Vlast se zalaže za povratak Jugoslavije i jugoslavenstva, nepriznavanje Hrvatske i ubijanje hrvatstva

 
 
Petnaestog siječnja 2014. navršilo se 22 godine od međunarodnoga priznanja samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Taj veliki dan novije hrvatske povijesti prošao je gotovo nezapaženo i ničim obilježeno u političkom životu 28. članice Europske unije. Svi su „zaboravili“, i kao da nitko od vladajućih, ali i od oporbenih, političara, partija i zajednica, nisu imali razloga da taj 15. siječanj izdignu iznad drugih dana u mjesecu, i okite ga kako bi hrvatskom narodu, ali i cijelom svijetu, pokazali šta se toga Dana zbilo. Prešućivanje važnosti 22. obljetnice međunarodnoga priznanja Hrvatske od strane onih koje je taj dan kraljevski uhljebljio i koji zahvaljujući mu faraonski žive, ne samo da je veleizdajnički čin, i sramota demokracije, već je to i balkanska nekultura odnosa prema onima koji su nas na taj dan priznali, a time i primili u svoje svjetsko društvo. Ako su ti nedodirljivi i samodopadni junostalgičari podcijenili tu veliku obljetnicu, oni su zapravo pljunuli i sve one koji su toga dana Hrvatsku i priznali, koji su nam rekli što i kada trebamo slaviti i obilježavati.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/02/04/20-godina-priznanja-otkrivamo-nepoznate-detalje-novije-povijesti-slika-450152.jpg
I gotovo da od vladajućih jugonostalgičara i nije za očekivati da slave taj hrvatski Dan, ali je za očekivati a to bi trebalo biti u kontinuitetu njihove politike bez obzira jesu li na vlasti ili u oporbi od Hrvatske demokratske zajednice koja je i prisilila svijet da nas prizna. Zasigurno ovaj lijevi nostalgični blok na vlasti nikada i ne će prilaziti slavljenički i obljetnički niti 15. siječnju, niti bilo kojem drugom datumu neovisne i slobodne, demokratske i europske Hrvatske. Za njih to su datumi žalosti koji su im oteli radosti Jugoslavije i jugoslavenstva, bratstva i jedinstva, komunizma i partizanstva. Potvrdili su tu svoju žalost za tom krvavom i zločinačkom prošlošću totalitarnog komunističkog režima, još u vrijeme naziranja hrvatske slobode kada su svehrvatsko zajedništvo iskazano u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kada su je nazvali „strankom opasnih namjera“. Ostali su dosljedni i izlaskom iz Sabora kada se donosile povijesne odluke osamostaljenja Hrvatske. Pokušali su i uspjeli i kasnije kada su ponovno došli na vlast 2000. i mnoge datume hrvatskog stvaranja isprevrtali i izmijenjali, čime su u narodu izazvali strah i zbunjenost, zbog čega i danas veliki broj hrvatskog naroda i ne zna kad je koji nacionalni praznik.
 
A kako bi do kraja narod prisilili na zaborav tih i drugih dana u hrvatskoj povijesti i pokazali mu gdje je Hrvatska, pred Dan 1. srpnja 2013., hrvatskog ulaska u Europsku uniju donose zakone kojima štite jugoslavene, udbaše, kosovce, partizane, komuniste i ubojice Iseljene Hrvatske. Zaratili su tri dana prije ulaska s Europskom unijom, napose s Njemačkom, kako narodu ne bi nikako ostao u siječanju taj 1. srpanj 2013. i kako se i taj dan u budućnosti ne bi mogao obilježavati. Sve je to opasni plan održavanja Jugoslavije i jugoslavenstva, te nepriznavanje i ubijanje Hrvatske i hrvatstva. Stoga obilježavaju na najvišoj državničkoj razini ZAVNOH, četnički ustanak u Srbu, slave neki događaj u šumi u Brezovici kod Siska, vraćaju Dan mladosti, Dan štafete, napose slave dan (anti)fašista, što je zapravo dan komunista i partizana, te sve druge dane jugoslavensko-partizansko-komunističkog zločinačkog vremena.
 
I naravno da 15. siječanj, te svi drugi hrvatski povijesni datumi, nemaju i ne mogu imati mjesta u tim njihovim slavljima. I dobro je da nemaju. To i ne čudi. Čudi, međutim, zašto hrvatski praznični dani nemaju mjesto u državotvornim hrvatskim strankama desne, europske orijentacije. Znači li to da je u Hrvatskoj, u svim političkim i društvenim segmentima, zavladao totalitarizam nostalgičnog jugojednoumlja?
http://www.siteselection.com/issues/2012/jul/images/Balkans_Map.jpg
I stoga se mora postaviti pitanje, gdje je danas Hrvatska, u Europskoj uniji ili u Balkanskoj uniji koju u svijetu predstavlja i čiju politiku vodi Vesna Pusić, po Zagrebu čiriličnim natpisima širi i promiče njen brat, osmišljava pjevač titovki i partizanima Ivo Josipović, utvrđuje žestoki branitelj udbaša i kosovaca Zoran Milanović. Zasigurno je Hrvatska, na papiru u Europskoj uniji, a mentalno i politički u Balkanskoj uniji, što potvrđuje i prešućivanje obilježavanja 15. siječnja 2014., Dana međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Obilježavanja koje uz svehrvatsku radost zaslužuju, kao čin zahvale i sve zemlje koje su nas priznale na taj dan.
 
Sve što se ne obavlja i podsjeća nestaje u zaboravu vremena, što i jest cilj vladajućih junostalgičara da i ovaj, a i svaki drugi hrvatski nacionalni praznik nestane u nametnutom zaboravu. Obilježavanje je jedini i najučinkovitiji način prenošenja tog vremena mladima, a to pak znači u budućnost. Obilježavati znači ponavljati istinu tog vremena u kojem se hrvatska pravda borila i pobijedila velikosrpsku nepravdu, hrvatsko pravo na slobodu se borilo i pobijedilo  jugoslavensko sužanjstvo koje je Hrvatsku držalo u ropstvu, hrvatsko europejstvo protiv jugoslavenskog balkanizma, hrvatska istina protiv velikosrpske laži. Neobilježavanje Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske znači nepriznavanje vladajućih onoga što je svijet na taj dan priznao.
 

Vinko Đotlo