučuje? Izmjena Šeksovog Ustava množe se brže i efikasnije ispraviti rušenjem  Plenkovićevu vlade i prijevremenim izborima.
 
Na izbore treba masovno izići, kao na referendum 1991. godine, jer suverenitet Hrvatske Države je ugrožen. Iseljavanja su masovna, na što stalno upozorava Predsjednica, a već nas ima više u dijaspori nego u domovini! Na sljedećim izborima, treba izabrati prave ljude (domoljube)i pravu stranku (hrvatsku državotvornu). Ovih zadnjih 18 godina izmijenilo se nekoliko stranaka sa koalicijskim partnerima i nekoliko predsjednika države i vlade, koji su narušili hrvatski suverenitet i osiromašili hrvatski narod. Mile Prpa u osvrtu ''Ukradena Hrvatska'' navodi detalje kako su prodaja Plive, Ine, Telekoma, Croatia osiguranja i bezbroj drugih vrijednosti koje su prodane u bescijenje. Sve su prodane po principu: ''Ubij vola zbog jednog šnicla kojeg će hrvatski politički barbari za tu transakciju dobiti.'' Od koga Hrvatska posudi novac postaje zaduženik i sluga. Od sadašnjih zastupnika malo njih će imati kuražu izići pred narod i tražiti novo povjerenje, nakon već izgubljenog povjerenja koje je dobio i - veleizdaje. Ako hrvatski narod hoće i želi spasiti Hrvtsku Državu od domaćih i stranih neprijatelja i zadržati hrvatski narod u Lijepoj našoj Domovini, trebamo se aktivizirati, a ne samo kritizirati. Tko sebi ne pomaže i Bog mu odnemaže! 
 

Rudi Tomić

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1763 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević