Od Jelene Veljače do Jelisavete Februarke

 
 
"Nije pametan onaj koji govori,
nego onaj koji zna što govori".
 
"Znaju li Jelena Veljača i brojni samozvani aktivisti da je najmlađa žrtva silovanja u Domovinskom ratu imala samo šest godina, a najstarija 80? Znaju li da zločinci silovatelji i danas šeću Vukovarom, da su zaposleni u državnom sustavu, da primaju plaće i da se svojim žrtvama smiju u lice? Znaju li Veljača i ekipa da su silovatelji bili prijeratni susjedi ili znanci žrtava? Kako se osjećaju žrtve koje su više puta dale svoja svjedočanstva i navele imena i prezimena silovatelja i krvnika, a njihova svjedočanstva i danas stoje u ladicama državnog odvjetništva? Tko će njih zaštititi? Imaju li one ikakva prava?"
https://www.vajbmagazin.com/wp-content/uploads/2019/02/P1210319.jpg
Pozornica osvijetljena. Pripremljena i spremna. Publika u iščekivanju. Na programu je predstava s vječnom tematikom: borba za pravdu i pravednost. A sada s novom  redateljicom. Ali je, nažalost, bezbroj puta reprizirana. Scenarij je isti. Stari redatelji iz sjene su u sjeni, a glavni i sporedni glumci su već na sceni. Uigrani… I djelomično osvježeni i nekim novim snagama.
Dok su mnogobrojni statisti, dobro pripremljeni i prepoznatljivi. I uvježbani za početni start. Čeka se samo jedan poticaj iz sjene pa da se krene. I uskoro, redateljica daje znak. S velikim i opravdanim razlogom. Iako bez ikakve provjere i bez obvezatnog stručnog izvida. A razlog tog velikog okupljanja i predstavljanja je vijest iz Zadra o grupnom silovanju maloljetnice.
Cijela Hrvatska je zgrožena!
I svi su se digli na noge.
I solidarno zbili redove.
Tu su bile i, kako nas mediji izvješćuju, uvijek solidarni iz zaklade „Solidarna“, „Libela“, naša Rada Radojka Borić te Bojan Glavašević, poznatiji po pozdravu „Busovača, zdravo“. I još mnoštvo novih i starih boraca za ljudska prava i pravdu, za sve zlostavljane i za sve silovane žene i djevojčice. A onda je, na svijetlo pozornice izašla naša Jele. Spremnasve to i popraviti i ispraviti.
A zašto ne!?
Uspješna je glumica, redateljica, scenaristkinja i producentica, tako kažu.
„Mašala, mašala!“, rekli bi u Busovači.
Razmahala se ona i brani sve žene redom. I kod nas i po bijelom svijetu. Za što joj čovjek mora skinuti kapu. Jer, svatko normalan, osuđuje i mora osuditi, jedan takav neljudski čin. Ali, protestirati a ne saznati ništa konkretno, ne znati ni tko su ti mladci ni jesu li učinili ono za što su i optuženi, niti od koga su i kakve su informacije dobili organizatori prosvjeda i borkinje za ljudska prava, pravdu i pravednosti, van svake je pameti? Zato mi nije jasno, jesu li ti naši borci, to što su radili, radili isključivo u interesu pravde, pravednosti i u interesu dotične djevojčice? Ili su sve organizirali radi osobnog interesa i promocije.
Zato mi je, iskreno i to moram reći, sve to  pomalo čudno. Ali mi je bilo, još čudnije, odakle Veljače baš tada?
Je li ju itko zvao? Je li ju itko ovlastio?
Mutno mi je tu nešto! 
Pa, ljudi moji, Jele nam obožava Beograd. Tamo boravi, tamo joj kćer ide ili je išla  u školu, tamo režira, producira… i živi. Zato mi nije ni sasvim jasno, zašto je najedanput iskočila, pa onda preskočila u svome humanom poslanju Beograd i Srbiju, pa se brzinom svjetlosti prizemljila u Hrvatskoj, stigla na vrijeme i aterirala baš na pravo mjesto. 
Neka, neka. Još kada bi sve to bilo na dobrotvornoj bazi i volonterski, čovjek bi im mogao i povjerovati i bio bi, za sve učinjeno, zahvalan do groba. Ali, takvi se roje, brate moj dragi, kao pčele. A tko im želi biti, ovdašnja glavna matica, nije teško pogoditi. 
Roje se, roje… i stižu sa svih strana. Jer su, kao i pčele, primamljene mirisom-ne cvjetova- nego mirisom svježih novčanica.
I svaka se od njih, grčevito bori za svoj dio ponuđenog kolača. A kolač je vrijedan 70 milijuna, te je, kao takav, i vrijedan borbe. Do posljednje runde.
- Ma, pogledaj ih samo, moja Lucija! Sve su ratoborne i nabrijane, kako kažu mladi, i napadaju sve protivnike i sve sugovornike-neistomišljenike. Upadaju u riječ, izričite su, unose se sugovornicima u lice...
 
Prave - pravcate soroševske borkinje i svršene polaznice njegovih tečajeva. Ali, ima mi tu još nešto, jako, jako čudno. Broj im se, u zadnje vrijeme, rapidno povećao. Zato bi bilo jako interesantno malo pročačkati po njihovim računima i saznati: tko su, što su, kako su i odakle su došli, koja je njihova matična država, te imaju li, ako imaju hrvatsko državljanstvo, te tko im ga je i zašto dao? I rade li to što rade volonterski ili to masno naplaćuju. Ali, eto, bilo kako bilo, dobili smo još jednu udrugu “Spasi me“  koju vodi jedna ozbiljna, cijenjena i vrsna glumica, tako govore njeni sljedbenici. Doduše, rijetki ju pamte po nekoj  njenoj  vrsnoj ulozi, osim po ulogama u nekim našim sapunicama i ne baš primjerenim snimcima, i to neki kažu, iz nekih beogradskih noćnih klubova. Pa, odakle se, odjedanput, stvorila u Hrvatskoj? Od čega je i koga je ona dosad spasila?
- Ma, nemoj tako, moja Lucija-ona o tome sve zna! Sve je pročitala, sve proučila i sve glumački savršeno interpretirala. Jer, to je njeno poslanje i domaća zadaća. 
„VI, VI STE PROMJENA!!!!“, viče hrabro naša Jele i sa slabašnim glasićem ponavlja: „VI, VI STE TA  PROMJENA!!!!“
Pa se, onakva kakva i jest, dala svim srcem u borbu za pravdu, za prava i za pravednost. I vjerujte vi meni, da se i ja osobno, i sve Hrvatice i Hrvati, osjećamo sigurno i nemamo nikakva straha ni od napadača, ni od lopova, ni od silovatelja, ni od tisuće i tisuće migranata na našim granicama. Jer, tu je naša Jele! Da nas sve obrani. I na našu sreću, nije sama. Tu su na braniku pravde, časti i zakonitosti, stale sve naše lijeve perjanice. Pa su hrabro nosili i transparente s porukama. I sve to, vjerujte vi njima, nema nikakve veze s politikom.
„Krivosuđe - glavna drolja u HDZ-ovom bordelu“, „HDZ lopovi. Lopine!: 'Nisi sama, nisi kriva', 'U ime djevojčica vičem: Dosta', 'Mi vam vjerujemo', 'Krivosuđe ili pravosuđe', 'Bez pristanka - silovanje', 'Ni pokorne ni pokorene', 'Nema opravdanja', 'Nekažnjavanje zločina je zločin'...
Ne, Ne!!! Ovo nema nikakve veze s politikom! Ovo su sve apolitične, miroljubive i istinoljubive misli i poruke.
,,NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN“, KAŽU.
Svaka čast! Tako se govori!!! Ali se drugo i drugačije radi.
A nakon tog uspješnog starta, naša se gorljiva zagovornica prava i pravde, razletjela na sve strane. Pa je gostovala od jedne do druge  TV postaje, da bi konačno završila i u „nedjeljom u dva“, Milina ju je bilo gledati. Neki kažu kako je lijepa, drugi kako je seksi, a neki kako je i uspješna i pametna… Tako neki kažu.
 
„Ne bih govorio o odgovorima koje je davala u emisiji. No, po načinu na koji je govorila, nervoznim prebacivanjem kose, mahanjem i grčenjem prstiju, u-padanjem voditelju u riječi, vidjelo se da joj nije baš ugodno”, komentar jednog gledatelja. Zato, valja reći i istinu. Nije Veljača prva koja je organizirala prosvjed. Prvi prosvjed bio je u Zadru, organizirala ga je izvjesna Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No, Veljača i njeni kompanjoni, nisu ju htjeli, jer kako naša Jele kaže, drugog su svjetonazora.
“Ti manekeni tolerancije u pravilu su izrazito netolerantni. Osim spolne diskriminacije prema muškarcima kojima bi na osnovi spola tovarila poseban porezni teret, Veljača je pokazala i užasavajuću, u javnim medijima dosad neviđenu dobnu diskriminaciju. Kao “argument” kojim ga diskvalificira iz rasprave, navela je da Slaven Letica ima 73 godine, pa je nesposoban shvatiti neke stvari.
…Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima, većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci. Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, jest žena, Željka Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV-a, jest žena, Ksenija Abramović. No, za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, onda mogu biti i zlostavljači, nije problem”, piše Raspudić prozivajući aktivisticu za spolnu, dobnu i kulturnu diskriminaciju, ali i stvaranje atmosfere straha od iznošenja bilo kakvog razmišljanja i razmatranja koje odstupa od novog pravovjerja i propituje njegove tabue.
Iskreno, ne gledam HTV, a posebice ne gledam “nedjeljom u 2”, ali su me neke reakcije nakon emisije, potakle na gledanje reprize. Na početku, razgovor je tekao uobičajeno i uglavnom se svodio na aktualne prosvjede "Pravda za djevojčice" koji su tada održani, te o slučajevima seksualnog nasilja koje je u svijetu u porastu. I sve je teklo po ustaljenoj shemi. Sve do pred sam kraj emisije, kada je došlo do žućne prepirke voditelja i gošće, a sve zbog slučaja Salme Hayek i Alise Milano u svezi silovanja u Holivudu.
„Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći!“, viče i optužuje  Jelena.
- Što joj je, moja Lucija? Nešto s njom nije u redu. 
„Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći!“, kaže ona.
Ne znam samo je li Veljača svjesna, da je to što je izjavila rasizam, niti da je svjesna i možebitnih posljedica zbog svoje rasističke izjave.
Ali je, zato, njena umna izjava, izazvala delirij kod  njenih nesvjesnih, ali vjernih pratiteljica.
Od „ponosni na tebe, rasturila si, svaka čast, bravo Jelena, progutali ste Stankovića, razvalila si... do… koja elokvencija, srčanost, hrabrost…
-Jelena, samo naprid! Prava ste dama“,  reče i jedan ocjenjivački sud.
- HA!HA!HA! Je l' ovo kažu…dama? Nemoj me nasmijavati!!!
 -Dama ili nije dama, baš mene boli briga! Ali, reci ti meni, kakve to mi imamo veze sa Salmom Hayek, Alisom Milano, Holivudom i Amerikom?
- Nemoj tako! Možda ima nekakve. Možda se naša Jele, želi vinuti i u holivudske sfere. Pa priprema teren.
- Hajde, hajde, ne budali! Ona i Holivud! O čemu to ona lupeta? Jest našla o čemu će pričati. Zar nije mogla naći nešto pametnije, a holivudske probleme i grijehe njihovih “bijelih heteroseksualaca koji imaju moć”, kako ih je sama nazvala, ostaviti neka rješavaju oni u Holivudu.
 
NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN, kažu.
- Ma ljudi moji dragi, tako se govori! Treba lupiti šakom od stol i reći istinu. Jer, istina mora izaći na svjetlo dana.
- Istina DA! Ali ne kao dosad- kako za koga. Pa, gdje su se izgubile i nestale te braniteljice ženskih prava i dostojanstva, kada su bile u pitanju-a i danas su-prava silovanih žena iz Domovinskog rata?
Šute. Zanijemile. Nestale s pozornice. Isparile…
“Ako bi tko i pomislio da su nevladine udruge i mediji uvijek tako agilni u osudi odvratnog zločina silovanja, grdno bi se prevario. U neko doba, tamo negdje posred studenog, neobjašnjivo omlitave, pravednički žar im se naglo gasi, ispušu se i ušute. Štoviše, pokazuju beskrajno razumijevanje i strpljenje za funkcioniranje vladavine prava, proceduru i presumpciju nevinosti. U tome ih ne može smesti ni što su silovanja izvršena u Vukovaru ’91 provedena očito kao dio ratnog plana, k tome su i motivirana nacionalnošću žrtve radi ponižavanja drugih i drukčijih. Uostalom, nije li se i tada radilo o kolektivnim silovanjima? Ne susreću li i te žrtve danas počinitelje na ulici, a što medije u zadarskom slučaju upravo užasava? Čak i unatoč tome što silovatelji Vukovarki i Vukovara u ono vrijeme nisu bili maloljetni, mediji i nevladine udruge, koje se vole kititi zastavama borbe za zaštitu žena, iz nekog razloga tu majčinski brinu o nenarušavanju prava počinitelja. Kao da se ustručavaju povjerovati vukovarskim ženama neukaljane prošlosti, silovanima u već ozbiljnoj životnoj dobi, barem onoliko koliko su spremni pokloniti vjeru zadarskoj maloljetnici iz druge ruke? A možda misle kako se Vukovarkama to samo pričinilo?” 
…Silovanja u Domovinskom ratu su se odvijala na okupiranom području Hrvatske, kao i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno.
U cilju realizacije državnog projekta Velike Srbije, primjenjivana je specifična vojna i strategija etničkog čišćenja, poticana i organizirana od vlasti iz Srbije.
…U posljednjem ratu vojska JNA (prvi dio rata) i vojska Srbije (drugi dio rata) primjenjivala je etničko čišćenje i kroz masovna silovanja žena i muškaraca u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
A, koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No, neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su napokon snagu i ispričale javnosti, nakon toliko godina, svoje priče”.
 
…Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. godine u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su nas do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba, muškarce od žena. Autobusima su nas odvezli na Velepromet. Oduzeli su mi sve što sam imala kod sebe, torbu, novac, imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela misleći da će nam poslužiti u spašavanju. Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. ... Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno.
Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome, oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. .... Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. ...
…. Kada smo se vratili u Vukovar, godinu dana sam samo plakala I nisam se mogla pojaviti na ulici. Nakon razgovora sa svećenikom malo sam se smirila. No, tada sam počela sretati silovatelje koji su slobodno šetali ulicama Vukovara. Radeta, svog prvog silovatelja, sretala sam često. Svaki put bi se sakrio iza unuka. Slom sam doživjela u prostorijama porezne uprave. Srela sam se sa silovateljem.
Čuo je korake na parketu, okrenuo se, čim ju je video, pokušao je pobjeći i zabio se u vrata. Ušao je u ured, obavio što je trebao. Kad je izašao opalila sam ga kišobranom. Tako sam ga jako udarila da se kišobran savio. Ne znam što sam mu sve izgovorila, vrištala sam, a ljudi iz ureda su izašli i gledali. On je pobjegao kao bez glave. Nakon nekog vremena vidjela sam i drugog silovatelja. Vozila sam se, ispred mene na cesti bio je crveni golf. Izlazi policajac. S leđa sam ga prepoznala. Bio je u hrvatskoj uniformi. Tu sam pukla i otišla sam ih prijaviti. Tjedan dana bili su u istražnom zatvoru i pušteni su da se brane sa slobode", ispričala je Snježana.
Istraga je trajala godinu dana, prva parnica trajala je osam godina. Jedan je pobjegao u Srbiju, a drugi-policajac je suspendiran. Odvjetnika mu je plaćao sindikat policije. Prvog su prvi put oslobodili, zbog nedostatka dokaza, drugi je dobio tri godine, jer je Snježanu silovao samo jednom. Nakon žalbe DORH-a, spor je prebačen u Osijek, gdje je parnica trajala još dodatne 4,5 godine. Pravomoćnom olukom obojica su osuđeni na šest godina zatvora. Tada je jedan pobjegao u Bosnu, a drugi u Novi Sad. Zbog prijava i istrage suprugu je rekla sve što je prošla, čovjek je tada doživio slom živaca. Kasnije je otkrila da je i suprug bio seksualno zlostavljan u logoru. Snježana je jedna od rijetkih koje su se javno zalagale za prava žrtava rata.
Te 1991. imala sam 22 godine i bila sam majka jednog djeteta. Razvedena, ali zaručena za svoga današnjeg supruga. Bila sam branitelj, član ratnog saniteta. Kad sam uhvaćena, najprije sam zatočena u nekoj vrsti kućnog pritvora dvadesetak dana, s ostalim ženama, odakle su nas vodili na ispitivanja, pa u zatvor, a potom na Velepromet gdje su držali uglavnom muškarce. Odatle su žene rasporedili po kućama.
Ljude su ubijali za svaku i najmanju stvar. Sjećam se 14.rujna 1991., u samo 24 sata ubili su 65 civila u jednoj, a oko 50 u drugoj ulici. U tim kuć,ama gdje smo zatočene, bile smo laka meta i lak plijen. Jedna žena, koja je bila smještena u drugoj kući, kazala mi je da su se moji krici čuli u cijeloj ulici. Uz sav strah od smrti, paniku zbog obitelji, za koju nisam znala ni gdje je, ni što je s njom, proživljavala sam i najgoru moguću fizičku i psihičku torturu.
Sve ove godine mislim da je smrt bila bolji i jednostavniji izbor od ovoga, jer ovo nije život, a što je najgore, opterećuje i moju obitelj. Osjećam se prljavo, i tu prljavštinu ni u mislima ne uspijevam skinuti sa sebe.
„Mislite li da je moguće s tim teretom živjeti?“, priča Vukovarka, danas majka četvero djece, gutajući suze, baš kao da je upravo sada doživjela silovanje.
„Moj bivši susjed odveo me iz kuće u kojoj sam bila zatočena da mu operem rublje i- silovao. Vrištala sam, povraćala, bilo mi je zlo, molila sam da me ubije. Vratio me nazad u istu kuću. A nekoliko dana kasnije, došla je gospođa koja je bila također smještena u toj kući i rekla da me trebaju u dnevnom boravku.
Otišla sam i tamo zatekla tri čovjeka. Četnika. Rekli su mi da izaberem s kojim ću biti. Bilo mi je strašno. Htjela sam biti mrtva. Ali sam morala živjeti. Zbog svoga djeteta. Zbog roditelja. Zaručnika. Onih koji su me voljeli. Pokušala sam suicid. Nakon pet godina liječenja, psihijatru sam uspjela ispričati tek jedan dio. Neke stvari, neka sjećanja, neke riječi godinama nisam mogla ni izgovoriti...- ispovijeda nam se S.M., kao da olakšava dušu godinama opterećenu užasom zlostavljanja, ponižavanja i nerazumijevanja okoline.
Jedan od njezinih silovatelja je poslije mirne reintegracije bio policajac, što je bio i za vrijeme “krajine”, a prije rata je radio u Borovu. Danas je u Vukovaru, slobodan, čeka ishod obnovljenog postupka. Drugi je u Srbiji bio osuđen na tri godine zatvora, ali je pobjegao i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. A ostali su kojekuda...
     Ovo su istinita svjedočanstva samo nekih od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. A, zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja.
No, njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje, iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80.
SVI ONI KOJI ZLOČINE NE KAZNE, SUDIONICI SU U ZLOČINU.
“Znaju li Jelena Veljača i brojni samozvani aktivisti da je najmlađa žrtva silovanja u Domovinskom ratu imala samo šest godina, a najstarija 80? Znaju li da zločinci silovatelji i danas šeću Vukovarom, da su zaposleni u državnom sustavu, da primaju plaće i da se svojim žrtvama smiju u lice? Znaju li Veljača i ekipa da su silovatelji bili prijeratni susjedi ili znanci žrtava? Kako se osjećaju žrtve koje su više puta dale svoja svjedočanstva i navele imena i prezimena silovatelja i krvnika, a njihova svjedočanstva i danas stoje u ladicama državnih odvjetništva? “
Tko će im vratiti mir?
Tko zaliječiti rane?
Tko će im izliječiti dušu?
TKO ĆE NJIH ZAŠTITITI?
 

Vera Primorac