Get Adobe Flash player
Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Ne smetaju im hrvatske kune kad podržavaju Plenkovića i HDZ. Smeta im...

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Andrej oko sebe ima klimavce, puzavce, kameleone, beskralježnjake,...

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Sesardić: Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda...

Sprega lokalne i državne politike

Sprega lokalne i državne politike

Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne...

Desnica zastranila zbog egoizma

Desnica zastranila zbog egoizma

Ništa nisu naučili iz...

  • Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    četvrtak, 18. travnja 2019. 12:16
  • Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:51
  • Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:44
  • Sprega lokalne i državne politike

    Sprega lokalne i državne politike

    srijeda, 17. travnja 2019. 11:10
  • Desnica zastranila zbog egoizma

    Desnica zastranila zbog egoizma

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:39

Znaju li ravnatelji škola s kime su se povezali njihovi nastavnici?

 
 
Otiđite li na adresu elektroničke pošte
www.najboljinastavnici-ex-yu.weebly.com
www.annex-yu.weebly.com
http://najboljinastavnici-ex-yu.weebly.com/kontakt.html imat ćete osjećaj da ste se vratili, ako već ne u veliku Srbiju, onda zasigurno u Jugoslaviju. Evo kako se predstavljaju oni koji stoje iza ovoga projekta: 
http://najboljinastavnici-ex-yu.weebly.com/uploads/4/1/6/2/41620791/edited/46296976-453636515163789-4320499536544923648-n.png
»NAJBOLJI NASTAVNICI BIVŠE JUGOSLAVIJE
NOVE IDEJE ZA NOVO VRIJEME
OBRAZOVNA MREŽA NAJBOLJIH NASTAVNIKA
Kategorije članstva koje uspješno mijenja obrazovnu sliku Balkana
NABOLJI NASTAVNICI
SIGURNA KUĆA ZA ENTUZIJAM  NAJBOLJIH NASTAVNIKA EX YU​
ČLANOVI
POTRAGA ZA NAJBOLJIM NASTAVNICIMA EX JUGOSLAVIJE
JESI LI TI entuzijasta koji opstaje uprkos svemu?
POTRAGA ZA NAJBOLJIM NASTAVNICIMA EX YUGOSLAVIJE
Možda, upravo, Tebe tražimo!
Da li smatraš da si Ti, možda, jedan od "Najboljih Nastavnika EX Jugoslavije"?
Ne budi skroman/skromna! Hajde da odgovoriš iskreno na nekoliko pitanja!
- JESI LI TI entuzijasta koji opstaje uprkos svemu?
- RADIŠ LI U ZEMLJI U KOJOJ OBRAZOVANJE NIJE NA CENI?
- ŽIVIŠ LI U OKRUŽENJU KOJE NE PRAŠTA USPEH?
- DA LI SE I KOD TEBE ENTUZIJAZAM LAGANO TOPI?
Ako je većina tvojih odgovora potvrdna, vrijeme je da uzmeš kormilo u svoje ruke i da i zvanično postaneš UČITELJSKI LIDER koji menja obrazovnu stvarnost ovog dijela svijeta! ANN_EX_YU je pravo mjesto za nastavnike poput tebe!
ŠTA JE ANN_EX_YU?
ANN_EX_YU je asocijacija nastavnika formirana od visokokvalitetnih lidera iz obrazovanja spremnih da oko sebe okupe sve entuzijaste i učiteljske lidere iz svih država sa prostora bivše Jugoslavije spremnih da zajedničkim snagama afirmišu i motivišu najbolje nastavnike da mijenjaju sliku obrazovanja u ovom dijelu svijeta.
Ako želiš da zajedno jačamo kapacitete i podižemo status nastavnika u cilju podizanja standarda obrazovanja djece širom prostora bivše Jugoslavije, na pravom si mjestu!
ANN_EX_YU je profesionalna porodica svih vaspitača/učitelja!nastavnika koji ispunjavaju kriterijume pomoću kojih se vrši selekcija u cilju stvaranja prestižne organizacije koja će opravdati ime "NAJBOLJI NASTAVNICI BIVŠE JUGOSLAVIJE".

*Ukoliko ispunjavaš 10 od ukupno 27 kriterijuma, ti si jedan od ravnopravnih članova asocijacije i stičeš pravo da kroz saradnju sa najboljim nastavnicima regiona jačaš svoje kompetencije kako bi u sledećem periodu dostigao zvanje "NAJBOLJI NASTAVNIK EX JUGOSLAVIJE"!
*Ukoliko ispunjavaš 15 od ukupno 27 kriterijuma, ti si jedan od članova asocijacije i stičeš pravo na zvanje "NAJBOLJI NASTAVNIK EX JUGOSLAVIJE"!
*Ukoliko ispunjavaš 20 od ukupno 27 kriterijuma, ti si jedan od počasnih članova asocijacije i pored prava na zvanje "NAJBOLJI NASTAVNIK EX JUGOSLAVIJE", stičeš i titulu "NASTAVNIČKA ZVIJEZDA EX JUGOSLAVIJE!

*Ostavljamo mogućnost da svima, sa 15 i više poena, pošaljemo dodatni upitnik kojim ćemo potvrditi ili osporiti neke dileme koje mogu, eventualno, nastati bodovanjem dokaza za svih 27 kriterijuma.
Popuni upitnik na ovom LINKU! Postani član mreže najboljih nastavnika regiona.
Za neka dodatna pojašnjena, pišite na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili se dodatno informišite na našim sajtovima: Asocijaciju ANN_EKS YU su formirali visokokvalitetni obrazovni lideri koji su spremni da okupe sve nastavnike entuzijaste iz svih zemalja sa prostora bivše Jugoslavije koji su spremni da ulože zajedničke napore da motivišu i inspirišu najbolje nastavnike koji mijenjaju obrazovnje u ovom dijelu svijeta.
Ciljevi i zadaci
 
1. Umrežavanje najboljih nastavnika iz država sa prostora bivše Jugoslavije u cilju saradnje, razmijene ideja i resursa  u sferi obrazovanja i vaspitanja i istraživačke dijelatnosti iz oblasti obrazovanja, kulture, nauke, sporta...
2. Povećanje vidljivosti rada i stvaralaštva nastavnika regiona koji imaju moć da motivišu i inspirišu svoje učenike, sa ciljem njihove regionalne promocije, afirmacije i davanja tehničke podrške pri apliciranju za Global Teacher Prize.
3. Regionalno umrežavanje najboljih nastavnika država biše Jugoslavije u cilju veće vidljivosti i prisutnosti na obrazovnoj mapi svijeta.
4. Uticaj na stvaranje bolje medijske slike učiteljske profesije putem promocije i afirmacije primera najboljih učiteljskih praksi iz učionica, lokalne zajednice i angažovanja na nacionalnim i međunarodnim projektima koji su u skladu sa 17 ciljeva održviog razvoja UN.
5. Pokretanje novih i podrška postojećim međunarodnim obrazovnim projekatima (školski međunarodni projekti, učenička i nastavnička međunarodna takmičenja, obrazovni festivali, konferencije, različiti vidovi onlajn obuka, saradnje i komunikacije, izbori i nagrađivanje najboljih nastavnika i učenika...) koji promovišu mobilnost učenika i nastavnika u ovom regionu u cilju rušenja barijera nastalih tokom devedestih i izgradnje prijateljskih i saradničkih odnosa.
6. Stvaranje uslova za pokretanje širokih javnih rasprava na temu modernizacije školskih sistema u regionu u skladu sa medjunarodnim standardima, potrebama društva i tržišta.
7. Pokretanje stvaranja zajedničkog sajta, elektronskog časopisa i TV emisija u cilju promocije i afimracije primera dobrih nastavničkih praksi ovog dijela svojeta.
 
Ciljevi će se realizovati kroz organizovane aktivnsoti, i to: radionice, stručne skupove, konferencije, skajp konferencije, tribine, okrugle stolove, festivale, smotre, webinare, objavljivanje stručnih radova, knjiga i publikacija, audio i video materijala i javno predstavljanje, promovisanje i afirmisanje aktivnosti u navedenim oblastima.
Misija: Osnaživanje, pružanje podrške, afirmisanje i promocija najboljih nastavnika-entuzijasta, koji su preko potrebni svim društvima ovog regiona, ali koji su decenijama nepravedno skrajnuti na samu marginu društva, i rad na trajnom uklanjanju „tihe diskriminacije“ šire društvene zajednice prema ovakvim pojedincima.
Vizija: Stvaranje uslova u našim obrazovnim sistemima u kojima će najbolji nastavnici biti značajno nagrađeni za svoj rad, poštovani i uvaženi u društvu, i u kojem će se najbolji učenici i studenti opredjeljivati za nastavničku profesiju.
 
Ko su nastavnici koji postaju punopravni članovi ANN EX?
Prepoznaju ih po entuzijazmu koji ulažu u svoju profesiju, bez kalkulacije. Znaju oni da nisu dovoljno plaćeni za svoj posao, ali oni posao i ne doživljavaju, isključivo, kao način da se zaradi plata. Oni posao doživljavaju kao strast. Zato su u prednosti nad ostalima, jer posmatraju stvari drugačije. Biraju, ako već nisu dovoljno nagrađeni za svoj rad, privilegiju da u svom poslu uživaju i da ga rade iz ljubavi.
Zato i jesu najbolji!

Lako ih je prepoznati i po njihovoj rezilijentnosti, uspevaju svuda, čak ponajviše tamo gdje se ne očekuju. Možete ih naći u malim neopremljenim školama, u nepristupačnim sredinama, u zavejanim mjestima, na otocima. Ima ih i u sredinama koje su "alergične" na različitost bilo koje vrste. Uspjevaju i tamo gdje nema toleranicje, ali i tamo gdje postoje tragovi diskriminacije. Ukoliko puste korijenje u takvim nepodsticajnim sredinama i ukoliko se sažive sa okolinom, ubrzo takva sredina zasija drugačijim sjajem, oživi, popravi se i postaje poput njih, otporna, ugledna i podsticajna.
Zato i jesu primjer za ugled!

Upadaju u oči i po svojoj inventivnosti, pa se dešava da ih pogriješno dožive oni koji inventivnost ne prepoznaju kao vrlinu. Ta njihova zdrava dosjetljivost i sposobnost pronalaska riješenja tamo gdje bi svi drugi odustali, pomaže im u učionicama kakve su na brdovitom Balkanu. Prazne, siromašne i dosadne, u njihovom prisustvu lako postanu mjesta u kojima se uči, lako i drugačije.
 
Zato su poželjni učitelji bilo kojem djetetu. Takvi su svi naši članovi:
 
- Lidija Nerandžić Čanda, Gimnazija "Veljko Petrović" Sombor, Srbija /suosnivač i član IO/
- Mirsada Šabotić, Gimnazija,,30.septembar" Rožaje, Crna Gora /suosnivač i član IO/
- Suzana Delić, OŠ “Horvati” Zagreb, Hrvatska /suosnivač i član IO/
- Sava Kovačević, OŠ "Oktoih" Podgorica, Crna Gora  /suosnivač i član IO/
- Marinko Petković, ŠOSO “Milan Petrović” Novi Sad, Srbija /suosnivač i član IO/
- Jasmina Stojković, OŠ “Kralj Aleksandar I”, Novi Beograd, Srbija /suosnivač i član IO/
- Ana Živković, OŠ “Čegar” Niš, Srbija /suosnivač i član IO/
- Nedim Sivčević, OŠ “..Mejdan” Tuzla, Bosna i Hercegovina /suosnivač i član IO/
- Mila Đačić, OŠ “Sveti Sava” Vrčin, Beograd, Srbija /suosnivač i član IO/
- Dejan Nemčić, OŠ Zagreb, Hrvatska /suosnivač i član IO/
- Sanela Jaganjac, JU OŠ “Mejdan" Tuzla, Bosna i Hercegovina /suosnivač i član IO/
- Stojanka Duducki, OŠ “Krste Misirkov” Kumanovo, Makedonija /suosnivač i član IO/
- Lejla Kovačević, JU OŠ "Podorašje", Podorašje, BiH /član Inicijativnog odbora/
- Jelena Babić , OŠ "Milić Rakić Mirko", Prokuplje, Srbija  /član Inicijativnog odbora/
- Jugoslava Lulić, Tehnička škola "9. maj" Bačka Palanka, Srbija
- Tanja Vrečko, OŠ "Mladost", Novi Beograd, Srbija
- Slavica Gomilanović, OŠ "Đura Jakšić" Oreškovica, Srbija
- Nada Sokolović, JU OŠ "Osman Nakaš" Bosna i Hercegovina
- Zorica Ivanović, Tehnološka škola Paraćin, Srbija
- Dušanka Vujičić, JU OŠ "Ratko Žarić" Nikšić, Crna Gora
- Aleksandra Sekulić, Ekonomsko-trgovinska škola Kula, Srbija   
- Svetlana Pavlović, OŠ ,,Anta Bogićević" Loznica, Srbija
- Ornela Filipović-Mahmutović, JU OŠ "Cazin II", Cazin, Bosna i Hercegovina
- Tatjana Kovačev, OŠ "Bora Stanković" Karavukovo, Srbija
- Aleksandra Pavićević, OŠ "Đorđe Krstić" Beograd, Srbija
- Miljan G. Jeremić, Knjaževačka gimnazija Knjaževac, Srbija
- Gjorgjina Dimova, OOU "Strasho Pindzur" Negotino, Makedonija
- Azra Šoše, OŠ" Bijelo Polje" Potoci, Mostar, Bosna i Hercegovina
- Violeta Petkoska, OOU  "Koco Racin" Ohrid, Makedonija
- Tatjana Jurić, Gimnazija Banjaluka, Banja Luka, Bosna i Hercegovina
- Marina Andrijević Petrović, OŠ "Jugoslavija" Bar, Crna Gora
- Bojana Manić, OŠ "Sveti Sava" Pirot, Srbija
- Marica Jurec, OŠ Zrinski Nuštar, Hrvatska
- Željka Bojić, OŠ "Janko Veselinović" Šabac, Srbija
- Dobri Jovevski, OOU "ILINDEN" Kriva Palanka, Makedonija
- Svetlana Drobnjak, OŠ „Branko Radičević” Novi Beograd, Srbija
- Sonja Danilovska, OOU “Nikola Karev” Probishtip, Makedonija
- Đurđica Stojković, OŠ "Jovan Popović" Susek, Srbija
- Dragana Arsić, JU OŠ "Sveti Sava" Foča, Bosna i Hercegovina
- Nada Kljajić, OŠ "Dositej Obradović" Opovo, Srbija
- Lejla Hujdur, “Srednja ekonomska škola” Sarajevo, Bosna i Hercegovina
- Tatjana Romanov,  OŠ "Sveti Georgije" Uzdin, Srbija
- Alma Salihodžić, JU OŠ "Harmani 1" Bihać, Bosna i Hercegovina
- Olivera Lučić, JU “Srednja ekonomsko- ugostiteljska škola,”Nikšić, Crna Gora
- Suzana Nikoloska, OOU “Kire Gavriloski- Jane” Prilep   Makedonija
- Selma Rustempašić , MSŠ Bugojno, Bosna i Hercegovina
- Branislav Tođer, OŠ "Sveti Georgije" Uzdin, Srbija
- Miomir Dejanović, OŠ "Svetozar Marković" Vranje, Srbija
- Gordana Rackovm OŠ "Sveti Sava" Kikinda, Srbija
- Snežana Klepić, Gimnazija "Veljko Petrović" Sombor , Srbija
 Mirjana Spasić, OŠ "3, oktobar" Bor, Srbija
- Saša Čorboloković, OŠ "3. oktobar" Bor, Srbija
- Verica Lukić, OŠ "Kralj Aleksandar I. Karađorđević" Jadranska Lešnica, Srbija
- Olivera Leković, OŠ "Pavle Rovinski" Podgorica, Crna Gora
- Milijana Petrović, Srednja škola "17. septembar" Lajkovac, Srbija
- Olgica Spasojević, OŠ "Petar Leković" Požega, Srbija
- Zorana Matićević, Gimnazija “Patrijarh Pavle” Beograd, Srbija
- Slađana Cvetković, OŠ “Despot Stefan Lazarević" Babušnica, Srbija
- Ljupka Stojmenova, OU ,,Nikola Karev" Kocani, Makedonija
- Marina Stanojlović Mirčić, OŠ "Ljuba Nešić" Zaječar, Srbija
- Alisa Pejić, JU OŠ "Mejdan" Tuzla, Bosna i Hercegovina
- Marija Galjević, OŠ "Milan Rakić" Novi Beograd, Srbija
- Vladimir Majstorović, Prehrambeno ugostiteljska škola, Čačak, Srbija
- Biljana Vulović, OŠ "Sveti Sava" Toponica, Srbija
- Dušanka Rangelov, OŠ ,,Kralj Aleksandar I Karađorđević" Jadranska Lešnica, Srbija
- Senada Đešević, JU SMŠ "Bećo Bašić" Plav, Crna Gora
- Natalija Diković, OŠ "Petar Leković" Požega, Srbija
- Vesna Gagalovska, OOU “Todor Angelevski”, Makedonija
- Biljana Veselinović, OŠ za učenike sa smetnjama u razvoju "Smeh i suza" Aleksinac, Srbija
- Danijela Stefanović, OŠ "Vuk Kradžić" Žitkovac, Srbija   
- Olga Milićević, PU "Naša radost" Aleksandrovac, Srbija      
- Marija Todoroska, OOU "Dimitar Pop Georgiev Berovski" Makedonija
- Slobodan Kaličanin, ESTŠ "Nikola Tesla" Kraljevo, Srbija
 Danijela Miličić Trebaticki,  PU "Radost" Srbobran, Srbija
- Maja Videnovik, OOU "Krste Misirkov" Skopje, Makedonija
­- Borko Petrović, OŠ "Stevan Jakovljević" Paraćin, Srbija
- Snežana Milojković, OŠ “Ivo Lola Ribar” Veliko Gradište, Srbija
- Smilja Mrđa, OŠ “Osman Nuri Hadžić” Sarajevo, Bosna i Hercegovina
- Fatima Kličić, OŠ “Cazin I” Cazin, Bosna i Hercegovina
- Ljiljana Ražnatović, OŠ “Pavle Rovinski” Podgorica, Crna Gora  
- Aleksandra Brmbota, SŠ Markantuna de Dominisa Rab, Hrvatska
- Aida Petrovska, OOU “Dimitar Miladinov”, Makedonjija
- Jadranka Klisarova, OOU “Blaze Koneski” Skoplje, Makedonija
- Svetlana Josifoska, OOU “Lazo Angelovski” Skoplje, Makedonija
- Krsto Vuković, JU SMŠ “Danilo Kiš” Budva, Crna Gora
- Željka Zovko, OŠ “Ivan Gundulić” Mostar, Bosna i Hercegovina
- Naida Gadžo, JU OŠ “Aleksa Šantić” Sarajevo, Bosna i Hercegovina
- Snježana Bošković, JU OŠ  “Olga Golović” Nikšić, Crna Gora
- Nevenka Vulić, JU OŠ “Sutjeska” Podgorica, Crna Gora
- Rasema Delić, JU OŠ “Harmani I” Bihać, Bosna i Hercegovina
- Pavlinka Veljanoska, OOU “Goce Delčev” Negotino, Makedonija
- Stance Sterjovska, OOU “Krste Misirkov” Kumanovo, Makedonija
- Nataša Vukadin, JU OŠ “Sveti Sava” Foča, Bosna i Hercegovina
- Ferizata Hadžović, JU OŠ “Sokolje” Sarajevo, Bosna i Hercegovina
- Katarina Vučen, JU OŠ “Veselin Masleša” Foča, Bosna i Hercegovina
 
KO SU NAJBOLJI NASTAVNICI REGIONA?
 
- To su nastavnici koji imaju entuzijazam, bez obzira što se od entuzijazma ne živi, ali oni znaju da se uz njegovu pomoć opstaje u društvima koja ne čuvaju obrazovanje na vrhu ljestvice vrijednosti.
- To su nastavnici koji imaju moć inspiracije, kako za svoje učenike, tako i za kolege i sve one koji rade na svom cijeloživotnom usavršavanju.
- To su oni nastavnici kojima nije potrebna dobro opremljena učionica, urbana sredina ili iznadprosječni učenici, već su toliko rezilijentni da, svoj puni razvoj, mogu postići i u teškim uslovima.
- To su oni kreativni nastavnici, koji ni od čega stvaraju nešto, a to nešto inicira sledeće nešto, drugačije i još kreativnije.
- To su oni nastavnici koji druge motivišu da postanu bolji i bez zadrške im pomažu da sami sebe prevaziđu.
Učimo od njih! Učimo od najboljih:
 
- Aida Petrovska, OOU “Dimitar Miladinov”, Makedonija
- Ana Živković, OŠ “Čegar” Niš, Srbija
- Azra Šoše, OŠ" Bijelo Polje" Potoci, Mostar, Bosna i Hercegovina
- Biljana Veselinović, OŠ za učenike sa smetnjama u razvoju "Smeh i suza", Aleksinac, Srbija
- Biljana Vulović, OŠ "Sveti Sava", Toponica, Srbija
- Bojana Manić,  OŠ "Sveti Sava" Pirot, Srbija
- Borko Petrovic, OŠ "Stevan Jakovljević, Paracin, Srbija
- Danijela Miličić Trebaticki, PU "Radost", Srbobran, Srbija
- Danijela Stefanović, OŠ "Vuk Kradžić" Žitkovac, Srbija   
- Dobri Jovevski, OOU "ILINDEN" Kriva Palanka, Makedonija
- Dragana Arsić,  JU OŠ "Sveti Sava" Foča, Bosna i Hercegovina
- Dušanka Vujičić,  JU OŠ "Ratko Žarić" Nikšić, Crna Gora
- Đurđica Stojković, OŠ "Jovan Popović" Susek, Srbija
- Fatima Kličić, OŠ “Cazin I” Cazin, BiH
- Gjorgjina Dimova, OOU "Strasho Pindzur" Negotino, Makedonija
- Gordana Rackov, OŠ "Sveti Sava" Kikinda, Srbija
- Jadranka Klisarov, OOU “Blaze Koneski” Skoplje, Makedonija
- Jasmina Stojković, OŠ “Kralj Aleksandar I”, Novi Beograd, Srbija
- Jugoslava Lulić, Tehnička škola "9. maj" Bačka Palanka, Srbija
- Krsto Vuković, JU SMŠ “Danilo Kiš” Budva, Crna Gora
- Lejla Hujdur, “Srednja ekonomska škola” Sarajevo, Bosna i Hercegovina
- Lidija Nerandžić Čanda, Gimnazija "Veljko Petrović" Sombor, Srbija 
- Ljiljana Ražnatović, OŠ “Pavle Rovinski” Podgorica, Crna Gora  
- Maja Videnovik, OOU "Krste Misirkov" Skopje, Makedonija
- Marica Jurec, OŠ Zrinski Nuštar, Hrvatska
- Marina Andrijević Petrović, OŠ "Jugoslavija" Bar Crna Gora
- Marina Stanojlović Mirčić, OŠ "Ljuba Nešić", Zaječar, Srbija
- Marinko Petković, ŠOSO “Milan Petrović” Novi Sad, Srbija
- Mila Đačić, OŠ “Sveti Sava” Vrčin, Beograd, Srbija
- Milijana Petrović, Srednja škola "17. septembar" Lajkovac, Srbija
- Miljan G. Jeremić, Knjaževačka gimnazija, Knjaževac, Srbija
- Miomir Dejanović, OŠ "Svetozar Marković" Vranje, Srbija
- Mirjana Spasić, OŠ "3.oktobar" Bor, Srbija
- Mirsada Šabotić, Gimnazija „30. septembar" Rožaje, Crna Gora 
- Nada Kljajić,  OŠ "Dositej Obradović" Opovo, Srbija
- Natalija Diković , OŠ "Petar Leković" Požega, Srbija
- Nedim Sivčević, OŠ “..Mejdan” Tuzla, Bosna i Hercegovina
- Nevenka Vulić,  JU OŠ “Sutjeska” Podgorica, Crna Gora
- Olgica Spasojević, OŠ "Petar Leković" Požega, Srbija
- Olivera Leković, OŠ “Pavle Rovinski” Podgorica, Crna Gora
- Olivera Lučić, JU “Srednja ekonomsko-ugostiteljska škola” Nikšić, Crna Gora
- Pavlinka Veljanoska, OOU “Goce Delčev” Negotino, Makedonija
- Sanela Jaganjac, JU OŠ “Mejdan" Tuzla, Bosna i Hercegovina 
- Saša Čorboloković, OŠ "3.oktobar" Bor, Srbija
- Sava Kovačević, OŠ "Oktoih" Podgorica, Crna Gora 
- Senada Đešević, JU SMŠ "Bećo Bašić" Plav, Crna Gora
- Slavica Gomilanović, OŠ "Đura Jakšić" Oreškovica, Srbija
- Slobodan Kaličanin, ESTŠ "Nikola Tesla" Kraljevo, Srbija
- Smilja Mrđa, OŠ “Osman Nuri Hadžić” Sarajevo, BiH
- Snežana Klepić,  Gimnazija "Veljko Petrović" Sombor , Srbija
- Snežana Milojković, OŠ “Ivo Lola Ribar” Veliko Gradište, Srbija
- Snježana Bošković, JU OŠ  “Olga Golović” Nikšić, Crna Gora
- Sonja Danilovska,  OOU “Nikola Karev” Probishtip, Makedonija
- Stojanka Duducki, OŠ “Krste Misirkov” Kumanovo, Makedonija
- Suzana Delić, OŠ “Horvati” Zagreb, Hrvatska
- Svetlana Josifoska, OOU “Lazo Angelovski” Skoplje, Makedonija
- Tanja Vrečko, OŠ "Mladost", Novi Beograd, Srbija
- Tatjana Jurić, Gimnazija Banjaluka, Banja Luka, Bosna i Hercegovina
- Tatjana Kovačev, OŠ "Bora Stanković", Karavukovo Srbija
- Vesna Gagalovska, OOU “Todor Angelevski”, Makedonija
- Vladimir Majstorović, Prehrambeno ugostiteljska škola, Čačak, Srbija
- Željka Bojić, OŠ "Janko Veselinović" Šabac, Srbija
- Željka Zovko, OŠ “Ivan Gundulić” Mostar, BiH
- Zorana Matićević, Gimnazija “Patrijarh Pavle” Beograd, Srbija
- Zorica Ivanović, Tehnološka škola Paraćin, Srbija«.
 
Među ovim jugo nastavnicima nalaze se i ovi:
- Dejan Nemčić, OŠ Zagreb, Hrvatska /suosnivač i član IO/
- Tatjana Jurić, Gimnazija Banjaluka, Banja Luka, Bosna i Hercegovina
- Marica Jurec, OŠ Zrinski Nuštar, Hrvatska
- Aleksandra Brmbota, SŠ Markantuna de Dominisa Rab, Hrvatska
- Željka Zovko, OŠ “Ivan Gundulić” Mostar, Bosna i Hercegovina
Ostaje pitanje znaju li ravnatelji ovih škola s kime su se povezali ovi nastavnici u Zagrebu, Mostaru, Banjoj Luci, Zagrebu i Rabu? (v.h.)
 

www.najboljinastavnici-ex-yu.weebly.com
www.annex-yu.weebly.com

http://najboljinastavnici-ex-yu.weebly.com/kontakt.html

Hrvati postoje, ali samo kao ustaše

 
 
Nacionalne manjine u Hrvatskoj su sasvim nepotrebno i iznad svih suvremenih demokratskih standarda povlaštene u odnosu na domicilne i iseljene Hrvate, a među njima najviše srpska nacionalna manjina. I upravo je srpska manjina najbolji primjer na kojem se pokazuje da je njezina povlaštenost veliki promašaj koji samu srpsku manjinu kao i hrvatsku državu dijeli, opterećuje, potresa i razdire. Razlog je jednostavan i razumljiv. Povlasticama se ugrožava jednakost građana koji bi prema ustavnim kategorijama trebali biti slobodni, jednaki ili ravnopravni i nedodirljivi u svom ljudskom dostojanstvu. Zanimljivo je da onaj dio srpske manjine, koji je spremno branio Hrvatsku od srpske agresije, nezadovoljan povlaštenim položajem, jer ga se protežiranjem izdvaja iz normalnoga hrvatskoga društva. Drugi dio srpske manjine, na čijem je čelu Milorad Pupovac, tijesno povezane sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koja poriče i samo postojanje Hrvata („katolički Srbi“), ne prihvaća neovisnu hrvatsku državu, širi o njoj laži i kompromitira je diljem svijeta, te čezne za onim trenutkom kad će Beograd ponovno postati glavnim gradom Hrvatske. Taj dio mrzi sve hrvatsko, a mržnja mu nije stvar afekta, koji traje samo nekoliko trenutaka, nego je to stvar strasti koja se desetljećima poput vodene bujice sve dublje ukopava u zemlju i razdire ju. Ovim za demokraciju nepriličnim dodvoravanjem manjinama hrvatska politika više potiče društvenu segregaciju nego integraciju.
Crkva i država – vjera i politika.
http://www.nedeljnik.rs/media/portalnews/2017/Jan/25/o/vuk-i-seselj.jpg
Bizantsko Carstvo je bilo rimsko prema svojim institucijama, grčko po stanovništvu, jeziku i kulturi. Njegova se osobitost očituje po tome što mu je pri propadanju političke moći rastao kulturni utjecaj, kako zapisuje Alain Ducellier u svojoj knjizi Byzance et le monde orthodoxe, Paris, 1986. U početku se pravoslavna Crkva oslanjala na cara u Carigradu, nastavlja Ducellier, da bi evangelizirala Bugare, Srbe i Ruse. Kasnije je došlo do promjene uloga: Crkva postaje osloncem države i nadživljava ju. Pod crkvenim nadzorom proširila se bizanstka kultura i nastao pravoslavni svijet u velikom dijelu slavenskih država.
 
Sve što je kasnije slijedilo bilo je samo širenje umišljenoga univerzalnoga prava svedenoga na potrebe vlastite nacije. Bizantska politika sa svojim brojnim institucijama, s organizacijom i tehnikom bila je isključivo usmjerena na misioniranje. Diplomacija se nije služila vrijednosnim načelima nego gusarskim postulatima (jedno misli, drugo govori, treće radi) i bila je jako uspješana u agitiranju. Apoteoza cara, na čijem je prijestolju bilo rezervirano mjesto za Božjega Sina, nije poznavalo ni nedoumice ni granice. Misioniranje, čiji sadržaj više generira teritorijalnu, političku i kulturološku ekspanziju nego vjeru, je postalo neoborivim oblikom moći. Moć se pojavljuje kao preduvjet za uspješno misioniranje. Sva uvjerenja, svjetonazori i univerzalne vrijednosti stavljaju se u službi nacionalne politike. I u Srbiji i drugdje nastalo je jedinstvo moći i misije. Nijedna vanjska opasnost nije bila kadra suzbiti djelovanje pravoslavlja. Dok se država smanjivala ili nestajala, vitalnost crkve, ugled patrijarha, vladavina bizantske kulture trajala je bez prekida, a temelj joj je bila isključivost.
 
Svetosavlje
 
Prvi put sam čuo za nj, kad sam čitao članak pod naslovom Košarkaš dijeli lekcije Srbima (Tages Anzeiger, 15. 2. 2019.). Košarkaš Nikola Kalinić, rođen 1991., se usudio kritizirati nedostatak tolerancije i otvorenosti u svojoj zemlji. Tko je u Srbiji drukčijeg mišljenja, osuđen je na izolaciju. Kalinić podupire demonstracije protiv nepravde i gluposti u zemlji. Od svoga djetinjstva se sjeća svađa Srbije sa susjedima, osobito s Kosovom. Njegovi se zemljaci trebaju zaputiti u svijet i saslušati što drugi misle i govore. Srbi nisu „nebeski narod“, nikakva izabrana nacija, „nego mala i beznačajna točka na karti svijeta“. Kalinić opisuje trajni nacionalni ponos mnogih Srba kao natražnjaštvo, dovodi u pitanje njihovu sliku o sebi kao naciji vječne žrtve i podsjeća narode na Balkanu da su Njemačka i Francuska u siječnju potpisale novi sporazum o prijateljstvu, 56 godina nakon potpisivanja Elizejskog ugovora. Nakon toliko ratnih zločina i žrtava, dva naroda su shvatila da mogu samo napredovati kroz suradnju. Ono što športaš Nikola Kalinić nije objasnio, a možda ni mogao objasniti, je činjenica da je do njemačko-francuskoga zbližavanja moglo doći tek onoga trenutka kad su obje velike kontinentalne sile spoznale i uvjerile se da više nije moguće formiranje carstava, kako kaže Timothy Snyder. Osim toga, Srbija je svjetlosne godine daleko od toga da u susjedima vidi ravnopravne partnere. Ona se još uvijek vidi kao kolonijalna sila kojoj se svi imaju podrediti i pri tom biti sretni.
 
Danas se muslimani optužuju za miješanje religije i politike. Ova optužba je opravdana glede diskriminirajućega i deprimirajućega zahtjeva za bezuvjetnom podređenosti islamskoj (božjoj!) državi. Pitanje je postoji li razlika između religijom osmišljenoga formiranja islamske države i religijom osmišljenoga svetosavlja „jedinstvenog državnog rešenja za ceo srpski narod“? Spomenuti autor knjige o Bizantu Ducellier tvrdi da je Stefan Nemanja, otac, najprije kršten prema katoličkom, a kasnije prema pravoslavnom obredu. On je sa svojim najmlađim sinom Savom poduzeo mjere za uređenje autonomne Crkve po bizantskom uzoru. Njegov sin i nasljednik Stefan Prvovenčani je primio državnu krunu od Rima, dok je autokefalnost Srpske pravoslavne Crkve proglašena u Niceji, gdje je carigradski patrijarh boravio u egzilu. Srbijom vlada mit o dvojici braće u kojem je jedan državni poglavar (Stefan Prvovenčani Nemanjić), a drugi crkveni poglavar (Sava Nemanjić). Nemanjići su vještom igrom postigli državnu i crkvenu neovisnost i postali oličenje neraskidive veze između civilne i crkvene vlasti, srpske moći i jedinstva. Hrvati nemaju problem s pravoslavljem kao što ga nemaju ni s islamom, protestantizmom, staro- i grkokatolicima. Problem s pravoslavljem nastaje kad se ono svodi na svetosavlje, rigidnu ideologiju svesrpstva, nastalu sintezom srpstva i pravoslavlja. Svetosavski ideolozi poistovjećuju ciljeve Srpske pravoslavne Crkve s ciljevima srpske države. Svetosavlje je tako druga riječ za srpski imperijalizam. U praksi svetosavlje znači širenje granica srpske države na sva područja gdje se nalaze "srpski grobovi". Nakon Dušanova proglašenja carem, srpska država je postigla vrhunac kad ni u državnom ni u crkvenom pogledu nije imala vlasti iznad sebe. Za razliku od kralja, čija je vlast bila ograničena i formalno morala priznavati carski suverenitet, car je imao pravo zapovijedati i naređivati, a njemu nitko nije mogao zapivijedati.
 
U izvornom kršćanstvu Bog je središte Radosne vijesti. U središtu svetosavlja stoji srpstvo kao religija, jer tko pogine za srpstvo, bez obzira na odnos prema vjeri, proglašava se mučenikom pravoslavne Crkve. Sama riječ religija (lat. religio: vjera) potječe od latinske riječi religare: povezivati s transcendentnim ili okupljati oko transcendetnoga. Pojam transcendentan oznčava ono što postoji neovisno o našoj spoznajnoj svijesti natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno ili jednom riječju BOG. Bez ove duhovne dimenzije vjera se pretvara u nešto magijsko, prizemno, ovozemno s lažnim porukama poput širenja političkih ideologija o „nebeskom narodu“. Religijski nacionalizam unutar pravoslavne Crkve označava se teološkim terminom filetizam (od grčke riječi φυλή – file = rod, pleme). Filetizam je na sinodi pravoslavlja u Carigrdu 1872. osuđen kao hereza s obrazloženjem da se sudbinu kršćanske vjere ne smije miješati sa sudbinom bilo kojega posebnoga naroda ili rase. Činjenica je pak da se filetizam u svetosavlju i u 21. stoljeću nesmetano prakticira. To potvrđuje diskretno srpski episkop Maksim, episkop srpske vjerničke zajednice u Americi, kad kaže: „Ukoliko duhovni vid ne ide s onu stranu fenomenološkog [fetišiziranje nacionanoga], tada se ne razlikujemo od publicista, ne unosimo nadu na buduće, ne pozivamo eshatološku slobodu koja prevodi na drugu obalu“. (Politika, 07.07.2014).
 
Srpsko svetosavlje slično vidi i njemački povjesnik Ekkehard Kraft: „Renesansa nacionalizma u Jugoslaviji pomogla je Srpskoj pravoslavnoj Crkvi k novom političkom značenju, koja se za vrijeme Tita držala čuvaricom nacionalnih interesa srpstva. Koliko je ona jako obilježena nacionalističkim idejama, pokazalo je njezino ponašanje tijekom oružanih sukoba devedesetih godina. Na tom temeljnom stajalištu i fiksiranju na vlastitu naciju ništa se bitno nije promijenilo do danas. Ona i dalje njeguje srpski mit žrtve i jedna je od onih snaga koje žestoko odbijaju samokritičko sučeljavanje s nedavnom prošlošću“. (NZZ, 15. 6. 2006, str. 9.)
 
Pojava pravoslavlja i svetosavlja u Hrvatskoj
 
Umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović je 2017. godine u Zagrebu objavio poučnu knjigu pod naslovom Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. Za one koji to ne znaju valja napomenuti da je biskup Bogović doktorirao na temi o odnosima katolika i pravoslavaca u Dalmaciji. Oveći nedostatak knjige je što je u njoj zanemaren prikaz djelovanja Srpske pravoslavne Crkve za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U knjizi se nije našlo prostora za vrle četnike iz crkvenih krugova Momčila Đujića, Milorada Vukojičića, Joanikija Lipovca, Nikolaja Velimirovića i dr. Dugujemo veliku zahvalnost Mili Bogoviću što se u svojim osvrtima i raspravama strogo drži znanstvene metode. Točna znanost počinje s poznavanjem izvora. Biti što bliže izvoru, san je časnih povijesnih istraživača do danas. Znanje, koje se temelji na izvorima, obećava precizniji prikaz povijesnih činjenica i ispunjenje zahtjeva stroge znanstvenosti. Poziv znanstveniku da se vrati k izvorima i počne istraživati na izvorima je jedno, a drugo je izvore prikupiti, predstaviti i krivotvoriti nedopuštenim „preciziranjem“ ili nekorektnim prijevodom.
 
Rijeka Drina je koncem 5. stoljeća postala granicom između stočnoga i zapadnoga dijela Rimskoga Carstva. Srbi su se kasnije naselili na istočnom, a Hrvati na zapadnom dijelu. U istočnom se dijelu Carstva, koje je bilo pod jurisdikcijom carigradskoga patrijarha, razvio bizanstki obred s više liturgijskih jezika i više patrijarhata kod moćnijih pravoslavnih naroda. U zapadnom dijelu je prihvaćen rimski obred s latinskom kulturom, latinskim liturgijskim jezikom i jednim papom u Rimu. Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine katoličku liturgiju se u suglasnosti s Rimom ponegdje služilo i na glagoljici. Granica na Drini je u 15. stoljeću poremećena osmanskim osvajanjima i prodorima u BiH i Hrvatsku.
 
Pravoslavlje se na području katoličke Hrvatske pojavljuje u 17. i 18. stoljeću. U prvo vrijeme pravoslavni su doseljenici bili vlaškoga podrijetla koji su preko udomljenja u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi postupno postali dio srpskoga naroda. Kao posljedica osmanskih povlačenja s hrvatskoga teritorija pod Austro-Ugarskom Monarhijom, najveća seoba Srba na područje Hrvatske dogodila se pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića 1689./1690. godine. Ta organizirana hijerarhija Srpske pravoslavne Crkve uspjela je u Monarhiji izboriti ozakonjenje svoga postojanja i djelovanja. Spriječena je unija s Katoličkom Crkvom, osim u nekim krajevima kao Žumberak gdje nastaje Grkokatolička Crkva.
 
Neuspjeli pokušaji stvaranja unije pravoslavnih vjernika s Katoličkom Crkvom ostat će kamenom spoticaja do danas. Katolicima se neprestance predbacuje prisilno „unijaćenje“ sve do Pupovčevih lažnih „prekrštavanja 12.000 srpske djece“ 1992. godine. Podmetanje sa srpske strane nije stalo samo na tome. Pravoslavni teolog Nikodim Milaš je već 1901. godine objavio knjigu Pravoslavna Dalmacija u kojoj tvrdi da su Hrvati tek za vrijeme kneza Domagoja kršteni po bizantskom ili istočnom obredu i postali pravoslavni kršćani. Kasnije u vrijeme kneza Branimira Hrvati priznaju jurisdikciju rimskoga biskupa, ali ostaju i dalje pravoslavni po vjeri i obredu. Polatinjenje Hrvata dogodilo se prema Milašu kad su ninski biskup Teodozije i knez Branimir u 11. stoljeću izvršili nasilje nad svojim narodom napuštanjem ćirilice i prihvaćanjem glagoljice. Prema Milašu pravoslavlje je na području Dalmacije i dalje živjelo u grčkim općinama, a njima su se svršetkom 13. i početkom 14. stoljeća pridružili pravoslavni Srbi. Hrvati su od straha pred Osmanlijama napustili Dalmaciju koju su otada naseljavali isključivo Srbi s ostatkom Romana. Djelovanjem Rimske kurije jedan dio Srba će prihvatiti uniju s Katoličkom Crkvom tako da u Dalmaciji žive katolički i pravoslavni Srbi. U svojim historijskim razglabanjima i tumačenjima Milaš se oslanja na izgubljeni rukopis episkopa Simeona Končarevića. Premda se ispostavio da taj izgubljeni rukopis nikad nije ni postojao, Milašev će rad promicati memorandumska SANU, a istim „znanstvenim metodama“ nastaviti srpski teolog i povjesnik, podrijetlom iz Hrvatske, Marko Jačov, koji istražuje vatikanske i mletačke arhive, a objavljuje, osim na srpskom, na talijanskom i francuskom.
 
Papa Siksto V. je odredio 1585. godine da se svaki dijecezanski biskup ima pojaviti na apostolske pregovore (ad limina apostolorum) i podnijeti izvješće o stanju u biskupiji. Vremenski razmak posjeta i izvješća na latinskom ili talijanskom inosio je između 3 i 10 godina, već prema udaljenosti dotične biskupije od Rima. Marko Jačov je ta izvješća istraživao i djelomice krivotvorio. Vatikan mu je, kako sam zapisuje, omogućio istraživanja: „Bez materijalne pomoći Katoličkog odbora za kulturnu suradnju pri Papinskom vijeću za promicanje jedinstva kršćana i posebno njegovoj Preuzvišenosti monsinjoru Perreu Dupreyu, naslovnom biskupu Tiberijskom i tajniku spomenutoga Vijeća, ne bi mi bilo moguće napisati ovu knjigu.“ Mile Bogović se opravdano pita „je li u interesu tog Vijeća Svete Stolice da se dokaže kako Dalmacija nije hrvatska nego srpska ili talijanska?“
 
Marko Jačov ima jasan cilj i nepokolebljivo ga slijedi: posrbljavanje hrvatske zemlje i njezine povijesti. Tako „srpski“ ubacuje gdje mu uopće nije mjesto, a u sažetku originalnih tekstova piše o „ srpskom jeziku, srpskoj zemlji ili srpskim sveštenicima“, premda tih naziva nema u originalu. Evo nekih riječi koje Jačov prevodi kao „Srbi“ ili „srpski“: Greci, shismatici, Morlachi, Valachi, illirici. Premda je jasno da „prete illirico“ znači pop glagoljaš, Jačov ga prevodi sa „srpski sveštenik“. Jačov traži Srbe i nalazi ih posvuda gdje su prethodni istraživači nalazili južnoslavenske narode, a Srbi su po njemu ne samo pravoslavci već i katolici (Srbi katoličke vjere). Njegov je zadatak dokazati da su u Dalmaciji svi kršćani Srbi jer se Srpska pravoslavna Crkva „nije odrekla ni onih Srba koji su privatili druge vere“. Za Jačova je „lingua illirica“ srpski jezik, a „lingua ilirica volgare“ srpski narodni jezik, a originalima je dodavao „serbo“, „serba“, „serbi“ itd. Da bi čitatelji dobili predodžbu o nacionanosti stanovništva u Dalmaciji, Bogović je u svojoj knjize naveo brojčano stanje katolika i pravoslavaca prema popisu iz godine 1761. U Dalmaciji je tada živjelo ukupno 190.104 katolika i 30.202 pravoslavca.

 

S teorijskih nagađanja o „vjekovnom srpstvu“ u Hrvatskoj se već koncem 19. stoljeća prešlo na batinanje i kundačenje. Prečane (naziv za Srbe preko Drine, srpska manjina u Hrvatskoj) se u Hrvatskoj koristilo kao petu kolonu. Ban Khuen Héderváry (1883.- 1903.) ih je angažirao kao saveznike i pomagače da održi svoju političku premoć i vladavinu samovolje i nasilja. Hrvatsko-srpska koalicija, koja je nastala 1905. godine, bila je obična prijevara jer „u svoje provincijalizme zaronjeno srpstvo“ zapravo nije bilo u stanju shvatiti borbu za državnu samostalnost Hrvatske (Krleža). I Srbija je svoju hegemoniju u Kraljevini Jugoslaviji ostvarivala osloncem na Prečane što je bio trajan recept pisan različitim ideološkim bojama. Dominirala je sa srpskom vojskom i policijom, poreznom i drugom pljačkom, batinaškim grupama, zadajanjem mladeži mitovima o Dušanovu carstvu, kosovskoj tragediji, oslobodilačkim ratovima. „Kao ministar policije u Pašićevoj vladi, Prbičević je bio zaveo teror nad hrvatskim pučanstvom. U žandare su bili uzimani Srbi-Prečani, koji su kundačili, globili i hapsili svoje suseljane Hrvate; a u činovništvo se trpaju „kuferaši“ od prijeko, koji provode velikosrpsku hegemoniju umotanu u jugoslavenski unitarizam s otpuštanjem viđenijih Hrvata, zatvaranjem i poreznom pljačkom“ (Ivan Supek).
 
Povodom dodjele nagrade „Svetozar Pribičević“ Pupovac izjavljuje da i on i njegova stranka baštine Pribičevića kao i njegove suvremenike i prethodnike koji su u novinama Srbobran početkom stoljeća Hrvatima prijeltili „do istrage vaše ili naše“, a velikosrpskom „Srpskom samostalnom strankom“ Hrvatsku 1918. uspješno predali Beogradu na pladnju. To je pravi identitet politički privilegiranoga, manjinski zaštićenoga, protuhrvatskom gorčinom i mržnjom opsjednutoga Pupovca. Umjesto batinaša Pribičevića, Pupovac je mogao utemeljiti nagradu poginulih pravoslavnih branitelja domovine Hrvatske iz 1990-ih godina ili pak njihovih majki poput Olge Carević! Ali nije, jer to nije put koji vodi u Beograd!
 
Svetosavska priča o Hrvatskoj
 
Kao neprijatelj hrvatske neovisne i slobodne države, Pupovac ne može predstavljati Hrvatskoj lojalne građane pravoslavne vjere ili srpske nacionalnosti ni politički, ni etički niti moralno. Odbacavenjm te baštine, koja postoji kako je pokazalo suprotstavljanje srpskoj agresiji 1990-ih godina, Pupovac ponižava i maltretira tu populaciju, samoimenujući se za njezina zagovornika. Naime, izborena sloboda je upitna stečevina, ako joj se oduzimlju temeljna ljudska prava. Stoga je Pupovac u ovoj priči samo zanimljiv kao neprijatelj općehrvatske slobode i predstojnik državnoga Ureda za ljudska prava koji izmišljenim i sramotnim pričama ocrnjuje hrvatsku državu i hrvatski narod.
 
U rujnu 2018. godine je taj vješti političar izjavio na HRT-u (Nedjeljom u2) da nikad nije ništa negativno rekao o Hrvatskoj. Nekoliko godina ranije prof. dr. Ivo Banac zapisuje (Jutarnji list 04.09.2015.) slijedeće: „Kad je riječ o ustaševanju danas, mogli bismo se domisliti raznim objašnjenjima. Najmanje plauzabilna je Pupovčeva teza (“u današnjoj Republici Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage te... su u posljednje tri godine glasniji nego što su bili prije i... ozbiljno ugrožavaju njezin demokratski identitet i njezinu demokratsku političku praksu”, Novosti, 22. kolovoza 2015.).
 
U istoj televizijskoj emisiji ustvrdio je da je preko 250 tisuća Srba protjerano iz Hrvatske. Tu podvalu je njegov sunarodnjak Stanković prešutio, premda postoji obilna literatura da su pobunjeni Srbi napustili hrvatska područja iz straha pred osvetom i/ili zbog bojazni da se s njima postupi onako kako su oni postupali prema svojim hrvatskim susjedima za vrijeme okupacije! Pupovac „vizantijskom“ vještinom truje društvo i suodnos među narodima.
 
Čuje se da je Milorad Pupovac, pored saborskog zastupnika, sveučilišni profesor u Zagrebu koji svoju intelektualnu inferiornost i civilizacijsku razinu, prema Sanji Bilač, ovako iskazuje: „2017. godine u Hrvatskome državnom saboru na sjednici Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav [Pupovac] izjavljuje kako ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda kao simbol četništva, četništvo te njegovi sljedbenici i ideologija bili sankcionirani u Hrvatskoj. Isti taj Odbor donosi zaključak kako se postavljena spomen ploča u Jasenovcu, hrvatskim vojnicima koji su dali život za Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, treba ukloniti što su u konačnici i učinili“ (narod.hr 08.02.2019). Na znatnoj intelektualnoj razini, može postojati relativizam koji dopušta da se vrijednosno sve izjednačuje, čime se kreće prema pukom nihilizmu! Dobra poduka za studente!

 

Pitanje je što bi se nedavno u Hrvatskom saboru dogodilo nakon Pupovčeva izljeva mržnje i primitivizma na hrvatske „hulje“, „pedere“, „neostvarene Hrvate“ i pretvaranja Hrvatskoga sabora u „palanački duh“ Radomira Kostantinovića („prihvatljiv u rodu, i rodom, moguć kao Srbin ja sam sada nemoguć kao čovek“), da su se slučajnao u sabornici našli optuženici za Khuenov saborski vritnjak Josip Grižanić, David Starčević i Eugen Kumičić kao 5. listopada 1885. godine?! Nerazumljivo je što tom prigodom ni jedan saborski zastupnik nije ustao i dostojanstveno citirao jednoga Židova: „Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta“ (Philip J. Cohen, HKV 27. 2. 2019.).
 
„Čitav srpski romantizam, a naročito u završnom svom periodu, prožet je strahom od čoveka van roda, tog 'samo' čoveka kao samog čudovišta“, zapisuje Radovan Konstatinović u svojoj „Filosofiji palanke“. Prožet „strahom van roda“ i mržnjom na neovisnu hrvatsku državu, Pupovac se umrežio sa Srbima koji u njegovo ime šire laži o Hrvatskoj diljem svijeta. On mudro prepušta pozornicu mladom i naivnom, možda i ucjenjenom, Hrvatu Hrvoju Šimičeviću, uredniku „Novosti“, da svijetu preko Krste Lazarevića, Srbina iz Njemačke, poruči kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Krsto Lazarević to čini s općepoznatom srpskom poetikom u jedinim ljevičarskim novinama na njemačkom govornom području Švicarske pod znakovitim naslovom „U konstantnom protuvjetru“:
 
Od 1990-ih se desničarski ekstremistički stavovi u Hrvatskoj smatraju društveno prihvatljivim čak i u samom centru društva. Nogometni klub (NK Zagreb 041) bori se protiv toga i novine (Novosti) se brane. Nije prvi put da Dražen Keleminec pali novine. Prvi je put zapalio originalno izdanje, u međuvremenu pali kopije naslovnice kako ne bi povećao nakladu. Nije slučajno što je ta rulja izabrala tjednik „Novosti“. „Novosti“ tiska srpska manjina u Hrvatskoj i one su lijeve. Veliki bauk hrvatske desnice su Srbi i ljevica. Premda prosvjednici pred zgradom uredništva glasno traže njihovu smrt, urednici mirno sjede u uredu i kažu „nema razloga za paniku, na to smo se već navikli“. Hrvatski nacionalisti mrze sve što je srpsko, lijevo i antifašističko. Antifašist je za njih psovka. Hrvat Hrvoje Šimović priča Lazareviću da je on za nacionaliste izdajnik i zakleti neprijatelj. Hrvati koji surađuju u „Novostima“ su jedina grupa koju nacionalisti više mrze nego Srbe.
 
Početkom 1990-ih godina raspala se Jugosavija. Hrvatska je proglasila neovisnost. “Mnogi su Hrvati čeznuli za novim nacionalnim identitetom, za nekom vlastitom nacionalnom povijesti. Neki su je našli kod tkz. NDH u vrijeme Drugoga svjetskoga rata: u ondašnjoj državi satelitu nacističke Njemačke, kojom su vladali fašističke ustaše pod vodstvom njihova vođe Ante Pavelića. Stotine tisuća Židova, Srba, Roma i oporbenjaka pobijeni su pod četverogodišnjom vladavinom režima.“ Mržnja na „Novosti“ ne dolazi samo sa strane desnih radikala, nego ju potiču hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i moćna Katolička Crkva. Predsjednica je nužne glasove dobila od radikalne desnice kojoj se otada ulizuje; ona javno sumnja u „službeni broj žrtava, koje su u hrvatskim koncentracijskim logorima ubijene, a posjetila je u Argentini ustaške suradnike, koji su nakon Drugog svjetskog rata pobjegli od kazne.“ Lazarević „Novostima“ pripisuje velike zasluge što su objavile fotografiju bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u odori sličnoj ustaškoj. Spominje i film Jakova Sedlara u kojemu se tvrdi da logor Jasenovac uopće nije bio koncentracijski logor, za što je dobio nagradu grada Zagreba. „U pojedinim zemljama kazneno se progoni relativiziranje holocausta. U Hrvatskoj se za to dobiva nagrada.“
„Robi“ je iz prosvjeda osnovao nogometni klub NK Zagreb 041, ali se iz straha ne smije predstaviti javnosti punim imenom i prezimenom. Ovu vrstu dramatiziranja poznajemo još iz 1990-ih. 041 je bio telefonski predbroj Zagreba u vrijeme Jugoslavije, što je za „Robija“ presudna poveznica s bivšom državom. Na utakmici protiv Male Mlake atmosfera je nabrijana između zagrepčana antifašista i Malomlačana fašista, na čijem igralištu je na jednom stolu bila nacrtana svastika.

 

Lazarević ovako završava svoj uradak: „U Hrvatskoj postoje dva prilično različita aspekta antifašističkog otpora: urednici "Novosti" žele prekinuti s desnom normalnošću, stavljajući prst na ranu i pokazujući kako ugledni političari, moderatori ili glazbenici odaju počast hrvatskim nacističkim suradnicima i normalnim drže fašističke ideologije. U međuvremenu, NK Zagreb 041 živi sasvim neposrednu antirasističku solidarnost kao športski klub za sve koji nisu bijelci, katolici i konzervativci. U zemlji u kojoj mnogi samo to toleriraju.“ WOZ (skraćenica za Wochenzeitung - tjednik), br. 3, 17. siječnja 2019., str. 10.
 
Krsto Lazarević, sav odan Pupovčevom naprijed citiranom romantizmu, još uvijek ne priznaje mentalne, političke niti povijesne granice između Srbije i Hrvatske. On po najboljoj velikosrpskoj logici briše te granice i prešućuje da se „Novosti“ finaciraju iz državnoga proračuna, da je njihov izdavač SNV, na čijem je čelu Milorad Pupovac, koalicijski partner Andreju Plenkoviću, te da su Pupovac i njegovi beogradski istomišljenici agresijom htjeli Hrvatsku učiniti kolonijalnim dijelom velike Srbije. Isti taj Krsto Lazarević se već ranije oglasio povodom svibanjske komemoracije na Bleiburgu proglašavajući sve bleiburške žrtve (žene, djecu, starce) jednostavno ustašama. On opisuje kako je komemoracija u Bleiburgu „najveći susret fašista u Europi“. Pri povlačenju ustaška je vojska u svibnju 1945. prebjegla u englesku zonu. „Kolaboracionsti su izručeni jugoslavenskim partizanima, pri čemu ih je oko 45 000 pobijeno.... Moglo bi se pomisliti da hrvatska povijest počinje 1945. Ovdje se održava spomen na ustaške žrtve koje su pobili jugoslavenski partizani. Da su nacistički kolaboracionisti ranije pobili stotine tisuća ljudi, ne spominje se ovdje ni jednim slovom.“ (WOZ br. 20, 17.05.2018 str. 10)
 
Uspjeh hrvatskih nogometaša u Rusiji i njihov doček u Zagrebu nimalo nije odgovarao srpskom piscu Bori Ćosiću. Sav gnjevan, on taj izazov opisuje kao da riše sliku o svojoj domovini Srbiji: „To je ostala ista regija od prije, s društvenim neuspjesima, bijednom ekonomijom, religioznom uskogrudnošću i uvrjedljivom ksenofobijom prema svakome tko je drukčiji. Sadašnja vlast tolerira mirne savjesti oznake fašista, njihove nostalgične ploče i ulične štandove s ustaškim suvenirima i podnosi njihovo sve agresivnije preuzimanje mnogih točaka društvenog života (NZZ, 26. Juli 2018., str. 37).
 
****
 
Po „skrivenoj ruci“ i po moralnim postulatima poznati Škot Adam Smith je već davno uočio da je „kapacitet rakošnoga želudca nesrazmjeran ogromnoj veličini čovjekove pohlepe“. „Jedinstveno državno rešenje za ceo srpski narod“ je nesrazmjerna pohlepa u odnosu na teritorij koji srpska država posjeduje. Svetosavlje poistovjećuje ciljeve Srpske pravoslavne Crkve s ciljevima srpske države. U oboje je ucijepljena ideja carstva koje gladuje i čezne za granicom Karlobag – Virovitica. Potraga za moći zbog teritorijalnoga širenja nije ništa drugo nego lažno uvjerenje da moć može uravnotežiti unutarnju prazninu nihilističkog stanja u srbijanskoj državi i Crkvi. Porobljavanje u ime slobode, ubojstvo u ime života, pojave su patološkoga uništavanja i samodestruktivnoga poremećaja. Upravo poradi slobode Hrvati se moraju braniti protiv ovih vulgarno-niskih ciljeva. I te kako je još uvijek potrebno pozorno pratiti kaotične događaje u tom dijelu Europe i ne prepuštati slučaj Europi. Stečenu slobodu je lako izgubiti! Osim povijesnih pouka, postoji i aktualna iz Vatikana o Mješovitom povjerenstvu Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve o Stepincu, odnosno o proglašenju blaženoga Alojzija Stepinca svecem. Upustiti se u takvo nešto znači samoporicanje, a za kardinala Stepinca drugo suđenje. Za Srbe Vatikan ostaje i dalje zakletim neprijateljem, pogotovo nakon priznanja hrvatske države. Srbi mrze „secesinoističke“ Hrvate za koje su rezervirani pojmovi „izdajice“ i „genocid“, a za Stepinca pozicija „hrvatskoga ratnoga zločinca“. Ovi antagonizmi ostaju trajnom pratiljom odnosa između Hrvata i Srba, pa i kad su Hrvati spremni,kao danas, trgovati temeljnim nacionalnim vrijednostima i dostignućima. I odnos prema Europi je ono što te narode udaljava: „Uostalom, izvinite, Srbija nikad nije bila u Evropi; to su iluzije. Umesto toga, ona se, kako je govorio Nikolaj Velimirović, sa Evropom samo graničila. Ta dominantna antievropska orijentacija proizlazi iz identiteta koji se suštinski oslanja na pravoslavlje, na kozervativizam, na sabiranje zemalja i neku vrstu sna o imperijalnosti“ Latinka Perović, Vreme br. 1176.
 

Tihomir Nuić, https://www.hrvati.ch/kolumne/razmisljanja/2247-tihomir-nuic-svetosavlje-kao-politicki-cimbenik-hrvati-postoje-ali-samo-kao-ustase

Kako se Ivo Goldstein usuđuje reći da je naša kultura proustaška?

 
 
U emisiji Intervju tjedna Ivo Goldstein je izjavio stvari koje su do sada bile nezamislive u glavama svih ljudi na svijetu, koje nitko nikad nije izgovorio i koje traže jasnu osudu, javnu, stručnu, ljudskopravnu i političku. Goldstein je (prema citiranom portalu) izjavio: “Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“, uvjeren je povjesničar. Zar je moguće da je netko rekao „NE MOŽEMO GOVORITI – SVE SU ŽRTVE ISTE, TO JE NEPRIHVATLJIVO”?? Po čemu to žrtve Jasenovca i Bleiburga nisu iste?
https://i.etsystatic.com/6829989/r/il/20d7e7/1645624372/il_570xN.1645624372_r6yt.jpg
Prvo, kada se za oba ta strašna mjesta kaže „žrtve“ misli se na nevine ljude, koji ništa nisu skrivili, ni po današnjem niti po ondašnjem pravu i zakonima. To što je na Bleiburgu među pola milijuna ljudi bilo i ustaša koji su počinili zločine ne znači da nevini nisu bili sasvim nevini. Zar Goldstein hoće reći da je dopušteno ubiti kćer ustaškoga ministra, samo zato što je kćer ustaškoga ministra, a inače je sedamnaestogodišnja djevojka potpuno nevina? Zar Goldstein hoće reći da je smrt djevojaka u Hudoj Jami manje vrijedna, manje tragična negoli smrt Anne Frank? Zar njihovu smrt treba manje oplakivati, manje o njoj govoriti, manje je se groziti, manje je pamtiti, manje obilježavati? Zar je to što je među sto ubijenih jedan bio zločinac razlog da se smrt onih devedeset i devet smatra manjim zločinom? Uostalom, po kojemu to pravu, kojemu moralu, ratnom običaju ili ičemu znanom a da nije osuđeno, ubijanje bez suđenja nije zločin? Želi li Goldstein osvetu uvesti kao razlog ubijanja? Kud će nas onda to sve odvesti, koju ćemo povijest učiti, koje pravo, koju sociologiju?
 
To što je Goldstein rekao čisti je rasizam, jer su se nevine žrtve Jasenovca i Bleiburga (kao zajedničkoga naziva za skup komunističkoga smaknuća stotina tisuća ljudi 1945.) razlikovale samo po nacionalnosti i vjeri! Ma, ni po tome se nisu razlikovale potpuno, a ako se nisu razlikovale potpuno – zašto onda to Goldstein govori? U Jasenovcu su ubijani i Hrvati, a na Bleiburgu i Židovi i Srbi. Naime, nadam se da Goldstein ne smatra 28 visokih ustaških časnika Židova manje Židovima nego druge Židove. Ili možda smatra, ali neka to onda i kaže. Ako (ne)djela unutar jedne nacije pripadnike te nacije čine manje nacionalnim, što ćemo onda s ubojicama, na primjer ustašama stvarnim zločincima – onda su oni manje Hrvati, ili uopće nisu Hrvati. Opet rasizam! Ali Goldsteinov.
 
Ne ću u detalje ulaziti što je sve strašno o Hrvatima, uključivši i ustaše, jer on ustaše i spominje da bi dobio nadmoć nad Hrvatima (v. dalje) govorio i Ivo Goldstein i njegov pokojni otac. Samo osobno znam, jer sam ga gledao i slušao na televiziji, da je Ivo Goldstein rekao da partizani na Bleiburgu nisu ubijali žene i djecu. A kad su objavljene slike djevojačkih pletenica i Hude jame nije se oglasio! Nije se oglasio ni za ubijene časne sestre. Zar nisu u Zagrebu partizani ubili dva djevojačka gimnazijska razreda i nije li se među tim djevojkama nalazila i Grozda Budak kćer ustaškoga ministra kulture Mile Budaka? Zna li Ivo Goldstein, a povjesničar je, za smaknuće tih djevojaka? Zna li za mučenje Grozde Budak? Ili je to izmišljeno? I druge strašne stvari koje Goldstein govori
 
I druge strašne stvari govori Ivo Goldstein i hrvatska vlada, narod i svi pojedinačno na koje se njegovo ružno govorenje odnosi trebali bi prema tim ružnim govorenjima zauzeti stav i javno im se usprotiviti. Isto bi trebale učiniti i sve nevladine udruge posvećene ljudskim pravima i miru! A budući da je Goldstein neoprostivo pretjerao, ovdje od svih tih udruga tražim da se o njegovim riječima izjasne, da ih osude – kao da su došle iz usta bilo kojega drugoga čovjeka. Njega možda treba i strože osuditi, jer je povjesničar i diplomat i učen čovjek, koji bi morao paziti što govori i koga i zašto vrijeđa. Jer on ne vrijeđa neke  neznane siromahe u nekoj neznanoj krčmi, nego hrvatski narod, hrvatsku Crkvu i hrvatsku vladu.
 
Uvijek taj isti kompartijski napad na Crkvu
 
Citiram strašne Goldsteinove riječi (moram priznati da dok ih citiram strepim da ih portal Direktno nije krivo prenio, toliko su odurne):
Nije mu jasno (naglašava) i zašto taj brak među politike i crkve je toliko važan. Zašto komemoracija na državnoj razini mora neraskidivo biti vezana za crkvu? Što on ima protiv Hrvatske i svete rimske Katoličke crkve? Kojim pravom on tako govori? Pravom toga što nema vjere? Tek tada nema pravo napadati vjernike! Hrvatska jest država puna vjernika (96%) i koliki drznik mora biti čovjek koji pita zašto komemoracija mora biti vezana za crkvu? Nego za koga ili što? Da nije možda za komunističku partiju? Da pobijeni ljudi nisu psi koje možemo ožaliti ali ne treba im ništa više od toga? Ne, Goldstein, hrvatski narod i velika većina hrvatskih građana jesu vjernici i komemoracije ne rade bez crkve, odnosno svih crkava kojima su pripadali oni ubijeni! Kako bi se osjećali hrvatski Židovi da se netko, kao Goldstein za katolike, upita „zašto komemoracija u Jasenovcu treba uključivati i rabina?“ Nitko i nikad od hrvatskih katoličkih, pravoslavnih i svih drugih vjernika ne bi nešto tako nečasno, ružno, prljavo i tužno upitao.
 
A ako se Goldstein krije iza „komemoracije na državnoj razini“ – neka se toga kloni, jer to je hrvatskom narodu i hrvatskoj državi još veće uvrjeda! Jer mi smo izabrali hrvatsku vladu, mi vjernici, i mi od nje uvijek očekujemo da poštuje našu vjeru. Kad ona ne bi poštovala ne samo našu nego i bilo koju drugu vjeru, mi je ne bismo izabrali. I komunisti su u dva svoja mandata poštovali sve vjere u Hrvatskoj i nije im na pamet padalo da ih zataje kad se radi o – državnim komemoracijama. O, Goldstein, Goldstein, zar bi taj čovjek zabranio da na bilo koju komemoraciju dolaze crkveni velikodostojnici? Gdje taj čovjek živi, što ima u glavi, što se sve usudi? “Osobno bih volio da na komemoraciji na Bleiburgu politika kaže da na Križnom putu je stradalo puno nevinih, ali i puno zločinaca koji su okrvavili ruke tijekom 4 godišnjeg rata u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije“.
 
Nije dobro za Goldsteina govoriti o brojevima žrtava, opekao se time već više puta. I – zašto govori o zločincima a ne govori o nevinima? Mi govorimo o nevinima, a zločince neka on pokaže. Mi ćemo im suditi, čak i s njim, zašto ne? Ali – gdje su, kad su i kako osuđeni? Koji su im zločini dokazani na suđenju? Koliko je bilo takvih zločinaca? Jesu li ustaški (o domobranima koji su unovačeni da i ne govorimo) vojnik koji nije ubio ni maltretirao ni jednoga civila također zločinac? Ne, znam, po toj bi logici onda 1945, bila ubijena cijela njemačka vojska… A ne znam da su njihovi strašni generali poput Guderiana, Rommela, von Mansteina, Doenitza i ne znam koliko drugih, ikad i za išta suđeni i osuđeni, a kamoli obični vojnici i k tome unovačeni obvezom vojnoga služenja.
 
Napad na hrvatsku Vladu
 
Svi nastupi, govori, rečenice, riječi i figure svih osoba poput Ive Goldsteina imaju jedan zajednički nazivnik: neraspoloženje prema hrvatskoj državi. I kad napadaju Crkvu čine to da bi napali državu, jer znaju (i neka znaju!) da je hrvatski narod svoju slobodnu, samostalnu, svetu i vječnu Državu izborio oslanjajući se samo na jedan oslonac, a to je njegova vjera katolička. Samo nas je vjera održala tisuću godina neslobode i do države i slobode nas dovela. U vjeri su Hrvati ginuli da obrane svoju domovinu, bilo od spaljivanja, bilo od agresije da je nestane. A što je radio Ivo Goldstein prije i za vrijeme Domovinskoga rata? I neka nam ovdje otvoreno kaže je li na referendumu os hrvatskoj samostalnosti glasovao – za hrvatsku samostalnost ili protiv nje. Častan čovjek to može učiniti, jer čast je čast, bez obzira koji smjer imala.
 
Moram ga to pitati, jer – gle što on govori o Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskoj Vladi: “Kultura koja je proustaška u vrijeme današnjice je antiglobalistička, nesnošljiva, netolerantna, antimigrantska i anti svih i onemogućava Hrvatsku i Hrvate da funkcioniraju kao narod među narodima. Ne radi se samo o političkim strankama, već o raširenoj kulturi sjećanja koja je neprihvatljiva, ne fokusira se samo unutar ekstremističkih stranaka  nego i unutar šireg političkog života uključujući u vladajuću stranku“. Kako se Ivo Goldstein usuđuje reći da je naša kultura proustaška? Je li on pri zdravoj pameti ili nešto drugo, a to drugo se ne može navesti jer je još gore? Ne samo da hrvatska kultura nije proustaška, nego je ta kvalifikacija najgora i najprljavija koju čovjekov um može smisliti, to je teška uvreda koja traži odlučnu osudu, a možda i kaznu za govor mržnje. Da – govor mržnje, jer on time indirektno ali sasvim jasno kaže da mi danas podržavamo nacističke progone Židova i drugih naroda! Što on misli, da mi ne razumijemo što on govori i kako i koliko nas vrijeđa? I da ne prepoznajemo govor mržnje? Kultura sjećanja koja je neprihvatljiva? Što to znači? Da se ne smije znanstveno istraživati i pobijati monstruozne laži o Jasenovcu i ustašama općenito? Želi li on reći da samo on smije reći koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu? A gdje je bio kad se broj od 700.000 učio u školama i kad je pisao u svim enciklopedijama?
 
Zašto je njemu neprihvatljivo da ljudi žale za svojim pobijenim sunarodnjacima? U čemu se razlikuje njegova od naše kulture sjećanja za nevinim žrtvama? Zašto i u ime čega je on sebi dopušta a drugima zamjera? Svaka majka jednako plače za svojim sinom. Kako se Goldstein usuđuje reći da proustaška kultura uključuje i vladajuću stranku (i „širi život“ u Hrvatskoj)? Zar će hrvatska Vlada i hrvatska vladajuća koalicija prešutjeti tu strašnu uvredu? Hoće li se Goldstein zgroziti, i osjećati diskriminiranim, kad ga zbog te uvrede netko pljune ili na njega baci kaveni šećer? Ili da i mi njega počnemo tako vrijeđati, a znali bismo, kako ne, ali mi smo pristojni i kulturni ljudi i ne vrijeđamo druge ljude, druge vjere, druge Vlade i države. I zaprepastimo se kad čujemo ovakve uvrede, i ljute nas kad su nama upućene. Tko je uopće taj tip koji se meni ili bilo kome koga ja poznajem, sve do Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, usudi reći da smo proustaški nastrojeni? Da ne misli možda da je bolji od nas, pametniji, ljepši, simpatičniji, učeniji, s više znanstvenih publikacija? Ne vidim kako bi to Ivo Goldstein mogao misliti, dakle su njegove uvrede iracionalne i plod nečega što samo on zna što je. A mi možemo nagađati, i pogodili bismo, ali ne ćemo, neugodno je, a pristojni smo ljudi.
 
Osveta i povijesni kontekst
 
Goldstein kaže: “Za neke koji dolaze na Bleiburg rat kao da je počeo 15. svibnja 1945., a do tada ono razdoblje NDH kao da je bila liberalna demokracija i najednom ti bjesomučni komunisti su nalegli na jadne Hrvate katolike i oni su postali žrtve. Ne možete gledati jedan povijesni događaj izvan povijesnog konteksta“. Prije svega, to nije istina. On zapravo ne zna i ne može znati zašto ljudi (stotine tisuća) dolaze na Bleiburg. Ljudi dolaze ožaliti pobijene, nevine a možda i neke zločince kojima nije suđeno, dakle je pitanje smije li ih se nazivati zločincima. To lijepo mogu pravnici objasniti, ja ne, ali čini mi se čudno da se kao o zločincima govori o nepoznatim ljudima koji nisu suđeni nego su ubijeni po noći na najstrašnije moguće načine. Može li Ivo Goldstein nabrojiti sto ustaša zločinaca ubijenih na Bleiburgu, s tim da točno zna koga su, kako i zašto nevina ubili? Jer to se sve mora točno znati da bi se čovjeka nazvalo zločincem, zar ne? A pogotovo ako ga se onda pod tom sumnjom i ubilo a bez suđenja.
 
Dakle Goldstein govori o osveti: među ustašama na Bleiburgu su bili zločinci koji su pobili moje, sa zločincima su bili i njihovi bližnji, pa je u redu što su pobijeni i jedni i drugi. No, možda i nije sasvim u redu, pa Goldstein kaže: „Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“. Da ne ulazim u pojedinosti, za Bleiburg je izostavio pridjev „ratni zločin“, valjda zato što je poratni: zarobljenike su stavili u žicu i ubijali ih stotine svaku noć dok ih nisu sve pobili. Nije ratni zločin. Nije ni zločin genocida, jer je valjda premalo Hrvata pobijeno? U svakom slučaju, prema podatcima koje sam čuo od njegova oca i njegove strane, u Hrvatskoj je pobijeno više deset do sto puta više Hrvata poslije rata nego Židova u ratu. (Nadam se da nam ne tovari i njemačke milijune i grijehe svih drugih okupiranih naroda.) U redu, trebalo bi gledati postotke, ali – na čemu se temelji definicija genocida – na postotcima ili na anihilaciji? (Zašto je smaknuće 8.000 muslimana Bošnjaka u Srebrenici genocid, a nešto drugo nije, npr. Bleiburg i Križni puta i 10.000 ljudi samo u Zagrebu?) Što je s komunističkim istrebljivanjem buržuja, zar to nije anihilacija? Strašno je ubijanje ljudi samo zbog nacije ili vjere, ali strašno je svako ubijanje nevinih ljudi.
 
Tko se tu smije cjenjkati – tuđim smrtima i njihovom tragedijom, njihovom vrijednošću? Kao što je lijepo rekao hrvatski katolički pastir nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac – svi smo mi Božji narod bez obzira na vjeru i boju kože. To je bio jedan svetac i jedan „stub ljudskih prava“, a ipak su ga Goldsteinovi partizani lažno sudili, a to, i to da je bio najveći zaštitnik Židova u II: Svjetskom ratu (tko je veći, ja ne znam?), Goldstein  nikad nije priznao u onoj mjeri u kojoj Stepinčeva veličina zaslužuje. Neugodno mi je izložiti poopćenje Goldsteinovih procjena vrijednosti nevinih žrtava. Ne želim o tome ni misliti, a kamoli govoriti. To je blasfemija!
 
A kontekst? Ako zna povijest i diplomaciju, a trebao bi ih znati, Ivo Goldstein se ne bi trebao pozivati na kontekst! Za njega i njegova govorenja i pisanja kontekst je vrlo opasna stvar. O kontekstu ćemo kad se on sasvim razjasni, nema žurbe. U njemu je, na primjer, i pitanje što je drug Tito radio u Španjolskoj u vrijeme Španjolskoga građanskoga rata. Kao povjesničar židovskoga podrijetla, dužan je pokazati račun koji je režim NDH platio Nijemcima za prijevoz hrvatskih Židova u Njemačku. A iz računa se mnogo toga dade izračunati. To se pak zove znanstvenoistraživački pristup povijesnim pitanjima. To su, međutim, teška i preteška pitanja, čak i za Goldsteina, bez obzira na njegovu nepodnošljivu lakoću govorenja stvari koje ne bi trebalo govoriti.
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Narod.hr

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Četvrtak, 25/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 769 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević